‘Zaokužit ću ‘protiv’ jer sam ZA ljubav, toleranciju, poštivanje, razumijevanje….’

Prošle godine na jednoj popularnoj izložbi na zidu izložbenog prostora stajala je reprodukcija djela ‘Trijumf Smrti’. Tu je bio prikazan kostur – Smrt – koji je sjedio na tronu, a ispod trona na podu su ležala brojna gola tijela. Smrt je svoju nogu položila i na biskupsku i papinsku kapu, govoreći tako da bez obzira na to tko mi bili i koliko mi imali za života, u smrti smo svi jednaki.

Ovih dana čini mi se da su neki jednakiji od drugih.

Inače, heteroseksualna sam osoba i uz to i vjernica. Pa što me onda toliko muči u ovom referendumu?

Pretpostavimo da će nakon referenduma u Ustav biti uvedena definicija braka kao životne zajednice muškarca i žene. Naš Ustav do sada ionako nije davao istospolnim parovima pravo na sklapanje braka, tako da što se toga tiče neće se ništa promijeniti OSIM što ćemo otići korak unatrag na ‘civilizacijskoj ljestvici’.

Mislim da su neki uvjereni da ako na referendumu pobijedi opcija ‘za’ da će onda svi prljavi pederi i lezbače obrijanih glava zauvijek nestati iz Hrvatske ili barem da će začepiti svoju šljokičavu neznabožnu gubicu. Ne, neće! Parade će samo bit brojnije i bučnije jer će im se priključiti i mnoštvo koje ih podupire, mnoštvo kojemu je dosta nepravde i mržnje.

Možda živim na nekom svom flaffastom oblačiću u nekom paralelnom svemiru, ali ne mogu vjerovati koliko ljudi mogu biti zli, jadni, pokvareni, koliko mogu mrziti. Što reći o rečenici “Mrtav peder je dobar peder”?

Naravno, ovdje ne dovodim u pitanje ičije pravo na iznošenje vlastitog mišljenja, ni demokratsko pravo raspisivanja referenduma i zaokruživanja ‘za’ na referendumu. Niti ne kažem da su svi koji će zaokružiti ‘za’ zatucani primitivci. Ovdje prvenstveno mislim na one koje u svojim istupima i komentarima vrijeđaju, ponižavaju, mrze, osuđuju one koji su drugačiji od njih i one koji ‘siju silne bisere’, na neke od njih ću se osvrnuti u daljnjem tekstu.

Ako na referendumu zaokružim ‘protiv’ u mom životu se neće ništa promijeniti, ali smatram da je to moj mali doprinos tolerantnijem društvu. Time što se u zadnje vrijeme mnogo priča o svemu ovome, Udruga u ime obitelji  je zapravo napravila uslugu svim homoseksualnim osobama u našoj zemlji. Društvo se sporo mijenja, nitko ovdje ne govori o naglim promjenama, ali vjerujem da će za pet ili deset godina što se ovog pitanja tiče, stanje biti bolje.

Moji roditelji su me naučili poštivati svakoga, zbog toga i danas oko sebe imam šaroliko društvo različitog podrijetla i različite seksualne orijentacije. Kao što odijelo ne čini čovjeka, tako to ne bi trebalo činiti ni podrijetlo, ni vjera, ni to tko s kim spava. Ali budimo realni, ovo je zemlja u kojoj ako ti ne znaš što radiš, pitaj svog susjeda jer on to sigurno zna još i bolje od tebe! Tako da me ne čudi što se toliko prašine podiglo upravo oko toga tko s kim dijeli krevet.

Zamislimo situaciju koja se sada čini daleka nekoliko stotina tisuća svjetlosnih godina, zamislimo da se u Hrvatskoj legaliziraju istospolni brakovi. Ajme meni majko moja mila, neću moći izaći iz kuće od svih silnih lezbi koje će me htjeti ženiti… jer brak je nešto u što ulaziš s prvom osobom koju sretneš na cesti i svi dečki koji su mi se ikad sviđali su od reda isto bili ludi za mnom… JOK! Koje god orijentacije osoba bila, brak nije nešto što se može olako shvatiti, brak nisu lijepe haljine i odijela, lijepi rasplesani i veseli gosti na svadbi i slično. Brak je ozakonjenje ljubavi, bilo pred zakonom, bilo pred Bogom.

