info@libela.org

Usklađivanje privatnog i poslovnog života?

Posted on by info@libela.org

CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u suradnji s portalom Moj posao provodi anketu s ciljem utvrđivanja stavova, potreba i poteškoća s kojima se susrećemo prilikom usklađivanja privatnih i radnih obaveza.

Anketa se provodi unutar projekta Radnoteža. Cilj projekta je unaprijediti ravnotežu privatnog i poslovnog života za radnike/ice. S naglaskom na razvijanje poslovnih praksi u svrhu unaprjeđenja rodne ravnopravnosti.

Ova tematika posebno je izražena kod žena i roditelja male djece. Tomu idu u prilog i podaci Europskog instituta za ravnopravnost spolova (EIGE). Naime, za vrijeme pandemije mogućnost rada od kuće više su koristile osobe s djecom, posebno samohrani roditelji. Fleksibilni način rada te usklađivanje privatnog i poslovnog života sada je definirano i Europskim stupom socijalnih prava te strategijom rodne ravnopravnosti. 

Na nacionalnoj razini, izmjenama Zakona o rodiljnim i roditeljskim potporama uvedeno je pravo na očinski dopust i povećane su naknade. U Zakonu o radu roditeljima s djecom do osme godine života i pružateljima/cama skrbi, omogućeno je da privremeno rade od kuće temeljem dogovora s poslodavcem. Ali i da imaju mogućnost da poslodavca zatraže prilagodbu rasporeda radnog vremena i smanjenje broja radnih sati zbog obaveza skrbi. Uveden je i neplaćeni dopust od pet radnih dana godišnje za pružanje osobne skrbi članu obitelji/kućanstva zbog ozbiljnog zdravstvenog razloga.

No, koliko su zaista dostupni fleksibilni oblici rada? Pomažu li u usklađivanju privatnih i poslovnih obveza? Izrazite svoje mišljenje/stav/iskustvo i ispunite anketu!

On je nju jadan volio, a ona je sama kriva što ju je ubio

Posted on by info@libela.org

U prosjeku, žene žrtve rodno utemeljenog nasilja većinom prate članke o rodno utemeljenom nasilju. Smatraju ih senzacionalističkim i vrlo rijetko primjerenim. Iz njih iščitavaju okrivljavanje žrtava i opravdavanje počinitelja. Uznemiravaju ih, ali ih i dalje čitaju. Ne mogu si pomoći, kažu. Ponekad to prelazi i u opsesiju. Pročitaju i silne komentare ispod tih članaka na društvenim mrežama, koje smatraju gnjusnim. Mišljenja su da mediji neetički izvještavaju o nasilju ne bi li povećali čitanost, iskorištavanjem patnje žena žrtava. Smatraju da se nasilje romantizira. Kao i da se o temi piše pojednostavljeno. Bez opisivanja rodno utemeljenog nasilja kao šire društvene teme. Bez uzimanja u obzir kompleksnosti dinamike nasilja, traženja pomoći i same prijave. Otkrivaju se identificirajući detalji, čime se narušava privatnost žrtve.

Rezultati su to istraživanja o doživljaju seksističkog medijskog sadržaja i izvještavanja o rodno utemeljenom nasilju među ženama koje su doživjele rodno utemeljeno nasilje. Za Centar za građanske inicijative Poreč provela ga je dr. sc. Marina Štambuk, uz potporu Zaklade SOLIDARNA, kroz Fond za žene.

Izvještavanje o rodno utemeljenom nasilju obeshrabruje žrtve za izlazak iz nasilja

“Frustrirana sam jer se žene osuđuje za nasilje nad njima. Gadi mi se opći stav “on je nju jadan volio, a ona je sama kriva što ju je ubio” i slično. Ženski se iskaz u većini slučajeva ne uzima kao vjerodostojan, ismijavaju se tragedije, posramljuju se i stigmatiziraju žrtve.“

– jedna od žena koje su sudjelovale u istraživanju –

Ovo istraživanje jedan je od rezultata dugogodišnjeg rada stranice “Seksizam naš svagdašnji”, koja objavljuje primjere seksizma, homofobije i transfobije iz medija, oglašivačkih kampanja i izjava osoba na pozicijama moći. Program je to CGI Poreč u sklopu kojeg se provode i edukativne i zagovaračke aktivnosti. Jedna od njih bila je prošlogodišnja kampanja “Reci to naglas”. Njome se, s jedne strane, htio osvijestiti apsurd mrzilačkih komentara upućenih žrtvama ispod medijskih članaka koji se ne pridržavaju pravila izvještavanja o rodno utemeljenom nasilju. S druge strane, kampanjom se pozvalo žrtve svih oblika nasilja da podijele svoje priče. Cilj je bio podići svijest o štetnosti koju takav sadržaj ima po žrtve nasilja. Kao i koliko ih se time obeshrabruje za sam izlazak iz nasilja. Ovim istraživanjem upravo to je i dokazano – neetički medijski sadržaj dodatno viktimizira žrtve, obeshrabruje ih u prijavi nasilja te normalizira nasilje u društvu.

Žrtve medijsko izvještavanje o nasilju doživljavaju kao da se njegova ozbiljnost umanjuje, uz detaljno istraživanje života žrtava. Ne bi li se pronašla neka pojedinost koja bi mogla opravdati nasilje. Drugim riječima, traži se uzrok nasilja u samoj žrtvi, a ne u nasilniku. Njega se redovito opisuje kao uglednog člana društva za kojeg je teško povjerovati da bi počinio nasilna djela.

Opravdavanje počinitelja doprinosi normalizaciji nasilja u društvu

“Fokus nije na činu nasilja, nego kako je ona pridonijela tome da se to dogodi.“

– jedna od žena koje su sudjelovale u istraživanju –

Svim ženama koje su pristupile istraživanju zajednička je bila snažna identifikacija sa žrtvama i jača osjetljivost na način prezentacije rodno utemeljenog nasilja u medijima. Upravo zbog vlastitog iskustva nasilja. Ono ih čini posebno osjetljivima na neetičko izvještavanje. Osobito uznemirujućim navele su medijske izvještaje u kojima se ističu izjave susjeda koji nisu relevantni za komentiranje. Smatraju da se time dodatno doprinosi opravdavanju počinitelja. Susjedi su gotovo uvijek u šoku, nikad nisu ništa posumnjali i ubojica bi uvijek pristojno pozdravio na ulici. Žene koje su sudjelovale u istraživanju zaključile su da ovakvo medijsko izvještavanje doprinosi normalizaciji nasilja u društvu. Senzacionalistički prikazi nasilja ne samo da trivijaliziraju iskustva žrtava, već i potiču javnost na indiferentnost prema ozbiljnosti problema. Česta izloženost takvim prikazima doprinosi izgradnji percepcije da je nasilje nad ženama nešto što je, na neki način, očekivano ili neizbježno.

