Šest stvari koje sam naučila od Lise Simpson

Trenutno u rekordnoj 25. sezoni emitiranja, serija Obitelj Simpson – briljantna satira američke kulture, prepuna sjajnih parodija na razne aspekte popularne kulture – jedna je od najutjecajnijih komedija našeg doba. Utjecaj serije nadilazi okvire medijske i pop kulture – osmogodišnja Lisa Simpson, emocionalna jezgra serije, sjajan je uzor za djevojčice. Evo nekoliko lekcija koje sam i sama naučila od nje.

Vjeruj u sebe i sve je moguće

Ovo je središnja pouka epizode Lisa vs. Malibu Stacy u kojoj Lisa ustaje protiv seksizma utjelovljenog u lutki Malibu Stacy. Frustrirana seksističkim izjavama koje izgovara lutka (Ispecimo kolače za dečke! Ako previše razmišljaš, dobit ćeš bore.; Zovem se Stacy, ali možeš me zvati i *zvižduk*), Lisa udružuje snage sa ženom koja je stvorila Stacy kako bi napravila vlastitu lutku koja govori – Lisu Lavljeg Srca. Nakon što prodaja nove lutke višestruko podbaci u odnosu na Malibu Stacy, Lisu preplavljuje osjećaj beznađa… sve dok iza sebe ne začuje vlastiti glas koji govori: Vjeruj u sebe i sve je moguće. Okrenuvši se, Lisa ugleda malenu djevojčicu s lutkom Lise Lavljeg Srca u rukama i osmijehom na licu.

Iako je njen pokušaj suprotstavljanja velikim korporacijama rezultirao neuspjehom, Lisa shvaća da je utjecala na barem jednu osobu – u tom smislu, njen se trud itekako isplatio.

U redu je biti tužan/na

Jedna od ranih epizoda Simpsonovih, naslovljena Moaning Lisa (Tugaljiva Lisa) iznenađujuće je mračna za animiranu humorističnu seriju. Većinu epizode Lisa je depresivna: osjeća tugu, a nitko ne zna kako da joj pomogne. Profesori u školi rugaju se njenoj tuzi ili je ignoriraju. Njezin desetogodišnji i poprilično sebični brat ne želi se s time nositi. Dobronamjerni no zbunjeni roditelji govore joj da se razvedri ili da se naprosto pravi da je sretna kako bi se uklopila.

Lisino se raspoloženje popravlja kad upozna jazz glazbenika zvanog Murphy Krvave Desni koji razumije njeno emocionalno stanje. No tek kad joj majka Marge kaže da može biti tužna koliko god želi i da se ne mora smiješiti zbog drugih, Lisa se napokon počne osjećati bolje i smješka se od srca.

Pouka? U redu je biti tužan i djevojčice/djevojke ne bi trebale hodati naokolo s lažnim osmjesima na licima. Jednostavna poruka da ljudi imaju pravo na emocije vrlo je snažna, i drago mi je da sam se s njome susrela već u ranoj dobi.

{slika}

Brani svoja, poštuj tuđa uvjerenja

Kao mlada aktivistica, Lisa se bori za razne ciljeve: ona je feministica, aktivistkinja za okoliš i vegetarijanka, a malo je toga što ju ljuti više od laži i društvene nepravde. Nerijetko je upravo ona jedina osoba koja se zauzima za ono što je ispravno.

No s vremena na vrijeme Lisa zaboravlja da drugi ljudi imaju drugačije poglede na svijet. Tako, primjerice, upropasti očev roštilj jer se protivi jedenju mesa, no shvati da je pogriješila kad ju vegan Apu savjetuje da živi i pusti druge da žive. Lisa uči važnu lekciju o toleranciji, ostajući pri tom vjerna vlastitim uvjerenjima.

Nije sramota biti drugi/a

Manjak društvenog života Lisa kompenzira glazbom i školskim obavezama. U trenutku kad se u njenom razredu pojavi nova učenica koja istovremeno ima i bolje ocjene i bolje svira saksofon, Lisa se osjeća ugroženom. Ljubomorna na ‘novu curu’, Lisa se udružuje s Bartom kako bi uništila Alisoninu maketu. Grižnja savjesti ipak ju tjera da prizna što je učinila, a obje djevojčice na koncu izgube na natjecanju maketa (prvu nagradu odnosi Ralph Wiggum).

Na kraju epizode, Lisa napokon uči da se ne treba sramiti što je Alison ‘bolja’ od nje. Prevladavši vlastitu ljubomoru, pruža ruku prijateljstva – jer čemu svađa i nadmetanje kada ste napokon pronašli osobu svoje dobi koja dijeli vaše interese?

Slijedi svoje snove, usprkos preprekama

Jedna od mojih omiljenih epizoda Simpsonovih (Separate Vocations – Odvojena zvanja; 3. sezona) opisuje eksperimentalnu zamjenu uloga. Nakon što doznaju rezultate standardiziranog državnog testa koji bi trebao pokazati koje karijere im najviše odgovaraju, Bart pokaže zanimanje za policijski posao i postaje tiranski čuvar školskih hodnika. Obeshrabrena rezultatima testa i činjenicom da ima neobično zdepaste prste, Lisa napušta školski bend, prestaje svirati saksofon i počinje praviti probleme. Čak napravi jednu od najvećih spački u povijesti škole i krade sve učiteljske udžbenike iz svih učionica.

Baš kad se čini da će biti uhvaćena, Bart, u rijetkoj provali bratske odanosti, kaže ravnatelju Skinneru da je on kriv. Kasnije objašnjava Lisi što ga je potaknulo da ju izvuče iz nevolje: Nisam htio da si upropastiš život. Ti imaš dovoljno pameti i dovoljno talenta da dospiješ kamo god želiš otići, a jednom kad budeš tamo, ja ću biti uz tebe da posudim nešto love. Bart odrađuje svoju kaznu (600 dana produžene nastave) dok mu Lisa pravi društvo svirajući saksofon ispred škole, ponovno otkrivajući užitak u glazbi.

