info@libela.org

Ne u mojoj redakciji?

Posted on by info@libela.org

Sindikat novinara Hrvatske pokrenuo je regionalnu interaktivnu platformu „Žene u medijima – Stop uznemiravanju na radnom mjestu“.

Na njoj se možete informirati o rezultatima prvog dubinskog istraživanja okruženja žena u medijima u regiji, s fokusom na obrasce i vrste nasilja kojima su medijske djelatnice izložene. Istraživanje su proveli novinarski sindikati, udruženja i medijske organizacije iz Srbije, Bosne i Hercegovine, Slovenije i Hrvatske. 

„Ovo istraživanje pokazuje da nasilje nad medijskim radnicama nije izoliran slučaj, već stvarni, strukturalni i sistemski problem medijskog radnog okruženja“, stoji na platformi.

Status radnika i radnica u medijskoj profesiji danas je vrlo loš. Obilježavaju ga nepovoljni radni uvjeti, niske plaće, ugovori na određeno, rad u nepunom ranom vremenu za više medijskih kuća istovremeno, prekovremeni rad, kao i velik udio neplaćenog rada, ali i rada bez formalnih ugovora. Kratkoročni angažmani i nedostatak ugovora utječu na to da se radna prava sustavno krše. Ipak, u praksi, iskustvo rada u redakcijama za žene znatno se razlikuje od iskustva muških kolega. Odnosno, one su uz sve navedeno, izložene i rodno uvjetovanom uznemiravanju, nasilju i/ili diskriminatornim praksama.

Diskriminacija i kršenje radnih prava su svakodnevica medijskih redakcija

Nasilje, uznemiravanje i kršenje ljudskih prava u medijima rijetko se prijavljuje. Sudionice istraživanja kao glavne razloge zašto je tome tako navode nedostatak povjerenja u efikasnost i nepristranost procedura nakon prijave. Također, dio žena ističe i da se to događaja prečesto da bi prijavljivanje imalo smisla. Više od dvije trećine žena u regiji koje su navele da su doživjele diskriminaciju i kršenja radnih prava nije prijavilo takve incidente.

„Postojeći mehanizmi zaštite često se opisuju kao ‘mrtvo slovo na papiru’ zbog nedostatka preventivnih mjera, rodno osjetljivog pristupa, obuke zaposlenih te pouzdanih procedura primjene. Nisko povjerenje u interne procedure, strah od odmazde i učestali izostanak daljnjeg postupanja rezultiraju nedostatnim rješenjima i ograničenim ishodima“, stoji u zaključcima istraživanja. 

Regionalni upitnik popunilo je 606 žena iz ciljanih zemalja, medijskih djelatnica različite dobi, oblika zaposlenja te vrste medija. U Hrvatskoj je istraživanju pristupilo 216 ispitanica, u Srbiji 174, u Bosni i Hercegovini 101, a u Sloveniji 115 medijskih radnica. S nekolicinom njih su provedeni i dubinski, polu-strukturirani intervjui (33 sudionice).

Više od jedne trećine žena koje su sudjelovale u regionalnom istraživanju (37,79 posto), kazalo je da su doživjele rodno uvjetovanu diskriminaciju na radnom mjestu. Više od polovice sudionica (57,90 posto) izjavile su da su doživjele kršenje radnih prava. Više od 40 posto sudionica percipira spol kao primarnu osnovu identiteta koji oblikuje iskustva diskriminacije i kršenja radnih prava.

Najčešća kršenja prava odnosila su se na pravo na radno vrijeme i odmor, a potom na pravo na ugovor o radu.

Seksualno uznemiravanje i rodno uvjetovano nasilje nad medijskim radnicama

Ipak, najznačajniji nalaz istraživanja je ukazivanje na sistemsko i široko zastupljeno rodno uvjetovano nasilje i seksualno uznemiravanje nad medijskim radnicama u sve četiri zemlje koje su sudjelovale u istraživanju.

Većina ispitanica, njih 78,38 posto, potvrdile su da su ranije iskusile neki oblik rodno uvjetovanog nasilja tijekom rada. To obuhvaća rodno uvjetovane napade i prijetnje, diskreditaciju na rodnoj osnovi, verbalne i neverbalne oblike seksualnog uznemiravanja i seksualnog nasilja.

„Rezultati pokazuju da seksualno uznemiravanje nije marginalna pojava u medijskom sektoru, već strukturalni rizik koji je duboko ukorijenjen u organizacijskoj kulturi, u odnosima moći i institucionalnim praksama koje utječu na svakodnevni rad žena u medijima“, stoji na stranicama platforme.

Dvije trećine ispitanica (65,84 posto) izjavile su da su doživjele seksualno uznemiravanje. Učestalost tih iskustava je bila veća među ženama koje su novinarke (njih 69,12 posto je doživjelo seksualno uznemiravanje), a oko 30 posto žena potvrdilo je da su doživjele fizičko seksualno uznemiravanje – uključujući neželjeni, neprimjeren i/ili nasilan fizički kontakt. Najviše takvih slučajeva zabilježeno je u Hrvatskoj (38,89 posto). Kao počinitelje najčešće navode kolege iz redakcije, a potom nadređene. Općenito, nalazi istraživanja pokazuju da je seksualno uznemiravanje novinarki pretežno interni problem radnog mjesta, povezan s hijerarhijskim odnosima moći u redakciji.

Grafikon iz izvještaja

Nadalje, u kontekstu seksualnog uznemiravanja i nasilja ispitanice su izjavile da se od njih tražilo da pristanu na seksualne radnje u zamjenu za određenu uslugu, da su bile pod pritiskom da pristanu na seksualni čin, izložene spolnim organima počinitelja, da su primile pornografski ili seksualno eksplicitni sadržaj te da su njihove osobne fotografije ili videozapisi dijeljeni bez pristanka uz ponižavajuće i/ili seksualne konotacije. Većina ovih ispitanica (od 66 posto do 80 posto, ovisno o zemlji) nije prijavila takve slučajeve.  

Seksualna ucjena – zahtijevanje seksualnih usluga za određene pogodnosti – najčešće je zabilježena u Hrvatskoj, u odnosu na ostale zemlje. Najranjivije su žene u ranim fazama svoje karijere koje nastoje pronaći svoje mjesto u složenom medijskom radnom okruženju.

Grafikon iz izvještaja

Istraživanje je otkrilo i da su tri ispitanice preživjele silovanje ili pokušaj silovanja. Dvije žene nisu prijavile ove zločine, dok je jedna navela da je incidente prijavila nadređenima i odgovornim odjelima, kao i državnom odvjetništvu. U tom slučaju, nakon prijave nije pokrenut nikakav postupak.

Seksizam u medijskim redakcijama

Redakcije se nerijetko opisuju i kao toksična okruženja u kojima su diskriminatorne prakse, svakodnevni seksizam i uznemiravanje normalizirani. Većina žena iz Hrvatske i Slovenije prepoznala je i navodi da su doživjele komentare i šale temeljene na spolu ili ženskoj seksualnosti koji su bili neželjeni, ponižavajući ili su izazivali nelagodu, kao i negativne, ponižavajuće ili stereotipne komentare. Taj postotak je niži u Bosni i Hercegovini i Srbiji.

„Međutim, ključan interpretativan nalaz istraživanja jest da žene zaposlene u medijima često ne prepoznaju određene prakse kao seksualno uznemiravanje. Čak i kada su doživjele ponašanja poput neželjenih seksističkih šala u redakciji, ispitanice takve incidente često ne kategoriziraju kao uznemiravanja, što vjerojatno doprinosi nešto nižim stopama u BiH i Srbiji“, stoji u istraživanju.

Istraživačice i autorice izvještaja, s druge strane, smatraju da viši udjeli prepoznavanja u Sloveniji i Hrvatskoj su rezultat dulje izloženosti procesima senzibilizacije i podizanja svijesti te jasnijih normativnih standarda za prepoznavanje uznemiravanja.

„Kultura šutnje u redakcijama prikriva i normalizira svakodnevni seksizam kroz šale na poslu, isključivanje novinarki iz važnih ili „muških“ zadataka te učestalo omalovažavanje — što sve dovodi do otupljivanja osjetljivosti medijskih organizacija na neprimjereno ponašanje i obeshrabruje žene da prijavljuju rane oblike napada, što u konačnici dovodi do njihove eskalacije i institucionaliziranog nanošenja štete ženama na radnom mjestu“, stoji u istraživanju.

Dodaju i da seksistički narativi nisu ograničeni samo na redakcije, već da su prisutni na društvenim mrežama, u izjavama političara i javnih osoba. Sve to dodatno legitimizira i reproducira klimu i kojoj ponižavajući i seksualizirani komentari o novinarkama postaju normalizirani. Također, pozivajući se na podatke iz Hrvatske, istraživačice kazuju da i žene na rukovodećim pozicijama ponekad reproduciraju seksističke i mizogine obrasce. Navode i da su neke žene na višim pozicijama u medijskim organizacijama sklone internalizirati patrijarhalne obrasce i mizoginiju, umjesto da pružaju podršku i solidarnost svojim kolegicama.

