info@libela.org

Jesu li mlađi muškarci i dječaci generacije Z tradicionalniji?

Posted on by info@libela.org

Posljednjih godina u različitim medijima, kao i diljem društvenih mreža kruže objave koje tvrde da mlađi muškarci i dječaci generacije Z imaju tradicionalnije stavove o rodnim ulogama/pitanjima od prijašnjih generacija (1,2,3,4,5,6).

U ožujku ove godine, neposredno prije osmog marta, King’s College u Londonu objavio je veliko istraživanje Ipsosa provedeno na oko 23.000 osoba u 29 zemalja. Nekolicina naših medija, uključujući i RTL direkt, prenijeli su da istraživanje pokazuje da „Gen Z muškarci dvostruko češće od baby boomera vjeruju da žene trebaju biti poslušne“(1,2,3,4).

Jesu li gen Z muškarci i dječaci zbilja konzervativniji od prethodnih generacija provjerile smo u nastavku teksta.

Koji su nalazi najnovijeg Iposova istraživanja?

Najnovije istraživanje Ipsosa objavljeno ove godine pokazalo je da mladi muškarci rođeni između 1996. i 2012. godine (generacija Z) češće nego muškarci prethodnih generacija imaju tradicionalne stavove o rodnim ulogama.

Osim ranije spomenute tvrdnje u medijima, istraživanje pokazuje i da se 24 posto muškaraca generacije Z slaže da žena ne bi trebala izgledati previše neovisno ili samodostatno, dok se s tim slaže svega 12 posto baby boomer generacije. S tvrdnjom da je jednakost muškaraca i žena u njihovoj zemlji otišla predaleko slaže se 61 posto muškaraca generacije Z (49 posto baby boomera), a s tvrdnjom da je promocija jednakosti žena otišla toliko daleko da danas diskriminiramo muškarce slaže se 57 posto ispitanika generacije Z (42 posto baby boomera).

Zanimljivo je i da 21 posto muškaraca generacije Z vjeruje da su muškarci koji sudjeluju u brzi o djeci manje muževni, dok to smatra samo osam posto baby boomera. A još je zanimljivije da, unatoč svemu navedenom, muškarci generacije Z su – u odnosu na druge generacije – najskloniji vjerovanju da su žene koje imaju uspješnu karijeru privlačnije muškarcima (njih čak 41 posto).

Ipsos uspoređuje ove podatke i sa svojim nalazima iz godine ranije. Zaključuje da su opći stavovi uglavnom na istoj razini kao i prošle godine te da se, u odnosu na druge generacije, muškarci generacije Z najčešće slažu s tradicionalnim idejama. I to ne samo o ulozi žene, već i o ulozi muškarca.

Nasuprot muškarcima, 18 posto žena iz generacije Z smatra da žene trebaju slušati muža, no ipak više nego li generacija žene između 1945. i 1965. godine (baby boomer). Njih samo šest posto dijeli to mišljenje. Također, svega 15 posto žena generacije Z smatra točnim da žena ne bi trebala izgledati previše neovisno ili samodostatno, no ipak više od boomerica (devet posto). No, ako gledamo usporedbu stavova žena generacije Z sa ženama rođenim između 1981. i 1996. godine (milenijalke), postoci su u velikoj mjeri u blagom padu. Tako da žene generacije Z su uglavnom tradicionalnije od boomerica, ali su i manje konzervativne od prethodne generacije.

Zanimljiva je situacija i kad pričamo o mladim muškarcima i dječacima generacije Z, kad ih uspoređujemo s generacijom boomera – postoji značajna razlika, no trend tradicionalnijih stavova je (u najvećem broju pitanja) uzlazan po generacijama, tako da su razlike između muškaraca generacije Z i milenijalaca relativno male.

Što kažu ostala istraživanja?

O nekima od istraživanja na ovu temu smo već pisale u drugim tekstovima. Tako je studija UN Women iz 2022. godine, provedena u 20 zemalja, pokazala da i muškarci i žene u velikoj mjeri podržavaju tradicionalne rodne uloge, no muškarci to čine u nešto većem postotku. U toj studiji, s izjavom da „žene trebaju manje raditi i posvetiti više vremena brizi za obitelj“ najviše su se složili mlađi muškarci – njih 52 posto u dobi od 16 do 19 godina i 54 posto u dobi od 20 do 34 godine (velik broj ove dobne skupine čini upravo Z generacija). Usporedbe radi, 48 posto muškarca u dobi od 35 do 55 godina se složilo s tvrdnjom.

Izdanje Iposovih globalnih trendova za 2024. godinu kazuje da je na izjavu da je „glavna uloga žene u društvu ta da je dobra supruga i majka“ potvrdno odgovorilo 48 posto pripadnika generacije Z, u odnosu na 32 posto baby boomera. U toj anketi je sudjelovalo oko 50 000 odraslih osoba.

Tako na Ipsosovoj „The Gen Z Gender Gap“ sekciji piše: „Dok su prethodne generacije djelovale homogenije u svom ponašanju i mišljenjima, generacija Z je puna nijansi koje su posebno vidljive u rodnoj distribuciji. Dok su žene progresivnije u svojim razmišljanjima, u odnosu na žene prethodnih generacija, muškarci generacije Z ne samo da ne slijede taj trend, već su u nekim kontekstima postali jednako ili čak i konzervativniji od muškaraca prethodnih generacija“. 

Ipak, Ipsos piše i da se ova rasprava može voditi i izvan pitanja roda. „Društvene mreže, posebno TikTok i Instagram – preferirane platforme generacije Z igraju ključnu ulogu u fragmentaciji ponašanja i percepcija unutar ove generacijske skupine. U tim medijima algoritam je osmišljen za stvaranje ‘mjehurića’ što pojedincima s različitim stavovima sve više otežava razgovore, čak i među ljudima iste dobne skupine, budući da se grupe ‘formiraju’ na temelju pretraživanja korisnika“, piše Ipsos.

O utjecaju društvenih mreža, s naglaskom na tzv. manosferu, na odnos muškaraca i dječaka generacije Z prema temama iz područja rodne ravnopravnosti pisale smo ranije u ovoj rubrici.