„Nasilnik kojem se uvijek ide kopati kako je bio miran čovjek, kako je bio obiteljski čovjek. Pa se pitaju susjedi za komentare. Pa ništa nije odavalo da je on takav. Sve ide nekako u obranu nasilnika i u demoniziranje žrtve. Traženje toga da je on ipak imao neki razlog, nešto se moralo desiti, neki okidač, možda mu se desilo ovo, možda je alkohol. Traženje tih nekih vanjskih uzročnika. On je uspješan poduzetnik, on je obiteljski čovjek, on je ugledan u društvu, on ima status… Ide se na to da bude nevjerojatno da bi on bio nasilnik uopće. Možda je to izolirano, možda se čovjeku pomračilo, možda ga je izjeb* u zdrav mozak. Mislim da taj narativ ide u tome – traženja opravdanja za nasilje, za nasilnika. Nikad se njega ne portretira kao nasilnika, niti kao ubojicu, nego uvijek je čovjek s imenom i prezimenom, s ugledom u društvu, sa svojim poslom i nikad se ne kaže šta je izvršeno, ne znam, ubojstvo, nego uvijek ide nekako kao da stvari nemaju svoje ime u novinama.“

– jedna od žena koje su sudjelovale u istraživanju –

Neetično izvještavanje dodatna je prepreka neprijavljivanju nasilja

„Najčešći komentar koji sam uočila na sličnim vijestima je da su se žene najčešće same krive jer su same birale nasilnika. Ili je kriv sistem, ili je kriva žena koja ga je birala, ili je kriva policija koja nije reagirala, ili je kriva socijalna služba. Svi su krivi izuzet te osobe koje je napala, koja je počinitelj kaznenog djela.“

– jedna od žena koje su sudjelovale u istraživanju –

U sklopu istraživanja, žrtvama su prikazani seksistički članci i neetički članci o rodno utemeljenom nasilju. Imale su podjednako negativne i slične reakcije za obje grupe primjera. Odnosno, iste emocije pratile su ih i prilikom izloženosti npr. članku u kojem se seksualno objektivizira žene i prilikom izloženosti članku u kojem se opravdava počinitelj i romantizira nasilje. To ne čudi, ako znamo da rodno utemeljenom nasilju i stavu javnosti o njemu u istoj mjeri doprinose svi članci koji dehumaniziraju, ponižavaju i objektiviziraju žene. Od seksualne objektivizacije, preko trivijalizacije mišljenja i rada žena, do neetičkog izvještavanja o rodno utemeljenom nasilju.

Kod žrtava je takav medijski sadržaj izazvao veliku uzrujanost. Dominantni osjećaji uključivali su tugu, gađenje, strah, bijes i ljutnju. Dio njih osjećalo se bespomoćno, dok su druge potaknuli na aktivaciju, na povezivanje s drugim ženama i traženje promjene. Također, većina žrtava opisala je negativne promjene u stavovima i ponašanju, veći osjećaj osobne nesigurnosti te manju spremnost na prijavljivanje nasilja i traženje pomoći. Smatraju da neprimjereno medijsko izvještavanje o rodno utemeljenom nasilju samo produbljuje strah, nepovjerenje i beznadnost kod drugih žena koje trenutačno doživljavaju nasilje. Ističu da takvo izvještavanje stvara dodatne prepreke prema traženju pomoći i prijavljivanju nasilja.

Medijsko izvještavanje nedovoljno pokazuje načine za izlazak iz nasilja

Žene koje su sudjelovale u istraživanju ističu i da mediji često okrivljuju žrtve. Pritom ističu i slučajeve u kojima opetovane prijave nasilnika nisu uspjele pomoći žrtvama. S druge strane, ne pružaju dovoljno informacija o tome gdje i koje vrste pomoći žrtve mogu dobiti. Vjeruju da ovakav nesrazmjer informacija dodatno obeshrabruje žrtve nasilja da potraže pomoć.

“Ne postoji nekako u tim medijskim izvještajima da se ženama pruži nekakva sigurnost da je stvarno moguće izaći iz toga i da je moguće nastaviti sam dalje, da postoji podrška države i institucija i da će vas neko uputiti, da će vam neko pomoći. Tako da sigurno utječe puno, pogotovo žene koje možda su iz nekih ruralnih područja i ne znaju kome se obratiti, koga nazvati, koga pitati, tako da, sigurno bi puno više žena se odlučilo da ode iz takvog odnosa da se nekako na drugačiji način izvještava.“

– jedna od žena koje su sudjelovale u istraživanju –

Nedovoljno reagiranje nadležnih tijela

Paralelno s medijskom produkcijom članaka u kojima se pedofile naziva “mirnim poljoprivrednicima”, ubojice riječima “bio je dobar dečko” i femicid “svađom bračnog para”, postoji i problem odbijanja reagiranja nadležnih tijela na kršenja zakona. Naime, dok Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova i Novinarsko vijeće časti redovito medijima koji izvještavaju protivno zakonima i kodeksima izriču upozorenja i preporuke, Vijeće za elektroničke medije, koje ima najveće ovlasti, ne izriče sankcije i ne prepoznaje kršenje zakona. Na temelju analize godišnjih izvješća i zapisnika sjednica Vijeća od 2014. do 2023. godine (koju je radio CGI Poreč), vidljivo je da niti jedna sankcija nije izrečena za diskriminaciju na temelju spola, rodnog identiteta ili spolne orijentacije.

Nepostupanjem, VIjeće medijima šalje poruku da nesmetano mogu nastaviti izvještavati suprotno zakonima, bez straha od posljedica. Propuštanjem reagiranja, što je istraživanje i potvrdilo, pogoduje se dodatnoj viktimizaciji žrtava, obeshrabrivanju za izlazak iz samog nasilja, normalizaciji, banalizaciji i romantizaciji nasilja. Takvim se izvještavanjem dodatno potiču seksistički i mizogini komentari javnosti, koji negativno utječu na žrtve.

Potrebno je promijeniti načini izvještavanja o rodno utemeljenom nasilju

Zaključno, vrijeme je da se i mediji i Vijeće za elektroničke medije suoče s vlastitom odgovornošću. Potrebno je promijeniti način na koji se izvještava o ženama i rodno utemeljenom nasilju. Svaka neprimjerena izjava, svaki senzacionalistički članak, svaki trivijalizirajući izvještaj doprinosi klimi u kojoj je nasilje prihvatljivo. Moramo zahtijevati etičnije i senzibiliziranije izvještavanje. Ono neće samo educirati javnost, već i pružiti podršku žrtvama, osnažiti ih i potaknuti na traženje pomoći. Borba protiv rodno utemeljenog nasilja nije samo borba žrtava. To je društvena borba koja zahtijeva zajedničku akciju. Mediji moraju biti saveznici u toj borbi, a ne oruđe koje dodatno ranjava već ranjene.

