Prvo raščistimo jednu stvar. Nema načina na koji se ova tema može predstaviti u potpuno objektivnom svjetlu. Sve što možemo učiniti jest iznjeti argumente kojima čvrsto vjerujemo i potkrijepiti ih znanstvenim činjenicama, primjerima iz društvenog života i primjerima iz svakodnevnog suživota.
Kako ovaj članak ne mogu pisati potpuno objektivno, jedino što mi preostaje je iznijeti svoju verziju feminizma. Jer, prema internetskim forumima i raspravama, čini se da svatko ima svoju.
Posljednjih nekoliko mjeseci u američkom feminističkom svijetu veliku prašinu (i mnoga javna osuđivanja od feminističkih autorica, ali i mnogih muškaraca) podigao je pokret Žene protiv feminizma (Women Against Feminism) (referenca: http://womenagainstfeminism.tumblr.com/ ) koji je od srpnja 2013. na facebook, tumblr i twitter društvenim mrežama sakupio 22.100 sljedbenica. Pokret Žene protiv feminizma poziva sve žene svijeta koje se ne osjećaju kao feministkinje, ili se čak osjećaju pogođenima ili oštećenima od strane feministkinja, da objave svoje fotografije s papirom na kojem piše zašto ne podržavaju feminizam.
Ono što je velika prednost (ali i mana) ovog projekta je činjenica da većina žena dolazi iz ‘običnog’ puka. Prednost je zato što prikazuje mišljenje i stav akademskog i ne-akademskog stanovništva. Preko njihovih poruka možemo dobiti jasnu sliku kako se feminizam doživljava u svakodnevnom (internetskom) životu. Mana je zato što je pokret daleko od nečega što možemo smatrati ozbiljnim. Proučavajući stotine i stotine njihovih fotografija jedna stvar je konstantno pronalazila svoj put do površine. Većina tih žena je izrazito neinformirana. Tu i tamo se može naći neka fotografija na kojoj se osjeti učeni jezik, ali i takve imaju ili slabe argumente ili pogrešno koriste pojmove i termine.
Iako se mnogi njihovi komentari, poput “Ne postoji razlika u visinama plaća između muškaraca i žena na tržištu rada” (popularno Pay gap), mogu opovrgnuti jednostavnim klikom miša i utipkavanjem pojma na bilo kojoj internetskoj tražilici (pomalo je zabrinjavajuće vidjeti ljude kako gorljivo i, uz to, javno podržavaju argumente koji se lako mogu opovrgnuti u 5 minuta guglanja), neki od njihovih argumenata predstavljali su iznenađujući izazov.
Jedan od takvih argumenata dolazi od same administratorice: “Feminizam je u praksi daleko od definicije feminizma jer zagovara nejednakost preferirajući žene.” i “Feministkinje samo traže privilegiranu socijalnu poziciju”.
1) ŠTO JE UOPĆE FEMINIZAM?
Iako će mnoge anti-feministkinje zamjeriti citiranje rječničkih definicija feminizma, smatrajući da feminizam u praksi nema nikakve veze s rječničkom definicijom, u objašnjavanju jednoga ovoliko kompleksnog pojma kao što je feminizam, moram krenuti od nekuda.
Prema definiciji oxfordskog rječnika feminizam je zagovaranje prava žena na temelju jednakosti spolova.
Prema definiciji rječnika Merriam-Webster feminizam je teorija ekonomske, političke i društvene jednakosti spolova te organizirane aktivnosti u korist ženskih prava i interesa.
A prema definiciji Cambridgeovog rječnika feminizam je uvjerenje da žene trebaju imati jednaka prava, moći i mogućnosti kao muškarci te bi trebale biti tretirane na isti način. Feminizam se odnosi i na aktivnosti kojima se postiže ostvarenje tog uvjerenja.
Promotrimo li definicije pobliže primijetit ćemo da se u srži svake definicije nalazi jedan bitan termin – JEDNAKOST. Feminizam je nastao na ideji jednakosti, djeluje na ideji jednakosti i razvija se na ideji jednakosti. Jedini problem jest što muškarci i žene nisu jednaki.
Muškarci imaju veću tjelesnu snagu od žena, dok žene imaju sposobnost rađanja. Kako onda možemo uopće govoriti o jednakosti i shvatiti što zapravo feministkinje traže ako to nije privilegirana društvena pozicija?
Korištenje termina jednakost postalo je često u svakodnevnom hrvatskom jeziku. Vjerojatno jer je direktan prijevod engleskog termina equality. Taj termin je apsolutno nezaobilazan u proučavanju feminizma. Međutim termin jednakost uključuje i biološku jednakost što je, govoreći u tradicionalnom smislu, bez upotrebe tehnologije, nezamislivo. Termin koji bi se trebao koristiti i bolje paše u ovu problematiku jest ravnopravnost. Termin ravnopravnost, u ovom kontekstu, označuje jednakost muškaraca i žena pred zakonom i prema svojim pravima. Iako jedan i drugi spol ne mogu biti jednaki po svojim obilježjima, oni mogu i trebaju biti jednaki prema svojim pravima.
Ali, budimo realni, žene odavno imaju ista prava kao i muškarci. Imaju pravo glasa na izborima što im osigurava onaj minimum političke moći. Sve što trebaju učiniti da bi mogle ostvariti to pravo je navršiti 18 godina. Tu nema diskriminacije.
Žene imaju pravo na školovanje. Kao i svakom djetetu kapitalizma to im osigurava ravnopravnu startnu poziciju. Tu nema diskriminacije.
Žene maju pravo na radni odnos što znači da su potrošači, jednako kao i muškarci, te da imaju ekonomsku moć. Ni tu nema diskriminacije.
Iako žene imaju sve što im je potrebno da bi startale život kao ravnopravni članovi društva, neke od njih, čini se, da žele više. Ako imaju sva prava koja imaju i muškarci, što to točno one žele? Što to još nije po njihovome?
Doista, čini se da žene žele biti privilegirane.
