Huang Yuanyuan radi dokasno u radijskoj redakciji u Pekingu. Također se nalazi pod velikim stresom zbog činjenice da će sljedećeg dana napuniti 29 godina.
“Strašno. Godinu dana sam starija,” kaže. “Nervozna sam.”
Zašto?
“Zato što sam još uvijek sama. Nemam dečka. Osjećam veliki pritisak da se vjenčam“: pritisak od strane njenih roditelja, prijatelja, ali i čitavog društva.
Huang je samouvjerena, naočita mlada žena koja ima dobru plaću, vlastiti stan, MA diplomu jednog od kineskih najboljih sveučilišta te mnoštvo prijatelja. Ipak, zna da danas u Kini, single, obrazovane žene iz grada poput nje nazivaju “sheng nu” ili “ženama koje su ostatak” (“leftover women”) – i to boli.
To je čudna etiketa u zemlji u kojoj zapravo postoji višak mladih muškaraca samaca.
Televizijska drama, koja se prikazivala prije nekoliko godina pod nazivom “Starije žene bi se trebale udati”, govori o tridesettrogodišnjoj ženi koja promatra kako se njena mlađa sestra udaje, prolazi kroz spojeve na slijepo (uključujući i spoj s muškarcem za kojeg se ispostavilo da je diler) te podnosi svoju obitelj koja joj govori da prestane biti tako izbirljiva i da jednostavno pronađe muškarca.
Ovakva vrsta poruke učvršćena je na više načina kroz kineske državne medije. Čak su se i na web stranicama vladine navodno feminističke Ženske federacije Kine mogli pronaći članci o “ženama-ostacima”, sve dok se dovoljno žena nije pobunilo.
Dakle, o čemu se ovdje radi?
“Tvrdim da je ovaj pojam zapravo dio seksističke medijske kampanje od strane vlade koja se suočava s ozbiljnom demografskom krizom,” navodi Leta Hong-Fincher, Amerikanka koja piše doktorat iz sociologije na Sveučilištu Tsinghua u Pekingu.
Ona je pisala o fenomenu “žena-ostataka” i kaže da su državni mediji počeli koristiti taj termin 2007. godine, iste godine kad je vlada objavila da rodna neravnoteža, prouzročena selektivnim pobačajima zbog tzv. politike jednog djeteta, predstavlja ozbiljan problem u zemlji.
“Sve od 2007. godine, državni su mediji agresivno širili ovaj pojam, u anketama, izvještajima, kolumnama, crtanim filmovima, stigmatizirajući tako obrazovane žene iznad 27 ili 30 godina koje su još same.”
Ali rodna neravnoteža u Kini odnosi se na činjenicu prevelikog broja muškaraca u odnosu na broj žena. Procjenjuje se da ima 20 milijuna muškaraca mlađih od 30 više nego žena mlađih od 30. Čemu onda pritisak na žene da se vjenčaju – pogotovo obrazovane žene koje žive u gradovima? Huang Yingying kaže da to ima veze sa željom muškaraca da se vjenčaju s osobom koja je obrazovno i ekonomski ‘ispod’ njih.
“Postoji mišljenje da će muškarci A kvalitete pronaći žene B kvalitete, muškarci B kvalitete pronaći će žene C kvalitete, a muškarci C kvalitete tražit će žene D kvalitete,” kaže Huang. “Osobe koje ostaju su žene A kvalitete i muškarci D kvalitete. Dakle, ako si “preostala žena”, spadaš u kategoriju A kvalitete.”
A prema Leti Hong-Fincher, upravo su žene A kvalitete one žene za koje vlada najviše želi da rađaju djecu, kako bi se popravila “kvaliteta” populacije.
“Kineska populacijska politika i službeno je imala zakon koji je promovirao eugeniku; zapravo je sadržavala riječ ‘eugenika’ u imenu,” navodi Leta Hong-Fincher. “Sada je to promijenjeno, jer su prepoznali da je pomalo uvredljivo. Ali to je ono što politika planiranja obitelji uistinu jest.”