Najvažniji rezultat ovog istraživanja može se svesti na jednu rečenicu – senzibilizirati medije, osvijestiti njihov utjecaj na žrtve i potaknuti suosjećanje. Zakoni su možda slova na papiru koja je lako ignorirati i zaobilaziti. Stvarne priče žrtava koje govore o štetnosti takvog izvještavanja – teško je zanemariti.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!” kojeg sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Koga to ravnopravno tretira Željka Markić?

Posted on by info@libela.org

U srijedu je održan okrugli stol udruge U ime obitelji i Kluba zastupnika Domovinskog pokreta. Na njemu se, u prostorijama Hrvatskog sabora, predstavilo „Izvješće o kršenju prava na slobodu vjeroispovijesti muškaraca okupljenih u javnoj molitvi krunice u 2023. godini“.

Svašta smo tamo čuli i čule. Od dociranja institucijama Pravobraniteljica kako da se radi njihov posao, uspoređivanja odnosa ka muškarcima koji mole s nacističkim metodama dehumanizacije Židova preko upozorenja da se tretmanom koji molitelji imaju potiče na mržnju pa sve do pozivanja na poštovanje i razumijevanje.

Bio je to jedan fantastičan miks politike, crkvene retorike i ljudsko pravaškog diskursa. No, u ovom tekstu se ne želim osvrnuti na samo izvješće i njegove manjkavosti. Kao ni na to jesu li moliteljima ugrožena ljudska prava. O tome su pisali Faktograf i Pučka pravobraniteljica.

Koga to poštuje Željka Markić?

Ovdje ćemo se fokusirati na samo jednu rečenicu Željke Markić: „Nema izgradnje pluralnog društva bez da se poštuju drugi ljudi. Mi se s njima ne slažemo ali ih poštujemo i tretiramo kao ravnopravne građane ove zemlje.“

Koga je to Markić poštovala i tretirala kao ravnopravne građane ove zemlje? Prisjetimo se, nakon referenduma, kojim se tražilo ustavno definiranje braka kao zajednice muškarca i žene, je rekla: „Sretna sam jer nijedna buduća vlada neće moći legalizirati istospolne brakove“. (1,2,3) U tijeku te iste kampanje, Markić je i gostovala na Jabuka TV-u. Na pitanje voditeljice bi li radije brojnu nezbrinutu djecu radije ostavila u domovima ili bi je dala na posvajanje istospolnim parovima, Markić je odgovorila: „Ja bih sigurno djecu radije ostavila u dobro organiziranom domu koji vode ljudi ispunjeni ljubavlju. Nastoje im nadoknaditi obitelj. Do onog trenutka do kad će ih se dati, dakle muškarcu i ženi koji ih žele posvojiti. Nego ih davala homoseksualnom paru.“

Nedugo nakon tog referenduma, 2014. godine donesen je „Zakon o životnom partnerstvu osoba istog spola“. Njime je istospolnim parovima pružena mogućnost da zasnuju registriranu životnu zajednicu te da uživaju slična prava kao i bračni partneri. Tada su udruga U ime obitelji, Apologetska udruga Blaženi Ivan Merz i Petar Marija Radelj osporavali ustavnost navedenog Zakona. Njihove je zahtjeve prošle godine odbio Ustavni sud. On je istaknuo da je pravo na poštovanje obiteljskog života zajamčeno svim osobama, bez obzira na spol, seksualnu orijentaciju i rod/rodni identitet te je pod izravnom zaštitom Ustavnog suda i Europskog suda za ljudska prava.

Zatiranju LGBTIQ+ prava nema kraja

Kad to nije prošlo, početkom ove godine su zatražili pokretanje postupka ocjene suglasnosti sa zakonom i Ustavom RH Pravilnika o načinu prikupljanja medicinske dokumentacije te utvrđivanja uvjeta i pretpostavki za promjenu spola i/ili života u drugom rodnom identitetu te ocjenu ustavnosti Zakona o maticama. Ono što ih je smetalo je članak 9.a Zakona o državnim maticama. On glasi: „Promjena spola kao izmjena podataka u temeljnom upisu upisuje se u maticu rođenih na temelju rješenja nadležnog upravnog tijela. Rješenje o upisu promjene spola u maticu rođenih donosi se na temelju mišljenja nadležnog tijela o promjeni spola ili o životu u drugom rodnom identitetu, sukladno medicinskoj dokumentaciji nadležnog liječnika ili zdravstvene ustanove“. Ta inicijativa im, također, nije prošla. Ustavni sud većinom glasova nije prihvatio taj prijedlog.

Osim pritisaka na Ustavni sud, početkom prošle godine u Saboru se raspravljalo o „porastu broja transrodne djece i mladih u RH: mogućim uzrocima i kliničkim posljedicama“. Tu je tematsku sjednicu inicirala udruga Hrvatska mati, a na nju su pozvani Herman Vukušić i Željka Markić. Diskriminaciju, neravnopravnost i nerazumijevanja s kojima se transrodna djeca i mladi u našem društvu suočavaju prikazuju brojna istraživanja. Markić je tom prilikom rekla da im se javljaju nastavnici i roditelji koji u školama dobivaju uputu da djecu koja se osjećaju transrodno oslovljavaju zamjenicom suprotnog spola. „Neke škole u Zagrebu imaju velik broj takve djece, poput Škole primijenjene umjetnosti i dizajna“, dodala je. Kazala je i da, prema informacijama koje imaju, ne provjerava se kako ostala djeca doživljavaju sve to. (1,2)

Ravnatelj škole čiji su učenici praktički time naciljani, Filip Pintarić, medijima je rekao da te navode ne smatra vrijednim komentirati. „Otvorena smo, tolerantna i uključiva škola i time se ponosimo“, dodao je.

Hodanje za život

Kad se nije bavila LGBTIQ+ pravima, hodala je za život. Hodajući je kazala da se nada da će ovo (2024. godina) biti godina u kojoj će se mijenjati zakon o pobačaju. Da ćemo – sukladno znanosti – osigurati da život svakog čovjeka bude u Hrvatskoj zaštićen od začeća do prirodne smrti (1,2). „Kada je zakon ovaj stari o pobačaju napravljen, 78. godine, tada je ultrazvuk bio… Cijela je jedna prostorija trebala da se smjesti ultrazvuk. Mi danas znamo da djetetu kuca srce od 18. dana, znamo da dijete osjeća bol kod pobačaja. Znamo toliko toga o djetetu da se to više ne može ignorirati. Evo, drago mi je da ovoliko ljudi želi izraziti da se ne slaže s time da se u naše ime usmrćuje nerođenu djecu“, dodala je.

