info@libela.org

Štrajk u vrtićima u Vrsaru i Funtani, Slunju i Biogradu na Moru

Posted on by info@libela.org

Članice Sindikata obrazovanja, medija i kulture (SOMK), odgajateljice i druge radnice dječjih vrtića u Vrsaru i Funtani, Slunju i Biogradu na Moru već su nekoliko tjedana u štrajku i nalaze se u teškom položaju.

Unatoč tomu što se radi o zakonitim štrajkovima, izložene su zastrašivanju i različitim metodama pritiska. Iz SOMK-a poručuju da je štrajk pokrenut zbog odbijanja kolektivnog pregovaranja i sklapanja kolektivnih ugovora, te zbog neispunjavanja zakonom propisane obveze izjednačavanja plaća radnika/ica u dječjim vrtićima s plaćama radnika/ica u osnovnim školama (članak 51. Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju).

Štrajk po gradovima (priopćenje SOMK-a)

U Vrsaru je načelnik općine Ivan Gerometta, kao predstavnik osnivača Dječjeg vrtića „Tići“, tijekom kolektivnih pregovora odbio zahtjev sindikata za povećanjem plaća kako bi se one, sukladno zakonu, izjednačile s plaćama zaposlenih u osnovnim školama. Nakon neuspješnog mirenja, radnice su započele štrajk 6. svibnja.

U Slunju je gradonačelnica Mirjana Puškarić odbila inicijativu sindikata za kolektivnim pregovorima. Iako su u procesu mirenja usuglašene odredbe kolektivnog ugovora, pri čemu su članice SOMK-a napravile ustupak i privremeno pristale na visinu plaća po koeficijentima iz stare uredbe koja ureduje plaće u javnim službama, Grad Slunj je neočekivano prekinuo mirenje i odbio potpisati kolektivni ugovor. Štrajk je započeo 6. svibnja. Grad ga je pokušao zaustaviti tužbom protiv sindikata, no Županijski sud u Karlovcu je štrajk proglasio zakonitim.

U Biogradu na Moru, gradonačelnik Ivan Knez odbija kolektivno pregovarati i potpisati kolektivni ugovor. Uz to, najavio je i privatizaciju javnog gradskog vrtića. Iz SOMK-a kažu i da provodi različite metode neprimjerenog i nezakonitog pritiska i zastrašivanja radnica koje su u štrajku. Nakon neuspješnog mirenja, štrajk je počeo 13. svibnja. Pokušalo ga se zaustaviti, no kao i u ranijem slučaju – Županijski sud u Zadru je štrajk proglasio zakonitim.

Posebno je teška situacija sa štrajkom u Biogradu na Moru

Od početka štrajka na ulaz u dječji vrtić u Biogradu postavljeni su zaštitari. Prvi dan štrajka predstavnicima SOMK-a nije bilo dopušteno posjetiti članice u štrajku. Prema Sindikatu, njih 19 je zatvoreno u malu prostoriju od 28 m2, bez dovoljno mjesta za sjedenje. Uz to, zabranjen im je pristup ostalim prostorijama u vrtiću i razgovor s roditeljima.

“Prije nekoliko dana v.d. ravnateljice vrtića čak je pozvala i policiju, iako nije jasno iz kojeg razloga, osim zastrašivanja radnica u štrajku, a istog dana najavljeno je i isključenje s rada devet radnica u štrajku. Ovo su samo neki od niza različitih pritisaka i zastrašivanja radnica koje se nalaze u zakonitom štrajku, uslijed kojih su sve one u psihički vrlo teškom stanju, a dvije su zbog toga završile i na bolovanju“, kazali su iz Sindikata.

Osporavanje prava radnika i kršenje prava na štrajk

Poručili su i da se u sva tri slučaja radi o osporavanju prava radnika/ica na kolektivno pregovaranje i štrajk. Ono je zajamčeno Ustavom RH, Zakonom o radu i konvencijama Međunarodne organizacije rada. A radi se i o kršenju Zakona o predškolskom odgoju i obrazovanju.

Ovo je djelatnost u kojoj dominantno rade žene. Poslovi koji su od iznimne društvene važnosti, ali i s vrlo zahtjevnim uvjetima rada. Plaće su u velikom broju gradova i općina niže od plaća usporedivih zanimanja u javnim službama, unatoč zakonskoj obvezi njihova izjednačavanja.

“S obzirom na sve navedeno, smatramo da se radi o situaciji i pitanju čija važnost nadilazi isključivo lokalnu razinu. Osim na položaj samih radnica koje su u štrajku, ova situacija ima šire reperkusije i na pravo svih radnica i radnika u Hrvatskoj na kolektivno pregovaranje i štrajk, ali i na opći položaj žena na tržištu rada“, poručuju iz SOMK-a.

Štrajk u Biogradu 27. svibnja

Uoči štrajka u Biogradu, u ponedjeljak 27. svibnja, gradonačelnik Knez je pred zgradu gradske uprave postavio niz panoa uvredljivog sadržaja, kojima vrijeđa i izruguje Sindikat obrazovanja, medija i kulture i njegovu predsjednicu, a posljedično i sve članice SOMK-a zaposlene u Dječjem vrtiću Biograd na Moru. Na njima je pisalo “Manipulatorica”, “Mama ja sanjam gospođu Božicu, Jeli ona strašna ??” i sl.

S obzirom na sve navedeno, SOMK je poslao i pismo predsjedniku Vlade RH Andreju Plenkoviću. U njemu navode da gradonačelnik Biograda na Moru djeluje suprotno programu HDZ-a za EU izbore i programu Vlade RH. Uz to, apelirali su na Plenkovića da se osobno uključi u rješavanje ovog problema i time pokaže vjerodostojnost HDZ-a.

Razgovori u Vrsaru se nastavljaju u petak, 31. svibnja. Idući prosvjed zakazan je u Slunju, u utorak 4. lipnja, u 14:00 sati.

