Osobe zaražene HIV-om u Srbiji suočavaju se sa činjenicom da se ne mogu osloniti na pomoć društva i države, kao da je protiv njih planski kreirana široka lepeza svakodnevnih, često nepremostivih problema i prepreka, od izolacije okoline, najbližih prijatelja, osude, nemogućnosti zapošljavanja, do paragrafa Kaznenog zakona napisanih kao da je namjera autora i zakonodavaca bila državna diskriminatorna intervencija, ili recidiv iz vremena kada je HIV virus bio neizlječiva bolest s fatalnim posljedicama, piše Bojan Tončić za Diskriminacija.ba.
Nedostatak zdravstvene edukacije, konzervativni pristup i nizak nivo obrazovanja predstavljaju čvrstu osnovu za diskriminatorni odnos prema osobama koje žive sa HIV-om. Zdravstvene ustanove u kojima dobivaju stručnu pomoć često su nemoćne zbog neredovne opskrbe lijekovima, te u njima, kao i u nevladinim organizacijama, ostaju samo riječi podrške.
Epidemiologinja Mila Paunić godinama je na čelu Savjetovališta za dobrovoljno, povjerljivo savjetovanje i testiranje na HIV Zavoda za zaštitu zdravlja studenata i studentica u Beogradu. Ona u razgovoru za Diskriminaciju.ba ističe brojne specifičnosti u kontaktima s potencijalno zaraženim mladim osobama, od kojih se neke suoče i s bolnom istinom, da su HIV pozitivne.
“Moram izdvojit nešto što užasno boli, što razdire – izolacija! Ako okolina sazna, šire društvo, kolege na poslu, dogodit će se ono što najviše boli: socijalna izolacija. Prije desetak dana mi je jedna mlada pacijentica rekla: ‘Ne plašim se, doktorice, ja HIV-a, plašim se ljudi. Dogodit će se prvo da me kao malo sažalijevaju, pa onda, polako će me ‘zaboravljati’, neću više biti interesantna ‘ovakva’, jer to više neću biti JA (tu izgovara svoje ime i prezime), nego ‘ma znaš, ona što ima HIV’ i sve rjeđe će me pozivati na piće, na kavu, na druženje, počet će zatim neki i sklanjati preda mnom i šalice za kavu ‘za svaki slučaj’, prat će kvake vatom i alkoholom, svaki put dezinficirati dasku na WC školjci… Dosadit će im, jer, naporno je to, naći će neke izgovore. I tako, polako, ostat ću potpuno sama!”, kaže naša sugovornica.
Ona nije zadovoljna preventivom, odnosno brojem mladih ljudi koji se testiraju.
“Danas HIV infekcija u Srbiji ima lice mladog gej muškarca koji dosta zna o rizicima HIV-a. Ali, bez obzira na to, ima seks bez zaštite. Iako je u Srbiji danas mnogo lakše nositi se sa HIV infekcijom, nego prije recimo 17 ili 20 godina, moram ipak reći da ni u jednoj zemlji nije lako imati HIV. U nekim zemljama je to jako, jako teško, a u nekim manje teško. Plašim se da mi pripadamo ovoj prvoj grupi. Ne zbog nemogućnosti liječenja ili zdravstvenog stanja (tu čak mislim da smo i u odnosu na bogatije zemlje bolji), bojim se generalno lošeg odnosa prema ljudima koji žive s HIV¬om, zbog nedovoljno obrazovanja, niske zdravstvene prosvijećenosti, neprihvaćanja različitosti i konzervativnih stavova. Dodatni deprimirajući faktor je loša ekonomska situacija, odnosno loš socijalni i ekonomski položaj”, ističe doktorica Paunić.
Paunić naglašava da je tretman zaraženih kompleksan, a odnos države prema njima ‘blagorečeno nestabilan’.
Član 250. Kaznenog zakona Srbije, naime, ima stav koji se odnosi na zabranu prenošenja HIV virusa, odnosno, propisana je kazna jedino za širenje ove vrste bolesti ¬ HIV infekcije. Prethodni član Zakona zabranjuje prenošenje svih zaraznih bolesti, a onda slijedi norma, specifična za HIV. Ne kažnjava se, kažu nevladine organizacije koje sudjeluju u lobiranju za izbacivanje ovog paragrafa iz Zakona, ni na prenošenju ebole, ni hepatitisa C, ni drugih, češćih i smrtonosnijih zaraznih bolesti, nego baš i isključivo na HIV-u.
To je, ocjenjuju, izvor stigme ljudi koji žive s HIV-om, recidiv iz osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada je HIV bila infekcija od koje se umiralo.
Ovaj član KZ je apsurdan, ali i neprimjenjiv – nikada nije podignuta optužnica zbog njegovog kršenja, niti se može dokazati nečija krivica za širenje virusa HIV. Ipak, važno je zadržati državni odnos prema oboljelima, budući da su oni krivci, a ne žrtve. Uz gomilu birokratskih eufemizama, sličan stav ima i zaštitnik građana, čija je Stručna služba, kako otpisuje nevladinoj organizaciji Quiria centar, svjesna činjenice da su ‘HIV pozitivne osobe često izložene stigmatizaciji’.
Više pročitajte OVDJE!