Zahvaljujući svome bratu, Lisa shvaća da rezultati testa u konačnici nisu važni. Ona posjeduje ambiciju, talent, inteligenciju i strast i daleko će dogurati, samo ako nastavi raditi i truditi se.

{slika}

Zabavljaj se!

Kad bi Lisa Simpson samo držala prodike i borila se za ovu ili onu stvar, bila bi divljenja vrijedan, ali vrlo dosadan lik. Srećom, tvorci serije ne zaboravljaju da je ona ipak mala djevojčica i da se tako treba i ponašati. Lisa uživa u showu klauna Krustyja i crtiću Itchy i Scratchy, urlajući od smijeha na prizore animiranog nasilja. Sanjari o dječacima i čita Časopis koji ne ugrožava dečke. Druži se s drugim djevojčicama svoje dobi i čita popularne knjige. Usprkos vlastitim kritikama na račun prikaza žena i djevojčica u medijima, s vremena na vrijeme sanjari o princezama i skakuće naokolo u vilinskim odorama. Možda nije najzabavniji niti zabavi najskloniji lik u Simpsonima, no Lisa je u svojoj srži i dalje osmogodišnja djevojčica koja djeluje itekako humanizirano – iako je ‘samo’ lik iz crtića!


Prevela i prilagodila Nada Kujundžić

Zagreb Pride žali se na rezultate referenduma Ustavnom sudu

Zagreb Pride planira podnijeti Ustavnom sudu žalbu na rezultate referenduma na kojem je 1. prosinca odlučeno kako je brak zajednica iskuljučivo muškarca i žene, čime se onemogućilo da se istospolne zajednice u budućnosti izjednače s raznospolnim.

“Prije nego što diskriminatorna odredba stupi na snagu, možemo kao građani i građanke podnijeti žalbu Ustavnom sudu Republike Hrvatske. Želimo iscrpiti sva pravna sredstva koja postoje kako bismo bili/e sigurni/e da smo se do samog kraja borili/e za zaštitu naših prava i dostojanstva”, pojasnila je Ana Brakus, jedna od koordinatorica Zagreb Pridea.

Za podnošenje žalbe na rezultate referenduma potrebno je skupiti 100 potpisa. Žalba se može podnijeti do 9. siječnja ove godine, prije nego referendumska odredba stupi na snagu.

Stoga, Pride je na svojim Facebook stranicama pozvao građane i građanke da potpisom podrže ovu akciju.

“Ukoliko nam se želite pridružiti u žalbi, sutra i prekosutra u zagrebačkom klubu Booksa, od 11 do 19 sati možete se potpisati i ostaviti svoj OIB kako bi nam pomogli u ovoj akciji”, pozvali/e su.

Suspendirali sklapanje istospolnih brakova

Vrhovni sud SAD-a suspendirao je u ponedjeljak sklapanje brakova među osobama istog spola u Utahu, koje guverner te zapadne američke države kani zabraniti, prenosi H-Alter.

Krajem prosinca država je uložila žalbu Vrhovnom sudu zbog suspenzije pravosudne odluke kojom se zakon iz 2004. proglašava protuustavnim. Njime su zabranjena vjenčanja između osoba istog spola. Odlukom donesenom 20. prosinca sklapanje braka među osobama istog spola u Utahu su legalizirana, kao i u još 17 američkih država. No, Gary Herbert, guverner Utaha, države u kojoj živi velika mormonska zajednica, na tu je odluku podnio žalbu sudu.

U kratkome objašnjenju sutkinja Sonia Sotomayor, zadužena za slučajeve najviše sudske instance u državi, u ponedjeljak je prihvatila zahtjev guvernera Herberta i njegova ministra pravosuđa Seana Reyesa te je suspendirala sklapanje istospolnih brakova ‘u očekivanju konačne odluke prizivnog suda’.

Zakoni koji se odnose na sklapanje brakova u Sjedinjenim Državama ovise o pravosudnom sustavu pojedine države. Gotovo 30 saveznih država usvojilo je dokument kojim se sklapanja brakova ograničavaju na heteroseksualne parove, a 17 država, među kojima i savezna država Washington, dopuštaju vjenčanja i istospolnim parovima.

Zelene radionice

Od 10. do 12. siječnja u Zelenoj akciji održat će se radionica samogradnje kućnih kompostera i radionica samogradnje solarnih kolektora.

Pozivaju se svi/e zainteresirani/e da se prijave na ove besplatne radionice. Radionica samogradnje kućnih kompostera održat će se u petak, 10. siječnja, od 18 do 21 sat.

Dvodnevna radionica samogradnje kolektora za solarnu pripremu tople vode održavat će se u subotu i nedjelju, 11. i 12. siječnja od 10 do 18 sati. Obje radionice održavaju se u prostorijama Zelene akcije, Frankopanska 1, u dvorištu.

Svakoj od radionica moći će prisustvovati maksimalno 20 sudionika i sudionica. Rok za prijavu na radionice samogradnje kućnih kompostera je srijeda, 8. siječnja, do ponoći. Rok za prijavu na radionicu samogradnje solarnih kolektora za pripremu tople vode je četvrtak, 9 siječnja, do ponoći. Da bi se prijavili na neku od radionica potrebno je ispuniti kratki elektronski obrazac koji se nalazi OVDJE.

Pozivaju se svi zainteresirani da se prijave na ove besplatne radionice. Radionica samogradnje kućnih kompostera održat će se u petak, 10. siječnja, od 18 do 21 sat.

