Žene su prve žrtve i ove krize u Hrvatskoj, iako su zadnje na listi krivaca, ne zato što bi bile toliko bolje, plemenitije i mudrije od muškaraca, nego već i zato što ih je razmjerno malo na pozicijama gdje se odlučuje.
Jadranka Kosor i neuništiva Marina Matulović Dropulić su iznimke koje potvrđuju pravilo. Uostalom, Jadranka Kosor, prije dolaska na čelo Hrvatske demokratske zajednice a time i Vlade, nije u rukama držala konce odlučivanja, iako je bila odgovorna za jedan od specifičnih generatora krize: proizvodnju i prikrivanje lažnih branitelja kao budžetskih pijavica, po istom ključu i obrascu koji smo vidjeli s lažnim borcima NOR, a prije toga s lažnim soluncima – što pokazuje da nije posrijedi ideologija, nego lopovska i prevarantska crta u mentalitetu zasvjedočena kroz dobro stoljeće.
Patrijarhalna prošlost
I na tom segmentu se potvrđuje da sadašnja kriza u Hrvatskoj, kao ni većina ranijih, nije samo kriza kupovne moći (dakle ekonomska), pa ni kriza određenog modela privređivanja (dakle društvenoekonomska), nego je to i kriza odnosa prema radu, modelu privređivanja, ekonomskom partneru i bračnom partneru – što je čini i krizom morala. Kriza morala izazvala je studentske buntove šezdesetih i sedamdesetih, u raznim političkim sustavima u Evropi, pa stoga ova kriza nije hrvatski patent.
Tužno je samo uočiti koliko i tu Hrvatska kaska za Evropom, kako nije kadra učiti na tuđim pogreškama niti primjenjivati tuđe recepte (osobito ako ugrožavaju dominaciju vodeće političke kaste, što nas približava, ali u negativnom smislu, Italiji, Španjolskoj, Portugalu i Grčkoj).
Među jasne pokazatelje da je posrijedi kriza morala uvršćuju se i rezultati istraživanja agencije GfK o percepciji idealne žene u Hrvatskoj, o čemu je u našem listu jučer pregledno izvijestila Kristina Turčin.
Iz njezina rezimea jasno proizlazi da je danas – za razliku od rezultata istovjetne ankete prije tri godine – najpoželjnija žena koja zarađuje, ali na nekom manje zahtjevnom radnom mjestu koje joj dozvoljava da sama brine o obitelji i djeci, te da “kućanica” (neuposlena žena koja se prvenstveno posvetila obitelji i djeci) kotira mnogo bolje nego 2007, dok je izgubio na privlačnosti tadašnji ideal: uspješna poslovna žena koja gradi karijeru, a o obitelji i djeci – ako ih uopće ima – brine uz pomoć supruga ili neke druge osobe.
Iako žene čine više od polovice populacije Republike Hrvatske, iako je njihova uloga poznata i nerijetko ključna – ta tema nije osobito zanimala naše čitatelje, barem ne one koji Jutarnjem listu pristupaju preko našeg portala, besplatno, ali sa spremnošću na kritiku.
Samo 16 komentara na Facebooku, te 207 preporuka, pokazuju da to nije ni izbliza toliko zanimljivo kao, na primjer, “Seksi Tina Katanić i društvo na Liscinoj reviji”, odnosno vijest da je beogradski Partizan nakon penala u Ligi prvaka (drugom prilikom možemo raspraviti tko preferira “žutilo” u novinama).
Očito, položaj žene u hrvatskom društvu i u hrvatskom imaginariju ne smatra se dovoljno važnim. Pa ni u segmentu populacije koji se služi Internetom.
To je podjednako znakovito kao i trend koji je proizašao iz ankete.
Koja jednostavno kaže: kad je gusto, kad je kriza, na ženu se navaljuje veći teret, a uskraćuju joj se ionako oskudne perspektive za osobnu promociju. U neku ruku se opetuje obrazac iz naše patrijarhalne prošlosti, po kojemu “žena drži tri kantuna kuće”, po kojemu je ona rmbačila od jutra do mraka i nakon njega, vukla vodu u vučijama, i imala pravo držati jezik za zubima i ostati nepismena (ne zaboravimo, žene u Hrvatskoj su pravo glasa stekle tek 1945, dakako poslije 9. svibnja).
U demokratskom kapitalizmu, ali u tadašnjoj “krizi države blagostanja”, Beck-Gernsheim je još 1976. skovala koncepciju “ženske profesionalnosti” koncentrirane u konkretnim djelatnostima na štetu apstraktnih, privilegirajući “logiku sadržaja” “logici karijere”. Prokop je tvrdila da je “ženski društveni karakter” ambivalentan, da žene padaju u “zamku sućuti” i da se mnoge ne usude boriti za svoja prava da ne bi naudile onima koje žele štititi. Bianchi je ženski rad – plaćen i neplaćen – označila kao “uslužni”.