Na žalost, problem je malo dublji od toga. Najviše bih na svijetu voljela kada bih mogla odmahnuti rukom na žalopojke feministkinja u medijima i reći: “Ma pusti, gladnima moći nikad dosta”. Pa, s jednom stvari se slažem. Gladnima moći nije nikada dosta. A najrjeđe je ta moć u rukama žena. Možda se čini blesavim žaliti se što je najveća koncentracija ekonomsko-političke moći u rukama muškaraca. Pa što, mora biti u nečijim rukama. A nalazila se ona u rukama muškaraca ili u rukama žena, nama, građanima, u našim svakodnevnim životima to je tako svejedno. Mi od toga nemamo ništa.
Nemamo li?
2) ŠTO JE PATRIJARHAT?
Kako bih mogla objasniti zašto smatram da žene ne traže privilegiranu već ravnopravnu socijalnu poziciju te što točno ‘obični’ ljudi od toga imaju, moram se osvrnuti na još jedan od argumenata Žena protiv feminizma: “Ne postoji patrijarhat”.
Termin patrijarhat dolazi od grčke riječi πατριάρχης (patriarkhēs) što znači ‘otac plemena’. Njegova izvedenica muškog roda, patrijarh, nastala je kao složenica drugih dviju grčkih riječi: πατριά (patria) što znači ‘podrijetlo’ ili ‘potomstvo’ (dolazi od riječi πατήρ (patēr), što znači “otac”) i ἄρχω (arkhō) što znači ‘ja vladam’. Gledajući kroz povijest termin je označavao apsolutnu i nepobitnu vladavinu muške glave obitelji. U suvremeno doba taj termin više označava društvene sisteme u kojima je većina političko-ekonomske moći u rukama odraslih muškaraca. Patrijarhat je društveni sistem u kojem odrasli muškarci vladaju nad djecom, mladim muškarcima, ženama i privatnim vlasništvom. To je društveni sistem u čijem se središtu nalazi ethos rata i nasilja, u kojem se dječake od malih nogu uči kako izgledaju i kako se ponašaju ‘pravi muškarci’, koji počiva na nasljeđu, kako ih mi zovemo, civiliziranih naroda čije se postojanje svodilo na ratovanje, osvajanje, pljačku i prevlast. A sve pod okriljem religijskih simbola. Sjetite se, pritom, da se u srži svake njihove religije nalazi stremljenje prema miru, a onda se sjetite rimskih osvajanja, križarskih ratova i sličnih događaja. To je sistem u kojem je ženska seksualnost i tijelo nužno podređeno muškarcu, jer onaj tko kontrolira nastanak populacije, odlučuje kako će njome vladati.
Iz prikupljenih antropoloških i arheoloških dokaza znanstvenici, generalno, smatraju da su u pretpovijesno doba stara lovačko-sakupljačka društva bila u potpunosti ravnopravna. Nitko nije držao moć ni vladao plemenom na temelju onoga što ima među nogama. Međutim, krajem pleistocena, taj status quo je narušen, a jedan spol preuzeo je apsolutnu vladavinu nad plemenima. Taj spol bio je muški. Znanstvenici se ne slažu oko toga što je dovelo do tog obrata. Teoretičar Robert M. Strozier smatra da postoji ‘inicirajući događaj’ koji je doveo do obrata, ali smatra da ga moderna znanost još nije našla. Teoretičar James DeMeo, s druge strane, smatra da je ‘inicirajući događaj’ poznat te da su to klimatske promjene koje su dovele do velike gladi. Zahvaljujući klimatskim promjenama tadašnja, spolno ravnopravna, plemena usvojila su patrijarhalne društvene strukture kako bi lakše osigurala zaštitu u teškim uvjetima te pronalazak dovoljne količine hrane. Teoretičarka Marija Gimbutas imala je drugačije mišljenje kada je postavila svoju poznatu kurgansku hipotezu prema kojoj su miroljubiva, ravnopravna, proto-indoeuropska plemena pokorili kurganski ratnici s Bliskog Istoka. Oni su u Europu donijeli stočarstvo, agrikulturu i patrijarhalni društveni ustroj. Prema teoriji evolucije žene su utoliko povlaštene što mogu spavati s onoliko muškaraca koliko žele kako bi osigurale trudnoću. Pri tome muškarci ne mogu nikako znati jesu li njihovi geni oni koji će se prenositi dalje ili su to geni drugih muškaraca s kojima je žena spavala. Kako bi tome doskočili i mogli sa sigurnošću znati da će baš njihovi geni činiti potomstvo te nastavljati lozu, oni su osmislili i proveli monogamiju i patrijarhat. Ukoliko je jedna žena pripadala jednom muškarcu, taj muškarac bi mogao biti siguran da će potomstvo te žene prenositi njegove gene.
Iz kojeg god se razloga one pojavile, patrijarhalne društvene strukture preživjele su do antike gdje su ih narodi antičke Grčke uvrstili u samu srž svojih društvenih struktura. U antičkoj Grčkoj žene su ‘pod normalno’ smatrane inferiornijim bićima. Aristotel, jedan od najpoznatijih i najutjecajnijih filozofa, smatrao je da se žene nalaze negdje ispod (muškog) roba, a malo iznad krave. Smatrao je da su moralno, intelektualno i fizički inferiornije od muškaraca, smatrao ih je vlasništvom (prvo oca, a potom muža), te je smatrao da je njihova jedina uloga služiti muža, voditi kućanstvo i rađati. U Platonovom dijalogu Meno ženskom vrlinom smatrano je vođenje kućanstva i slušanje svoga muža. Platon, a posebice, Aristotel najutjecajniji su filozofi svih vremena. Aristotelove teorije nadograđivane su u srednjem vijeku (razdoblje u filozofiji znano kao skolastika), a on sam je često bio nazivan jednostavno Filozof. Ta ‘nadograđivanja’ Aristotelove filozofije i mnoge njene reinterpretacije činili su kršćanski redovnici jer je jedino njima bilo dostupno bavljenje filozofijom, a njihovi sistemi uvršteni su u kršćansku dogmu. Jedan od njih je i Sv. Toma Akvinski, jedan od najranijih crkvenih otaca. Jedan od razloga inferiornog položaja žena u kršćanskoj dogmi mora proizlaziti iz nasljeđa antike.
Iako seksistička, vjeruje se da je grčka filozofija iznjedrila i nekoliko filozofkinja, od kojih je najpoznatija Hipatija iz Aleksandrije, 4.st.n.e.