Ranijih godina kada se, isto tako, hodalo za život, prema medijskim napisima, Markić se gostujući na RTL-u osvrnula i na ženino pravo da odlučuje o svom tijelu. Kazala je: „To nije njezino tijelo. Žena u svom tijelu, žena se rađa s organom koji ima jednu jedinu funkciju. To je da ako ikada u životu ostane trudna, nosi to dijete. Ono što raste u njezinom tijelu je drugi čovjek, drugog spola, drugog genetskog koda. Ona može nositi dječaka ili djevojčicu, on ima drugu krvnu grupu. Prema tome – da, to je komplicirana situacija, mi sve žene znamo da je, ali trebamo o njoj ozbiljno razgovarati. Te parole – to je moje tijelo – ne, čekaj, to je tvoje tijelo i u njemu tijelo jednog drugog čovjeka”. (1,2,3) 

Iduće – nacionalne manjine

Uz navedene skupine društva, Markić se bavila i referendumima koji bi ograničili prava zastupnika nacionalnih manjina u Saboru. Prvo pitanje je predlagalo šest umjesto sadašnjih osam zastupnika nacionalnih manjina. Drugo referendumsko pitanje je glasilo: “Jeste li za to da zastupnici nacionalnih manjina odlučuju o svim pitanjima iz nadležnosti Sabora osim o povjerenju Vladi i donošenju državnog proračuna?”

Pritom je kazala da inicijativa nije “antisrpska, već antikorupcijska”. U pauzi od referenduma, pisala je premjeru Plenkoviću (1,2). Tražila je da se prestane financirati tjednik Novosti. Odnosno, pisala je: “činjenica da Vaša Vlada novcem iz državnog proračuna financira Novosti daje pogrešnu sliku o vjerodostojnosti objava u tom tjedniku Srpskog narodnog vijeća te se stvara dojam da Vaša Vlada smatra prihvatljivim sustavno huškanje manjinskog naroda, Srba, na mržnju i netrpeljivost prema većinskom narodu, Hrvatima.”

Mislim da nakon svega navedenog nije potrebno diskutirati izgradnju pluralnog društva. Sve navedeno su upravo pokušaji smanjivanja pluralnosti hrvatskog društva. Ostaje nam samo vidjeti koji će dio društva nakon LGBTIQ+ osoba, žena i nacionalnih manjina biti “poštivan i tretiran kako ravnopravni građani ove zemlje”.

Rod i znanost u 21. stoljeću

Posted on by info@libela.org

Nakon mirovinskih fondova, telekomunikacija, zdravstvenih pregleda i naftnih sirovina, na red je došao i rod. Ovoga puta prije nego je uopće i postao dijelom javnog obrazovnog sustava. „Ako ih netko želi privatno financirati, nek’ ih financira, ovo je slobodna zemlja, ali to niti ima veze sa znanošću, niti treba biti financirano iz državnog proračuna“, ustvrdio je Nikola Grmoja u paternalističkoj maniri „dok si pod mojim krovom“. Uz to se, poput svakog strogog, ali pravednog oca, ogrnuo bijelom haljom papinske nepogrešivosti: „zna se što je biologija, što je znanost i što je zdrav razum“.  

Međutim, bi li se doista znalo što je biologija da engleska kruna 1831. godine nije odlučila financirati petogodišnju ekspediciju „Beagle“ koja je trebala obaviti kartografska mjerenja Južne Amerike i Tihog oceana? Toj se ekspediciji pridružio i dvadeset dvogodišnji teolog s Cambridgea kojemu je otac upravo „zavrnuo pipu“ jer nije bio impresioniran njegovom pozamašnom zbirkom kukaca. Smatrao je da takvi hobiji nisu dostojni jednog predstavnika ugledne liječničke obitelji. Dok je većina posade vrijeme provodila brojeći korake od jednog grebena do drugog – na strogo znanstveni način, kao da su anticipirali Grmojin rigorozni metodološki priručnik – ovog nesuđenog liječnika preokupirali su geometrijski oblici na oklopima kornjača, dužine ptičjih kljunova i fosilni ostaci na površinama stijena. Radi se, naravno, o Charlesu Darwinu koji je upravo na tom putovanju sakupio bilješke koje će dvadeset godina kasnije oblikovati u seminalni tekst Podrijetlo vrsta bez kojega suvremena biologija kao takva ne bi bila moguća.

Čudesni estetski oblici i dramatična kostimografija

Njegov zaključak danas nam je svima dobro poznat: organski život nije naprosto ‘stvoren’, već je posljedica dugog procesa prilagodbe na vanjske uvjete. Za Darwina, takva prilagodba ne očituje se samo u oštrim zubima za trganje mesa, ili dugom vratu za bršćenje visokog raslinja, već i u raskošnim bojama i egzotičnim uzorcima brojnih mužjaka ptičje vrste. Darwin je bio posebno fasciniran mužjakom manakina koji izvodi složenu plesnu koreografiju kako bi privukao partnericu. Fascinirao ga je i veliki argus iz porodice fazana čija krila „tvore velike perjanice, koje su raširene i podignute okomito, tako da se spajaju iznad i iza njegova tijela, na najčudesniji način.” (Descent of Man, 98).

Drugim riječima, kada je u pitanju seksualna selekcija, evolucijska prilagodba često uključuje ‘čudesne’ estetske oblike i dramatičnu kostimografiju koji se, kroz generacijsko ponavljanje, manifestiraju kao neposredno tjelesna svojstva. Naše samo biološko tijelo proizvod je, između ostalog, i naše duge povijesti kolektivne dramaturgije te prirodne sklonosti prema kićenju i stiliziranju tjelesnih pokreta.

Performativnost roda

Godina je 1989. Mlada filozofkinja nedavno je na američkom sveučilištu Yale obranila doktorsku disertaciju o recepciji Hegela u francuskoj filozofiji dvadesetog stoljeća. Kao postdoktorandica na Johns Hopkins Sveučilištu u Baltimoreu priprema manuskript svoje druge knjige. Ni ne sluti da će je ona ubrzo učiniti planetarno popularnom, premda za mnoge kontroverznom, figurom. U slobodno vrijeme, redovno posjećuje kultni drag show u obližnjem gay klubu, nakon čega se vraća u knjižnicu kako bi nastavila s radom. Godinama kasnije, u intervju za jedan humanistički časopis, Judith Butler prisjeća se vremena kada je dolazila na ideju za Nevolje s rodom te kaže da joj se glavna teza o performativnosti roda iskristalizirala upravo u svakodnevnoj kombinaciji iščitavanja suvremene francuske filozofije, klasičnog njemačkog idealizma i učestalog obilaženja drag show-ova u susjedstvu.

