Galerija umjetnina u Splitu poziva vas na predavanje pod nazivom Konstrukcija ženske seksualnosti u zakonu i praksi – Regulacija braka i seksualnog nasilja.
Predavanje će se održati u petak, 7. veljače s početkom u 15 sati, a govorit će Ivana Radačić i Mirjana Kučar, dok će moderatorica biti dr.sc. Valerija Barada.
Predavanje se odvija u sklopu izložbe i manifestacije Država u krevetu.
Mediji diljem svijeta pišu o demonstracijama obespravljenih radnika i nezadovoljnih građana u Tuzli koje su eskalirale jučer, 05. veljače 2014., kada su pripadnici Jedinice za specijalne namjene krenule u obračun s okupljenim prosvjednicima.
Tako ugledna svjetska agencija Reuters ističe da su u sukobima policije i demonstranata u Tuzli povrijeđene 22 osobe dok su 24 privedene.
Prosvjednici su se sukobili s policijom tijekom protesta zbog zatvaranja lokalnih firmi –tvornice deterdženta Dita, tvornice namještaja Konjuh, te kemijske industrije Poliochem i tvornice guma Resod Guming, navodi se u priopćenju balkaninsighta. Međutim, ovaj događaj je odraz dubokih socijalnih problema, lošeg ekonomskog stanja u BiH kao i političke krize u zemlji koja traje već dva desetljeća. Točnije, od završetka rata 1995.
Reuters također navodi kako se mnogi Bosanci i Hercegovci nadaju da će ovi protesti, kao i protesti iz prošle godine u Sarajevu prerasti u ‘Bosansko proljeće’ .
Nezadovoljni općom situacijom, radnici i umirovljenici, njih nekoliko stotina, nasrnulo je na zgradu vlade Tuzlanskog kantona u BiH tražeći bolje uvjete rada i života. Protesti su se pretvorili u sukobe demonstranata i policije prilikom čega je razbijeno nekoliko auta i povrijeđeno na desetine osoba. Građani su optužili policiju za prekomjernu upotrebu
Euronews navodi da su zatvaranje nekoliko firmi i visoka stopa nezaposlenosti u BiH pokrenuli lavinu protesta protiv vlasti u toj zemlji.”Bankrot nekoliko firmi je pokrenuo proteste u Bosni, gdje su ekonomski i socijalni problemi svaki dan sve teži, iako je prošlo 20 godina od kraja rata u toj zemlji. Demonstranti su ovaj put pokušali da upotrebom sile ući u zgradu vlade, optužujući političare za bankrot nekoliko lokalnih državnih tvornica”, navodi Euronews, te dodaje kako veliki dio građana BiH vjeruje kako izbori u listopadu 2014. godine ne mogu promijeniti situaciju u toj zemlji, umornoj od rata i međunacionalnih sukoba, te kako je jedino rješenje “izlazaka građana na prosvjede u svim većim gradovima u BiH”.
Prema posljednjim podacima, epilog jučerašnjih događaja su 27 privedenih građana i 23 povrijeđenih među kojima ima i pripadnika MUP-a Tuzlanskog kantona.
Ženska fronta za radna i socijalna prava nastavlja sa svojom video kampanjom Pozor-ZOR kojom nastavlja upozoravati i informirati javnost o negativnim tendencijama novog Zakona o radu koji je, nakon što je vlada 23. siječnja dala zeleno svjetlo, upućen u saborsku proceduru.
U drugom videu ove kampanje Bojan Nonković iz BRID-a i Marina Grubina iz Sindikata zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji i vodoprivredi Hrvatske govore o zamkama fleksibilizacije rada, odnosno o problematici rada na određeno i agencijskog rada.
Agencijski rad dodatno osnažuje nesigurne oblike rada jer privremeno zapošljavanje nije zakonom pojmovno određeno ili ograničeno na izvanredne slučajeve povećanog opsega rada, određene sezonske poslove, slučajeve zamjene privremeno odsutnog radnika/ice, čime je otvoren prostor za privremeno zapošljavanje na uobičajenim redovnim radnim mjestima.
Rad na određeno treba biti jasno reguliran i kontroliran posredstvom efikasnih inspekcija te adekvatno kažnjen ukoliko ga poslodavac zloupotrebljava. Ovaj tip rada, koji je posljednjih godina postao pravilo, novim legislativama čini radna mjesta nesigurnima, cijenu rada nižom te produbljuje rodnu diskriminaciju na tržištu rada.
Više o ovoj temi pogledajte u videu u prilogu.
