U sklopu festivala „Homo, fešta!“ održao se panel Razotkrivanje antirodnih pokreta: strah kao oružje. Radi se o festivalu koji donosi LGBTIQ+ teme u središte javnog prostora već devet godina. Održava se u Poreču, u organizaciji Centra za građanske inicijative Poreč.
O antirodnim pokretima, povezanosti s religijom, načinima otpora i brojnim drugim temama koje negativno utječu na rodnu ravnopravnost raspravljali/e su Lana Bobić, feministička teologinja i aktivistkinja, Marinella Matejčić, kulturologinja, feministkinja i aktivistkinja za ženska prava i reproduktivnu pravdu i Dario Čepo, profesor sociologije na Pravnom fakultetu u Zagrebu. Panel je moderirao Duje Kovačević, content creator i aktivist.
O antirodnim pokretima smo na Libeli pisali već nekoliko puta, posebice u okviru GenderFacts rubrike. Radi se o pokretima koji su transnacionalni, prisutni su u različitim društvima i kulturama. U svojoj ideološkoj i aktivističkoj formi mobiliziraju se oko nekoliko ključnih pitanja kao što su suprotstavljanje rodnoj ravnopravnosti i jednakim pravima za seksualne manjine, edukacija o seksualnosti te seksualnim i reproduktivnim pravima, kao i uključivanje rodnih pitanja u glavne društvene tokove.
Antirodni pokreti i kontinuirani pritisci na pravi sustav
Dario Čepo je, uvodno, govoreći o antirodnim pokretima naglasio važnost koncepta moći. Pritom je kazao da o njihovoj uspješnosti u Hrvatskoj govori i činjenica da danas imamo ustavnu definiciju braka, da 15 godina kasnije nemamo zdravstveni odgoj u školama, kao i činjenica da se priziv savjesti svakodnevno koristi u hrvatskim bolnicama. Smatra da je jedan od ključnih razloga njihove uspješnosti (barem pri početku djelovanja) i činjenica da je Hrvatska pred ulazom u EU (zbog straha da referendum o pristupanju EU neće proći) smanjila minimalni prag izlaznosti za uspješnost referenduma. Time je otvoren put budućem djelovanju antirodnih pokreta. On se danas posebno očituje kroz njihove pritiske na pravni sustav.
Pritisak vrše traženjem procjene ustavnosti različitih regulativa koja se tiču manjinskih skupina u društvu, podnošenjem tužbi i raznim drugim pravnim alatima. Čepo je tu naglasio i da im takvo djelovanje ne osigurava samo pritisak na pravnu sferu, već im se time otvara i medijski prostor u kojem se oni pozicioniraju kao „zaštitnici specifičnih vrijednosti“.
Antirodni pokreti se baziraju na religijskom diskursu
Na pitanje o povezanosti religije i antirodnih pokreta, odnosno korištenja religijskog diskursa u antirodne svrhe Lana Bobić ističe da treba biti oprezan/a kada kažemo da antirodni pokreti koriste religijski diskurs. Oni se na njemu samo baziraju, smatra Bobić. Pritom dodaje da će oni danas reći da se zapravo odmiču od religijskog diskursa i koriste znanstveni. Problem je što i taj znanstveni pristup ima religijsko ishodište. Pritom se, nerijetko, koriste znanstvenim tekstovima koji nisu recenzirani. A to smo vidjeli i kroz našu provjeru jednog takvog istraživanja.
Bobić ističe i da oni često koriste taktiku zamjene teza i strašenja te se pozivaju na „dobra stara vremena“ kada je sve bilo bolje (a znamo da nije). Često koriste i narativ MI i ONI upravo zato što su kulturni ratovi njihova strategija. Kontinuirano proizvode polarizaciju.
„Moramo se pomiriti s tim da u društvu imamo one aktere kojima hetero patrijarhalni kapitalizam paše u održavanju pozicija moći. Oni stvaraju narativ gdje neravnopravne pozicije objašnjavaju božjim poretkom, prirodnim stanjem stvari“, zaključuje Bobić.
Antirodni pokreti i seksualna i reproduktivna prava
Marinella Matejčić na pitanje kako to da je pobačaj odjednom postao tako važno etičko pitanje kazala je da se ne može govoriti o tome da je pobačaj vruća tema odnedavno. Još ranih 90ih je predan zahtjev za procjenu ustavnosti koji je mirovao do 2016. godine. Ustavni sud je 2017. godine odbacio prijedlog da se postojeći zakon proglasi neustavnim. No, zatražio je od Hrvatskog sabora da u roku od dvije godine donese novi zakon koji regulira pitanje pobačaja. Matejčić smatra da iako nije donesen novi zakon o pobačaju (nitko se time ne želi baviti), to pitanje stoji otvoreno kao svojevrsno upozorenje.
S druge strane, i Matejčić i Bobić naglašavaju da istraživanja kontinuirano pokazuju da naši sugrađani/ke podržavaju pravo na izbor. Kao primjer se navodi i europska građanska inicijativa „My voice, my choice“. Njome se želi prikupiti milijun potpisa za siguran, legalan i dostupan pobačaj u EU, a u Hrvatskoj je prikupljeno već 60 tisuća potpisa.
