info@libela.org

Seksualna edukacija: gdje smo danas?

Posted on by info@libela.org

Moj interes i angažman oko pitanja školske seksualne edukacije traje oko četvrt stoljeća. Među ostalim, uključivao je izradu prijedloga pilot programa sustavnog obrazovanja o ravnopravnosti spolova/rodova i obrazovanja o seksualnosti, sudjelovanje u kolektivnoj pritužbi protiv Republike Hrvatske podnesenoj Europskom odboru za socijalna prava, te citiranost u letku Hrvatske biskupske konferencije u kojem pozivaju sve roditelje vjernike na aktivno suprotstavljanje provođenju modula seksualne edukcije u školama, a koji se dijelio na crkvenim misama te na prodajnim mjestima Konzuma i Tiska.

U ovom tekstu osvrnut ću se na par širih društvenih trendova značajnih u tom periodu. S jedne strane, kroz dugogodišnja sustavna praćenja provedbe i dokaze prikupljene znanstvenim istraživanjima uspostavlja se međunarodni konsenzus (što i objašnjavam u nastavku teksta) o doprinosima koje uspješna seksualna edukacija ima za tjelesno i mentalno zdravlje djece i mladih. No, usporedno se razvija i organizirano protivljenje podučavanju djece i mladih o osjećajnim, tjelesnim i društvenim aspektima ljudskog razvoja, intimnim odnosima, seksualnosti i seksualnom zdravlju. Primjerice, prvotna nastojanja da se sadržaji sveobuhvatne školske seksualne edukacije uključe u nacionalni odgojno-obrazovni sustav u Republici Hrvatskoj označuju i društveni moment šireg mobiliziranja antirodnih aktera, kao i početak fabriciranja pojma “rodne ideologije” (1,2,).

Studije uspješnosti provedbe seksualne edukacije u školama

U posljednja dva desetljeća međunarodne i europske organizacije i institucije u velikoj mjeri rade na prikupljanju podataka, primjera dobrih praksi te studija uspješnosti o provedbama školske seksualne edukacije. Tako su 2010. godine objavljeni “Standardi spolnog odgoja u Europi – Okvir za kreatore političkih odluka, obrazovne i zdravstvene institucije i stručnjake”, kao zajednička publikacija Regionalnog ureda Svjetske zdravstvene organizacije za Europu i BZgA – njemačkog Saveznog centra za zdravstveno obrazovanje. Na naslovnici dostupne hrvatske verzije ove publikacije nalazi se i logo Agencije za odgoj i obrazovanje.

BzgA, Suradnički centar za seksualno i reproduktivno zdravlje Svjetske zdravstvene organizacije podržao je proces implementacije seksualne edukacije u državama europske regije i kroz studiju o njenom razvoju i položaju u 25 država, objavljenu 2016. godine u suradnji s Europskom mrežom Međunarodne federacije za planiranje obitelji – IPPF EN. Glavni zaključci govore o ubrzanom razvoju i integraciji seksualne edukacije u školsko okruženje, uglavnom kroz šire programe, kao što su “životne vještine” ili “zdravstveni odgoj i obrazovanje”, te uz česte popratne inicijative, npr. osiguravanje usluga za mlade u području seksualnog i reproduktivnog zdravlja. Usto, studija pokazuje i da u državama s razvijenom seksualnom edukacijom, mladi kasnije započinju seksualne kontakte, te da sveobuhvatni programi koreliraju s pozitivnim indikatorima seksualnog i reproduktivnog zdravlja mladih. No, uspjesi i dosezi pojedinih država znatno se razlikuju, a u otprilike polovici država uključenih u studiju prisutna je jaka opozicija školskim programima seksualne edukacije.

Organizacija Ujedinjenih naroda za obrazovanje, znanost i kulturu (UNESCO), također, intenzivno radi na promociji seksualne edukacije unutar okvira ljudskih prava i rodne ravnopravnosti. U posljednjem periodu objavljeno je revidirano i dopunjeno izdanje njihovih Međunarodnih tehničkih smjernica (2018.), izvještaj o položaju školske seksualne edukacije u 155 država (2021.), te mapiranje i analiza “profila” 50 država s obzirom na postojeće zakonske okvire, javne politike, planove, strategije i kurikulume (2023.).

Svi ovi dokumenti sadrže identificirane elemente koji doprinose uspješnosti sveobuhvatne seksualne edukacije u školama, kao što su postojanje političke podrške, uključivanje niza dionika, uspostavljanje okvira zakona/javnih politika, alociranje sredstava, razvoj sveobuhvatnih kurikuluma, edukacija i podrška nastavnica i nastavnika te praćenje provedbe.

Stvarna provedba seksualne edukacije u državama EU

Na razini Europske unije (EU) relevantni resursi uključuju kraći Pregled stanja seksualne edukacije iz 2020. godine, te recentniju i detaljniju studiju iz 2022. godine pod nazivom ”Sveobuhvatna seksualna edukacija: Zašto je važna?” provedenu na zahtjev Odbora za prava žena i rodnu ravnopravnost Europskog parlamenta. Studija raspravlja seksualnu edukaciju kao sastavni dio seksualnog i reproduktivnog zdravlja i prava djece i mladih te predstavlja dokaze za učinkovitost programa. No, studija pokazuje i da je, usprkos znanstvenim dokazima i više desetljeća političke opredijeljenosti na najvišim institucionalnim razinama, stvarna provedba seksualne edukacije u državama članicama manje zadovoljavajuća. Iako je u većini država, njih devetnaest, seksualna edukacija obavezna, prisutne su značajne razlike u praksi s obzirom na ciljeve, sadržaje i metode podučavanja.

Studija ukazuje i na prepreke uspješnoj implementaciji, od onih više tehničke naravi (npr. manjak ulaganja u nastavnice i nastavnike, nedostatak resursa…) pa do postojanja organizirane opozicije u mnogim EU članicama, a koja politizira i osporava pitanje seksualne edukacije te tako otežava ili sprječava njen razvoj i provedbu. Studija donosi i preporuke članicama EU za prevođenje i operacionalizaciju međunarodnih standarda i smjernica u nacionalne akcijske planove, s odgovarajućim sredstvima i strategijama za provedbu i praćenje te uz suradnju i komunikaciju s dionicima, uključujući i mlade i roditelje.

Uzimajući u obzir više desetljetnu prijepornu poziciju seksualne edukacije u Europi, u zaključcima se napominje i da je donošenje podržavajućeg nacionalnog zakona ili javne politike, važan pokazatelj političke volje za uključivanjem seksualne edukacije u odgojno-obrazovni sustav.

Međutim, naglašava se da je nužna i odgovarajuća alokacija sredstava te ulaganja u sve etape i komponente provedbe, s obzirom da u mnogim državama postojeće nacionalne politike nisu obavezujuće te je implementacija neujednačena i često ovisi o lokalnim vlastima i/ili školskoj upravi. S jedne strane, decentralizacija omogućava lokalnim vlastima razvijanje i provedbu programa koji više odgovaraju lokalnim potrebama, ali može dovesti do nejednakosti i različitosti na nacionalnoj razini.

Što sa seksualnom edukacijom u Hrvatskoj?

U slučaju Republike Hrvatske, nakon dvadestogodišnjeg bezuspješnog zagovaranja prema nacionalnim institucijama, decentralizacija postaje strateška zagovaračka odluka. Ona je rezultirala eksperimentalnom provedbom u Gradu Rijeci, dok inicijativa prema gradskim vlastima u Zagrebu dosad nije donijela željene promjene. Usto, usprkos kontinuiranom protivljenju “glasne manjine”, podaci pokazuju većinsku podršku uvođenju programa sveobuhvatne seksualne edukacije u hrvatske škole. Rezultati istraživanja provedenog 2021. godine na reprezentativnom nacionalnom uzorku pokazuju da više od tri četvrtine građanki i građana Republike Hrvatske smatra da u škole treba uvesti sveobuhvatno seksualno obrazovanje, dok bi 78 posto ispitanih to obrazovanje u školama učinilo obveznim.

Prije dvadesetak godina bio sam više optimističan oko ostvarivanja programa podučavanja o seksualnosti u hrvatskim školama. Iz današnje perspektive izgledno je da su ovdašnje političke i/ili ideološke interesne pozicije utjecajnije za ovu problematiku od zadano relevantnijih sektora kao što su javno zdravstvo i odgojno-obrazovni sustav te usprkos međunarodno postignutom konsenzusom i znanstvenim dokazima o dobrobitima sustavne školske seksualne edukacije za tjelesno i mentalno zdravlje djece i mladih. U nedostatku pozitivnijih razmišljanja, završavam ovaj tekst s »Forza Fiume!«

*Tekst je nastao u okviru programa kojeg podržava Zaklada SOLIDARNA kroz Fond za žene u sklopu Programskih potpora za OCD-e.