U starom Rimu obiteljima i čitavim porodicama vladali su muškarci (pater familias). Jedino su oni mogli sudjelovati u političkom životu i zarađivati. Žene su vodile kućanstva i služile za sklapanje političkih saveza u obliku brakova (što će reći da su bile roba kojom se trgovalo radi političko-socijalnih interesa njihovih muških vlasnika). Žene koje su uživale izrazito poštovanje bile su Vestalke, red svećenica božice ognjišta, Veste. Vestalke su nužno bile djevice, a predstavljale su sigurnost i vječnost Rima. Vrhovna svećenica Vestalki, Virgo Vestalis Maxima (Najviša Vestalska Djevica), bila je gotovo jedina žena Rima koja je uživala političku moć, iako nije bila ni približno moćna kao senatori i svećenici (svi svećenici bili su i senatori).
U srednjem vijeku neke žene, najčešće aristokratkinje, mogle su doseći veću političku moć kao što su bile bizantinska carica Teodora, ruska carica Katarina Velika ili Elenor od Akvitanije. Umjesto da ovdje nastavim s nabrajanjima napravimo jedan misaoni eksperiment. Pokušajte na pamet nabrojati sve vladare kojih se možete sjetiti kroz povijest pa isto napravite za vladarice. Usporedite broj. A sad pomislite kako se tek takav nesrazmjer u moći odrazio na ‘obične’ žene? Što mislite koliko je točno moći imala jedna farmerica? U srednjovjekovnim društvima, gdje je kršćanstvo bilo neodvojivo od države i svakodnevnog života ljudi, pronalazimo i religiju koja je u potpunosti orijentirana prema muškarcima. Samo muškarci mogu postati svećenici, a samo svećenstvo može doseći političku moć. Jedino nadstojnice samostana dosezale su višu političko-ekonomsku moć. Jednako kao i Vestalke, morale su biti čedne djevice. Nije li zanimljivo da su žene u dva velika povijesna razdoblja uspjele doseći pozicije i moć, inače rezervirane za muškarce, samo ukoliko su ispunjavale zahtjeve čednosti postavljenje od društva? A pravila tog društva određivali su moćni muškarci. Čak su i najsvetiji tekstovi, sakupljeni u knjigu poznatu kao Biblija, orijentirani prema muškarcima te samo muškarcima dozvoljavaju političko-ekonomsku moć.
Štoviše, žena je prema njima nastala iz tijela muškarca te je nužno podređena muškarcu. Ne, nisam ateistkinja koja poriče snagu i važnost najsvetijih spisa, već želim naglasiti kako je Biblija (jednako kao i Tora, jednako kao i Kuran, jednako kao Pitijanska proročanstva, jednako kao i bilo koji religijski spis) podložna različitim interpretacijama. Biblija se može interpretirati i iz ženske perspektive. Jedno od takvih iščitavanja Biblije načinile su Elizabeth Cady Stanton i njezinih 26 kolegica te ga 1895. i 1898. objavile pod naslovom Ženska Biblija (The Woman’s Bible). Službena kršćanska zajednica je Žensku Bibliju osudila i odbacila. Pitam se koliko ta osuda vrijedi ukoliko je došla iz usta onih muškaraca koji su držali religijsku, ekonomsku i političku moć u svojim rukama. Oni takvo iščitavanje Biblije nisu mogli dozvoliti jer bi direktno utjecalo na njihove pozicije te njihovu moć dovelo u pitanje. Proučavajući feminizam jednom sam naišla na djelo autorice kojoj se nikako ne mogu sjetiti imena, a objavila je čitanja Mita o stvaranju po kojem je zapravo Eva ta koja je natjerala Adama da progovori i time mu podarila svijest i identitet. Lucretia Mott je u svojoj borbi za prava žena često bila ‘vraćana na mjesto’ citatima iz Biblije koji su, naoko, potvrđivali subordinaciju žena muškarcima. Da bi tome doskočila počela se i sama baviti teorijom religije i iščitavanjem Biblije. Godine 1852. na Nacionalnoj konvenciji za ženska prava debatirala je s muškarcima o Biblijskim tekstovima. Prema Stanton debatu je započela riječima: “Nije kršćanstvo, već svećenstvo ono koje je podčinilo ženu (…).”
U ranom modernom dobu žene su viđene i tretirane u konteksu tri tradicije. U judeo-kršćanskoj tradiciji žene su karakterizirane ili kao svetice poput Djevice Marije ili kao iskvarene poput Eve; u grčkoj filozofiji gdje su žene smatrane krhkima i fizički slabima te zbog toga i nužno inferiornima spram muškaraca; te kroz rimsko pravo koje je negiralo žene kao pravne osobe i zahtjevalo da pred zakonom imaju muške predstavnike.
Iako su žene kroz povijest ekonomski, politički i socijalno podređivane muškarcima te je cijelo zapadnjačko društvo organizirano (i danas počiva) na patrijarhalnim temeljima, mnoge žene su shvatile koliko to nije pošteno te su započele dugu borbu kako bi ostvarile ista prava koja su posjedovali muškarci. Prema feministkinji Simone de Beauvoire prva žena koja je pisala o ženskim pravima je francuska spisateljica Christine de Pizan koja je živjela i djelovala krajem 14. i početkom 15. stoljeća. Međutim, feministička teorija, službeno, za prvu feministkinju uzima Mary Wollstonecraft, spisateljicu 18. stoljeća.
Barem od kraja 14. stoljeća nadalje žene (ali i mnogi muškarci!!) primijetili su kako žene doista nemaju ista prava poput muškaraca, da su podređene muškarcima te da muškarci uživaju privilegiranu društvenu poziciju. Primijetili su da otac, muškarac vlada obitelji, državom i Crkvom. Svim velikim autoritetima u životu pojedinca. Jedan od muških teoretičara feminizma je i teoretičar politike John Stuart Mill.