Hong-Fincher kaže da neka tijela lokalne samouprave u Kini organiziraju zabave upoznavanja, gdje obrazovane mlade žene mogu upoznati prihvatljive neženje. Cilj nije samo popraviti genetsku bazu, nego postići da se što veći broj muškaraca upari i oženi, kako bi se izbjegla vojska nemirnih muškaraca samaca koji uzrokuju društveno razaranje.
Neke žene traže muškarce određene visine, razine obrazovanja ili prihoda, ili one koji već imaju kuće i automobile, a mnogi muškarci inzistiraju na tome da žene moraju biti mlade, prekrasne, ali nikako imućne ili obrazovane kao oni.
Stoga državni mediji nastavljaju s pregršt poruka za izbirljive obrazovane žene. Evo izvadak iz jedne pod naslovom “Preostale žene ne zaslužuju naše suosjećanje.”
“Lijepe djevojke ne trebaju veliko obrazovanje kako bi se udale u bogatu i moćnu obitelj. Ali djevojke prosječnog ili ružnog izgleda teško će to postići. Te se djevojke nadaju unaprijediti svoje obrazovanje kako bi povećale vlastitu konkurentnost. Tragedija je u tome što ne shvaćaju da žene starenjem vrijede sve manje i manje. Tako da su one, dok postignu svoju diplomu ili doktorat, već stare.”
Jao! Onda opet, čak i u SAD-u, žene određene dobi sjetit će se članka u Newsweeku iz 1986. godine u kojem se tvrdilo da žene koje se nisu vjenčale do četrdesete imaju veću šansu biti ubijene od strane terorista nego pronaći muža. Taj je članak stvorio val tjeskobe kod obrazovanih žena u to doba te je bio naširoko citiran – primjerice u filmu “Romansa u Seattleu”.
Žena: Samo zato što neka traži dragog dečka, ne znači da je očajna.
Muškarac: A grabežljiva i gladna ljubavi?
Žena: Ne.
Muškarac: Vjerojatnije je da te ubiju teroristi nego da pronađeš muža nakon dobi od…
Žena: To je apsolutno netočno.
Muškarac: Da, dušo. U redu.
Bila je u pravu. Iz Newsweeka su naposljetku priznali da su bili u krivu, a nastavak studije pokazao je da su se dvije trećine neudanih, fakultetskih obrazovanih američkih žena, koje su 1896. godine bile u dobi od 40 godina, zapravo vjenčale do 2010. godine.
Tako da je pomalo čudno nazivati obrazovane Kineskinje iznad 27 ili 30 godina – ostacima! Čak i ako Kina ima dugu tradiciju rane udaje žena, prosječna dob stupanja u brak raste, kao što se često događa u područjima gdje žene postaju obrazovanije. Dvadesetdevetogodišnja marketinška stručnjakinja, koja želi da bude predstavljena svojim engleskim imenom, Elissa, kaže mi da i nije tako loše biti single u njenim godinama .
“Živim sama, što znači da mogu raditi što god želim. Mogu pozvati društvo kad god poželim,” kaže Elissa. “Volim svoj posao, a mogu puno stvari raditi posve sama, kao što je čitati ili ići u kazalište. Mislim da je jedan od razloga zbog kojih uživam u single životu i taj što imam mnogo prijatelja i prijateljica koji također nisu u braku tako da možemo prvoditi puno vremena skupa.”
Naravno, kaže, njeni roditelji bi željeli da pronađe nekoga pa je zbog njih otišla na nekoliko spojeva na slijepo.
“Katastrofa! Nisam to radila zato što sam željela, nego zato što su moji roditelji to željeli, a ja sam željela da se oni prestanu brinuti. Međutim, ja ne vjerujem u spojeve na slijepo. Kako uopće možeš upoznati osobu na taj način?”
Elissa kaže da bi voljela upoznati “pravog” muškarca, ali to će se dogoditi kad se dogodi. U međuvremenu, život je dobar i ona se mora vratiti natrag na posao.
Prevela i prilagodila: Jelena Tešija
