U svojim nastojanjima da izliječe ono što oni vide kao moralnu krizu koja truje našu naciju, pokret protiv pobačaja je povijesno trošio svoju moć, novac i utjecaj na dva protuotrova pobačaju: edukaciju o seksualnoj apstinenciji i posvajanje djece. U vrijeme u kojemu reproduktivna prava nazaduju, kao što je to sada slučaj, feministkinje trebaju biti snažnije i jasnije u vezi svojeg stava i onoga za što se borimo. Svi_e znamo, iz podataka, a i zdravorazumski, kako edukacija o apsisteniciji nije samo pogrešna, već je i iznimno štetna za zdravlje i sigurnost mladih ljudi. No, čini se da postoji veliko nerazumijevanje, čak i među mainstream feministkinjama i pokretima za pravo na pobačaj kako je promoviranje posvajanja također problematično.
Mainstream feminizam – feminizam koji su stvorile bjelkinje srednje i više srednje klase same za sebe – povijesno je povezan s posvajanjem djece. Feministkinuje su podržavale prava samaca/kinja i istospolnih obitelji na posvojenje, prava posvojiteljskih obitelji u kojima postoji spor oko posvojenja te politike bržeg posvajanja djece. Ono što nedostaje mainstream feminizmu jest upravo potpora primarnim obiteljima: roditeljima koji moraju napustit svoju djecu, obiteljima koje se moraju raspasti kako bi se izgradile posvojiteljske obitelji.
Kada sam odrastala, roditelji su mi govorili da budem hrabra i pametna poput svoje biološke majke. Toliko me je voljela da je donijela nesebičnu odluku da me odgajaju drugi ljudi jer je željela da imam bolji život. Kada me je rodila bila je neudana 17-ogodišnjakinja, srednjoškolka, znala je da mi ne može biti dobar roditelj. Njena odluka je bila, kažu, nesebična i dobrovoljna i imala je podršku svoje okoline, kako bih ja mogla imati život kakav zaslužujem. Moji roditelji, naravno, nisu sami smislili tu priču; preuzeli su je od profesionalaca za posvajanje, naučili iz knjiga o posvajanju i grupa podrške, i ponavljali su to s ljubavlju, dosljedno, dok svi nismo povjerovali da je to istina. Kao što je slučaj s brojnom posvojenom djecom, istina o mom početku života bila je mnogo kompleksnija, bolnija, i nije imala nikakve s izborom.
Nakon što sam u ranim dvadesetima pronašla svoje biološke roditelje, uspjela sam “složiti” mnogo točniju, nijansiraniju priču o svojim počecima. Priču o bijeloj djevojci iz radničke klase, koja je uživala rasnu privilegiju, no nije imala nikakvih vlastitih financijskih sredstava ili moći. O prestravljenoj djevojci. Djevojci koju je tlačila, demonizirala i izgnala vlastita obitelj i zajednica. O djevojci kojoj su bližnji i profesionalci rekli da ne može biti majka zato što je premlada i nevjenčana, zato što mi neće moći pružiti ono što trebam – hranu, ljubav, moralni kompas. Premda me je željela zadržati, roditelji su ju poslali u jedan od onih domova gdje se skrivaju trudne djevojke i gdje ih se posramljuje – mjesto za koje ljudi tvrde da nije postojalo nakon slučaja Roe v. Wade. Osim što je bila 1978. godina, pet godina nakon što su ljudi teoretski dobili mogućnost da donose slobodnije odluke o tome žele li ili ne biti roditelji. Moja majka, u stvarnosti, nije imala mogućnost donijeti stvarnu, autentičnu odluku. I mnogi ni danas nemaju tu mogućnost. Jer izbor donesen u nedostatku drugih izbora nema nikakve veze s izborom.