Kultura šutnje u medijskim redakcijama

Rodno uvjetovano nasilje nad ženama koje rade u medijima je često neprepoznato i/ili neprijavljeno. Više je čimbenika zašto je tome tako, no normalizacija i relativizacija rodno uvjetovanog neprimjerenog ponašanja tome svakako pridonosi. Također, zaštita medijskih organizacija vrlo često ima prednost pred zaštitom žena te one ostaju obeshrabrene da prijave zlostavljanje ili neprimjereno ponašanje, a nerijetko i kažnjene unutar organizacije – bilo kroz odnos drugih kolega_ica prema njima ili kroz diskriminatorne radne prakse.

Prepreke prijavi najčešće su u najranijim fazama, osobito kad se incidenti iznose nadređenima ili odgovornim odjelima. Interni mehanizmi, ondje gdje postoje, često su nedostupni, formalni bez stvarnog učinka ili se primjenjuju ad hoc. Autorice navode da kada žene prijave kršenje prava, oni slučajevi koji uđu u formalne postupke, uglavnom se rješavaju u korist žena. Ipak, žene nerijetko procjene da su rizici profesionalnih posljedica i retraumatizacije veća šteta po njih od samog uznemiravanja, nasilja i/ili diskriminacije.

„U takvom okruženju mnoge žene ostaju u tišini i izolaciji, a iskustva rodno uvjetovanog nasilja ostaju neprijavljena, nevidljiva i neriješena“, stoji u izvještaju.

Stope prijavljivanja posebno su niske kad govorimo o seksualnom uznemiravanju, čemu svjedoči i to da je za dio žena ovo istraživanje bila je i prva prilika da progovore o iskustvima seksualnog uznemiravanja. U regiji približno 80 posto žena nije prijavilo seksualno uznemiravanje putem institucija ili relevantnih instanci unutar redakcija, a čak 65 žena je kazalo da o tome što im se dogodilo nisu razgovarale ni s kim – uključujući kolege, institucije, prijatelje ili članove obitelji.

„To dodatno naglašava duboko prikrivenu prirodu seksualnog uznemiravanja i prepreke u traženju podrške, koje mogu uključivati sram, strah od počinitelja i normalizaciju zlostavljačkog ponašanja. Drugi razlozi neprijavljivanja mogu uključivati želju da se situacija riješi privatno ili uvjerenje da incident nije bio dovoljno ozbiljan. Jedna sudionica istraživanja iz Hrvatske, koja je doživjela neželjene i ponižavajuće rodno uvjetovane šale i komentare, izjavila je da ih je odlučila ignorirati „jer nije bilo dovoljno ozbiljno za prijavu“, piše u istraživanju.

Cijelo istraživanje, kao i partikularna iskustva nekolicine ispitanica (posebice vezana uz seksualno uznemiravanje i nasilje) možete pročitati ovdje.

Tvrdnja da 90 posto djece koja iskuse rodnu disforiju kasnije iz nje izađe je bazirana na studijama koje su posljednjih godina kritizirane

Posted on by info@libela.org

Kritizirajući odnos pojedinih škola po pitanju edukacije djece o transrodnosti i rodnoj disforiji, u intervjuu koji je Herman Vukušić dao za portal zdravljeija.hr, između ostalog, navodi da „prema svjetskim referencama, više od 90 posto djece koja iskuse rodnu disforiju kasnije iz nje izađe“. On tvrdi da se djeca s „takozvanom pseudo rodnom disforijom“ danas tretiraju kao trajni slučajevi, a smatra da bi do kraja puberteta ili adolescencije vjerojatno iz nje izašli.

Provjerile smo na čemu se temelje podaci koje navodi Herman Vukušić, kao i njihovu točnost.

Procjena koju Vukušić navodi mogla bi se bazirati na nekoliko studija

Slične brojke onima koje navodi Vukušić mogu se naći u nekoliko često citiranih studija (1,2,3). Studija iz 2008. godine pod nazivom „Psychosexual Outcome of Gender-Dysphoric Children“ proučavala je 77 djece koja su u djetinjstvu bila upućena u kliniku zbog rodne disforije (prosječna dob 8,4 godine, a raspon od pet do 12 godina). Prateća procjena radila se nakon nekoliko godina, kada su ta djeca bila u dobi od 16 do 28 godina. Do 30 posto onih koji_e su u istraživanju sudjelovali_e kao djeca nije bilo moguće doći nakon toliko godina, a od preostalih sudionika_ica 27 posto je još imalo rodnu disforiju, a 43 posto je nije imalo.

U zaključku studije autori_ice pišu: „Većina djece s rodnom disforijom neće je imati nakon puberteta. Djeca s perzistentnom rodnom disforijom karakteriziraju se ekstremnijom rodnom disforijom u djetinjstvu nego djeca koja je nemaju nakon puberteta“.

Nadalje, još jedna studija iz 2008. godine se bavila ovom temom. Pod nazivom „A follow-up study of girls with gender identity disorder“ studija je pratila 25 djevojčica koje su kao djeca bile upućene u specijaliziranu kliniku u Torontu zbog „Gender Identity Disorder (GID)“. Prosjek dobi u djetinjstvu je bio 8.88 godina (raspon od tri do 12 godina), a prosjek u popratnoj studiji je bio 23.24 godine (raspon od 15 do 36 godina). Puni kriterij za GID je ispunjavalo 60 posto ispitanica, dok ih je 40 bilo ispod praga dijagnoze. Rezultati studije pokazali su da GID bio perzistentan kod tri sudionice (12 posto), a 22 sudionice (88 posto) nisu kvalificirane kao perzistentne.

Studija objavljena 2021. godine „A Follow – Up Study of Boys with Gender Identity Disorder“ pratila je 139 dječaka upućenih u kliniku zbog rodne disforije. U djetinjstvu su procijenjeni u prosječnoj dobi od 7,49 godina (raspon od 3,33 – 12,99), a praćeni su u prosječnoj dobi od 20,58 godina (raspon od 13,07 – 39,15). U djetinjstvu je 88 dječaka, 63,3 posto, ispunjavalo kriterije povezane s rodnom disforijom, a preostalih 51, 36,7 posto, je bilo ispod praga. Tijekom praćenja 139 sudionika istraživanja, njih 17, odnosno 12,2 posto klasificirano je kao perzistentna rodna disforija dok ih je, 122 klasificirano kao desisteri – osobe koje su „odustale“, odnosno pri kasnijem praćenju nisu ispunjavale kriterije prema metodologiji autora_ica.

Iako neke od ovih studija jesu u korelaciji s brojkama i procjenama koje navodi Vukušić, one su posljednjih godina opsežno metodološki i kritizirane (1,2,3).

Koje su glavne zamjerke tim istraživanjima?

Nekoliko je većih studija koje su uputile kritike na procjene od 90 posto onih koji_e „prerastu“ rodnu disforiju. „A critical commentary on follow-up studies and ‘desistence’ theories about transgender and gender-nonconforming children“ iz 2018. godine kazuje da: „vezivanje rodne raznolikosti u djetinjstvu uz okvir odustajanja (desistence) ili perzistencije je zakočilo napredak u razumijevanju dječjeg roda u svoj njegovoj složenosti. Longitudinalne studije praćenja ne uspijevaju nam pomoći da shvatimo što djeci doista treba“.

I pregled literature „Defining Desistence: Exploring Desistence in Transgender and Gender Expansive Youth Through Systematic Literature Review“ iz 2022. godine problematizirao je pojam odustajanja, odnosno „desistence“. Kroz analizu 30ak radova, zaključeno je da je pojam „desistence“ korišten nedosljedno. Odnosno, da su različiti istraživači_ice pod njim smatrali različite stvari (odustajanje kao nestanak rodne disforije nakon puberteta, odustajanje kao promjena rodnog identiteta iz trans i rodno raznolikog u cisrodni, odustajanje kao nestanak želje za medicinskom intervencijom i sl.). Uz to, zaključeno je da postoji nedostatak kvalitetnih studija vođenih jasnim hipotezama koje trenutno postoje te se sugerira da se pojam „desistence“ više ne koristi u kliničkom radu i istraživanjima.

„Takav zaokret mogao bi pomoći budućim istraživanjima da se odmaknu od pokušaja predviđanja rodnih ishoda i umjesto toga usmjere na smanjenje patnje povezane s rodnom disforijom kod transrodne i rodno raznolike djece“, stoji u zaključku pregleda.

