info@libela.org

Ovogodišnja tema Festivala alternative i ljevice u Šibeniku (FALIŠ-a) bila je „Ravno do dna: slom civilizacije i što s njenim ostacima“. U tom tonu, zadnji dan festivala je otvorio razgovor „Tko se boji roda još“ Lane Bobić, Lucije Marković i Grete Grakalić Rački koje su temi roda pristupile iz feminističke i teološke pozicije.

„Ono, naime, što se isprva činilo vedrim nebesima post-povijesti, ukazalo se njenim mračnim dnom, dok brzina kojom ova civilizacija na njega nastoji aterirati, dostiže svoju kritičnu razinu. Kako i na koji način pokušati kreirati alternativu ovom sunovratu, saznajte na ovogodišnjem FALIŠ-u“, napisao je u uvodnom tekstu programski voditelj festivala, Branko Sekulić. U narednim paragrafima prenijet ćemo koju su alternativu spomenutom sunovratu predložile Bobić, Marković i Grakalić Rakić.

“Rodna ideologija” kao prijetnja čovječanstvu

Njihov se razgovor, kako i same kažu, fokusirao na „ raščišćavanje frke oko roda“, a u tome su im pomogle bogate riznice feminističke i rodne teorije i prakse. Uvod je napravila Lana Bobić, teologinja, feministkinja i aktivistkinja koja je objasnila da bilo kakvo odmicanje od stereotipnih rodnih uloga ili od onog što se tradicionalno smatra muškim ili ženskim kako na fizičkoj, psihičkoj tako i na duhovnoj razini postaje povod dizanju moralne panike. Odjednom se čini da svijet nije u riziku od klimatske krize, zbog ekonomskog i nepravednog eksploatacijskog ili političkog poretka već zapravo prijetnja čovječanstvu postaje tzv. rodna ideologija.

Na to se nadovezala Lucija Marković, studentica politologije i aktivistkinja, s citatom Elizabeth Corredor koja kaže da rodna ideologija služi kao epistemološki i politički kontrapunkt emancipatorskim konceptima roda i seksualnosti. Marković je objasnila da nastanak diskursa rodne ideologije vežemo uz reakciju na predstavljanje pojma rod tijekom Međunarodne konferencije o stanovništvu i razvoju 1994. i Međunarodne konferencije o ženama u Pekingu iz 1995.

„Iz krugova antifeminizma i kršćanskog fundamentalizma u SAD-u se javljaju snažni glasovi koji u rodu vide rastakanje prirode čovjeka i koji vrše snažan utjecaj na Svetu stolicu upravo na tim konferencijama. Za njih je rod velika prijetnja, zamka, koja će dekonstruirati ženskost i muškost, majčinstvo kao takvo i koja pod agendom borbe za ravnopravnost zapravo promiče pobačaj i homoseksualnost, a evo s razvojem pokreta do danas i tranziciju djece i mladih“, kazala je Marković.

Zaključila je da, ukratko rečeno, za radikalne desničare/ke feminističko dženderistički gej lobi je taj koji donosi apokalipsu.

Antirodni pokreti i “rodna ideologija”

Danas imamo globalne antirodne pokrete koji ozbiljno utječu na globalne mape SAD-a i Europe, a najveći fokus imaju na tzv. rodnoj ideologiji. Kao što smo puno puta pisale, radi se o konceptu bez značenja i sadržaja, a služi kao sredstvo dizanja moralne panike. To je ključni pojam koji paletu različitih aktera poput ultrakonzervativaca svih zemalja, kršćanskih fundamentalista, ruskih oligarha i različitih političkih populista drži zajedno. Ili ako ćemo preciznije navesti neke ključne aktere tu su Željka Markić, Vladimir Putin, Viktor Orban, Marie Le Pen, Donald Trump i ostala ekipa koja konstantno diskriminira već ionako marginalizirane osobe. 

Bobić je kazala da se diskursi „antirodnih pokreta“ baziraju na paradigmatskoj osnovi koja čovjekovu prirodu tumači kroz biološki esencijalizam i heteronormativnost, a u takvom tumačenju heteropatrijarhat postaje prirodan poredak stvari. Papa Franjo tvrdi da je rod ideološka kolonizacija, a Bobić pojašnjava kako je to upravo heteropatrijarhat i pita se je li bojazan od roda bojazan od dekonstrukcije tog heteropatrijarhalnog poretka.

Tko se boji urušavanja heteropatrijarhalnog poretka i tko od njega profitira?

