Radionica za nastavnike/ce iz Krapinsko – zagorske županije

U sklopu kampanje za suzbijanje trgovanja ženama i djevojkama radi seksualnog iskorištavanja “Dvije djevojčice” održat će se radionica za nastavnike/ce i stručne suradnike/ce s područja Krapinsko – zagorske županije 06. studenog 2013. godine u Srednjoj školi Krapina s početkom u 10 sati (Šetalište hrvatskog narodnog preporoda 6, Krapina). 

Kampanju prati edukacijski paket za nastavnike/ce “Dvije djevojčice” koji sadrži trominutni crtani film autorice Ruth Beni i brošuru u kojoj se nalaze prijedlozi  za rad s djecom na ovoj temi. Edukativni paket dolazi uz preporuku Ministarstva znanja, obrazovanja i sporta temeljem stručnog mišljenja Agencije za odgoj i obrazovanje, a teme vezane uz trgovanje ljudima dio su kurikuluma Građanskog odgoja.

Kampanju će predstaviti voditeljica programa iz CESI, Sanja Cesar, kao i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja  Ljubičić. Također, za područje Krapinsko-zagorske županije rad Policijske uprave na temu trgovanja ljudima prezentirat će Andreja Jurić

Zainteresirane molimo da se prijave na e-mail: cesi@cesi.hr.

7. susretanje i mimoilaženje teorije i prakse

Kao i u proteklih šest festivalskih izdanja Vox Feminae nastavlja eksperimentirati s formom i sadržajem. Festival se ove godine održava od 14. do 19. studenog na brojnim lokacijama u centru Zagreba,  a  otvara ga program posvećen odnosu feminističke teorije i prakse, mjestima na kojima se susreću, mimoilaze, poništavaju i/ ili podržavaju.

U sklopu trodnevnog druženja teoretičara/ki i praktičara/ki 14. 15. i 16. studenog u Kulturnom klubu Mama, na adresi Preradovićeva 18, predstavit će se više od 20 domaćih i inozemnih inicijativa, projekata, umjetnica/ka, aktivista/kinja i teoretičara/ki.

Festivalski program počinje u četvrtak 14. studenog u 12 sati u Mami s radionicom ne temu “Rodna ravnopravnost u glazbenoj industriji”, čiji cilj je ponuditi glazbenim organizatorima i izvođačima metode kojima će moći formirati strategije za rad na rastu rodne jednakosti u glazbenoj djelatnosti, pokrivajući teme kao što su oglašavanje, raspoloživost i proces bookinga.  Radionicu vode predstavnice švedske organizacije Jämställd festival.

Na programu koji će se održati u Mami se također nalaze teme kao što su ženstvene i konzumerističke subverzivne prakse japanskih subkultura, Venezuelanke u Bolivarskoj revoluciji, feministička praksa i invaliditet, aktivizam u dizajnu, radnička prava žena, rodna neravnoteža u povijesti eksperimentalne glazbe i zvučnih praksi, seksizam i mizoginija na internetu i slično.

Uz predstavljanja, radionice i  diskusije na programu su i tri promocije knjiga: Zbirka priča Želimira Periša Mučenice, koja tematizira problematike ženskog roda, povijesnog nasljeđa i identiteta kroz intimnu vizuru samih žena, romaneskni prvijenac Nore Verde  Do isteka zaliha, koji donosi priču o disfunkcionalnom odnosu dviju lezbijki, Nore i Lune, te roman Parabajka Ivane Kovačić, koji tematizira odrastanje, život na otoku i odnose unutar jedne obitelji, igranje nogometa za amaterski lezbijski nogometni klub i iznad svega romantičnu ljubav.

Također u sklopu festivala će se održati i promocija filma Danijele Stanojević Jezik, rod i spol, koji prikazuje kršenje ljudskih prava kroz svakodnevnu stvarnost. Dok će se u Galeriji Nova otvoriti izložba Tražim posao Milijane Babić, koja se bavi istraživanjem tržišta rada u domaćem kontekstu, a doslovno predstavlja potragu za zaposlenjem.

Naravno kao i svaki godine 7. Vox Feminae Festival nudi i zanimljiv filmski program koji počinje 17. studenog u Kinu Europa, kada će se održati svečana hrvatska premijera novog filma redateljice Jasmile Žbanić  Za one koji ne mogu da govore.

Na programu se također nalazi i 18 srednjometražnih i dugometražnih filmova, od kojih je pet naslova iz recentne produkcije, dok su ostali dio francuske i američke kinoteke ženskog stvaralaštva.

Lokacije održavanja festivala su: Kino Europa, Mama, Booksa, KIC, Galerija Nova, Prostor Do, Knjižnica Bogdana Ogrizovića i  klub Funk.

