Ove je godine pokrenuta inicijativa da se jedna od zagrebačkih ulica nazove u čast Diane Budisavljević, koja je svoju ulicu nedavno dobila i u Beogradu. Široj javnosti ona je praktički nepoznata, premda bi u nekim povoljnijim vremenima zasluživala sve društvene počasti. Za čitatelje Lupige ime Diane Budisavljević i nije tako nepoznato, budući da smo ju spominjali u tekstu Kultura zaborava – upoznavanje nepoznatog Zagreba. Na ovom mjestu proširit ćemo gradivo. Tko je bila ta Zagrepčanka?
Diana Budisavljević (rođena Obexer) bila je Austrijanka rođena u Innsbrucku 1891. godine. U Zagreb je doselila 1919. godine kada se udala za zagrebačkoga kirurga i profesora Medicinskog fakulteta Julija Budisavljevića. U Zagrebu je dočekala Drugi svjetski rat kada započinje njena djelatnost kao humanitarke zaslužne za spašavanje tisuća djece. Iskoristivši svoje austrijsko porijeklo i društveni ugled, organizirala je ono što će postati poznato pod imenom “Akcija Diane Budisavljević” – opsežnu akcija spašavanja djece iz ustaških logora. Ponajviše se radilo o srpskoj djeci s Kozare i Korduna.
Odjevena u uniformu Crvenoga križa, zajedno sa suradnicima obilazila je logore i opskrbljivala bi ih hranom, sanitetom i ostalim potrebnim stvarima, a nakon toga bi djecu izvlačila dobrim vezama i prebacivala ih u Zagreb gdje su ih brojni Zagrepčani udomljavali na taj način spašavajući im živote. Diana je čitavo vrijeme rata vodila i dnevnik iz kojega se vidi sva strava vremena:
“Tijekom vožnje nisam se u vagonu mogla maknuti, kako ne bih na nekog nagazila. Veća su djeca stalno sjedila na noćnim posudama, a mala su se prljala. Pod je bio pun blata i dječjih glista. Nastojala sam koliko sam mogla djecu premještati kako bi ih izvadila iz blata. Pred jutro, na stanicama su dolazili ljudi, vidjeli jad, dodavali nam vode. Prilikom duljih zaustavljanja zdrava djeca su izlazila iz vagona. Sestre su se iscrpile spuštajući djecu iz vagona i dižući ih opet natrag. Mnogi vagoni nisu imali stepenicu. Kod slabih u zadnja dva vagona, nije se moglo ni pomišljati da ih se vadi iz vagona. Uspjela sam dobiti grablje, tako da sam barem mogla izbaciti gliste. Činilo se da prije nego što neko dijete umre gliste napuštaju tijelo, jer prema jutru, kako su mi neka djeca bivala slabija, čitava su klupka glista napuštala tijelo.”
{slika}
U Zagrebu su djeca najprije bila smještena u razne bolnice i zavode, a potom odvedena u dječja prihvatilišta u Jastrebarskom, Sisku i Gornjoj Rijeci, od kojih je ono u Sisku bio pravi logor za djecu – jedini dječji logor u Europi. Tek u kolovozu 1942. dobivena je dozvola da se djeca iz logora mogu udomiti u obiteljima. Udomljavanje se obavljalo preko “Caritasa” Zagrebačke nadbiskupije. Mnoga od spašene djece koja su izgubili roditelje u ratu, ostala su kod udomiteljskih obitelji i nakon rata.
Akcija je imala veliku mrežu suradnika, od kojih su neki to platili i životom. Brojni poznati Zagrepčani također su bili uključeni u akciju spašavanja. Bilo je tu mnogo liječnika i medicinskih sestara, a u svome dnevniku kao najbliže suradnike Diana Budisavljević izdvaja Marka Vidakovića, Kamila Brösslera, Đuru Vukosavljevića, Ljubicu Becić, inače suprugu slikara Vladimira Becića i njihove dvije kćerke Miru i Veru, te Veru Černe i Dragicu Habazin. I kardinal Alojzije Stepinac je od 1942. godine pomagao akciju.
Diana Budisavljević pokrenula je akciju koja je bez presedana. Akcija je tijekom rata, a naročito tijekom 1942. godine, po svom opsegu, broju sudionika i broju spašene djece prerasla u jednu od najsloženijih i nedvojbeno najhumanijih akcija takve vrste na području NDH i čitave okupirane Europe. Prema transportnim listovima, bolničkim datotekama, te ispisujući sve detalje i opis djece Diana Budisavljević sa suradnicima izradila je opsežnu kartoteku, odnosno bazu s fotografijama. Podaci su unošeni kako bi se nakon rata olakšalo njihovo pronalaženje, ali i kako bi se sačuvao njihov identitet.
{slika}
Neposredno nakon oslobođenja 1945. godine na zahtjev Odjeljenja zaštite naroda (OZNE) morala je predati čitavu kartoteku. Nakon toga se povlači iz javnog života, a kasnije se i vraća u rodni Innsbruck gdje i umire 1978. godine bez da je ikada primila bilo kakvo priznanje za svoj humanitarni rad.
Humanitarno djelovanje Diane Budisavljević tijekom i neposredno nakon Drugog svjetskog rata pridonijelo je i uspostavljanju socijalnog rada kao profesije u Hrvatskoj. Njezin rad smatra se pretečom svih značajnih aspekata Konvencije o pravima djeteta kada se radi o djeci u ratu. No unatoč nedvojbenim zaslugama, njeno se ime danas još uvijek ne spominje u nijednoj enciklopediji ni školskim udžbenicima u Hrvatskoj.
Oscar Schindler spasio je 1200 Židova i zahvaljujući filmu za njega zna čitav svijet. Diana Budisavljević spasila je 12.000 djece i praktički je nepoznata. Za kraj ostaje nam pitanje, nije li ta velika Zagrepčanka zaslužila da se barem spomene u hrvatskim školskim udžbenicima?