Spirala je učinkovita metoda kontracepcije, a ne abortivno sredstvo

Posted on by info@libela.org

“Spirala ubija djecu! Uz nju dolazi do začeća, ali djetešce najčešće umire u prvim danima jer mu spirala ne dopušta usađivanje u maternicu”, piše u jednoj objavi od 23. svibnja na Facebook stranici neprofitne organizacije (kako je navedeno na njihovu profilu) Pravo na život. Štoviše, radi se o objavi koju periodički ponavljaju na stranici.

Objava je ilustrirana fotografijom spirale, a kao autor izjave potpisan je doktor Antun Lisec. On je bio liječnik, kirurg i pro-life aktivist poznat kao protivnik pobačaja, kontracepcije i umjetne oplodnje (1,2,3).

Stranica „Pravo na život“ broji 138 tisuća pratitelja i 74 tisuće oznaka sviđa mi se. Ispod navedene izjave iz svibnja u trenutku objave ovog članka bilo je 601 reakcija,  408 komentara i 48 dijeljenja. Identična objava, s istom izjavom, ponovno je objavljena 15. lipnja i za samo jedan dan dobila je 142 reakcije.

Provjerile smo koliko je izjava koja je izazvala velik broj reakcija vjerodostojna i točna s medicinskog i znanstvenog stajališta.

Što je spirala ili intrauterini uložak (IUD) i kakav ima učinak? 

Spirala je medicinski implantat koji se stavlja u šupljinu maternice. Ima oblik slova “T” koji odgovara obliku (većine) unutrašnjosti maternice, plastična je i savitljiva kako bi se mogla lako staviti i izvaditi iz šupljine maternice. U uporabi su dvije vrste: Cu-IUD, ovisno ima li oko svoje glavne osi spiralno namotanu bakrenu žicu, takozvana bakrena spirala i LNG-IUD koji ima cilindar s hormonskim preparatom, takozvana hormonska spirala (1,2). 

Hrvatsko društvo za ginekologiju i opstetriciju navodi da spirala, odnosno intrauteirni uložak (od eng. intrauterine device ili intrauterine system), predstavlja jednu od djelotvornijih metoda kontracepcije. Na njihovim stranicama stoji da je koristi preko 150 milijuna žena diljem svijeta. To je čini najšire korištenom reverzibilnom metodom kontracepcije. Uz to, Ističu brojne prednosti pri izboru ove metode kontracepcije. To su visoka učinkovitost, sigurnost, reverzibilnost, niska razina neželjenih učinaka, prihvatljiva cijena, dugotrajan učinak (od 5 do 10 godina) te neometana spolna aktivnost. Korištenjem IUD-a isključena je nepravilnost u primjeni od strane korisnica. Ipak, naglašavaju da cjelokupna uspješnost ove metode kontracepcije ovisi o pravilnoj inserciji.

Hrvatski liječnički zbor i HDGO izdali su detaljan Postupnik, odnosno stručne smjernice, koje obuhvaćaju detaljne preporuke za sigurno i učinkovito postavljanje, praćenje djelovanja i uklanjanje IUD-a na osnovi medicinski utemeljenih dokaza i aktualnih znanstvenih spoznaja. 

I svjetska zdravstvena organizacija WHO ističe da je spirala metoda kontracepcije, a ne abortivno sredstvo. WebMD kao vodeća tvrtka koja pruža zdravstvene informacije objašnjava da spirale ne uzrokuju pobačaj; one zapravo sprječavaju nastanak trudnoće.

IPPF (International Planned Parenthood Fedaration) međunarodna federacija za pružanje seksualne i reproduktivne zdravstvene skrbi na svim kontinentima u 145 država, na svojim stranicama objavila je članak Mitovi i činjenice o intrauternom ulošku (IUD-u). Provjerile smo što piše u publikaciji, odnosno o kojim se mitovima o spirali najčešće radi.  

Mit: Pobačaj

Neki parovi ne žele koristiti spiralu jer vjeruju da spirala sprječava trudnoću uzrokujući pobačaje. Činjenica je da spirale ne djeluju tako, nego sprečavaju samu oplodnju. Spirala nije abortivno, već kontracepcijsko sredstvo.

Mit: Učinkovitost 

Drugi mit odnosi se na učinkovitost, odnosno vjerovanje da spirala može samo nekoliko godina od umetanja izgubiti svoj kontracepcijski učinak. IPPF navodi da su spirale učinkovite u više od 99 posto slučajeva. I hormonski i bakreni IUD-ovi spadaju među najučinkovitije reverzibilne metode, koje su s rezultatima usporedive sa ženskom sterilizacijom. Tijekom pet godina korištenje, otprilike jedna na 100 žena zatrudni. Dodatno, bakrena spirala je učinkovita čak do 12 godina od umetanja, a tijekom 10 godina korištenja dvije na sto žena će zatrudnjeti.

Mit: Zdravstveni rizici i nuspojave

Mit se odnosi na žene koje ne žele koristiti spiralu jer vjeruju da spirala uzrokuje nuspojave ili zdravstvene rizike poput raka, spolno prenosivih infekcija ili urođenih mana. Činjenica je da su spirale sigurne kad njihovo implementiranje izvodi stručna osoba pridržavajući se higijenskih propisa. Spirale ne uzrokuju rak kod zdravih žena i ne povećavaju rizik od zaraze spolno prenosivim bolestima. Također, bakar u spiralama koje sadrže bakar ne oslobađa se u krv. Razine bakra u serumu kod dugotrajnih korisnica bakrenih spirala slične su onima u normalnoj populaciji potvrđuju medicinska istraživanja (1,2).

Mit: Problemi nakon uklanjanja

Mit je da će nakon uklanjana spirale doći do neplodnosti, izvanmaternične trudnoće ili pobačaja. Spirala ne povećava ukupni rizik od izvanmaternične trudnoće kod žene. Zapravo, rizik od izvanmaternične trudnoće kod korisnice spirale mnogo je niži od rizika za ženu koja ne koristi nikakvu metodu kontracepcije. U malo vjerojatnom slučaju trudnoće kod korisnica spirale, šest do osam posto tih trudnoća će biti izvanmaternične. Dakle, čak i u rijetkim slučajevima trudnoće unatoč korištenju intrauterinog uloška, većina trudnoća nije izvanmaternična. Također, spirala ne uzrokuje pobačaje nakon što se ukloni. Ako se koristi ispravna tehnika umetanja, upotreba spirale neće uzrokovati nikakve poteškoće u budućim trudnoćama.

Mit: Promjena menstrualnog ciklusa

Mnogi ne žele koristiti spiralu jer vjeruju da će njeno korištenje uzrokovati potpuni izostanak mjesečnog krvarenja ili jače, bolnije i češće menstrualno krvarenje koje je štetno za organizam. Mit o promjeni menstrualnog ciklusa odnosi se na predrasudu da je svaka promjena menstrualnog ciklusa štetna za organizam. Činjenica je da žene mogu osjetiti promjene u obrascima krvarenja ovisno o vrsti spirale. Žene koje koriste spirale koje sadrže bakar mogu iskusiti nepravilna ili obilna i produžena, pa i bolna mjesečna krvarenja. Ove promjene krvarenja su normalne i obično nisu znakovi bolesti. Najčešće se javljaju u prvih tri do šest mjeseci nakon umetanja i obično se smanjuju s vremenom. Žene koje koriste hormonalne spirale također mogu imati takve promjene u prvih nekoliko mjeseci, ali zatim iskuse laganije, redovitije ili rijetko, slabo krvarenje, kao i izostanak krvarenja. Ove promjene krvarenja su također normalne i obično nisu znakovi bolesti.

Mit: Seksualna želja i seksualno zadovoljstvo

Još jedan mit vezan je uz seksualnu želju i zadovoljstvo. Neki parovi ne žele koristiti spiralu jer vjeruju da će spirala uzrokovati neugodnosti tijekom intimnih odnosa, kao i bol muškom partneru jer će končići ozlijediti penis ili vjeruju da korištenje spirale uzrokuje nelagodu ženi tijekom seksa. No, činjenice govore upravo suprotno. Nema razloga za nelagodu ili bol tijekom odnosa. Osim ako žena već osjeća grčeve – što se ponekad događa prvih nekoliko tjedana nakon umetanja. Ponekad muškarac može osjetiti končiće ako su predugi – no to se može riješiti njihovim skraćivanjem. Dodatno, upotreba spirale može i opustiti partnere jer su zaštićeni od neželjene trudnoće.

