Coursera više nije za sve

Od svojih početaka, Coursera je bila sjajna platforma za besplatno obrazovanje svima koji imaju pristup Internetu i malo vremena za posvetiti učenju. Dostupna u 190 zemalja, s misijom besplatnog obrazovanja za sve – govorilo se tada, a tako je i funkcioniralo. Međutim, čini se da 2014. godina donosi neke nezanemarive promjene. Američka Vlada odlučila je zabraniti pristup Courseri učenicima i učenicama koji/e joj pristupaju iz zemalja koje SAD sankcionira – Irana, Sudana, Kube i Sirije.

Krajem siječnja na stranicu je stavljena obavijest kako “određene regulacije kontrole izvoza koje SAD ima zabranjuju poslovanje SAD-a i subjekata poput Coursere, velikog otvorenog online tečaja, te nuđenje usluga korisnicima i korisnicama u sankcioniranim državama”. Courserini tečajevi smatraju se uslugama i stoga spadaju pod restrikcije za one koji žive u državama na koje SAD primjenjuje sankcije. Kako bi se Coursera pridržavala izvoznih kontrola SAD-a, korisnicima/cama iz sankcioniranih država jednostavno se zabranjuje pristup stranici.

Ovakva odluka, o kojoj voditelji/ce i pokretači/ce Coursera vjerojatno nisu imali/e pravo glasa, iznenadila je mnoge, i to ne u pozitivnom smislu. Glasnogovornik Coursere rekao je kako je ovo nezahvalna situacija za njih, ali prijete im ozbiljne zakonske kazne ukoliko ne postupaju u skladu s donešenom odlukom. Nadaju se da će uspjeti pronaći alternativno rješenje i apeliraju da sve žalbe učenice i učenici prosljeđuju američkom državnom vrhu.

Situacija se prije nekoliko dana promijenila u pogledu Sirije jer SAD dopušta određene usluge koje “podupiru civilno društvo i nevladine organizacije” pa je učenicima i učenicama iz Sirije opet dozvoljen pristup određenim sadržajima koje nudi Coursera. Potpuna blokada i dalje stoji za Iran, Sudan i Kubu. Jedan od učenika iz Irana prokomentirao je to na svom blogu: “Jesu li ove sankcije također edukacijski materijali? Prošli smo tjedan ovdje u Teheranu formirali grupu za učenje kako bi se pridružili drugima, a sada ovo – razočaravajuće.” Sallar Kabouli, također iz Teherana, u članku o sankcijama ističe kako “u posljednjih nekoliko godina Vlada SAD-a kontinuirano sankcionira Iran i iranski narod zbog političkih razlika koje imaju s Vladom Irana, istovremeno tvrdeći da ne utječu na živote Iranaca, već samo kažnjavaju/pritišću Vladu. E pa, loše vijesti – činite naš život pravim paklom! Hvala što nam namećete ‘demokraciju’!”

Na odluku su se pobunili i pojedini/e profesori/ce čije kolegije imamo priliku slušati na Courseri. Jedan od njih je i prof. dr. Ebrahim Afsah sa Sveučilišta u Kopenhagenu koji je u svom mailu studentima i studenticama napisao: “Pišem vam ovo sa znatnom dozom ljutnje i tuge. Malo je stvari koje ilustriraju tvrdoglavost, kratkovidnost i običan šovinizam političke strukture SAD-a bolje od mjere do koje su njeni ideolozi spremni ići kako bi zaradili jeftine domaće političke poene, sa svojim uskogrudnim interesima, u potrazi za režimom sankcija koji je očigledno postao konstanta.”

Obrazovanje je nešto na što bi svi trebali imati pravo, ali iz SAD-a stiže poruka kako je ono, očigledno, oružje za kojim se može posezati i koje se može uskraćivati iz političkih razloga i političkih hireva. Coursera je i dalje sjajna stranica, ali – za učenike i učenice iz Irana, Sudana i Kube, kojima je možda bila prozor u neke bolje i ljepše stvari, kojima je bila prilika da komuniciraju s ljudima diljem svijeta, da uče, nadilaze stereotipove i postojeće barijere (i pomognu drugima da naprave isto), sada je – još jedna zatvorena vrata. Kako onda do svježeg zraka, kako do promjena

Važnost djelovanja kroz sindikate

U devetom videu kampanje Pozor – ZOR! Mario Kikaš iz Feminističkog fronta govori o važnosti djelovanja kroz sindikate i obrani osnovnih radničkih prava, ali i prava na sindikalno organiziranje te o socijaldemokraciji koja bi trebala štititi radnička prava, a ne ih dodatno potirati, dok Ivan Blažević iz Sekcije mladih SSSH napominje kako novi ZOR ukidanjem kolektivnog pregovaranja pokušava umanjiti ulogu sindikata.