Također, duboko vjerujem u onu ‘ljubi bližnjega svoga’ i jako me frustrira mržnja odjevena u skute vjere ili religije. Kao što sam na početku napisala, u smrti smo svi jednaki, tako smatram da smo i pred Bogom svi, ali stvarno svi isto tako jednaki i da je tu jedini kriterij koji je važan taj je li osoba dobra ili to nije. Ako i sadašnji papa može reći “..se una persona è gay e cerca il Signore ed è di buona volontà, chi sono io per giudicarla? (ako je neka osoba dobre volje gay a traži Gospodina, tko sam ja da joj sudim?) onda mislim da je vrijeme da svi malo stanemo i razmislimo. Općenito, jedna od stvari koje me najviše živciraju je petljanje Crkve tamo gdje joj nije mjesto. Meni vjera predstavlja nekakvo utočište, mir za dušu, daleko od svakidašnjih problema. Je li hereza vjerovati da Bog nije neki namršteni starac koji prijeti s nebesa, nego više nekakav entitet koji se svakodnevno fejspalma na naše bisere, poput nekakvog prijatelja koji je svakog dana tu negdje uz nas, kojemu se možemo obratiti bez straha i koji se brine o nama bez obzira na sve… U crkvi bi Crkva trebala pričati o ljubavi, poštivanju, pomaganju, razumijevanju, toleranciji, prihvaćanju… Ali to očito ne vrijedi ako govorimo o homoseksualcima, jer oni valjda ne zaslužuju ništa od toga, iako su me učili da je i onaj najmanji velik u očima Gospodina. Umjesto da se propovijeda o takvim vrijednostima, s oltara u većini slučajeva čujemo uplitanja u sve i svašta i to me užasno ljuti. Koliko ja znam, mi smo sekularna država i srećom više nismo u onom razdoblju kad je Crkva imala monopol nad znanjem… Kažem srećom, jer možda bih i ja onda gorila nakon ovih izjava na nekoj lomači u društvu onih više desetaka tisuća žena koje su spaljene na području Zagreba nakon mučenja u kojem bih od bola priznala i da vrag upravo stoji ispred mene i tjera me da sve ovo pišem!

Kakvu sliku obitelji nam daje udruga U ime obitelji? Dakle, obitelj su isključivo muškarac i žena koji imaju djecu. Divno, doista. Prema ovome, svi vi koji ste u braku a nemate djece, jer ih nažalost ne možete imati ili zato što ste to tako odabrali, najbolje je da se razvedete. Također, ako živite zajedno, a niste u braku, isto je najbolje da prekinete jer šaljete krivu sliku hrvatske obitelji! Ako ćemo tako, onda sam i ja za baciti jer imam 27 godina i prema nekima bih već mogla biti stara cura. Dok mi jajne stanice iz mjeseca u mjesec polako umiru, ja sam odabrala školovati se, upisala sam doktorat, uz velike žrtve mojih roditelja samo kako bi mi jednog dana možda bilo bolje, i u jednu ruku mogu zahvaliti svojoj struci što mi jednostavno brani da imam zidove ispred sebe, zidove bilo kakve vrste.

Ne možemo pobjeći od sebe, od svega onoga što nas čini takvima kakvi jesmo, to je ‘paket’ kojeg nosimo sa sobom gdje god mi bili, ali je li to znači da ćemo gaziti druge koji nisu isti kao mi?

Dođi, ispričaj mi svoju priču, pomozi mi da te razumijem.

Ipak, nadam se da ću jednog dana imati muža i da ću imati barem jedno dijete, bilo ono začeto prirodnim putem, umjetnom oplodnjom ili bilo posvojeno. Meni to ne čini nikakvu razliku. “Čekaj, je l’ to ona spominje umjetnu oplodnju?!?!? Ajme meni! Zlo i naopako!” Ni to nekima nije dobro, a osobno znam više parova koji su sada najsretniji roditelji na ovom svijetu jer su mogli dobiti dugo željenu djecu samo zahvaljujući napretku i znanosti. A recimo, mogli bi uskoro na referendum i o tome, zašto ne? “Jeste li za to da se zakonom u potpunosti zabrani umjetna oplodnja?”