Dok nezaposlenost vrtoglavo, ali postojano raste, a vjerojatnijim se čini osvojiti zgoditak na lutriji nego doći do radnog mjesta, pogotovo ako ste već imali ‘sreću’ postati dio neke marginalizirane i/li socijalno osjetljive skupine, izlaz bi mogao biti socijalno poduzetništvo. Tako je to primjerice u Europskoj uniji gdje je socijalno poduzetništvo prepoznato kao sve važniji dio ekonomije, no u Hrvatskoj po tom pitanju, u najboljem” slučaju i dalje vlada nerazumijevanje i/li nezainteresiranost, a u najgorem namjerno opstruiranje.
Premda se Vlada konačno sjetila uvesti reda u poslovanje neprofitnih organizacija što je za svaku pohvalu, zabrinuta lica u organizacijama civilnoga društva strepe od mogućih posljedica po socijalno poduzetništvo i upozoravaju da je potrebno hitno doraditi Prijedlog zakona o financijskom poslovanju i računovodstvu neprofitnih organizacija, koji se trenutno nalazi u Saboru u prvom čitanju. Uostalom, za uspješno povlačenje sredstava iz europskih fondova Hrvatska mora osigurati uvjete za razvoj socijalnog poduzetništva.
Poluga za izlazak iz krize – zna li to hrvatska Vlada?
“Uvjeren sam da ne možemo imati trajne gospodarske učinke bez socijalne kohezije, a socijalno gospodarstvo sastavni je dio novog modela rasta koji stvaramo, koji je uključiviji i zeleniji te moramo poduzeti sve što smo u mogućnosti kako bismo stvorili sustav koji će ih poticati na daljnji razvoj”, istaknuo je Michael Barnier, povjerenik Europske komisije za unutarnje tržište i usluge, govoreći na velikoj konferenciji o socijalnom poduzetništvu koju su sredinom siječnja u Strasbourgu organizirali Europska komisija, Europski gospodarski i socijalni odbor (EGSO) i Grad Strasbourg.
Socijalno poduzetništvo, kojemu primarni cilj nije maksimizirati profit, važan je stup europskog gospodarstva koji predstavlja oko 10 posto BDP-a i u njemu je zaposleno više od 11 milijuna radnika ili 4,5 posto aktivnog stanovništva EU. Jedna četvrtina svih novih poduzeća osnovanih svake godine upravo je socijalno poduzeće, a taj se broj u Francuskoj, Finskoj i Belgiji penje čak na jednu trećinu. Stoga ne čudi da se socijalnu ekonomiju smatra važnom polugom za izlazak iz ekonomske krize i za borbu protiv siromaštva, posebno ranjivih skupina. U Hrvatskoj, međutim, ta je priča usprkos nekoliko svjetlih primjera i dalje tek u povojima, a tamo bi, ne dođe li do promjena, mogla i ostati.
Barijere socijalnom poduzetništvu u Hrvatskoj
Premda organizacije civilnoga društva pozdravljaju uvođenje načela dobrog financijskog upravljanja i kontrola koje se očituju kroz namjensko, racionalno i transparentno raspolaganje financijskom i nefinancijskom imovinom neprofitnih organizacija, GONG upozorava na nekoliko ključnih manjkavosti Nacrta prijedloga Zakona o financijskom poslovanju i računovodstvu neprofitnih organizacija.
Riječ je o obavezi osnivanja profitnog oblika pravne osobe za potrebe obavljanja gospodarske djelatnosti ukoliko organizacija ostvari više od 230.000 kuna prihoda godišnje,naime, odredbe članka 33. aktualnog zakonskog prijedloga u potpunosti ignoriraju osnovno načelo rada neprofitnih organizacija – načelo neprofitnosti i reguliraju već reguliranu materiju u Zakonu o porezu na dobit, a i krše Ustavom zajamčenu slobodu udruživanja opovrgavajući smisao i svrhu postojanja organizacije neprofitnog karaktera.
Prijedoga Zakona također nije proporcionalan cilju i svrsi koja se želi postići, a to je sprječavanje i razotkrivanje organizacija koje za poslovne potrebe zloupotrebljavaju neprofitni pravni status dok istovremeno narušava pravila tržišnog natjecanja na štetu neprofitnih organizacija jer im priječi priječi pristup tržištu. Ne vodeći računa o obvezama Vlade da uspostavi poticajan pravni i institucionalni okvir za razvoj socijalnog poduzetništva, koji je preduvjet za povlačenje sredstava iz Europskog socijalnog fonda, stvara potencijalne barijere za razvoj socijalnog poduzetništva.