Na tragu utjecaja društvenih mreža, istraživanje britanske tvrtke za istraživanje tržišta YouGov iz prošle godine došlo je do malo drugačijih zaključaka. Anketa na oko 700 mladića u dobi od 18 do 27 godina pokazuje slojevitost stavova generacije Z (1,2). U svojoj studiji su ispitivali uvjerenja mladića po pitanju rodne ravnopravnosti, maskuliniteta i mizoginije. Tako su, primjerice, došli do podataka da jedan od sedam muškaraca generacije Z (15 posto) smatra da je napredak žena loš za muškarce, što je manje od milenijalaca i pripadnika generacije X (20 – 23 posto).

S druge strane, s obzirom na to da je istraživanje imalo veliki fokus na mizoginiju, jedan od stavova koji se ispitivao je i „da žene mogu biti krive za seksualno zlostavljanje, bilo zbog pijanstva, odabira odjeće ili nekog drugog načina koji su same tražile“. Rezultati su pokazali da jedan od osam mladića ima to mišljenje (12 posto), što je u skladu sa stavovima prethodnih generacija (11 – 15 posto).

„Iako potencijalno mizogine stavove zasigurno ima manjina mladića i dječaka, u mnogim slučajevima oni nisu znatno češći nego među starijim generacijama. Doista, rezultati pokazuju i da mladi muškarci češće imaju progresivnije rodne stavove od starijih generacija. Međutim, studija otkriva da mladi muškarci povoljnije vide osobine povezane s toksičnim maskulinitetom“, stoji na njihovim stranicama.

Koristeći podatke iz šest istraživanja, koja su obuhvaćala 82 187 pojedinaca (rođenih između 1995. i 2009. godine) u 24 europske zemlje preprint rad iz ove godine „A new puzzle of equality? Gender gap in gen Z’s gender equality attitudes in Europe“ došao je do zaključka da su rodne razlike u stavovima između muškaraca i žena manje po pitanju norma vezanih za rodne uloge, poput roditeljstva, a veće za stavove vezane uz tržište rada ili rodnu ravnopravnost. U tom recentnom radu, i oni naglašavaju važnost kontekstualiziranih i višedimenzionalnih perspektiva o stavovima o rodnoj ravnopravnosti generacije Z.

O podijeljenosti stavova generacije Z po pitanju rodne ravnopravnosti, maskuliniteta, rodnih uloga i sličnih pitanja pisalo je još nekoliko studija (1,2).

Unatoč tomu što dio podataka sugerira tradicionalnije stavove muškaraca generacije Z, oni su složeniji nego li se prikazuje  

Značajna istraživanja pokazuju da su mladi muškarci i dječaci generacije Z (1996. do 2012. godina) tradicionalniji u svojim stavovima od generacije baby boomera (1945. do 1965. godina). No, isto tako, dio studija naglašava da su stavovi unutar generacije podijeljeni te da se radi o mješavini egaltarnih i tradicionalnih stavova.

Isto tako, recentno istraživanje koje su proveli Ipsos i King’s College u Londonu pokazuje značajnu razliku kad se generacija Z usporedi s boomerima, dok je razlika s prethodnom generacijom – milenijalcima – relativno mala. Odnosno, trend tradicionalnijih stavova u tom je istraživanju, uglavnom, uzlazan po generacijama.

S druge strane, isto istraživanje je pokazalo da su žene, također, (uglavnom) tradicionalnije od boomerica, no stavovi su im ili isti ili progresivniji od stavova prethodne generacije – milenijalki.  

Menstruacija i (peri)menopauza: to su normalne stvari!

Posted on by info@libela.org

Krenula je digitalna kampanja #tosunormalnestvari kako bi se osvijestile poteškoće s kojima se žene nose za vrijeme menstruacije i (peri)menopauze na radnom mjestu. Provode je CESI – Centr za edukaciju, savjetovanje i istraživanje i Pstaboo. Kampanja je potaknuta istraživanjem o utjecaju simptoma menstruacije i (peri)menopauze na radnu učinkovitost žena, o čemu smo na Libeli već pisale.

Na Instagramu CESI i Pstaboo-a svaki utorak i četvrtak možete poslušati nove edicije “Vrućih priča s ulice”, i/ili “Tete u gradu”. Radi se o kratkim video isječcima u kojima se s građanima_kama dijele podaci istraživanja te se provjerava njihovo znanje/pretpostavke o problemima s kojima se žene susreću kad govorimo o menstruaciji i (peri)menopauzi. U ediciji “Vruće priče s ulice” autorice istraživanja ruše stigmu i tabue vezane za (peri)menopauzu, dok u serijalu “Teta u gradu” razgovaraju o menstruaciji.

Što se pitalo građanke i građane o (peri)menopauzi i menstruaciji?

Na pitanje “Što mislite koliki postotak žena se osjeća nesposobno za rad kad prolaze menopauzu?”, ispitanici_e su dali_e raznolike odgovore: “40 do 50 posto; Ja ću reći 30; 20 posto?; 40ak – 50ak posto?”.

Podaci ranije spomenutog istraživanja pokazali su da 58,9 posto ispitanica radi i kad se ne osjeća sposobno te da najčešće osjećaju povišeni stres. Nakon ukazivanja na postotak, za dio ispitanika_ica taj podatak nije bio iznenađenje, no dio ipak nije očekivao tako visok postotak.

Na pitanje “Je li te ikada strah da ćeš procuriti na poslu?”, ispitanice su odgovorile “O da. Da, da, apsolutno; Da, svaki mjesec”.

Rezultati istraživanja pokazuju da se 51,1 posto žena boji da će procuriti na poslu za vrijeme menstruacije. Saznavši podatak, ispitanice su komentirale da su “očekivale i veći postotak”.

A što su upitani_e rekli_e o dostupnosti menstrualnih potrepština ili o mogućnosti da žena dobije otkaz zbog simptoma menopauze – poslušajte u ostalim edicijama “Tete u gradu” i/ili “Vrućih priča s ulice”.

Cijelo istraživanje možete pročitati ovdje.