Moram se osvrnuti i na ove zadnje izjave lica udruge U ime obitelji. Neki kažu da su izvučene iz konteksta, ali ja ne znam kakav bi kontekst trebao biti da nađem opravdanje za njih. Izjava da bi djetetu bilo bolje u domu nego s istospolnim roditeljima zaslužuje svaku osudu ovog svijeta. Priznajem, i ja sam jedna od onih koja je govorila da naše društvo nije spremno za istospolne parove s djecom. Naravno, nisam pritom mislila da bi toj djeci s takvim roditeljima nešto falilo, upravo suprotno, nego sam mislila na susjede koji će prstom upirati u taj par i u to dijete čineći da takva obitelj prođe pakao, nepotrebno. “Budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu” – promjena može početi od mene i od svih vas koji ovo čitate onog trenutka kad odaberemo ne upirati prstom u one koji su različiti od nas – u bilo čemu.

Što ako moje dijete bude gay? Ništa, meni to neće značiti ništa osim više brige ako se naše društvo ne bude počelo mijenjati, ako svaki roditelj ne bude svoju djecu učio da smo svi jednaki i da treba poštivati svakoga. Kao što sam već napisala, zaokružit ću ‘protiv’ jer to smatram malim doprinosom napretku prema tolerantnijem društvu, gdje će svi imati jednaka prava, gdje će se poštivati svakoga jer opet ponavljam, ako nešto ne razumijemo, ne trebamo to onda i osuđivati.

Sad se neki mogu pobuniti i provaliti – što kad onda pedofili, zoofili, i ostali fili krenu tražiti svoja prava… E to je nešto što me posebno veseli. Koja je razlika između heteroseksualne i homoseksualne ljubavi i svih ovih filija? Homoseksualna ljubav je ista, identična kao i ona heteroseksualna. Može biti uzvraćena ili neuzvraćena, može biti lijepa, može biti tužna, može biti kratka ili ona koja će trajati cijeli život… U ovim filijama nema ljubavi, ima samo prisile. Ovca miljenica sigurno nije imala pravo izbora kad je pastir Pastirko upravo nju odabrao za svoju miljenicu. Nemojte se zgražati, to je samo jedan primjer iz naše tradicijske kulture, kao etnologinja znam nešto i o toj strani tradicije…

Zatim, izjava da djeca samohranih roditelja ne odrastaju u normalnim uvjetima. Neki od mojih najboljih prijatelja i prijateljica su djeca samohranih roditelja ili jesu samohrani roditelji i ne znam kako bih im ikad više u životu mogla pogledati u oči nakon što bih zaokružila ‘za’. Istina je da je svima lakše ako se teret odrastanja podijeli na dvoje, ali takva izjava omalovažava trud samohranih roditelja u nastojanju da njihovoj djeci ne fali ništa, ni ljubavi, ni veselja, niti išta materijalnog. Sve osobe iz takvih ‘nenormalnih okruženja’ koje poznajem su divne, svima mogu biti uzor i njima sam beskrajno ponosna!

Dakle, ukratko, izađite na referendum. Zaokružite ono što vas čini sretnima. Ja ću zaokružiti ‘protiv’ jer sam ZA ljubav, toleranciju, poštivanje, razumijevanje, dijalog, za društvo u kojem smo svi jednaki, za svoje buduće dijete, da ono može biti tko god poželi, da može slobodno voljeti koga god ono bude htjelo, bez suzdržavanja, bez skrivanja, bez predrasuda, bez straha.

Zbog pritiska na novinare ima cenzure i atucenzure

Reagirali smo jer smo primijetili da se prema novinarima vrše pritisci koji dovode do autocenzure, a u pojedinim slučajevima cenzure. Događa nam se to da se ljudi boje bilo koju osobu homoseksualne orijentacije pozvati u svoju emisiju, a došlo je i do zabrane emisije u kojoj gostuju obitelj osoba te orijentacije”, istaknula je na konferenciji za novinare predstavnica inicijative ‘Građani glasaju protiv’ Sandra Benčić.

