Naravno da ne! Niti bi trebalo značiti. Međutim, naše kulturne konvencije i dalje pokazuju da je situacija prilično drugačija kad su žene u pitanju.
Njegova me samouvjerenost izluđivala. U to sam vrijeme bila reporterka bez djece u kasnim dvadesetima, a uspješan kolega novinar uvjeravao me da ću sigurno manje misliti o karijeri kad postanem majka. “Vidjet ćeš”, rekao je, znalački se smješkajući. “Promijenit ćeš se”. I sam otac, očito je znao o čemu govori; međutim, ono o čemu toga dana nismo razgovarali pitanje je zašto postajanje roditeljem nije imalo osjetnog utjecaja na njegove ambicije i karijeru. Na ovaj me razgovor prošli tjedan podsjetila odlična tema na Twitteru, @manwhohasitall, koja pokazuje koliko apsurdno zvuče pojedine riječi i izrazi koje redovito koristimo u govoru o ženama, kad ih primijenimo na muškarce.
Primjerice: “Iskreno, nemam problem s muškim političarima, sve dok rade u interesu cjelokupne populacije, a ne samo muškaraca”.
Ili: “Svim muškarcima koji imaju svoje mišljenje: Nemojte se BOJATI reći što mislite! U redu je biti muškarac i imati svoje mišljenje. Nekim je žena to čak i privlačno”.
Također: “DEBATA DANA: Znači li očinstvo kraj karijere za muškarce?”
I još: “MUŠKARCI! Ako se na sastanku javljate za riječ i želite da vas se shvati ozbiljno, odjenite se profesionalno, ali ne i previše profesionalno, ostanite smireni i pazite da ne djelujete pretjerano ambiciozno”.
Ideja ima mnogo potencijala: zamislite da je primjenjujete na vlastita iskustva. Mogla bih usavršiti vlastiti znalački smiješak dok upozoravam mlađe muške kolege da se pripreme na to da će im karijera krenuti silaznom putanjom nakon što dobiju djecu. Ili dok tweetam o tome da se ne mogu koncentrirati na ono što zastupnik u Parlamentu govori jer mi njegova pripijena košulja odvraća pažnju.
Sve bi to bilo jako smiješno da nije odraz pojave koja ima itekako negativan utjecaj na živote žena. Riječima Sam Smethers, izvršne voditeljice udruge za prava i jednakost žena “Fawcett Society”, radi se o dubokom rodnom jazu na radnome mjestu. Kad je riječ o rodnoj diskriminaciji, ističe Smethers, jezik je vrlo bitan jer ukazuje na nesvjesne, duboko ukorijenjene predrasude. To je vjerojatno razlog zašto brojne velike tvrtke od svojih zaposlenika/ica zahtijevaju pohađanje treninga koji im pomažu da bolje razumiju vlastite diskriminirajuće stavove.
Catherine Taylor, glavna i odgovorna za pitanja raznolikosti i inkluzije pri dobrotvornoj udruzi Whitehall & Industry rekla mi je da su nesvjesne predrasude vrlo raširene. Spomenuta udruga, koja pomaže razmjenu znanja između javnog i privatnog sektora, otkrila je da predrasude oblikuju brojni faktori, poput rase, obrazovanja i, naravno, roda. Tipične predrasude prema zaposlenim majkama, primjerice, uključuju pretpostavku da neće dovoljno raditi ili biti fokusirane na posao. Specijalizirani treninzi pomažu ljudima da osvijeste vlastite predrasude (a imamo ih svi/e) te ih potom svjesno suzbiju. Praktični koraci uključuju, između ostalog, miješane panele na intervjuima za posao i uklanjanje roda ili rase s prijavnih obrazaca. Ekonomistica Vicky Pryce zalaže se za kvote na višim razinama u tvrtkama, kako bi zaposlenice imale pozitivne uzore i kako bi muškarci prestali zapošljavati isključivo sebi slične. To bi također natjeralo tvrtke da osmisle bolje radne prakse koje bi roditeljima omogućile postizanje ravnoteže između posla i privatnog života.