Žena, život, sloboda: prikaz višedesetljetne borbe iranskih žena (drugi dio)

Posted on by info@libela.org

Nakon Islamske revolucije položaj žena u Iranu nije se razvijao jednoliko, već je uvelike ovisio o političkom vodstvu i njegovoj interpretaciji islamskog prava.

Tijekom razdoblja umjerenijih i reformističkih vlasti, poput onih Akbara Hashemi Rafsanjanija i Mohammad Khatamija, dolazi do određenog poboljšanja položaja žena. U tim razdobljima poticalo se sudjelovanje žena u obrazovanju te djelomično u javnom životu, što je rezultiralo porastom broja studentica i većom vidljivošću žena u društvu. Također, u praksi su se neka društvena pravila, poput odijevanja, počela fleksibilnije primjenjivati (1,2).

Suprotno tome, u konzervativnijim razdobljima naglasak je bio na strožoj primjeni islamskih normi, što je dovodilo do dodatnih ograničenja u svakodnevnom životu žena, osobito u pogledu odijevanja, zapošljavanja i sudjelovanja u javnom prostoru. Unatoč različitim razdobljima, temeljni pravni i politički okvir ostao je nepromijenjen, što znači da su žene i dalje bile suočene sa sustavnom neravnopravnošću u brojnim aspektima života.

Iako su postojale inicijative pojedinih predsjednika da unaprijede položaj žena, činjenica je da strogi islamski zakoni nužno ugrožavaju žensku populaciju te ne odražavaju ravnopravnost ni u jednoj kategoriji. Muškarci i žene se, prema zakonu, razlikuju u nizu aspekata, uključujući kaznenu odgovornost, prava vezana uz brak i razvod, sudjelovanje u javnom i političkom životu, ali i u sportu i umjetnosti. Prema ustavnom okviru, načelo jednakosti spolova priznaje se u onoj mjeru u kojoj to odgovara islamskom pravu. Međutim, budući da postoje različite interpretacije tog prava, takav okvir dovodi do neujednačene primjene zakona, a posredno i do različitih oblika diskriminacije žena i djevojčica (1,2).

Život pod islamskim zakonima

Iranski zakoni koji se tiču žena često se smatraju iznimno problematičnima, osobito kad je riječ o zakonima o obiteljskom i seksualnom nasilju. U zakonodavnom okviru ne postoji eksplicitno prepoznato kazneno djelo silovanja niti sustavno regulirano obiteljsko nasilje. Ono se u pravilu tretira unutar šire kategorije vezane uz seksualne prijestupe, tzv. zina što je seksualni odnos izvan braka, bez dopuštenja ili s dopuštenjem.

Ako žena prijavi silovanje, suočava se sa strogim dokaznim zahtjevima, zločin mora biti potvrđen priznanjem počinitelja ili svjedočenjem četiri muška svjedoka. U slučaju da ne uspije dokazati da je riječ o silovanju, a ne o dobrovoljnom odnosu, postoji rizik da sama bude optužena za zinu (nedopušten seksualni odnos izvan braka). Kazne s kojima se žene mogu suočiti u takvom slučaju su bičevanje, kamenovanje i ponekad smrtna kazna (1,2,3).

Slični problemi vidljivi su i u kontekstu dječjih brakova koji su u Iranu dozvoljeni pod određenim uvjetima. Prema zakonu, minimalna dob za ženidbu za djevojčice je 13 godina, dok je za dječake ona 15 godina. Osim toga, djevojčice se mogu legalno oženiti kad imaju devet lunar godina (što je osam godina i devet mjeseci) ako roditelji i sud pristaju na taj brak. Zakonski je, također, određeno da žena treba zadovoljiti seksualne želje svoga partnera.

Iranski režim ne skriva brojeve djece koja su u braku, stoga je iz službenog Statističkog centra Irana (inačica Državnog zavoda za statistiku) poznato da je u 2020. godini 31 379 djevojčica u dobi od 10 do 14 godina u braku. Isti je Statistički centar objavio da je između 2021. i 2022. godine, u braku bilo 27 558 djevojčica ispod 15 godina. Iako javno dostupne brojke pokazuju da je broj oženjenih djevojčica velik, pretpostavlja se da je u stvarnosti on još veći zato što dio dječjih brakova nije registriran (1,2,3).

Tijekom desetljeća postojanja Islamske Republike, položaj žena u Iranu se mijenjao ovisno o političkom kontekstu, no nikad nije dostigao ravnopravnost. Međutim, žene diljem Irana to nije spriječilo da se bore za svoja prava. Posljednji veliki prosvjedi za ravnopravnost žena zbivali su se tijekom 2022. i 2023. godine, kao reakcija na smrt Mahse Amini. Radi se o djevojci koja je bila uhićena zbog nepravilnog nošenja hidžaba, nakon čega je uhićena i prebijena, a kasnije je i preminula „pod nejasnim okolnostima“. Povodom njene smrti, iranski narod izašao je na ulice pod parolom “žena, život, sloboda” koji potječe iz ranijih ženskih borbi diljem sjeveroistočne Afrike i jugozapadne Azije. Iako se borba proširila i van granica Irana, strogi zakoni koji reguliraju odijevanje žena nisu promijenjeni, a prosvjedi su ugašeni brutalnom represijom režima (1,2).

Priča bez završetka

Položaj žena u Iranu kroz posljednjih stotinjak godina dramatično se mijenjao s obzirom na to koja je vlast u određenom trenutku u svojim rukama držala moć. Od razdoblja modernizacijskih reformi pod dinastijom Pahlavi, preko naglog zaokreta nakon Islamske revolucije, pa do suvremenih prosvjeda inspiriranih represijom režima, jasno je da žene u Iranu nikad nisu bile zadovoljne svojim položajem i pasivnim promatranjem vlastite sudbine.

Iako su zakonski i društveni okviri često ograničavali njihovu slobodu, upravo su unutar tih oblika nastajali različiti oblici otpora, solidarnosti i borbe za ravnopravnost.

Profesorica koja je okupljala studentice u svom domu, ujedno i autorica knjige, Azar Nafisi, u želji je za pravednim društvom napustila Iran i preselila u Sjedinjene Američke Države. Svojim je studenticama ostavila prostor za razmišljanje i dokazala im da književnost može pružiti bijeg, možda ne fizički, ali fiktivni.