Osim samog pojma odustajanja, kritike su se odnosile na nemogućnost praćenja dijela sudionika_ica početnih istraživanja (njihovo zanemarivanje u zaključcima ili stavljanje u kategoriju onih koji nisu perzistentni), na terminologiju koja je tada postojala – „Gender identity disorder“ u odnosu na rodnu disforiju danas te na to da nisu sva djeca u tim studijama imala jasnu rodnu disforiju (1,2).

U kontekstu kritika, zanimljivo je napomenuti da su autori_ice ranijih studija objavili_e odgovor na kritike longitudinalnih studija pod nazivom „A critical commentary on A critical commentary on follow-up studies and desistence theories about transgender and gender non-conforming children“. U svom odgovoru smatraju da ne treba odbaciti takve studije i napustiti ih. Po njima, praćenje djece kroz vrijeme i dalje je važno kako bi se razumjeli različiti razvojni ishodi. Ipak, i oni napominju da postojeće studije imaju svoja ograničenja te da metodologija i terminologija nije savršena. Upravo zato, smatraju da je dio njihovog rada i pogrešno interpretiran.

„Posljednjih godina mnogi su se pojmovi u našem području promijenili. Očito je da trebamo tražiti bolje izraze koji obuhvaćaju različite moguće ishode i bolje upućuju na moguću fluidnost u skupini koju se označava kao „desisters“… Umjesto polarizacije i optužbi koje često mogu pročitati u literaturu, suradnja u prikupljanju više (i kvalitetnijih) podataka o razvoju rodno varijabilne djece u različitim društvenim kontekstima bolje bi služila kvaliteti života transrodne djece. Djeci i njihovim obiteljima ne trebaju stručnjaci koji se prepiru, nego odgovorna skrb utemeljena na kvalitetnim dokazima“, stoji u zaključku odgovora.

Ima li istraživanja koja pokazuju drugačije rezultate?

Jedno od novijih istraživanja je i „Gender Identity 5 Years After Social Transition“ objavljeno 2022. godine. Studija je ispitivala stopu retranzicije i trenutačne rodne identitete 317 mladih osoba koje su se identificirale kao transrodne. Prosječna dob na početku istraživanja je bila 8,1 godina. Nakon prosječno pet godina, istraživanje je pokazalo da je u tom razdoblju oko 7,3 posto mladih barem jednom prošlo kroz retranziciju. Na kraju razdoblja od pet godina, 94 posto mladih se i dalje identificiralo kao trans, 3,5 posto se identificiralo kao nebinarno, a 2,5 posto se identificira kao cisrodno. Napominju da su i kasniji cisrodni identiteti bili češći među mladima čija se početna socijalna tranzicija dogodila prije šeste godine života. Njihove retranzicije često su se događale prije desete godine.

Rad pod nazivom „Consistency of Gender Identity and Preferences Across Time: An Exploration Among Cisgender and Transgender Children“ objavljen iste godine, analizirao je stabilnost rodnih preferencija kroz vrijeme te je obuhvatio 365 djece (158 transrodne djece, 79 cisrodnih braće i sestara te 128 nepovezane cisrodne djece). Zaključeno je da se skupine nisu razlikovale u pogledu ukupnog rodnog razvoja te da su imali sličnu razinu dosljednosti tijekom vremena.

„Kako bismo bolje razumjeli dinamiku rodnog razvoja kod sve djece, potrebno je više longitudinalnih istraživanja koja uključuju rodno konformirajuću i rodno nekonformirajuću djecu iz različitih društvenih sredina“, stoji u zaključku studije.

Reprezentativna istraživanja vezana uz rodnu disforiju još su relativno rijetka

Sve navedeno pokazuje da postoji prijepor oko metodologije i terminologije istraživanja na koja se Herman Vukušić poziva. Ograničenja tih studija prepoznaju i neki od njihovih autora_ica. Nadalje, radi se o temi čiji su uzorci istraživanja još uvijek relativno mali, terminologija se mijenja, rezultati se razlikuju ovisno o tome proučava li se populacija djece koja je prošla kroz socijalnu tranziciju ili ne, društveno – kulturni kontekst se konstantno mijenja.

Uzimajući sve to u obzir, zaključujemo da je izjava da „prema svjetskim referencama, više od 90 posto djece koja iskuse rodnu disforiju kasnije iz nje izađe“ pojednostavljena i selektivna, pa samim time dovodi u zabludu. Ne uzima u obzir ni kritike tih brojeva, ni kompleksnost samih studija koje se bave ovom temom.

Priča Sofije Tolstoj, žene u sjeni “genija”

Posted on by info@libela.org

Sofija Andrejevna Tolstoj, ruska spisateljica, supruga Lava Nikolajeviča Tolstoja ime je koje je apsolutno vrijedno svake pažnje. Premda višestruko talentirana, za glazbu, slikarstvo i fotografiju, njeno se ime najčešće veže uz dnevnike u kojima je pisala o životu i braku s Tolstojem. No, malo je poznato da je iza sebe ostavila niz djela – od dječjih priča, poezije, novela i memoara. Njen roman Čija je krivica? objavljen stotinjak godina nakon što je napisan, nedavno je objavljen u nakladničkoj kući Disput u prijevodu Sonje Prijić. Radi se o djelu koje ima posebnu važnost, gledano iz literarnog, društvenog, filozofskog, povijesnog i kulturnog aspekta.

Naime, roman Čija je krivica? autoričin je odgovor na pripovijetku njenog supruga Kreutzerova sonata, koja slovi kao njegovo najkontroverznije djelo.

Kontroverza proizlazi iz eksplicitnosti i ekstremnosti autorovih stavova o braku, seksualnosti, čistoći, nevjeri, nasilju i ubojstvu. Ta pripovijetka bila je zabranjena, njene su se kopije dijelile u tajnosti, a sama je Sofija urgirala i kod Cara Aleksandra III kako bi se zabrana ukinula. Poznato je da je Sofija pomagala suprugu oko uređivanja i objavljivanja njegovih djela. Svesrdno se založila oko teksta koji njoj nije išao u prilog, koji ju je štoviše, ocrnio u očima čitatelja koji su taj tekst smatrali utemeljenim u zbilji bračnog saveza Tolstojevih.

Kreutzerova sonata priča je o braku i bračnim odnosima, u kojoj Tolstoj iznosi izuzetno rigidne stavove, cinično i osuđujuće spram žena. Priča prati Pozdniševa, koji u kupeu vlaka drugom putniku pripovijeda svoju priču, o svom životu i braku koji je skončao kada je ubio vlastitu suprugu. Mnogi detalji te priče i glavnih protagonista podsjetit će na detalje iz biografije Tolstojevih. A Sofijin roman Čija je krivica?, fikcionalizirani je odgovor i opovrgnuće, paralelna priča s mnogo zajedničkih mjesta i podudarnosti. Ipak, njena strana priče pruža širi i slojevitiji pogled na žensko iskustvo i ulogu u braku, kao i poglede na ljubav i odnos.

Kreutzerova sonata

Tolstoj svoju pripovijetku počinje poznatim citatima o preljubu i braku iz Evanđelja po Mateju. Nekoliko putnika u kupeu vlaka zatiče se u raspravi o braku i rastavi. Jedni govore da nekada toga nije bilo, drugi pak dodaju da jest, ali manje, a treći kažu da danas bez toga i ne može, jer su svi postali naobraženi… Zvuči poznato, zar ne?

Jedan od putnika zaključuje da je sve izmaklo kontroli i da se žena ponajprije treba bojati muža, jedna se putnica zgražava, a ostali ostaju suzdržani. Putnica govori da su ta vremena prošla, a starac odgovara da ona ne mogu nikad proći. Mogli bismo povući paralelu između te rasprave iz kupea i primjerice današnjih komentara po društvenim mrežama, posebice kada je riječ o temama koja se tiču prava i uloge žena.

Mnogi dijelovi teksta primjer su dvostrukih mjerila, pa ono što je dopušteno muškarcima, ne može biti dopušteno ženama.

A pitanja putnice o ljubavi, duhovnom srodstvu i zajedničkim idealima, odbacuje se s podsmjehom kao nešto čega ima samo u knjigama. Krajem te rasprave počinje ispovijest Pozdniševa, vlastelina i plemića koji strpljivu suputniku započinje priču o tome kako je ubio vlastitu suprugu. Priču počinje životom prije ženidbe, govoreći da je živio kao razvratnik, ali s obzirom na to da su mnogi živjeli isto tako, da je to bilo uobičajeno, smatrao se za dobričinu i ćudoredna čovjeka. On svoj čin opravdava, preuzimajući ulogu žrtve, ne preuzimajući odgovornost za vlastite izbore i vlastita djela, o svemu govoreći tek kao o nečemu što ga je zadesilo, a ne što je sam birao činiti. Opisujući zlatnu mladež, opisuje razmjere razvrata, nazivajući ih emblemima čistoće. I takvi, naravno, od buduće supruge traže moralno savršenstvo, neokaljanost i čistoću, koje bi je činile dovoljno dostojnom da bude izabrana za suprugu.