Odvjetnica Lovorka Kušan istaknula je kako u ovom slučaju nije jasno što znači objektivno praćenje referenduma, te je napomenula da je zabrana diskriminacije LGBT osoba standard u Europi i Hvatskoj već duže vrijeme. “Novinari se ne mogu praviti da se ne radi o zaštiti ljudskih prava ili o običnom političkom pitanju jer je jasno da se radi o pitanju ljudskih prava određene skupine”, dodala je.

Ograničenje novinara da u svoje privatno vrijeme na svojim društvenim mrežama izražavaju vlastite stavove smatra nepreimjerenim i nepotrebnim u cilju objektivnog izvještavanja o referendumu. U raspravama o referendumu se, ističe, već pojavilo i pojavljivat će se sve više govor mržnje i netolerancije, zbog čega smatra da mediji trebaju donijeti sasvim jasna pravila gdje je granica i na koji način spriječiti takav sadržaj.

Inicijativa je danas uputila otvoreno pismo Glavnom ravnatelju HRT-a Goranu Radmanu u kojemu ističe da se zabranom novinarima da u svoje slobodno vrijeme i na društvenim mrežama iznose vlastita mišljenja i uvjerenja oko referendumskog pitanja krši njihovo pravo na privatnost i slobodu izražavanja, što je, upozoravaju, suprotno Ustavu i Europskoj konvenciji o ljudskim pravima.U pismu pozdravljaju nastojanje HRT-a da izvještava profesionalno i objektivno, ali upozoravaju da neovisnost i objektivnost nisu istoznačne neutralnosti.

Također, u pismu se navodi da se odgađaju emisije u kojima se spominju ili gostuju osobe homoseksualne orijentacije, te kažu: “HRT je rigidnim pristupom vođenim tzv. neutralnošću zabranio emitiranje emisije ‘Svaki dan je dobar dan’ s temom ‘Moje dijete je gay i to je ok’, u kojoj se govori o obiteljskoj problematici i u njoj sudjeluju homoseksualne osobe.”

“Ako svaka emisija u kojoj se spominje homoseksualnost, prava osoba homoseksualne orijentacije ili gostuju osobe homoseksualne orijentacije utječe na referendum pa se neće prikazivati, onda u cilju stvarne neutralnosti tražimo da se ne emitira religijski program HRT-u do referenduma jer se Katolička Crkva, a i većina drugih vjerskih zajednica, izravno angažirala u mobilizaciji građana da glasaju za. U slučaju da se emitira religijski program prijavit ćemo HRT Državnom izbornom povjerenstvu zbog kršenja pravila o jednakoj zastupljenosti svih strana koje sudjeluju u referendumu”, ističe se u pismu Inicijative koja okuplja oko 40 udruga koje se bave zaštitom i promicanjem različitih segmenata ljudskih prava.

Tvrde da različita mišljenja o toj temi dovode HRT-ove novinare u poziciju u kojoj se, ako poštuju Pravila o postupanju HRT-a tijekom referenduma, izlažu tome da krše pravila Etičkog kodeksa koja im zabranjuju diskriminaciju homoseksualnih osoba i osude životnog stila.

“Također, postavljanjem obveze neutralnosti prema izjavama inicijative ‘U ime obitelji’ zapravo se novinarima onemogućuje da upozore gledateljstvo na diskriminatorni karakter tih izjava”, ističu i upozoravaju da se netolerantnost i nereagiranje “može smatrati toleriranjem diskriminatornih stavova, a često i govora mržnje prema osobama homoseksualne orijentacije”. Pritom svoje ocjene ilustriraju navodima argumentacije kojom se koriste članovi inicijative ‘U ime obitelji’ i njihova predsjednica Željka Markić.

Feministkinje koje se međusobno potkopavaju

“Sestrinstvo je moćno, ono ubija sestre”, primijetila je prijateljica Shulamith Firestone. Zapravo, svađamo se jer nismo dovoljno moćne.

Je li sestrinstvo sveto ili okrutno?