Mit: Tko može koristiti spiralu kao metodu kontracepcije

Jedan od najrasprostranijih mitova o upotrebi spirale je njezina namjena samo za žene koje su već rodile i nije za mlade žene. Ne postoji minimalna ni maksimalna dobna granica za korištenje IUD-a. Ipak, spirala se treba ukloniti najmanje 12 mjeseci nakon posljednje menstruacije – nakon menopauze. Također, nema nikakvog zahtjeva da žena mora imati djecu kako bi mogla koristiti IUD.

Mit da mlade žene i žene bez djece ne mogu koristiti spirale proizlazi iz straha od većeg rizika od izbacivanja kod tih žena i straha od većeg rizika od infekcije. Izbacivanje spirale može biti vjerojatnije u određenim okolnostima, kao što je mlada dob prilikom umetanja (ispod 20 ili 25 godina). Neke studije su također otkrile veću stopu izbacivanja među ženama koje nemaju djecu. Dodatni rizik od izbacivanja, međutim, nije dovoljan da se ženama u tim okolnostima uskrati ugradnja spirale, jer prednosti spirale nadmašuju rizike izbacivanja. Kad su u pitanju infekcije, žene koje trenutno imaju gonoreju ili klamidiju ne bi smjele imati umetnut IUD.

Konačno, mlade žene i žene bez djece mogu sigurno koristiti IUD, ako nemaju aktivnu infekciju i nisu u visokom riziku od spolno prenosive infekcija.

Kako zapravo djeluju spirale i na koji način sprečavaju začeće?

Intrauterini ulošci, odnosno spirale svojim djelovanjem onemogućuju oplodnju, znači prvenstveno djeluju na sprečavanju začeća (1,2,3).

Hormonalna spirala sadrži i postupno otpušta hormon levonorgestrel (progestin, sintetički hormon koji oponaša djelovanje progesterona) u maternicu kako bi spriječila trudnoću. Minimalna količina dospijeva u krv, a većina hormona ostaje lokalno gdje ostvaruje i djelovanje. Progestin uzrokuje zgrušavanje cervikalne sluzi čime onemogućuje spermijima prolazak kroz cerviks i otežava ulazak u maternicu gdje bi mogli oploditi jajašce. Osim toga, stanjuje sluznicu maternice (endometrij) čineći je manje pogodnom za implantaciju, a u nekih žena može spriječiti ovulaciju. 

Bakrena spirala nazvana po bakrenoj žici kojom je omotana djeluje svakodnevnim otpuštanjem malih količina bakra. Time se uzrokuju upalne reakcije u maternici koje nisu štetne po zdravlje žene već dovode do stvaranja toksične okoline za spermije. Djelovanje koprenih iona bakra spermicidno je jer ometa pokretljivost, vitalnost i sposobnost spermatozoida da oplode jajnu stanicu. Imaju utjecaj i na funkciju jajne stanice čime isto smanjuju šanse za oplodnju. 

Između svih kontracepcijskih sredstava (reverzibilnih metoda), spirale imaju najveću učinkovitost. Ona se izražava kroz efikasnost u sprječavanju trudnoće koju mjerimo u postocima. Tako efikasnost bakrene spirale(Cu-IUD) iznosi 99.2 posto do 99.9 posto, što znači da manje od jedne žene na 100 zatrudni u jednoj godini korištenja. Hormonska spirala (LNG-IUD) još je efikasnija, sa stopom uspješnosti od 99.8 posto do 99.9 posto. To znači stopu trudnoće 0.1 do 0.2 posto na sto žena godišnje tj. jednu do dvije trudnoće na 1.000 korisnica godišnje (1,2,3).

U rijetkim slučajevima kada žena zatrudni sa spiralom i želi zadržati trudnoću preporučuje se uklanjanje kako bi se smanjili rizici od pobačaja, infekcija ili prijevremenog poroda koji su u malom postotku mogući, iako sam postupak uklanjanja uključuje mali rizik od pobačaja (1,2).  

Glavni mehanizmi djelovanja spirale događaju se prije oplodnje

Provjerom relevantnih hrvatskih i svjetskih ginekološko-opstetricijskih udruženja i tijela, te vodećih zdravstvenih svjetskih organizacija koja stručno na osnovu znanstveno-medicinskih dokaza obrazlažu način, funkcionalnost i učinkovitost spirala, za koje svi ističu da je riječ o kontracepcijskom, a ne abortivnom sredstvu utvrđeno je da se glavni mehanizmi djelovanja spirale događaju prije oplodnje, te da sama oplodnja nije moguća u više od 99% slučajeva.

Navedena izjava na Facebook stranici Pravo na život kojom se tvrdi da spirala ubija djecu na način da dolazi do začeća, ali djetešce najčešće umire u prvim danima jer mu spirala ne dopušta usađivanje u maternicu, s obzirom na tehnički način kako spirala funkcionira i medicinski djeluje u ženinoj maternici i tijelu nije točna. Intrauterini ulošci, odnosno spirale, bez obzira radi li se o tzv. bakrenoj ili tzv. hormonalnoj spirali djeluju tako što sprječavaju oplodnju i implantaciju, a ne prekidaju postojeću trudnoću. U službenoj medicini i znanosti klasificiraju se kao kontracepcijsko, a ne abortivno sredstvo.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Glasuj za lokalni Stup srama!

Posted on by info@libela.org

Pred nama je i zadnje u nizu glasanje za predizborni “Stup srama”, odnosno za sramotne izjave javnih osoba i političara/ki tijekom kampanje za lokalne izbore. Dosad ste mogli/e glasati za najsramotnije izjave tijekom kampanja za parlamentarne i predsjedničke izbore. Tijekom prve u nizu kampanje u ovom super izbornom ciklusu, one za parlamentarne izbore mogli/e ste birati između deset izjava, a pobjedničkom ste proglasili/e izjavu Ante Sanadera, saborskog zastupnika HDZ-a:

“Nas pet ima 18 djece. To je 3.6 djeteta u prosjeku. Prosjek nam dižu ova dvojica koji imaju po pet djece. To je poruka koju smo željeli poslati kao moderni HDZ, da se mi držimo svoje tradicije i svojih kršćanskih vrijednosti. Samo ovaj ima pet sinova, ovi pet kćeri pa nisu stali i ne smiju stati, ovi moraju dobiti kćer, a ovi sina. To sve govorim radi mlade kolegice Nikoline koju sam cijelo vrijeme u saboru nagovarao da se mora udati jer drugi mandat sabora ne dolazi besplatno.”

U posljednjoj predsjedničkoj utrci, žene su bile kandidirane u najvišem postotku dosad, činile su čak 37,5 posto. To je, između ostalog, rezultiralo i kampanjom koja je bila najbogatija diskriminatornim, seksističkim i šovinističkim izjavama u ovom superizbornom ciklusu. Mogli/e ste birati između čak 12 izjava, a pobjedničkom ste proglasili/e izjavu nezavisnog kandidata za predsjednika Nike Tokić Kartela:

“Imam problem sa svojim unukama kad slušaju Kekin. Hoće obući balerinke, a vani je hladno, kažu imaju prava na to. Vi se zalažete za promjenu spola i kad su djeca u pitanju? Jeste li vi za vašu ideologiju spremni promijeniti spol i reći da je to normalno?”

Kampanja za lokalne izbore se uglavnom vrtjela oko komunalnih tema, uz poneke rodno dezinformacijske narative usmjerene ka političarkama. No, to ne znači da nismo punile “Stup srama” konstrukcijom muškosti, seksizmom i “rodnom ideologijom”. Ovaj put možete birati između osam izjava:

Pobjednika ili pobjednicu sramotnih “lokalnih” izjava objavit ćemo na našim društvenim mrežama, na Facebooku i Instagramu, u nedjelju 29. lipnja.

Kako ipak ne možemo sve pohvatati, sigurne smo da nam je neka sramotna izjava i promakla. Stoga, ako ste na nešto naišli/e čitajući/gledajući/slušajući medijske napise – pošaljite nam link i/ili informaciju na info@libela.org

Homeschooling – obrazovni pluralizam ili konzervativna agenda?

Posted on by info@libela.org

Volim svoj fakultet. Volim raznolikost koju promiče, profesore kojima je stalo do studenata i studentica, kritičko razmišljanje koje se uvelike potiče. Fakultet političkih znanosti ugošćuje mnoge predavače i predavačice različitih stavova i političkih orijentacija. Tako sam 13. svibnja imala priliku sudjelovati na predavanju o homeschoolingu, drugačijoj paradigmi školovanja.

Predavanje je držala Carla Konta, osnivačica i kreatorica Zapi platforme, pobornica obrazovanja od kuće, povjesničarka, nositeljica liste Domovinskog pokreta u 8. izbornoj jedinici na parlamentarnim izborima 2020. godine i bliska suradnica udruge U ime obitelji.