Ostavimo, na tren, povijest za sobom i razmislimo o situaciji u današnjoj Americi (uzimam američko društvo jer su Žene protiv feminizma američki pokret). Na samom vrhu države, onaj vrhovni autoritet koji odlučuje o svim bitnim pitanjima vezanima za zemlju i svakodnevne živote građana, pripada, i oduvijek je pripadao, muškarcu. Iako Amerikanci imaju dosta žena u politici, a mnoge od njih obavljaju visoke državne funkcije, još se nikada nije dogodilo da žena uživa najviši politički status, status predsjednice. Prema National Women’s Political Caucus (referenca: http://www.nwpc.org/statistics) u američkom gornjem domu Kongresa nalazi se samo 18% žena. Postotak je potpuno isti i za donji dom Kongresa. Što se tiče senatorica njih je u američkoj politici 20%. Dakle, najveća akumulacija političke moći nalazi se i dalje u rukama muškaraca. Što se tiče ekonomske moći zapanjit će nas činjenica da se čak 96% investicijskog kapitala nalazi u rukama muškaraca, a samo 30% od SVIH obrta u Americi posjeduju žene, navodi portal Newsweek (referenca: http://www.newsweek.com/2014/05/16/female-entrepreneurs-fight-their-piece-pie-250065.html). Najveća akumulacija ekonomske moći i dalje se nalazi u rukama muškaraca. Pogledajmo današnje religijske autoritete. Niti u jednoj od najvećih i najutjecajnijih svjetskih religija (kršćanstvo, judaizam i islam) ne nalazi se ni jedna žena na poziciji koja bi osigurala donošenje odluka i time određenu količinu moći.
Ne postoji patrijarhat? To bih doista voljela doživjeti.
3) BIOLOŠKI DETERMINIZAM I RODNE STUDIJE
S krajem francuske revolucije stare europske monarhije polako su počele mijenjati ustroj svojih država u demokratske republike. Uvevši vladu koju bira narod na određeni period vremena, postavilo se pitanje tko će imati pravo na izbor takve vlade. Pravo na izbor vlade ili glasačko pravo kroz demokratski proces u anglofonom svijetu se naziva suffrage (safriđ). Prema tom terminu žene koje su se borile za žensko pravo glasa na demokratskim izborima nazivaju se sufražetkinjama.
Popularno uvjerenje je da je prva zemlja u kojoj su izborile pravo glasa bila Švedska, ali to je samo djelomično točno. Švedska jest prva zemlja na svijetu koja je 1718. ženama omogućila pravo glasa, ali je isto i povukla 1758. Prva zemlja koja je ženama omogućila neuvjetovano pravo glasa (i nije ga povukla) je Novi Zeland 1893. Malo po malo postajalo je jasno da se žene ne šale kada zahtjevaju svoja prava. Iako mnogi autori smatraju da je feminizam tada smatran najvećom društvenom opasnošću, žene su polako uspjevale izboriti se za svoje ciljeve.
U to vrijeme nastala je jedna znanstvena pozicija koja se naziva biološki determinizam. Determinizam označava da su sve stvari određene uzročnim vezama neovisnim o našoj volji. U kontekstu biološkog determinizma, to znači da se pojedinac nužno ponaša onako kako njegovo tijelo to zahtjeva, bez obzira na njegovu volju. On potpuno negira utjecaje okoline i društva. Biološki determinizam obilježava uvjerenje da ljudsko ponašanje ovisi samo o genima pojedinca ili nekim fiziološkim komponentama. Interpretira i promatra ljudsko ponašanje samo u biološkom, fizičkom kontekstu. Jedno takvo viđenje zagovarali su teoretičari Patrick Geddes i John Arthur Thompson 1889. Smatrali su da socijalne, psihološke i bihevioralne osobine uzrokuju metabolička stanja. Prema njima žene su anabolične, odnosno čuvaju energiju. To ih čini pasivnima, konzervativnima, inertnima, stabilnima i nezainteresiranima za politiku. Muškarci su katabolični što znači da šire višak svoje energije. To ih čini gorljivima, energetičnima, strastvenima te zainteresiranima za politiku i socijalna pitanja. Prema Stanfordskoj enciklopediji filozofije (Stanford Encyclopedia of Philosophy) (referenca: http://plato.stanford.edu/entries/feminism-gender/) ova ideja o metaboličnim stanjima korištena je kako bi objasnila razlike u ponašanju između muškaraca i žena, ali je, također, i služila kao znanstveno potkrepljenje ideji da žene ne bi trebale imati ikakva politička prava.
1992.g. časopis Times (referenca: http://content.time.com/time/magazine/article/0,9171,974689,00.html ) izdao je članak o studiji bihevioralnih razlika između spolova sveučilišta UCLA. Studija je otkrila da žene imaju manji i tanji corpus callosum (snop živaca koji povezuje polutke mozga, a odgovoran je za njihovu međusobnu interakciju). Tanji corpus callosum bi mogao objasniti što to uzrokuje “žensku intuiciju” te zašto žene imaju slabije prostorno-vizualne vještine te slabije obavljaju zadatke poput iščitavanja zemljovida. Profesorica biologije i rodne teorije sa Sveučilišta Brown, Anne Fausto-Sterling, preispitala je ideju o razlikama u ponašanju uzrokovanom tanjim corpus callosum. Otkrila je da je corpus callosum visoko varijabilan što znači da na njegov rast i razvoj utječe mnogo faktora. Zbog te visoke varijabilnosti razgovori o veličini, obliku i debljini tog djela ljudske anatomije, ne mogu se generalizirati. To znači da se na temelju njegove veličine i debljine ne mogu donositi zaključci koji obuhvaćaju cijelu jednu skupinu ljudi; zaključci poput “sve žene imaju tanji corpus callosum“. Još jedan tračak sumnje u Timesov članak baca i činjenica, da razlike koje su nađene u corpus callosum kod odraslih jedinki, nisu nađene i kod beba. To bi moglo značiti da na razvoj tog djela mozga vjerojatno utječe i način na koji je osoba odgajana i smjer u kojem se razvijala.
Što se tiče prostorno-vizualnih vještina, poput iščitavanja zemljovida, dokazano je da se one mogu razvijati i poboljšavati s vježbom.
Mnoge teorije biološkog determinizma su danas opovrgnute, a suvremena znanost ga ne priznaje kao validan pogled na ponašanje ljudi. Znanost danas smatra da na razvoj, ponašanje, a kasnije i identitet, pojedinaca utječu barem dva faktora: to su geni jedinke s jedne strane, te okolina i odgoj s druge strane (teorija Nature Vs. Nurture).