Pryce dodaje da predrasude nisu uvijek nesvjesne. Tome u prilog govori i kolega novinar kojega sam spomenula na samom početku teksta. Njegova predrasuda da svaka žena želi odustati od karijere kako bi postala majka potpuno je svjesna, a upravo takvi stavovi žene mogu koštati promaknuća. Ono što me osobno najviše frustrira u njegovom stavu jest činjenica da je stvar postavio kao isključivo ženski problem. Na koncu, u onome što je rekao ima i zrnce istine: majčinstvo me doista promijenilo. Sada imam dva sina s kojima želim provesti što je više vremena moguće, a to neizbježno znači da sam se nekih stvari morala odreći. U mom je slučaju manje patila karijera (djelomice zahvaljujući fantastičnoj šefici), a više društveni život i spavanje. Kad imate djecu, uspostaviti ravnotežu između privatnog i poslovnog života vrlo je teško. Međutim, potrebno je uvidjeti da se radi o problemu s kojim se suočavaju i žene i muškarci. Znam da je i mom suprugu stalo da istovremeno bude fokusiran na posao i pronađe vremena za obitelj. Jasno da to nije uvijek slučaj. Neke od mojih prijateljica odustale su od karijere kako bi se u potpunosti posvetile majčinstvu, s pozitivnim rezultatima. No isto tako poznajem i mnogo onih koje frustrira činjenica da im obiteljske obaveze ne dopuštaju da se više posvete karijeri.
Ono što svi želimo jesu jednake mogućnosti za sve roditelje. Zbog toga me izuzetno obradovalo prošlotjedno predstavljanje popisa prioriteta stranke Women’s Equality, na čijem su se vrhu našle upravo jednake mogućnosti za roditelje. Stranka se zalaže za to da oba roditelja imaju mogućnost šestotjednog dopusta s 90 posto plaće, što bi bila dobrodošla promjena u odnosu na trenutne prakse vezane uz porodiljnih dopust. Naravno, tu je i argument da bi žene dopust trebale uzeti u ranijim mjesecima, no ova vrsta radikalnog obrata promovirala bi ideju da majke nisu jedine suočene s donošenjem teških odluka. Možda bi čak pomogla suzbiti raširenu diskriminaciju trudnica i potaknula poslodavce da budu manje skeptični prema ženama u tridesetima. Sophie Walker, voditeljica stranke Women’s Equality, kaže da @manwhohasitall često parodira dobronamjeran jezik ženskih časopisa koji majkama pružaju podršku nudeći “sestrinske savjete”. Međutim, kako dodaje, i za te je časopise bilo važno da ne perpetuiraju ideju da je briga o djeci isključivo ženska odgovornost, odnosno da muškarce ne prikažu kao nesposobne za odgoj djece. Jedan od koraka u procesu rješavanja ovog problema jest promjena jezika koji svi/e mi koristimo. Primjerice, valja voditi računa o tome da se pitanja vezana uz brigu o djeci ili fleksibilno radno vrijeme ne svrstavaju među “ženska pitanja”. Također, treba promijeniti načine na koje opisujemo očeve koji brinu o vlastitoj djeci. Nikada ne bismo rekli da mama glumi dadilju, zar ne? I riješimo se napokon izraza daddy daycare! To se zove roditeljstvo. Da bi pojave poput @manwhohasitall postale suvišne, potrebna je ogromna kulturna promjena, promjena koja mora uključivati i žene i muškarce.
Godine 2012., Anne-Marie Slaughter napisala je danas glasoviti članak “Why Women Still Can’t Have it All” (Zašto žene još uvijek ne mogu imati sve), objavljen u časopisu Atlantic. U njemu, autorica objašnjava zašto je napustila posao u američkom State Departmentu kako bi se posvetila obitelji. Slaughter je nedavno objavila knjigu “Unfinished Business, Women Men Work Family“ (Nedovršen posao, žene muškarci posao obitelj) u kojoj navodi da je djelomično promijenila mišljenje. U knjizi ponavlja argument iz članka o tome da je rad koji roditelji ulažu u brigu za obitelj jednako važan kao i poslovi koje obavljaju na radnome mjesto, s tom razlikom da je ovoga puta u raspravu uključila i muškarce. Roditeljstvo mijenja živote i žena i muškaraca, no za muškarce to vrijedi u manjoj mjeri, piše Slaughter. “Ne možete imati polovičnu revoluciju”, kaže ona. U pravu je.
Prevela i prilagodila Nada Kujundžić