Konta je kroz predavanje predstavila homeschooling kao budućnost obrazovnog sustava Hrvatske, toliko važnog da su njena udruga i podržavajući akteri/ice u ozbiljnim pripremama za predstavljanje prijedloga zakona kojim bi se homeschooling legalizirao. I sve bi to bilo divno i krasno da se iza svega toga (prema medijskim napisima) ne krije klerikalna desnica – IFFD Hrvatska, HSLDA, Opus dei i drugi. Kao i vrlo jasno djelovanje konzervativnih i vjerskih organizacija koje nastoje utjecati na obrazovne politike, posebno u kontekstu rodne ravnopravnosti, kako piše Nacional.

Homeschooling – fleksibilno obrazovanje unutar obitelji?

Na početku predavanja, Konta je naglasila da joj je osobito drago i “znakovito” da se za homeschooling interesiraju studenti upravo političkih znanosti jer “one zadiru u tu temu”. Naglašavanje znakovitosti, slatkorječivost, ciljano obraćanje mladoj populaciji koja još nije svjesna svoga utjecaja i donekle je podložna autoritetu predavača/ice – sve me to podsjetilo na vrlo strateški, crkveni narativ koji sam toliko dugo slušala. Slušajući sve to, umjesto velebnih misli da trebam biti dio veliki biblijske reformacije kao mlada osoba, na pamet mi je pao slogan “privatno je političko”. Vjerujem da Konta nije neki fan prozivanja patrijarhalnih struktura pa se vjerojatno ne bi složila s mojim mislima.

Umjesto toga, shvativši da se “obrazovanje ne može mijenjati sustavno”, Konta se okreće cilju mijenjanja pristupa obrazovanju u svojem domu i to postaje njena temeljna motivacija za širenje rada udruge Homeschooling Hrvatska.

“Zašto homeschooling?” – pita Carla – “jer je to model koji dopušta fleksibilno obrazovanje unutar obitelji i to dopušta odmah. Nema čekanja, nema radnih skupina ministarstva, nema odluka na službenim nivoima i čekanja na iste. U obrazovanju kod kuće svi se problemi i dileme rješavaju odmah.”

Možda je to upravo ono što me najviše zabrinulo. Iza fleksibilnosti ovog pristupa skriva se mogućnost odgoja djece isključivo unutar vrijednosnih stavova obitelji. Stava sam da mi je strah potvrđen konstantnim ponavljanjem rečenice “Ja sam primarni obrazovatelj svojeg djeteta i to je moje roditeljsko pravo”.

Tko će nadzirati ovaj pristup obrazovanju?

Kako će se dijete zaštiti od mogućeg zlostavljanja roditelja koji je “primarni obrazovatelj”? Tko će se pobrinuti da dijete doista biva školovano? Kako će se djetetu nadoknaditi socijalizacijski faktor obrazovanja? Ni na jedno od tih pitanja nisam dobila konstruktivan odgovor. Čini mi se da je Konta jasno dala do znanja da nadzor nije potreban i da roditelj najbolje zna što je dobro za njegovo/njezino dijete, a to stoji napisano i na njenoj platformi Zapi.

„Roditelji su prvi učitelji. Promjena u obrazovanju ne dolazi odozgo – dolazi od roditelja. Ti znaš svoje dijete bolje od ikoga. Ti možeš učiniti više nego što misliš. Zapi ti pruža podršku, znanje i alate da budeš oslonac svom djetetu na njegovom putu učenja.“

Kada sam je pitala što je s neplaćenim radom (u kontekstu roditelja koji obrazuju djecu kod kuće), odgovorila je da “se profesori obrazuju da rade s velikom grupom djece, a roditelj radi s jednim djetetom, odnosno isključivo svojom djecom.”

Čini se da bi, po toj logici, roditelj zamijenilo cijelu jednu struku i vještine koje imaju učitelji/ice. Na pitanje što je s mogućim nametanjem ideologije roditelja i vrlo opasnim izostankom nadzora nad čitavim procesom, osobito u slučaju zlostavljanja, vrlo jasno je rekla da – “po istraživanjima (za koje nije dala izvor) nije pronađena korelacija između obrazovanja od kuće i zlostavljanja od strane roditelja” i da je „homeschooling njeno roditeljsko pravo“ te da i „škola ima svoju ideologiju.“

Gdje Konta vidi uporište za homeschooling?

Upravo “roditeljsko pravo” rezultat je legalizacije i nedovoljnog nadzora homeschoolinga u SAD-u kao obrazovne prakse. Ta legalizacija je ujedno i velika inspiracija upravo udrugama poput Homeschooling Hrvatska. A nju, usput budi rečeno, podržavaju i neke vrlo poznate hrvatske ličnosti poput Lina Červara, Slavka Goluže i Tonyja Cetinskog.

Kao što su Novosti pisale – „ono što je počelo kao pokret reformskih liberala, završilo je u mnogobrojnim frakcijama desnice kršćanskog spektra. Odnosno, homskuleri su u Americi 1970-ih počeli kao reformatori javnog obrazovanja, da bi se 1990-ih politički snažno etablirali kao antagonisti ne samo obrazovnih, nego svih demokratski profiliranih politika, u svim državama Amerike.“

Pokret nove apostolske reformacije

Ruku pod ruku s pokretom homeschoolinga lukavo se ušuljao i sve snažniji pokret nove apostolske reformacije (NAR). Prema njemu, kako piše Nacional, „kršćani trebaju ovladati utjecajnim položajima u ključnim društvenim područjima: religiji, politici, obrazovanju, obitelji, biznisu, umjetnosti, zabavi i medijima.

“Kad to postignete, imate dominaciju. Tako nastupa Kraljevstvo Božje”, sa slabo prikrivenom ironijom napisao je Gagné i dodao: “Moramo prestati podcjenjivati NAR govoreći da je to vjera na koju svatko ima pravo jer ljudi različito tumače svijet i kako bi tko trebao živjeti. NAR treba shvatiti vrlo ozbiljno. O njemu trebaju biti obaviješteni i političari, koji su dužni učiniti što je nužno kako bi Amerika ostala pluralističko i demokratsko društvo” pojava koje smo premalo svjesni, a njegove su ozbiljne posljedice već vidljive.“

Kako ne bismo pogrešno zaključili/e da je ovaj pokret rezerviran samo za SAD, važno je da dignem ruku i kažem da sam i sama bila indoktrinirana u ovaj pokret te odrastala upravo mindsetu NAR-a. Zajednica koje sam bila dio nalazi se u centru grada Zagreba, a svoje podružnice ima po čitavoj Hrvatskoj. I zasigurno nije jedina. Ne radi se o jednoj izoliranoj crkvi i jednom izoliranom slučaju takvog odrastanja – iza mene je ostalo na tisuće djece i mladih osoba koji/e i danas odrastaju upravo u mindsetu NAR-a. Dokad ćemo ovakvo religijsko nasilje i „odgoj“ pravdati vjerskim slobodama?

Ima li homeschooling i negativne strane?

Iz predavanja koje sam slušala dobila sam dojam da praksa školovanja kod kuće nema negativnih strana. No, scenariji poput Sare Sharif, Romana Lopeza ili Laure Southworth svjedoče suprotno. Odlučila sam malo istražiti istraživanja vezana za fenomen o kojem je Konta držala izlaganje.

Studija Briana D. Raya i M. Danisha Shakeela iz 2022. godine, temeljena na reprezentativnom uzorku odraslih osoba, zaključuje da demografski čimbenici, a ne vrsta školovanja, objašnjavaju razlike u stopama zlostavljanja i zanemarivanja djece. Prema njihovim nalazima, djeca školovana kod kuće nisu bila izložena većem riziku od zlostavljanja u usporedbi s onima u javnim ili privatnim školama. S druge strane, izvješće iz Connecticuta iz 2018. godine otkriva da je 36 posto djece povučene iz škola radi kućnog obrazovanja dolazilo iz obitelji s prethodnim prijavama za zlostavljanje ili zanemarivanje. To sugerira da neki roditelji mogu koristiti obrazovanje od kuće kao sredstvo za izbjegavanje nadzora i prikrivanje zlostavljanja.

Nadalje, izvješće Homeschooling’s Invisible Children (HIC) koje od 2013. godine vodi Koalicija za odgovorno kućno obrazovanje (Coalition for Responsible Home Education), zabilježilo je gotovo 500 slučajeva zlostavljanja djece unutar okvira obrazovanja od kuće u periodu od 2000. godine nadalje, uključujući više od 200 smrtnih slučajeva – većinom počinjenih od strane roditelja ili skrbnika.