Kad bi muškarci imali menstruaciju

Život u Indiji me naučio da je bijela manjina svijeta provela stoljeća i stoljeća zapovjedajući nam da mislimo da bijela koža čini ljude superiornijima, iako jedino što zapravo čini je to da su bijelci podložniji ultraljubičastim zrakama i borama.

Čitanjući Freuda postala sam skeptična oko “ljubomore na penis”. Moć rađanja logičnije dovodi do “ljubomore na maternicu”, a vanjski i nezaštićeni organ kao penis čini muškarce zapravo vrlo ranjivima.

No, slušajući nedavno jednu ženu kako opisuje neočekivani dolazak menstruacije (crvena mrlja proširila se na njezinu haljinu dok se uzrujano svađala na javnoj pozornici) i dalje su u meni uzrokovale nelagodu. To jest, sve dok ona nije objasnila da je, kada je konačno šapatom upozorena o događaju, rekla potpuno muškoj publici: “A vi trebali biti ponosni što imate menstruirajuću ženu na pozornici. To je vjerojatno prva realna stvar koja vam se dogodila godinama.”

Smijeh. Olakšanje. Ona je okrenula negativno u pozitivno. Nekako se njezina priča spojila s Indijom i Freudom, kako bih na kraju mogla razumijeti moć pozitivnog razmišljanja. Bez obzira na to što “superiorna” skupina ima, koristit će se kako bi opravdala svoju superiornost, i bez obzira na to što “inferiorna” skupina ima, koristit će se kako bi se opravdalo njihovo teško stanje. Crni muškarci su dobivali slabije plaćene poslove, jer je bilo rečeno da su oni “jači” od bijelih muškaraca, dok su sve žene degradirane na slabo plaćene poslove jer je bilo rečeno da su “slabije”. Kao kad je mali dječak, kad je upitan bi li htio biti odvjetnik poput njegove majke, rekao: “O, ne, to je ženski posao.” Logika nema nikakve veze s ugnjetavanjem.

Dakle, zamislite što bi se dogodilo kada bi iznenada, čarolijom, muškarci imali menstruaciju, a žene ne?

Jasno, menstruacija bi postala predmet ljubomore, vrijedni, muški događaj:

Muškarci bi se hvalili o tome koliko dugo i koliko jako.

Dječaci bi govorili o tome kao o zavidnom početku muškosti. Darovi, vjerski obredi, obiteljske večere, i momačke večeri bi obilježavale taj dan.

Ne bi li spriječili gubitak mjesečnog rada, Sabor bi financirao Nacionalni institut za dismenoreju. Liječnici bi istraživali malo o srčanom udaru, od kojih bi muškarci bili hormonalno zaštićeni, ali mnogo o menstrualnim grčevima.

Sanitarni materijal bi bio financiran od države: besplatan. Naravno, neki muškarci bi i dalje plaćali za prestiž komercijalnih brandova poput Paul Newman tampona, Muhammad Ali Rope-a-Dope uložaka, John Wayne Maxi uložaka i Joe Namath Jock Shields – “za one sjajne momačke dane” (Joe Namath je bivši igrač američkog nogometa).

Statistička istraživanja pokazivala bi da su muškarci bili bolji u sportu i osvojili više olimpijskih medalja tijekom razdoblja krvarenja.

Generali, političari i vjerski fundamentalisti bi uzeli menstruaciju (“men-struation”, men, eng. muškarac) kao dokaz da samo muškarci mogu služiti Bogu i državi u borbi (“Mora se dati krv da bi se krv mogla uzeti”), kao dokaz da samo muškarci mogu preuzimati visoke političke dužnosti (“Može li žena biti ispravno žestoka bez mjesečnog ciklusa izazvanog Marsom?”), biti svećenici, ministri, sam Bog (“On je dao tu krv za naše grijehe”), ili rabini (“Bez mjesečnog obreda čišćenja od nečistoća, žene su nečiste”).