Kada je feministički pokret u pitanju, odgovor je kompliciraniji nego što biste mislili. Međusobna potkopavanja i isključivanja obilježavaju pokret od samog početka i čini se da se svaka nova generacija feministkinja suočava s ovim borbama unutar pokreta. Nevezano za površne ideje o navodnim oštrokondžama koje si međusobno zabijaju nož u leđa, feministkinje se ne svađaju međusobno jer su ‘sve žene kompetitivne ili okrutne’. Iako nam je stalo do pokreta, svađe se događaju jer smo usvojile narativ manjkavosti: ponašamo se kao da se borimo za mrvice.

U svom nedavnom članku o pionirki feminističkog pokreta Shulamith Firestone, koji je bio objavljen u New Yorkeru, Susan Faludi detaljno pojašnjava kako se Pokret za oslobođenje žena iz 60-tih i 70-tih godina 20. stoljeća razlomio. Citira ostavku Ti-Grace Atkinson iz njujorške feminističke grupe: “Sestrinstvo je moćno i ono ubija, uglavnom sestre”.

Čini se da ni jedna feministkinja pokret nije napustila neozlijeđena, a niti danas nije puno drugačije. Online feminizam suočava se s mnogim izazovima koje su naše pretkinje iskusile: nedovoljna podrška, prevelika pažnja usmjerena na dominantne grupe, zlobni interni napadi te gorka frustracija i razočaranje. Dinamika potkopavanja o kojoj je Jo Freeman pisala 1976. godine, prisutna je i danas. Ponižavanje, tvrdi, nema veze s opozicijom ili kritikom: “Ono ne služi kako bi se razotkrili nesuglasice ili pomirile razlike. Ono je tu da omalovažava i uništava”.

Takva dinamika nije nužno vezana samo za feminizam. Naravno. Postoji li ijedan društveni pokret koji nije iskusio rascjepe, nesuglasice i neslaganja?

Nesuglasica koje eskaliraju u sukob možemo očekivati na ljevici, gdje cijenimo različitost u razmišljanjima. Desnica također djelomično prihvaća unutarnje sukobe, ali – budući da je konzervativna – može biti isključiva prema njima zbog nevoljkosti za promjenama i poštovanjem autoriteta. Progresivni pokreti spremnije prihvaćaju nesuglasice što je, objektivno gledano, pozitivna stvar.

Pokreti osnovani na određenom identitetu posebno mogu biti osjetljivi, najviše zbog osobnog interesa uloženog u njih. Feminizam nije neka općenita ideologija za popravljanje svijeta: za njegove aktere/ice, to je vrlo specifična ideologija oslobođenja i po svojoj je definiciji osobna. Izazovi na koje pokret nailazi ili osjećaj da druge žene na neki načne krivo provode feminizam mogu biti shvaćeni kao osobna uvreda. Postupci pojedinaca feministkinjama često predstavljaju ono što oni jesu, a njihove kritike još više.

Strast i duboka zabrinutost za jedan društveni pokret predstavljaju snagu. Međutim, žene čine polovinu svjetskog stanovništva i naše ideje o tome kakav bi pokret trebao biti značajno se razlikuju. Premda sve imamo dobre namjere, one ne polučuju savršene rezultate. Ženski su pokreti prečesto utvrđivali postojeće hijerarhije i određene zatucane stavove te često uzdizali iskustva najsnažnijih (obično heteroseksualnih bijelih Amerikanki iz više srednje klase), a ujedno i ignorirali perspektive mnogih mladih žena koje se nisu uklapale u taj kalup.

U nešto savršenijem svijetu – ili barem pokretu – mogli/e bismo imati raznolike feminizme koji bi služili različitim ženama i koji bi uzimali u obzir činjenicu da ‘žene’, kao kategorija, predstavljaju najrazličitija ljudska bića s različitim potrebama. Ne bismo trebali/e povlačiti crtu između toga tko jest, a tko nije prihvatljiv/a feminist/kinja. Feminizam bi bio veliki šator: dok god radite kako biste promovirali/e društvenu, političku i ekonomsku rodnu jednakost, možete ostati.