Priziv savjesti: enciklike i čl. 41 Ustava RH

Posted on by info@libela.org

Dekriminalizacija pobačaja i CEDAW

Francuski je parlament dekriminalizirao pobačaj izglasavši 17. siječnja 1975. godine Zakon o voljnom prekidu trudnoće, zvan Loi Veil. Ime je dobio po Simone Veil, ministrici zdravstva, u konzervativnoj vladi kojoj je na čelu bio Jacques Chirac. Predsjednik republike tada je bio Valéry Giscard d’Estaing. Odluci su prethodile žestoke borbe i javni prosvjedi, ali i zahtjev profesije da se pobačaj dekriminalizira. Glasovit je tzv. Manifest 343. u kojem piše:

Milijun žena abortira svake godine u Francuskoj. One to čine u opasnim uvjetima, zbog tajnosti na koju su osuđene, a taj je postupak, kad se obavlja pod liječničkom kontrolom, jedan od najjednostavnijih.

Društvo te milijune žena prisiljava na šutnju. Izjavljujem da sam jedna od njih. Izjavljujem da sam abortirala. Kao što tražimo slobodan pristup kontracepcijskim sredstvima, tako tražimo i slobodan pobačaj.

U umu svake žene morale bi odzvanjati riječi manifesta objavljenoga u tiražnom tjedniku Le Nouvel Observateur, 5. travnja 1971. Potpisale su ga mnoge znane i neznane žene, među njima i Simone de Beauvoir koja je i napisala konačnu verziju proglasa.

Satirički časopis Charlie Hebdo nazvao ga je “Manifestom 343 drolje”. Njegovo objavljivanje prethodilo je procesu u Bobignyu gdje se sudilo silovanoj maloljetnici MarieClaire Chevalier koja je abortirala. Ona je oslobođena. Ponajprije zahvaljujući hrabroj odvjetnici, nedavno preminuloj Giselle Halimi i izvanrednoj podršci javnosti. Uslijedile su samooptužbe liječnika i u Francuskoj i u Njemačkoj da rade pobačaj i da će ih i dalje raditi, usprkos zapriječenim kaznama zatvora. Sedamdesetih godina XX. stoljeća pobačaj je konačno dekriminaliziran u većini razvijenih zemalja, ali i u mnogim zemljama u razvoju. Strože zakonodavstvo ne povezuje se s nižom stopom pobačaja. Polovica pobačaja u svijetu pobačaji su u nesigurnim uvjetima (u razvijenim zemljama takvih je oko 6%) i svi su odgovorni za 13% maternalnih smrti.

Problem diskriminacije žena, posebno u reprodukcijskom smislu, nije bitno umanjen donošenjem temeljnih deklaracija i konvencija o ljudskim pravima. Donošenjem Konvencije o eliminaciji svih oblika diskriminacije nad ženama (CEDAW, Convention on the Elimination of All Forms of Discrimination against Women), postavljeni su temelji za stvarnu rodnu ravnopravnost, ali i pravo na slobodno odlučivanje o rađanju djece. Konvencija je usvojena u UN-u 1979 godine, a stupila na snagu 1981. godine. Govori o odgovornosti država-članica za uklanjanje diskriminacije žena, između ostaloga, i u području zdravstvene zaštite. Članak 16. (1) e) Konvencije daje ženama jednaka prava na slobodno i odgovorno odlučivanje o rađanju djece, te pristup informacijama, edukaciji i sredstvima koja im omogućuju korištenje ovog prava.

Enciklika “Evangelium vitae”

Sveta Stolica i njen tadašnji poglavar papa Ivan Pavao II objavljuju 1995. encikliku „Evangelium vitae“ nastojeći utjecati na vjernike da ne poštuju sekularnu legislativu u vezi sa ženskim reproduktivnim pravima:

73. Pobačaj i eutanazija takvi su zločini da ih nikakav ljudski zakon ne može ozakoniti. Ne postoji obveza savjesti da se poštuju takvi zakoni. Umjesto toga postoji čvrsta i jasna obveza da im se suprotstavi prizivom savjesti.

Enciklika je u jasnoj opreci sa sekularnom legislativom, a uvođenje “priziva savjesti” poziv je na nepoštovanje sekularnog poretka, zajamčenoga Ustavom.

Njezina vrlo ozbiljna retorika, zapravo izravna naredba vjernicima, pravi je i nedvosmislen pokušaj intervencije i upada u sekularnu strukturu države. I to najprije u njen najvažniji segment, a to je zakonodavstvo. A politička klasa i interesne skupine takvu retoriku prihvaćaju, manipulirajući osjećajima vjernika ili tihom ugradnjom religijskih stavova u legislativu.

Čl. 41: Sve vjerske zajednice jednake su pred zakonom i odvojene od države

U navedenom članku Ustava RH stoji:

„Vjerske zajednice slobodne su, u skladu sa zakonom, javno obavljati vjerske obrede, osnivati škole, učilišta, druge zavode, socijalne i dobrotvorne ustanove te upravljati njima. U svojoj djelatnosti uživaju zaštitu i pomoć države.“

Sretna sam što živim u sekularnoj zemlji, zemlji koja nije teokracija. Sretna sam i kao žena i kao ginekologinja. Ustav izričito navodi da je Hrvatska sekularna država. Zakoni sekularni, no okruženje religijsko. Političke elite slušaju propovijedi s oltara ostavljajući „drugotnima“ da se izbore za jednakost. Urušeni totalitarni režimi ili kvazidemokratski režimi ostavljaju prazninu. Manjina se bezobrazno bogati, siromašni su sve siromašniji, uz sve više zakona koji govore o individualnim pravima, o ljudskim pravima pa i slobodi vjeroispovijedi.

Rasprava o prizivu savjesti u reproduktivnoj medicini s negativnim implikacijama u provođenju zdravstvene zaštite upravo zbog prakticiranja priziva, skreće se prečesto na raspravu o pobačaju iz katoličke vizure. Seksualnost i seksualni užitak, svrhovit sam po sebi, kršćanstvu je neprihvatljiv bez obaveze prokreacije. Stoga, religijski stavovi u vezi s reproduktivnim pravima ne čude. Oni su samo dokaz da religijskoj fikciji i dogmi nema mjesta u medicinskoj znanosti.   

Rasprave o prizivu savjesti u medicini posebno su žustre kada se govori o pravu na život zigote, embrija, fetusa. Partikularni neznanstveni stavovi, najčešće religijski, donose ogromnu štetu proglašavajući abortus ubojstvom i izjednačujući priziv savjesti u mandatornoj vojnoj službi s prizivom savjesti u vezi s pobačajem.