Premda artikulirana na razini kulturne percepcije tijela, a ne njegovog neposredno materijalnog opredmećenja, Butlerina logika performativnosti sasvim je kompatibilna s Darwinovom logikom adaptacije organskog života na okolišne čimbenike. Naime, tjelesno svojstvo poput spola nije naprosto zatečeno. Ono je posljedica živuće prakse međugeneracijskog ponavljanja tjelesnih stilova koji se protokom vremena okoštaju u obliku onoga što se nama retroaktivno pojavljuje kao prirodna ili božja datost. Baš kao što je Darwin, promatrajući elaboriranu koreografiju manakina, došao do generalnih zaključaka o porijeklu vrste kao takve, tako je i Butler, promatrajući elaborirane drag koreografije, izvela generalni zaključak o porijeklu spola kao takvog. Ono što je tirkizno paunovo perje bilo za Darwina, to su ekstravagantni drag kostimi bili za Butler. Izravno dostupne alegorije za mnogo duže, i samim time ne odmah razvidne, procese formiranja onoga što se u konačnici pojavljuje kao neposredno, opipljivo i samoočigledno.

Za što je zainteresiran svijet znanosti?

Za razliku od svijeta dnevne politike, svijet znanosti manje je zainteresiran za fiksne objekte i njihovu disciplinarnu kategorizaciju, a više za logiku procesa unutar kojeg se ti objekti manifestiraju. Upravo zbog takve svoje inherentne orijentiranosti prema interdisciplinarnom, Butlerina teza o performativnosti brzo je zadobila svoju primjenu u kvantnoj fizici, epigenetici i neuroznanosti. Primjerice, Karen Barad primijetila je kako već na kvantnoj razini možemo opaziti performativnu dinamiku gdje – za nas sasvim protu-intuitivno – međuodnosi među kvantnim česticama prethode formiranju tih istih čestica. Radi se o potpunoj promjeni paradigme u odnosu na stari Newtonov model ‘biljarskog stola’. Prema njegovom modelu, materijalni je svijet shvaćen kao sastavljen od već formiranih atoma koji naprosto ulaze u mnoštvo međusobnih odnosa i tako proizvode privid različitosti na manifestnoj razini pojavnog svijeta. Baš kao i kod Butler, ovdje razlika prethodi identitetu i to već na najsitnijoj razini materijalne stvarnosti.

Također, Samantha Frost opazila je da je suvremena epigenetika odavno na Butlerinom tragu, barem otkako je shvatila da se genske informacije ne prenose unutar zatvorenog genskog sustava, spajanjem ‘muškog’ i ‘ženskog’ materijala, već izvanjski faktori itekako utječu na repliciranje genskog koda. Što dublje ulazimo u strukturu materijalnog svijeta, tako se i naša arbitrarna ljudska razgraničenja poput prirode i kulture – ili, ako baš hoćete, biologije i ideologije – rastaču i počinjemo shvaćati kako je sama naša materijalna stvarnost, na svima razinama, plastična, fluidna, pompozna, vitalna i radikalno otvorena prema budućnosti.

Znanstveni napredak

Ima li naš dobri pater ovakvu sliku materije pred očima kada kaže da se „zna što je biologija, što je znanost i što je zdrav razum“?

Prije će biti da je zamijenio real-postojeći svijet znanosti kakva se prakticira u 21. stoljeću sa svijetom nepromjenjivih platonovskih formi, vječnih božjih zapovjedi i pravomoćnih javno-bilježničkih pečata. Da smo, kao civilizacija, za svaku teglicu za kukce ili ulaznicu za drag show morali ovisiti o blagonaklonosti sveznajućeg oca, i dan danas bauljali bi od grebena do grebena raspravljajući o tome koliko anđela stane na ušicu igle. Drugim riječima, upravo zbog toga što znanost i država nisu, ili makar niti u najluđem slučaju ne bi smjeli biti, ‘pod istim krovom’, osmišljen je model sveučilišne autonomije. Prvenstveno kako znanstveni napredak ne bi ovisio o privatnim prosudbama raznoraznih mecena. Ili, da se izrazim rječnikom kakvog oni koji strahuju od ranojutarnjih žena i poslijepodnevnih leptira mogu razumjeti: “caru carevo, a bogu božje”.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!” kojeg sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Promjena rodnog identiteta je dugotrajan proces, a ne pomodarstvo

Posted on by info@libela.org

Nijedan novi program na zagrebačkom Filozofskom fakultetu nije izazvao toliko interesa i reakcija koliko vijest da će u akademskoj godini 2025/2026. dvadesetak studentica i studenata sa završenim preddiplomskim studijem moći upisati Rodne studije. Ne treba puno nagađati koji se politički spektar najviše uznemirio i što je tu crvena krpa.

Saborska desna oporba, a i dio vladajuće koalicije, odavno razdraženi terminima “rod” i “rodno”, koje tumače na vlastiti način, zazivali su zabranu Rodnih studija i deratifikaciju Istanbulske konvencije, pri tome iznoseći pojednostavljene i neutemeljene tvrdnje.

Među njima je i Marijan Pavliček iz Hrvatskih suverenista, koji je izjavio da “uvođenjem Rodnih studija rodna ideologija ulazi na velika vrata u hrvatski obrazovni sustav”. Prema njemu, na mala je vrata već ušla s Istanbulskom konvencijom. Odnosno, Konvencijom Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Nju je Hrvatska ratificirala 2018. godine. Svrha joj je zaštititi žene od rodno utemeljenog nasilja. Za njega je uvođenje Rodnih studija “teror manjine nad šutljivom većinom”.

“Mi živimo u društvu gdje se 75 posto naših sugrađana izjasnilo kršćanima, 80 posto se izjasnilo katolicima i mislim da se treba poštivati mišljenje većine, nažalost, uvijek šutljive većine. Ja imam sina koji je muško. Ne želim da on sutra bude žensko, a da prekosutra bude nebinarna osoba. Ne želim imati toalete kao u Švedskoj, koji su unisex toaleti, ne želim imati toalete za muške, ženske i srednje. Želim živjeti u normalnom društvu”, govorio je Pavliček na konferenciji za medije koju je održao 4. srpnja 2024. godine, upravo zbog vijesti da se pokreću Rodni studiji.

Iako je u tih par minuta iznio nekoliko tvrdnji čiju točnost bi se moglo provjeravati (o samim Rodnim studijima te o tzv. rodnoj ideologiji), fokusirat ćemo se na jednu, veoma popularnu među desnim političarima, ali i šire – da je transrodnost pomodarstvo, hir ili čak mentalni poremećaj. Ona je sažeta u onoj: “danas muško, sutra žensko, prekosutra nešto treće”.

Transrodnost nije mentalni poremećaj

Promjene društvenih normi i prihvaćanje različitih rodnih identiteta mogu izazvati osjećaj ugroženosti među onima koji se drže tradicionalnih vrijednosti. Odnosno među onima koji vjeruju da se rodni identitet mora podudarati sa spolom osobe koji joj je dodijeljen pri rođenju. Tu nesigurnost desnica često koristi i okreće svoje simpatizere protiv onih kojima se ta podudarnost nije dogodila: transrodnim i nebinarnim osobama.