Muški liberali i radikali bi međutim inzistirali na tome da su žene jednake, samo drugačije, i da se svaka žena može pridružiti njihovim redovima, ako bi bila spremna priznati primat menstrualnih prava (“Sve ostalo je singularan problem”) ili ako bi bila spremna na samo-nanošenje velike rane svakog mjeseca (“Morate dati krv za revoluciju”).

Dečki na ulici bi izmislili nekakav sleng (“On je muškarac s tri uloška”) i davali bi si petaka na uglu s nekom razmjenom poput: “Čovječe, izgledaš tako dobro!” – “Da, čovječe, na krpi sam!”

TV emisije bi tretirale temu otvoreno. (Friends: Chandler i Ross pokušavaju uvjeriti Joey-a da je još uvijek “Joey” iako nije imao menstruaciju već dva mjeseca. CSI Miami: Cijela postaja ima menstruaciju u isto vrijeme). Isto bi bilo i s novinama. (Ljetna panika oko morskih pasa: U opasnosti menstruairajući muškarci.; Sutkinja zbog menstruacije oslobađa silovatelja.) Isto bi bilo i s filmovima. (Newman i Redford u filmu Krvava braća!)

Muškarci bi uvjerili žene da je seks ugodniji u “ono vrijeme u mjeseca”. Lezbijke bi govorile da se boje krvi, a time i samog života, iako je sve što im je zapravo potrebno jedan dobar menstruirajući muškarac.

Medicinske škole bi bile ograničene za žene (“Mogle bi se onesvijestiti ako vide krv”).

Naravno, intelektualci bi ponudili najviše moralne i logičke argumente. Bez biološkog dara za mjerenje ciklusa Mjeseca i planeta, kako bi žena mogla svladati bilo koju disciplinu koja zahtjeva smisao za vrijeme, prostor, matematiku – ili sposobnost da se mjeri uopće išta? U filozofiji i religiji, kako bi žene mogle nadoknaditi isključenost iz ritma svemira? Ili zbog nedostatka simbolične smrti i uskrsnuća svakog mjeseca?

Menopauza bi se slavila kao pozitivan događaj, simbol da su muškarci akumulirali dovoljno godina cikličke mudrosti i da im više ne treba.

Liberalni muškarci bi u svakom području pokušali biti milosrdni. Činjenica da “ti ljudi” nemaju dara za mjerenje života, liberali bi objasnili, trebala bi već biti dovoljna kazna.

A kako bi žene bile obučene da reagiraju? Moglo bi se zamisliti ženu koja pristaje na sve te argumente s nepokolebljivošću i smiješećim mazohizmom. (“ERA će prisiliti kućanice na ranjavanje svakog mjeseca”, Phyllis Schlafly)

Ukratko, otkrili bismo, kao što smo već trebali, da je logika u oku logičara. (Na primjer, evo jedna ideja za teoretičare i logičare: ako bi žene trebale biti manje racionalne i emocionalne na početku menstrualnog ciklusa kada je ženski hormon na najnižoj razini, zašto onda nije logično da u tih nekoliko dana ženino ponašanje najviše nalikuje ponašanju muškaraca tijekom cijelog mjeseca? Daljnju improvizaciju prepuštam vama.)

Istina je da kada bi muškarci imali menstruaciju, opravdanja moći bi se samo nizala i nizala.

Ako bismo im dopustili.

Prevela i prilagodila Ivana Kesten

Promoviranje nesigurnih oblika rada kroz Zakon o radu

Osmi video kampanje Pozor – ZOR tematizira ono što bismo mogli/e nazvati glavnim zamjerkama novom Zakonu o radu – promoviranje nesigurnih oblika rada poput outsourcinga, fleksibilizaciju radnog vremena nauštrb privatnog života radništva te malverzacijski potencijal novog Zakona o radu kada je riječ o prekovremenom radu.