Dvodnevna radionica samogradnje kolektora za solarnu pripremu tople vode

održavat će se u subotu i nedjelju, 11. i 12. siječnja od 10 do 18 sati. Obje radionice održavaju se u prostorijama Zelene akcije, Frankopanska 1, u dvorištu.

Svakoj od radionica moći će prisustvovati maksimalno 20 sudionika. Rok za

prijavu na radionice samogradnje kućnih kompostera je srijeda, 8. siječnja,

do ponoći. Rok za prijavu na radionicu samogradnje solarnih kolektora za

pripremu tople vode je četvrtak, 9 siječnja, do ponoći. Da bi se prijavili

na neku od radionica potrebno je ispuniti kratki elektronski obrazac

koji se nalazi OVDJE

– See more at: http://www.civilnodrustvo.hr/index.php?id=72&tx_ttnews[tt_news]=8158&cHash=058bf3b9d45f07c370b3749319572d95#sthash.PsKNlLa2.dpuf

U ovom trenutku postoje bitnije stvari

Može li se pisati o LGBT pravima, a da se istodobno ne piše o ekonomskom nasilju aktualnog poretka? Odnosno, ovdje se zaista radi o dva različita pitanja: smije li se pisati o LGBT pravima, a da se istodobno ne piše o ekonomskom nasilju aktualnog poretka? Čitanje tekstova lijevo pozicioniranih medija i autora o nedavnom referendumu, odnosno, jer ne moramo se ograničiti samo na ovaj friški primjer, čitanje tekstova kojima ljevica inače pokušava zahvatiti (bilo s dobrim namjerama, bilo s ciljem marginalizacije) LGBT i feministička pitanja, otkriva neugodan uzorak: gotovo nijedan tekst, koliko god naklonjen i politički korektan bio, ne može a da, barem negdje usput, a često u poentirajućem zaključku, ne zapita: “A što je s radnicima?”, sa svim onim što to pitanje u takvom kontekstu podrazumijeva. A podrazumijeva, kad se sve zbroji i oduzme, artikulaciju istog onog sirovog komentara kojeg smo sa svih strana mogli slušati dok se referendumski čin zahuktavao, a onda i realizirao. “U ovom trenutku postoje bitnije stvari”, stav je koji u tim tekstovima možda i nije nužno ekspliciran, ali u svakom slučaju konstantno titra negdje u pozadini, evocirajući sva neshvaćanja, a ponekad i netrpeljivosti, iz duge povijesti odnosa feminističkog/LGBT i socijalističkog pokreta. Pri tom je, dakako, takav prigovor gotovo redovito odašiljan od strane heteroseksualne većine, često nesvjesne svih onih svakodnevnih udobnosti koje joj osigurava, ponekad i suptilna, sistemska privilegiranost – a iz pozicije sistemske privilegiranosti ponekad je zaista teško u potpunosti percipirati svu važnost i hitnost pitanja koje se tiče degradiranja jedne manjine. Tekstovi o kojima je riječ raspoređeni su u širokom rasponu – na jednom polu oni su koji, uobraženo pretendirajući na širinu pogleda koja drugima, bez obzira na kojoj strani bili, izmiče, zauzimaju nedvosmisleno ciničnu poziciju po kojoj se ostatak populacije bavi marginalnim stvarima (LGBT pravima) dok nam iza leđa pripremaju nove neoliberalne napade. Na drugom su (a, valja biti pošten, ti su češći) oni koji zaključuju da pitanje referenduma možda i nije nebitno, ali, riječima jednog od autora gore postavljenog aktualnog ljevičarskog medijskog korpusa: “Onaj tko sutra ne bude htio govoriti o tranzicijskom kapitalizmu, taj neka šuti i o protofašizmu.”

Ovakav stav proizlazi iz odgovora ljevice na prvo od pitanja s početka teksta: prije nego što ne smijemo, mi naprosto ne možemo govoriti o LGBT i ženskim pravima, bez da govorimo o aktualnom neoliberalnom poretku. Argumentacija je široka: desničarski pokret koji se pomalja u Hrvatskoj rezultat je ekonomske depresije; narod je izmanipuliran – referendum vladajućoj eliti služi da bi skrenula pogled s bitnijih pitanja; zatim, služi joj i da bi izmijenila zakon o referendumu kojim će se smanjiti mogućnost demokratskog sudjelovanja građana u javnim pitanjima; ekonomsko nasilje prvi je oblik opresije, opresije kojoj smo svi izloženi; identitetske politike služe fragmentiranju baze na manje i slabije pokrete koji su stoga i manje efikasni, a ionako se ne bave najbitnijim pitanjem – što je sve u interesu ekonomsko-političke elite; identitetske politike zapravo nisu politike, one spadaju u polje postpolitičkog i kapitalistički sustav ih lako pretvara u još jednu robu na tržištu; identitetska pitanja ona su kojima se primarno bavi srednjeklasna, obrazovana, građanska populacija, miljama udaljena od svakodnevice eksploatirane baze; itd.