Medijski mitovi
I u takozvanom socijalizmu žena je za emancipaciju morala raditi dvostruko više, jer su tri ugla kuće i dalje bila na njoj, a magisterij ili doktorat je obično stjecala spremajući se u pauzama, jer je i dalje, u “slobodno vrijeme”, kuhala, prala, glačala, redila, pazila na djecu i školske obaveze. Za porugu je išla u mirovinu pet godina ranije, dakle u dobi kada se više nije moglo govoriti ni o karijeri ni o zaštiti materinstva, ali joj je i to smanjivalo mirovinsku osnovicu. Dodatno, jer joj je i u startu bila umanjena zato što su žene za iste vrste poslova bile u prosjeku slabije plaćene.
Diskriminacija je, dakle, bila očita, ali statistički.
Diskriminacija se očitovala i iz distribucije odgovornosti: u temeljnom zdravstvu i u osnovnom školstvu žene su bile u većini, ali su bile u izrazitoj manjini među redovitim profesorima istih struka, dok su se u Akademiji brojale na prste. Zaboga, još pamtimo imena prve članice Akademije (Vanda Kochansky-Devidé) i prve liječnice među stotinama hrvatskih besmrtnika (Jela Krmpotić-Nemanić).
Dapače, masovni ulazak žena u neku struku bio je dobar znak da je ta struka izgubila društveni prestiž pa se muščad za nju ne otimaju više.
U tom pogledu, ako se što i promijenilo – nije se izmijenilo nabolje. Diskriminacija se i dalje očituje u podatku da su žene za iste poslove i dalje manje plaćene nego muškarci (što se opaža manje-više svugdje na Zapadu). Kao poruga služi podatak da poslodavci u raznim istraživanjima tvrde da su žene kvalitetniji radnici: savjesnije, organiziranije, predanije. Zaštita žena od noćnog rada i od prekovremenog rada bačena je na smetlište zajedno s “komunizmom”, što ženu-majku dodatno diskriminira: ne može dopustiti da poslodavac njome raspolaže kad hoće u 24 sata, pa i zbog toga teže dobivaju posao, teže ga zadržavaju, a i kad ga imaju – kaskaju u karijeri za uposlenicima bez roditeljskih obaveza.
S druge strane smo i mi u medijima pridonijeli mitu o ženi koja – da bi bila uspješna – mora istodobno biti i sjajna radnica, brižna mati, uzorna supruga (pa i privržena kći koja se stara o ostarjelim roditeljima), a sve to vrijeme mora biti fit, lijepa i uređena (za što treba dodatnog vremena, o novcu da ne govorimo).
Na pitanje: kako uspijevaš, kako stigneš, neka Rimljanka je ženi mog kolege s osmijehom odrezala: “Snifam!”. Ako je to ključ… Taj je mit maksimalno privlačne karijerne dame, ideološki obojen, u praksi teško održiv. “Zapravo neodrživ”, tvrdi mi ina kolegica: “Žene su premorene od tih imperativa i postupno od njih odustaju.”
Žene to nisu zakuhale
Je li onda logično da se žene u krizi radije okreću obitelji, jer veće zadovoljstvo nalaze unutar četiri zida vlastite kuće nego u svakodnevici neizvjesnih prestrojavanja unutar tvrtke u kojoj rade – kako tvrdi ista kolegica? Ili su zapravo ekonomski i inako prisiljene tako rezonirati, pa su još i izmanipulirane da racionaliziraju kako je to njihov izbor?
U Evropi je epoha poratne krize, zajedno s raslojavanjem višegeneracijske obitelji, natjerala ženu da se angažira (“žrtvuje”) u funkciji akumulacije radi socijalne promocije. U drugoj polovici pedesetih uslijedila je prva faza potrošaštva (“konzumerizma”) i puerocentrizma, s obitelji izoliranom, gdje je ženi opet pala u udio stožerna uloga održavanja jezgre (taj pritisak je razrješavan i rastućom krizom brakova).
Taj period eksplodirao je u krizi 1968, natjeravši obitelj, sučeljenu sa smanjenim upošljavanjem, poskupjelim uslugama i živežom, da opet bude izvor resursa (“unutrašnjih rezervi”, tko pamti).
Ta kriza ima ciklički karakter: u Hrvatskoj se opet, kao i u početku sedamdesetih i u ratnim devedesetima, obitelj poima kao “unutrašnja rezerva”, na uštrb žene. Čija križa plaćaju ono što nije ona zakuhala.
