Spisateljicu Rose Macaulay, 1926. je iznervirala pažnja entuzijastičnih čitateljica, posebno jedne koja ju je posjetila i donijela joj đurđice. Kada je Macaulay izašla na ručak pokušavši je se riješiti, gospođa joj se jednostavno pridružila. “Pisanje knjiga je užasan magnet za takve ljude”, povjerila se u pismu svojoj sestri Jeanie. “U pravilu su užasno dosadni”. Ljubaznost u takvim prilikama samo pogoršava stvar, a reći da imate posla ne pali. “U svakom slučaju”, zaključuje u pismu, “već imam dovoljno prijatelja/ica, i vrijeđa me kada ljudi misle da će se sprijateljiti takvim nametanjem. Zapravo, prijatelje/ice biram jako pažljivo, i to samo one s kojima mi je iznimno ugodno. Mora postojati način da riješim ovaj problem. Moram pitati druge pisce što oni rade.”
Jeanie je bila terenska bolničarka i – osim što je pružala sestrinsku ljubav i bila zanimljiva sugovornica – bila je i prilično ugodno društvo opterećenoj spisateljici. U pismu zahvale koje je napisala 1940. Rose kaže kako je divno bilo provesti noć u njezinoj “savršeno uređenoj kući” u kojoj je kao gošća “bila tetošena dok se izležava na mekom toplom kauču, a kada se probudim dočekaju me novine i doručak…”.
Macaulay nije bila naviknuta na ljenčarenje, a nije ni bježala od društva; predana radu i vrlo produktivna, osim romana pisala je biografije i putopise i održavala aktivne rasprave o politici, religiji i feminizmu tijekom cijeloga života. No, zanimljiv je njezin stav prema “prijateljstvu” – čak i ako taj pojam proširimo na problematične poklonike/ce; prijatelji/ce moraju biti pažljivo odabrani/e, kako bi joj pružali/e zadovoljstvo. Tko bi joj mogao dati savjet? “Drugi pisci i spisateljice”.
Prema općem mišljenju, a tako se i sami opisuju, književnici/e često žive između dvije krajnosti – samoće za radnim stolom i mahnitog suparništva književnih krugova. Naravno, većina njih uspijeva imati i druge odnose, osim s urednikom i agentom, te prikazati složen fenomen osobnih odnosa u svojim djelima. No, u zadnje vrijeme, pojavio se jedan sve češći prikaz posebne vrste prijateljstva, koji je u prošlosti bio podložan slabljenju i uzmicanju pod pritiskom navodno moćnijih imperativa heteroseksualnosti i majčinstva. Fikcionalne prijateljice su odjednom svud oko nas – od Lile i Elene u romanu Elene Ferrante, do grupe brutalnih kalifornijskih adolescentica-ubojica u romanu The Girls Emme Cline i zaposlenica zatvora u romanu Eileen Ottese Moshfegh nominiranom za nagradu Man Booker. One pokrivaju čudan, kreativno plodonosan jaz između fikcije i memoara, poput djela How Should a Person Be? Sheile Heti; zasjele su u misterioznu zonu želje i konflikta, poput još jednog romana nominiranog za Booker – Hot Milk Deborah Levy; imaju funkciju oslobađanja potisnute kreativnosti i osobne ambicije, kao u romanu The Woman Upstairs Claire Messud.
Sve više tražimo kompleksnija i suptilnija imaginativna istraživanja identiteta od onih kakve često nude društvena očekivanja vezana uz rod kao i “realistične” razrade osobnosti. Premda smo već davno prihvatili/e kako je identitet fluidan i promjenjiv, vjerojatno je potrebno više vremena da zasluži sličan sofisticiraniji izraz u umjetnosti. Posljedično, smisao isforsirane rascjepkanosti ženskog života – kao u iznimno moćnoj strukturalnoj formi romana Doris Lessing iz 1962. “Zlatna bilježnica” (The Golden Notebook), u kojemu Anna Wulf bilježi svoj život u četiri odvojene bilježnice – pod ogromnim je pritiskom.
