info@libela.org

Usred ovogodišnjih femicida i premlaćivanja žena, pažnju javnosti skrenula je priča stara nekih tri tjedna. Naime, poznatom hrvatskom redatelju Daliboru Mataniću otkazane su suradnje na velikoj europskoj seriji, kampanji za jedan ženski časopis i predizborni angažman za vodeću hrvatsku političku stranku. Razlog isključivanja Matanića iz javne sfere bile su priče žena koje je seksualno uznemiravao, a koje su prestale šutjeti. Njihove priče čule su se do producenata i ostalih velikih glava u filmskoj industriji i šire. Prvi tekst o Matanićevim zlostavljanjima i uznemiravanjima žena napisala je novinarka Večernjeg lista, Milena Zajović. U njemu navodi da je razgovarala s većim brojem žrtava. Također, naglašava da ovo nije novi slučaj već mračna saga koja traje sigurno desetljeće.

Nakon objave teksta koji Matanića otkriva kao seksualnog predatora, isti je u manjku drugih tehnika i taktika, odlučio da je jedino što mu preostaje priznati svoje grijehe i ispričati se žrtvama jednim otužnim Facebook statusom. Problem je što isprika baš i nije isprika i što Matanić svoj grijeh i ne vidi kao grijeh. Još veći problem su reakcije na Matanićev status koje su u najmanju ruku aplauz junaku koji je hrabro priznao svoja zlodjela.

Među bodriteljima i bodriteljicama optuženog seksualnog predatora našle su se poznate ličnosti hrvatske scene među kojima su Andrea Šušnjara, Lovro Juraga, Elizabeta Gojan, Ivanka Mazurkijević, a spisak je, nažalost, i duži od par imena. Uz „bravo“, „respect“, „svaka čast“ i „uz tebe smo Dado“, mogli smo pročitati (dok status nije uklonjen) i: „Nikada nismo radili zajedno, ali ja u ovu priču ne vjerujem!! Ova priča ima podtekst!! Kao izvrstan režiser želiš gledatelje potaknuti na razmišljanje, potičući emocije“. Autorica ovog komentara podrške je glumica Nada Abrus. Upravo taj komentar sažima velik dio problematike ovog slučaja.

Matanićeva “prava” verzija priče

Nakon kratkog izbivanja s društvenih mreža, Dado se vratio, no samo na kratko. Želio je usred „puno verzija priče“ da publika čuje „onu pravu“ – odnosno njegovu. Ispriku započinje objašnjavanjem da je na setu uvijek pazio da se žene ne maltretira. Naglašava i da je čak znao „dati i otkaze onima koji bi narušavali mir glumica i suradnica“. Unatoč svemu kaže da pritom „nije bio svjestan vlastitog ponašanja“. Ovaj dio malo zbunjuje čitateljicu isprike. Naime, žrtve navode da je Matanić komunicirao s njima preko nestajućih poruka te je uglavnom birao mlađe djevojke. Odnosno, one još relativno nepoznate na sceni. Koje se, uglavnom, boje gubitka posla ako progovore o onome što im se događa.

U “pravoj” verziji navodi: „ne postoji opravdanje ni isprika za moje postupke“. To bi bio još i okej dio da iza njega nema promidžbenog popratnog sadržaja u stilu opravdavanja postupaka zbog toga što je poznat po svom „specifičnom, rubnom humoru i radikalnim metodama rada ne bi li glumci bili što bolji u kadru“. Cijeli Matanićev status ostavlja dojam opravdavanja samog sebe konstantno napominjući da se ne opravdava i da se njegova (ne)djela ne mogu opravdati, ali….. 

Ali pronalazi krivca za svoje neprimjereno ponašanje. To je ovisnost o alkoholu i drogama. A možda i white partyjima na koje je Matanić pozivao neke od svojih žrtava šaljući im nestajuće pozivnice. „Tek sada kad sam se samostalno prijavio u ustanovu za liječenje ovisnosti i u radu sa stručnim osobama, osvijestio sam da sam na neprimjeren način uznemiravao kolegice. Sve se zbivalo u trenucima kad sam bio pod utjecajem alkohola ili droga“, zaključio je Matanić. Tako se ogradio od svojih neprimjerenih postupaka, jer je naprosto bio pod utjecajem supstanci i nije znao što radi. A ono najvažnije – uspio se i postaviti kao žrtva tih groznih ovisnosti koje su ga nedužnog navele na nemoralne radnje.