Budući da nismo sigurne koriste li naši političari termine ispravno, odmah ćemo naglasiti da je transrodnost širi pojam. On obuhvaća osobe čiji rodni identitet odstupa od društvenih očekivanja temeljenih na spolu, a može uključivati osobe koje se identificiraju kao trans muškarci, trans žene i nebinarne osobe (identificiraju se izvan binarnih kategorija). Ali, nisu svi nebinarni ljudi i transrodni.

Brojne profesionalne organizacije prepoznaju transrodne identitete kao legitimne i trajne, a ne kao fazu ili pozu. Među njima je Američka psihološka udruga (APA) prema kojoj su transrodni ili nebinarni identiteti “normalne varijacije u ljudskom izražavanju roda”.

Također, ta organizacija, kao i brojne druge (1,2,3) transrodnost ne smatra mentalnim poremećajem ili bolešću. Neko psihološko stanje smatra se mentalnim poremećajem samo ako uzrokuje patnju, a prema APA-i, “mnoge transrodne osobe ne doživljavaju svoj spol kao uznemirujući ili onesposobljujući, što implicira da identificiranje kao transrodna osoba ne predstavlja mentalni poremećaj”.

“Za njih značajan problem predstavlja pronalaženje pristupačnih resursa, poput savjetovanja, hormonske terapije, medicinskih postupaka i socijalne podrške potrebne za slobodno izražavanje rodnog identiteta i minimiziranje diskriminacije. Mnoge druge prepreke mogu dovesti do patnje, uključujući nedostatak prihvaćanja u društvu, izravna ili neizravna iskustva s diskriminacijom ili napadom. Ova iskustva mogu dovesti do toga da mnoge transrodne osobe pate od anksioznosti, depresije ili srodnih poremećaja u većoj stopi nego netransrodne osobe”, piše APA.

Kada percipirano neslaganje između rođenog spola i osjećaja rodnog identiteta uzrokuje tegobe i patnju, moguća je dijagnoza rodne disforije. APA je prepoznaje kao stvarno medicinsko stanje koje se može javiti kod transrodnih osoba, uključujući nebinarne. Rodna disforija (a ne transrodnost i nebinarnost) uključena je u DSM-5 (Dijagnostički i statistički priručnik za duševne poremećaje Američke psihijatrijske udruge).

Kao što primjećuje Američka psihijatrijska udruga, pokušaj prisiljavanja nekoga da ne bude trans ili nebinaran je štetan i rezultira lošim ishodima mentalnog zdravlja. Stoga je liječenje rodne disforije usmjereno na pomaganje osobi i potvrdu njihova subjektivnog rodnog identiteta, a ne na pokušaj odvraćanja od njega.

Ne radi se ni o trendu

Rodnom disforijom bavile smo se ranije, kada smo analizirale navode da je to stanje “dječja boljka”. Jednako tako, boljka nije transrodnost ili nebinarnost.

Washingtonska mreža zdravstvenih institucija, UW Medicine, koja se sastoji od medicinskih centara, bolnica, obrazovnih i istraživačkih ustanova povezanih s tamošnjim sveučilištem, naglašava da djeca ne “postaju” transrodna zbog hira ili okoline.

Na njihovim internetskim stranicama nalazi se popis najčešćih mitova o transrodnim i nebinarnim identitetima. Jedan od njih je mit da “društveni pritisak može učiniti djecu trans ili nebinarnom”. S obzirom na uznemiravanje, prijetnje, uskraćivanje prava, nedostupnost zdravstvene skrbi i još mnogo toga s čime se susreću rodno različiti ljudi, vjerojatnost da će netko reći da je trans ili nebinaran zbog društvenog pritiska ili zato što misli da je to “u modi” iznimno je mala, objašnjava UW Medicine.

“Zapravo, postoji znatan društveni pritisak da se bude hetero i cisrodan, što je ono što sprječava toliko ljudi da se izjasne”, kaže dr. Mariebeth Velasquez, docentica na Odsjeku za obiteljsku medicinu na UW Medicine.

Što sve uključuje tranziciju?

Period tijekom kojeg osoba počinje živjeti u skladu sa svojim rodnim identitetom, a ne spolom koji je dobila rođenjem, naziva se tranzicija. Iako ju ne prolaze sve transrodne osobe, veliki broj njih to učini u nekom trenutku svog života. Uvriježeno je mišljenje da tranzicija znači samo medicinske zahvate, odnosno operacije genitalija. Međutim, ona izgleda drugačije za svaku osobu i ne podrazumijeva iste procese.

Human Rights Campaign (HRC), organizacija koja se bori za jednakost LGBTQ+ osoba, napominje da proces tranzicije uključuje potvrđivanje nečijeg rodnog identiteta “društvenim sredstvima” (primjerice promjenom osobnih zamjenica koje netko koristi) ili “pravnim sredstvima” (uključujući promjenu imena i promjenu spola na osobnim dokumentima).

“Promjena osobnih dokumenata često je složen, dugotrajan i ponekad skup proces, a neke države ne dopuštaju transrodnim osobama da dobiju odgovarajuće identifikacijske dokumente koji odražavaju njihov rodni identitet. Za nebinarne osobe, mnogi ne mogu imati pravni dokument koji odražava njihov rodni identitet, što prečesto dopušta samo oznaku spola ‘M’ ili ‘Ž’”, navodi HRC.

U našem kontekstu promjena imena, a pogotovo promjena oznake spola, u dokumentima iziskuje određeno vrijeme i proceduru. Kako objašnjava kolekTIRV, udruga za promicanje i zaštitu prava trans, interspolnih i rodno varijantnih (TIRV) osoba, za promjenu oznake spola potrebno je dobiti pozitivno mišljenje od Nacionalnog zdravstvenog vijeća (NZV) za koje je potrebno podnijeti zahtjev. Prije zahtjeva potrebno je dobiti pozitivno mišljenje specijalista/ice psihijatrije, specijalista/ice endokrinologije i dijabetologije te kliničkog psihologa/inje. Postoje dvije opcije: davanje mišljenja o promijeni spola ili o životu u drugom rodnom identitetu. Razlika je u tome da je za mišljenje o promjeni spola nužno mišljenje endokrinologa, dok za mišljenje o životu u drugom rodnom identitetu nije.

NZV je dužno odgovoriti na zahtjev u roku od 30 dana od primitka zahtjeva. Međutim, kako kaže kolekTIRV, “dešavalo se da se na njihovo mišljenje čeka i do godinu ili dvije”. Uostalom, odgovor NZV-a nije kraj procedure. Nakon toga slijedi MUP, HZMO, HZZO, domovi zdravlja, banke, porezne itd.

Neki se ljudi podvrgavaju hormonskoj terapiji ili drugim medicinskim postupcima kako bi promijenili svoje fizičke karakteristike i učinili da njihovo tijelo bolje odražava njihov rodni identitet. U Hrvatskoj je za započinjanje hormonalne terapije potrebno pozitivno proći evaluaciju psihijatra i psihologa, a taj proces, prema kolekTIRV-u, “obično traje od nekoliko mjeseci do godinu dana”.