{slika}
Takva struktura je počela “pucati” u Napuljskoj tetralogiji Elene Ferrante. U ta četiri romana događa se mnogo toga – opis postratnog Napulja u kojemu odrastaju dvije djevojke, njihovi dramatično različiti obrazovni, poslovni i ljubavni životi, radikalna politika i gangsterizam, iskustvo majčinstva – čitatelju/ici se ne može zamjeriti što je uhvaćen/a u silinu događaja i izravno dostupnu emocionalnu stvarnost koju prikazuju ovi romani. Od samog prologa u prvom romanu My Brilliant Friend, imamo naznake kako će se baviti prvenstveno stvaranjem i brisanjem identiteta. Na samom početku Lila (također i Raffaella i Lina), sada u svojim šezdesetim, nestala je bez traga, ostavivši Elenu (Lenuccia ili Lenu) ne u šoku, već u razmišljanju o tome kako nije niti malo iznenađena. Elena shvaća da Lilin nestanak ne znači niti početak novog života, niti samoubojstvo:
“Spominjala je nešto drugo: željela je nestati, željela je da nestane svaka njezina stanica, da ništa nikada ne bude pronađeno. A budući da ju dobro poznajem, ili barem tako mislim, uvjerena sam da je našla način da nestane, da iza sebe ne ostavi ništa u ovom svijetu”.
Lilin nestanak omogućio je Eleni da piše o njihovim životima, ali ne s neutralnog, ili čak komemorativnog stajališta. “Vidjet ćemo tko će ovoga puta pobijediti”, kaže dok pali računalo. Njezin prikaz povijesti ovog para od samog je početka vođen natjecateljstvom uz određenu dozu ljutnje. No, ne radi se samo o tome da je ono što piše ponekad neugodno ili optužujuće za Lilu, ili da na nekoj razini izvršava Lilinu želju da bude izbrisana preuzimajući pričanje njezine priče; radi se o tome da je prijateljstvo predstavljeno kao kompleksan psihološki ples. Desetljeća njihovog odnosa naglašena su razdobljima antagonizma, zavisti i odbacivanja; ponekad, ne pojavljuju se kao odvojeni entiteti već kao projekcije otuđenih no zavisnih aspekata iste osobnosti. Kroz sve knjige se provlači tema granica – Lila ima traumatične epizode disocijacije, senzacije rastapanja granica između stvari i ljudi – ta tema je povezana s idejom ženskog identiteta i posebno sa ženama kao potencijalnim generatoricama: značenja, jezika, djece, povijesti.
Spisatelj/ica treba imati velike kvalitete kako bi izbjegla da ovakva priča postane shematična i da se likovi ne svedu na reprezentacije pozicija i rezultata. Sposobnost Ferrante da pokreće živote Lile i Elene djelomično proizlazi iz načina na koji stapa specifično vrijeme i prostor s tajanstvenom nematerijalnosšću bajke (priča o lutkama djevojčica na samom početku tetralogije, dramatični likovi – “obitelj postolara”, “obitelj lude udovice” – s kojima započinje svaka od knjiga). Slično postignuće karakterizira i roman Zadie Smith NW, koji također govori o dvije prijateljice, o njihovoj kontradiktornoj povezanosti sa susjedstvom u kojemu su odrasle i njihovih različitim životnim putevima. (Novi roman Zadie Smith Swing Time bit će objavljen u studenome i također govori o ženskom prijateljstvu i različitim životima dvije djevojke koje žele postati plesačice).