Osim toga, suprotan je Nacionalnoj strategiji stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnog društva (2012-2016.), kao i prijedlogu Nacrta Strategije borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti (2014-2012.), a u pitanje dovodi dugoročnu samoodrživost organizacija civilnog društva jer će se negativno odraziti na stabilnost radnih mjesta u neprofitnim organizacijama što je pak suprotno strateškim programima financiranja organizacija civilnog društva unazad deset godina, upozorava GONG.
Skretanje pažnje i prolongiranje problema
Naime, ono što je problematično jest da ne postoje jasni i striktno definirani kriteriji temeljem kojih se djelatnost neprofitne organizacije smatra gospodarskom djelatnošću kada ona ima isključivo obilježje javnih usluga pruženih u cilju opće dobrobiti. Prema neslužbenim podacima, u Hrvatskoj oko tisuću neprofitnih organizacija plaća porez na dobit na gospodarsku aktivnost, ali ne postoje službeno objavljeni podaci o kojoj je aktivnosti riječ, niti je službeno objavljena lista tih organizacija. No, predloženi Nacrt Zakona uopće ne nudi rješenje tog problema, već proizvoljno određuje granicu od 230.000 kuna prihoda ostvarenih u jednoj godini i osnivanje trgovačkog društva.
Stoga, zbog svega navedenog GONG, između ostalog, predlaže da neprofitne organizacije mogu obavljati gospodarske djelatnosti, ali ne radi stjecanja dobiti za svoje članove ili treće osobe, već ako pritom ostvare višak prihoda nad rashodima, on se mora, sukladno Statutu i Financijskom planu, koristiti isključivo za ostvarenje ciljeva utvrđenih Statutom, a one su dužne podnositi dodatno godišnje izvješće o prihodima i rashodima ostvarenima od gospodarske djelatnosti.
Proizvodnja promjene na bolje
“S vladinog nivoa je važno imati razumijevanja za socijalno poduzetništvo, jer riječ je o modelu koji stvara radna mjesta. Svaka vlada treba razumjeti kako socijalno poduzetništvo poticati u svojem kontekstu, a očito je da se u tome sada ima i podrška Europske komisije”, kazala je u razgovoru za tportal Ariane Rodert, članica EGSO-a i stručnjakinja za socijalno poduzetništvo s dugogodišnjim iskustvom i zaključila: “Vjerujem u socijalno poduzetništvo jer se cijeli sektor pokazao otpornijim na krizu od ostatka ekonomije, jer su sačuvana radna mjesta i jer proizvodi promjenu na bolje.”
U slučaju Hrvatske na tom polju još ima mnogo posla, između ostaloga i po pitanju edukacije javnosti, a očito i donositelja i usvajatelja (političkih) odluka, o mogućnostima socijalnog poduzetništva, tim više jer u Hrvatskoj već egzistiraju uspješne priče, poput socijalne zadruge Humana Nova, o kojoj smo već pisali, a koja potiče zapošljavanje osoba s invaliditetom i drugih društveno isključenih osoba kroz proizvodnju i prodaju kvalitetnih i inovativnih tekstilnih proizvoda od ekoloških i recikliranih materijala za domaće i inozemna tržišta. Tu je osim Humane Nove i ostatak ekipe iz ACT-a (Autonomni centar), a riječ je o Cedri (Cluster za društvene inovacije i razvoj) iz Čakovca, potom udruge Slap iz Osiijeka te Alfa Albona i Istra Smart Point iz Labina.
Primjeri njihova rada odlično pokazuju što socijalno poduzetništvo može učiniti za primjerice ruralni razvitak i ekonomski razvoj neke lokalne zajednice ili regije potičući zapošljavanje i socijalno uključivanje. Uostalom, na što (ni)je mislila Vlada kad je u javnu raspravu uputila nacrt prijedloga Strategije borbe protiv siromaštva i socijalne isključenosti gdje velike nade polaže upravo u razvoj socijalnog poduzetništva ako ga ovako predloženim zakonom kani zapravo sputavati?
{slika}Članak je objavljen u okviru projekta Europske mogućnosti za ruralne žene koji provodi CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u partnerstvu s Udrugom žena Hera, Prostorom rodne i medijske kulture K-zona i Radijom Kaj. Projekt financira Europska Unija u okviru IPA INFO 2012. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne izražavaju mišljenje i stavove Europske unije.
Afganistanski predsjednik Hamid Karzai bi trebao odbiti potpisati novi Zakon o kaznenom postupku koji niječe ženama zaštitu od nasilja u obitelji i prisilni brak, javlja Human Rights Watch. Novi zakon prihvaćen je u oba doma afganistanskog parlamenta, a očekuje se da će biti poslan predsjedniku Hamidu Karzaiju na konačni potpis u roku od nekoliko tjedana, ako ne i ranije.
