Ovogodišnje, dvadeset i prvo izdanje ZagrebDoxa prikazivalo je brojne filmove koji progovaraju o temama o kojima pišemo na Libeli.
Nekoliko filmova bavilo se različitim aspektima majčinstva te unutarnjim borbama koje žene proživljavaju u ulozi majke – „Majčinstvo“ Victorie Mapplebeck, „Alice On&Off“ Isabele Tent i „Zlatno doba“ Camille Iannetti. Svi navedeni dokumentarni filmovi snimani su kroz vremensko razdoblje od nekoliko godina do nekoliko desetljeća. Prate živote tri majke – Victorie (koja sama snima svoj život), Alice i Lucy. Dokumentarci propituju društvena (i osobna) očekivanja od majčinstva, traume, ekonomske pozicije, ali i odsutnost očeva – kako u životima djece, tako i u životima majki.
Sve se tri žene bave nekim aspektom umjetnosti – Lucy studira glazbu u Londonu, Alice ide u umjetničku školu, a Victoria je televizijska režiserka.
Zamršeno majčinstvo, financijska nestabilnost i vlastiti identitet
U „Majčinstvu“ Victoria Mapplebeck snima svoj život kroz dva desetljeća majčinstva, od saznanja da je trudna do adolescencije svog sina. Ona je samohrana majka koja se bori s ekonomskom stabilnošću, kreativnošću, osobnim očekivanjima od sebe u ulozi majke, a nešto kasnije i s rakom dojke. Iako nju, u odnosu na ostale protagonistice, možda majčinstvo i najviše ispunjava, ova režiserka prikazuje dva desetljeća vlastita majčinstva „bez puno filtera“. S usponima i padovima, duhovito i bolno – prikazujući vlastite emotivne raspade, posebice suočena s dijagnozom raka dojke. Na samom kraju filma, kamerom je zabilježila iskren razgovor o majčinstvu sa sinom Jimom koji ima već gotovo 20 godina.
Victoria tada kaže: „frustrirajuće je čega se žene trebaju odreći da bi imale djecu“.
Upravo ta rečenica još je jedna sjajna poveznica između sva tri filma. Ova dokumentarna ostvarenja prikazuju žene koje su više ili manje svjesne što majčinstvo donosi, s obzirom na vlastite godine i stupanj sazrijevanja. Isto tako, potpora obitelji je više ili manje ograničena, a ekonomske (ne)mogućnosti su kompleksno pitanje za svaku od njih. Uz to, svaka se bori s vlastitim obiteljskim traumama koje se prenose generacijama.
Alice je rodila sa samo 16 godina i u braku je s 35 godina starijim muškarcem. Većinom je odrasla s autoritarnom bakom, ima vrlo kompleksan odnos s majkom, a oca gotovo da ne poznaje. Uz to, ima i problem s ovisnošću. Lucy ima relativno blizak odnos s majkom i polusestrom koje – također – teže umjetničkom stvaralaštvu. No, ekonomske mogućnosti su im ograničene, a žene se u njihovoj obitelji bore s financijskom mogućnosti i svojim snovima kroz generacije. Victoria, pak, ima kompleksan odnos s ocem koji je napustio njihovu obitelj kad je bila mala.
Neke su svjesno i samostalno pristale na ulogu majke, a nekima je to na neki način „nametnuto“ (Alice). Victoria se morala odreći karijere u tv industriji, Lucy je pauzirala studiranje u Londonu (a zbog trudnoće i ostvarila financijske dugove) te se vratila s majkom i sestrom na Siciliju, a Alice je odustala od umjetničke akademije. Osim odustajanja od karijera i strasti koje su ih ispunjavale, one se neprestano bore da osiguraju dostatna sredstva za svakodnevicu – kako svoju, tako i svoje djece. Tu je možda najizraženiji prikaz Alice koja nema nikakvu obiteljsku potporu (vrlo složen odnos sa ženama u njenoj obitelji), te se odlučuje baviti seksualnim radom na chatu uživo. Na njemu spaja umjetnost i seksualni rad. To je možda i njen mali pokušaj zadržavanja vlastita identiteta u situaciji kojoj je izložena.
Odsutni očevi i nezreli muškarci
Još jedna poveznica između filmova su očevi koji su odsutni u životima sve tri žene koje su postale majke. Alice je sa svojim živjela prvih par godina, a mi je upoznajemo u trenutku kad njen otac ima drugu obitelj i gotovo se ne poznaju. Lucy je neko dulje razdoblje živjela s ocem, no nemaju blizak odnos. Victoria ima vrlo kompleksan odnos s ocem koji je napustio njenu obitelj kad je bila mala. No, ona na kraju svog dokumentarca snima oca s kojim na neki način i „rasplinjuje“ odnos, dok druge dvije protagonistice nemaju tu mogućnost.
Uz to, sve tri žene imaju djecu ili s odsutnim muškarcima ili nezrelim muškarcima. Victoria iz vrlo kratke veze, veza Lucy i Kitima je bila vrlo kratka, no održavaju je na daljinu. Alice, pak, ima sina s Dorianom koji je 35 godina stariji od nje.