{slika}
U NW smo suočeni/e sa “šaltanjem” između različitih formi, a Smith je neumoljivo fokusirana na konstrukciju identiteta; opet imamo mijenjanje imena, iznenadne promjene pozicija, dramatična napuštanja statusa quo. Opet imamo potpuno drugačiji pristup dvjema protagonisticama. Primjerice, kada Leah posjećuje Keishu (koja je postala Natalie) na sveučilištu:
“Stvarno je divno vidjeti te”, reče Leah, “Ti si jedina osoba s kojom mogu biti potpuno svoja”. Na što je Natalie počela plakati, ne zbog sentimentalnosti, već zbog zastrašujuće spoznaje kako bi ista izjava u obrnutom smjeru bila praktički besmislena, jer Ms Blake nema tko biti, niti s Leah, niti s ikim drugim.
{slika}
Smith je govorila o tome kako ju je za pisanje NW inspirirala Virginia Woolf, a utjecaj modernizma na stvaranje tako fluidnih ženskih likova poput onih u romanima Ferrante i NW je neupitan (Orlando Virginije Woolf, njezino slavljenje ljubavi i prijateljstva s Vitom Sackville-West počiva na ideji zamjene identiteta). No, u ovim prikazima ženskih odnosa ključno je kako su njihovi individualni život, misli i osjećaji koji se preoblikuju i isprepliću, tema sami po sebi. Nije uvijek bilo tako, a još uvijek najčešće nije: ženski likovi su najčešće pozicionirani u odnosu na muškarce, njihova interakcija se promatra kroz prizmu njihove potrebe za muškim odobravanjem ili njihovom pokoravanju muškim željama. Primjerice, u romanu Georgy Girl Margaret Forster, radnja se zasniva na razlici između dvije mlade žene, posebno kada se radi o njihovom osjećaju samopostignuća u seksualnom i romantičnom smislu, u odnosu na neodoljivog Josa:
“Zašto ne kažeš što misliš?”
“A to bi bilo…?”
“A to bi bilo – kako takva lijepa, vesela djevojka kao što je Meredith, može stanovati s takvom bezveznjakušom kao što sam ja?”
“Heh, ti nisi takva, George”, reče Jos.
“Nisam? Vesela drugarica George”.
“Ma daj, George”, reče Jos.
“Moje ime je Georgina”.
“Ok, Georgina. Što je to s tobom? Jesi li dobro?”
George baci na njega mrkvu koju je gulila. Pogodila je njegove naočale i one padnu na pod i razbiju se. George sjedne na pod i rasplače se. Jos se spusti kraj nje i oboje zure u smrskana stakla. Nakon nekog vremena, George prestane plakati i počne se ispričavati. Jos joj odgovori da umukne, premda je ponovno razmatrao svoje osjećaje prema Georgy budući da se Meredith pokazala kao prilično beskorisna supruga i majka i na kraju prepustila svoju kći Georgy. Dok su Jos i Georgy birali ime za bebu, Meredith je šizila:
“Nije znala zašto nije smrskala njihove samozadovoljne face. Trebala ih je zaustaviti da ne uzmu dijete, a ne biti tako lijena i kratkovidna… Nije marila za bebu, doista nije, mrzila je njih dvoje. Ponašali su se kao da su u nekom svom privatnom svijetu, “all sugar and spice and all things nice”. Prezirala je njih i njihovu udobnost.
Zatim je pomislila kako se ne bi mogla vratiti svom poslu violinistice u orkestru, kako je poruka o ženskom izboru između majčinstva i posla, između grabežljivosti i “umilnosti” zaokružena.