Zakon će zabraniti sudskim vlastima ispitivanja rodbine tuženih, te učinkovito ušutkavati žrtve obiteljskog nasilja i prisilnog braka, kao i članove njihovih obitelji koji su bili svjedoci zlostavljanja.To znači da će progon zlostavljača biti izuzetno težak.
“Predsjednik Karzai bi trebao odbaciti zakon koji štiti zlostavljače žena i djevojaka”, rekao je Brad Adams , jedan od direktor Human Rights Watcha. “Ako taj zakon stupi na snagu, afganistanske žene i djevojke će biti lišene pravne zaštite rođaka koji ih napadaju, prisilno udavaju, ili čak i prodavaju.”
Novi Zakon o kaznenom postupku predstavlja ozbiljnu prijetnju zaštiti žena i djevojaka utjelovljenih u Afganistanskom revolucionarnom Zakonu o zaštiti od nasilja nad ženama (EVAW), koji je izdan predsjedničkim dekretom 2009 godine. EVAW zakon odredio je kazne za razne zloupotrebe, uključujući silovanje, brak djece, prisilni brak, nasilje u obitelji, prodaju žena i djevojčica, i Baad , davanje djevojke za rješavanje sporova između obitelji.
Predsjednički potpis će biti u jasnom proturječju s vladinim javnim opredjeljenjem za prava žena i za EVAW prava.
Da podsjetimo, u studenom 2013. godine, prema prvobitnom nacrtu zakona tražila se i kazna kamenovanjem do smrti za preljubnike, koja je zaustavljena nakon što su informacije procurile u medijima.
Sada nam jedino preostaje za vidjeti i čekati hoće li i ovaj puta informacije koje su dospjele u javnost utjecati na Karzai i hoće li aktivisti za ljudska prava uspjeti pritisnuti Karzai da zatraži izmjenu spornog zakona.
Asbjørn Wahl je poznata osoba u Norveškoj, a između više funkcija koje tamo obnaša on je i direktor Kampanje za državu blagostanja koju organizira nacionalni sindikat za borbu protiv privatizacije i liberalizacije. Njegova posljednja knjiga se zove Rast i pad države blagostanja (The Rise and Fall of the Welfare State (Pluto Press, 2011).
Suvremenu Europu obilježava akutna ekonomska i politička drama. Europa je teško ozlijeđena financijskom krizom i suvremenom dužničkom krizom. U najugroženijim državama napadnuti su javni servisi, plaće, mirovine, sindikati i socijalna prava – politike štednje gurnule su te države u još dublju depresiju, još ozbiljniju socijalnu i političku krizu. Masovna nezaposlenost raste, u Grčkoj i Španjolskoj prešla je 50 posto. U EU se zbog nezaposlenosti sve su intenzivniji unutarnji sukobi – socijalni i politički.
Suočeni s ovim problemima, tradicionalni radnički pokreti su djelomično paralizirani. Socijaldemokracija je u ideološkom rascjepu i zbunjena. U jednu ruku su socijaldemokrati izveli napad na sindikate i državu blagostanja u državama gdje su bili na vlasti, u drugu ruku su bili glavni u osudi političkog kursa koji trenutno EU slijedi. Sindikati su također zbog krize nemoćni – masovna nezaposlenost je oslabila njihovu moć za pregovaračkim stolom. Dodatno je tom slabljenju pridonijelo restrukturiranje industrija, privatizacija javnih servisa i povećanje privremenog rada.
Paraliza je prvi puta ilustrirana prosvjedima u Španjolskoj, Grčkoj, Portugalu i Italiji 2011. godine, a inspirirani su bili događajima u Kairu umjesto političkim strankama ili sindikatima. Kapitalističke su snage izvele ofenzivu na sindikate, na kompromis između rada i kapitala i riješili se time najboljih dijelova države blagostanja.
Iako je ovo najdublja i najozbiljnija ekonomska kriza od depresije 1930-tih godina, kritike kapitalizma su gotovo nečujne. Sindikati i radnički pokreti više ne predstavljaju generalne, vjerodostojne alternative kapitalizmu koji stvara krizu i generira masovnu nezaposlenost, siromaštvo, patnju i bijedu u velikim dijelovima europskog kontinenta. Sindikati u Europi su zaoštrili svoju retoriku, ali oklijevali kada je bilo potrebno mobilizirati se u otporu kapitalizmu.
Kako je to moguće u dijelu svijeta koji je nekada imao najjače sindikate i radničke pokrete na svijetu? Zašto opozicija i otpor nije snažniji? I kako smo došli do točke gdje su socijaldemokratske vlade Grčke, Španjolske i Portugala odgovorne za neke od najozbiljnijih napada na sindikate i državu blagostanja – pa ih je otpor populacije zamijenio s vladama desnog krila koje su još vjernije financijskom kapitalu?!