Tu nailazimo na jedan motiv koji Tolstoj više puta ponavlja, Pozdnišev svojoj zaručnici, baš kao što je to učinio i Levin u Ani Karenjini, pa i sam Tolstoj Sofiji, neposredno prije vjenčanja predaje dnevnik koji sadrži detaljne opise vlastitih seksualnih iskustava. Pozdnišev je veoma rigidnih stavova koje ne preispituje, naprotiv, on generalizira i sudi prema vlastitim iskustvima. On ima sućuti samo prema sebi, svoju novopečenu suprugu ne razumije, ona mu se u svađi počinje gaditi. Njegova zaljubljenost, koju izjednačava s pohotom, prolazi u trenu u kojem su zadovoljena čula. Ona za njega nije biće, već objekt. Riječ je o liku koji nema kapacitet podnijeti puninu vlastite ljudske prirode, a kamoli tuđe, teži nekom vlastitom idealu nemogućem u realnosti. Žensku tjelesnost osuđuje, žensku prirodu ne razumije, žene su naprosto histerične i goropadne, štoviše on govori da žene koče napredak čovječanstva.

Puštaju žene na sveučilišta i u upravu, i gledaju na nju kao na predmet naslade, naučite je da tako gleda na samu sebe kako smo je i naučili, i ona će uvijek ostati niže biće. Ili će uz pomoć nitkova liječnika sprečavati začeće, to jest bit će prava prostitutka, ne ponižena do životinje, već do stvari, ili će biti ono što jest u najviše slučajeva – duševno bolesna, histerična, nesretna, kakve već sve mogu biti kad nemaju prilike da se duševno razviju. 

Priča, nadalje, opisuje strahotu odnosa i obiteljskog života, njegovu toksičnost i disfunkcionalnost ilustrirajući pitanje nejednakost i ulogu žene.

Ona je pokušala da nađe zaborav u napornim, uvijek hitnim poslovima oko domaćinstva, oko pokućstva, svoje i dječje odjeće, obučavanja, zdravlja djece. Ja sam nalazio svoj zaborav u službi, lovu, kartanju.

Muž je postajao sve ljubomorniji, paranoičniji i nasilniji dok u naletu ljubomore, sumnjičeći suprugu za preljub ne posegne za bodežom i ubije je. Na sudu ga oslobađaju krivnje za ubojstvo jer smatraju da je branio vlastitu čast. On sve dublje zapada u vlastitu paranoičnost i nije pretjerano reći, poremećenost, ne smatrajući sebe krivcem, jer ona je ta koja ga je uzrujala.

Nezreo, nasilan, egocentričan manijak kakvih su pune današnje crne kronike. On ne mari niti za vlastitu djecu, ne podnosi ni nju, ni njih kada su bolesni. Kada nešto zahtijevaju, za njega je to teret i opterećenje. I tako ova priča završava, neuračunljivim likom koji ubija vlastitu ženu zbog paranoje i ljubomore, smatrajući sebe velikodušnim jer joj oprašta grijehe koje ona i nije počinila.

Zanimljiv je i pogovor koji je Tolstoj napisao potaknut brojnim pismima čitatelja u kojem objašnjava što je tekstom želio izreći. Tu on ponavlja ono izrečeno u pripovijetci, da tjelesnu ljubav ne treba gledati kao nešto poetsko i uzvišeno, već kao životinjsko stanje koje unizuje čovjeka, smatrajući da je najveći ideal uzdržavanje, kako izvan braka, tako i u braku, pa po cijenu izumiranja.

Čija je krivica?

U odgovoru Sofije Tolstoj, romanu Čija je krivica? pratimo priču osamnaestogodišnje Ane, koja se udaje za vlastelina, kneza Prozorskog. Priča je to o njihovom mučnom odnosu i braku koji završava tako što knez u napada ljubomore ubija svoju suprugu.

Mnogo toga je isto ili slično Kreutzerovoj sonati, samo nam u ovoj priči Sofija Tolstoj, koja se pokazuje vrsnom pripovjedačicom, donosi prikaz tog braka i odnosa iz ženske perspektive, nudeći širu, slojevitiju i mudriju perspektivu.

Ana čezne za duhovnim, ne samo tjelesnim sjedinjenjem, koje ne može ostvariti sa suprugom. Brak za nju postaje mučenje, obiteljski život iscrpljuje sve njene resurse. Njena promišljanja, emotivna stanja i samopropitivanja otkrivaju svu težinu njena položaja. Sve vrijeme je iskrena prema sebi, dobro se poznaje, njeni ideali su u skladu s njenim bićem. U nje nalazimo istinsko razumijevanje, nema osude, nema dvostrukih mjerila, a njena moralnost je organska, proizlazi iz njenih uvjerenja, koje ona živi, od same sebe očekujući najviše.

U romanu je značajan njen odnos s Behmetjevim, obiteljskim prijateljem, prema kojem osjeća posebnu naklonost, otkrivajući kroz nju sve nijanse tankoćutne duše. Svoje emocije nosi unutar sebe, ne dopuštajući sebi slobodu koja bi štetila dobrobiti njene obitelji. Mnogo toga je u dvjema pričama isto, no jedna od značajnih razlika je što u Sofijinom romanu lik supruge prolazi kroz transformaciju, ona se mijenja, raste, razvija, sazrijeva i ta transformacija govori mnogo o ženama, njihovim ulogama, pričama i životima, posebice o tome kako brak i obitelj mijenjaju i utječu na živote žena.

Zar osim plašljivosti i tužne pokornosti od nje neće dobiti ništa drugo? I ništa drugo od njen i nije dobio. Bilo je to nasilje nad djetetom, ta djevojka nije bila spremna na brak; ženska strast koja se na trenutak probudila u njoj zbog ljubomore ponovno je usnula, ugušena sramom i otporom kneževoj tjelesnoj ljubavi.

Ana vrlo brzo uviđa da brak nije ono što je zamislila da će biti. Njene iluzije odmah bivaju srušene, ona vrluda između razočarenja i nade. Odnos za nju biva zbunjujuć, često se osjeća poniženom, priželjkuje da u njihovoj kući više ne bude tiha rascijepa. Nije bila spremna na samoću koju je iskusila u braku. Bilo joj je bolno prihvatiti raspad iluzija koje je imala o braku i o tome kako će rođenje djeteta poboljšati sve i ublažiti manjkavosti tog odnosa. Ona na kraju ostaje sama i u brizi o djeci. Jedan od najznačajnijih aspekata romana je prikaz koliko se drastično život žene mijenja u braku, dok za muškarca on i dalje ostaje komotan.

Knežev život nije se nimalo promijenio: odlazio je u lov, pisao članke. Ali Ana je vidjela da sve to radi ravnodušno i bez strasti. Bilo mu je dosadno, nepodnošljivo dosadno. Obiteljski ga je život opterećivao.

Zar se samo od toga sastoji naš ženski poziv, mislila je Ana, da od služenja tijelom dojenčetu prelazimo na služenje tijelom mužu? I tako naizmjenično, zauvijek! A gdje je tu moj život? Gdje sam ja?

Transformacija koju Ana proživljava od djevojaštva do braka i majčinstva u ovom je romanu sjajno i slojevito prikazana, kao i raznolika emotivna stanja i doživljaji, samosvijest i introspektivnost. Ana je u svakom trenutku iskrena prema sebi. Što god se događalo ona ostaje ukorijenjena u vlastitu mirnoću, staloženost i mudrost. To je vidljivo u njenom odnosu prema Behmetjevu, obiteljskom prijatelju u kojeg se zaljubljuje, ali to čuva u vlastitoj nutrini, ne djelujući prema vlastitim osjećajima i čežnjama. Mužu najviše zamjera ravnodušnost spram djece i gnušanje koje pokazuje prema njoj u muci i bolesti. Ona mu se ipak nastoji približiti, a on je uvijek hladno odguruje od sebe. I tu možemo vući drugu paralelu, Anin odnos s mužem i njeno prijateljstvo s Behmetjevim, istančan prikaz kako se različito jedna osoba može osjećati, neovisno u čijoj blizini se nalazi, i što druga osoba u njoj potiče. Važna su i njena promišljanja o idealima i načelima kojima ostaje vjerna bez obzira na sve.

Je li žrtva vrijedila one sumnjičave hladnoće, onog egoizma i pohote na koje je stalno nailazila kod svog uglednog, lijepog muža? Bih li trebala, i za koga, čuvati svoju čistoću? pitala se dalje Ana. Ne, ni za koga na svijetu, nije to tako. Čuvala sam je jer sam je ja voljela, ja sam je cijenila više od svega, i ako mi je ovaj čovjek drag, to je jedino zato što je i sam takav.