Također, muškarac kao subjekt često je suptilnije prikazan; njihovo postojanje, ili radije osjećaji žena prema njima, su nešto diskretno i delikatno, nešto što može sve poremetiti. Ne iznenađuje što je jedna od majstorica portretiranja ovakve situacije Anita Brookner, u čijem romanu iz 1982. Look at Me, s naratoricom knjižničarkom Frances (koja ne voli da ju se zove Fanny – izgleda da je problem žena i njihovih imena čest), dvije prijateljice naprosto izbjegavaju ovu temu. “Nikada nismo razgovarale o tome”, piše Frances, o tome kako se njezinoj prijateljici Oliviji nije svidjela druga žena, Alix, a privlačio ju je Alixin suprug Nick, “jer se nekih pitanja bolje ne doticati, posebno kada su osjećaji podložni promjeni. Mislim da smo obje prilično staromodne, i premda je naše prijateljstvo duboko i iskreno, nismo pripadnice ženskog gerilskog pokreta. Mislim da želimo očuvati određenu lojalnost prema muškarcima koje volimo ili koje smo voljele; smatramo se na neki način čuvaricama njihove časti. Zapravo, kad malo bolje razmislim, to je prilično blesavo. Naučila sam da u tim stvarima nema obostranosti”.
Ovdje vidimo žene kao zaštitnice muškaraca i muške časti, ali i kao žrtve njihove izdaje. U romanu Look at me, Frances je “dužna” Nicku i Alix koji su joj učinili dostupnim daleko glamurozniji i uzbudljiviji život; naravno, postoje posljedice i spoznaja što znači biti prijateljica ženi koja te “posjeduje”. Žensko prijateljstvo ne znači uvijek da će nečiji interesi biti zadovoljeni i može odvesti u krajnje “mračne vode”, kao u romanu Eilenn Ottesse Moshfegh – u kojemu imamo poznatu priču o oscilirajućem samopouzdanju i privlačnosti stabilnosti i uglađenosti, kao kada naslovna protagonistkinja i naratorica upozna Rebeccu Saint John:
{slika}
“Možda će samo mlade žene koje su po prirodi povodljive i tragične poput mene razumjeti kako je razmjena kakvu smo imale Rebecca i ja toga dana mogla ujediniti dvoje ljudi u zavjeri. Nakon tolikih godina tajne i srama, u tom jednom trenutku s njom, sve moje frustracije su nestale, a moje tijelo i moje biće su dobili priznanje. Osjećala sam takvu solidarnost i strahopoštovanje da biste pomislili kako nikada prije nisam imala prijatelja.”
Narativi koji podrobno opisuju takve transformacije su privlačni. Vjerojatno je zato roman Emme Cline The Girls zaokupio maštu brojnih čitatelja/ica. Osim što ima stravičnu privlačnu temu (zasnovan je na priči o mladim ženama koje su bile dio “Obitelji” Charlesa Mansona i koje su počinile brutalna ubojstva u njegovo ime), roman istražuje prirodu karizme ne samo vođe kulta, već i unutar grupe adolescentkinja. Naratorici Evie život se raspada i svega joj je dosta; roditelji joj se razvode, izbačena je iz škole, njezina trenutna najbolja prijateljica ju je iznevjerila. Njezino obožavanje Suzanne, glavne “cure”, razvija se usporedo s gnušanjem prema prijateljici iz djetinjstva Connie, posebno prema Conninoj lošoj mimikriji ponašanja odrasle žene:
“Prvi put sam primijetila koliko je glasna, kako ima grub glas s nekom glupom agresivnošću. Connie i njezino cmizdrenje i pretvaranje, hrapavi smijeh koji je zvučao, a i bio je, uvježban. Taj prostor se otvorio između nas i uskoro sam počela primjećivati takve stvari, popisivati njezine mane poput nekog dečka. Kajem se što sam tako zla. Kao da bih se na toj distanci od nje mogla izliječiti od te iste bolesti”.
Ukratko, Suzanne “liječi” Evie od određenog tipa ženstvenosti, premda ne i od života koji se vrti oko očekivanja jednog muškarca; u ovom slučaju, muškarca – koji je slab i tašt – čija se očita toksičnost manifestira putem manipulacije ženama.