Ovaj članak se bavi izazovima i barijerama kojima se sindikati sada suočavaju u Europskoj uniji. EU kao supranacionalna institucija ima puno strukturnih barijera, kao i unutarnjih političko-ideoloških barijera koje sprječavaju sindikate u ispunjavanju njihove uloge u trenutnoj situaciji. Prije nego se članak posveti napadima na socijalnu Europu: napadima na javne servise, mirovine, plaće, uvjete rada i antidemokratske tendencije, mora se posvetiti ulozi socijaldemokracije u Europi danas.{slika}
Povijesna uloga socijaldemokracije
Puno činjenica sugestira da je era socijaldemokracije završila. To ne znači da stranke koje u nazivima nose socijaldemokraciju neće moći osvojiti vlast i formirati vlade same ili u koalicijama. Međutim, povijesna uloga socijaldemokracije kao strukture političkih stranaka koje nose progresivne socijalne projekte je gotova. Originalni ciljevi socijaldemokracije – razvoj demokratskog socijalizma kroz postupne reforme, stavljanje ekonomije pod političku kontrolu i ispunjavanje socijalnih i ekonomskih potreba većinske populacije – su odbačeni odavno. Umjesto toga socijaldemokracija se usredotočila na ulogu koju igra doba kapitalizma blagostanja – kao unutarkapitalistička politička stranka sa socijalnim projektom.
Zbog preuzimanja mjera štednje i ostalih mjera kapitalističkog karaktera, socijaldemokracija više nije na vlasti u EU, nisu ni predstavljeni u većini europskih vlada. U zlatno doba socijaldemokracije ona nije predstavljala radnike protiv kapitala, već je bila posrednik između klasa unutar regulirane kapitalističke ekonomije. Rezultat toga je da gdje su socijaldemokratske stranke bile na vlasti, pretvorile su se iz masovnih radničkih organizacija u one birokratske, integrirane u državni aparat uz drastičan gubitak članstva postale su pozornica za političke karijeriste i kampanjsku mašineriju za nove političke elite.
Tonuti je počela još više kada su se u krizi vlasnici kapitala počeli povlačiti iz kompromisa dogovorenog 80-ih. Pošto su socijaldemokratske stranke postale jako vezane uz državu, one su se počele mijenjati zajedno s državama koje su pak pod utjecajem neoliberalne hegemonije. Zajedno s državama pogodovale su deregulaciji, privatizaciji i napadima na javno blagostanje u posljednjim desetljećima. U Ujedinjenom Kraljevstvu to se zvalo ‘politika trećeg puta’, u Njemačkoj ‘nova sredina’ pod vladavinom Gerharda Schrödera, a u Švedskoj ‘dom ljudi’. Posljednji puta kada su socijaldemokratske vlade tvorile većinu u EU krajem 1990-ih nikakav odmak od neoliberalnih politika nije se dogodio.
Ubrzo su i političari, novine, portali počeli davati izjave poput “Sada smo svi socijalisti” i pridonositi propadanju ljevice, podupirući primjerice spašavanje banaka. Generalni tajnik Europske konfederacije trgovinskih sindikata (ETUC) je tako izjavio: “Posvuda po Europi, svi su socijaldemokrati i socijalisti danas – Merkel, Sarkozy, Gordon Brown… Vjetar je u našim jedrima.” Socijaldemokrati su sami sebe potjerali u kut i stisnuli između sve jače socijalne pobune i njihove lojalnosti prema EU.{slika}
Stranke koje su ljevije od socijaldemokrata, a s istima su u koaliciji (primjer Francuske, Italije, Norveške, Danske) su također prouzročile negativne posljedice. Te male stranke su često proglašene neprijateljima neoliberalizma, a same ne mogu pružiti konzistentnu kritiku ili vjerodostojnu alternativu. To znači da ne postoji nijedna politička ili socijalna sila danas u Europi, koja bi mogla preuzeti vodstvo u organiziranju i koordiniranju socijalnog otpora koji izbija protiv mjera štednje i povećanja nejednakosti i bogatstva. Posljedica je pad povjerenja u političku ljevicu, a rast desničarstva, populizma i ekstremizma.