U kontekstu aktualnih političkih događaja, pokušaji rušenja režima često dolaze uz visoku cijenu. Intervencije koje se predstavljaju kao oslobađajuće nerijetko dovode do radikalizacije institucija i čitavog sustava, stvarajući još represivnije i nasilnije sustave. U tom smislu, sukobi koji zahvaćaju Iran i regiju podsjećaju na ranije ratove u kojima položaj žena nije bio unaprijeđen, već dodatno pogoršan. Stoga, priča o iranskim ženama nije samo priča o ograničenjima, već i o trajnoj borbi koja, unatoč svemu, ne prestaje.

*Prvi dio teksta možete pročitati ovdje.

Žena, život, sloboda: prikaz višedesetljetne borbe iranskih žena (prvi dio)

Posted on by info@libela.org

Prošlo je dvadeset godina otkad je objavljena Lolita u Teheranu, naslovljena prema djelu Lolita Vladimira Nabokova. Iako su je pratile različite reakcije, knjiga donosi uvid u živote žena rođenih u Teheranu, glavnom gradu Irana. Radnja prati skupinu studentica koje, na poticaj svoje profesorice, svakog četvrtka ujutro dolaze u njezin dom, gdje zajedno čitaju i raspravljaju o zabranjenoj zapadnjačkoj književnosti. Simbolički, ali i kao čin tihog otpora režimu u kojem žive, djevojke u sigurnosti profesoričina doma skidaju veo propisan zakonom. Kako autorica Azar Nafisi opisuje, upravo u tom prostoru one pronalaze vlastiti identitet i slobodu.

“Kad bi moje studentice ušle u tu prostoriju, skinule bi sa sebe nešto više od samih velova i ogrtača. Postupno, svaka je od njih zadobivala obris i oblik, postajući vlastito neponovljivo ja. Naš svijet u toj dnevnoj sobi, s prozorom koji je uokvirivao moje voljeno gorje Elburz, postao je naše svetište, naš samodostatni univerzum, rugajući se stvarnosti crno zaogrnutih, stidljivih lica u gradu koji se prostirao ispod”, piše Azar Nafisi (2003: 6).

Iako vrijeme radnje nije jasno definirano, sudbina studentica iz knjige relevantna je danas, ali i već pedeset godina u kojima žene žive u društvu podređenom muškarcima.

Borba iranskih žena protiv režima koji ih tlači ponekad prelazi državne granice. Mahsa Amini, dvadeset dvogodišnja djevojka kurdsko-iranskog podrijetla, za razliku od svojih kolegica iz knjige, svoj je hidžab u javnosti nosila na način koji vlasti smatraju nepropisnim. Zbog toga je završila u policijskom pritvoru, a potom i u bolnici te je preminula pod čudnim okolnostima.

Sudbina iranskih žena kroz prošlost se mijenjala, ali je ostala obilježena raznim oblicima represije. Ovaj tekst nudi odgovore na pitanje kako je biti žena u društvu koje od samog početka nameće granice, očekivanja i pravila ponašanja.

Prije revolucije: razdoblje modernizacija i proturječja

Kad se govori o položaju žena u Iranu, najčešće se kreće s vremenom prije Islamske iranske revolucije, odnosno razdobljem Reza-šah Pahlavija koji je Iranom vladao od 1925. do 1941. godine te njegovih nasljednika iz dinastije Pahlavi. Reza-šah smatrao je da se modernizacija može postići odvajanjem religije i klera od države te slabljenjem tradicionalnih ideja. Poseban je naglasak bio stavljen na poboljšanje položaja žena i približavanje tzv. zapadnjačkim idejama. Inspiraciju je za svoje djelovanje pronalazio u Kemalu Atatürku, velikom turskom vođi poznatom po sekularnim i modernim reformama (1,2).

Po uzoru na Atatürka, Reza-šah Pahlavi uvelike je bio fokusiran na poboljšanje obrazovnog sustava, što je pridonijelo i poboljšanju položaja žena. Broj žena u obrazovanju tijekom 1920-ih i 1930-ih značajno je rastao. U razdoblju od 1926. do 1927. godine broj djevojčica upisanih u osnovne škole bio je oko 17 000, što je bilo oko 21 posto ukupnog broja upisanih na toj razini, a u srednje škole šest posto ukupnog broja upisanih na toj razini. Do 1946. broj djevojčica upisanih u osnovne škole bio je 26 posto ukupnog broja, dok je u srednje škole ta brojka iznosila 21 posto.

Iako je u početcima postojala jaka segregacija između muškaraca i žena u obrazovnom sustavu, iransko Ministarstvo obrazovanja željelo je tome doskočiti. Tako je 11. listopada 1935. godine objavljen dokument kojim se potiče zapošljavanje žena kao učiteljica koje su nazvane “korisnijima i efikasnijima” u radu s malom djecom. Zapošljavanje učiteljica u muške razrede doprinijelo je postupnom stvaranju mješovitih škola, a prve takve otvorene su u Teheranu, Quazvinu i nekim gradovima u današnjem zapadnom Azerbajdžanu. Tadašnji teheranski režim u cilju je imao povećati pismenost među ženskom populacijom i poticati stanovništvo ruralnih krajeva na obrazovanje.

Niz pozitivnih promjena prenesen je i na visoko obrazovanje. Za vrijeme vladavine Reza-šaha otvorene su nove obrazovne ustanove koje su mogle upisati žene te je naređeno Teheranskom sveučilištu da otvori svoja vrata ženama. Iako su žene od 1936. godine mogle upisati fakultet, one su bile odvojene od muškaraca u predavaonicama i knjižnici. Obrazovni programi za žene s godinama su napredovali te su se prestali ograničavati na čitanje Kur’ana ili vjersku pouku. Žene su u tim godinama mogle upisivati tečajeve o vođenju doma, obrazovanju djece, higijeni, likovnim umjetnostima, kuhanju i obrtima. Za potrebe učenja, neki su zapadnjački udžbenici prevedeni na perzijski jezik. U godinama neposredno prije islamske revolucije, žene su mogle upisivati studij medicine i prava što je bilo revolucionarno za te godine (1,2,3).