Niti jedan međunarodni ili europski humanitarni pravni akt ne priznaje ljudska prava plodu u maternici žene nego tek čovjeku koji je rođen. Žena koja se u ovim raspravama jedva spominje, subjekt je svih temeljnih ljudskih prava i ona joj se ne mogu oduzeti niti ograničiti zbog trudnoće.

Život kao kontinuum s gametama koje nose informacije generacijama pokazuje da nema bitne razlike između zigote čovjeka, psa ili morskog crva i svaka od tih zigota ima jedinstveni broj kromosoma. Mogućnost preživljavanja fetusa izvan tijela žene diktira tehnologija, a anatomske strukture razvijaju se prema evolucijskoj, genetskoj uputi. Kortikalna analiza osjetilnih podražaja fetusa moguća je tek nakon 24. tjedna, pošto se razviju talamokortikalne veze. Znanost razmatra moralnost pobačaja iz ugla razvoja osobnosti fetusa koja nije moguća prije 24. tjedna, suprotstavljajući se religijskom vjerovanju o postojanju duše.

Učenje Crkve o ulasku duše u oplođenu jajnu stanicu neznanstveno je i nekonzistentno. Ne može se smatrati početkom života.

Teološka (katolička) razmatranja ne zabranjuju samo abortus, nego i kontracepciju. Stoga, religijske institucije i naučavanja predstavljaju najveću prepreku implementaciji ženskih spolnih i reproduktivnih prava.

U Rezoluciji 1860 Vijeća Europe (2012.) Unaprijediti ženska prava u svijetu konstatira se da je napredovanje u realizaciji prava žena u svijetu nedovoljno. Već u svom prvom  članku Rezolucija naglašava “da je za realizaciju jednakosti i nediskriminacije žena de iure i de facto nužno odvajanje religije od države”.

Život u laži i mizoginija, strašno naslijeđe još jedne enciklike (Humanae vitae)

Činjenica je da društvo, pravni sustav i profesionalne udruge s izuzetnom lakoćom prihvaćaju priziv savjesti liječnika (i drugih medicinskih radnika), posebno u reproduktivnoj medicini. Gotovo bez pogovora i značajnije reakcije podnosi se neprofesionalno ponašanje na štetu žena.

Zapravo je o tome i riječ, o kršenju teško stečenih reproduktivnih prava žena. O kršenju prava na autonomiju i slobodu žena koju je kodificirala međunarodna, dobro poznata legislativa, u prvome redu CEDAW.

U enciklici Humanae vitae (1968) do punog izražaja dolaze mizogini temelji kršćanstva, kao i mržnja prema putenosti i seksualnosti.(M. Onfray, Ateološki traktat. Osveta nedonoščeta, Prometej, Poduzetništvo Jakić, Cres, 2009., str. 151: „Evine nasljednice moraju se bojati svoga muža, ne poučavati ga niti zapovijedati navodno jačem spolu, navoditeljice na zlo, zavodnice, mogu se nadati spasenju, dakako, ali samo u materinstvu, preko njega i zbog njega“). Naime, enciklika zabranjuje kontracepciju i jedinu svrhu spolnog odnosa vidi u prokreaciji.

Ivan Pavao II čvrsto je stajao uz ovu encikliku izjednačujući pobačaj s kontracepcijom u, ranije navedenoj, enciklici Evangelium vitae. Život u laži prema Crkvi, za katolkinje pretpostavljam težak, ipak nije ženama oduzeo razum i odgovornost prema sebi i svojoj obitelji. Oko 75% katolkinja koristi tom enciklikom zabranjene metode kontracepcije.

Enciklika Humanae vitae ima svoje naslijeđe kontroverzno i vjernicima, zapravo strašno naslijeđe. Jesmo li svjesni činjenice da jedna žena u svijetu umre svakih 10 minuta zbog pobačaja u nesigurnim uvjetima? Jesmo li svjesni činjenice da više od 20 milijuna žena prekidaju trudnoću u nesigurnim, opasnim uvjetima, uz ogroman broj umrlih (do 30 tisuća)?

Nas može ne zanimati što se događa u svijetu, ali naša situacija u vezi s reproduktivnim pravima žena uopće nije blistava. Od sramotnog položaja na tablici Atlasa o dostupnosti kontracepcije, od očitog odljeva u ilegalu kada je riječ o pobačaju, pa do sve učestalijih pritužba pacijentica na silan broju prizivača koji svoju religioznost nameću i krše sve, baš sve, etičke standarde profesije kojoj bi pacijent morao biti na prvom mjestu.

Priziv savjesti u medicini krši teško stečena reproduktivna prava žena

Zakoni o prizivu savjesti zdravstvenoj djelatnosti krše središnje načelo morala profesionalne uloge u području medicine. A to je da pacijent mora biti na prvom mjestu.

Promatranje priziva savjesti u medicini kao analognog prizivu savjeti u vojsci pogrešan je. Regruti mogu odbiti služenje, a liječnici (i drugi u zdravstvu) su medicinu izabrali krivo tumačeći ulogu osobnih vrijednosti u profesionalnim kontekstima. Birajući priziv u medicini ne bivaju kažnjeni i ustupaju profesionalnu etiku političkim odlukama. Prizivači savjesti u medicini krše teško stečena reproduktivna prava žena. Oni krše prava na autonomiju i slobodu žena, sve ono što je kodificirala međunarodna legislativa čiji smo potpisnici.

Profesionalna etika, medicinska etika izvire iz znanosti i oslanja se na nju. Stalno obrazovanje i praćenje napretka u struci etički je imperativ za svakoga liječnika, kao što i propisuje čl. 9 st. 9. Kodeksa medicinske etike i deontologije.

Priziv savjesti kada se svodi na nečinjenje nečega što je znanstveno, etički i pravno kodificirano, u kontradikciji je s etičkim i profesionalnim postulatima. Stoga je u profesionalnoj sferi nepotreban. Zapravo je contradictio in adiecto.

Priziv savjesti u medicini, legalnoj profesiji, postao je oružje u ratu svjetonazora, znanstvenog i neznanstvenog, racionalnoga i fikcije. Kakva još savjest može ili treba postojati osim one koja proizlazi iz deontološkog kodeksa profesije, utemeljenog na provjerenim znanstvenim činjenicama i metodama?