I ova priča završava ubojstvom ljubomornog, pomahnitalog supruga, koji nije ni u jednom trenu sposoban preuzeti odgovornost za svoje postupke, nego za sve okrivljuje nju. Kneza najbolje opisuje rečenica pri samom kraju romana: „U kneževu očaju bilo je nečeg stravičnog. Bila je to nemoćna histerija djeteta koje se izgubilo u šumi. Knez je napokon shvatio da je više nema, da ju je ubio ne samo onim komadom bijelog mramora već davno, davno prije time što je nije poznavao i cijenio…“

Priče onih koji_e su bili_e u sjeni

Premda je riječ o istoj priči, točnije dvije verzije iste priče, Sofijina je ona koja je šira, otvorenija, manje radikalna i rigidna, humanija spram ljudske prirode. Njena je knjiga, kao i njen lik, zrelija, mijenja se, razvija, dok lik kneza ostaj isti, krut, nezreo, sebičan i opasan za one koji su mu blizu.

U pogovoru koji je hrvatskom izdanju napisala prevoditeljica Sonja Prijić stoji: Kao Pozdnišev, a uostalom kao i sam Tolstoj, i knez Prozorski u noveli Čija je krivica? ženi se mnogo mlađom ženom, pati od ljubomore, prepušta se svojim tjelesnim željama. S druge strane, prema onome što znamo iz dnevnika i drugih biografskih izvora o Tolstojevima, mnogo je paralela između Anina i Sofijina života: selidba s mužem iz grada na selo, brojne trudnoće, briga o djeci, osjećaj izoliranosti i osjećaj umjetničke neostvarenosti. Neki autori smatraju i da je scena putovanja kočijom s vjenčanja, kada Prozorski siluje svoju mladu suprugu, također autobiografska, i da su upravo te paralele razlog zašto Sofija Andrejevna nije za života objavila svoju novelu. Možemo li autoričino suprotstavljanje ideji da se postojanje žene svodi na fiziologiju ocijeniti feminističkim? Znano je da je Lav Nikolajevič bio protiv ‘takozvane ravnopravnosti žena’, a da je Sofija Andrejevna bila skeptična prema ženskom pokretu. A opet, otvorivši pitanje obiteljskog života sa ženskog gledišta, stvorila je tekst koji nije samo odgovor supruge, već i odgovor oklevetane žene koja je odlučila kazati istinu o sebi.

U čitanju Kreutzerove sonate i Sofijinog odgovora Čija je krivica? mogu nam pomoći i zapisi iz Sofijinih dnevnika. Poput, primjerice, onog u kojem govori da zna da je Kreutzerova sonata usmjerena protiv nje, da joj je učinila veliku štetu te ju ponizila u očima mnogih. Sofija je pisala i o tome koliko je priželjkivala suprugovu nježnost i privrženost, ali dobila je samo divlju strast nakon koje bi uslijedio period hladnoće i ravnodušnosti. Često je u dnevnicima spominjala i to koliko je plaše njegovi izljevi ljutnje i bijesa.

Priča koju je ispripovijedala Sofija napisana je profinjenim, snažnim stilom. Ona se pokazala kao vrsna pripovjedačica, ponudila je vlastitu perspektivu i vlastito iskustvo, mnogo snažnije, mudrije i šire od onoga što o braku i odnosu piše Tolstoj u Kreutzerovoj sonati. Zanimljivo je napomenuti da je osim Sofije, svoj odgovor na Kreutzerovu sonatu dao i Sofijin i Lavov sin, Lav Lavovič Tolstoj, a sve su tri priče objavljene pod naslovom Varijacije na Kreutzerovu sonatu.

Rukopis Sofije Tolstoj dugo je vremena proveo čuvan u arhivima Tolstojevog muzeja. Ipak, zahvaljujući angažiranosti profesora_ica književnosti i prevoditelja_ica, izdan je, prevođen te poziva na čitanje i promišljanje tema koje su važne, uvijek aktualne i za kojima vazda treba posezati. A s posebnom pažnjom treba posezati za pričama onih koji_e su bili_e u sjeni, i ušutkivani_e. Takve priče često su najvrjednije.

20. Vox Feminae Festival

Posted on by info@libela.org

Vox Feminae Festival ove godine obilježava 20 godina kreiranja prostora susreta, stvaranja i zajedništva feminističke i kvir umjetničke scene. Od 2. do 24. svibnja diljem Zagreba očekuju vas raznolika događanja – filmski program, radionice, scenske izvedbe, izložba, razgovori i glazbeni program.

“Dvadeset godina stvaramo prostor za glasove koji su često bili potisnuti, zanemareni ili nedovoljno slušani. Kroz tekstove, razgovore, filmove, umjetnost i druženje, Vox je rastao zajedno s vama – kao mjesto otpora, učenja i zabave”, poručuju iz Voxa.

Dodaju da im je obljetnica vrlo važna: “ona je podsjetnik na kontinuitet rada, na sve suradnice i suradnike koji_e su oblikovali_e i portal i festival“.

Upravo zato su ovo jubilarno izdanje, 2. svibnja, odlučili_e otvoriti uz program LOUD! HR!, u 20 sati, na platou DKC Šesnaestica. Radi se o programu koji iz godine u godinu okuplja nove generacije glazbenica i kvir umjenica_ka te gradi zajednicu koja nadilazi samu pozornicu.

Što nas još očekuje na 20. izdanju Vox Feminae Festivala?

Ove se godine program održava na različitim lokacijama: u DKC Šesnaestica, u Kaptol Butique Cinema, Šatoru Cirkorame i Studio – galeriji Klet.

Na filmskom programu vas očekuju projekcije filmova “Marianne Faithfull: Broken English”, “Barbara zauvijek”, “Fantasy”, “Elektroničke vještice“, “Još jednom”, “Dressed in Blue” i “25 godina LORI“. Od radionica su pripremili_e “Filmsku radionicu: žene s videokamerama”, “Pričanje priče kroz drag: Nek’ se čuje i tvoj glas!”, “Živa arhiva: Radionica pisanja s Espijem Tomičićem” te radionicu izrade fanzina. Osim toga, možete doći na predstavu “Parabajka” i izložbu ilustracija (+razgovor) povodom 20. godina Vox Feminae.

Sudjelovanje na radionicama je besplatno uz prethodnu prijavu, ulaznice za filmske projekcije su pet eura, a ulaz na predstave je donacijski, prema mogućnostima. Cijeli program po danima i lokacijama nalazi se ovdje.

“U godini kada slavimo 20 godina festivala, Vox Feminae nastavlja otvarati prostor novim generacijama umjetnica i kvir autora_ica – dođi, sudjeluj i budi dio zajednice koja ga i dalje gradi”, poručuju iz Voxa.

Vidimo se na festivalu!

Komisija za položaj žena UN-a: između priznanja strukturnog nasilja i kompromisa bez napretka

Posted on by info@libela.org

Komisija za položaj žena Ujedinjenih naroda (CSW), kao glavno globalno međuvladino tijelo za promicanje rodne ravnopravnosti i osnaživanje žena, djeluje unutar složenog sustava UN-a kroz kombinaciju političkih pregovora, usvajanja neobvezujućih zaključaka i koordinacije državnih politika.

Ovogodišnje zasjedanje Komisije (CSW70) održano je u izrazito napetom globalnom kontekstu obilježenom rastućim političkim podjelama, jačanjem antirodnih pokreta i slabljenjem multilateralizma. Tema pristupa pravdi za žene i djevojčice otvorila je prostor za raspravu o duboko ukorijenjenim strukturnim nejednakostima, ali i razotkrila ograničenja samog UN sustava.

Službeni dokument sa zaključcima zasjedanja, tzv. Agreed Conclusions (završni dokument koji Komisija za položaj žena usvaja na svakom godišnjem zasjedanju, a riječ je o politički usuglašenom, ali pravno neobvezujućem tekstu koji definira prioritete, preporuke i smjernice za države članice), usvojen je po prvi put u povijesti CSW-a glasanjem, a ne konsenzusom. Ovaj proceduralni presedan signalizira duboku fragmentaciju među državama i slabljenje političke kohezije oko pitanja rodne ravnopravnosti.

Ta se fragmentacija nije očitovala samo u pregovaračkim procesima, već i u izravnim pokušajima intervencije u jezik završnog dokumenta. Kako je sam jezik koji koristimo izrazito bitan u reprodukciji nejednakosti, posebno je značajno da su države uspjele očuvati postojeći jezik o seksualnim i reproduktivnim pravima, unatoč pokušajima njegovog slabljenja. Također, odbijeni su pokušaji redefiniranja pojma roda u isključivo binarne okvire.