Masivni napad na javne servise, plaće i mirovine
Mnogi su očekivali da će financijska kriza zbog svojih razarajućih posljedica dovesti do propasti neoliberalizma, špekulacijske ekonomije i hegemonije slobodnog tržišta. Te su politike dovele do dramatične redistribucije socijalnog bogatstva od radništva na kapital, od javnoga na privatno i od siromašnih na bogate. Na Islandu je cijela ekonomija pretvorena u kasino te se je mala grupa ljudi kockala na trošak cijele populacije. I nakon novih mjera i zakona, vladajuća se garnitura nije promijenila – neoliberalni špekulanti su ostali u foteljama.Špekulativna se ekonomija mogla spriječiti: jačanjem demokratske kontrole nad bankama i drugim financijskim institucijama, zabranom kratkoročne prodaje i poslovanja u visokom riziku – ukratko ograničavanjem moći banaka, restrikcijama slobodnog kretanja kapitala i reformom poreznog sustava koji trenutno ne opterećuje bogate.
Umjesto kažnjavanja špekulativne ekonomije koja je dovela do krize, države su krenule u spas banaka, a neoliberali zanijekali odgovornost da je redistribucija bogatstva od dna prema vrhu kriva. Tvrde kako su ‘ljudi živjeli iznad svojih mogućnosti‘. O Grcima se priča kako su si dopuštali privilegije bez ekonomskog pokrića – propaganda za napad na državu blagostanja, dok je financijski kapital zaštićen.
Europski sindikatski institut (ETUI) je zato proveo neke testove. Na primjer, radna produktivnost se dvostruko brže povećala u Grčkoj nego u Njemačkoj od 1999. do 2009. OECD-ove statistike kažu da Grci godišnje odrade više sati (2.152) od Norvežana (1.422) i Nijemaca (1.430). Grci ne idu rano ni u mirovinu – 30-ak atenskih vozača autobusa su otišli u ranu mirovinu, od ukupno 20.000 vozača autobusa koliko ih grad ima. Prosječna dob za umirovljenje za Grke je 62,4 godine, a za Grkinje 60,9 godina – više od njemačkog prosjeka. Prema pričama koje i danas čitamo i slušamo o Grčkoj u medijima, može se vidjeti odnos i utjecaj moći i elita.
Europska komisija, Europska centralna banka i MMF se nisu ni u krizi vratili kejnezijanskim mjerama i re-regulaciji, već su nastavili s daljnjom transformacijom društva prema potrebi financijskog kapitala. MMF-ova politika masovne privatizacije koja se prije primjenjivala na istočnu Europu danas se koristi u Grčkoj, Irskoj, Portugalu i Italiji – željeznice, zalihe vode, luke, aerodromi, telekomunikacije – danas se privatiziraju, a to je recept za depresiju i socijalnu krizu. U Bugarskoj, Grčkoj, Irskoj, Portugalu, Rumunjskoj, Španjolskoj i Mađarskoj plaće, uvjeti rada i mirovine slabe. Mirovine su smanjene 15 do 20 posto, a plaće u javnom sektoru od 5 do 40 posto, ovisi o državi. U Grčkoj se broj radnika u javnom sektoru smanjio za 20 posto, u Njemačkoj je 10.000 radnika javnog sektora ostalo bez posla, a u Ujedinjenom Kraljevstvu planiraju otpustiti pola milijuna ljudi.{slika}
Porez na dodanu vrijednost (PDV) se dramatično povećao, socijalne beneficije smanjile (posebno za nezaposlene i osobe s poteškoćama), zakoni o radu su oslabljeni, minimalne plaće smanjene. Međutim, porez na kapital je ostao isti ili se smanjio, kolektivni ugovori su raskinuti vladinim odlukama, a ne pregovaranjem sa sindikatima. Sva socijalna prava su podređena kompetitivnosti europskog poslovnog sektora. Suočavamo se s porazom radničkih pokreta, porazom povijesnih dimenzija koji će imati ogromne posljedice na razvoj naših društava.
Pomak prema autoritarnoj Europi
Uloga EU je ključna u svemu ovome. Uz demokratski deficit koji imaju, institucije EU su oblikovane u neoliberalnoj eri. Njima dominira interes kapitala. Sve više moći se premješta na neizabrane institucije u Bruxellesu. Europski parlament, kao jedino izabrano tijelo, se stavlja sa strane i ne uključuje u proces.
Novi razvoj i politike:
– Bruxelles će morati odobravati budžete nacionalnim vladama svake godine
– Euro Plus Pakt donosi državama koje imaju valutu euro više deregulacije i mjera štednje, napad na radne sate, plaće i mirovine
– Pakiranje od šest zakona – još nametanja mjera štednje
– Fiskalni paket – centraliziranje moći EU, mogućnost kažnjavanja članica koje ne zadovolje
EU kao barijera
Može li se ovo zaustaviti? Mogu li se mobilizirati socijalne snage u Europi koje će masovno napasti kapitalističke sile i njihove političke sluge?