Vjerska instrumentalizacija znanosti naposljetku podvrgava razum teokratskim ciljevima i svrsi. Time dovodi um u stanje nepokretnosti, a znanstveno promišljanje do zidova omeđenih dogmama i neznanstvenim stavovima.

Zakonodavci mogu, čak bez obzira na čl. 41 Ustava RH, donositi razne odluke o prizivu savjesti. Tako sudovi mogu smatrati da je odbijanje vršenja dužnosti pravo pojedinca, najčešće temeljem religijskog uvjerenja. Ipak, dužnost je profesionalnih društava potvrditi moralnost profesionalne uloge i autoritativno artikulirati profesionalne etičke standarde kojih se moraju pridržavati svi licencirani zdravstveni djelatnici.

Ustav ove države je jasan, sekularan. Priziv savjesti odnosi se samo na vojnu službu koja nije dobrovoljna. Zakoni čak mogu dopustiti zdravstvenim djelatnicima da uskrate liječenje pacijentima ili da odbiju skrb za određene populacije, ali profesionalna liječnička udruženja moraju insistirati na tome da je takvo što neetično.

„Sada o seksu znate koliko i zagrebačke srednjoškolke i srednjoškolci“

Posted on by info@libela.org

Volonterke i volonteri udruga CESI i Status M 28. svibnja, prije 34. sjednice Gradske skupštine Grada Zagreba, zastupnicama i zastupnicima dijelili su letke i kondome ukazujući kako se teme seksa i reproduktivnog zdravlja u školama obrađuju površno i nedostatno. Uz citate iz udžbenika, na letku su se našle i izjave učenika i učenica srednjih škola dobivenih putem fokus grupa. Upravo oni pokazuju na koji način mladi dolaze do informacija o seksu koje ih zanimaju. Zahvaljujući akciji, zastupnici/e su dobili istu razinu (ne)znanja koju imaju srednjoškolci/e.

Mladi više ne mogu čekati

„Nedostatak seksualnog obrazovanja u školama problem je koji se već generacijama ne rješava, a posljedice možemo vidjeti kroz rezultate niza istraživanja koja pokazuju – mladi o seksu uče na pornografskim stranicama, vjeronauku ili, nažalost najčešće, na greškama. Grad Zagreb može to promijeniti uvođenjem sveobuhvatnog seksualnog obrazovanja u osnovne i srednje škole kojima je osnivač. Zahtijevamo da ispune svoje obećanje i do ljeta predstave program i konkretne rokove. I sami su u kampanji tvrdili da mladi ne mogu čekati. Sada imaju priliku stati iza svojih riječi“, poručila je Nataša Bijelić iz CESI.

Nedavna studija o seksualnom ponašanju mladih u Hrvatskoj ističe da su razine rizičnog ponašanja već 15 godina razmjerno visoke. Dok više od polovice mladih u životu doživljava neki oblik nasilnog ponašanja u partnerskim vezama, u zagrebačkim osnovnim i srednjim školama sadržaji vezani uz seksualno i reproduktivno zdravlje provode se tek JEDAN školski sat godišnje.

Rezultati javnog mnijenja (IPSOS za CESI 2021.) pokazuju da 78% građana/ki smatra da u škole treba uvesti sveobuhvatno seksualno obrazovanje. To je potvrdila i nedavna anketa koju je provela NOVA TV. Na okruglom stolu pod nazivom „Trebaju li djeca o seksu učiti na nastavi ili na greškama?” Luka Juroš, predstavnik Grada Zagreba, konačno se oglasio o ovoj temi. No, i dalje nije predstavio konkretne rokove za uvođenje seksualnog obrazovanja u škole.

Mladima kronično nedostaje znanja i informacija

„Fokus grupe održane sa zagrebačkim srednjoškolcima i srednjoškolkama pokazuju da mladima kronično nedostaje znanja i informacija o seksualnom nasilju, kontracepciji, LGBT temama, konceptu pristanka i mnogim drugim pitanjima. Istodobno, zamjećujemo prisutnost rodnih stereotipa, homofobnih i transfobnih stavova. Gotovo 60 posto mladih doživjelo je neki oblik nasilja u vezi. Svaka druga djevojka doživljava nasilje na internetu. Najnovije istraživanje među mladima pokazuje da im nedostaju osobe s kojima bi o tim temama razgovarali. Izvori informacija su im mediji, internet i pornografija. Stoga, ne čudi da vjeruju da su dva kondoma dvostruka zaštita. Ili da žena svakog mjeseca proizvede dvije tisuće jajnih stanica”, nadodala je Bjelić.

Organizatorice akcije podsjećaju da se u hrvatskim školama o seksu još uvijek uči kroz međupredmetnu temu „Zdravlje“. Temama seksualnosti i reproduktivnog zdravlja pristupa se na zastarjeli način. Bazira se na medikalizaciji seksualnosti i konzervativnom pristupu, izostavljajući teme rodnih stereotipa, ravnopravnosti, postavljanja i poštivanja granica te uvažavanja različitosti. S obzirom na to da Ministarstvo znanosti i obrazovanja podržava postojeći model učenja o seksualnosti i reproduktivnom zdravlju, veliku ulogu u pokretanju pozitivnih promjena i sveobuhvatnog pristupa seksualnom obrazovanju mogu imati gradovi.

Ili moja ili ničija!

Posted on by info@libela.org

Publikacija „Ili moja ili ničija“ sadrži analizu 56 slučaja intimnog partnerskog femicida u našoj zemlji, od 2016. do 2023. godine. Autorica analize je Dunja Bonacci Skenderović, a predstavljena je u Kući Europe, u ponedjeljak, 27. svibnja. 

Uz autoricu, na promociji su govorile pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, novinarka Snježana Pavić i Lana Bobić, feministička teologinja.

Femicid nije zločin iz strasti i/ili trenutni gubitak kontrole. Žena mu nije pridonijela. On se odvija po specifičnom obrascu i, uz dobru analizu i razumijevanje obrasca, moguće ga je prevenirati. Upravo važnost prikupljanja, analize i razumijevanja podataka u prevenciji femicida naglasila je i autorica Dunja Bonacci Skenderović. Lana Bobić je dodala da analiza ne sadrži baš sve podatke da bi se svaki slučaj proveo kroz cijelu vremensku crtu femicida. Razlog su institucije jer još uvijek otežavaju pristup podacima. No, smatra, to ne umanjuje važnost ove analize.