Upravo Dorian je i jedni muškarac kojeg mi „upoznajemo“ kroz film. Ostale ili „upoznajemo“ kroz sporadična dopisivanja protagonistkinja s njima ili – u slučaju Lucy – kroz nekoliko scena zajedničke i povremene skrbi o djetetu. Dorian je glazbenik i umjetnik koji se s Alice oženi kad ona ostaje trudna. U jednoj sceni čak i opisuje kako je zbog nje ostavio ženu i obitelj “jer je to bilo ispravno“ s obzirom na njenu trudnoću i godine. S druge strane, izjavljuje (pomalo pobjedonosno) da je vezu s njom započeo u dobi u kojoj je legalno započeti vezu s maloljetnicom u Rumunjskoj jer su se zaljubili.
Što je stariji, to sve manje financijski skrbi za obitelj, pa ta uloga prelazi na Alice. Čak i kad ona napusti njega i sina i odlazi tražiti svoju sreću (i ispunjenje) izvan granica Rumunjske – šalje im novac kako bi se uzdržavali. Njen čin odlaska je na neki način predvođen emocijama (zaljubila se). No, ujedno i vrlo hrabar pokušaj da pronađe sebe izvan uloge majke koja joj je nametnuta u vrlo ranoj dobi.
Lucy je dijete dobila s Kitimom kojeg je upoznala u klubu, u Palermu. Iako su bili neko kratko vrijeme zajedno – zapravo se ne sviđaju jedno drugome. O tome Lucy priča prijateljici i prije nego li je rodila kćer. Lucina majka Roberta ima dvije kćeri iz dva različita odnosa i kroz film pratimo majčin odnos s trećim muškarcem – umjetnikom s kojim trenutno živi i kojeg djelomično i uzdržava. Usponi i padovi odnosa i žena unutar obitelji kao i odnosi s muškarcima mogu se sažeti u rečenici koju u jednoj sceni govori Roberta: „Moraš se nekad i raspizditi“. Na nemogućnost izbora, traume koje se ponavljaju iz generacije u generaciju, pozicije moći, klasne borbe i generalno – nepravdu.
Victoria u potpunosti sama skrbi za svog sina, uz sporadičnu pomoć majke. Otac njenog sina se spominje u jednom dijelu Jimove adolescencije u kojem on razmišlja o tome da ga upozna. Rasprava o upoznavanju i očekivanjima od tog čina se nastavlja kroz ostatak filma, no zapravo mi kao gledatelji_ice ne „upoznajemo“ oca.
Muškarci koje upoznajemo – i Dorian i Kitim – osjećaju (veću ili manju) privrženost prema svojoj djeci, no njihova očekivanja od majka svoje djece su društveno uvjetovana. Kod Kitima se dobiva dojam da se druži s kćeri i Lucy kad mu to odgovara, a očekuje da ostatak vremena provodi u aktivnostima koje njega zanimaju. Također, očekuje da Lucy to prihvaća i „da ne radi iz toga dramu“. Upravo zbog Lucinih očekivanja usmjerenih ka njemu kao ocu njena djeteta, odnos im je pun razmirica – one obično završavaju Lucinom isprikom i Kitimovim optužbama da je posesivna.
Dorian je prikazan kao značajno toplija osoba od Kitima, no čini se da nije svjestan svoje uloge i odgovornosti u situaciji u kojoj se njihova obitelj našla. Nerijetko sebe smatra odgovornim jer se brine za sina Arista (bez da propituje svoju odgovornost za vezu s Alice u dobi od 15 godina) te ne propušta naglasiti da Alice povremeno ostavlja SVOG sina njemu. Iako osjeća privrženost prema Alice – nerijetko se ponaša kao da je „on taj koji ju je privremeno spasio ovisnosti“ (no, njena borba traje kroz cijeli film). Također, očekuje da je ona odgovorna osigurati sredstva za život njihova sina, ali i njega. Istovremeno, upušta se u povremene rasprave s njom radi načina na koji zarađuje. Ali novac koji im šalje ili daje – ipak uzima.
Gdje završava putovanje?
Sva tri filma karakterizira prikaz složenih obiteljskih odnosa, traženja vlastita identiteta uz majčinstvo te borba s emocionalnom i financijskom stabilnošću. No, ono što sve tri redateljice sjajno čine je stavljanje žena u središte svojih filmova – svih njihovih (ne)uspjeha i borbi. Uz to, redateljice prikazuju puteve i izbore žena lišene osuda i predrasuda. Posebice sjajno to čini Isabela Tent u Alice On&Off. Čine to vrlo empatično, s puno topline te nastoje isto to probuditi kod gledatelja_ica.
Ipak, predrasude i osude ostaju nama koji promatramo živote žena. I priznali mi sebi ili ne – iz različitih smo sredina, iskustava, privilegija i pozicija. Gledajući navedene filmove kroz misli nam prolazi niz svjesnih ili nesvjesnih osuda koje uzrokuju ljutnju, razočaranje, samilost i/ili nježnost.
Navedeni dokumentarci, osim što prikazuju majčinstvo koje je zamršeno, nekonvencionalno, bolno, ali istovremeno i nježno – mogu poslužiti i da osvijestimo vlastite predrasude i borbe. One male osude majčinstva i žena oko sebe, ali i osude sebe u ulozi majke. I dopustimo si da osjetimo nježnost i solidarnost lišenu društvenih očekivanja od pojedinih životnih uloga. Kako za druge, tako i za same sebe.