Seksualno uznemiravanje nije sklizak ni osjetljiv teren

Osim toga što je pored stvarnih žrtava uspio prikazati sebe kao žrtvu, iznimno je problematično to što seksualno uznemiravanje definira kao „osjetljiv teren u kojem se neki od nas očito ne snalaze najbolje”. Ono što nije jasno je na koji način je iznimno transparentna i jasna stvar sklizak teren te shvaća li Matanić da je upravo ovom rečenicom relativizirao seksualno uznemiravanje. Uz to, nepoželjne, vulgarne poruke, dodirivanja, napastovanja i sl. okarakterizirane su kao nešto kompleksno u što se neki jadni, neuki muškarci ne razumiju. Pristanak je ono po čemu se razaznaje je li situacija poželjna ili nepoželjna. No, tko bi se sjetio o tome misliti.

„Najbitnije u svemu ovome je da sam ja u potpunosti osvijestio da je to što sam radio neprihvatljivo. Tog nisam bio svjestan i nisam razumio svoju poziciju na ispravan način“, poručuje Matanić. Iz sljedećih redaka saznajemo i tko je žrtva i tko je najbitnija karika u cijeloj priči. Ključno je da se čovjek na poziciji moći „osvijestio“ i postavio u centar situacije kao žrtva.

O svim ženama koje su preživjele zlostavljanje i uznemiravanje od dotičnog, ne vidimo niti slova. To nas dovodi do pitanja kome se Matanić zapravo ispričava? Žrtvama ili samome sebi?

Također, ono što je pri početku već naznačeno, a bitno je podcrtati, jest da se Matanić „ispričao“ u trenutku kad je već sve bilo gotovo i druge opcije nije bilo. Ovo nije hrabra isprika čovjeka koji je spoznao što je učinio, već opravdavanje vlastitih postupaka nakon što mu ništa drugo nije preostalo. Žene su progovorile, priče su došle do producenata, suradnje su mu otkazane, mediji su proširili priču. I ono najbitnije, kazneno je prijavljen za spolno zlostavljanje. Naime, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, po službenoj dužnosti, je uputila DORH-u kaznenu prijavu protiv Dalibora Matanića zbog spolnog zlostavljanja.

Je li kvaliteta Matanićeve umjetnosti relevantna za priču o seksualnom zlostavljanju?

Jedna od tema koja se uvukla u javnost i medijski prostor jest pitanje koliko je Matanić dobar i kvalitetan umjetnik i kakvi su mu filmovi. „Napravio sam puno umjetničkih uspjeha za ovu zemlju“, citat je iz Matanićevog statusa. Time je u javni prostor uvukao pitanje koliko će hrvatski film izgubiti time što su Mataniću otkazani poslovi nakon razotkrivanja čitave situacije. Reakcije su različite, ali ne manjka ljudi kojima je film bitniji od stvarnih žrtava. Ali i onih koji seksualno uznemiravanje prezentiraju kao metodu pospješivanja glumačkih sposobnosti. Ili pomoći ka lakšem uživljavanju u zahtjevnu ulogu.

Živimo u zemlji gdje žrtve šute. Što od srama, što zbog nepovjerenja u institucije koje, nažalost, često ne rade svoj posao. Paralelno se žene koje odluče progovoriti osuđuje, ne vjeruje im se ili ih se, kao u ovom slučaju, drži za nedovoljno talentirane glumice iz kojih je Dado samo pokušao „izvući“ talent. Pritom metode nisu bitne, ali su opravdane. Sve je okej u službi višeg dobra; kvalitetnog kadra, filma, umjetnosti… Talent su očito izvlačili i inozemni moguli iz svijeta filma kao što su Harvey Weinstein, Roman Polanski, Rusell Brand, Paul Haggis…

I kad smo se već dotaknuli licemjerja, zanimljivo je napomenuti da je suradnju s Daliborom Matanićem okončala i Akademija dramskih umjetnosti iz Zagreba. Da, ista ona Akademija koja već godinama slovi za leglo seksualnog uznemiravanja nakon što su u sklopu kampanje Nisam tražila na Akademiju pristigle mnogobrojne pritužbe na zlostavljanje. U njima je velik broj umirovljenih i recentnih profesora optužen. Tu je i priča oko novog pravilnika ADU-a prema kojem se ukidaju anonimne prijave zlostavljanja i uznemiravanja studenata od strane profesora. I tako redom.