Kako pristupiti analizi femicida?

Bonacci Skenderović je kazala da je za razumijevanje intimnog partnerskog nasilja važno razumjeti dvije stvari. Jedna je vremenska crta ubojstva (femicida),koju je osmislila Jane Monckton Smith, bivša policajka, danas profesorica i konzultantica. Ona je osmišljena na temelju dugogodišnjem proučavanja intimnog partnerskog femicida i terenskog iskustva. Sastoji se od osam faza:

„Crta nema uvijek jasan vremenski tok niti se faze događaju nužno jedna za drugom. Nekad traje godinama, a nekad je dovoljno par mjeseci“, kazala je Bonacci Skenderović.

Druga važna stvar je prisilna kontrola, koja je važan indikator femicida. „Bez razumijevanja prisilne kontrole mi ne možemo razumjeti dinamiku nasilja, kako prevenirati nasilje, a kamo li kako prevenirati femicid“, kazala je Lana Bobić. I Snježana Pavić je suglasna da je možda i najveća vrijednost ove analize tumačenje naših brojki kroz koncept prisilne kontrole. Dodala je da je upravo taj koncept prepoznat u zemljama koje su se ozbiljno uključile u obračun s femicidom. 

Žene ubijaju osobe iz njihova bliska okruženja

Nalazi analize pokazuju da je od 56 slučajeva – 77% femicida počinjeno u odnosima braka ili veze. 74% ih je počinio suprug. 57% slučajeva dogodilo se u zajedničkom kućanstvu, a u 45% je korišteno hladno oružje, najčešće nož. Važno je reći da u 41% slučajeva počinitelja neće snaći kazna jer si je oduzeo život – odnosno počinio samoubojstvo.

Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić ukazala je na međunarodne statistike u kojima je 30 do 40 posto žena ubijeno od njima bliskih osoba. Ove je godine u Hrvatskoj ubijeno pet žena. Četiri su ubijene od intimnih partnera. Prošle godine je ubijeno devet žena, od čega je pet ubijeno od bliskih osoba. Prema podacima koje ima Pravobraniteljica, na prvom mjestu su ubojstva koja su se dogodila nakon što je partnerica najavila da će napustiti zajednicu/odnos, sljedeći indikator je ljubomora ili prisilna kontrola, a potom dolaze ovisnosti i ostalo.

Lana Bobić je naglasila da se 2024. femicid i dalje doživljava kao zločin iz strasti i incident. „Još uvijek ne razumijemo temeljnu stvar. Femicid nije gubitak kontrole nad sobom, već želja za kontrolom nad partnericom“, kazala je.

Edukativni potencijal analize

Izlagačice su složne da je za razumijevanje femicida važno istražiti ponašanja i obrasce koji su mu prethodili. Kako bismo prevenirali problem, važno je razumjeti kako do njega dolazi.

Upravo edukativni potencijal ove analize komentirala je i Pavić. Kazala je da je ovakva analiza vrlo važna u našoj kulturi koja je još nedovoljno educirana o konceptima koje ovaj rad koristi, a neki od njih su duboko prožeti u našim tradicionalnim odnosima. Smatra da je još uvijek relativno uobičajeno uvjerenje da je ljubomora znak ljubavi ili da te suprug jako voli ako te ne pušta na druženja s prijateljima ili prijateljicama. 

Ljubičić je dodala da nedostaje edukacije stručnih osoba i edukativnih programa kroz odgojno – obrazovni sustav. Kazala je da su ovakve analize osnova za izgradnju uključivog i ravnopravnog društva. „Bojim se da određene političke okolnosti, s vremena na vrijeme, usporavaju procese koji idu prema uključivom i ravnopravnom društvu“, zaključila je Ljubičić.

Zašto nije otišla?

U raspravi okupljenih problematiziralo se vječno pitanje – zašto žene ne odlaze? Izlagačice su se složile da su kontrola i strah osnovni razlozi. Ukazale su na to da je važno razumjeti da niti jedan nasilan odnos ne počinje šamarom, uglavnom počinje sofisticirano. Partner često sa žrtvom želi biti stalo (jer je jako voli), kontinuirano radi na rušenju njena samopoštovanja i samopouzdanja, odvaja je od bliskih osoba i/ili koristi slične mehanizme. Na kraju se kod žena javlja strah od odlaska. Strah da će se nešto loše dogoditi, oduzet će im se djeca, dogodit će se nešto njima bliskim osobama. Nažalost, iz situacija koje se događaju, vidimo da je taj strah opravdan.

Izlagačice su se složile i da ne postoji specifičan profil žrtve. Iz postojećih podataka vidljivo je da se zaista radi o ženama različitih statusa, karakteristika, pozicija.

Bonacci Skenderović je na kraju kazala i da bi bilo zanimljivo napraviti analizu malobrojnih slučajeva u kojima je žena ubila partnera. Smatra da je važno vidjeti što je tome prethodilo. Svjetska literatura pokazuje da je najčešće bilo riječ o ženama koje su bile izložene dugotrajnom nasilju od strane partnera i da se često radi o samoobrani. Kazala je i da vjeruje da bi i to pokazalo da nema usporedivosti tih slučajeva s intimnim partnerskim femicidom.

Cijela analiza nalazi se ovdje.  

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravno!” kojeg sufinancira Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Mjesec ponosa 2024.

Posted on by info@libela.org

Ovogodišnje povorke započinju zagrebačkom Povorkom ponosa LGBTIQ zajednice koja se održava u subotu, 1. lipnja. Geslo je „Ustali i ostali“ – „Ustale i ostale“.

“Mi svi zajedno i solidarno – lezbijke, gejevi, nebinarni, trans i biseksualni ljudi, interspolne osobe i cijela kvir zajednica **–** ustajemo protiv napada na našu slobodu, naša prava, naše živote, naše obitelji i
naša tijela! I to nam neće biti prvi put. Ustali smo u prvoj Povorci ponosa u potpuno homofobnoj državi, okruženi hordama siledžija. Ustajali smo protiv nepravednih zakona, protiv transfobnih ministara, homofobnih zastupnika, lažljivih novinarki, uličnih nasilnika. Ustale smo i ostale. Ustali smo i ostali. Svaki put, svake godine i tako će biti zauvijek“, poručili/e su iz Zagreb Pride-a.