Nije se teško složiti, barem donekle i barem s nekim navedenim tezama, ali svaka od njih donosi dodatna pitanja koja ljevica, u svom hegemonijskom nametanju materijalističke perspektive kao ultimativne, najčešće preskače. Trenutna fašizacija Hrvatske zaista ima veze s ekonomskom depresijom, ali to ne umanjuje urgentnost bavljenja onim što se shvaća kao puka posljedica – dovoljno je baciti pogled na nama bliske zemlje kao što su Mađarska, Grčka ili Slovačka, da postane jasno da baš i nema vremena za čekanje na duboku promjenu ekonomskih odnosa, koji će onda spriječiti i sve negativne socijalne posljedice (među ostalim, i porast rasizma i homofobije) aktualnog neoliberalnog poretka. I da, civilno društvo uglavnom je sastavljeno od visokoobrazovanog, srednjeklasnog sloja, ponekad pretjerano pogubljenog u užicima visokoakademskog teoretiziranja, ali isto vrijedi i za intelektualnu ljevicu, kod dijela koje se bavljenje radničkim pravima ponekad nadaje kao uzbudljiv (ali, zahvaljujući vlastitoj socijalno-ekonomskoj poziciji, siguran) hobi. A od komodifikacije nije imun nitko, sve što može aktualni sustav pretvorit će u robu – a to vrijedi i za ljevicu, u svim njenim aspektima i sa svim njenim proizvodima. Izdavačke kuće svjesne se u kojoj mjeri mogu tržiti Žižeka i Chomskog, čije poznavanje, točnije, isticanje poznavanja, također postaje pitanje određene identitetske pripadnosti. Peugeot i T-com znaju zašto financiraju Subversive Film Festival. Ovo su, možda, manje-više periferne stvari koje ne dovode ozbiljnije u pitanje potencijal antikapitalističke pozicije, baš kao što slični primjeri, kojih, dakako, treba biti svjestan i spreman kritizirati, ne bi trebali dovoditi u pitanje ni potencijal onih politika koje se, sve češće posprdno, voli trpati u identitetsku ladicu. Također, ako se navedeni primjeri čine banalnima, nisu ništa banalniji od onih u ime kojih se u pitanje dovodi političnost feminističkog i LGBT pokreta.

Dakle, jasno je da srednja struja feminističkog i LGBT pokreta ne treba biti pošteđena od kritika, u mjeri u kojoj emancipaciju svodi na zauzimanje onih pozicija ekonomske i političke moći koje su dosad bile rezervirane za heteroseksualne muškarce. I naravno da treba propitivati odmicanje tih pokreta od svojih radikalnih početaka, u onim momentima kao što je postavljanje korporacije Nike za glavnog sponzora LGBT Sports Summita, ili, da priču proširimo, instrumentaliziranje (ili sasvim svjesno dobrovoljno sudjelovanje) nekih LGBT udruga u antiimigrantskim kampanjama u zapadnoj Europi, gdje se imigrante identificira kao primitivne seksiste i homofobe koji će pokvariti divne liberalne demokracije u koje su došli, itd. Ali kod takve kritike bitno je iz kojeg smjera dolazi, s kojim ciljem dolazi i, naravno, u kojem trenutku dolazi.

Zatim, naravno da će intelektualna ljevica inzistirati na narodu kao izmanipuliranom, kad je narod onaj subjekt oko kojeg se u njenoj analizi sve vrti, subjekt koji joj stalno izmiče, ona zapetljana jednadžba čije nas rješenje odvaja od revolucionarnog preokreta. Istina je tužnija: ne radi se samo o tome da je narod, time što mu se pod vitalne interese protura nešto što bi mu zapravo trebalo biti periferno, bolno izmanipuliran. Narod, odnosno, u ovom slučaju, eksploatirana muška radna snaga, na nekoj razini ipak računa s ovim tipom sistemske privilegiranosti, privilegiranosti u odnosu na neke druge dijelove populacije – u odnosu na rodne manjine, a da ne spominjemo da je takav narod itekako svjestan svih onih privilegija koje će izgubiti kad se ostvari potpuna emancipacija žena. A rješenje tog raskoraka ne može se naći u krilu aktualne materijalističke perspektive, to, barem od onog trenutka kad se dođe do zida, zaista zahtijeva paralalenu, ali odvojenu borbu – naprosto, u jednom momentu, kad se nadiđe zajednički nazivnik ekonomskog nasilja, neki nam interesi stupaju u raskorak, štoviše, u sukob. A taj sukob neće artikulirati nitko osim LGBT/feminističkog pokreta.

I na kraju, bez obzira na mjeru u kojoj se međusobno osnažuju, heteropatrijarhat nije izum kapitalizma, postojao je i prije, a postoji i u kulturama koje nisu kapitalističke, stoga nam ukidanje ekonomskog nasilja aktualnog poretka ne može uvjerljivo obećati i dokidanje drugih oblika opresije . Klasno pitanje, odnosno borba protiv ekonomske eksploatacije, zaista nam je svima zajednički nazivnik, ali to je nazivnik ograničenog dometa. Odnosno, da stvari pojednostavim do kraja, svima nama neoliberalni poredak i krize koje proizvodi prijeti nesigurnošću, prekarnim radom i otkazom, al samo neki od nas će dobiti otkaz kad im se sazna seksualna orijentacija, samo neke od nas će biti spriječene u napredovanju zbog svog spola (roda), samo neki od nas, da nastavim i dalje, neće biti zaposleni zbog svoje nacionalnosti.

Možda je potrebno još jednom naglasiti, naravno da jedna borba ne isključuje drugu i naravno da je bitno povezivanje različitih tipova otpora, u mjeri u kojoj imaju isti cilj. Zatim, naravno da je dobrodošla pojava Ženske fronte za radna i socijalna prava, i da treba odbaciti pokušaj brendiranja Jutarnjeg lista kao novina koje su uvijek na strani malog čovjeka. Na kraju, naravno da je bitno istovremeno govoriti i o protofašizmu i o tranzicijskom kapitalizmu (što nam sve više i sasvim direktno nameću i same figure aktualnog desničarskog vala koje, nakon napada na jednu manjinu i najava slijedećih konzervativnih akcija, sve otvorenije zahtijevaju shizofrenu tačerijansku kombinaciju zaštite tradicije i obitelji s jedne, te inzistiranje na ekonomskim politikama deregulacije i smanjenja socijalne države s druge strane, a koje spomenutu obitelj direktno ugrožavaju).