Osim pravnog djelovanja, Čepo naglašava i da antirodni pokreti mudro djeluju kroz Vijeća roditelja. Pritom naglašava da je to područje koje većini ljudi ide na živce i ne da im se baviti još i time. No, pristaše antirodnih pokreta u tome vide alat djelovanja u kojem mogu zaustaviti neke procese. Nadovezujući se na to, Bobić je naglasila da istraživanja pokazuju da gotovo 80% mladih i roditelja smatraju da škole trebaju uvesti sveobuhvatno seksualno obrazovanje. A upravo su Vijeća roditelja jedan od alata kako to spriječiti.
Antirodni pokreti i diskurs ljudskih prava
Panelisti/ice su naglasili i da antirodni pokreti i konzervativne udruge u svom djelovanju preuzimaju diskurs ljudskih prava.
„Ideja civilnog društva je da proširi prava pojedinaca i društva, a konzervativne udruge čine upravo suprotno“, kazao je Čepo i pritom dodao da mu ih je teško smatrati civilnim društvom.
Na pitanje kako antirodni akteri uspijevaju staviti na agendu teme koje ograničavaju prava, Matejčić je naglasila dobru komunikacijsku strategiju antirodnih aktera. Pritom je kazala da smo na referendumu o braku mi svi glasali protiv. „Mi ne volimo biti protiv nečega, mi svi želimo biti za nešto“, dodala je i kazala da je to još jedan od načina na koji oni pokazuju da su oni za nešto, a ne protiv nečega, okrećući pritom ljudsko pravaški diskurs.
Jesmo li mu manjini? Jesu li antirodni akteri u većini?
Duje Kovačević je rekao da mu se čini da se konstantno stvara slika da smo u manjini. Da se dobiva dojam da su antirodni akteri glasniji, da je efekt onog što kažu teži. U okviru toga, Dario Čepo smatra da je važno naglasiti da su antirodni pokreti i konzervativne udruge koje u RH djeluju bili/e uspješni/e tamo gdje im je to omogućeno. Odnosno, tamo gdje je trenutno vladajućoj stranci to odgovaralo. Tamo gdje im to nije odgovaralo, kao što je pokušaj referenduma o izbornom sustavu, njihova inicijativa nije prošla. Dakle, smatra Čepo, njihov legitimitet proizlazi ih onoga što im je HDZ dao.
Kako se boriti protiv antirodnih pokreta?
Pričajući o otporu antirodnim pokretima, kao i o tome kako pristupiti onima koji su nisu tolerantni, Čepo naglašava da je jedan od problema i činjenica da liberalni mediji i intelektualne elite kao što je akademska zajednica na neki način zaziru od toga da ispadnu netolerantni. Smatraju pritom da će navedene pokrete nadjačati argumentima. “Nema tih argumenta“, smatra Čepo i dodaje da mu se čini da se svaki put kad pristanemo gostovati na istim događanjima kao i predstavnici/e antirodnih pokreta omogućujemo im da budu ravnopravni s onima koji/e brane ljudska prava. Lana Bobić se nadovezala kazavši da je teško pričati s nekim tko ne želi dijalog. „Ne može se tolerirati netolerancija. Tu smo se zeznuli jer smo pokušavali objašnjavati neke stvari“, smatra Bobić.
Matejčić naglašava da odgovor civilnog društva mora postati promišljen. Da trebamo raditi pametnije i međusobno komunicirati.
„Nedostaje zajednički nazivnih civilnog sektora. Moramo pratiti što se događa i na razini akademije i na razini istraživačkog novinarstva i odgovoriti promišljeno“, smatra Matejčić.
Treba li pojednostaviti poruke koje šaljemo?
Kroz pitanja publike problematizirala se i kompleksnost jezika koji koristimo u borbi protiv navedenih aktera i pokreta. Postavilo se pitanje kako pojednostaviti ovu problematiku općoj javnosti.
Matejčić je kazala da, naravno, ako se gostuje na javnoj televiziji da treba pokušati stvari reći što kraće i jasnije. Ipak, smatra, da se neke stvari mogu pojednostaviti, a neke naprosto ne mogu. Prvenstveno jer nekad simplifikacijom ne dobijete kompletnu informaciju. Pritom navodi i primjer referenduma o braku. Smatra da se iz današnje perspektive, može postaviti pitanje koliko je ljudi zapravo znalo što točno zaokružuje izvan rečenice „Ja sam za brak“. Čepo, s druge strane, smatra da naša akademska zajednica na neki način odbija prihvatiti potrebu za pojednostavljenjem jezika. Možda i zato što smatra se time degradira jezik. Ipak, on smatra da moramo pojednostaviti jezik. Kao i da moramo slati jednostavne i jasne poruke.
„Poanta je da će taj lijepi jezik biti jednako tako lijep, ali u totalitarnom sistemu. Lijepo će vam napisati zašto su vas stavili u koncentracijski logor“, karikirao je Čepo.
Lana Bobić na to pitanje je kazala da ponekad jednostavno zaboravimo jednostavniju riječ jer neke riječi kontinuirano koristimo. S jedne strane se slaže da bi se poruke mogle pojednostaviti, no smatra i da se terminologija mora kontinuirano učiti. „Puno nesreće dolazi upravo iz neznanja“, zaključila je Bobić.