Ostvarivanje političkih prava vs. oduzimanje privatnih sloboda

Osim u obrazovnom sustavu, dinastija Pahlavi reforme je provodila i na drugim terenima. Vrlo brzo pri dolasku Reza-šaha na vlast, donesen je zakon kojim se dozvoljava ženama rastava braka u određenim okolnostima. Spomenuti zakon bio je preteča Zakona o zaštiti obitelji iz 1967. godine kojim su produbljena prava na rastavu braka te je legalna dob za udaju podignuta s 15 na 18 godina. U iranske su zakone postupno uvođene i druge mjere socijalne zaštite kao što su koncept porodiljinog dopusta i invalidnine.

Osim već spomenutih razloga, pedesete i šezdesete godine bile su važne zato što su se ženama dala politička prava, poput mogućnosti glasanja na svim izborima i kandidiranja na izborima.

U iransku su se povijest upisale i dvije ministrice iz toga razdoblja Farrokhroo Parsa i Mahnaz Afkhami. Politička prava bila su dio reformi iz Bijele revolucije 1963. koje je proveo Mohammad Reza Pahlavi. Iako zvuči banalno, vrijeme dinastije Pahlavi bilo je vrijeme u kojem su žene mogle sudjelovati u svim aktivnostima, uključujući različite sportske discipline ili odlaske u kino.

Usprkos tomu što je razdoblje dinastije Pahlavi na papiru zvučalo odlično, činjenica je da su na terenu postojali stvarni problemi (dječji brakovi u ruralnim sredinama, nejednaka prava na razvod, zabrana ženskih udruženja koja nisu pod nadzorom države). Prvi veliki problem javio se u siječnju 1936. godine kad je Reza-šah donio uredbu kojom se zabranjuju sva vrsta muslimanskih pokrivala, uključujući hidžab i čador, tradicionalno islamsko pokrivalo (Kashf-e hijab). Novina je objavljena tako da su kraljica i njene dvije kćeri u javnost izašle bez pokrivala. Kashf-e hijab donesen je s ciljem promoviranja nacionalnih ideja i prilagodbi zapadnjačkih tipova odijevanja. U praksi, taj je zakon značio razodijevanje djevojčica i žena u javnoj sferi. Žene koje su odbile skinuti svoje pokrivalo, bile su prebijane, a domovi su bili pretraživani. Takav je zakon rezultirao time da su mnoge žene odbile izlaziti i ostajale u mraku kako bi izbjegle policijsku represiju.

Prema dostupnoj literaturi, zabrana pokrivala izazvala je negativne reakcije te otpor dijela društva (a i politike), osobito među klerikalnim krugovima. Zabrana pokrivala trajala je pet godina, do 1941. godine, nakon čega je uredba ukinuta te je nošenje pokrivala u javnosti postalo dopušteno (1,2,3).

Od revolucije do represije

Reforme dinastije Pahlavi su poticale modernizaciju, no izazvale su i značajno nezadovoljstvo među stanovništvom. Iako je Iran tijekom 1950-ih i 1960-ih bio četvrti najveći proizvođač nafte u svijetu, prihodi od nafte nisu se usmjeravali isključivo u razvoj zemlje. Značajan dio se trošio na nabavu skupe vojne opreme, privilegiranje visokih dužnosnika režima te osobno bogaćenje. Takva raspodjela resursa potaknula je ogorčenje u društvu, što je dovelo do jačanja oporbe i porasta političkog radikalizma. Događaj koji se može smatrati povodom revolucije zbio se u siječnju 1978. godine kad su novine Ettel’at u svom članku napale Ruhollaha Khomeinija, vođu Iranske revolucije. Optužile su ga da vodi nemoralan život te su tvrdile da nije pravi Iranac zato što mu se djed doselio iz Indije. S obzirom na to da je novine kontrolirao tadašnji režim, bilo je jasno tko stoji iza toga.

Cijela je situacija potaknula masovne demonstracije u kojima je ubijeno 70, a ranjeno više od 500 prosvjednika_ica. Slični, ali svakog puta znatno masovniji prosvjedi, ponavljali su se svakih 40 dana zato što prema učenjima šijitskog islama, mučenike 40 dana nakon smrti treba oplakivati molitvom u džamiji (1,2,3).

Protjeran Khomeini vratio se u Iran 1. veljače 1979. nakon što je 14 godina proveo u izgnanstvu. Po svom povratku u državu, budući ajatolah dobio je veliku podršku svoga naroda i imenovao „svoju“ vladu, premda je u tom trenutku postojao legalni državni aparat. Tadašnja vlast je brzo popustila pred revolucionarnom strujom, režim se urušio te je 11. veljače vlast došla u ruke Khomeinija. Već prije službenog stvaranja islamske republike, Khomeini je 7. ožujka najavio da će hidžab biti obavezan u javnom prostoru.

Njegova je odluka potaknula masovne prosvjede koji su započeli na Dan žena, 8. ožujka i trajali šest dana. Prosvjednice su tvrdile da u ranom islamu nije postojala takva obaveza, već je to bilo podređeno ljudima samima. Osim toga, mnoge su žene obavezna pokrivala smatrale zadiranjem u vlastitu slobodu zato što su izgubile mogućnost biranja odjeće. Prosvjedi protiv obaveznog hidžaba bili su najranija borba naroda protiv režima i prvi pokazatelj okrutnosti režima prema ženama.

Ključan trenutak bio je referendum na kojem su se građani_ke trebali izjasniti žele li islamsku republiku, 97 posto birača_ica glasalo je za uspostavu. Islamska Republika Iran proglašena je 1. travnja 1979. godine. Žene su pritom odigrale važnu ulogu u revolucionarnim zbivanjima na strani Khomeinija, od širenja informacija, preko pomaganja ozlijeđenim ljudima do oružane borbe. Postoje podaci koji govore o tome da je sam Khomeini isticao značaju ulogu žena u uspjehu revolucije.

