Posljednjih mjeseci svjedočili smo sve učestalijim napadima na rodne studije i studije seksualnosti diljem Europe. Od pritisaka na znanstvenice_ke da prestanu istraživati “osjetljive teme,” suspendiranja programa i kolegija, obustavljanja financiranja istraživačkih instituta pa sve do aktivnog proganjanja i zatvaranja znanstvenica_ka koji se bave kritičkim istraživanjima ili prijetnji integritetu znanstvenica_ika u regiji. Akademska sloboda ali i osobna sigurnost znanstvenica_ka u regiji sve je ugroženija. Sve to predstavlja ogroman izazov postojanju rodnih studija i studija seksualnosti u Europi danas. U sklopu šeste po redu, European Conference of Gender and Politics (ECPG), održane u Amsterdamu, organiziran je plenarni okrugli stol upravo na temu promicanja rodnih studija i studija seksualnost u doba neprijateljstva. Nazočne panelistkinje iz različitih dijelova Europe aktivno su bile uključene u nacionalne i internacionalne programe i organizacije rodnih studija i studija seksualnosti.
Moderator je bio David Paternotte, poznat po knjizi koju je izdao sa slovenskim kolegom Romanom Kuharom, “Anti-Gender Campagins in Europe- Mobilizing Against Equality” o nastanku i upotrebi termina “rodne ideologije” te o sličnostima i različitostima anti-gender pokreta u pojedinim europskim državama (poglavlje koje se odnosi na Hrvatsku, potpisuju Hodžić i Štulhofer).
Anikó Gregor, docentica rodnih studija na ELTE-u (Sveučilište Etovos Lorand) u Budimpešti u svom osvrtu na situaciju podsjetila je kako različite definicije roda postoje u akademskim kao i u aktivističkim krugovima te da je važno naglasiti taj pluralizam shvaćanja roda te različita značenja koja mu pridodaju različiti ljudi. Istaknula je knjigu “The Biopolitics of Gender” od autorice Jemime Repo, koja uvodi novi teorijski i metodološki pristup rodu kao i genealogiju roda sličnu Foucaultovoj genealogiji seksualnosti sredine dvadesetog stoljeća. Repo tvrdi da je rod kao funkcija biomoći izumljen u poslijeratnom razdoblju kako bi regulirao reprodukciju kapitala i stanovništva. Također, pokazuje kako rod stvara biopolitičke veze između seksologije, psihijatrije, feminizma, demografije, ekonomije i javnih politika te razmatra emancipatorski potencijal ideje roda za suvremenu feminističku teoriju i politiku.
Gregor je navela da moramo biti svjesni da su anti-gender pokreti simptom puno veće globalne krize koja je dio tranzicijskog procesa ekonomske i političke hegemonije te da su strukturalne sile i globalni ekonomski procesi omogućili lakše prihvaćanje anti-gender pokreta i diskursa. Podsjetila je također na činjenicu da rodni studiji nisu zabranjeni u Mađarskoj, da istraživački centri i dalje postoje i rade te da je nemoguće u potpunosti zabraniti bavljenje istraživanjima roda iako su pojedini diplomski programi rodnih studija decertificirani i obustavljeni. Isto tako, upozorila je kako moramo vratiti fokus na redistribuciju i na klasna pitanja. Zaključila je da postoje kontroverzne teme unutar discipline rodnih studija koje je važno formulirati i pozabaviti se njima prije nego što to učini krajnja desnica tjerajući nas u reaktivnu poziciju.
Idući panelist, Ov Cristian Norocel, postdoktorski stipendist Marie Skłodowska-Curie na Sveučilištu u Bruxellesu, naveo je kako unatoč postojanju institucionalizirane rodne jednakosti u Sjevernoj Europi, događaju se napadi na rodne eksperte i znanstvenice. U Švedskoj, istaknuo je, suradnja između vlasti sa krajnjom desnicom dovelo je do rezanja sredstva za agencije koje zagovaraju rodnu jednakost. Desne populističke stranke pod prozirnom krinkom zabrinutosti za znanost orkestriraju osobne napade ne samo na istraživanja tema roda i seksualnosti nego i na istraživačice i istraživače kao ljudska bića. Zaključio je da je jako važno da nastavimo iritirati i smetati aktivistima krajnje desnice kao i pokazati solidarnost sa kolegama i kolegicama u području roda i seksualnosti te nastaviti tražiti sredstva i institucionalnu podršku za naša istraživanja.