Ali ja bih, a to je ovdje ključno, zadržao pravo da danas govorim o protofašizmu, ne pristajući da me to automatski obvezuje da sutra govorim o tranzicijskom kapitalizmu. Ne zato što me se u ovom trenutku protofašizam možda direktnije tiče, niti zato što ne nasjedam na priču da svi u konačnici zaista imamo samo jedan isti cilj, već zato što je taj uteg koji se stavlja pred LGBT i feministički pokret elementarno nepravedan. Naime, nije slučajno da se prigovaranje na isključivosti vlastite borbe adresira selektivno. Nije slučajno što se sindikate nikad ne lupka po prstima što se ne bave i LGBT temama. I nije slučajno što u tekstovima koji se bave radničkom obespravljenošću nema mjesta za cinično intonirana pitanja “A što je sa seksualnim manjinama?, A što je sa ženama?”. A taj uteg, takvo postavljanje scene u kojoj bi se samo jedna strana gotovo pa trebala ispričavati što se istovremeno ne bavi i svima ostalima, izrasta iz istog onog heteropatrijahalnog tla iz kojeg, nemojmo se zavaravati, izrastaju i svi ostali primjeri neravnopravnosti. Dakle, sve što bi, u zajedničkoj borbi, u onoj mjeri u kojoj je zajednička borba moguća, LGBT i ostali manjinski pokreti za sebe trebali tražiti, jednaki je tretman. Ništa manje, ništa više.

Spremna sam se boriti

U ponedjeljak 23. prosinca Nadežda Tolokonjikova je po objavljenoj amnestiji izašla na slobodu. Već u utorak se srela s Marijom Aljohinom, drugom članicom grupe Pussy Riot koja je također amnestirana. Aljohina je svoju kaznu izdržavala u Nižegorodskoj oblasti i radi dogovora o “zajedničkim projektima na zaštiti ljudskih prava”, odmah je doletjela kod svoje prijateljice u Krasnojarsk. Prvo čime se njih dvije imaju namjeru baviti je inzistiranje na ostavci generala Olega Simčenkova, načelnika uprave Federalne službe za izdržavanje kazni u Mordoviji. U protivnom, tvrdi Nadežda Tolokonjikova, u mordovskim se zatvorima ništa neće promijeniti. Tamo će i dalje “ubijati ljude – moralno i fizički”.

Ostatak kazne Tolokonjikova je izdržavala u krasnojarskoj bolnici. Članica grupe Pussy Riot prebačena je u Krasnojarsk nakon žalbe na rukovodstvo mordovskog zatvora IK -14 (tamo se nalazila do studenog 2013.) i poslije dugotrajnog štrajka glađu. Krajem rujna 2013, lenta.ru je objavila pismo aktivistkinje u kojem ona navodi masovna kršenja prava žena osuđenih na prisilni rad. Pismo je imalo veliki odjek u Rusiji i na Zapadu.

Dok sam te čekala, u lobiju hotela sam prisluškivala razgovor dvojice ljudi banditskog izgleda, u bijelim košuljama, crnim leptir mašnama i s debelim cigarama u zubima. Kada te vidio kako ulaziš, jedan od njih je upitao: “I koliko je ona odležala?” A ovaj mu odgovara: “Dvije godine”. Drugi je ljutito opsovao: “U Staljinovo vrijeme bi je za to odmah streljali! Ona je ušla u crkvu i na sve ikone se posrala. I za tako nešto – samo dvije godine? “Da li se često susrećeš s agresivnim reakcijama?

Ne. Meni u pravilu takve stvari ne govore u oči. Za to je potrebna posebna vrsta hrabrosti.

Što pod tim podrazumijevaš?

Kada ne vide čovjeka o kojem je riječ, ljudi o njemu lako donose zaključke, često uvredljive. Jako je malo onih koji su spremni tako nešto reći gledajući me u oči, a ljude koji nemaju hrabrosti svoje mišljenje preda mnom izgovoriti ne primijećujem. Za svaku izgovorenu riječ mora se snositi odgovornost, a na one koji nisu spremni ta pitanja zajedno sa mnom pretresti ne obraćam pažnju.

Dobro, a što ako neki slični njima ipak odluče da ti te iste stvari govore gledajući te u oči?

Ništa. Onda ćemo porazgovarati. Nešto slično mi se već događalo sa zatvorenicima u istražnom zatvoru i tada sam uspijevala obraniti svoju poziciju. Ukazivala sam im na političke elemente naše akcije, objašnjavala im da u stvarnosti cijela stvar stoji malo drugačije, kao i to da je osnovni smisao naše akcije bio nešto drugačiji od onoga kako se to prikazuje na državnoj televiziji. I po pravilu, moji argumenti su stizali do svijesti ljudi. Ne kažem da su oni odmah promijenili svoje mišljenje, ali nesumnjivo je da su razumjeli da pred njima ne stoji nekakva histerična ludača s budalastim antireligiozni idejama u glavi, već netko tko je spreman boriti se za svoj ​​stav i svoje poglede na svijet.

A ja mislim da je to uvredljivo: ti uz pomoć suvremene umjetnosti hoćeš svijetu pokazati svoje ideale, a svijet će – ” Ma ona se na ikone posrala! “

Prvo, da bi se bilo što u tom smislu promijenilo, neophodno je da se vlast nad federalnim televizijskim kanalima preda u ruke ljudi čija su politička uvjerenja drugačija od onih koje je usvojila država. Drugo, reakcija na suvremenu umjetnost je bila, jest i uvijek će biti negativna. Suvremeni umjetnik nije novčanica od sto dolara pa da se svima sviđa. Od samog početka 20. stoljeća, suvremeni umjetnik je čovjek koji postavlja nezgodna pitanja koja provociraju društvo, pitanja koja ga razotkrivaju. Počelo je s avangardom, a potom su to vrlo uspješno preuzeli dadaisti koji su bez okolišanja govorili da je umjetnost bomba koja mora eksplodirati. Kada se događa suprotno, to više nije umjetnost. I sviđalo se to nekom ili ne, dadaisti su klasici suvremene umjetnosti. Danas se s tim mora računati. Ima i onih kojima se ne sviđa kako je slikao Ajvazovski…

A nekome se ne sviđa to što je radio Marcel Duchamp. Smatraš li da i vaša akcija pripada klasici suvremene umjetnosti?