U knjizi Nije u našim genima (Not In Our Genes) izdanoj 1984., teoretičari Richard Lewontin, Steven Rose i Leon Kamin, opovrgavaju biološki determinizam tvrdeći da je način na koji determinizam interpetira svoje podatke previše pod utjecajem društvenih vjerovanja. Jedan od primjera koji nude je studija o “muškobanjastim” djevojčicama. Cilj studije, teoretičara John Mahoney i Anke Ehrhardt, bio je pronaći one elemente ženstvenosti (poput načina odjevanja i šminkanja) koji su se uklapali u već postojeću definiciju ženstvenosti na stvarnim djevojčicama. Umjesto da su na stvarnim, različitim, djevojčicama, pokušavali pronaći zajedničke elemente i prema njima postaviti novu definiciji ženstvenosti. Krenuli su od uvriježenog mišljenja tadašnjeg doba i već postojeće definicije koje su pokašali empirijski dokazati. Umjesto toga, za objektivniji rezultat studije, trebali su prema sakupljenim empirijskim dokazima postaviti definiciju ženstvenosti. Učinak njihovog načina provođenja studije bio je stavljanje djevojčica u različite kategorije (primjerice, muškobanjasta djevojčica, ženstvena djevojčica) prema kojima su djevojčice određene kao one koje više izgledaju kao svoj spol i one koje više izgledaju kao suprotni spol, one “druge” djevojčice. Prema Lewotinu ovaj eksperiment umjesto da je razbijao stereotipe i pokušao prikazati što objektivniju ženstvenost, ona je zapravo poduprla stereotipe i stara vjerovanja. Lewotin kaže: [Ova studija] ignorira postojanje društava u kojima žene nose hlače, ili u kojima muškarci nose suknje, ili u kojima muškarci uživaju i prisvajaju si nakit.” Autori knjige su zaključili da se teorije determinizam mogu oblikovati prema normama i standardima društva.
Feministički odgovor biološkom determinizmu došao je u obliku rodnih studija. Nakon drugog vala feminizma 1970-ih, ženama je u akademskim krugovima dozovljeno iščitavanje povijesne i sociološke građe iz ženske perspektive. Unutar rodnih studija rodila se rodna teorija, odnosno rasprava o tome što čini spol, a što čini rod osobe. Spol označava biološke karakteristike pojedinca, poput genitalija ili kromosoma. Rod označava društvene i psihološke karakteristike pojedinca, poput društvenih uloga (npr. suprug i supruga), ponašanja ili identiteta. Popularno se vjeruje kako su rodovi jednaki spolovima, odnosno kako su žene ljudske ženke, a muškarci su ljudski mužjaci. Uvevši ove distinkcije različitim teoretičarima bilo je lakše raspravljati o društvenim i psihološkim čimbenicima koji utječu na ponašanje, umjesto fokusirati se samo na biološke. Rasprava o ovoj podjeli je u akademskim krugovima burna, i nitko se neće s nikim u potpunosti složiti oko toga što čini jedno, a što drugo te kako to točno konstruira naše identitete i utječe na ponašanje. Ali teoretičari i znanstvenici se uvijek svađaju oko nečega, dok mi i dalje živimo svoje svakodnevne živote neovisno od njihovih argumenata.
No, kako svatko ima svoju definiciju feminizma, ja ću u svoju uključiti argumente Nancy Chodorow. Chodorow je feministkinja psihoanalitičke škola koja smatra da je rod oblik identiteta koji usvajamo u djetinjstvu. Kćeri se poistovjećuju s majkama, a sinovi se poistovjećuju s očevima. Majke se, podsvjesno, poistovjećuju sa kćerima pružajući im osjećaj pripadnosti i blisku, personalnu vezu. Kćeri se tako uče biti brižne i emocionalno se vezati za bližnje. Istovremeno, podsvjesno, ‘odbacuje’ sina, identificira se kao drugačija od njega, zbog čega sinovi postaju, pomalo, emocionalno zakinuti. Rezultat toga je da su slabiji u emocionalnom povezivanju s bližnjima. Upravo zbog tog emocionalnog odmaka oni su bolje pripremljeni za javnu sferu života i radni život. Istovremeno, sinovi primjećuju da istu igru igra i njegov otac. On se s tom igrom poistovjećuje, kopira je i usvaja kao vlastitu.
Chodorow smatra da je jedan od načina da se ovako duboko ukorjenjene rodne razlike isprave je sudjelovanje oba roditelja u odgajanju djece. Tako djeca ne bi ulogu brižnosti učila samo od majke, već i od oca. Brižnost, brigu za osjećaje drugih i bliske, personalne veze djeca bi tada učila i identificirala s oba spola. Još jedan od načina je zapošljavanje više muškaraca u dječje vrtiće i kao učitelje u osnovnim i srednjim školama, kako bi djeca viđali i žene (koje asociraju s majkom) i muškarce (koje asociraju s ocem) kao radnike koji sudjeluju u socijalnoj i radnoj sferi.
Ukoliko ne učinimo ništa po ovom pitanju staro, patrijarhalno, nasljeđe u kojem je žena submisivna i inferiorna, a muškarac superioran, nastavit će vladati našim životima i identitetima. Nekada u tako nešto vjerujemo potpuno nesvjesno, ali to svejedno utječe na naša promišljanja i postupke.
4) JESMO LI VEĆ RAVNOPRAVNI?
Sa spolno-rodnom kategorizacijom dolazi do određenih stereoetipa odnosno uloga koje se vežu za muškarce i žene. Stereotipi su uvijek diskriminirajući, a mogu dovesti i do mržnje. Muška rodna uloga jest da bude glava obitelji, on je taj koji treba skrbiti za obitelj i štititi je pod svaku cijenu. Rodna uloga žene jest da obavlja kućanske poslove, odgaja djecu(!). Ovo su, naravno, stereotipi. Ne tvrdim da uloge moraju biti ovako podijeljene niti da su uvijek i u svakoj obitelji točno takve. Zahvaljujući feminizmu, žene su oslobođene mnogih rodnih uloga (primjerice od njih se više ne zahtjeva da budu majke, već imaju slobodu izbora), dok tu uslugu nitko još nije učinio muškarcima. Ono što Žene protiv feminizma često zamjeraju, da se feministkinje više fokusiraju na ukidanje ženskih rodnih uloga, ali isto ne čine za muškarce. I to doista jest problem vrijedan rasprave jer ako govorimo o ravnopravnosti ona nužno mora ići u oba smjera. Primjerice, muškarci još uvijek nose teret ‘prave muškosti’. Ukoliko muškarac ne zadovoljava uvjete muškosti koje postavlja društvo, on se smatra manje vrijednim muškarcem, ako uopće muškarcem. Najčešće se naziva ‘pičkicom’, što je diskriminacija i seksizam prema oba spola.
