Prošlog sam tjedna svojoj majci poslala članak koji najavljuje novi dokumentarni film Anita – o Aniti Hill, profesorici prava koja je 1991. godine svjedočila o tome kako ju je seksualno uznemiravao tadašnji kandidat za Vrhovnog suca, Clarence Thomas.
Moja je majka inzistirala da odem pogledati film kako “ne bih zaboravila kako je to bilo”.
U kinu, u društvu tri mlade prijateljice koje su također pravnice, kada smo izlazile iz kina zaustavila nas je starija gledateljica: “Drago mi je da ste došle na ovo”. Dodala je: “Ovo je važno zapamtiti”.
Ali zapamtiti što točno?
Zapamtiti da je Anita napravila sve što je mogla i da ju je sustav ipak izigrao. Zapamtiti da nisu pozvali druge žene sa sličnim optužbama kao svjedokinje? Zapamtiti da su svjedoci poduprli njezinu priču, a da to nije ništa značilo? Zapamtiti da se podvrgla poligrafskom testiranju i prošla, dok je Clarence Thomas testiranje odbio?
Nazvao je takvo testiranje “high tech linčom crnaca koji si previše dopuštaju (uppity blacks)*” i tako jednom jedinom rečenicom utjerao strah u kosti starim bijelim sucima za stolom. Ako su do tada i imali simpatija za Anitu Hill, sve je otišlo u vjetar kada je, doslovno, povukao kartu na koju su najmanje bili pripremljeni. Thomas je sudac Vrhovnog suda već punih trinaest godina.
Zar je to ono što ne smijem zaboraviti?
Ne. Odbijam da je to sve što mogu naučiti iz filma Anita.
Ona je učinila ono što dobrim curama poput nje govore da ne smiju raditi: napravila je scenu. Ne “histerični” ispad ili izljev bijesa, već dostojanstvenu, veliku, iznimnu scenu. Zbog nje im je bilo nelagodno i bili su posramljeni.
I kada su je kaznili i ponizili zato što su se zbog nje tako osjećali, rekla je: “Dobro. I treba vam biti neugodno. Zato što ovo jest neugodno. Sramite se. Zato što ovo jest sramotno.”
Prošle nedjelje u rubrici Q&A na blogu Jezebel, autorica i voditeljica MSNBC-a Melissa Harris-Perry savjetovala je žene kako da se ponašaju na poslu:
“Mislim da je za mlade žene na nižim pozicijama jako važno da usvoje ponašanje koje nije uvijek ‘tako lijepo’. Mnogo je važnije da budu pametne. Ne savjetujem da budete zločeste ili užasne, ali lijepo ponašanje je precijenjeno… Javljajte se na sastancima. Oponirajte otvoreno i s uvažavanjem. Imajte najbolje pripremljeni argument u prostoriji. Želite da vas vaši stariji kolege dožive kao neustrašivu, a ne kao ugodnu osobu”.
Nas djevojke uče da ublažimo oštrice u našem konverzacijskom stilu. Uče nas da ‘omekšamo’ svoja stajališta kako ne bi izgledala previše radikalno, neprijateljski, ljutito. Ne privlači toliko pažnje na sebe. Nemoj otjerati muške od sebe. Nemoj napraviti scenu.
Uče nas da se jako trudimo da se ljudi oko nas osjećaju ugodno.
Najbolja strana toga je što takvo učenje omogućava otvorenost i uključivost, ljubaznost i velikodušnost. Najgora je to što naučimo da ugodu drugih stavljamo ispred vlastitih potreba.
Naučile smo da ponekad to što se sviđaš drugima isključuje poštovanje prema tebi, a uvijek je bolje da se sviđaš.
No, ponekad je napraviti scenu jedini način da te čuju, a ponekad je to što su te čuli jedini način da se spasiš.
U blockbusteru Divergent (Različita) scenarij je promijenjen tako da mu je dodana scena seksualnog napada koja ne postoji u knjizi. Blogerica Peyton Thomas piše kako je ta dodana scena vrlo moćna zato što Tris, tinejdžerica-heroina, uzvraća, kaže ‘ne’, te bude nagrađena pljeskom odobravanja zato što je napravila scenu:
“Probudila se u gomili ‘ispitivača’ koju su joj pljeskali. Klicali su joj. Tapšali su je po leđima. Govorili su joj kako je hrabra i pametna i snažna. Da je napravila pravu stvar. Kako je uzor drugima. Jeste li kada vidjeli išta slično? Jeste li ikada vidjeli kako se tinejdžerica suprostavlja silovatelju pred kamerama, da ne govorimo o tome kako joj zbog toga čestitaju? Jecala sam. Nisam to skrivala. Glasno. Zato što sam bila tamo, u toj spavaćoj sobi. S nekim tko mi se sviđao, i bila sam previše uplašena da mu uzvratim. Previše uplašena da kažem ‘ne’.”
Koliko ste puta ignorirale nešto užasno, veliko ili malo, zato što bi ako nešto kažete to moglo izazvati scenu? Znate da na to treba ukazati, ali zašto biste baš vi privlačile pažnju?
Jednostavno živite svoj život. Samo se trudite da ne upadnete u probleme. Jednostavno ste dobra djevojka koja pokušava raditi svoj posao.
Sjećate li se što se dogodilo Adriji Richards kada je ukazala na seksističko pošanje na tehnološkoj konferenciji? Prijetnje silovanjem (i dobila je otkaz).
Sjećate li se što se dogodilo Aniti Sarkeesian kada je ukazala na mizoginiju u svijetu video-igrica? Prijetnje silovanjem.
Sjećate li se što se dogodilo Lindy West kada je progovorila o seksizmu u komedijama? Prijetnje silovanjem.
Sjećate li se što se dogodilo Aniti Hill 1991. kada je ispričala svoju priču o seksualnom uznemiravanju na poslu?
No, postoje dva izbora. Pustite to – dopustite da seksualno uznemiravanje ostane nespomenuto seksualnom uznemirivaču, dopustite da se o diskriminaciji ne priča, dopustite da seksizam ostane neprimijećen, a mizoginija nespomenuta.
Ili napravite scenu.
Da, možda će vam zbog toga život biti teži, ali netko to mora učiniti.
Ako je mogla Anita, možete i vi.
* Ovaj izraz su koristili rasisti na Američkom Jugu, a odnosio se na bilo koju crnu osobu koja se usudila gledati ih u oči, te i danas ima rasisitčki prizvuk.