Da. Mislim da je to već gotova činjenica.

Kako ja razumijem, ti si glavna ideologinja grupe Pussy Riot.

Mi smo se kontinuirano i na razne načine počeli izjašnjavati onog trenutka kada se dogodila ona monstruozna rokada i kada je postalo jasno da Putin ima namjeru realizirati svoj ​​treći predsjednički mandat. Oni nikoga ništa nisu pitali. Jednostavno su sve nas, ogromnu većinu ljudi diljem zemlje, stavili pred gotov čin. Ta činjenica je inicirala osnivanje grupe Pussy Riot i naše akcije su bile diktirane jakim emocijama. Ta njihova rokada se naravno tiče svih, a njeni neposredni sudionici ama baš nikoga ništa nisu pitali.

Tog trenutka sam shvatila da više neću moći živjeti onako kako sam živjela do tada i da sve vrijeme koje mogu otrgnuti od života moram utrošiti na to da što glasnije, iz sve snage o tome vičem. Koji arsenal sam za to imala? Na raspolaganju mi je bio uobičajeni arsenal sredstava suvremene umjetnosti – aktivizam. Grupa tada još uvijek nije imala ime i budući da je bilo malo vremena, odlučili smo da iskoristimo ono što imamo. Reagirale smo onako kako smo znale.

U razgovor se umiješao Pjotr ​​Verzilov, muž Nadežde Tolokonjikove: “Da naručim nešto? Što bi htjela jesti? “Tolokonjikova odgovara: “Potpuno mi je svejedno. Ono što bih htjela je da me nitko ne prekida dok govorim.” Verzilov: “Sorry, sorry.”

Zbog čega baš ti, Nadežda Tolokonjikova, ne voliš Putina ?

Čini se da bi meni trebalo biti lako odgovoriti na ovo pitanje, poslije toliko vremena provedenog iza rešetaka, gdje sam prošla kroz dosta ozbiljna iskušenja zahvaljujući tom čovjeku. Ali kada izgovaram Vladimir Putin, ja ne mislim na određenog čovjeka. Umjetnici se izražavaju u metaforama: kada izgovaramo “jedro”, mi mislimo na “brod”, a kada govorimo “Putin”, mislimo na politički sustav koji je on stvorio. Taj čovjek mi je oduzeo nekoliko godina života i to je lako izmjerljiva i teška činjenica. Istina, to nam je istovremeno pomoglo da steknemo i neka iskustva koja ćemo ubuduće koristiti u pozitivnom ključu i svim silama se truditi da ta iskustva ne zaboravimo.

A što je bilo do tih iskustava? Ja sam dosta rano počela se interesirati za politiku. Tako se dogodilo. U politiku me je možda uvukao moj tata, koji je inače odličan tip. Bilo mi je nešto više od 10 godina i ja sam ga zamolila: “Tata, kupi mi Cosmopolitan”, a on mi je odgovorio: “Ma kakav Cosmopolitan?! Čitaj Vlast ili Itogi”. On me je naučio slušati radio Eho Moskve. U početku mnogo toga nisam razumjela, ali sam vremenom naučila.

Zatim sam se upisala na filozofski fakultet, gdje me je najviše interesirala socijalna filozofija. Jer bez prethodnog osmišljavanja političkih sustava, u filozofiji se malo što može postići. I tada sam doživjela duboko razočaranje. Pokazalo se da je filozofski fakultet, na koji sam se upisala nošena bezumnom radošću i nadom, u stvari nevjerojatno nazadna ustanova. Ogromna količina ključnih tekstova ni do danas nije prevedena na ruski jezik. Vidjela sam i tko se bavi prevođenjem tih tekstova. To su neki sumanuti ljudi kojima taj rad nitko ne plaća i koji za svoj ​​novac izdaju knjige koje su neprocjenjivo važne za suvremenu rusku kulturu. To su neki čudaci, maltene jurodivi koji te svoje prijevode izdaju s gotovo religioznim ushićenjem.

Dio programa sam morala savladati koristeći se literaturom na engleskom, i tada se u mojoj glavi javilo pitanje: kako je moguće da na filozofskom fakultetu Moskovskog državnog sveučilišta (MGU), najprogresivnije visokoškolske ustanove u zemlji, vlada takvo nazadnjaštvo, takvo duhovno mračnjaštvo.

I kako to povezuješ s Putinom?

Vrlo jednostavno: sustav koji vlada zemljom tijesno je povezan s time kako funkcionira sustav obrazovanja u cjelini. Forma i struktura funkcioniranja filozofskog fakulteta se može usporediti s bilo kojom ustanovom u zemlji. Na filozofskom fakultetu nigdje nećeš naći bilo kakav oblik javno deklarirane namjere kojom bi studenti bili potaknuti na razvoj vlastitog mišljenja. O drugim institucijama i da ne govorimo. A kada se nešto tako i pored svega ipak dogodi, to je uvijek unatoč, a ne zahvaljujući sustavu.

Nekoliko dana poslije tvog čuvenog otvorenog pisma o uvjetima života u zatvoru, druga zatvorenica, nacionalistkinja Evgenija Hasis, napisala je odgovor. U njenom pismu je pisalo da je zatvorenički život tekao skladno i mirno, sve dok se odjednom nije pojavila nekakva luđakinja koja je s madracem u rukama počela trčati po hodnicima i vikati: “Ja ću vas sve spasiti!