Analiza ovih slučajeva odnosi se na područje SAD-a u kojem postoji značajan broj učenika/ica koje se školuju kod kuće. Ona pokazuje da, u slučajevima zlostavljanja djece, u 92,8 posto slučajeva barem je jedan skrbnik bio uključen u zlostavljanje, a u 86,6 posto slučajeva riječ je bila o roditeljima. Najčešći oblici zlostavljanja uključuju fizičko nasilje (62 posto), uskraćivanje hrane (49 posto), zatvaranje djece (44 posto), medicinsko zanemarivanje (28 posto) i seksualno zlostavljanje (24 posto). U većini slučajeva radilo se o dugotrajnom i sustavnom zlostavljanju, pri čemu je 90 posto sveukupnih, odnosno 80 posto smrtnih slučajeva, uključivalo prethodnu povijest zlostavljanja.

Je li nadzor nad homeschoolingom nužan?

Iako ovi podaci mogu zvučati ekstremno, oni ukazuju na nužnost postojanja nadzora nad ovakvim praksama. Ipak, unatoč ovim nalazima Konta ne problematizira pitanje nadzora, pozivajući se na Konvenciju o pravima djeteta. Točnije, na članak 18. koji kaže da će “države stranke učiniti sve što je u njihovoj moći kako bi osigurali priznanje načela o zajedničkoj odgovornosti oba roditelja za odgoj i razvoj djeteta. Roditelji ili, gdje postoji takav slučaj, zakonski skrbnici odgovorni su prije svih za odgoj i razvoj djeteta. Najbolji interes djeteta mora biti njihova temeljna briga.“

A pozvala se i na članak 26. Opće deklaracije o ljudskim pravima koji nalaže da “Roditelji imaju pravo prvenstva u izboru vrste obrazovanja za svoju djecu.” To je priložila kao dokaz da su roditelji primarni obrazovatelji i da je obrazovanje kod kuće proces koji bi se trebao događati unutar obitelji.

Izgleda da se negdje po putu izgubio članak 27., koji kaže da će “Države stranke poduzeti sve potrebne zakonodavne, upravne, socijalne i prosvjetne mjere da zaštite dijete od svakog oblika tjelesnog ili duševnog nasilja, povreda ili zlouporaba, zanemarivanja ili zapuštenosti, zlostavljanja ili iskorištavanja, uključujući spolno zlostavljanje, dok o njemu brine(u) roditelj(i), zakonski skrbnik(ci) ili neka druga odgovorna osoba kojoj je povjerena skrb o djetetu.”

Taj članak jasno pokazuje da fizička, psihička i duševna dobrobit djeteta moraju biti zajamčene. To bi značilo da je nadzor roditelja, kojem se Konta toliko opire, neminovan.

Kako mi je obrazovni sustav poboljšao život?

Kao osoba koja je odrasla u konzervativnoj zajednici, uz mnogo zastrašivanja apokaliptičnim biblijskim scenarijima države bez Boga, bez mogućnosti istraživanja sustava i preispitivanja dogmi koje su određivale moj život, postojeći sustav obrazovanja u Hrvatskoj, iako nimalo savršen, zaista mi je spasio život. Ne želim ni zamišljati kakav bi bio moj život da nisam imala doticaj s drugim i drugačijim kroz socijalizaciju koja je neminovna kroz obrazovni sustav. Da nisam imala predmete poput sociologije i etike, koji su me potaknuli na kritičko razmišljanje (iako sam se istome snažno opirala), kao i proširivanje horizonta koje je započelo kad sam upisala fakultet.

Po prvi sam puta prodisala van zidova Biblije i vlastite crkvene zajednice. Napokon sam JA mogla birati.

Ipak, smatram da obrazovanje kod kuće kao koncept nije problematično. No, isto tako smatram da mora imati valjani nadzor i objektivnu evaluaciju. A to se, nažalost, nigdje u prijedlogu zakona, kao ni na predavanju, nije spominjalo. Mišljenja sam da se pod egidom zaštite djece i kvalitetnijeg, sveobuhvatnog obrazovanja – djeca neminovno izlažu riziku od indoktrinacije, uvjetovanja života unutar tradicionalnih vrijednosti i posljedica koje dolaze s tim.

A smatram se živućim primjerom upravo tih posljedica – C-PTSP, depresija, anksioznost i granični poremećaj ličnosti dijagnoze su s kojima živim svaki dan, i nerijetko u pozitivnoj korelaciji s religijskom traumom i odrastanjem u radikalno konzervativnoj okolini. A upravo se za razvoj toga ovakvim pristupom obrazovanju stvara plodno tlo.

Homeschooling bez nadzora i inzistiranje na “roditeljskom pravu” predstavljaju rizik za djecu i mlade. Posebice kad dolaze od organizacija i udruga koje stoje iza ove inicijative. I zato se, kao survivor 10-godišnjeg religijskog nasilja i osoba koja zna koliko je teško iz njega izaći, iskreno nadam da će se u ovoj borbi napokon čuti i naš glas jer zaista imamo što za reći. Posebno sada kad smo van zidova naših domova koji su tako dugo bili mjesto najveće nesigurnosti. Van crkvenih doktrina, koje su nas nemilosrdno gurale u ladice tko i što trebamo biti. Izvan ruku zlostavljača koji su trebali/e biti naše najbliskije i najsigurnije osobe. Sada, kada napokon možemo udisati slobodni/e, bez okova straha.

Akademski kućanski rad: Tko brine samo o karijeri, a tko i o svemu drugom?

Posted on by info@libela.org

Istraživanja iz različitih zemalja (1,2,3) pokazuju da u visokoškolskim institucijama žene obavljaju više administrativnih i organizacijskih poslova u odnosu na svoje muške kolege. Ove akademske obveze se u znanstvenim studijama i drugim izvorima nazivaju akademska služba ili akademske dužnosti (academic service), akademski kućanski rad (academic housework) ili akademsko održavanje (academic housekeeping). Termini povezani s neplaćenim radom u kućanstvu odabrani su kako bi se ukazalo „na paralelu s brojnim zadacima koji se obavljaju u kućanstvu, a o kojima oni koji ih ne obavljaju često ni ne razmišljaju.

Iako se ne radi o istim vrstama zadataka, krajnji rezultat je sličan – dobro funkcionirajuće kućanstvo i dobro funkcionirajuća institucija“.

Što je akademski kućanski rad i tko ga više obavlja?

Generalna podjela posla na fakultetima podrazumijeva istraživanje, podučavanje i administrativni posao ili akademski kućanski rad. Akademski kućanski rad često se opisuje kao niz „internih, neplaćenih zadataka koje je potrebno obavljati u akademskoj ustanovi kako bi ona nesmetano funkcionirala, a koje obavljaju neki, ali ne svi članovi fakulteta“. Slična definicija kaže da su to „aktivnosti koje se poduzimaju radi ispunjavanja organizacijskih i administrativnih potreba nečijeg radnog mjesta ili profesije“. Jedna od podjela je i na zadatke niskog statusa, poslove koji se obavljaju iz dužnosti te rad brige i njege. Neke od tih aktivnosti su: mentoriranje studenata_ica, pisanje pisama preporuke, članstvo u raznim internim odborima, itd. Ne gleda se na sve ove aktivnosti jednako, neke su nižeg, a neke višeg ranga i od njih se može imati direktna profesionalna korist.

„Neke su stvari vrednovanije od drugih – na primjer, članstvo u odboru može biti prilično niskog statusa, dok je uloga predsjednika odbora prestižnija. Dakle, tko dobiva tu ulogu? Također je potrebno identificirati i neformalne zadatke – tko mijenja drugog profesora_icu kada je bolestan_na, tko vodi bilješke na projektnim sastancima, tko je dio organizacijske grupe za božićnu proslavu, tko se pobrine za to da je rezerviran prostor za konferenciju? Te se stvari trebaju obaviti, ali oduzimaju vrijeme od drugih obveza i rijetko doprinose napredovanju u karijeri i promaknućima“, objašnjava se u najavi ankete o akademskom kućanskom radu na KTH Institutu u Stockholmu.

Mehanizmi iza neravnopravne podjele akademskog kućanskog rada

Znanstvena literatura sugerira da rod, akademski rang i interakcije na radnom mjestu utječu na aktivnosti tijekom radnog vremena zaposlenih u akademiji. Objašnjavanjem procesa i razlike u pozicijama moći koji stoje iza neravnopravne podjele akademskog kućanskog rada, jedna od novijih studija ponudila je odgovor na pitanje kako žene, dobrovoljno ili ne, završe obavljajući više akademskog kućanskog rada. Nanna Mik-Meyer, jedna od autorica istraživanja provedenog na tri sveučilišta u Danskoj, objasnila je da je cilj bio ustanoviti kako su to muškarci uspješno izbjegavali administrativne zadatke, a zašto su ih žene obavljale.