Program i više o festivalu nalaze se na festivalskoj stranici www.voxfeminae.net/2013 .

Prekinimo šutnju!

Ako se ovih dana nađete u samom centru Zagreba, odvojite malo vremena i prošetajte kroz Centar Cvjetni. Do 31. listopada možete pogIedati izložbu fotografija na temu trgovanja ljudima koja je organizirana u sklopu kampanje Red Bell-Crveno zvono povodom obilježavanja Europskog dana suzbijanja trgovanja ljudima. Canon je u suradnji sa Zborom fotoreportera Hrvatske raspisao fotografski natječaj, a sve u svrhu buđenja svijesti javnosti o problemu trgovanja ljudi.

Moderno ropstvo o kojem mnogi još uvijek nisu dovoljno informirani, postaje sve veći problem u Hrvatskoj. U Europi, nekoliko stotina tisuća ljudi godišnje postane žrtvama trgovine ljudi, a ulaskom u Europsku uniju obrisale su se i neke druge granice osim onih šengenskih. Najčešće žrtve su žene i djeca, tjeraju ih na prisilan rad i seksualno iskorištavaju pri čemu dolazi do najgorih oblika kršenja ljudskih prava. Žrtvama ovakvog zločina uskraćeno je pravo na život, a agonija kroz koju prolaze ispričane je kroz brojne ispovijesti nesretnih ljudi diljem svijeta koje je snašla slična sudbina.

Ljudi nestaju svakim danom. Ekonomska kriza i nezaposlenost postala je dobar izgovor za mamac. Danas je upitno što nam se zapravo nudi iza naizgled običnog oglasa za posao ili poslovne suradnje, a na koji smo se primorani javiti jer porazne brojke o nezaposlenosti svakim danom sve više rastu. Posao u Italiji, karijera u Španjolskoj, plesačice, hostese, skrbiteljice, dobra zarada – iza takvih ponuda dobro je isplanirana mreža ljudi koja naivnim i očajnim ljudima daje lažnu nadu za boljim životom. Društvene mreže postale su idealno mjesto za prikrivanje identiteta i stvaranje lažnog sjaja u virtualnom obliku. Riječi bez pokrića i obećanja koja nikada neće biti provedena vrlo se lako upakiravaju u primamljivu ponudu koja je mnogima prva stepenica prema paklu.

Ova izložba fotografija vrlo jasno ilustrira sve oblike zlostavljanja i trgovanja ljudima: prisilna prostitucija, prosjačenje, odstranjivanja organa, iskorištavanje osoba s invaliditetom… Težina povrede njihovih ljudskih prava nemjerljiva je. Ovaj fotografski projekt čini se kao nijemi svjedok svih onih koji možda upravo ovog trenutka proživljavaju najteže dane i noći u svom životu. Zbog svih njih i nas koji smo ovdje; naše djece, majki i svih ljudi diljem svijeta ova tema ne smije biti jedna od onih koja se stavlja u ladicu i o kojoj se nerado govori.

Vrijeme je da prekinemo šutnju i pustimo svoj glas za sve one koji to ne mogu, niti će ikada moći učiniti.

{slika}

Ratno nasilje nad ženama

Woman Under Siege istraživački je projekt koji nastoji rasvijetlili kako se silovanje i ostali oblici seksualnog nasilja koriste kao oruđe u genocidima i sukobima smještenim u prijelazu s 20. na 21. stoljeće. Za projekt je zaslužan Women’s Media Center, propulzivna neprofitna ženska organizacija koju su 2005. godine pokrenule Robin Morgan i Gloria Steinem. Organizacija nastoji poboljšati vidljivost žena u medijima i učiniti njihove priče jednako glasnima, a pri tom se služe različitim medijskim kampanjama, nadziranjem medija i uočavanjem seksizma, poticanjem žena da aktivno sudjeluju u medijima te promoviranjem iskusnih medijskih stručnjakinja.

Na blogu Woman Under Siege prošli je tjedan osvanulo izvješće s brojevima iza kojih se kriju nezamislivo teške priče i tragične sudbine, a koje se tiču statistike o seksualnim zločinima tijekom rata. Kako je Susan Brownmiller, američka feministička spisateljica i aktivistkinja, napisala u svojoj knjizi Protiv naše volje, silovanje je čin kojim svi muškarci drže sve žene u stanju neprekidnog straha.