Za odgovor na to moramo zaviriti u barijere s kojima se suočavaju sindikati. Postoji šest barijera:
– demokratski deficit: EU i vlade tvrde da se nakon Lisabonskog ugovora potpisanog 2007. demokratski deficit smanjio. U drugu ruku, moć se miče prema Komisiji, Centralnoj banci i MMF-u, a dalje od Parlamenta.
– konstitucionalizirani neoliberalizam: stavljen je u ‘ustav’ EU kroz Lisabonski ugovor kroz slobodu kretanja kapitala, slobodno natjecanje i mobilnost rada. Socijalizam je zabranjen tako što su tradicionalne kejnezijanske mjere od deficita u budžetu većeg od 0,5 posto i javnog duga većeg od 60 posto BDP-a zabranjene.
– nepovratna legislacija: način donošenja odluka u EU čini ovaj proces nepovratnim. 100 posto država, odnosno svih 28 članica bi se morale složiti da bi promijenile neki od ugovora EU.
– Euro: 17 od 28 zemalja članica ga ima. Ako ga ostale žele, moraju igrati po pravilima monetarne politike koja je nametnuta. Dok Njemačka od eura profitira, Grčka, Italija, Irska, Portugal, Španjolska i Cipar više nemaju domaću valutu koju bi mogli devalvirati, pa čine internu devalvaciju podižući kompetitivnost kroz smanjenje plaća i rezove u javnim troškovima.
– nedostatak simultanosti u procesima odlučivanja i implementacije: zbog toga se ne mogu sindikati u više država mobilizirati, jer se nepovoljni zakoni u različito vrijeme implementiraju u različitim državama članicama. Uz to, europsko je zakonodavstvo pisano pretjerano birokratskim jezikom koji iskorištavaju političari i nacionalne vlade.
– povećana uloga Europskog suda pravde: odluke koje je sud donosio između 2007. i 2008. u slučajima Viking, Lavan, Rüffert i Luxemburg ograničile su prava sindikata – poput prava na štrajk. Prije tih odluka, države članice su odlučivale o tim pitanjima. Dolazi do pojave ‘socijalnog dumpinga’ u zapadnoj Europi, mnogi radnici iz istočne Europe koji rade u zapadnoj su izloženi eksploataciji, a sindikati su oslabljeni.
EU prijeti jedinstvenosti Europe
Prethodnice EU – Europska zajednica i Europska zajednica za ugljen i čelik – su imale za cilj poslijeratni mir, a danas EU ima za cilj socijalnu, ekonomsku i političku polarizaciju. Ona je prijetnja danas socijalnoj jedinstvenosti. Možda se EU ne može promijeniti iznutra, već pojedine članice moraju napustiti i euro i samu Uniju da bi spasile svoje ekonomije i blagostanje naroda.
Interne političko-ideološke barijere
Na situaciju utječe kriza na ljevici. Socijalni dijalog je pokazivao rezultate nakon Drugog svjetskog rata, kada se moć u društvu pomaknula u korist radničke klase. Kompromis klasa i socijalni dijalog su bili rezultati mobilizacije, žestokih konfrontacija i pomaka ravnoteže moći. Nema sumnje da su se danas snage kapitala povukle iz povijesnog kompromisa s radničkom klasom te napadaju sporazume i institucije koje su prije prihvaćali u ime kompromisa. Možda bi se sindikati trebali pomaknuti s uličnih prosvjeda ka zahtjevima za okvire povlastica blagostanja, poštenijih platnih sistema i smanjenja nejednakosti?
Europski sindikat je u tim pokušajima 2010. godine potpisao s EU strategiju Europa 2020, u vrijeme kada su grčki sindikati organizirali nekoliko štrajkova, francuski su se borili protiv mirovinske reforme, a španjolski su se pripremali na prosvjede. Između ostaloga, EU 2020 strategija donosi pojam fleksisigurnosti – fleksibilne sigurnosti za radništvo. To je bio dokaz da se socijalnim dijalogom ne može boriti protiv socijalne regresije.
Sindikati su također previše vezani za tradicionalne radničke stranke – ili su još uvijek partneri sa socijaldemokratskim strankama (Norveška, Švedska, UK), ili nisu (Danska) ali nisu ni zauzeli radikalnije lijeve pozicije. Primjerice, socijalno-zelena Schröderova koalicija u Njemačkoj je donijela mnoge negativne zakone za radništvo. Grčka, Španjolska i Portugal su se najviše opekle sa socijaldemokratskim strankama u vladama.