Dio odgovora na ovo pitanje je percepcija da su žene jednostavno bolje u obavljanju akademskog kućanskog rada, što je uvjerenje koje često dijeli i uprava fakulteta. Jedna od ispitanih profesorica u istraživanju izjavila je da neke od svojih kolega nikad nije vidjela da obavljaju administrativne poslove. „Nikada ih se ne pita, a ljudi kažu: ‘Da, ali on neće biti baš dobar u tome ili će odgoditi proces’“. Druga ispitanica prepričala je kako ju njezin pročelnik odsjeka često pita: „Možete li, molim Vas, to učiniti Vi? Ako pitam druge ljude, oni to neće dobro napraviti?“. Ti drugi ljudi su obično muškarci, rekla je.

I druga istraživanja ukazuju na to se žene češće pita da obavljaju administrativni rad radi, između ostalog, percepcije da su žene dobre u tom poslu i pretpostavke da će ga i prihvatiti. U istraživanju provedenom na sveučilištima u SAD-u pokazano je da su žene, u semestru u kojem su već prijavile veći angažman u aktivnostima nepovezanima s istraživanjem, dobivale veći broj novih zahtjeva za obavljanjem tih istih aktivnosti: podučavanja, savjetovanja studenata_ica, profesionalne službe. Nadalje, ranije spomenuto istraživanje u Danskoj koristilo je koncept „relacijskog rada“ da bi pružilo uvid u mehanizme iza rodne neravnopravnosti u podjeli akademskog kućanskog rada.

Autorice su identificirale četiri vrste relacijskog rada: prihvaćanje (obavljanje akademskog kućanskog rada bez nagrade), izbjegavanje (obavljanje što je moguće manje tog rada), trgovina (razmjena ovog rada za neku nagradu) i ulaganje (obavljanje ovog rada s nadom u nagradu u budućnosti). Istraživanje je objasnilo da vještine relacijskog rada podrazumijevaju balansiranje između vlastitih i tuđih interesa, ali da je to balansiranje povezano s organizacijskim očekivanjima koja nisu ista za sve zaposlene.

To znači da ne ulaze svi s istim startnim pozicijama u pregovore. U ovom slučaju, pokazalo se da je prihvaćanje bilo češće kod žena, dok su izbjegavanje i trgovina bili češći kod muškaraca. Ulaganje je bilo rodno obilježeno na način da su žene opisivale ulaganje kao očekivanje nagrade u budućnosti, a muškarci kao ostvarivanje neposredne koristi. Glavnu ulogu u distribuciji posla igrali su orodnjeni organizacijski zahtjevi i ideje što su čija prava i zaduženja, što je nekim zaposlenima (muškarcima češće nego ženama) davalo pravo da kažu ne, dok se od drugih (žena češće nego muškaraca) očekivalo da prihvate zadatke. Ipak, važno je napomenuti da su brojne žene opisivale i iskreni interes za preuzimanje aktivnosti akademskog kućanskog rada, između ostalog i zato što su ih povezivale i s poštovanjem i pripadanjem svojim odsjecima.

Naposljetku, istraživačice iz Danske predložile su daljnja istraživanja koja bi se pozabavila onim ženama i muškarcima koji se ne uklapaju u ove rodne podjele, tj. ženama koje uspješno odbijaju administrativne poslove i muškarcima koji te poslove prihvaćaju.

Utjecaj pandemije na akademski kućanski rad

Istraživanje utjecaja zdravstvene krize na raspodjelu posla unutar akademskih institucija ukazalo je na pojačavanje rodne neravnopravnosti u podjeli akademskog rada tijekom pandemije Covida-19 na portugalskim javnim sveučilištima 2021. godine. Polazeći od starijih teorijskih okvira koji objašnjavaju ugrađenu „orodnjenost“ radnih okruženja, sociologinja Mónica Lopes i njen kolega Caynnã de Camargo Santos bavili su se „izrazito nevidljivim i podcijenjenim“ dijelom akademskog kućanskog rada, kao što su mentoriranje studenata_ica, članstvo u internim odborima ili koordinacija preddiplomskih i diplomskih programa.

Pokazalo se da da je osim roda, važna kategorija i senioritet pa su se ovim zadacima najviše bavile mlađe profesorice. Kako bi istražile utjecaj pandemije na podjelu cjelokupnog akademskog rada, istraživačice su pitale provode li ispitani manje, jednako ili više vremena na određene zadatke u pandemiji u odnosu na predpandemijsko vrijeme. Rezultati su pokazali rodnu razliku.

 „Činjenica da su žene, neovisno o svojoj obiteljskoj ili profesionalnoj situaciji, tijekom tog razdoblja snosile veći dio tereta povezanog s povećanim materijalnim i emocionalnim zahtjevima nastave i akademske službe, odražava se u sve većoj neravnoteži u raspodjeli vremena za istraživački rad, koji uključuje temeljne aktivnosti važne za napredovanje u karijeri”, zaključuju Lopes i Santos.

Na kraju studije pozvali su na preispitivanje neoliberalnog modela akademske meritokracije i veće vrednovanje dijela “nevidljivih” akademskih aktivnosti, uključujući emotivnu podršku studentima i skrbni rad.

Pitanje za sindikalno organiziranje i odluke uprave

Izvještaj za švedski sindikat univerzitetskih profesora_ica i istraživača_ica (SULF) pokazao je da 10 posto od 2,995 ispitanih članica sindikata smatra da muškarci i žene nisu ravnopravni na radnom mjestu. S druge strane, od 2,451 muških ispitanika, samo je njih malo više od 3 posto izjavilo da misle da postoji rodna neravnopravnost na njihovom radnom mjestu. Anna-Carin Fagerlind Ståhl, istraživačica i autorica izvještaja, rekla je za sindikalni portal Universitetsläraren da je „vrlo jasno da se ženama dodjeljuju administrativni zadaci koji nemaju vrijednost za razvoj karijere češće nego njihovim muškim kolegama“. To im, objasnila je, „povećava radno opterećenje i usporava njihov profesionalni napredak“. Naposljetku je savjetovala poslodavcima da je vrijeme da se pozabave time da uopće saznaju kako je taj kućanski rad raspoređen tj. da ispitaju “tko je privilegiran, a tko nosi teret”.

Radna grupa za pitanja rodne ravnopravnosti, raznolikosti i jednakog postupanja Škole za arhitekturu i izgrađeni okoliš pri KTH Institutu u Stockholmu odlučila je napraviti točno to: mapirati akademski kućanski rad putem ankete za nastavničko osoblje i doktorande_ice u akademskoj godini 2024./2025. Nakon obrade podataka nadaju se da da će uprava imati jasniju sliku o tome kakvi sve zadaci koji se ne vrednuju u napredovanju u karijeri postoje i kako su raspoređeni. Ovo bi trebalo pomoći utvrditi postojanje nejednakih radnih uvjeta i služiti kao osnova za donošenje odluka kojima bi se te nejednakosti uklonile.

Neravnopravna podjela akademskog kućanskog rada

Istraživanja pokazuju da profesorice i istraživačice obavljaju više akademskog kućanskog rada u odnosu na muškarce na svojim radnim mjestima. Razlozi su višestruki, a jedan od njih je i stereotipna pretpostavka da će žene taj posao obaviti bolje od muškaraca. Žene zbog ove neravnopravne podjele češće imaju manje vremena za istraživačke akademske aktivnosti, koje donose napredovanje u karijeri.

*Projekt GenderFacts se financira kroz bespovratna sredstva iz sredstava Mehanizma za oporavak i otpornost. Dodijeljena od strane Agencije za elektroničke medije. Izneseni stavovi i mišljenja samo su autorova i ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Kao ni stajališta Agencije za elektroničke medije. Europska unija i Europska komisija ni Agencija za elektroničke medije ne mogu se smatrati odgovornima za njih.

Lejla Huremović: sreća koja dolazi iz otpora je nešto neopisivo

Posted on by info@libela.org

Ovogodišnja Bh. povorka ponosa, šesta po redu, održava se 14. lipnja pod sloganom “Ljubav je zakon”, koji nosi snažnu poruku otpora i zahtjeva za pravnom ravnopravnošću LGBTIQ+ osoba u Bosni i Hercegovini. Kroz kampanju i samu povorku, organizatori i organizatorice podsjećaju na činjenicu da nijedan od ključnih zahtjeva zajednice u prethodnih pet godina nije pretočen u zakonodavne promjene. Naprotiv, svjedočimo sve izraženijim pokušajima uskraćivanja već stečenih prava.