Prema riječima predavačica, heteropatrijarhat je poredak u kojem su heteroseksualnost i tradicionalne rodne uloge norma. Od njega profitiraju institucije, strukture koje proizvode vrijednosti patrijarhata, dok zauzvrat imaju kontrolu nad određenim narativom. U prvom redu tu su ekonomske i političke elite. Panelistice naglašavaju da vladajuća klasa često ima benefite od društvenog statusa quo koji dobro služi kao diverzija od bitnih pitanja kao što su primjerice klimatska kriza. Religijske i kršćanske zajednice građene su na rodnoj hijerarhiji te je dekonstrukcija takvog poretka onda i dekonstrukcija odnosa moći u zajednici koja njeguje rodnu hijerarhiju.

Bez obzira što akteri antirodnih pokreta nisu nužno religijski, oni svoj diskurs grade na kršćanskoj antropologiji. Odnosno, ona ima važnu ulogu u oblikovanju tog diskursa. U njoj se zna tko je žena, kako izgleda, koje su njene uloge i kako izgledaju društveni odnosi između muškaraca i žena, a onda i svi drugi, s obzirom da se obitelj stavlja kao temeljna jedinica društva.

„Biblija se u našem diskursu dosta paušalno koristi kako bi se diskreditirale žene i da se osnaži heteropatrijarhat koji ima religijske korijene. Kad zbrojimo sav taj rad budemo uvrijeđene konzervativnim snagama na sceni koje vrlo lako izvuku neki citat iz konteksta i pokušavaju na taj način isfurati neki oblik mizoginije, diskreditiranje žena u javnom prostoru, ili osnaživanja tradicionalnih rodnih uloga koje nam štete“, objasnila je Rački.

Predavačice su se nadovezale na diskurs oko Marije Djevice za kojeg su zaključile da je jednako štetan kao i diskurs o Evi. Pojasnile su da su određeni autori smatrali da Eva nosi krivnju za pad čovjeka i njen lik tumačili kao prvu dezerterku od božanskog koja je isto tako požudom gonjena, koja se na požudu goni. Bobić se nadovezala na taj diskurs te se referirala na današnju situaciju kada određeni pokreti propagiraju čedno oblačenje žena jer „muškarce gone na požudu“.

„Eva je ta žena koja je svaka od nas, ona je paradigma žene, ona je kriva što je živa. S druge strane, kao paradigmu idealne žene imamo Mariju. Ona je ultimativna dobra djevojka, nedodirljiva, ona je danas zauzela ulogu fetišizirane svetice koja ima više nadljudskih osobina od samog Isusa“, kazala je Bobić.

Žena u privatnoj, muškarac u javnoj sferi

Nadovezale su se i na druga tumačenja, van Biblije, koja su također oblikovala poimanje žena i njihovu ulogu u društvu. Bitna karika u kreiranju slike o ženi bio je Aristotel čije se tumačenje ukorijenilo u Crkvi, raznim religijskim zajednicama, a to za posljedicu ima da se žena uvijek tumači kao objekt.

„Kod Aristotelove interpretacije je problem što je muškarac taj koji je postojan, racionalan, i zato njemu pripada javna sfera. Žena nije racionalna, nepostojana je, što će se kasnije kroz medicinu i neke druge grane zvati histerična. Čak imamo zapis da je žena nedovršeni muškarac“, objasnila je Bobić pojašnjavajući da se iz toga razvija antropologija kako je muškarac racio te njemu pripada javna sfera, a žena je emotivka kojoj pripada privatna sfera.

U submisivnom modelu kršćanske antropologije niti muškarac niti žena nisu potpune osobe. Oni nadopunjuju jedno drugo na način da je muškarac taj koji je postojan, autoritet, a žena ima odgovornost brige, skrbi i majčinstva. Upravo percepcija majčinstva kao ontološke svrhe žene je problematična. Taj narativ je dodatno učvrstio papa Ivan Pavao II kazavši da je žena bez majčinstva propast ovog svijeta, civilizacije, raščovječenje čovjeka.

Kulturalno nasilje

Idući termin kojeg su odlučile razjasniti bio je kulturalno nasilje. Van direktnog i strukturnog nasilja, kulturalno bi podrazumijevalo svijet naših ideja, svjetonazora, osjećaja, misli.

