Revoltirana zbivanjima u Zagrebu posljednjih dana, jedna čitateljica nam je napisala i poslala tekst o sramotnom činu cenzure plakata za kazališnu predstavu Fine mrtve djevojke:
S obzirom na činjenicu da sam odrastala tu gdje sam odrastala, malo začuđuje zapravo da me ovakve stvari iznenađuju. Pa nije da ne znam di živim. Al šta ćete, malo sam neuravnoteženo biće pa sam se našla iznenađenom. Ne, zapravo ne iznenađena. Šokirana bi bio adekvatniji izraz. Šokirana sam s nekoliko stvari.
Pa krenimo redom: prije svega sam šokirana činjenicom da se netko tko bi se, s obzirom na svoju titulu, trebao baviti pametnijim stvarima u životu, uopće osvrnuo na provokacije nekog žnj portala, koji je po relevantnosti i čitanosti odmah iza www. jednorozi-postoje.com. Nadalje, šokira me činjenica da je gospodin Stazić uopće uspio dogurati do mjesta ravnatelja s takvim mentalnim sklopom u glavi. Naime, šta? Plakat smo vidjeli manje više svi i prije nego se šačica militantnih katolika i katolkinja počela javljati, mogli smo pretpostaviti kako će ti isti reagirati. Tih istih, pak, u Hrvatskoj nema baš 86 posto, koliko ima katolika i katolkinja, jer bilo bi uvredljivo reći da je 86 posto Hrvata i Hrvatica na intelektualnoj razini troglodita – nije, i ima razboritih i pametnih vjernika i vjernica kojima se ova predstava, koja nam se u medijima u zadnje vrijeme servira i istupi navodnih “duhovnjaka”, gadi koliko i meni.
Dakle, mi smo znali (barem sam ja znala) da će biti neugodnih komentara. Mogao je to znati i gospodin Stazić. Pa je kao ravnatelj kazališta mogao stopirati plakat u startu ako mu je baš toliko neugodno da njega i instituciju kojoj je na čelu šačica histeričnih ekstremista i ekstremistkinje pljuje po kojekakvim internim glasilima ili izgurati stvar do kraja! Ovako je “hrabro” podignuo medijsku prašinu i onda jednako “hrabro” povukao plakat te apelirao na “završetak rasprave na društvenim mrežama”. Krajnje kukavički potez.
Valjda je dobio što htio – sjajnu reklamu i umirene ovce koje slave još jednu pobjedu nad ‘komunjarama, pederima i kojekakvim izmišljenim neprijateljima’, ne shvaćajući ili odbijajući shvatiti da je cenzurirao ono što se nikad ne bi smjelo cenzurirati – umjetnost. Nije li, na kraju krajeva, u samoj srži umjetnosti da provocira, da izazove osjećaje i reakcije? Činjenica da gospodinu Staziću gradonačelnik Bandić naredio uklanjanje plakata ga ne amnestira od odgovornosti, jer je ovako gruba cenzura nešto zbog čega vrijedi (s guštom) dati ostavku.
Nesumnjivo, dakle, plakat Studija Cuculić umjetničko je djelo, a Darko Stazić je ono što sam napisala u naslovu.