U razgovoru s Lejlom Huremović, članicom organizacijskog odbora Bh. povorke ponosa, razgovaramo o ovogodišnjoj kampanji i značenju slogana, o razvoju povorke od 2019. do danas, izazovima s kojima se LGBTIQ+ zajednica u BiH i regiji suočava, važnosti regionalne solidarnosti kao i medijskoj slici te rastućem utjecaju antirodnih narativa. Lejla je dugogodišnja aktivistkinja, feministkinja i jedna od najprepoznatljivijih javnih glasova za prava LGBTIQ+ osoba u BiH. Njeno iskustvo i upornost neizostavan su dio borbe koja i dalje traje.

Ljubav je zakon – ali zakon nije ljubav

“Ljubav je zakon” nosi snažnu poruku. Kako je došlo do izbora tog slogana i što on konkretno simbolizira u kontekstu ovogodišnje kampanje i borbe za pravnu jednakost LGBTIQ+ osoba u BiH?

Birajući ovogodišnju temu povorke, analizirali smo prethodnih pet godina povorki i naših zahtjeva koje smo upućivali ka institucijama i došli smo do zaključka da niti jedan od pet zahtjeva nije zaživio u praksi. Naprotiv, čak su vidljive i retrogradne politike, kojima se oduzimaju već stečena prava. S tim u vezi, svaki od naših zahtjeva je vezan za zakonska rješenja kojima bi se ostvarila ravnopravnost LGBTIQ+ osoba u odnosu na ostale sugrađane/ke. Tako je logičan slijed bio izabrati slogan Ljubav je zakon, koji simbolizuje činjenicu da zakon mora štititi ljubav, ali i da je ljubav jača od svakog zakona koji pokušava da ignoriše ili isključi LGBTIQ+ osobe. Činjenica je da naša ljubav postoji i van zakonske ravnopravnosti, ali je isto tako činjenica da nepostojanje zakonske ravnopravnosti ostavlja LGBTIQ+ osobe nezaštićenima, ranjivima i obespravljenima.

Kada pogledaš razvoj od prve Povorke ponosa 2019. u Sarajevu do danas, kako su se mijenjale reakcije društva i institucija? Koji su ključni pomaci ostvareni, a gdje se i dalje stagnira ili nazaduje, osobito kad je riječ o političkoj volji i zakonodavstvu? 

Jako je teško mjeriti promjene kada živimo u svijetu i društvu koje je toliko turbulentno i brzo promjenljivo. Živimo u upakovanom fašističkom i nacionalističkom društvu, koje se kroji po mjeri političkih moćnika, a nikako u službi građanina_ke. S tim u vezi, u zadnjih šest godina smo mogli svjedočiti različitom politiziranju preko povorke ponosa, korištenjem iste za jeftine političke poene, pokušajima zabrana i oduzimanja prava na javno okupljanje.

U takvom sistemu, svaka održana povorka je sama po sebi uspjeh, a ako tome dodate da je ipak svaka održana bez ijednog incidenta ili bilo kakvog fizičkog nasilja, onda bih to definitivno izdvojila kao važnu činjenicu. Naše neposustajanje i kontinuirana borba postaje neopodna u ovakvom okruženju. Mogu reći da je posebno Sarajevo otvorenije i da je u društvu vidljivo manje predrasuda, koje su se dijelom reflektovale i na druge gradove, ali opet nedovoljno da bi zajednica osjetila vidljivu promjenu. Sve je više LGBTIQ+ osoba koje su aut i dolaze na povorku, što govori da ih je ovakav vid aktivizma ojačao i ohrabrio da se zauzmu za sebe. 

Što se tiče političke volje, ona je toliko mala da je nevidljiva. Postoje određeni službenici i službenice, političari i političarke koji su spremni zauzeti se i raditi na zakonskim promjenama, ali političke volje za konkretnim zakonskim rješenjima nema. Zato ni šest godina nakon prve povorke mi nemamo osnovna ljudska prava, kao što je Zakon o istospolnom partnerstvu ili Zakon o rodnom identitetu, a ni nasilje nad nama se ne prepoznaje kao zločin iz mržnje, iako bi on zakonski kao takav trebao biti prepoznat. 

Kako vidiš ulogu Povorke ponosa u BiH u širem regionalnom kontekstu, kao dio borbe za ljudska prava na Balkanu? Postoji li osjećaj regionalne solidarnosti među organizatorima_cama i zajednicama?

Želim vjerovati da smo svi i sve svjesne da se suočavamo sa istim problemima i sa istim politikama, što je itekako vidljivo u jačanju anti-rodnih pokreta u cijeloj regiji.

Uistinu mi se čini da su povorke važnije sada nego ikada, da vidljivost i otpor koji pružamo kroz njih šalje jasnu poruku onima koji nas pokušavaju vratiti u četiri zida, ili čak, kriminalizirati, da nećemo to tako lako dopustiti.

Svijet se itekako okrenuo na desno, ka fašističkim, autoritarnim, diktatorskim režimima, a činjenica je da u takvom svijetu za nas nema mjesta. Zato trebamo jačati regionalnu saradnju, solidarnost i zajednički otpor. Ne dopustiti da se povorke zabrane ili ograniče i biti još više vidljivi i vidljive na ulicama naših gradova.

U Hrvatskoj su prajdovi, nakon više od dvadeset godina, postali gotovo festivalski događaji, otvoreni za obitelji s djecom, saveznike i saveznice, mlađe i starije generacije. Ipak, ta vedra slika vrijedi samo jedan dan u godini, dok ostatak godine LGBTIQ+ osobe i dalje žive u stvarnosti nasilja, straha i diskriminacije. Na kojoj je razini danas Povorka ponosa u Sarajevu? Može li se reći da je dosegla neku širu društvenu prihvaćenost, ili je još uvijek primarno čin otpora i hrabrosti manjine?

Ja bih rekla da su i festivalski prajdovi, u patrijarhalnom svijetu, sami po sebi sa svojom otvorenošću i slobodom, čin otpora. Bh. povorka ponosa je od početka grassroot protest, vrlo basic sa primarnim ciljem buntovničke protestne šetnje, koja u svom primarnom fokusu ima antifašizam, solidarnost, volonterstvo, aktivizam, ljubav, drugarstvo. Suočavali smo se u proteklih pet godina s mnogo izazova kada govorimo o samoj šetnji. Od potpunog zatvaranja grada, izolacije povorke tokom šetnje, pa sve do malo liberalnijeg pristupa, kada se sad zatvaraju ulice samo kada prolazimo tim dijelom. Sugrađani_ke sada mogu stajati pored povorke dok prolazimo. I to je veoma važno. Ali i dalje nismo potpuno otvoreni gdje svako u bilo kom trenutku može ući u povorku i šetati s nama.

Postoji li trenutak s neke od prethodnih povorki koji ti je posebno ostao urezan u pamćenje, kao nešto što te duboko potreslo ili ispunilo ponosom?

Svaka povorka, nakon mjeseci organizacije, stresa, problema i izazova, je za mene veliki osjećaj ponosa u onom trenutku kada stanemo na početak i krenemo šetati. Ta energija koja se stvori u tom trenutku, ta sreća koja dolazi iz otpora je nešto neopisivo i svaki put me preplave emocije. Isto tako, kada vidim da neke LGBTIQ+ osobe usprkos ličnim izazovima, čak neautovane, dođu jer osjećaju potrebu da dođu, zaista osjećam ogromnu zahvalnost i ljubav. 

Kako ocjenjuješ način na koji mediji u BiH izvještavaju o LGBTIQ+ temama? Ima li pomaka nabolje, ili je i dalje dominantan senzacionalizam i stereotipizacija? Pratiš li situaciju u Hrvatskoj – i kako bi usporedila medijske pristupe i vidljivost zajednice u te dvije zemlje?

Medijska slika u poređenju od prije 10 godina jeste bolja, ali i dalje ni približno dobra. Etablirani mediji, za koje znamo ko stoji iza njih, uglavnom izvještavaju neutralno, prenoseći saopštenja i izjave, govoreći o ovim temama samo onda kada se nešto događa, bilo da su povorke, festivali, ili pak napadi. Rijetko se može vidjeti da se ovoj temi govori tokom cijele godine, sa nekim blagim izuzetkom kod nekih medija. S druge strane, veliki problem prave divlji online portali koji nemaju ni impresum niti se zna ko stoji iza njih, koji šire mržnju, stereotipe, lažne vijesti. Čini mi se da je to tendencija koja je vidljiva u cijeloj regiji.

Ono što mogu primijetiti kada poredim BiH i Hrvatsku, da mi još uvijek nemamo dominantne medije poput Narod.hr kojima je u fokusu i agendi napad na prava LGBTIQ+ osoba, ali rasparčanih takvih tendencija itekako imamo. U svakom slučaju, čini mi se da medijska zajednica svojom preplavljenošću i težnji za hiperprodukcijom postaje sve više površnija, a sve manje suštinska.