Ipak, revolucija koja je dovela do uspostave novog režima bila je specifična po tome što je ona predstavljala zaokret od sekularnih modernizacijskih politika prema društvenom uređenju utemeljenom na religijskim načelima. U tom kontekstu, položaj se žena znatno promijenio dolaskom islamske vlasti. Te političke promjene ubrzo su se konkretizirale kroz zakonodavne i društvene mjere koje su izravno utjecale na svakodnevni život žena.

*Nastavak slijedi u drugom dijelu teksta

Odluka suda: postupci posvojenja za istospolne parove moraju se dovršiti

Posted on by info@libela.org

Upravni sud u Zagrebu donio je pravomoćnu presudu kojom je potvrdio da se postupci posvojenja u istospolnim obiteljima ne smiju zaustavljati, već se moraju provesti do kraja, u skladu s najboljim interesom djeteta. Time je poništio odluke Ministarstva rada, mirovinskog sustava, obitelji i socijalne politike i Hrvatskog zavoda za socijalni rad.

Riječ je o slučaju u kojem je žena željela posvojiti dijete svoje životne partnerice, u situaciji koja je pravno usporediva s brojnim primjerima u heteroseksualnim obiteljima, primjerice kada jedan partner posvaja dijete drugog partnera nakon razvoda ili smrti biološkog roditelja.

Sud je utvrdio da ne postoji pravna osnova za isključivanje životnih partnera_ica iz postupka posvojenja i zaustavljanja procedure. Osobito kad je osoba već prošla stručnu procjenu i upisana u registar potencijalnih posvojitelja.

Kronologija postupka

Dugine obitelji kazuju da ova odluka dolazi nakon višegodišnjeg pravnog procesa koji je pokazao da institucije, unatoč ranijim sudskim odlukama, nastavljaju ograničavati prava istospolnih parova u praksi. Podsjećaju da su još 2021. godine sudovi potvrdili da istospolni parovi imaju pravo pristupiti procjeni za posvojitelje, a 2022. godine Visoki upravni sud tu je odluku učinio pravomoćnom.

“Unatoč tome, Ministarstvo je kroz administrativne odluke i dalje onemogućavalo posvojenja. Obustavilo je postupak posvojenja u ovom konkretnom slučaju, i odbilo žalbu, sve dok nakon dugog sudskog procesa Upravni sud nije poništio takve odluke i naložio ponovno postupanje. To znači da nadležna tijela sada moraju ponovno provesti postupak i donijeti odluku uzimajući u obzir pravno shvaćanje suda, bez isključivanja podnositeljice zbog njezina statusa životne partnerice”, poručuju iz Duginih obitelji.

Navode i da u obrazloženju presude sud ističe da nije dopušteno različito postupanje prema osobama samo na temelju njihove seksualne orijentacije. Uz to, naglašava da životni partneri_ice moraju biti tretirani jednako kao bračni i izvanbračni drugovi, te da upis u registar posvojitelja mora imati stvarni pravni učinak.

“Sud dodatno navodi da je pravno nelogično dopustiti nekome ulazak u sustav posvojenja, a zatim ga iz tog sustava isključiti isključivo zbog statusa životnog partnerstva. Posvojenje u Hrvatskoj regulirano je Obiteljskim zakonom, no sud je naglasio da se njegove odredbe moraju tumačiti u skladu s Ustavom i zakonima koji zabranjuju diskriminaciju. U praksi, to znači da institucije više ne mogu odbijati zahtjeve isključivo zbog toga što se radi o životnom partnerstvu”, kazali su iz Duginih obitelji.

Zašto je ova presuda važna?

Ova presuda predstavlja prvi pravomoćno okončani slučaj u kojem je sud otvorio put posvojenju djeteta partnera_ica u istospolnoj obitelji u Hrvatskoj. Ipak, to nije jedini takav postupak. Prema saznanjima Duginih obitelji, trenutno je više sličnih slučajeva u tijeku pred našim sudovima.

“Ovo nije nova privilegija, nego konačno potvrda da se postojeći zakoni moraju primjenjivati jednako na sve obitelji. Ovaj slučaj jasno pokazuje obrazac – prava su postojala na papiru, ali su ih institucije sustavno pokušavale zaobići. Sud je sada vrlo jasno rekao da to nije dopušteno. Važno je razumjeti da se ovdje radi o zaštiti djece. Dijete koje već živi u obitelji sada može dobiti punu pravnu sigurnost i odnos s oba roditelja, kao i svako drugo dijete”, rekao je Daniel Martinović iz Duginih obitelji.

Udruga smatra da presuda potvrđuje da prava koja su priznata bračnim drugovima moraju biti dostupna i životnim partnerima. Važno je, smatraju, i da se Ministarstvo u ovom slučaju nije žalilo. Zbog toga je presuda vrlo brzo postala pravomoćna.

O ovom i drugim aktualnim slučajevima razgovarat će se u četvrtak na događanju „Dugini razgovori“, gdje će se otvoriti prostor za razgovor o pravnim, društvenim i svakodnevnim izazovima duginih obitelji.

Gospodin savršeni: patrijarhat u modernom pakiranju

Posted on by info@libela.org

Na prvi pogled, Gospodin Savršeni izgleda kao još jedan romantični, no pomalo senzacionalistički, reality: turistička destinacija na moru, velika kuća zvana vila, emocije i potraga za “pravom ljubavi”. No, iza te estetike krije se puno.

S jedne strane imamo format emisije koji perpetuira tradicionalne rodne uloge i patrijarhalne obrasce, dok s druge strane popularnost emisije proizlazi iz šireg društvenog konteksta obilježenog deficitom ozbiljnih dugotrajnih veza, nesigurnošću i krizom intimnosti.

Ovogodišnja sezona RTL-ovog reality showa smjestila se na Kretu, uz dva “savršena gospodina” i oko dvadeset kandidatkinja koje se natječu za jedno od najpoželjnijih mjesta u suvremenoj hrvatskoj pop-kulturi. Gledatelji i gledateljice prate emisiju, komentiraju i (ponekad) nesvjesno usvajaju određene predodžbe o tome što muškarac i žena “trebaju” biti u ljubavnoj vezi.