Međutim, upravo ta „očuvanja” otkrivaju temeljni problem koji se svodi na to da CSW70 nije donio značajan normativni napredak. Umjesto toga, bio je obilježen defenzivnom logikom i fokusom na zaštitu već postignutih standarda, a ne na njihovo proširenje te se u tom smislu može govoriti o svojevrsnoj stagnaciji, pa čak i regresiji političke ambicije. Dokument, iako politički značajan, ostaje ograničen u svojoj sposobnosti da adresira strukturalne uzroke rodne nejednakosti.

Deklarativna širina službenog dokumenta Agreed Conclusions

Središnji koncept dokumenta Agreed Conclusions, pristup pravdi, formuliran je široko i uključuje niz važnih elemenata: reformu pravosudnih sustava, uklanjanje diskriminatornih zakona, osiguravanje pravne pomoći te jačanje odgovora na rodno uvjetovano nasilje, uključujući njegove digitalne oblike. Dokument također prepoznaje da prepreke pravdi nisu samo pravne, već i društvene, ekonomske i kulturne. Ipak, unatoč toj deklarativnoj širini, konkretna rješenja ostaju dominantno smještena unutar institucionalno-pravnog okvira. Pravda se implicitno reducira na pristup sudovima, učinkovitost pravosudnih institucija i zakonodavne reforme.

Takav pristup zanemaruje temeljnu feminističku postavku da pravda nije samo pitanje formalnih mehanizama, nego i raspodjele moći, pristupa resursima i transformacije društvenih odnosa. U tom smislu, dokument reproducira klasično ograničenje međunarodnog prava: sposobnost prepoznavanja problema bez adekvatne transformacije okvira u kojem se ti problemi proizvode.

Agreed Conclusions identificira niz izvora nejednakosti, uključujući diskriminatorne zakone, štetne društvene prakse i socioekonomske barijere. Također, prepoznaje se povezanost rodno uvjetovanog nasilja i strukturalne diskriminacije, čime se implicitno otvara prostor za šire razumijevanje nasilja. Međutim, dokument ne uspijeva u potpunosti adresirati institucionalno nasilje kao ključnu dimenziju problema. Izostaje kritička refleksija o ulozi policije, sudova i sustava socijalne skrbi u reprodukciji nasilja kroz sekundarnu viktimizaciju, nepovjerenje prema žrtvama i proceduralne prepreke. Sustav se konstruira kao neutralan mehanizam zaštite, a ne kao potencijalni izvor nepravde. Time se propušta prilika za artikulaciju transformativnijeg pristupa pravdi koji bi uključivao dubinsku reformu institucija, a ne samo njihovo jačanje.

Jedan od najočitijih političkih sukoba tijekom CSW70 odnosio se na seksualna i reproduktivna prava. Konačni dokument uspijeva reafirmirati postojeće međunarodne standarde i zadržati ključne formulacije, unatoč pokušajima njihovog slabljenja. Ipak, ova činjenica više govori o kontekstu nego o ambiciji dokumenta.

Umjesto normativnog napretka, riječ je o obrambenom uspjehu. Jezik ostaje kompromisan, bez uvođenja progresivnijih koncepata poput reproduktivne pravde ili snažnijeg naglašavanja tjelesne autonomije. Takav ishod reflektira širi trend u globalnom upravljanju rodnom ravnopravnošću: prijelaz iz faze širenja prava u fazu njihove zaštite od regresije.

Dokument eksplicitno prepoznaje intersekcionalnu diskriminaciju i navodi različite skupine žena koje se suočavaju s višestrukim oblicima marginalizacije. Iako ova dimenzija predstavlja važan normativni pomak u odnosu na ranije, homogenizirajuće pristupe, intersekcionalnost ostaje uglavnom na razini retoričkog priznanja. Izostaju konkretni mehanizmi koji bi omogućili njezinu implementaciju u javnim politikama i pravosudnim praksama te postoji rizik da se intersekcionalnost instrumentalizira kao inkluzivni diskurzivni dodatak, bez stvarne transformacije struktura moći koje proizvode nejednakost.

Nadalje, CSW70 uvodi važan fokus na digitalno nasilje, umjetnu inteligenciju i tehnologiju kao nove prostore u kojima se rodna nejednakost reproducira. Time dokument prepoznaje promjene u prirodi nasilja i potrebu za regulacijom novih oblika štete. Ipak, pristup ostaje primarno tehnokratski. Nedostaje dublja analiza odnosa moći unutar digitalnog kapitalizma, uključujući ulogu tehnoloških kompanija, algoritamske pristranosti i globalnih nejednakosti u pristupu tehnologiji. Time se digitalna pravda tretira kao tehnički problem regulacije, a ne kao političko pitanje.

Strukturalno i institucionalno nasilje: nevidljiva dimenzija partnerskog nasilja

Prioritetna tema ovogodišnjeg zasjedanja CSW70 bila je „osiguravanje i jačanje pristupa pravdi za sve žene i djevojčice, uključujući promicanje uključivih i pravednih pravnih sustava, uklanjanje diskriminatornih zakona, politika i praksi te rješavanje strukturnih prepreka“. Jedan od važnijih, ali nedovoljno razrađenih aspekata rasprava doista se odnosio na strukturalno i institucionalno nasilje nad ženama koje su preživjele partnersko nasilje. Iako je službeni diskurs prepoznao potrebu za “pristupom pravdi”, feminističke organizacije upozoravaju da takav okvir često ostaje ograničen na formalne pravne mehanizme, zanemarujući načine na koje same institucije reproduciraju nasilje.

Za mnoge žene iskustvo nasilja ne završava izlaskom iz nasilnog odnosa, već se nastavlja kroz interakciju s institucijama što ih izlaže strukturalnom nasilju, kao i onim što nazivamo postseparacijsko nasilje: korištenje dostupnih javnih mehanizama za nastavak zlostavljanja žena od strane zlostavljača, posebno kada s njima imaju zajedničku djecu. Ovakvi obrasci ne predstavljaju izolirane propuste, već ukazuju na dublji problem: institucionalne strukture često počivaju na rodno pristranim pretpostavkama koje sustavno potkopavaju sigurnost i autonomiju žena.

Najava jednog od panela

Iako CSW70 naglašava važnost pravne zaštite, problematična je činjenica da se pravda uglavnom definira kroz pristup sudovima, kazneni progon počinitelja i formalno propisana prava, a takav pristup zanemaruje ključne prepreke poput ekonomske ovisnosti o nasilnom partneru, straha od gubitka skrbništva nad djecom, sekundarne viktimizacije u pravosudnom procesu i nedostatku sigurnih i dugoročnih rješenja (stanovanje, prihodi, fizička sigurnost).

Drugim riječima, pravni okvir bez socijalne i ekonomske dimenzije često ostaje nedostatan. Posebno važna tema, koja je dobila određenu vidljivost na CSW70, odnosi se na kriminalizaciju žena koje su preživjele nasilje. Feminističke organizacije ističu da se žene ponekad kriminalizira zato što su se branile, kazneni sustav ne prepoznaje kontekst dugotrajnog zlostavljanja, a zatvorski sustavi dodatno marginaliziraju žene koje su već bile žrtve. Pod posebnim rizikom od zatvaranja nalaze se žene koje su višestruko marginalizirane te se postavlja pitanje tko ima pristup zaštiti. Za ove skupine prepreke nisu samo pravne, već i administrativne, jezične i kulturne pa iako CSW70 formalno prepoznaje intersekcionalnost, ona rijetko prelazi razinu deklarativnosti.

Kriza multilateralizma i ograničeni domet UN procesa

Politički kontekst snažno je oblikovao ishode. Slabljenje financiranja UN sustava, smanjena uključenost nekih ključnih država i rastući utjecaj konzervativnih saveza doveli su do situacije u kojoj se pregovori vode pod stalnim pritiskom „najnižeg zajedničkog nazivnika”. Takva dinamika ima dvije posljedice: kao prvo, sadržaj zaključaka postaje sve općenitiji i manje obvezujući, a kao drugo, prostor za progresivne politike sve se više sužava. Feminističke organizacije stoga CSW70 često opisuju kao „obrambenu bitku”, a ne kao prostor za transformativne promjene.

Uloga Sjedinjenih Američkih Država na CSW70 bila je istovremeno manje vidljiva u formalnom smislu, ali duboko strukturirajuća u političkom i logističkom kontekstu. Za razliku od ranijih godina, kada su SAD često igrale aktivnu pregovaračku i normativnu ulogu, ovogodišnje zasjedanje obilježeno je njihovim djelomičnim povlačenjem iz ključnih multilateralnih procesa. Ovo povlačenje nije značilo neutralnost, naprotiv, odsustvo snažnog američkog političkog angažmana otvorilo je prostor jačanju konzervativnih i antirodnih koalicija, osobito u pitanjima seksualnih i reproduktivnih prava. U tom smislu, SAD su djelovale kroz ono što bi se moglo nazvati negativnim utjecajem, ne kroz aktivno oblikovanje progresivnih politika, već kroz izostanak njihove obrane.