Činjenica je da je za mnoge koji daju svoju djecu na posvajanje ili im ih oduzmu, i u SAD-u i diljem svijeta to posljedica ekonomske i rasne nepravde. Prema nedavnoj studiji koju je objavio ‘The Donaldson Adoption Institute’ (DAI), samo trećina bioloških majki koje su intervjuirane je izjavila da je njihova odluka da odustanu od roditeljskog prava bila svojevoljna. Prema studiji, brojni su razlozi tomu – nedostatak financijskih sredstava (82%). nedostatak društvene podrške, izolacija. Osim toga, brojni slučajevi u kojima je država intervenirala i oduzela djecu roditeljima te ih dala na posvajanje kroz sustav socijalne skrbi, zabilježeni su kao slučajevi zanemarivanja, što je tipična posljedica siromaštva te klasnih i rasnih predrasuda koje prožimaju sustav skrbi za djecu koji smatra siromašne, ne-bijele roditelje nemoralnima i neprikladnima.
U slučaju neželjene trudnoće, idealno bi bilo da trudnica koja traži savjetovanje dobije temeljite, neosuđujuće informacije lišene predrasuda o tri mogućnosti: pobačaju, posvajanju i roditeljstvu. Ukoliko osoba uopće razmišlja u posvajanju, najčešće će biti upućena na lokalnu agenciju za posvajanje koju pokriva njezino zdravstveno osiguranje ili će sama potražiti neku agenciju. Nažalost, prema podacima National Pro-Choice Adoption Collaborative (NPAC), preko 95 posto agencija za posvajanje u ovoj zemlji su religijskog karaktera. Vjerojatno vas neće iznenaditi da temeljito informiranje i savjetovanje bez predrasuda o pobačaju nije nešto što prakticiraju ovakve agencije – 40 posto majki u studiji DAI-a ne spominje nikakvo savjetovanje. No, niti roditeljstvo im nije predstavljeno kao poželjna ili održiva opcija.
Prema istoj studiji, većina intervjuiranih bioloških majki izjavila je da su imale malo ili da uopće nisu imale pristup informacijama o roditeljstvu od profesionalaca za posvajanje, a velika većina (87%) – izjavila je da im je preferirana opcija bila roditeljstvo. Jednostavno im nikada nitko nije rekao da na to imaju pravo, niti im je itko ponudio resurse i pomoć. Mnoge od njih su izjavile da su bile tretirane isključivo kao “biološke majke” istoga trena kada bi ušle u agenciju, a ne kao trudnice koje razmatraju svoje opcije, te da su profesionalci koji su s njima radili nedvojbeno kao pozitivan ishod vidjeli samo potpisano i zapečaćeno posvajanje. A to su samo standardi tipičnih američkih agencija za posvajanje; nismo još ni spomenuli prisilu koju provode krizni centru za trudnoću koji uobičajeno prisiljavaju ranjive ljude da zadrže djecu. Ili činjenicu da se mnoga privatna posvajanja odvijaju isključivo preko odvjetnika kao financijske i pravne transakcije pri čemu nisu uključene nikakve socijalne usluge čiji je posao pomagati u ovakvom iskustvu koje mijenja život.
Kako se reproduktivna prava sve više vraćaju unatrag i ukidaju, rokovi u kojima je moguće izvesti legalan pobačaj, kao i izvori i pristup pobačaju sve se više sužavaju i skraćuju. To znači da je sve većem broju ljudi ostavljena opcija odluke između davanja djeteta na posvajanje i roditeljstva. S obzirom na ukidanje socijalnih servisa, roditeljstvo postaje sve rjeđa opcija. A ako posvajanje promoviraju isti oni ljudi koji nam inače ukidaju prava, kakvu vrstu promocije, kakvu vrstu agencija, kakva vrstu savjetovanja će nastojat provest?
Sada, evo jedne istine koju je teško čuti: posvajanje je traumatično iskustvo. Razdvajanje roditelja i djece, rasformiranje obitelji, čak i netom nakon rođenja, vrlo često je traumatičmo i može rezultirati ogromnom patnjom i doživotnim posljedicama za biološke roditelje i posvojenu djecu, kao i za obitelji i zajednice kojima pripadaju. Većina bioloških roditelja iz spomenutog istraživanja kažu da nikada nisu bili informirani o potencijalnoj traumi, za njih ili za njihovu djecu. Često im se kaže da će bit pomalo tužni neko vrijeme i da će to prebroditi – no mnogi nikada ne prebrode. Mnogi toditelji kažu da se kaju zbog takve odluke, čak i kada misle i osjećaju da je to vjerojatno tada bila ispravna odluka.