{slika}
No, u The Girls se ne radi samo o lošem utjecaju prijateljstva, već i o prepuštanju mogućnosti transgresivnog ponašanja, usporedo se pretvarajući da postoji odmak. “Ne mogu računati na vlastitu okrutnost”, razmišlja Elaine, protagonistica romana Margaret Atwood Cat’s Eye (1989.), koji istražuje grupnu dinamiku i bullying. Velik dio svoga života pokušavala je shvatiti kako Cordelia, koju ju je zlostavljala, ima toliko moći. Kada razmišlja o vlastitim kćerima, prisjeća se kako je željela da su sinovi. “Bojala sam se da ću ih mrziti”, razmišlja, “i nisam htjela na njih prenijeti ništa svoje što bi im moglo naštetiti”. Jedna od tih stvari je njezina predaja Codelijinoj volji – njezin strah da su slične. “Evo je, vidim svoj odraz u njenim očima”, primjećuje dok Cordelia stavlja sunčane naočale, “duplicirana i monokromna, i mnogo manja nego u stvarnom životu”.
Kroz većinu ovih romana, manje ili više otvoreno, provlači se erotika. U romanu Deborah Levy Hot Milk protagonistkinja Sofie (također i Sophia i Zoffie) ulazim u ljubavni i seksualni odnos s Ingrid, za koju je isprva mislila da je muškarac i pokušala ju izbaciti iz ženskog toaleta, a koja je za nju napravila vez na bluzi. U početku, Sofie je mislila da je izvezla riječ “Beloved”; kasnije shvaća da piše “Beheaded”. Erotika dobiva mitološke značajke – bluza, opeklina meduze, pas koji laje – i iz dana u dan postaje nepovratno kobna. To je pametan način za pozicioniranje i istraživanje želje koji u svojim djelima koristi i Ali Smith koja, poput Levy, unosi u radnju opasnog/e i ambivalentnog/e stranca/kinju – često ženu, koja se pojavljuje niotkuda.
Prijateljstvo, u književnosti kao i u životu, nudi nevjerojatno različite scenarije budućnosti; to nam govori kako i mi sami možda ne želimo znati kako će završiti. Žensko prijateljstvo, uz dodatni naboj moguće subverzije – svijet slobodan od muške kontrole – prepuno je značenja, bez obzira je li samo prividno (kao, primjerice u romanu The Abbess of Crewe or The Prime of Miss Jean Brodie Muriel Spark) ili je prikazano kao nešto mnogo iskrenije. Ono obuhvaća ljubav, strah, nesviđanje, nesigurnost, ovisnost, privlačnost, seksualnost, ljubomoru, altruizam, okrutnost, sličnost i različitost; postavlja zamršena pitanja o individualnoj mogućnosti kršenja rodnih normi kao i često nesvjesnu privrženost tim normama. Stoga ne čudi što su spisateljice inspirirane neograničenim potencijalom ove teme.
Prevela i prilagodila Sanja Kovačević
Mala bibliografija uz Sister Act – tema: žensko prijateljstvo
Elena Ferrante: Dani zaborava (Profil, 2015.) ; Napuljska tetralogija – L’amica geniale (2011; My Brilliant Friend), Storia del nuovo cognome (2012; The Story of a New Name), Storia di chi fugge e di chi resta (2013; Those Who Leave and Those Who Stay), Storia della bambina perduta (2014; The Story of the Lost Child)
Emma Cline: The Girls (2016.)
Ottesa Moshfegh: Eileen (2015.)
Sheila Heti: How Should a Person Be? (2010.)
Deborah Levy: Hot Milk (2016.)
Claire Messud: The Woman Upstairs (2012.)
Doris Lessing: Zlatna bilježnica (1962.)
Zadie Smith: London, NW (V.B.Z., 2013.) *u studenome izlazi novi roman Swing Time
Anita Brookner: Look at Me (1982.)
Margaret Atwood: Cat’s Eye (1989.)
Ali Smith: Nasumičnosti, Girl meets boy, Hotel world, How to be both
Muriel Spark: The Abbess of Crewe or The Prime of Miss Jean Brodie