Istovremeno, američka unutarnja i vanjska politika imala je izravan učinak na samu strukturu sudjelovanja. Vizni režimi i sigurnosne politike ograničili su dolazak brojnih feminističkih aktivistica, osobito iz zemalja Globalnog juga. Kampanja #CSW70WithoutUs, koju su pokrenule organizacije poput Women’s International League for Peace and Freedom, upravo je ukazivala na taj paradoks: rasprave o pristupu pravdi odvijaju se u prostoru kojem mnoge žene nemaju pristup.

Upravo ova situacija otvara šire pitanje o ulozi SAD-a kao države domaćina UN procesa u New Yorku. Iako formalno djeluju kao logistički domaćin, njihove nacionalne politike, osobito u području migracija i sigurnosti, imaju globalne posljedice na inkluzivnost multilateralnih foruma. Time se briše granica između „tehničkih” i političkih odluka. Dodatno, smanjenje financijske i političke podrške UN sustavu od strane SAD-a pridonosi dugoročnom slabljenju multilateralizma. Feminističke analize upozoravaju da takav trend ne samo da ograničava kapacitet UN-a, već i mijenja ravnotežu moći unutar njega, često na štetu progresivnih aktera. Iako SAD na CSW70 nisu bile najglasniji akter, njihova je uloga bila presudna u oblikovanju uvjeta unutar kojih se rasprava odvijala. Trenutna kombinacija političkog povlačenja i strukturalnog utjecaja čini njihovu poziciju jednom od ključnih i najproblematičnijih dimenzija ovogodišnjeg zasjedanja.

Popratni događaji: paralelni feministički prostor

Za razliku od službenog dijela, popratni događaji su ponovno funkcionirali kao ključni prostor političke artikulacije feminističkih zahtjeva. Organizirani od strane civilnog društva, akademskih institucija i pojedinih država, oni su omogućili rasprave koje su u formalnim pregovorima bile ograničene ili potpuno odsutne.

Najvažnije teme koje su dominirale popratnim događajima uključuju seksualnu i reproduktivnu pravdu i tjelesnu autonomiju, povezanost nasilja, siromaštva i kaznenog sustava, digitalno nasilje i tehnološke prijetnje, intersekcionalne pristupe pravdi (migracije, invaliditet, rasna i klasna dimenzija) te feminističke alternative postojećim pravosudnim modelima. Za razliku od službenog diskursa, koji se zadržava unutar institucionalnih okvira, popratni događaji su često nudili radikalnije interpretacije poput „transformativne pravde” ili pristupa pravdi usmjerenih na žene koje su preživjele nasilje (survivor-centered justice).

Ipak, ideje koje se artikuliraju na popratnim događajima rijetko se izravno prevode u službene zaključke. Iako služe kao prostor umrežavanja, razmjene znanja i političke mobilizacije, njihov utjecaj na formalne procese ostaje ograničen i posredan.

Zbog toga feminističke organizacije sve češće opisuju popratne događaje kao „paralelni svijet” unutar UN-a, prostor koji generira progresivne ideje, ali nema dovoljno mehanizama da ih institucionalizira.

Kristina Kulić u zgradi UN-a

Između simbolike i stvarnog utjecaja

Agreed Conclusions predstavlja važan normativni dokument koji potvrđuje postojeće međunarodne standarde i otvara prostor za adresiranje novih izazova, ali njihov doseg ostaje ograničen.

Dokument stabilizira postojeći poredak, ali ga ne transformira: pravda se prepoznaje kao ključna, ali se ne redefinira. Strukturalno nasilje se identificira, ali ne razrađuje. Intersekcionalnost se priznaje, ali ne operacionalizira. U uvjetima rastućeg političkog pritiska, takav ishod može se razumjeti kao nužan kompromis, ali istovremeno otvara ključno pitanje za feminističke pokrete i politike: ako je obrana postojećih prava postala dominantna strategija, gdje i kako će se artikulirati prostor za njihov daljnji razvoj?

Za razliku od službenih zaključaka, koji nisu u potpunosti adresirali činjenicu da su institucije često dio problema te su time ostavili prostor da sve ostane na razini formalnih obećanja, popratni događaji otvorili su prostor za eksplicitnije imenovanje institucionalnog nasilja. Tamo su feminističke organizacije govorile o sekundarnoj viktimizaciji kroz sustave, potrebi za transformativnom pravdom i modelima koji nadilaze kazneni sustav, uz jasan pomak s pitanja kažnjavanja počinitelja na pitanje dugoročne sigurnosti i autonomije žena koje su preživjele nasilje.

Takav raskorak ukazuje na dvostruku prirodu suvremenih globalnih procesa: dok se na razini službenih dokumenata reproduciraju kompromisi, prostor izvan njih otvara mogućnost artikulacije dubljih, transformativnih zahtjeva.

UN i dalje ostaje ključan normativni okvir koji omogućuje obranu postojećih prava, no njegova sposobnost da generira nove, ambiciozne politike sve je ograničenija. U tom kontekstu, feministički pokreti suočeni su s dilemom: nastaviti ulagati u multilateralne procese unatoč njihovim ograničenjima, ili razvijati alternativne prostore političkog djelovanja izvan njih.

Što kaže sudska praksa o pravu roditelja na izuzeće djeteta iz programa seksualne edukacije?

Posted on by info@libela.org

U posljednjih pola godine ponovno se u javnom i medijskom prostoru počelo problematizirati pitanje prava roditelja da samostalno odlučuju o odgoju svoje djece. Ovu temu u fokus iznova postavljaju društveni i politički akteri koji se protive obrazovanju djece i mladih o seksualnom zdravlju u javnim školama. Naime, u tijeku su tri lokalne, gradske inicijative uvođenja kurikuluma zdravstvenog odgoja i obrazovanja koji, uz ostale, uključuje i sadržaje vezane uz spolno i reproduktivno zdravlje te rodnu ravnopravnost. Dok se u Rijeci kurikulum već provodi, u Zagrebu i Puli su najavljene pilot provedbe u školskoj godini 2026./27. (1,2,3)

Članak 64. Ustava RH i standardi Europskog suda

U reakciji na zagrebačku inicijativu, krajem rujna prošle godine, Zagrebačka nadbiskupija objavila je Izjavu u kojoj navodi da roditelji “imaju pravo i slobodu samostalno odlučivati o odgoju svoje djece”, te da “im pravni poredak mora osigurati stvarno pravo izbora i škole i obrazovanja”, pozivajući se na Članak 64. Ustava Republike Hrvatske. Na taj isti Ustavni Članak referira se i Peticija naslovljena ’Hitno postupanje radi zaštite transparentnosti i prava roditelja u hrvatskim školama’ pokrenuta sredinom ožujka od strane organizacije CitizenGO. U njoj ističu da su „roditelji primarni odgojitelji svoje djece“.

Pritom se pozivaju na prva dva stavka spomenutog Članka 64 koji glase: „Roditelji su dužni odgajati, uzdržavati i školovati djecu te imaju pravo i slobodu da samostalno odlučuju o odgoju djece. Roditelji su odgovorni osigurati pravo djetetu na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti“.

Nadalje, argumentacijski okvir prava roditelja da odlučuju o odgoju svoje djece bio je zastupljen i na okruglom stolu pod nazivom ‘Treba li nam još jedan zdravstveni odgoj’, održanom krajem studenog prošle godine u Hrvatskom saboru u organizaciji saborskog Odbora za obitelj, mlade i sport. Jedna od uvodničarki, prof. dr. sc. Aleksandra Korać Graovac s Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, u svojem izlaganju je, između ostaloga, navela da je “Europski sud postavio određene standarde”, te citirala da “država ima pravo uvesti zdravstveni odgoj kad je neutralan i znanstveno utemeljen i ne smije indoktrinirati djecu protivno roditeljskim uvjerenjima”.

S obzirom na to da se argumentacija o pravu roditelja nasuprot uvođenja zdravstvenog odgoja stalno i iznova ponavlja kad se priča o uvođenju sveobuhvatne seksualne edukacije u škole (1,2,3,4) provjerile smo što kaže sudska praksa vezano za to pravo, a posebice smo se fokusirale na praksu Europskog suda za ljudska prava.

Što kaže sudska praksa?

Ustavni sud Republike Hrvatske je, u svojoj Odluci o Kurikulumu zdravstvenog odgoja 2013. godine, jasno poručio “da je odgovornost roditelja u smislu članka 63. stavka 2. Ustava ograničena pravom djeteta na potpun i skladan razvoj njegove osobnosti. To ujedno znači da roditelji nemaju pravo držati djecu u neznanju i sprečavati im dotok temeljnih informacija ili sadržaja važnih za potpun i skladan razvoj njihove osobnosti.” Uz to, sudi ističe i da je “zadaća javnog školskog sustava da bude neutralan i da u uravnoteženom nastavnom programu, u suradnji s roditeljima, omogući djeci temeljne informacije koje moraju biti prenesene na objektivan, kritički i pluralistički način”.