Nitko ne bi očekivao da govorite u ime cijelog ženskog roda. Sheryl Sandberg mogla bi napisati knjigu o rodu u poslovnom svijetu bez da je napadaju druge feministkinje, kritizirajući je jer ima dadilju, jer više razgovara s muškim direktorima nego ženskim kućnim pomoćnicama ili jer ne predstavlja radničku žensku klasu, uz zaključak da Sandberg nije dostatna skrbnica, a samim time ni dovoljno ženstvena. U nešto savršenijem svijetu (ili pokretu) feministička knjiga koju bi napisala kućna pomoćnica imala bi jednaku težinu kao i ona koju napisala i izvršna direktorica Facebooka.

Rješenje za ove nesavršenosti jest da se ne napada žene koje su uspjele ili se ističu. Takvo ponašanje samo stvara pokret nepromišljenih kritičara/ki koji/e, kada im se predstavi feministički rad, automatski zauzmu ‘pronađi pogrešku’ stav.

Tu je i problem manjkavosti. Feministički je rad rijeko kada plaćen, a kada feministički/e autori/ice i dobiju honorar, on je vrlo često prilično skroman. U novom FemFuture report about online feminism, blogerice i aktivistkinje Courtney Martin i Vanessa Valenti objašnjavaju nešto što one zovu ‘psihologija deprivacije’: “Radi se o osjećaju da njihov rad nikada neće biti nagrađen onako kako zaslužuje, da se međusobno nalaze u izravnom natjecanju za ostatke koje ostavljaju oglašavačke tvrtke ili neki drugi neadekvatni pokušaji pribavljanja prihoda. Kao rezultat toga, one su ranjive, manje učinkovite i riskiraju da ‘izgore’. U takvim uvjetima online feminizam nije dovoljno povezan s većim organizacijskim naporima”.

Posljedično, feministkinje već rutinski vide kako njihov rad potkopavaju ostale feministkinje. Kao i s potkopavanjem Jo Freeman i Susan Faludi, interni feministički diskurs često postaje poguban za pojedinca/ku. Osim toga, tu su i osobni napadi zamaskirani u kritike između kojih je često teško povući granicu (iako je to Ann Freidman prilično dobro prikazala ovim grafom.)

Smislena kritika kojom se nastoji poboljšati projekt je pozitivna stvar, dok izričita namjera pronalaženja pogreške u radu to nije. Otići korak dalje i sugerirati da nedostatci projekta odražavaju motive autora/ice – da su korporativne prodane duše kojima nije stalo do određene grupe žena i žele samo promovirati sebe – jest upravo ono što uništava aktivizam. Zašto bi onda itko išta i činio ako je društvena norma prožvakati i ispljunuti svaku novu ideju?

Očekivano, FemFuture izvješće također je naišlo na uobičajenu kritiku ‘kritike radi’, ali i neke smislene i uvjerljive prijedlog za poboljšanje. U krugu feminističke blogosfere, članak koji naš rad nastoji učiniti što održivijim bio je nedovoljno promoviran. Nekolicina je prepoznala njegove najvažnije karakteristike, a još ih se manje obvezalo ostvariti održivi online feminizam. To ne znači da pristaše ne postoje, nego da se mnogi od nas  boje ući u konflikt. Ne želimo da nas se promatra kao nedovoljno kritične ili agresivne prodane duše. Znate, nedovoljno prilagodljive. Preambiciozne. Nedovoljno ženstvene.

Ovo ima stvarne posljedice. Pričala sam s nebrojeno mnogo žena koje imaju ideje za knjige, blogove, kampanje ili druge projekte, ali se boje iznijeti ih iz razloga da ne učine neku pogrešku i budu prozvane lošim feministkinjama nedostojnim podrške. Radije će pognuti svoje glave, nego iznijeti nove ideje. Bolje je pridružiti se zboru kritičara/ki i prozvati se ‘dobrim/om’ feministom/feministkinjom, za razliku od onih ‘loših’.

Ovo nije znak zdravog pokreta, nego kako postići kredibilitet u feminističkim online krugovima – ništa ne izgleda bolje od toga nego da uperite prst u sve ono što ne valja. Dodatne bodove dobijete ako ti drugi/e feministi/kinje imaju iza sebe nešto uspjeha, poput knjige, često posjećene web stranice ili plaćeni posao.