Ono što gledatelji_ce često ne primijete iza romantičnih večera i dramatičnih ceremonija ruža, jest sustav uvjerenja o rodnim ulogama, o tome tko “treba” biti emocionalan, tko “treba” biti dominantan, tko se “treba“ boriti, a tko “treba” čekati da bude izabran.

Patrijarhat u prime timeu: koncept emisije nije slučajan

Kada kažemo “patrijarhat”, ne mislimo nužno na nešto zlobno ili namjerno – time imenujemo sustav našeg društva u kojemu su muška perspektiva i muška definicija vrijednosti postavljeni u centar. I upravo to Gospodin Savršeni čini sustavno, od samog formata. Muški sudionik ili sudionici postavljeni su u poziciju centralne figure koja donosi odluke, dok su žene pozicionirane kao natjecateljice koje se bore za njegovu pažnju i priznanje.

Ceremonija ruža, kao ključni ritual emisije, simbolički utjelovljuje ovu dinamiku. Ona funkcionira kao javni čin vrednovanja u kojem muškarac dodjeljuje priznanje i potvrđuje poželjnost pojedinih kandidatkinja. Time se implicitno prenosi poruka da ženska vrijednost proizlazi iz muškog odobravanja, što je obrazac duboko ukorijenjen u tradicionalnim rodnim normama.

No, ono što show posebice čini vrijednim analize jest dvostruka struktura moći. Karlo i Petar u petoj sezoni nose titulu koja u sebi već sadržava rodnu dimenziju: “Gospodin Savršeni”. Savršenost je ovdje muška kategorija koja se ne dovodi u pitanje. Kandidatkinje se ne naziva “savršenima” – one su one koje trebaju dokazati da su dovoljno dobre da budu izabrane. Emisija prikazuje žene kao one koje moraju imati stereotipno ženstvene atribute da bi bile smatrane idealnom ženom.

Idealna ženstvenost

Što znači biti “idealna žena” prema logici emisije? Rekla bih da postoje tri ključne dimenzije koje emisija nagrađuje: seksualnost (ali samo u pravom trenutku i pravoj količini), ranjivost (ali ne previše) te “ladylike” ponašanje — dostojanstvo, gracioznost, emocionalna kontrola. Svako odstupanje od te tanke linije kažnjava se eliminacijom ili etiketiranjem kao “ona koja igra igru”. Također, u kontekstu takvih reality emisija mogu se čuti promišljanja muškaraca o “ženi koja jest materijal za brak” i one koja “nije materijal za brak”.

Što nas još ova emisija uči? Da muškarci mogu imati više žena, odnosno izbor žena, ljubiti se s više žena, ići na spojeve itd. Time se perpetuira ta binarna patrijarhalna logika tome što smije žena, a što muškarac. Žene su pasivne i emocionalne, muškarci su kontrolirani i seksualno pokretni.

Show ne izmišlja ove rodne uloge – on ih preuzima iz društva koje nam je tako konstruirano i vraća ih natrag u njega, ovjekovječene. Jer ipak se radi o tradicionalnim rodnim ulogama, stoga možemo govoriti o retradicionalizaciji.

Sliku “idealne ženstvenosti” prati i seksualizacija ženskog tijela. U mnogobrojnim kadrovima emisije vidljiva je određena seksualizacija i objektivizacija ženskih tijela. Jedan od primjera je i grupni spoj na brodu gdje su svi bili obučeni kao pirati i piratkinje gdje je vizualni identitet sudionica oblikovan kroz naglašeno seksualizirane kostime, stilizaciju i performativno ponašanje koje je usmjereno prema vizualnoj privlačnosti i erotskom dojmu (ako gledamo određene kadrove na koji način su snimani). Emisija zbog učinka spektakla i senzacionalizma (s ciljem “prodaje” sadržaja i veće gledanosti) polazi od stilizacije i performativnih ponašanja koja usmjeravaju prema vizualnoj privlačnosti i erotskom dojmu bilo da se radi o sudionicama ili o „gospodi savršenoj“. 

U tom formatu emisije, tijelo postaje primarno sredstvo komunikacije s ciljem vizualne poželjnosti – jer seks(i) (tijelo) prodaje. Kamera, montaža i narativ dodatno naglašavaju određene dijelove tijela, geste i izraze, čime se konstruira specifična estetika poželjnosti koja odgovara heteronormativnim i patrijarhalnim standardima.

Prioritet fizičkog izgleda dovodi do određenog uspoređivanja (na psihološkoj i osobnoj razini među sudionicama) i natjecateljskog osjećaja. Emisija je konstruirana na način da potiče natjecanje među ženama, čime se dodatno učvršćuje patrijarhalna logika. Umjesto solidarnosti, naglasak je na natjecateljskom karakteru, strategijama izdvajanja i emocionalnoj dramatizaciji. Ovakva reprezentacija odgovara konceptu internaliziranog patrijarhata, u kojem žene same reproduciraju norme koje ih stavljaju u podređen položaj.

Žena je ženi vuk: proizvod patrijarhata i razaranje ženske solidarnosti

Jedan od najmoćnijih, a ujedno i zabavnih elemenata za producente_ice koji_e prodaju – utječu na povećanu gledanost – jest dinamika između kandidatkinja.

I tu dolazimo do jednog od temeljnih paradoksa emisije: žene koje bi u normalnim uvjetima mogle biti prijateljice, saveznice, ovdje su postavljene jedna protiv druge.

Ovo nije slučajno. Vila je dizajnirana tako da eliminira svaki mogući bijeg od opsesije s gospodom savršenima. Jedina tema razgovora u tom mjehuriću su Petar i Karlo. Jedina prijetnja – druga žena. Žena je ženi vuk. Zašto? Ovdje se radi o učinku patrijarhalno konstruirane društvene stvarnosti u kojoj živimo. Patrijarhat funkcionira tako da žene uvjeri kako su jedna drugoj konkurencija, čime se slabi ženska solidarnost i održava muška dominacija.