Neki od najčešćih ženskih stereotipa uključuju ‘histerične žene’ koje nužno vladaju životom svojega muškarca te mu naređuju ‘što smije’, a što ‘ne smije’; zatim stereotip ‘drolja’ za žene koje flertaju i oskudno se odjevaju, odmahivanje rukom na ‘ženu u pms-u’ kada je nešto naživcira (dajte, molim vas, svi se naživciramo zbog nečega par puta dnevno).Ili, jedan od mojih favorita – žena koja ima više seksualnih partnera je kurva jer ima bogat i raznolik seksualni život, ali istovremeno, je i kurva ukoliko nije zainteresirana za nabacivanje muškarca. Daš, ne daš, kurva si.
Još jedan primjer koji pokazuje kako žene nisu ravnopravne s muškarcima ni danas se nalazi na tržištu rada.
S jedne strane društvo uči žene da bi trebale biti majke, njihova tijela im mjesečno poručuju da trebaju biti majke, njihova intuicija ih navodi na prokreaciju. Što drugo žena može zaključiti osim da bi morala biti majka. Od samog rođenja djevojčice se uči da budu ženstvene, da budu senzibilne, daruju ih stereotipnim igračkama, poput lutkica i kuhinjskog posuđa. Govori im se kako se djevojčice smiju, kako se djevojčice ne smiju ponašati, što smiju govoriti, itd. Mnoge feministkinje će reći da ih se uči da budu submisivne i prihvate inferiorniju društvenu poziciju. Od djevojčica se zahtjeva da odrastu u brižne, odrasle žene. Bombardirane su riječima poput ‘majčinski instinkt’ i ‘ženska intuicija’. Od malena ih se uči da svijet doživljavaju puno emocionalnije od muškaraca, da se vežu za bližnje, da brinu za njih, čak i na neki način ovise o njima. Odrastaju okružene primjerima vlastite majke i drugih žena, većinom također majki, koje se sve više ili manje ponašaju u skladu s ulogom koju ih se uči. Ulogom majke, supruge i žene radnice (iako je ovo treće nešto rijeđe, postaje normalno da obiteljska žena i radi). Kada odrastu u odrasle žene već znaju da moraju ili žele (ili oboje) biti majke i supruge. Društvo i njihova vlastita biologija programirali su ih da djeluju u smjeru postizanja cilja majčinstva.
S druge strane, u kapitalističkom društvu 21. stoljeća te iste žene (koje u konačnici želi biti supruge i majke) moraju pronaći posao kako bi mogle uzdržavati same sebe, a kasnije i svoje obitelji. Muškarci u suvremenome društvu prestaju biti jedini hranitelji obitelji. Dolazeći na burzu rada te iste, sada odrasle, žene primijetit će mnoge prepreke.
Prva od prepreka je vladavina velike nejednakosti plaća na tržištu rada između ženskih i muških plaća. Pod pojmom ‘jednakost plaća’ smatra se dobivena količina novca za istu vrstu posla, istu složenost posla, odgovornost i rad iste vrijednosti. Druga prepreka su uvijeti radnih mjesta koji najčešće ili ne dozvoljavaju ženama ili im ostavljaju malo vremena za onu ulogu za koju su pripremane cijeli svoj život. Ulogu majke.
Jedan od primjera rodno-spolne diskriminacije koju žene doživljavaju na tržištu rada je slučaj Biljane Najvirt (29) (refrenca: http://www.ekskluziva.ba/-Sve-bi-bilo-u-redu-da-nisi-ostala-trudna-/53420.html) iz Novog Sada koja je pred otkazom otkad je ostala trudna. Biljani je novosadski Institut za ratarstvo i povrtlarstvo platio doktorski studij dok je na njemu radila kao pripravnica. Kako je ostala trudna, Biljana je vrijeme iskoritsila kako bi doktorirala. Nakon druge trudnoće odlučili su joj prekinuti ugovor tvrdeći da na institutu imaju dovoljno doktora znanosti. Biljana se pitala zašto su joj uopće plaćali studij ako im doktori znanosti nisu potrebni. Još jedan primjer nalazi se u slučaju godpođe Andreje iz Bjelovara (referenca: http://www.ekskluziva.ba/-Sve-bi-bilo-u-redu-da-nisi-ostala-trudna-/53420.html), čiju je priču ispričala Libelina novinarka Svjetlana Knežević. Andreja je ostala trudna s trećim djetetom u 43. godini života. Uvjeti rada na poslu nakon te trudnoće postali su toliko teško ispunjivi da je gospođa Andreja razmišljala o davanju otkaza.
Žene se tradicionalno odgajaju i pripremaju za buduće majke, ali kapitalističko tržište im to ne omogućava. S jedne strane nas uče kako je majčinstvo vrhunac ženinog života, s druge strane nas tjeraju da biramo između onoga što nam je duboko usađeno kroz odgoj i kulturu i našeg prava da postanemo financijski subjekti, sposobni se brinuti sami za sebe u svijetu gdje se sve mjeri količinom novca. I još nam svisoka govore da ne možemo imati sve. Žene su natjerane birati između svojih tradicionalnih uloga majki (koju mnoge, s punim pravom, žele) i, s druge strane, uloge žene radnice, ekonomski samostalne i neovisne o ikome.
Žene većinom ne biraju. Društvo im je omogućilo da rade i da rađaju pa biraju oboje. Oko čega se onda žale? Što će se dogoditi ako, usprkos svima, ispune obje uloge? Balansiranje karijere i majčinstva najčešće rezultira time da jedna strana, ili dijete ili posao, trpi. Ukoliko se žena posveti karijeri, njeni poslovni uvjeti ostavit će joj malo vremena da se posveti djeci. Ukoliko se žena posveti djeci to će se odraziti na njenu poslovnu uspješnost i ukupnu zaradu tijekom života.