Ne radi se o tome da smo zle oštrokondže s predispozicijama za klišeje i natjecanje. Radi se o tome da umiremo od gladi.

Zato se nadam, unatoč početnom podrivanju, da će se mnogi prijedlozi za online aktivizam predstavljeni u FemFuture izvješću ostvariti. Nadam se da je to izvješće samo jedan maleni dio velikog, globalnog pokreta žena, online ili off – koje će obratiti pažnju svoju vlastitu zajednicu i upitati: “Što nam ovdje nedostaje? Kako naš rad može postati održivijim?”

Ne postoji set kalupa za feminističku podršku, pažnju, novac i utjecaj. Što je naš pokret širi, proširit će se i mogućnosti za sve koji sudjeluju u njemu. Većina nas nije izabrala feminizam kao karijeru, većina feminista/kinja svoju plaću zarađuje na drugačije načine. Čak i oni/e koji/e su plaćeni/e za feministički rad ne zarađuju velik novac. Svi trebamo neku vrstu podrške; financijsku, emocionalnu, strukturalnu ili neku drugu, i premalo je nas koji je dobivamo.

Vrijeme je da naučimo desetljećima stare lekcije s kojima su se suočili brojni politički pokreti. Feminizam mora biti iskreno egalitaran i reprezentativan. Moramo shvatiti da žensko zajedništvo  za milijune žene na ovoj planeti znači različite stvari. Moramo spriječiti ukorjenjivanje istih ovih nejednakosti protiv kojih se borimo.

Pri tom se ne smijemo natjecati, nego zajedničkim ciljem popravljati svijet. Trebamo to činiti s idejom da ni jedna perspektiva ili rješenje nisu univerzalni i da nikada ni jedna žene neće biti savršena feministkinja.

Nakon toga se možemo prestati boriti za mrvice i umjesto toga raditi prema našoj gozbi.

Prevela i prilagodila Sara Sharifi

’34 posto žena preživjelo je seksualno nasilje’

U Hrvatskoj je svaka treća žena preživjela neki oblik nasilja od strane sadašnjeg ili bivšeg partnera, a oko 30 žena godišnje biva ubijeno od njihove ruke jer su željele prekinuti vezu, rečeno je jučer na javnoj diskusiji u povodu Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama koji se obilježava 25. studenoga.

“Od ukupnog broja smrtno stradalih žena, 50 posto njih biva ubijeno od svojih partnera”, istaknula je koordinatorica Autonomne ženske kuće Zagreb Neva Tolle, ustvrdivši kako se radi o stravičnim postocima.

Svaka druga žena koja se javi za pomoć prijavljuje da joj je partner prijetio ubojstvom, a 20 posto pretučenih žena doživljava spontani pobačaj.

“Oko 34 posto žena preživjelo je seksualno nasilje, a podaci o psihičkom nasilju pokazuju da je taj oblik nasilja preživjelo više od 60 posto razvedenih žena u Hrvatskoj, a isti postotak boluje od PTSP-a kao posljedice nasilja”, dodala je.

“Ipak, kod nasilnika se ne radi o patologiji, već o samom nasilnom ponašanju, što pokazuju i svjetske i naše statistike”, ističe Tolle.

“Nitko nije rođen nasilan, već je nasilje problem socijalizacije kroz koju se usvaja nasilno ponašanje, problem odgoja i patrijarhalnog društva kao i činjenice što nasilnici smatraju ‘ako si moja žena, moja si svojina'”, kazala je.

Nasilje je, ističe, sveprisutno u svim slojevima društva. Najveći broj zlostavljanih žena je srednje stručne spreme, a analogno s time i njihovi partneri.

Tolle je vrlo lošim ocijenila rad institucija vezano uz problem nasilja nad ženama, dodavši da iako imamo zakonodavni okvir, on se ne implementira.

“Većina slučajeva vodi se na prekršajnom, a ne kaznenom sudu, tretira se isto kao slučaj krivo parkiranog auta”, upozorila je.

Napomenula je da edukacija policije nije adekvatna, istaknuvši da je bitno bolje educirati te promijeniti program edukacije koji policija trenutno ima.