Ta se odluka referirala na postupak pokrenut od strane udruge GROZD, te je njome privremeno obustavljeno provođenje donesenog Kurikuluma zdravstvenog odgoja u osnovnim i srednjim školama. Ipak, valja napomenuti da Ustavni sud u toj slučaju nije razmatrao sam sadržaj Kurikuluma, već se fokusirao na proceduralne nedostatke. Odnosno, na izostanak adekvatne javne rasprave i izostanak uključivanja Nacionalnog vijeća za odgoj i obrazovanje te Vijeća roditelja u kreiranje Kurikuluma.

Nadalje, o relevantnim presudama i odlukama Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) pisalo se par puta u proteklom desetljeću kroz analize Faktografa 2017. i 2018. godine, u kontekstima tadašnjih prijedloga izmjena Zakona o odgoju i obrazovanju u osnovnoj i srednjoj školi, te nacrta novog Obiteljskog zakona (1,2). No, izgledno je potrebno još jednom ponoviti ključne odluke i zaključke ESLJP-a u odnosu na uključivanje seksualne edukacije u javne škole i prava roditelja na izuzeće djece iz nastave koja se kosi s njihovim (vjerskim) uvjerenjima.

U sudskoj praksi ESLJP-a slučajevi vezani uz pitanje nastave o seksualnom zdravlju u institucionalnom obrazovanju, tj. prava na obrazovanje i prava roditelja, pozivaju se na  tumačenje Članka 2. Protokola br. 1 Europske konvencije o ljudskim pravima.

“Nikome neće biti uskraćeno pravo na obrazovanje. U obavljanju svojih funkcija povezanih s obrazovanjem i poučavanjem država će poštovati pravo roditelja da osiguraju obrazovanje i poučavanje u skladu sa svojim vjerskim i filozofskim uvjerenjima“, stoji u navedenom protokolu.

Kako se objašnjava na početku Vodiča kroz sudsku praksu, Članak 2. navedenog protokola “predstavlja cjelinu kojom dominira njegova prva rečenica, dok je pravo navedeno u drugoj rečenici dodatak temeljnom pravu na obrazovanje”. Ovo stajalište potvrđeno je u nizu sudskih presuda u posljednjih pola stoljeća.

Prije točno pedeset godina, 1976. godine u slučaju Kjeldsen, Busk Madsen i Pedersen protiv Danske, donesena je temeljna presuda za daljnja tumačenja prava na obrazovanje. Roditeljima koji su prosvjedovali protiv obavezne seksualne edukacije u danskim državnim školama, smatrajući da to krši njihova vjerska i filozofska uvjerenja, Sud je odgovorio da stavovi roditelja ne mogu biti osnova za uskraćivanje točnih i znanstveno utemeljenih informacija djeci.  Drugim riječima, u odluci stoji da Članak 2. Protokola br. 1 ”ne dozvoljava roditeljima da prigovaraju integraciji takvog podučavanja ili obrazovanja u školski program, jer bi inače svako institucionalizirano podučavanje moglo postati nepraktičnim”.

Usto, ESLJP je presudio da država ima pravo uvesti program seksualne edukacije jer služi javnom interesu, uz obrazloženje da “određivanje i planiranje školskog programa (curriculuma) u načelu potpada pod nadležnost države”. Ipak, u odluci se, također, napominje da sadržaji i informacije moraju biti prenesene na objektivan, kritički i pluralistički način. Konačno, Sud je zaključio da uvođenje seksualne edukacije “ni na koji način ne vrijeđa vjerska ili filozofska uvjerenja podnositelja zahtjeva”.

Što kažu ostale odluke ESLJP-a?

I u narednim sličnim slučajevima, odluke ESLJP-a potvrdile su ove stavove, proglašavajući tužbe neutemeljenima ili nedopustivima s obzirom na pozivanje na povrede Članka 2. Protokola br. 1. Tako je 2000. godine u slučaju Jimenez Alonso i Jimenez Merino protiv Španjolske, Sud odbacio zahtjev oca koji, na temelju svojih vjerskih i moralnih uvjerenja, nije dopustio svojoj kćeri sudjelovanje na satovima seksualne edukacije u javnoj školi. U svom obrazloženju, ESLJP je naveo da nastava i edukacijski materijali o seksualnom zdravlju pružaju objektivne i znanstvene informacije, a koje su usmjerene na javne interese očuvanja dječjeg zdravlja, kao i njihovoga prava na obrazovanje.

U odluci iz 2006. godine, u slučaju Konrad i drugi protiv Njemačke, Sud je potvrdio primat dječjeg prava na obrazovanje nad poštivanjem roditeljskih uvjerenja i vjerskih razloga. Odbijen je zahtjev kršćanske obitelji za obrazovanjem svoje djece kod kuće, koji su tvrdili, da se u školskom sustavu poučavaju teme (npr. seksualna edukacija) koje su u suprotnosti s njihovim uvjerenjima. U obrazloženju je navedeno da zakonitost obaveznog pohađanja škole ima za cilj razvijanje socijalne integracije i pluralizma, te da je ključna za demokratsko društvo. Također, obavezno obrazovanje ne povređuje roditeljska prava jer mogu i dalje odgajati djecu u svojoj vjeri van trajanja školske nastave.

Slično tome, u odluci iz 2011. godine, u slučajuDojan i drugi protiv Njemačke, Sud je odbacio tužbe nekoliko kršćanskih parova koji su, na temelju svojih vjerskih uvjerenja, za svoju djecu tražili izuzeće od nastave seksualne edukacije. U obrazloženju, ESLJP je primijetio da takva nastava ima za cilj neutralno prenošenje znanja u skladu sa zakonskim odredbama i smjernicama, i nastavnim planom i programom, temeljenim na znanstvenim i obrazovnim standardima.

Usto, napomenuto je da je seksualna edukacija nužna “kako bi se djeci omogućilo kritičko suočavanje s utjecajima društva umjesto da ih izbjegavaju”, a sve s ciljem obrazovanja budućih “odgovornih i emancipiranih građana sposobnih sudjelovati u demokratskim procesima pluralističkog društva”.

Odluka iz 2018. godine, u slučaju A.R. i L.R. protiv Švicarske, također, se bavi pravom roditelja da djecu izuzmu iz programa seksualne edukacije u školama. No, u ovom predmetu podnositeljica zahtjeva je preispitivala postojanje i korisnost nastave seksualnog odgoja u vrtićima i nižim razredima osnovne škole (za dob od četiri do osam godina). Tvrdila je da takva nastava krši njeno pravo na privatni i obiteljski život (članak 8.) te slobodu mišljenja, savjesti i vjeroispovijedi (članak 9. Konvencije). Valja napomenuti da se ovaj slučaj temeljio na samoj Europskoj konvenciji o ljudskim pravima, odnosno njenim člancima, a ne na ranije navedenom Protokolu na kojem su bazirani ostali slučajevi. Razlog je taj što Švicarska nije ratificirala Protokol br. 1.

Sud je utvrdio da seksualna edukacija u ranoj dobi ima legitiman cilj sprječavanje seksualnog nasilja te zaštitu zdravlja djece. Također, naglašeno je “da je jedan od ciljeva školskog obrazovanja pripremiti djecu za društvenu stvarnost, zbog čega je spolni odgoj djece opravdan već u vrtiću i nižim razredima osnovne škole”. Sud je zaključio da obvezno pohađanje ove nastave ne predstavlja nerazmjeran zahvat u roditeljska prava, jer se kurikulum provodi na objektivan i kritički način, bez pokušaja indoktrinacije koja bi bila u suprotnosti s vjerskim uvjerenjima roditelja, te proglasio zahtjev neutemeljenim.

Pravo roditelja da samostalno odlučuju o obrazovanju i odgoju djece ima svojih ograničenja

Navedena sudska praksa ESLJP-a uistinu postavlja određene standarde s obzirom na pitanje prava roditelja na izuzeće djeteta iz programa školske seksualne edukacije. Donesene odluke pokazuju da država ima pravo provoditi nastavu o seksualnosti u školama kao dio javnog interesa i zaštite zdravlja djece, no isto tako govore da sadržaji i informacije u kurikulumu moraju biti neutralne i znanstveno utemeljene, te prenesene na objektivan, kritički i pluralistički način. U slučaju kada su sadržaji preneseni i kreirani na takav način, roditelji nemaju pravo, zbog svojih (vjerskih) uvjerenja, tražiti izuzeće djeteta od takve nastave.

*Tekst je nastao u okviru programa kojeg podržava Zaklada SOLIDARNA kroz Fond za žene u sklopu Programskih potpora za OCD-e.

Politika privatnosti

Copyright 2026. Libela.org