Žene protiv feminizma smatraju da situacija nije toliko teška i kompleksna. One javno govore da jednaka plaća za muškarce i žene postoji već danas, a ako razlika i postoji, ona je produkt odluke. Točnije kažu da su žene slabije plaćane jer to žele biti. Prema njihovim uvidima visina plaće je stvar osobnog izbora. A žene koje traže jednako plaćena radna mjesta su, ni više ni manje, nego, lijene.
Prema podacima Bijele Kuće žene u poslovima s punim radnim vremenom godišnje zarađuju 23% manje nego muškarci. Što znači da bi im trebalo 60 dodatnih dana u godini kako bi dostigle muškarce. Prema studiji neovisnog Centra za istraživanja Pew (Pew Research Center) (referenca: http://www.pewresearch.org/fact-tank/2014/04/08/on-equal-pay-day-everything-you-need-to-know-about-the-gender-pay-gap/), gdje su u obzir uzimani i poslovi s punim radnim vremenom i oni s pola radnog vremena, žene zarađuju 16 posto manje od muških kolega. Što znači da su im potrebni dodatnih 40 dana godišnje kako bi dostigle zaradu muškaraca. To ne znači da se žene trebaju odreći godišnjeg odmora kako bi dostigle zaradu muških kolega, što bi naoko moglo podupirati argument o lijenosti žena (iako ni u slučaju da je to tako ne bi bilo pošteno da žene rade čitavu godinu za JEDNAKU plaću, dok se muškarci sunčaju na plaži). To znači da bi čitava kalendarska godina trebala biti 40 dana duža kako bi žene imale priliku za jednaku zaradu. Onolika svota novca koju muškarac zaradi od Siječnja do Prosinca jedne godine, žena zaradi od Siječnja jedne godine do polovice Veljače druge godine. Iako se razlika u visinama plaća smanjila u odnosu na 1980-e gdje je razlika bila nevjerojatnih 43 posto, ona do 2014. nije nestala. U posljednje 24 godine dogodio se ogroman skok u ravnopravnosti muških i ženskih plaća, ali razlika nije nestala. Zašto? Mnogi stručnjaci smatraju da je to upravo zato što moderno društvo ženama ne omogućuje da budu majke i radnice istovremeno. Prema istom istraživanju majke su bile prisiljene ili uzeti stanku u radnom odnosu (24 posto), dati otkaz (27 posto) ili smanjiti radne sate (42 posto). A sve to utječe na debljinu njihovog novčanika. Ne možemo govoriti o ravnopravnosti spolova dokle god žene moraju ekonomski ispaštati radi biološke funkcije svojih tijela kao i zbog vlastitih izbora na koje imaju pravo.
Ne samo da žene moraju, istovremeno, balansirati ulogu majke, koja oduzima puno radno vrijeme (i više od toga), te ulogu radnice koja opet oduzima puno ili polu-radno vrijeme, ne samo da se moraju boriti s podvojenošću svojeg vremena, ne samo da se često gube u identitetima uloga koje obnašaju, ne samo da su manje plaćene za potpuno isti posao od muških kolega, ne samo da su najčešće jedine koje obavljaju kućanske poslove na koje opet odlazi gotovo puno radno vrijeme, ne samo da su često natjerane birati između toga da budu radnice i toga da budu majke, već ih i samodopadna skupina žena ima obraza nazivati – LiJENIMA!
Žene protiv feminizma smatraju da svijetu čine veliku uslugu pokušavajući raskrinkati zablude feminizma, ali pritom se spominju tko je zaslužan za njihovo pravo na školovanje, tko je izborio njihovo pravo na glasovanje, tko im je omogućio da ne dobivaju otkaze čim zatrudne, tko im je izborio pravo na razvod, tko im je izborio pravo na radni odnos… One vole kritizirati feminizam jer od žena čini žrtve. A ono što postižu je da same sebe prikazuju žrtvama (rade točno ono što toliko zamjeraju drugima) užasno zlokobnog feminističkog pokreta, dok im stvarni društveni problemi, koji su još daleko od postizanja ravnopravnosti, kližu među prstima. Zaboravljaju jednu bitnu stvar. Nitko ne želi biti žrtva. Nitko se ne želi deklarirati kao žrtva, a još manje od svega želi javno nositi etiketu žrtve. Govoriti svisoka o prozivanju žena žrtvama, a istovremeno nazivati feministkinje droljama je čin koji govori sam za sebe. One će, bez srama, feministkinje javno nazvati droljama, a onda će vikati kako nije fer da se iste žene smatraju žrtvama. Dok se feministkinje bore za ukinuće stereotipa, za pravo žene da se oblači kako želi bez da pritom neki muškarci u njenoj blizinu smatraju da je imaju pravo seksualno posjedovati, dok se feministkinje bore za pravo žene da bude majka i kapitalistički subjekt istovremeno, dok se bore za prava odlučivanja o vlastitom tijelu i dok se trude postići što više pobjeda na što više polja, anti-feministkinje će udobno sjediti u svojim naslonjačima, kritizirati feminizam na temelju izjava radikalnih individualaca i uživati plodove ravnopravnosti koje će feministkinje u međuvremenu izboriti. Naravno, svaka žena može odbaciti bilo koje pravo koje su im feministkinje priskrbile. Mogu se ponašati tradicionalno, mogu se udati i igrati samo uloge majki i supruga, mogu učiniti sa svojim životom što god žele. I to je sasvim u redu dokle god je to NJIHOV IZBOR. Ali da bi te žene imale mogućnost na taj IZBOR obnašanja samo uloga majki i supruga, zaslužna je feministička borba.
Još jedan primjer rodno-spolne nejednakopravnosti nalazi se u poslovnom, investicijskom svijetu. Portal Newsweek objavio je članak s nizom istraživanja koja dokazuju kako se poslovne žene još uvijek ne shvaćaju ozbiljno. Naime, za isti koncept i ideju, marketinšku strategiju i plan zarade muškarci će u većem broju slučajeva privući investitore, nego žene. Prema Sveučilištu Emory, koje trenutno provodi ovu studiju, podaci prikupljeni do 2013. pokazuju kako poduzetnice imaju 18 posto manje šanse privući investitore, nego poduzetnici. Podaci su zapanjujući s obzirom na činjenicu da danas najveći broj početničkih tvrtki propada, a od onih koje se uspiju održati poduzetnice ostvaruju zaradu 20 posto veću od poduzetnika. Prema drugoj studiji, zaklade PitchBook, u 2013.g. od svog početnog kapitala koji su investitori uložili u početničke tvrtke, poduzetnicama je otišlo samo 13 posto. Što je dobar prosjek, osim ako se sjetimo da je poduzetnicima otišlo 87 posto. Ipak, pomak postoji. 2004.g, od svog početničkog kapitala, poduzetnice su dobile samo 4 posto. Riječima feministkinje Naomi Wolf, to je napredak!