Koja je još temeljna premisa emisije? E pa emisija je osmišljena kroz koncept kontrole i nedostatka, odnosno dinamike nazvane konstruiranom oskudicom. To znači da se emisija temelji na situacijama u kojoj se ograničeni resurs (u ovom slučaju: pažnja jednog muškarca) namjerno stvara kako bi se potaknulo natjecanje između kandidatkinja. Što je oskudica veća, to je natjecanje intenzivnije. I što je natjecanje intenzivnije – to je emisija uspješnija i gledanija zbog proizvedene “ženske drame”. Kandidatkinje se napadaju međusobno umjesto da preispituju zašto se uopće moraju boriti za pažnju jednog čovjeka u uvjetima koje su namjerno stvorili producenti_ice. U takvim situacijama žene se nazivaju raznim epitetima, odnosno pogrdnim nazivima.

Simbol ruže

Niti jedan element Gospodina Savršenog nije toliko simbolički nabijen kao ruža. Ženi cvijeće, je li tako? Kako nas uče feminističke teorije: ženi treba cvijet (ruža) jer simbolizira nju…Taj nježni, krhki, crveni cvijet koji se koristi kao simbol žene, njene naturalizirane uloge i ženstvenosti.

Osim toga, ruža dodatno pojačava rivalstvo među ženama. Osim oskudice pažnje muškarca (namjerne kontrole producenata kao logika formata emisije) zbog koje dolazi do natjecateljskih okršaja, do njega dolazi i zbog same ruže. Jer koja ima ružu u rukama – ima moć. On daje. One primaju. Čak i boja nije nevažna: crvena ruža simbolizira romantičnu ljubav, požudu, strast — a u ovom kontekstu postaje i simbol kondicionalne vrijednosti. Vrijednost žene potvrđuje se primitkom ruže od muškarca.

Emisija perpetuira patrijarhalne rodne uloge kako za žene, tako i za muškarce

Da se razumijemo, patrijarhat nije samo štetan za žene, već i za muškarce. U društvu u kojem živimo patrijarhalna struktura, nerijetko, reproducira određena društvena očekivanja za muškarce i žene: što muškarac mora raditi, kako treba izgledati, kako se treba ponašati, treba li pokazivati emocije, treba li biti kavalir ili ne.

Praćeno time, „Gospodin savršeni“ ne može pokazati nesigurnost, strah, suze (osim u strogo kodiranom trenutku finalne romantike). On mora biti odlučan, dominantan, privlačan, sposoban istovremeno voditi više žena kroz emotivni labirint — i to bez vidljivih znakova preopterećenosti.

Iako u emisija ima trenutaka ranjivosti i izražavanja emocija kod Petra i Karla, radi se o ranjivom momentu koji može biti romantiziran. Time se perpetuira naturalizacija rodnih uloga: muškarac mora prići, muškarac ne smije pokazivati osjećaje, potrebna je razlika između “muške” i “ženske” energije.

Možemo li gledati drukčije? O kritičkom konzumiranju medija

Pisanje ovog članka nije poziv na moralno presuđivanje sudionika i sudionica, ili gledatelja_ica. Niti propitkujem osjećaju li sudionici_e iskrene osjećaje i traže li zaista romantičnu vezu i partnerski odnos. Ipak, dolazimo do jednog problema našeg društva: recesije ozbiljnih veza i krize intimnosti.

Popularnost emisije ne može se razumjeti bez šireg društvenog konteksta. Recentne analize, uključujući one objavljene u The Economist, ukazuju na fenomen “recesije odnosa”. On se očituje u nizu negativnih promjena u sferi međuljudskih odnosa, ponajviše onih partnerskih. Porast individualizacije, digitalizacije, ali i određene (rodne) emancipacije dovodi do smanjenja broja romantičnih veza, odgađanja braka, ali i do negativnog trenda rasta usamljenosti.

Online komunikacija i izbor na aplikacijama za upoznavanje i društvenim mrežama utječu na međuljudske odnose. ‘Swipe opcija’ – recimo – utječe  na površnost i kratkoročnost odnosa zbog čega su pojedinci_ke u konstantnoj potrazi za vezom, odnosom. U toj traci izbora i trenda “recesije ozbiljnih veza“ nalazi se i porast reality emisija za upoznavanje partnera ili partnerice, kakva je emisija i ‘Gospodin savršeni’.

Unatoč patrijarhalnim matricama tradicionalnih rodnih uloga na kojima se emisija temelji, ona nam pokazuje i problem današnjeg društva – pitanje partnerskih odnosa i tzv. recesije romantičnih dugotrajnih veza. I to je jedan od razloga zašto se sve više ljudi prijavljuje u ovakve emisije (a i zašto ih pratimo). Nerijetko, umjesto dugoročnih veza, imamo situationships i/ili druge oblike odnosa o čemu smo ranije pisale.

Medijska pismenost kao protuteža nekritičkom upijanju koncepta

Rekla bih da razlika između uživanja u nečemu i nekritičkog upijanja toga itekako postoji. Možete gledati Karla i Petra, navijati za svoju kandidatkinju, biti iskreno uvučeni_e u dramu, a istovremeno prepoznati problematiku emisije, pogrešna ponašanja koja negativno utječu na međuljudske odnose, osjećaje i stvarne živote. Možete i – unatoč praćenju emisije – biti svjesni_e strukture moći i premisa na kojima se emisija temelji – seksualizaciji, namjernom poticanju drame i svađa, patrijarhalnim obrascima i tradicionalnim rodnim ulogama. Razliku od nekritičkog upijanja reality sadržaja čini – upravo – medijska pismenost.

*Nekoliko pitanja vrijedi postavljati dok gledamo:

  • Zašto je drama između žena prikazana kao neizbježna?
  • Koje žene dobivaju više ekranskog vremena i kakve su zajedničke karakteristike?
  • Kako se ponašaju muškarci, a kako žene – odnosno što se od njih očekuje po pitanju njihova ponašanja?
  • Kako kamera prikazuje tijelo – kao osobu ili kao “objekt gledanja”?
  • Kako montaža (glazba, rezovi, krupni kadrovi) pojačava određene reakcije?
  • Kakav model ljubavi show promovira?
  • Zašto je ovakav format privlačan gledateljima danas?
  • Kako ovaj show utječe na to što ja smatram “normalnim” u vezi?

Politika privatnosti

Copyright 2026. Libela.org