Povijest transrodnih osoba u sportu u javnom je diskursu započela 1977. godine kad je sud dozvolio Renne Richards, transrodnoj tenisačici, da se natječe na Women US Openu. Gotovo četiri desetljeća kasnije transrodna golferica Lana Lawless podnijela je federalnu tužbu protiv profesionalne ženske golferske asocijacije, i pobijedila, nakon što je upozorila na diskriminatornu odredbu da natjecateljice moraju biti žene ‘od rođenja’.
Iste te godine Kye Allums je postao prvi transrodni sportaš (košarkaš) koji se natjecao u Division NCAA (National Collegiate Athletic Association) i koji se javno identificirao kao muškarac, iako ima fizička obilježja žene. Najsvježiji je primjer Caitlyn Jenner koja se javno deklarirala kao transrodna žena. Medijski nastupi poput ovih, s nešto većim zamahom nakon Caitlyn, počeli su nagrizati binarni pristup koji je ionako isuviše sporan i zastario, pri čemu u sportu posljedice takva stava mogu bitno odrediti slijed pojedinih karijera, piše Time.com.
Lauren Lubin, košarkašica koja je igrala za University of Colorado u periodu od 2003. do 2006., identificirala se kao rodno neutralna, što je jedna od legitimnih ne-binarnih autoidentifikacija. Nešto što je funkcioniralo tri godine, 2007. godine je izgubilo bitku s ustaljenim društvenim obrascima, pa je Lubin bila primorana napustiti tim, izgubila je stipendiju i napustila natjecanja na osam godina. Sve da joj je bila ponuđena opcija da igra u muškom klubu, za nju to nije bilo rješenje jer bi i to značilo da se ipak mora odlučiti za jedan od, u sportu, dva moguća rodna identiteta.
Kako je ranije upozoreno u tekstu Sportska kultura voli binarne podjele, javlja se strah od muškog infiltriranja u ženski prostor, jer se u startu pretpostavlja da su muškarci fizički spremniji i superiorniji, i optužuje ih se za ‘nepoštenu prednost’. Jednako tako, ispada da žene zbog svoje ‘fizičke nespremnosti’ nisu dobrodošle među suigračima.
Bez obzira na svijetle primjere sportaša koji su odlučili nadići površnost ovakvih opreka, sportska se pravila ipak drže biološke binarnosti. Vrlo teško ili nikako dopuštaju odvajanje rodnog identiteta od biologije. Regulativa NCAA dozvoljava transrodnim sportašima da se natječu, ali uz uvjet da su promijenili spol, dok je za sportašice na snazi nešto drugačije pravilo – jedino nakon što prođu jednogodišnju hormonsku terapiju. Oni koji pravila pišu ili ih samo provode opravdavaju se da je riječ o strukturi koja postoji već godinama i da im na umu nije nepravda, već ustaljena praksa viđenja isključivo muškaraca i žena – bez kategorija koje su negdje ‘između’. Dok na umu uglavnom sportski odbori i asocijacije imaju samo sportske rezultate, dodatna pitanja postavljaju i o učinku hormonskih terapija na sportske rezultate. Sportašima/icama udaljavanje s terena na period od godine dana znači doista mnogo.
Lubin se, recimo, natjecanjima vratila 2014., a na maratone se prijavljivala i kao muškarac i kao žena, no navodi kako joj svaka prijava za utrku predstavlja problem jer u datom trenutku mora izabrati jedan od okvira u kojim se ne pronalazi. Kako bi povećala svjesnost i stvorila neko humanije okruženje za sportaše/ice koji se suočavaju s istim poteškoćama, 2015. je organizirala ‘nebinarnu’ skupinu u New Yorku i nazvala je We run. Kasnije je pokret dobio širu dimenziju prerastavši u projekt We exist, sa svrhom podrške onima koji se vide izvan rodne binarnosti. Lubin neprekidno ističe kako su sportaši/ce, odnosno njihova tijela, upravo to – sportaši/ce, i da su treninzi i napori ono što će ih učiniti uspješnima ili ne, a ne biologija.
“Pretpostavljamo kako moramo imati određeno tijelo da bismo se natjecali, dok je prava istina da svatko može sudjelovati”, poručuje Lubin.
Pred LGBTQI sportašima još je dug put što se tiče sporta i pravila koja će ih pravovaljano integrirati, ali je promjena diskursa svakako prvi korak. Možda najvažnija poruka koja se šalje njihovim javnim govorom je činjenica da buduće generacije sportaša/ica koje će ih zamijeniti na natjecanjima već postoje, i da ih se ne smije ignorirati u njihovim pravima.
Da je u sportu sve važnije od samog sporta, primjer je i Susie Wolff, prva žena u Formuli 1 u posljednjih 20 godina. Na pitanja tipa ‘kako vam je u dominantno muškom sportu’ obično odmahne rukom i kratko komentira: “Muškarac ili žena, svejedno je, riječ je o izvedbi na terenu”. Wolf se požalila da je u svakom intervjuu koji daje nekom mediju uvijek iznova muče istim pitanjima, dok je za njene rezultate pitaju uglavno sporadično. To dovodi zapravo do nečega o čemu inače vjerojatno ne razmišljam(o), a to je – što je to u sport uvelo tako determinativnu rodnu binarnost? Ako žena komotno može voziti Formulu 1, i tu se nekakva ‘fizička spremnost’ briše – zašto u Formuli nema više žena? Jer ih se ne ohrabruje na sudjelovanje.
Zato je Formula 1 ovdje praktičan primjer – 854 muškarca, a samo šest žena. Ukoliko zamislimo oktansku testosteronsku arenu koja je (bila) idealnim poligonom za reklame poput Mach 3 žileta za brijanje, preko piva (opet pretpostavka da veće količine ili pivo uopće piju samo muškarci), do Hugo Boss odijela – ima li tu mjesta za žene? Kome se obraćaju reklame u sportu?
I Bernie Ecclestone je sam svojevremeno izjavio kako za Susie Wolff nije dovoljno to što je dobra.
U sportu koji generira nekoliko stotina milijuna novaca profita od ulaznica i sponzora žene bi bile ‘prevelik rizik’ jer bi se kompletno trebao promijeniti i marketinški pristup i ciljana skupina, a investitori nemaju vremena za beta faze i sve se svodi na nečiji financijski interes. Dakle, sportom dirigiraju tržište i predrasude. Većina se komentatora slaže s time da je ženama u sportu bitno teže, a da povežemo s početkom ovog teksta, seksizam u sportu transrodnim sportašima otežava to u najmanju ruku dvaput više.
Prevela i prilagodina Ana Maria Filipović Grčić