Za operaciju uklanjanja dojki, mastektomiju, je potrebna psihološka i psihijatrijska obrada. Operacija povećanja, odnosno augmentacije grudi, dostupna je u Hrvatskoj generalno. No, kako nije regulirana specifično za trans osobe, izvodi se u privatnim klinikama na vlastiti trošak. Na stranicama KolekTIRV-a piše: “troškovi ove operacije su do prije nekoliko godina bili pokriveni od strane HZZO-a uz dopunsko osiguranje, no kasnije su neke osobe nakon operacije dobile račun za istu”. Operacije genitalija i reproduktivnih organa, se trenutno ne izvode u Hrvatskoj. “Postoji informacija da je tim u Klinici za plastičnu, rekonstrukcijsku i estetsku kirurgiju KB Dubrava educiran za ove operacije iako ih, koliko znamo, dosad nisu izvodili. Većina osoba kojima je ova operacija potrebna ide o vlastitom trošku u Srbiju, druge EU zemlje, ili na druge kontinente (npr. na Tajland ili u Sjevernu Ameriku)”, piše na stranicama KolekTIRV-a.

Iz svega nabrojanog i pojašnjenog, zaključujemo da je svođenje dugotrajnog procesa priznavanja identiteta i tranzicije na “danas muško, sutra žensko” obmana koja je, nažalost, naišla na plodno tlo. A kao što je jasno iz teksta, tranzicija je proces koji traje dulje vrijeme, uključuje brojne procedure i mišljenja te, nažalost, nije svima dostupna. Uz to, ne radi se o pomodarstvu, hiru i/ili trendu.  

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Ona su dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije.  Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Koliki je rodni jaz u plaćama u RH?

Posted on by info@libela.org

Na panelu uoči izbora za Europski parlament, u organizaciji Hrvatske udruge poslodavaca (HUP-a), Marko Pavić, zastupnik HDZ-a, komentirao je razlike u plaćama između muškaraca i žena. Naveo je da je rodni jaz u plaćama u Hrvatskoj 11 posto, a u Europskoj Uniji 16 do 17 posto.

Njegova izjava bila je povod da provjerimo kakvo je trenutno stanje po pitanju rodnog jaza u plaćama. Kako u Hrvatskoj, tako i u EU.

Podaci Državnog zavoda za statistiku (izvješća Pravobraniteljice)

Analiza stanja ravnopravnosti spolova u području zapošljavanja i rada u izvješćima Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova temelji se na podacima Državnog zavoda za statistiku (DZS). Osim ako nije posebno naznačeno drugačije. Pri utvrđivanju rodnog jaza u plaćama u obzir se uzimaju prosječne mjesečne bruto plaće po zaposlenom u pravnim osobama. Tako u izvješću o radu za 2023. godinu stoji: „Prosječna bruto plaća muškaraca zaposlenih u pravnim osobama iznosila je 1.635 eura, dok je prosječna plaća žena iznosila 1.524 eura, što upućuje na rodni jaz u plaćama od 6,8%, odnosno relativnu stagnaciju rodnog jaza u plaćama.“

Stagnacija se odnosi na činjenicu da je, prema izvješćima o radu Pravobraniteljice, tijekom pandemije (2020. i 2021.) došlo do značajnog smanjenja razlike u prosječnim plaćama žena i muškaraca. Odnosno, rodni jaz u plaćama gotovo se prepolovio. U 2019. godini on je iznosio 11,5%, a u 2020. pao je na 6,9%. Sličan postotak se bilježi u svim idućim izvješćima. Rodni jaz u plaćama je 2021. iznosio 7%, 2022. godine bio je 6,9%, dok je 2023. bio 6,8%.

Kroz cijelo petogodišnje razdoblje (2019. – 2023.) rodni jaz u plaćama, u korist muškaraca, najizraženiji je u područjima financijske djelatnosti i djelatnosti osiguranja, djelatnosti zdravstvene zaštite i socijalne skrbi te trgovini na veliko i malo; popravak motornih vozila i motocikala.

Djelatnosti u kojima je rodni jaz izražen u korist žena i/ili relativno uravnotežen su građevinarstvo, rudarstvo i vađenje, djelatnosti opskrbe električnom energijom, plinom, parom i klimatizacije te djelatnost opskrbe vodom, uklanjanja otpadnih voda, gospodarenja otpadom i djelatnost sanacija okoliša.

Podaci Eurostata

Podaci Eurostata, u odnosu na ranije navedena izvješća Pravobraniteljice, pričaju drugačiju priču o rodnom jazu plaća u Hrvatskoj. Odnosno, nešto su bliži tumačenju zastupnika Pavića s početka članka. Barem kada pričamo o Hrvatskoj.

Rodni jaz u plaćama u Hrvatskoj, prema Eurostatu, od 2019. godine do 2021. blago je padao. Od 11,5% do 11,1%. No, 2022. godine se bilježi porast rodnog jaza na 12,5%. To je i dalje, iako minimalno, ispod prosjeka EU.

Rodni jaz u plaćama u Europskoj Uniji (EU 27) za 2022. godinu (posljednje privremeno izvješće) iznosi 12,7%. To je stagnacija u odnosu na prethodno privremeno izvješće i nastavak trenda pada rodnog jaza na razini Unije. Naime, prije deset godina, 2014. godine, on je iznosio 15,7% i od tad se smanjuje. Ako uzmemo u obzir navedeno, u posljednjih nekoliko godina postotak rodnog jaza u EU nije ni približan izjavi zastupnika Pavića od 16 do 17 posto (najbliže je bila upravo 2014. godina, s 15.7%).

U statističkim podacima Eurostata naglašeno je da oni ne uključuju javnu upravu, obranu i obvezno socijalno osiguranje. Također, za razliku od podataka DZS-a, koji se baziraju na prosječnoj mjesečnoj bruto plaći, podaci Eurostata uspoređuju zaradu po satu rada. Jesu li to razlozi ovako različitih statističkih podataka ili se uzrok krije u nekom drugom parametru?

Kako bismo razjasnili zašto su podaci Državnog zavoda za statistiku i Eurostata toliko različiti kontaktirali smo dr.sc. Danijela Nestića, predstojnika Odjela za tržište rada i socijalnu politiku na Ekonomskom institutu u Zagrebu. „Ta razlika “po satu” u odnosu na “mjesečnu” ne bi trebala biti značajna za objašnjenje razlika u rodnom jazu u plaćama između DZS-a i Eurostata. Čak niti razlika u definiciji zarada/plaća, gdje zarada uključuje i redovne primitke koji u hrvatskom poreznom sustavu nemaju tretman plaća, mi se ne čini kao nešto odlučujuće za objašnjenje te razlike“, kazao je Nestić.