Povorka će započeti okupljanjem u 15:00 sati na Trgu Republike Hrvatske, ispred HNK. Zatim će u 16:00 krenuti rutom Frankopanska – Ilica – Trg bana Josipa Jelačića – Jurišićeva – Draškovićeva – Ribnjak. Na posljednjoj lokaciji će se održati prosvjedni svečani skup, s početkom u 17:30 sati.

Osim Povorke, još je nekoliko događanja na koje možete otići kroz Mjesec ponosa koji organizira Zagreb Pride. 25. svibnja, od 15:00 do 18:00 sati, na rasporedu je izrada transparenata i dekoracija za Povorku, u ACK Medika. 15. lipnja će se održati Karaoke & Lip Sync Night: Tko pjeva, strejt ne misli, a na kraju Mjeseca ponosa na rasporedu je tribina „Zašto u Hrvatskoj nitko nije out“. Termin i lokaciju tribine, kao i najavu izvođača/ica za Povorku možete pratiti na Facebook-u Zagreb Pride-a.

Idejno rješenje i dizajn vizualnog identiteta: Marin Berović

Drugi Karlovac Pride

Nakon Zagreba, na rasporedu je Povorka u Karlovcu. Održat će se 08. lipnja, u Glazbenom paviljonu i parku (Šetalište dr. Franje Tuđmana). „Nastavak je to jedne lijepe priče za Karlovac i snažne poruke koju želimo odaslati diljem Hrvatske: da sve LGBTQIA+ osobe u svim dijelovima naše zemlje imaju pravo na kvalitetan i dostojanstven život. Zapišite si datum i budite dio jedne posebne priče Pride-a u našem Karlovcu“, poručili su iz organizacije Karlovac Pride. Izvođače/ice i tehničke informacije objavit će na svojim stranicama.

Osim same Povorke, u tjednu ususret održat će se neformalni tjedan ponosa. Za njega su zaslužne ustanove, udruge i inicijative koje u znak podrške Pride-u organiziraju različite društveno – kulturne sadržaje. Tako DrONe – udruga za društveni razvoj i neformalno obrazovanje, 31. svibnja organizira radionicu izrade transparenata, a Feministički tamburaški front će 07. lipnja imati radionicu bubnjanja. Osim toga, održat će se i dvije filmske večeri na kojima će biti prikazani filmovi „Ja bi’ da to imam doma“ i „All Of Us Strangers“. Raspored i lokacije nalaze se na slici u nastavku.

Sudjelovanje na projekciji filma „Ja bi’ da to imam doma“ je besplatno. No, posjetitelji/ce tog događaja trebaju biti punoljetne osobe. „I ono najvažnije: svi kulturno – društveni sadržaji su podjednako namijenjeni i LGBTIQA+ i straight osobama, tako da pozivamo sve Karlovčane/ke (i šire) da nam se pridruže u što većem broju“, poručuju organizatori/ice.

Pula: vrijeme je da se djelovanjem izborimo za jednakopravnost!

„Ćakule ne delaju fritule“ slogan je prvog Pula Pride-a – Pride di Pola. Održat će se na Dan antifašističke borbe, u subotu 22. lipnja. Organizatori/ice iz udruge Proces navode da je slogan „poruka usmjerena prema onima koji donose odluke i politike, onima koji provode te odluke, ali i zakone, poruka i javnoj administraciji, svima koji se trebaju odmaknuti od praznih riječi podrške prema pravoj akciji i provedbi zakona i uredbi kojima je osigurana jednakopravnost.“ Dodaju i da je to poruka usmjerena i ka našem društvu, kako bi ga potaknuli na aktivno sudjelovanje u borbi za pozitivne društvene promjene za sve skupine ljudi koje su često isključene, zanemarene i obespravljene.

Povorka će početi u 18:00 sati, na trgu Portarata nakon čega se kreće centrom do Comunità degli Italiani di Pola – Zajednice Talijana Pule, Circola, gdje će se održati službeni program koji započinje u 20 sati.

Nastupit će ŽEN, kolektiv Zbeletron i Nikola Pezić – DJ Pez. Više informacija o Pula Pride-u pratite ovdje.

Autori vizualnog identiteta su Ana Labudović i Niko Lapkovski

Povorka u Splitu

Na samom kraju, 06. srpnja će se održati Split pride. Ove je godine usmjeren na slavlje različitosti, na različite ljude jednakih prava. Program je još u izradi, pa pratite stranice Split Pride-a.

Preko pedeset događanja kroz dva mjeseca

Osam tjedana ponosa organizira i Kvir Mreža Hrvatske. U organizaciji preko 50 događanja sudjeluje 26 udruga i inicijativa iz Zagreba, Splita, Karlovca, Pule, Poreča i Rijeke. Trenutno se održava drugi tjedan mjeseca ponosa. U organizaciji LGBTIQ inicijativa Filozofskog fakulteta ‘AUT’ danas, 24. svibnja, održava se gledaonica filma „But I’m a Cheerleader” te projekcija filma „Tiger Stripes“ u sklopu 18. VoxFeminae Festivala. Sutra, 25. svibnja, će se održati QueerSport Day na Jarunu, na Otoku Univerzijade, projekcija filma “This is Ballroom” (također dio VoxFeminae Festivala) i megaparty u Klubu Kocka u Splitu – Drag Kokošinjac. U nedjelju su na rasporedu još sva događanja VoxFeminae Festivala – “Drag King radionica scenske šminke” i projekcija filma “Teaches of Peaches”. Buduća događanja pratite na stranicama Kvir Mreže Hrvatske.

Vidimo se na Povorkama ponosa diljem zemlje!

Priziv savjesti: Pregled situacije u medicinskoj profesiji

Posted on by info@libela.org

Stavovi i smjernice nekoliko stručnih društava

Liječnici, medicinske sestre, farmaceuti i fizioterapeuti imaju u medicinskoj profesiji različite uloge s različitim, ali komplementarnim odgovornostima.

Mnoga stručna društva nastoje razriješiti koliziju do koje dolazi kada se sukobe profesionalni, etički standardi i savjest prizivača. Uvijek, međutim, ističu isti moralni imperativ medicinskih profesionalnih društava, a to je da je dobrobit pacijenta njihov primaran interes. Postoji prvenstvo liječničkih profesionalno-etičkih obveza prema pacijentima. Osobni priziv savjesti ostaje sekundaran i ograničen.