Povećani otpor
Za borbu potrebna je koordinacija otpora preko granica država članica. Trenutno ne postoji globalna borba protiv krize i neoliberalizma. Drugim riječima, organiziranje otpora i izgradnja potrebnih saveza su odlučujući za prvi korak. U Europi zbog sve jače krize organiziraju se generalni štrajkovi, a onaj koji je najviše obećavao odvio se 14. studenog 2011. u šest zemalja EU: Portugalu, Španjolskoj, Italiji, Grčkoj, Cipru i Malti. Ishod je neizvjestan, ali male bitke su ključne.
Pozitivni primjeri europeizacije socijalne borbe su EU lučka direktiva koju je Parlament dvaput odbio zbog socijalnih pokreta koje su sindikati organizirali u državama članicama. Postojala je i borba protiv Direktive o servisima koja je izmijenjena, te prosvjedi protiv Lisabonskog ugovora koji su uspjeli u Francuskoj, Nizozemskoj i Irskoj.
No unutar europske socijaldemokracije i sindikata postoje kontradikcije koje su izašle na vidjelo 2011. kada su pojedine sindikalne sekcije prosvjedovale protiv ETUC-a. Kapitalisti su promijenili strategiju – sindikati nisu. Priznanje toga je jedan od najvećih izazova sindikata danas.{slika}
Što se mora učiniti?
Sindikati moraju igrati ofenzivniju političku ulogu u smislu zauzimanja šire političke perspektive u socijalnoj borbi. Veći dio sindikata danas nije spreman na tu ulogu. U međuvremenu se treba reorganizirati i politička ljevica. Zadatak koji mora biti što prije obavljen je sukob sindikata s napadima kapitalista na plaće, mirovine i javne servise. Dugoročno to neće biti dovoljno jer kako je škotski socijalist Murray Smith objasnio – ne postoji dovoljno jaka politička alternativa neoliberalizmu, što prouzrokuje demobilizirajući efekt. Program koji bi mogao dobiti potporu većine populacije morao bi sadržavati plan za produkciju dobara i usluga dovoljnih za potrebe populacije. To znači trganje financijskog i ekonomskog obruča oko vrata, stvaranje financijskog sektora u javnom vlasništvu, renacionalizacija javnih servisa, progresivni porezni sustav i mjere koje izazivaju pravo na vlasništvo.
Vizija alternativnog razvoja društva mora pružiti smjer borbi protiv krize i socijalne regresije. Alternative postoje. Alternativa privatizaciji je ne privatizirati, alternativa birokraciji i kontroli odozgo je demokratizacija i sudjelovanje odozdo, alternativa nejednakosti i siromaštvu je redistribucija, progresivni porezi i besplatne, univerzalne povlastice blagostanja, alternativa destruktivnoj špekulativnoj ekonomiji je socijalizacija banaka i kreditnih institucija, uvođenje kapitalnih kontrola i zabrana sumnjivih financijskih instrumenata.
Pitanje je sposobnosti i volje za mobilizacijom i korištenjem resursa koji su neophodni za provođenje ovih alternativa. Došlo je vrijeme za novi smjer borbe sindikata. Basque sindikat su dobro opisali taj novi smjer 2011. za vrijeme svojeg generalnog štrajka:
“Došli smo na ulice i nastavit ćemo se mobilizirati. Jer ne želimo budućnost siromaštva koju su nam priredili. Prijetili su nam govoreći da poslije krize ništa neće biti isto. Mijenjanje stvari je u našim rukama. Nužno je nastaviti boriti se za realne promjene, drugačiju ekonomiju i socijalni model u kojemu ekonomija radi u korist društva.”
Vidjeli smo već da socijalne borbe razvijaju novo vodstvo i nove organizacije. Iako desne populističke i autoritarne opcije dominiraju Europskom unijom danas, antisocijalne politike elita također mogu izazvati socijalne eksplozije, posebice u jugoistočnoj Europi. To može otvoriti mogućnost za drugačiji razvoj, u kojem su temeljni cilj fundamentalne promjene moći i odnosa vlasništva te produbljivanje demokratizacije društva. Bitka se vodi za više autoritarnu ili više demokratsku Europu. Zasada autoritarne tendencije imaju prednost, no odnosi moći se ponovno mogu promijeniti.
Prevela i prilagodila Ela Naranđa
{slika}Članak je objavljen u okviru projekta Europske mogućnosti za ruralne žene koji provodi CESI – Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje u partnerstvu s Udrugom žena Hera, Prostorom rodne i medijske kulture K-zona i Radijom Kaj. Projekt financira Europska Unija u okviru IPA INFO 2012. Mišljenja i stavovi izneseni u ovom članku ne izražavaju mišljenje i stavove Europske unije.