„Mi se možemo složiti deklarativno da smo protiv nasilja, ali moramo biti realni i pogledati u društvu u kojem živimo u kojem se događa i koliko je ono učestalo. Treba sagledati što nam se događa na sudovima, u centrima za socijalnu skrb, i priznati si da određeni svjetonazori dominiraju ako dopuštamo npr. da na sudovima i dalje ženu okrivljavamo za nasilje koje je proživjela“, kazala je Bobić.

Rački se nadovezala s kompleksnosti situacije u kojoj je vjernica ta koja proživljava nasilje. Njenu situaciju otežava žrtva odgovornosti za obitelj te činjenica da se od žena traži trpljenje. Raspad obitelji se tumači kao odgovornost žene jer je njena odgovornost očuvanje obitelji i poretka koji na takvom tipu obitelji profitira.

Religijska trauma

U religijskim zajednicama pojavljuje se tipična vrsta traume – religijska trauma. Ona je produkt duhovnog zlostavljanja i često je proživljavaju pripadnici i pripadnice LGBTIQ populacije koji proživljavaju koliziju religijskog i „queer“ identiteta, objasnila je Marković.

„Religijska trauma nije nešto što se događa preko bare u SAD-u, već se događa tu kod nas, u Hrvatskoj. Ljudi ne znaju da postoje različite protestantske, katoličke i slične zajednice koje provode prakse koje su iznimno opasne i stavljaju LGBTIQ populaciju u jako ugroženu poziciju“, naglasila je Marković.

Dodala je da je i sama 10 godina živjela u protestantskoj zajednici koja je imala tzv. Službu oslobođenja, što je sintagma za svojevrsni egzorcizam. Objasnila je da se u toj zajednici demonima i zlim duhovima nazivalo sve od depresije do lijenosti, prevelike senzualnosti koja je bila pripisana isključivo ženama, pa do demona transseksualnosti, homoseksualnosti, biseksualnosti itd.

„Ja sam prestala brojati koliko se takvih demona istjeralo iz mene. Unatoč tomu, nisam imala iskustvo istjerivanja demona kvira. To se, inače, zove konverzivna odnosno reparativna terapija, a praksa je koja u principu smatra homoseksualnost bolešću i cilj je preokrenuti bilo koju orijentaciju koja nije strejt u strejt“, kazala je.

Marković je podcrtala da njena bivša zajednica nije uspjela u svom naumu te da je danas ponosna pripadnica LGBTIQ zajednice. Ali i trn u oku zajednice koju je smatrala obitelji. Za kraj svog izlaganja naglasila je da je religijska trauma stvarna i često rezultira različitim mentalnim poremećajima, kompleksnim PTSP-om, a nerijetko i time da ljudi gube živote.

„Mladi kvir ljudi nemaju svoje mjesto pripadanja i doslovno gube živote. Ali mi smo tu i postojimo, i ne idemo nigdje“, zaključila je Marković.

Mora postojati radosna vijest u cijeloj ovoj priči

Bobić, Marković i Rački za portal reci.hr napisale su seriju tekstova pod nazivom Prema teologiji ženskog tijela. Bobić se u jednom trenutku našalila te prokomentirala kako su se toliko osnažile i probahatile da su napravile kulturpunkt jednom papi Ivanu Pavlu II te napisale manifest feminističke teologije ženskog tijela.

Postoji nekoliko ključnih stavki tog manifesta. Prva je užitak. Ako vjernici vjeruju da je Bog stvorio čovjeka, stvorio je i klitoris. A to je jedini organ na ženskom tijelu kojem je funkcija užitak. Istovremeno, njega ni dan danas nema u knjigama o anatomiji ženskog tijela. Iduća stavka je odgovornost koja obuhvaća pristanak koji je potpun, poštovanje prema tuđim granicama, informiranost. Pa ljubav prema tjelesnosti, seksualnosti, umnosti i duhovnosti – težnja je razbiti binarizam između uma i tijela. Iscjeljenje obuhvaća  nadovezivanje na teologiju traume. Sestrinstvo i solidarnost manifestira se kroz uzimanje u obzir svih potlačenih. Zadnja stavka je znanje ili saznanje, a to je ljubav prema postavljanju pitanja.

Bobić je predavanje zaključila poznatim citatom iz Biblije da je Bog stvorio dan i noć. Pritom je poentirala da to ne znači da nisu stvoreni i zora, sumrak i još tisuću dijelova između dana i noći. Iz toga zaključuje da trebamo prihvatiti sve te dijelove dana, a ne samo dan i noć. Što je apsolutno prevedivo i na cijelu priču oko roda.

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).