Matanić kao feminist

Ono što ponajviše zabrinjava je što je uz redatelja i umjetnika, Matanić slovio i kao feminist. Čisto reda radi, feminist bi se ukratko okarakterizirao kao osoba koja osoba koja vjeruje u socijalnu, političku i ekonomsku jednakost spolova. Rekla bih da zlostavljanje nikako ne ulazi u tu definiciju. Hrvatski redatelj bio je glasan pobornik #metoo pokreta, zagovornik prava žena, a i redatelj serije Šutnja koja tematizira zlostavljanje žena i djece. Uz to, osvanuo je i na naslovnici jednog časopisa s pjevačicom, voditeljicom i aktivistkinjom Idom Prester uz poruku da je “dosta šutnje o nasilju nad ženama”.

Još u svom statusu, Matanić nam objašnjava da je zlostavljanje znao prepoznati kod drugih muškaraca, ali na svom primjeru nikako. Za nas koji/e nismo lakovjerni/e, prije ćemo pomisliti da se redatelj često volio zamaskirati u feminista kako bi u društvima lakše prolazile njegove provokativne i vulgarne fore. A možda i zato što u slučaju da netko od žrtava progovori – odgovaralo bi se s nepovjerenjem i nevjericom. Ipak je Matanić feminist koji brani prava žena!

Pomalo je nevjerojatno da nitko nije znao o čemu se tu radi. Kako je moguće da se odjednom svi/e njegovi suradnici/e, glumci/e, prijatelji/ice zgražaju i čude. Nipošto ne kažem da su svi/e znali/e što se događa, ali naivno je za povjerovati da je situacija totalno obratna. Zamislite seriju u kojoj producent s redateljem i ostalom postavom radi na xy broju sezona. To znači na stotine dana zajedničke suradnje. Malo je nemoguće za primijetiti (prilikom toliko dugotrajnog druženja) da se xy osoba ne ponaša primjereno prema ženama s kojima je u bilo kakvom tipu radnog odnosa. Ono što je neminovno jest da se na nasilje šuti. Opravdava ga se umjetnošću, negira, zataškuje, potiskuje i zaboravlja. A na koncu od straha za vlastiti posao, egzistenciju, reputaciju ili nešto treće – ne prijavljuje.

Što će ovog puta reći institucije?

I ova nam situacija pokazuje cikličnu narav nasilja. Institucije prečesto ne odrađuju svoj posao pa se žrtve boje prijaviti slučaj zlostavljanja. Svjesne su da je prečesto razrješenje da zlostavljači budu oslobođeni. Nepovjerenje u sustav žrtve tjera na tišinu, sram i neprogovaranje o zlostavljanjima.

Prečesto je riječ o situaciji u kojoj se hrabrost žrtava ne vrednuje, a “hrabrost” zlostavljača pokajnika uzdiže na pijedestal. Situaciji u kojoj se nasilje predstavlja kao izoliran slučaj, a ne generalni i puno veći problem na razini društva. Ono se neće prestati događati sve dok institucije zaista ne počnu raditi svoj posao i dok ne uložimo dovoljno resursa u edukaciju o nasilju. Možda ćemo jednom početi raditi i na prevenciji nasilja, a ne samo reakciji na njega. Iako, sudeći po slučaju Matanić – ni reakcije nam nisu jača strana. Ostaje nam samo vidjeti hoće li Matanić biti kažnjen za svoje postupke ili će ovo biti klasična priča “pustimo institucije da rade svoj posao”.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!” kojeg sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).