Brojka koja nas uvodi u priču jest 128, a označava one zemlje koje su 24. rujna potpisale UN-ovu Deklaraciju o obaveznom eliminiranju seksualnog nasilja u sukobima. Britanski ministar vanjskih poslova William Hague tvrdi kako novi dokument zabranjuje amnestiju seksualnih zločina tijekom mirovnih sporazuma te da traži usvajanje novog Međunarodnog protokola 2014. koji bi osigurao da prikupljeni dokazi o seksualnom nasilju budu važeći pred sudovima, prenosi portal VoxFeminae. Također je izjavio kako će Velika Britanija nastaviti poticati 80 zemalja članica UN-a, koje su odbile potpisati deklaraciju, da promjene svoje mišljenje. Jedna od zemalja koje nisu potpisale je i Burma, odnosno njezin predsjednik Thein Sein koji ne ulaže gotovo nikakav trud da suzbije seksualno nasilje – oruđe za kojim burmanska vojska još uvijek često poseže.

Nasilni ulazak muškarca u tijelo žene postao je sredstvo demonstriranja njegove volje, a ujedno je i čin koji u ratnim uvjetima ima posebnu simboliku. Rat muškarcima daje prešutnu dozvolu za silovanje, ono je postalo povlastica osvojenog teritorija. “Za silovatelja je silovanje žena čin protiv njenog muža ili oca, isto toliko koliko je i protiv njenog tijela”, piše Brownmiller u svojoj knjizi.

Prikupljanje podataka o seksualnom nasilju složen je posao, a dobivene brojke često pričaju priču daleko drugačiju od one koje je realna i, vrlo često, puno tragičnija. Primjerice, postotak žena tijekom sukoba u Istočnom Timoru i Ruandi koje su prijavile zlostavljanje iznosi 6 ili 7, što je izuzetno malo kada uzmete u obzir da je broj silovanih žena samo tijekom sukoba u Ruandi 1994. godine procijenjen na 500.000. Organizacija UN Women metodom ankete nastojala je dokumentirati seksualno nasilje nad ženama i djevojčicama u državi Mali, a nakon anketiranja samo 51 posto ispitanih žrtava pristalo je na razgovor o toj temi. Situacija je jednako užasavajuća i u Južnoafričkoj Republici gdje se, prema statistici, svake četiri minute dogodi silovanje, a seksualno zlostavljane godišnje prijavi oko 200.000 žena. Velika većina žrtava seksualno nasilje ne prijavljuje zbog srama, straha od gubitka i osude članova obitelji i društva, ali i osvetničkih prijetnji svojih zlostavljača.

Women Under Siege također prikupljaju podatke o seksualnom nasilju u ratu u Siriji i premda su oni još uvijek neslužbeni i nepotvrđeni, evidentno je postojanje ovakvih zločina – nad ženama i muškarcima. Mediji također mogu imati značajnu ulogu u interpretaciji brojeva; tako je Journal of Peace Research objavio kako je u Liberiji tijekom 14-godišnjeg građanskog rata silovano oko 75 posto žena, dok istraživanja objavljena u Journal of the American Medical Association iz 1998. i 2008. godinu taj broj procjenjuju na 9.2 – 15 posto. Naravno, nepovjerenje u policiju, zdravstvo i pravosuđe također je velika prepreka žrtvama koje žele prijaviti zločin. S druge strane, one koje se odvaže prijaviti ga nerijetko se suočavaju s neljudskim postupkom prebacivanja krivice na samu žrtvu.

Međutim, nepovjerenje u one koji su tu da nas ‘štite’ i ‘održavaju mir’ nije neosnovano – pogrešna percepcija mira i seksualno iskorištavanje od strane UN-ovih snaga zabilježeno je diljem svijeta, posebice u zemljama kao što su Haiti, Guinea, Liberia, Sierra Leone, Bosna, Kambodža, Istočni Timor te Kongo. Istraživanje Muna Ndula, priznatog profesora s prestižnog pravnog fakulteta Cornell, pokazalo je da su UN-ovi mirotvorci očevi gotovo 24.500 djece u Kambodži i 6.600 u Liberiji. Osim što su i sami zlostavljali žene, UN-ovci su ignorirali i seksualno nasilje koje se događalo u njihovoj prisutnosti.

{slika} Kako prenosi Voxfeminae, britanski ministar Hague inicijativu protiv seksualnog nasilja u ratu u ime britanske vlade pokrenuo je u svibnju 2012. godine, inspiriran strašnim pričama o silovanju u ratovima u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, čijim žrtvama nije priznat status ratnih žrtava. Prema procjeni UN-a, u Bosni je u ratnom razdoblju seksualno zlostavljanje iskusilo između 50.000 i 60.000 žrtava, a Međunarodni sud za razne zločine počinjene na području bivše Jugoslavije do sad je za takva nedjela kaznio samo 29 osoba.