Usprkos ovom etičkom stajalištu, smjernice strukovnih društava u vezi s prizivom savjesti znatno se razlikuju. Sva strukovna društva više prihvaćaju no što dovode u pitanje priziv savjesti u zdravstvenoj skrbi.

Međunarodna federacija ginekologa i opstetričara (FIGO) u svom 2. izdanju (2021.) Etičkih i profesionalnih smjernica za opstetriciju i ginekologiju navodi sljedeće:

FIGO Smjernica 014: Priziv savjesti

1. Primarna obveza opstetričara-ginekologa je služiti reproduktivnom zdravlju i dobrobiti žena. Opstetričar-ginekolog koji ne može pružiti njegu svojim pacijentima iz razloga njegove osobne savjesti još uvijek ima profesionalne odgovornosti prema njima. Kada se praktičari s dobrim razlogom smatraju obveznima svoje osobne obveze koje im nameće savjest staviti ispred ispunjavanja profesionalne odgovornosti, oni su u sukobu obveza. Budući da pacijenti traže pomoć stručnjaka, a ne privatne osobe, teret opravdanja je na opstetričaru-ginekologu koji smatra da bi osobne obveze trebale biti ispred profesionalne odgovornosti u skrbi za pacijentice.

2. Neetično je da opstetričar-ginekolog ne ispuni profesionalnu odgovornost da informira sve pacijentice o svim medicinski razumnim alternativama za njihovu skrb na nepristran način utemeljen na dokazima, uključujući alternative koje opstetričar-ginekolog ne želi koristiti.

3. Svi opstetričari-ginekolozi imaju profesionalnu odgovornost pobrinuti se da svaka pacijentica dobije kliničku skrb koju je odobrila u procesu informiranog pristanka. Kada opstetričar-ginekolog ima priziv savjesti na pružanje medicinski razumne alternative, on treba uputiti pacijenticu kvalificiranom kolegi koji nema takav prigovor.

4. Kada se u hitnim slučajevima životi pacijenata ili njihovo fizičko ili mentalno zdravlje mogu očuvati samo postupcima kojima se njihovi liječnici obično protive sudjelovati, a liječnici ne mogu pravodobno uputiti takve pacijente liječnicima koji se ne protive, liječnici moraju dati prioritet životu, zdravlju i dobrobiti svojih pacijenata provodeći ili sudjelujući u navedenim postupcima.

FIGO Preporuke

1. Svi opstetričari-ginekolozi imaju profesionalnu odgovornost pobrinuti se da sve njihove pacijentice dobiju liječenje na koje su pacijentice pristale. Svi prizivi savjesti na liječenje pacijenta sekundarni su u odnosu na ovu profesionalnu odgovornost.

2. Pružanje koristi i sprječavanje štete zahtijevaju da liječnici takvim pacijentima osiguraju pravovremeni pristup medicinskim uslugama. Uključujući davanje informacija o svim medicinski razumnim alternativama za njihovu skrb. Uključujući sve takve postupke u kojima se opstetričar-ginekolog protivi njihovom pružanju na temelju savjesti.

3. Svi opstetričari-ginekolozi imaju profesionalnu odgovornost pridržavati se znanstveno i profesionalno utvrđenih definicija usluga reproduktivnog zdravlja te paziti da ih pošteno predstavljaju, a ne da ih krivo interpretiraju na temelju osobnih uvjerenja.

4. Liječnik opstetričar-ginekolog ima pravo na poštivanje svog uvjerenja o savjesti, kada je ono istinito i jasno izraženo. Politički motivirane ili financijski motivirane tvrdnje o „savjesti“ izrazito su neetične. Opstetričar-ginekolog koji izražava uvjerenja utemeljena na savjesti koja su istinita ne bi smio trpjeti diskriminaciju na temelju svojih uvjerenja, pod uvjetom da opstetričar-ginekolog ispunjava profesionalnu odgovornost da se pobrine da pacijentici omogući liječenje koje je pacijentica odobrila.

5. Postoji profesionalna odgovornost za upućivanje pacijenata na medicinski indicirano kliničko liječenje, čijem se poduzimanju opstetričar-ginekolog protivi, kvalificiranim liječnicima koji se ne protive. Upućivanje drugom liječniku ne predstavlja sudjelovanje u postupcima koji su dogovoreni između pacijenta i liječnika kojima su upućeni, jer će za tu skrb biti ovlašten od strane pacijenta liječnik koji pristaje omogućiti ono liječenje ili proceduru koja treba pacijentu.

 6. Opstetričar-ginekolog mora pravovremeno upućivati svoje pacijentice kada bi kašnjenje ugrozilo život, zdravlje i dobrobit pacijenata, kao npr. pacijenticama s neželjenom trudnoćom.

7. U izvanrednim situacijama, radi očuvanja života ili tjelesnog ili psihičkog zdravlja, opstetričari-ginekolozi moraju pružiti medicinski indiciranu skrb po izboru svojih pacijentica bez obzira na osobne prigovore liječnika.

Smjernice su sveobuhvatne i jasne, no ambivalentne

Etičke smjernice FIGO-a, dakle krovne, globalne udruge u ginekološko-opstetričkoj profesiji, držim jasnim i sveobuhvatnima, no ipak ambivalentnima. Onima koji su u sukobu obveza stavljajući privatne obveze ispred profesionalne dogovornosti ne zamjera se neetičnost. Iako, istina, moraju profesionalnu obvezu ispuniti transferom pacijentica (uglavnom se misli na abortus) ili izvršiti zahvat ako je život pacijentice ugrožen, a ne postoji druga mogućnost.

Stavovi ostalih stručnjaka/inja i medicinskih udruženja

Američko društvo opstetričara i ginekologa (ACOG, American College of Obstetricians and Gynecologists) drži da osobne profesionalne privilegije dolaze s profesionalnim odgovornostima prema pacijentima koje moraju biti ispred osobnih interesa pružatelja usluga (liječnika).