Weronika Grzebalska, istraživačica sa Poljske Akademije Znanosti, odlučila je, u svom izlaganju, fokusirati se na probleme s kojima su se rodni studiji susretali davno prije anti-gender pokreta i preokrenuti negativne priče u priče o tome kako se možemo boriti i pobijediti. Kulturološki kontekst post 1990-ih godina obilježio je feminizam i rodne studije koji su se razvili kao akademske discipline iz studija kulture, stavljajući naglasak na mijenjanje kulture i stereotipe više nego što su se bavili sistematskim problemima. Ističe da su rodni studiji oduvijek kaskali za tekućim društvenim procesima. Problem institucionalizacije rodnih studija, marginalizacija, ovisnost o tržištu i podređenost neoliberalnoj logici te potreba da se rod uvede u kurikulum, sve to djelomično proizlazi iz pripadnosti kulturološkom okviru. Nova vidljivost roda i rodnih studija, rod kao simboličko ljepilo i prazni označitelj stavlja rodne studije u prekarnu poziciju, a budućnost više ne ovisi o znanstvenoj relevantnosti nego o kojem području naše vrijednosti pripadaju. Grzebalska nastavlja kako možda budućnost rodnih studija ovisi o tome može li disciplina nadići polariziranost i smisliti bolje priče nego odustati. Istaknula je kako je možda najveći izazov za rodne studije prevladati “zidove empatije” odnosno istinski razumjeti što se događa. Smatra kako pogotovo mi u Srednjoistočnoj Europi zapravo ne razumijemo što se događa, nego samo etiketiramo stvari i procese što nam doduše ne pomaže u istinskom shvaćanju i razumijevanju. Pozvala je na povratak feminističkoj znatiželji, koja je najoštrije oruđe u metodologiji, i da se zapitamo što se događa bez da nužno odmah imenujemo te procese i događaje.
Mieke Verloo, profesorica komparativne politike i pitanja nejednakosti na Radboud Sveučilištu Nijmegen u Nizozemskoj, istaknula je kako su rodne studije i studiji seksualnosti profitirali od strane procesa koji su bili snažni u to doba u Nizozemskoj, od pritisaka znanstvenih odbora i diskursa demokratizacije, a ne od organskih procesa koji su pratili promišljanje ljudi. Iznijela je kako su tada bili moguća različita savezništva, recimo postojala je feministička teologija na katoličkom sveučilištu čija je nositeljica bila feministkinja, iako su postojala neprijateljstva po putu, ipak su feministkinje (u akademiji) oformile savezništva sa drugim moćnim akterima. Upozorila je na to da se akademici i akademkinje odvajaju od aktivističkih i grassroots pokreta dok desničarski pokreti imaju snažan diskurs o promjeni društva. Verloo smatra kako neoliberalizam pomaže desničarima pogotovo u kontekstu ideje koje su znanosti korisne, a koje nisu. Navela je teoriju društvene kompleksnosti kao nužan preduvjet teoretiziranja o ubrzanju društvenih promjena. Društvena kompleksnost kao kontekst dopušta razmatranje turbulencija našeg vremena bez traženja zajamčenih, sigurnih ili “ispravnih” odgovora i omogućuje nam da radimo s tim uvjetima, umjesto da podlegnemo prijetnji rigidnosti, pretvaramo se da ne postoje, ili mislimo da su nečiji tuđi problem. Razumijevanje tih uvjeta zahtijeva ontološke i kognitivne pomake u razmišljanju koji bolje odgovaraju “potrebnoj raznolikosti” i složenosti našeg vremena. Kako se možemo boriti protiv neprijateljstava i prijetnji? Suprotstaviti se naracijama neprijateljstva, ponuditi alternativu njihovom diskursu, birati mudro svoje saveznike te držati glavu gore.
Na kraju je Isabelle Engeli, organizatorica i predsjednica ECPG-a, rezimirala kako se trebamo informirati, nastaviti istraživati, založiti se za svoje znanje i svoj posao te doprinositi društvu. Nastavila je kako moramo biti informirani o tome što se događa, svugdje u svijetu, i iako svi mi mrzimo riječi lobiranje, moramo lobirati za naše organizacije, institucije te se glasno zalagati i lobirati za financiranje onih kojima su potrebna sredstva da bi uopće bili dio akademskog svijeta.
*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.