U videu govore Vedrana Bibić iz BRID-a (Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju), Sandra Bahunek iz Sekcije mladih SSSH, Dijana Šobota (SSSH), predsjednica Samostalnog sindikata uslužnih djelatnosti Hrvatske Jadranka Klekar i Velimir Gašparac iz Mladih antifašista i antifašistkinja Zagreba.

Ovo je kultura silovanja i šteta koju čini

Živimo u svijetu u kojem seksualno zlostavljanje može biti odbačeno vicevima ili isprikama, korišteno za započinjanje razgovora ili razvučeno kao natpis preko majice. Statistički podaci vezani uz silovanje u Velikoj Britaniji su šokantni, kao i grozna izvješća projekta Everyday Sexism.

Na što mislimo kad kažemo “kultura silovanja”? Taj se termin koristi odnedavno. Njime se opisuje okruženje u kojem je silovanje i seksualno zlostavljanje često (u Velikoj Britaniji silovano je preko 85 tisuća žena, a 400 tisuća je seksualno zlostavljano svake godine). Njime se opisuje okruženje u kojem dominantne društvene norme omalovažavaju, odbacuju, šale se ili čak opravdavaju silovanje i seksualno zlostavljanje. Njime se opisuje okruženje u kojem je normalizacija silovanja i seksualnog zlostavljanja toliko raširena da su često žrtve okrivljavane nakon što im se nanese takav zločin, implicitno ili eksplicitno. To je okruženje u kojem ostali čimbenici, kao što je objektifikacija u medijima, olakšavaju prikaz žene kao dehumaniziranog objekta stvorenog isključivo u svrhu muške seksualnosti.

Na eBay-u se prodaju majice s natpisom “I’m feeling rapey” (“Osjećam se silovateljski”), što je dio silovateljske kulture. Isto vrijedi za člana sportskog tima na fakultetu koji u noćni izlazak ode s majicom na kojoj piše “casual rape” (“ležerno silovanje”) ili kad drugi tim igra igru naziva “Nije silovanje ako…“.

Dio je silovateljske kulture kad je dijete, žrtva seksualnog zlostavljanja, optuženo da je zavelo zlostavljača i voljno sudjelovalo u zlostavljanju. Silovateljska kultura otežava i muškim žrtvama da prijave nasilje, pošto ruku pod ruku s opisivanjem silovanja kao urnebesne šale ide i stigma muških žrtava silovanja kao feminiziranih, impotentnih ili nepostojećih.

Ponekad je teško prepoznati ili razumjeti silovateljsku kulturu bez da se čuju primjeri iz stvarnog života i kako oni utječu na svakodnevni život, krećući od iznimno rane dobi:

Jill Nicholls  @EverydaySexism Na putu do kuće iz svoje osnovne škole pratila me grupa dječaka govoreći da će me silovati – nisam znala što to znači, ali bilo me strah – pobjegla sam.

TashaHugs  @EverydaySexism  Čula sam mlade dečke u autobusu kako govore: “Silovat ću ti mamu toliko da neće moći hodati!”. Odvratno!

To znači da razgovor i prijetnje silovanjem postaju prihvatljiv dio javnog diskursa:

ShrutiSardesai @EverydaySexism Ne mogu izaći iz kuće i prošetati jer me stalno zlostavljaju, nazivaju imenima i govore da me treba silovati. Divne stvari.

Anna Porretta  @EverydaySexism Kolega s posla me dopratio do auta nakon što mi je smjena završila. Zahvalila sam mu,  a on se nasmijao i rekao da bi me sad mogao silovati.

To dovodi to česte zablude da je “žena to tražila” ili da “žena to želi”, čak i kad direktno kaže suprotno:

Chocoholic Girl @EverydaySexism Na partyju na kojem sam bila s najboljim prijateljem, upoznala sam njegovog prijatelja i njegovu trudnu djevojku. Pratio me u toalet i rekao da će me silovati jer ja to želim.

To dovodi i do javne spekulacije o tome da li je žrtva sama kriva radi toga što je odjenula ili kako se ponašala:

Wolf Mommy @EverydaySexism Dok sam u javnosti dojila svoje dijete, muškarac mi je rekao da će me radi toga netko silovati.