To nisu riječi koje sam ja uzvikivala. Ja nikome nisam nametala svoju pomoć. Bila je to moja osobna, duboko otpaćena etička odluka. Shvatila sam da ako ne učinim neku zaista radikalnu gestu, ako ne pokušam promijeniti sam stil odnosa koji vlada između zatvorenica i zatvorske administracije, u dogledno vrijeme se u našem zatvoru ništa dobro neće dogoditi. Zatvorski režim je postajao sve suroviji, a broj radnih sati se iz mjeseca u mjesec povećavao.

Što misliš, zašto je baš tvoje pismo imalo toliki odjek? Do tebe su mnogi zaštitnici ljudskih prava pokušavali privući pozornost javnosti na stanje koje vlada u ženskim zatvorima. Tebi je uspjelo, a njima ne.

Vjerojatno zato što je moje pismo bilo inicirano osobnim iskustvom. To pismo je pratio i štrajk glađu i ja sam tada bila izravno izložena mnogim opasnostima. Jedna je stvar kada aktivist/kinja za zaštitu ljudskih prava uđe u zatvor, pogleda kako sve to izgleda, izađe iz njega i potom govori ili piše o tome što je tamo vidio/la, a sasvim druga kada o tome piše netko tko živi u tim uvjetima i tko zbog toga svakog trenutka može biti surovo kažnjen od strane predstavnika zatvorske administracije.

Jesu li te zatvarali u samicu?

Mene su smjestili u samicu s obrazloženjem da je to ‘sigurno mjesto’. I kao što obično biva u samicama Mordovije, tamo je bilo neopisivo hladno. To je stara zatvorska tradicija: zatvorenike u samicama kažnjavaju ne toliko činom izolacije, koliko nevjerojatno teškim životnim uvjetima, u prvom redu zvjerski surovom hladnoćom. Za ovu mjeru su najzgodniji jesenji i zimski mjeseci. Na primjer, u kazneno – popravnoj koloniji IK -2, u susjednoj republici Čuvašija, jako vole zamrzavati zatvorenice. Oni drže sva vanjska vrata zatvora širom otvorena i smrzavaju ljude metodom nekada korištenom za uništavanje kućnih insekata. I čuvarima je hladno, ali osuđenici (valjda) moraju se smrzavati, i to je administraciji sasvim dovoljan razlog za primjenu ove odgojne mjere. Čuvari po zatvoru hodaju u opaklijama, a zatvorenice skakuću u svojim ćelijama imajući na sebi samo gaćice i tanke narančaste haljine. Do tada se nikada nisam srela s takvim haljinama. Zatvorenicima obično dopuštaju nositi običnu odjeću, kao recimo hlače, veste, sakoe ili jakne u kojima se čovjek koliko – toliko ipak može zagrijati. A kada vas obuku u te američke haljine od gumiranog platna, to postaje apsolutno nemoguće.

Kada su me vratili u samicu, za mene je pozitivan detalj bio taj što sam mogla obući moju običnu zatvorsku uniformu. Sljedećeg dana sam zbog neizdržive hladnoće napisala žalbu o tome kako zatvorska administracija nada mnom provodi torturu i oni su mi donijeli grijalicu. Tamo sve vrijeme moraš koristiti radikalne mjere da bi dobio minimum onoga što bilo koji čovjek mora imati.

Kako ti je izgledala impresivna PR kampanja koju je provodio tvoj muž Pjotr ​​Verzilov? To je povremeno izgledalo kao umjetno podgrijavanje interesa javnosti.

A svima vama nikada nije padalo na pamet to da su pisma koja piše zatočenica kazneno – popravne kolonije motivirana isključivo njenim vlastitim pobudama i razlozima, da se treba samo na trenutak staviti na njeno mjesto? S takvog mjesta se može predati samo to što se nalazi duboko u tebi, nešto što je motivirano isključivo ogromnom patnjom.

Što se dogodilo s trećom članicom vaše grupe, Ekatarinom Samucevič? Tebe i Mašu su pred sam kraj isticanja kazne amnestirali, a ona nakon presude praktički ni dan nije odležala i sada se s vašim bivšim odvjetnikom Nikolajem Polozov sudi za 1,5 milijuna rubalja odštete.

To ćeš morati nju pitati. Kaća ima svoju glavu, svoje misli, svoje postupke i djelovanja. Ja se prema svojim bivšim odvjetnicima normalno odnosim i zahvalna sam im za svu pomoć koju su mi pružili.

Ali nije riječ o odvjetnicima. Pitanje je da li je ona još uvijek članica grupe Pussy Riot?

Ja ni sama ne inzistiram na tome da budem članica grupe Pussy Riot. Ja sam Nađa Tolokonjikova, a grupa Pussy Riot pripada svima, ona pripada cijelom svijetu. Od samog početka je bilo zamišljeno da se grupa neće vezivati ​​za ličnosti i da naše prisustvo u njoj ni na koji način ne bi trebalo biti obznanjeno. A to da sam ja, Nađa Tolokonjikova, jedna od članica grupe je bila stvar koju nitko nije ni trebao znati. Mi smo, ako se sjećaš, nastupale pokrivenih lica i nigdje nismo objavljivale naše biografije.

Danas mi je prišla administratorica vašeg hotela Kupičeskaja i upitala me: “Vi ste novinarka i vjerojatno ste došli da nešto napišete povodom ove dvije (Aljohine i Tolokonjikova)? Možete li u svom tekstu ne spominjati ime našeg hotela?

Postupak tipičan za sustav koji nešto krije. I pod tom gestom se ne skriva nikakav konkretan , racionalan podtekst. To se vjerojatno vuče još od sovjetskih vremena kada su otvorenost i transparentnost bili uvijek nešto loše zbog čega se od načelništva uvijek mogao dobiti ukor.