Podaci se, možda, na prvi pogled ne čine diskriminirajućima. Prema istraživanju portala Fortune (referenca: http://fortune.com/2014/02/06/venture-capitals-stunning-lack-of-female-decision-makers/ ) postotak starijih investitora (onih koji donose odluke) se penje do 96 posto u korist muškaraca i samo 4% u korist žena. Što će reći da se 96 posto svog investicijskog kapitala u SAD-u, zemlji s jednom od najjačih ekonomija svijeta, nalazi u rukama muškaraca. Žena na direktorskim stolicama u SAD-u ima svega 4,6 posto, samo je 4,2 posto žena na pozicijama partnera u tvrtkama. Od 92 ispitane investicijske tvrtke samo jedna ima 3 ili više ženskih partnera (dotična tvrtka odbila je dati točan broj). U 17 tvrtki nalazi se najmanje 1 partnerica, a 4 tvrtke imaju dvije partnerice. Izvan SAD-a postotak žena u vrhu poslovnog svijeta je nešto viši 4,8 posto, ali su podaci nepotpuni.
Možda vas nisam uspjela uvjeriti da se ovdje radi o diskriminaciji. Možda je apsolutno svaki od navedenih slučajeva imao više razloga od kojih ni jedan nije diskriminacija prema ženama jer su žene. Ali, pitajte se jednu stvar. Ako kombinacijom različitih istraživanja i primjećivanjem uzoraka u povijesti dobivamo uvijek isti rezultat, a ne radi se o diskriminaciji i seksizmu, onda zašto žene uvijek izvlače deblji kraj?
Još jedna zanimljiva studija provedena na Sveučilištu Harvard 2014.g. govori u prilog duboko usađenog seksizma u zapadnjačkoj kulturi. Prema njihovim podacima za isti koncept, ideju, makretinšku strategiju i plan zarade, o kojima sam govorila ranije, odobrenje investitora je dobilo 68 posto muškaraca i 42 posto žena. Ono što je zanimljivo jest da je od ukupnih 68 posto muškaraca, veći broj glasova otišao fizički atraktivnim muškarcima, a manji broj glasova fizički manje atraktivnim muškarcima. Dok je od 42 posto žena, više glasova su otišlo fizički manje atraktivnim ženama, a manje glasova fizički atraktivnim žene. Što neodoljivo podsjeća na stari stereotip kako žena ne može biti lijepa i pametna istovremeno.
Investitorice Mauria Finley i Fiona Murray smatraju da će žene početi dobivati više glasova kada se prilagode muški-dominantnom tržištu. Primjerice, trebale bi pratiti sport kako bi imale o čemu razgovarati s muškim investitorima, kojih je, podsjetimo se, 96 posto. Što opet znači da se žene u svojim osobnim preferencijama i ponašanju moraju prilagoditi muškarcima, ali, i u mnogome, ponašati se kao muškarci. Točnije, moraju se ponašati onako kako se smatra da se stereotipno ponašaju muškarci.
5) ŽENE SE NE SHVAĆAJU OZBILJNO
Ako se žene pojedinačno ne shvaćaju ozbiljno, kako će se ozbiljno shvaćati čitav jedan pokret koji zagovara prava za te iste žene? Jedan od dokaza u prilog tome su prepuni internet forumi i same Žene protiv feminizma koji nas nazivaju ‘feminazi0 i sličnim ružnim etiketama. Žene protiv feminizma smatraju da su sve feministkinje frustrirane babe koje mrze muškarce i smatraju se superiornijima od njih, a zatim se ponašaju kao drolje koje, kada dobiju što su zaslužile, kao ljute Furije progone muškarce jer su muškarci. Ne mogu govoriti u ime svake feministkinje ponaosob, ali mogu govoriti u svoje ime, i mogu reći da nisu sve feministkinje žderačice muškaraca. Njihov argument ‘Nismo feministkinje jer ne mrzimo muškarce’ jest validan argument, ali ne znam u kojem točno svijetu. Valjda u svijetu u kojem se nužno podrazumijeva da sve feministkinje mrze muškarce, što jednostavno nije istina (iako to ne mogu tvrditi za sve ponaosob). Feministkinje su žene koje se bore za ravnopravnost spolova, onu ravnopravnost koja se događa na društvenoj, ekonomskoj, političkoj i osobnoj sceni i na osobnim i narodnim uvjerenjima. I mnogi muškarci se pridružuju feministkičkoj borbi te se i sami identificiraju kao feministi. Jedan od takvih muškaraca je heteroseksualni bijelac, amerikanac (povlaštena društvena skupina), pisac i autor feminističke serije Buffy, ubojica vampira, Joss Whedon. Lik Buffy je napravljen prema starom stereotipu u hororima u kojem plava navijačica vrišti i umire prva. Buffy je plava navijačica (iako joj ta karijera baš ne uspjeva), koja, umjesto da vrišti i pasivno se preda smrti, uzvraća udarce i bori se za sebe i za svoj život. Svakako jedan od prijmera koji bi djeca trebala usvojiti. Whedon feminističkoj borbi pomaže orjentirajući se na kreiranje jakih ženskih likova u filmskoj i pop kulturi. Što, opet, utječe na našu djecu kada gledaju filmove o svojim najdražim superherojima.
Za mene je to feminizam. Pokret potpune ravnopravnosti spolova (koja nužno ide u oba smjera) u društvenom, ekonomskom, političkom i pravnom aspektu, pokret koji djeluje tako da pokušava stvoriti svijet u kojem ni žene ni muškarci neće biti prosuđivani kroz svoje rodove i očekivanja društva, već onako kako to sami odaberu. I ja sam feministkinja jer vjerujem u potpunu ravnopravnost. Svatko kroz život nosi svoju etiketu stoga ja odabirem onu etiketu koja označava ravnopravnost.