A evo još teže istine: industrija posvajanje djece je biznis. Stvara milijarde dolara godišnje i potrebna su joj djeca drugih ljudi kako bi i dalje bila profitabilna.
A evo i najteže istine: ta djeca su gotovo uvijek djeca siromašnih ljudi iz radničke klase, ne-bijelih ljudi, ljudi iz starosjedilačkih zajednica, mladih ljudi. Ljudi koji posvajaju njihovu djecu, koji izravno imaju koristi od ekonomske i rasne opresije ovih skupina, najčešće su ljudi iz srednje i više srednje klase i primarno bijeli.
Mainstream feministički pokret povijesno je uglavnom podržavao posvajanje i eksplicitno se opirao intersekcionalnom stavu o nejednakosti i nepravdi koja zapravo stvara posvojiteljske obitelji. Brojni su razlozi tomu, ali navest ću dva koja smatram najvažnijima:
- Mainstream feminizam je historijski pretpostavljao da je odluka o davanju djeteta na posvajanje svojevoljan izbor, te da ljudi to rade zato što se ne slažu s opcijom pobačaja.
- Mainstream bijeli feminizam je dio primarne demografije u kojoj većina ima koristi od posvajanja.
Vjerojatno će uvijek postojati djeca koja trebaju biti posvojena u obitelji koja će ih voljeti i s kojima će biti čvrsto povezana, kao i s njihovim zajednicima, koja će trebati kvalitetne usluge socijalne podrške tijekom života. No ako, kao feministkinje, vjerujemo da svi ljudi trebaju imati mogućnost donošenja informiranih i podržanih odluka o tome hoće li ili ne biti roditelji, tada moramo raditi na tome da posvajanja bude što manje. Naravno, to znači da će biti manje djece koja trebaju posvajatelje, no moramo shvatiti da obitelji nisu međusobno zamjenjive i da želja da postaneš roditelj posvajanjem ne znači da svatko ima pravo na dijete nekog drugog. U ovoj zemlji, to znači da tržišne sile koje upravljuju procesom posvajanja, zajedno s rasističkim i klasističkim intervencijama države i smanjenim socijanim narativom koje posvajanje vide kao bajku u kojoj svi pobjeđuju, omogućuju ljudima koji su klasno i rasno privilegirani stvaraju vlastite obitelji na osnovi smanjenih izbora, prisile i gubitka onih koji to nisu (privilegirani). To je feminističko pitanje.
Pokret za reproduktivnu pravdu, koji su pokrenule i vodile crne feministkinje i ne-bijele žene, uči nas da svi ljudi trebaju imati “ljudsko pravo na osobnu tjelesnu autonomiju, pravo da imaju djecu, da nemaju djecu, te da roditeljstvo treba sigurne i održive zajednice”. Kada o posvajanju razmišljamo s ovog aspekta, posebno o pravu na roditeljstvo, vidimo da zasigurno ne zahtijevamo isto što i mainstream feminizam. Posvećenost reproduktivnoj pravdi i ljudskim pravima od nas zahtijeva da se borimo za ekonomsku i rasnu pravdu kako bismo svim trudnicama osigurale da same donesu informirane, autentične odluke, te da obitelji koje žele ostati zajedno imaju autonomiju i svu potrebnu podršku.
Želim pozvati feminističke organizacije u aktiviste/kinje da usvoje i unesu intersekcionalno razumijevanje stava o posvojenju kao dijela njihovih reproduktivnih platformi. Čitajte iskustva posvojene djece i bioloških roditelja. Slušajte znanstvenike/ce, pisce/spisateljice, aktiviste/kinje i umjetnike/ce koji su odrasli kao posvojena djeca. Slušajte obitelji koje su razorene intervencijom države. Vodite te teške razgovore. Od Marša žena do Planned Parenthooda i lokalnog grassroots organiziranja, mnogo je prostora za složenost, nijanse i rast u vezi ovog pitanja. Feministkinje trebaju preuzeti tu odgovornost.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