Različiti načini prikupljanja podataka

Dodao je da se podaci DZS-a, ranije navedenih 6,8% u 2023. godini, odnose na statističku analizu temeljem JOPPD obrasca. S druge strane, podaci Eurostata, ranije navedenih 12,5%, odnose se na podatke koji su izvedeni iz Ankete o strukturi zarada.

Navedena anketa provodi se svake četiri godine. Provodi se na uzorku poduzeća s 10 ili više zaposlenih koja djeluju u svim područjima gospodarstva. Izuzetak je javna uprava. To je definirano u statističkoj klasifikaciji gospodarskih djelatnosti Europske zajednice (NACE). Neke zemlje na dobrovoljnoj osnovi daju informacije o javnoj upravi, kao i o poduzećima s manje od 10 zaposlenih. Za odabir uzorka, pripremu upitnika i provođenje ankete odgovorni su Državni statistički zavodi. Oni potom podatke na obradu šalju Eurostatu.

„Zadnja anketa je iz 2022. godine, ali mi se čini da se objavljeni podaci o rodnom jazu u plaćama za 2022. godinu zapravo izvode iz ankete u 2018. godini, a koji su ne neki način prilagođeni kako bi se dobio podatak za 2022. godinu. Uz ove podatke imamo napomenu da su privremeni, dok se u prosincu ove godine ne obrade podaci ankete iz 2022. godine“, napominje Nestić.

Dodaje i da su ti podaci bazirani na uzorku, i to temeljem ankete koju popunjavaju poduzeća. „Kako je podatak Eurostata baziran na anketi, to uvijek može biti pitanje reprezentativnosti. Je li uzorak poduzeća dobro pogođen, jesu li osobe koje su popunjavale tu anketu u poduzećima to doista dobro napravile ili su je popunile samo reda radi“, kazao je Nestić.

S druge strane, podaci DZS-a obuhvaćaju sve isplatitelje plaće u pravnim osobama jer su svi obvezni ispuniti porezni obrazac JOPPD. U njemu se promatra bruto plaća za puno radno vrijeme. „Dakle, to bi trebao biti dobar i usporediv pokazatelj. Osim toga, dostupan je na mjesečnoj razini i to s minimalnim zakašnjenjem. Zato je taj podatak zgodan za tekuće praćenje promjena. Premda se vjerojatno iz mjeseca u mjesec neće nešto vidljivo događati, već nakon nekoliko kvartala ili godina bit će moguće uočiti promjene u trendovima“, rekao je Nestić.

Koji je podatak relevantniji?

Iako je naš sugovornik rekao da je mogućnost praćenja tekućih promjene velika prednost DSZ-a i njihove obrade podataka, napominje da su oba podatka službena, dobra i napravljena prema određenim statističkim pravilima. Podaci DZS-a imaju prednost da pokrivaju sva poduzeća, da se računaju iz mjeseca u mjesec i da su raspoloživi po svim djelatnostima. S druge strane, Eurostatov podatak se na isti način izračunava za sve zemlje EU i relevantan je za međunarodne usporedbe. Uz to, on se odnosi na nešto širi obuhvat primanja, širi od bruto plaća.

„Podaci Eurostata manje su prikladni za praćenje promjene iz godine u godinu. Naime, Anketa o strukturi zarada se radi svake četiri godine. Kakvu god prilagodbu radili za razdoblja između anketa, ona u sebi uvijek sadrži element greške. Npr. ako se doista nešto događalo s rodnim jazom u plaćama tijekom korona krize, a što sugeriraju podaci DZS-a, to će se teško vidjeti u ovim podacima Eurostata jer oni svoju osnovnu komponentu vuku iz ankete iz 2018. DZS sam za sebe ne objavljuje podatke o plaćama temeljem Ankete o strukturi zarada, već taj dio “posla” prepušta Eurostatu. Ukratko, sadržajno nemam dobro i jednostavno objašnjenje razlika u razini radnog jaza u plaćama između DZS-a i Eurostata, ali nekad se moramo na to naviknuti. Tako je to sa statističkim podacima – različiti izvori podataka daju različite rezultate“, zaključno je kazao Nestić.

Za komentar značajne razlike u podacima po pitanju rodnog jaza pitale smo još nekoliko stručnjaka/inja koji/e su se bavili/e ovom temom. No, do trenutka objave teksta nismo od njih dobile dodatna objašnjenja.

Uzroci rodnog jaza u plaćama

O nekima od razloga rodnog jaza u plaćama, kao što su rodne uloge, više muškaraca na rukovodećim pozicijama unatoč većem stupnju obrazovanih žena i fleksibilnosti rada pisali su brojni mediji (1,2,3).

Uzroke je istraživala i Pravobraniteljica u projektu „Gender Pay Gap in the post – Covid 19 Western Balkan“. Kroz njega su provedena nacionalna istraživanja u Hrvatskoj, Sloveniji, Srbiji i Sjevernoj Makedoniji. Cilj je bio utvrditi kretanje rodnog jaza u plaćama u razdoblju pandemije (ožujak 2020. – kraj 2022.) Nastojalo se odgovoriti na pitanje uzročno – posljedičnog spleta okolnosti koje dovode do radnog jaza u plaćama.

Komparativno istraživanje je pokazalo da su neki od glavnih generatora rodnog jaza u plaćama profesionalna horizontalna i vertikalna segregacija, netransparentnost plaća, slabija razina fleksibilnog rada i mogućnosti usklađivanja poslovnog i privatnog života, neravnoteža u pogledu neplaćenog rada i pružanja skrbi te egzistiranje društvenih obrazaca u vezi s rodnim ulogama koje dovode do nejednake podjele neplaćenog rada i pridonose rodnom jazu u plaćama.

Naš raniji sugovornik dr.sc. Danijel Nestić potvrdio nam je navedeno: „Čini mi se da kod nas prvenstveno postoji problem segregacije po zanimanjima. Žene češće rade na slabije plaćenim radnim mjestima. Na primjer, u djelatnosti javne uprave gotovo sigurno je da ne postoje situacije da se različito plaćaju žene i muškarci za isto radno mjesto. Ali muškarci su češće na rukovodećim pozicijama ili rade u zanimanjima s relativno višom plaćom (npr. vojska, policija…). Zanimljiva je stvar u građevinarstvu. Tamo većinu elementarnih/jednostavnih poslova obavljaju muškarci s niskim stupnjem obrazovanja. Istovremeno, žene su većinom koncentrirane na uredske poslove u tom sektoru i sa prosječno višim stupnjem obrazovanja i zato u prosjeku imaju veću plaću od muškaraca.“

Uz to, napomenuo je da su zaposlene žene u prosjeku više obrazovane. Tako da svakako uzrok rodnog jaza u plaćama nije obrazovanje već koncentracija žena u slabije plaćenim zanimanjima.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Ona su dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije.  Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije, kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org