U kojoj mjeri dezinformacije i moralna panika (npr. o “rodnoj ideologiji”) oblikuju javni diskurs u medijima?

Definitivno aktivno učestvuju u oblikovanju javnog mnijenja. Kratke vijesti i videi od minute, u kojima ne možete ući u suštinu, su doprinijeli tome da društvo misli da je informisano, a zapravo je zatrpano dezinformacijama, površnim informacijama izvučenim iz konteksta, čime se već uveliko oblikuju kroz takav sadržaj. S tim u vezi, kada čuju različite vijesti o „rodnoj ideologiji“ već usvajaju nešto što je iskrivljeno i što dovodi do onoga što je već vidljivo u društvu, a to je trend pokušaja ograničavanja prava žena, prava LGBTIQ+ osoba, sve pod krinkom zaštite nacije, porodice, ili čega već. Zato mi se čini da su kritička medijska pismenost i odgovorno izvještavanje ključni alati u borbi protiv ovog trenda.

Imaš li osjećaj da je medijska vidljivost doprinijela većem razumijevanju zajednice ili pak izazvala nove valove mržnje i otpora?

Teško mi je negdje vidjeti tačno da li je doprinijela razumijevanju, ali bih rekla da jeste doprinijela našoj vidljivosti, svijesti da smo dio ovog društva, da nismo došli ne znam ni ja odakle, ali sada da su mediji uspjeli u tome da društvo razumije naše potrebe, nisam sigurna. Rekla bih prije da su LGBTIQ+ osobe te koje su svojim autovanjem i kontaktom sa društvom uspjele doprinijeti boljem razumijevanju naših života. 

Kad prostor nije siguran, otpor postaje nužan

Antirodni pokreti i narativi prisutni su širom regije – od političkih govornica do vjerskih institucija, medija i školskih programa. Kako se ti pokreti manifestiraju u BIH? Koliko su snažni i koliko utječu na živote LGBTIQ+ osoba i prostor za borbu za ravnopravnost?

Itekako su snažni, iako možda ne još toliko vidljivi kao u Hrvatskoj. Ali jasan primjer koliko su snažni jeste nedavno brisanje rodnog identiteta iz Krivičnog zakona u Republici Srpskoj. Političke tendencije u RS-u u kontekstu rodnih politika su itekako vidljive, pa recimo postoji inicijativa da se Gender centar RS-a preimenuje u nešto drugo što nije gender. Kreće se od jezika, a dolazi se do stvarnih životnih posljedica. Sve to itekako utječe na živote LGBTIQ+ osoba, a tome je i dokaz napad na članove_ice povorke prije dvije godine u Banja Luci. 

Biti vidljiv_a i politički aktivan_na u BiH nosi brojne izazove. Kako aktivistkinje i aktivisti nalaze snagu i strategije za nošenje s prijetnjama, napadima i društvenim pritiskom? Kako se ti s time nosiš?

Iscrpljujuće je baviti se aktivizmom i, s tim u vezi, neophodno je praviti pauze, nalaziti mjesto za odmor. Razgovarati o svemu što smo preživjele i preživljavamo čini mi se kao neophodno. Stvoriti sigurne krugove podrške i razumijevanja. Meni su tu drugarice jako važne. Moj lični put u zadnjih 15 godina nije bio nimalo lagan, pa sam se suočavala sa depresivnim epizodama, iscrpljenošću, očajem. Na tom putu mi je mnogo pomogla psihoterapija, kroz koju sam naučila mnogo toga o sebi i svojim ličnim potrebama i željama, ali i načinu kako da ih ostvarim. Pronašla sam unutarnji mir i snagu, kao što sam i naučila da ne primam sve k srcu već da objektivno sagledam odakle dolaze napadi i šta oni govore o drugoj strani. 

U prošlim izjavama ističeš kako u BiH nedostaju sigurni prostori za LGBTIQ+ osobe. Kako ta činjenica utječe na kvalitetu života, mentalno zdravlje i osjećaj pripadnosti zajednici?

Mislim da mnogo utječe, jer ta nemogućnost da budete opušteni stvara dodatnu napetost, stres, ograničenost.

Ako tako živite godinama, postajete kruti, preplašeni, ranjivi, da niste ni svjesni toga. Može utjecati na sve sfere života, jer vam oduzima snagu, moć – koje su vam potrebne za snažnije korake naprijed. Ako se ne možete opustiti u sigurnom okruženju i biti ono što jeste, onda vremenom počinjete zatvarati svoje krugove, ograničavati svoju komunikaciju ili je prilagođavati, čime gubite autentičnost, a to može izazvati nezadovoljstvo, tugu, anksioznost, depresiju. Sigurna mjesta su utočište, snaga, moć.

Sigurna kuća, nesigurna budućnost

Otvaranje prve Sigurne kuće za LGBTIQ+ osobe u BiH je ogromna stvar, ali istovremeno i bolno svjedočanstvo o društvu u kojem živimo. Kako ti vidiš činjenicu da je ovakav prostor uopće potreban – da bi netko uopće mogao preživjeti, biti autentičan i siguran? Što nam, politički gledano, govori činjenica da ovakvu osnovnu zaštitu moraju osiguravati nevladine organizacije, a ne država?

Brutalna realnost života LGBTIQ+ osoba koje se suočavaju sa nasiljem. Nažalost, neke LGBTIQ+ osobe nemaju izbora nego da potraže ovakvu vrstu zaštite i podrške.

Strašno je koliko je nasilje nad LGBTIQ+ osobama neprepoznato unutar porodice, i koliko porodice misle da imaju pravo svoje dijete tući, uslovljavati, zaključavati – jer su gej. Očigledno je da ne postoji politička i institucionalna volja da zaštite LGBTIQ+ osobe, pa je sve spalo na nevladin sektor koji nerijetko upravo radi posao koji bi trebala država.

Ova inicijativa je podržana kroz europske fondove i programe. Koliko je međunarodni pritisak i podrška važan faktor uopće za napredak LGBTIQ+ prava u BiH? Možemo li govoriti o stvarnoj političkoj volji unutar zemlje, ili je napredak često “uvoz”? Jesu li nedavne promjene na međunarodnoj sceni, poput Trumpove odluke o obustavi USAID financiranja, utjecale na dostupnost podrške i sigurnost za zajednicu na terenu?

Podrška koju je Sigurna kuća dobila jeste važna, ali nedovoljna, jer se evo već sad ona suočava sa egzistencijalnim pitanjima, budući da od augusta neće imati sredstva, a ostali međunarodni fondovi, kao i domaće institucije, nisu spremne podržati kuću. Mislim da su svi pali na testu solidarnosti i podrške, jer se podrška kalkuliše i pruža na onim mjestima gdje je in. USAID-ovo gašenje je itekako ostavilo posljedice na podršku civilnom sektoru, pa su mnoge organizacije ili zatvorene ili primorane smanjiti svoje kapacitete, pa je samim tim i njihov rad sa zajednicom umanjen. 

Sigurna kuća ne bi smjela biti kraj priče, nego početak sustava podrške. Postoji li plan ili barem politička volja da se ovo iskustvo institucionalizira, proširi, replicira u drugim dijelovima BiH? Ili je ovo još uvijek borba entuzijasta protiv sistema?

Uposlenici Sigurne kuće aktivno rade godinu dana na pokušaju institucionaliziranja bar ove kuće, postoje određena obećanja, ali nažalost ništa više od toga. Uopšte nema govora za širenjem, iako mislim da to ni nije potrebno, za ovako malu državu, te da bi bilo neophodno ovu jednu učiniti stabilnom.

Znamo da su mnoge LGBTIQ+ osobe izložene nasilju upravo u vlastitim domovima. Šta bi poručila onim osobama koje se sada možda prvi put usuđuju zatražiti pomoć, a boje se da neće biti shvaćene ozbiljno ili da će naići na nove prepreke?

Da je uredu potražiti pomoć, da će im to otvoriti mnoga vrata za koja nisu znali da uopšte postoje. Dobit će važnu podršku i mogućnost izlaska iz kruga nasilja. Pozivam ih da se jave organizacijama koje se bave podrškom, da se obrate psihoterapeutima koji pružaju besplatnu psihoterapijsku podršku, sve to će im dugoročno promijeniti kvalitet života i izvući ih iz mraka.

I za kraj, što bi voljela da ljudi koji nikada nisu bili na Povorci ponosa znaju, a možda nikad nisu imali priliku čuti?

Povorka je najdivniji oblik kolektivnog širenja ljubavi, solidarnosti, sreće. To je nešto što vam se ne može opisati, pa vas pozivam da dođete i sami osjetite. 😊

*Članak je objavljen u sklopu projekta “Ravnopravne, ravnopravni, ravnopravno!”. Sufinancira ga Agencija za elektroničke medije (Fond za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija).

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org