Ili se možda plaše da će izgubiti goste. Gosti više neće htjeti boraviti u hotelu u kojem su živjele “bogohulnice”.

U razgovor ponovno stupa Pjotr ​​Verzilov: “Mislim da na ovu situaciju postoje dvije reakcije. Prva je da vam ljubazno govore: “Izvolite vaše stvari. Nažalost, moramo vas zamoliti da napustite hotel” i druga, kada su sami protiv, ali iz nekog razloga odlučuju na to zatvoriti oči i šutjeti.”

Kakav je to novi projekt koji se spremaš realizirati zajedno s Marijom Aljohinom?

Naziv projekta je Teritorij prava (Zona prava) i njegov osnovni zadatak je primorati zatvorski sustav da radi onako kako bi trebao raditi. Kako to učiniti? Za početak će biti dovoljno da precizno udarimo po konkretnim prekršajima kojih je zaista mnogo, a koje smo nas dvije uočile. Radi se o prekršajima koji su već fiksirani. Koliko je meni poznato, situacija u Mordoviji se već malo popravila. Pojavila se nada da će plaće zatvorenica postati razumnije. Sada je glavno da se na tome ne zaustavljamo. Tim ljudima koje smo tamo srele želimo pomoći. I ne samo njima. Pomagat ćemo i svima onima koji odluče nam se odluče obratiti. I ako postoje ljudi koji imaju što nam priopćiti, ja molim da nam se jave.

Tebe tek što su amnestirali, ali kao da povodom toga ne osjećaš zahvalnost.

Apsolutno nikakvu. Osjećam se kao vreća krumpira koju su podigli i premjestili s jednog mjesta na drugo. Da nas je netko pitao, i Maša i ja bismo se odrekle ove amnestije. Ona je potrebna drugima, a ne nama. Ona je potrebna optuženima za protest na Bolotnom trgu. Ona je prijeko potrebna ljudima kojima su prikačili članak 318. Vidjela sam kako se u zatvoru odnose prema političkim zatvorenicima. To je vrlo specifičan odnos. Oni se nalaze pod posebnom pažnjom zatvorske uprave i ta pažnja, i neprekidni pritisak, čine da rok izdržavanja kazne postaje sve duži. Po zatvorima taj pritisak na političke zatvorenike traje 24 sata dnevno i ja zaista ne želim da ljudi koji danas ni zbog čega sjede iza rešetaka, već sutra počnu prolaziti kroz paklene muke koje su im namijenili.

Ovdje, u Krasnojarsku, na svim televizijskim kanalima padaju oklade da li ćete organizirati neku novu akciju ili ne.

Nisam imala vremena gledati televiziju Krasnojarska. Odspavala samo par sat, a usput me neprekidno proganja nekakav grozan osjećaj da ništa ne uspijevam učiniti.

A što ako se odjednom pojave neke djevojke maskirane u balaklave i nadmaše vas u svemu što ste do sada učinile? Da li bi te to pogodilo?

Ni u kom slučaju. Bila bih presretna.

Prije godinu dana sam spremala nekakav materijal o Olgi Zeleninoj, ekspertici za poznati ‘slučaj maka’, koja je s tobom bila u istražnom zatvoru. Ona mi se tada žalila da si je ti korila zbog toga što je suviše staromodna i religiozna.

Nijednom je nisam vidjela da se križa. Nas dvije smo stvarno vodile raspravu, ali tema je bila sasvim druga. Razgovor se vodio o visokom stupnju homofobije u ruskom društvu. Tog trenutka je zajedno s nama bio i Kurt. Taj lik se pojavio u mom životu kada su me neposredno poslije presude s ocjenom ‘dvojka’ (Putinova šala na presudu od dvije godine zatvora djevojkama iz grupe Pussy Riot: ” Svakoj po dvojka za nestašluk.”), vratili u istražni zatvor. Ja se iz sudnice potpuno razbijena vraćam u istražni zatvor, a u mojoj ćeliji sjedi neki nepoznati muškarac. On se pridiže i obraća mi se s akcentom: “Dobar dan, ja se zovem Kurt”. Saznala sam da je on Šveđanin, da se baš tih dana spremao promijeniti spol, ali je na nesreću pao u istražni zatvor s optužbom po članku 159 stavak 3, prijevara sa zlouporabom službenog položaja. S njim sam razmatrala pitanja o socijalnim sustavima, o mogućnostima očuvanja socijalne samosvijesti koju ljudi u sebi nose od samog djetinjstva i o tome kako se ti modeli primjenjuju u skandinavskim zemljama. Otvorenih usta sam grozničavo bilježila sve što mi je govorio. I dan danas čuvam te dragocjene bilješke. A Zelenina, koja je s nama boravila u istoj ćeliji, s vremena na vrijeme je…

Verzilov ponovo prekida Tolokonjikovu: “Slušajte, ovo je zaista zanimljivo! Časopis Time se sprema  u svom prvom novogodišnjem broju na naslovnu stranu staviti Nađinu i Mašinu sliku! Časopis Time – prvi časopis na planeti. Od Rusa su na naslovnoj strani do sada bili samo Staljin, Gorbačov i Putin.”

Ma dajte, nemojmo o tome. Kurt je neusporedivo interesantniji! Gdje sam ono stala… Da, otvorenih usta gledam u Kurta i sve zapisujem. A Olga Zelenina povremeno upada u naš razgovor s pričom kako žena mora biti u sjeni svog muža i sličnim koještarijama.

Donose jelo. Nađa, ne videći vilicu: “Što oni misle – da sam još uvijek zatvorenica?!” A onda nalazi vilicu i nož: “U zatvorskoj blagovaonici sam redovito koristila nož i vilicu i svi su mislili da izvodim kerefeke. A ja sam im uvijek govorila: Probajte i vi. Vidjet ćete, bit će vam puno zgodnije”.