Prema Britanskom liječničkom udruženju (BMA – British Medical Association) u tekstu „The law and ethics of abortion, BMA views“, priziv savjesti u medicini dozvoljen je u vezi s abortusom. Paragrafom 52 GMC-a (General Medical Council) dobra medicinska praksa uključuje objasniti pacijentici imate li prigovor savjesti na određeni zahvat. Pritom ih treba obavijestiti o njihovu pravu da posjete drugog liječnika. Ako pacijentici nije praktično dogovoriti posjet drugom liječniku, potrebno je pobrinuti se da drugi kolega preuzme ulogu onoga koji se priziva, dakle uskraćuje izvršiti prekid trudnoće.

Ne slažu se svi sa stavovima BMA. Giubilini tvrdi da ono što je važno u svrhu opravdavanja izuzeća nije je li prigovor „savjestan“. Već temelji li se na načelima i vrijednostima na kojima se temelji struka. Drugi se pitaju u kojim okolnostima je moguće zakonito odbiti prizivanje na savjest, ako takva uskrata predstavlja rizik za zdravlje i sigurnost pacijenata. Također, smatraju da bi BMA morala promijeniti neke smjernice s obzirom na razvoj ljudskih prava. Posebno u vezi s diskriminacijom zaštićenih skupina.

Zanimljive su i smjernice britanskog Fakulteta za seksualno i reproduktivno zdravlje (FSRH, The Faculty of Sexual & Reproductive Healtcare). Naime, to je fakultet Kraljevskog koledža opstetričara i ginekologa (RCOG, Royal College of Obstetricians and Gynaecologists). On je neovisna dobrotvorna organizacija čiji su ciljevi obrazovanje i osposobljavanje zdravstvenih radnika u području skrbi za seksualno i reproduktivno zdravlje. Te se smjernice posebno odnose na položaj zdravstvenih radnika koji žele pohađati obuku i kvalifikaciju koju regulira FSRH. No, možda bi se željeli isključiti iz nekog aspekta seksualne i reproduktivne zdravstvene zaštite zbog vjerskih i/ili osobnih uvjerenja. U slučaju pobačaja odredba o prizivu savjesti kvalificirana je tako da “priziv ne utječe na dužnost sudjelovanja u liječenju koje je nužno za spašavanje života ili sprječavanje teške trajne povrede tjelesnog ili psihičkog zdravlja trudnice.”

Te odredbe ukazuju i na probleme u edukaciji. Naime, ako ginekolog mora spasiti život žene zahvatom na koji se priziva, a jedini je koji to može učiniti, on ga mora izvršiti. Mora biti kompetentan izvršiti ga. Slučaj Čavajda pripremio nas je na mogućnost da zbog izgubljenih kirurških kompetencija pacijentica strada pri vršenju kirurškog zahvata – pobačaja.

Hrvatsko zakonodavstvo u vezi s prizivom savjesti u medicini

Mnogobrojni zakoni u Hrvatskoj reguliraju pravo na priziv savjesti u medicini. To su:

Zakon o liječništvu koji u čl. 20 kaže: da se liječnik radi svojih etičkih, vjerskih ili moralnih nazora, odnosno uvjerenja ima pravo pozvati na priziv savjesti te odbiti provođenje dijagnostike, liječenja i rehabilitacije pacijenta, ako se to ne kosi s pravilima struke te ako time ne uzrokuje trajne posljedice za zdravlje ili ne ugrozi život pacijenta. Liječnik mora pacijenta pravodobno obavijestiti o svojoj odluci te ga uputiti drugom liječniku iste struke. O pozivu na priziv savjesti dužan je izvijestiti i svog nadređenog ili poslodavca.

Osim Zakona o liječništvu priziv savjesti je reguliran u Kodeksu medicinske etike i deontologije, u Zakonu o Medicinski potpomognutoj oplodnji, u Zakonu o sestrinstvu, u Etičkom kodeksu primalja. No, ne spominje se u Zakonu o primaljstvu, a ni u Zakonu o ljekarništvu. Ipak, u potonjem postoji Naputak za provođenje ljekarničkih usluga koje mogu imati utjecaj na moralna i religiozna uvjerenja (HLJK 2015.) U Zakonu o dentalnoj medicini spominje se u čl. 26. Zakona o dentalnoj medicini (ranije Zakon o stomatološkoj djelatnosti).

Prema odredbama Zakona o zdravstvenoj zaštiti, svaka osoba ima pravo na zdravstvenu zaštitu. Ali i na mogućnost ostvarenje najviše moguće razine zdravlja. Uz to, ima pravo neposredno ili pisanim putem zatražiti od zdravstvene ustanove zaštitu svojih prava s obzirom na kvalitetu, sadržaj i vrstu zdravstvene usluge koja joj se pruža.

Manjkavosti zakonske regulative u Hrvatskoj

Očite su manjkavosti zakonske regulative u Hrvatskoj. Nema definicije pojma „priziv savjeti“ kada liječnik odbija ili ne može obavljati standardnu praksu koja je u opisu njegova posla. Ne postoji registar prizivača pri Ministarstvu zdravstva. A nisu određene ni važne formalnosti pri iskazivanju i odobravanju priziva. Također, ne navodi se dovoljno jasno da je liječnik dužan pružiti adekvatnu pomoć u hitnim stanjima koja narušavaju život i zdravlje pacijentice. Uz to, nije regulirana obveza informiranja pacijentice o statusu pojedinog liječnika prizivača. Nije reguliran transfer drugom liječniku neprizivaču. Ne provjerava se kirurška kompetentnost prizivača. Nije propisano ni licenciranje i akreditacija ustanova koje ne obavljaju kompletan program iz područja ginekologije i opstetricije.

Posebno je pitanje što sa studentima koji već pri upisu medicine na sekularnom učilištu imaju priziv? Je li zamislivo da kandidat za profesionalnog vojnika istakne priziv savjesti protiv upotrebe oružja?

Činjenica je da je, zbog priziva savjesti liječnika i drugog medicinskog osoblja (ne samo u Hrvatskoj), umanjena dostupnost uslugama iz sfere reproduktivnoga zdravlja, posebno legalnom pobačaju.

Zbog svega navedenog, liječnici koji kod nas ne odobravaju priziv savjesti u medicini, pokrenuli su Inicijativu za regulaciju priziva savjesti u medicini predočivši prijedloge o njegovom cjelovitom reguliranju.

Politika privatnosti

Copyright 2026. Libela.org