Time se sva pažnja skreće na žrtvu, dok se počinitelja niti ne spominje:

Sarah_Watsons @EverydaySexism Otkad sam bila dijete majka mi je govorila kako da ne budem silovana, dok je nikad nisam čula da je mojoj braći ikad rekla da ne siluju.

Od učionica:

Ellen Steenkamp @EverydaySexism Kad sam s 11 godina bila na školskom putovanju, jedan je učenik izjavio da me “ionako nitko ne bi silovao jer sam previše ružna”. Ostali su se tome samo smijali.

Do naših domova i obitelji:

honey-senpai @EverydaySexism Kupila sam majicu s izrezom na leđima za jedan koncert, a tata mi je rekao da majica vrišti “siluj me”.

Kako riječ počinje gubiti svoje značenje, postaje sve teže prigovoriti silovateljskom okruženju:

Charlie Price @EverydaySexism #LadCulture bivši dečko mi je rekao da bi me htio silovati, a onda mu nije bilo jasno zašto sam se naljutila.

Najgore od svega, široko raširena i normalizirana silovateljska kultura iznimno otežava žrtvama da progovore, pošto su naučile da ih se neće shvatiti ozbiljno ili ih se odbaci ako to učine:

Amanda Tall @EverydaySexism U gotovo praznom metrou četvorica muškaraca vikala su da me žele silovati. Uplašila sam se, ali ne bi smjele raditi frku oko toga, pa nisam nikome rekla.

Lorg Mo Chearta @EverydaySexism Imala sam 15 godina kad sam silovana na zabavi. Nikad nisam to prijavila jer sam znala da bi mene okrivili i da mi nitko ne bi vjerovao.

Vidyut @EverydaySexism Kad sam prijateljima rekla da sam silovana, rekli su mi da sam trebala biti pažljivija.

Ciklus se nastavlja kako su žrtve utišane i okrivljene, zločin je normaliziran i zločinci kompletno ignorirani.

To je kultura silovanja.

Prevela i prilagodila Nataša Vajagić

Prosvjedi u Ukrajini ne jenjavaju

Sukobi između prosvjednika i policije u Kijevu ne jenjavaju – ubijeno je 28 ljudi nakon što je policija u utorak započela “protuterorističku operaciju” na kijevskom Trgu nezavisnosti. Nakon nekoliko sati borbe zauzeli su veći dio Trga, a prosvjednici su krenuli na vladine zgrade u nekoliko gradova na zapadu zemlje. U srijedu ujutro prosvjednici su se počeli iznova okupljati i krenuli su prema Trgu. Istovremeno, u smjeru Kijeva krenula su oklopna vozila, prenosi tportal.

Sukobi su izbili kada su prosvjednici pokušali doći do zgrade parlamenta u kojem se raspravlja o ustavnim promjenama za smanjenje predsjedničkih ovlasti i da pojačaju pritisak na predsjednika Viktora Janukoviča, ali ih je spriječila policija koja je postavila niz policijskih kamiona.

Nada da će se tromjesečna kriza koja je obuzela čitavu zemlju smiriti nestaje u plamenu gorućih zgrada, pobuna na ulicama i nasilnim sukobima. Ukrajinske službe izdale su upozorenje kojim naređuju tisućama prosvjednika da im je rok do četvrtka da se maknu s ulica ili će biti suočeni s nasilnim zatvaranjem.

Ukrajinske službe dale su sljedeću izjavu: “Ekstremisti ubijaju nevine ljude na ulicama Kijeva, pale zgrade i automobile. U slučaju da taj kaos ne prestane, morat ćemo uspostaviti red pod svaku cijenu dopuštenu zakonom.” Prema posljednjim inforamcijama, viđena su oklopna vozila kako kreću prema Kijevu, čime se dodatno potvrđuju nagađanja stranih medija kako bi ovi sukobi mogli prerasti u građanski rat.

Europska unija izrazila je zabrinutost novim nasiljem u Ukrajini. “Osuđujem svako nasilje i tražim od ukrajinskih vlasti da se uhvate u koštac s korjenima krize”, rekla je visoka predstavnica Catherine Ashton. Njemački ministar vanjskih poslova također je zatražio od ukrajinskih vlasti da izbjegnu novo nasilje, a poljski je premijer Donald Tusk kazao da građanski rat nije u interesu zemlje.