“Policija u 40 posto slučajeva uhićuje žene koje su proživjele nasilje, umjesto da im pruži pomoć”, kazala je, ustvrdivši da su žene linearno izjednačene s nasilnicima.

Javnu diskusiju pod nazivom Istina je. Zašto šutite o tome? kojom se željelo ukazati na realno stanje stvari, nužnost institucionalne podrške ženama i djeci, osobama koje su preživjele nasilje, organizirala je Autonomna ženska kuća Zagreb u partnerstvu s produkcijskom kućom Kinorama u okviru koje je nastao dugometražni igrani film Šuti u režiji Lukasa Nole.

Film koji u kina dolazi 19. prosinca, progovara o problemu obiteljskog nasilja, a snimljen je prema motivima istinite priče.

“Ovaj film mogu nazvati ratnim filmom zato što je obiteljsko nasilje jedan oblik rata koji se odvija tu kraj nas, jedan tihi, neprimjetni rat koji se događa kraj vaših vrata, a vi ga ne čujete i ne vidite”, rekao je Nola, dodavši kako statistike govore da 83 posto žena nikada ne zatraži pomoć policije i odbija progovoriti o toj temi.

Diskusiji je prisustvovala i bivša žrtva obiteljskog nasilja koja je, između ostalog, progovorila o razlozima zašto je ženama koje su žrtve obiteljskog nasilja potrebno dugo vremena da odluče potražiti pomoć.

“Mislim da se može izaći iz nasilja, da se može prekinuti začarani krug i izaći iz njega”, poručila je.

 

Međunarodni dan borbe protiv nasilja nad ženama

Autonomna ženska kuća Zagreb, Centar za žene žrtve rata – ROSA i Ženska mreža Hrvatske vas pozivaju na Trg bana Josipa Jelačića (ispred Hypo banke), dana 25.11.2013. u 14 sati, na obilježavanje Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama.

Tom prilikom ćemo upoznati građanke, građane i medije o važnosti ratifikacije Konvencije Vijeća Europe o sprječavanju i borbe protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji  od strane RH, kao i na nužnost institucionalne podrške ženama i djeci koje/i su preživjele/i partnersko nasilje.

Građanke, građani i mediji tom će prilikom vlastitim potpisom moći dati svoj glas za ratifikaciju Konvencije Vijeća Europe o sprečavanju i borbi protiv nasilja nad ženama i nasilja u obitelji. Konvencija predstavlja međunarodni ugovor koji će se primjenjivati na sve oblike nasilja nad ženama, uključujući i nasilje u obitelji.

Svrha Konvencije je osigurati sveobuhvatnu zaštitu žena od različitih oblika nasilja.

RH se obavezala da će formirati tijelo koje će pratiti primjenu Konvencije

Podržite kampanju svojim dolaskom i potpisom tražeći veća prava i punu primjenu konvencije ili podržite kampanju tako da pošaljete poruku na Potpisujem.org

 

Mlade žene i rodna ravnopravnost u postjugoslavenskim društvima

Pozivamo vas  na međunarodnu znanstvenu konferenciju MLADE ŽENE I RODNA RAVNOPRAVNOST U POSTJUGOSLAVENSKIM DRUŠTVIMA: ISTRAŽIVANJA,

PRAKSE I POLITIKE koja će se održati 26. i 27. studenog 2013. godine u hotelu Palace, Trg J.J. Strossmayera 10 u Zagrebu.

Konferencija započinje u utorak, 26. studenoga u 9:00 sati pod pokroviteljstvom

Predsjednika Republike Hrvatske prof. dr. sc. Ive Josipovića i supokroviteljstvom Hrvatskog sociološkog društva.

Organizatori:

Institut za društvena istraživanja u Zagrebu

Odsjek za sociologiju, Filozofski fakultet Sveučilišta u Zagrebu

Centar za ljudska prava, Univerzitet u Sarajevu

Ured za ravnopravnost spolova Vlade Republike Hrvatske

Centar za edukaciju, savjetovanje i istraživanje (organizacijski partner)

 

U prilogu teksta dostavljamo vam program konferencije. {slika}