Kada je riječ o procesuiranju ratnih zločina, tijekom Nürnberškog procesa nije istražen niti zabilježen nijedan slučaj silovanja, premda su se ona događala od strane nacista, ali i Židova, pogotovo onih koji su skrivali bjegunce/ke. Iako su tada na snazi bili rasni zakoni, to svejedno nije spriječilo silovanja i prostituciju. Pristup bordelima imali su čak i neki Židovi jer su na taj način, smatrao je Himmler, bili produktivniji radnici. U arhivi Crvenog križa moguće je pronaći podatke o postojanju 10 bordela unutar koncentracijskih logora, a poznata su 174 imena radnica koje su bile prisiljene zadovoljavati prisutne.

Nažalost, povijest je puna primjera silovanja u ratu i nasilja nad ženama. Na još veću žalost, i budućnost se čini jednako zastrašujuća kada pogledamo neka recentna izvješća na tu temu. Unicefovo istraživanje iz 2012. godine, čiji podaci također idu u prilog gnjusnim vijestima koje sve češće pristižu iz Indije, pokazuju da 57 posto adolescenata smatra kako je opravdano da muž zlostavlja, odnosno tuče svoju suprugu, a 53 posto adolescentica dijeli njihovo mišljenje. Slični se postotci odnose i na žene u Bangladešu (41), Šri Lanki (54), dok u Nepalu čak 80 posto žena opravdava zlostavljanje vlastitog roda. U zemljama u razvoju 50 posto djevojaka i žena u dobi od 15 do 49 godina također zauzima ovakav stav, što ih zlostavljanju čini još podložnijima. Istraživanje provedeno u Kongu pokazuje kako 64.9 posto ispitanih muškaraca smatra da žena treba trpiti nasilje kako bi održala obitelj na okupu, a njih 61.4 posto smatra kako žene nekada jednostavno zaslužuju da ih se istuče. Njih 74.8 ispitanih smatra da neprimjereno odjevena žena traži da je se siluje, dok njih 43.4 posto smatra da suprug silovanu ženu treba napustiti. Studija objavljena 2011. godine u mjesečniku American Journal of Public Health nadmašila je prijašnje procjene vezane za seksualno nasilje u Kongu i pokazala kako je 12 posto žena u toj državi bilo silovano barem jednom, dok je njih 3 posto – odnosno oko 434.000 – bilo silovano u samo jednoj godini, od 2006. do 2007.

Denis Mukwege, kongoanski ginekolog, koji je ujedno i osnivač i direktor bolnice u Kongu, u intervjuu za Women Under Siege prošle je godine izjavio kako je izveo više od 15.000 operacija na ženama čije su genitalije i unutarnji organi bili razoreni seksualnim nasiljem te je u posljednjih 12 godina liječio više od 40.000 žena. Godinu dana nakon tog intervjua, nekolicina muškaraca provalila je u njegov dom i pokušala ga ubiti.

UN je od siječnja 2011. godine do prosinca 2012. provodio detaljno istraživanje na uzorku od 10.000 muškaraca od 18 do 49 godina iz šest azijskih zemalja: Bangaldeša, Kine, Kambodže, Indonezije, Papue Nove Gvineje i Šri Lanke. Korištena je metoda intervjua, a istraživanje je pokazalo da je u nekim dijelovima Azije svaki četvrti muškarac počinio silovanje, dok je svaki deseti priznao kako zlostavljana žena nije bila njegova partnerica. Od muškaraca koji su priznali da su silovali, 70 posto njih priznalo je da su to učinili jer oni kao muškarci imaju pravo na to, 60 posto tvrdi kako su to učinili iz dosade, dok je njih 40 posto na taj način kaznilo ženu. Samo je polovica ispitanika izjavila kako su nakon tog zločina osjećali krivnju, a njih još manje, 23 posto, zbog toga je odslužilo zatvorsku kaznu.

Nakon svih ovih slučajeva, a tu ih je nabrojano samo nekoliko čije brojke govore same za sebe, Međunarodnoj zajednici još uvijek nije palo napamet silovanje u ratu proglasiti crvenom linijom, linijom koju se ne smije prijeći. Čini se da sva ova patnja jednostavno nije dovoljna.

Vožnja je izbor: Saudijke za volanima

Saudijke su proteklog vikenda prkoseći vlastima monarhije, sjele za upravljače automobila kako bi se prosvjedom  izborile za pravo na upravljanje motornim vozilom, prenosi H-alter.

Pod sloganom ‘vožnja je izbor’, aktivistkinje su putem društvenih mreža pozvale žene da 26. listopada sjednu za upravljače u jedinoj zemlji na svijetu gdje je takvo pravo ženama uskraćeno.

Informatičarka Manal Al Šarif provela je 2011. devet dana u zatvoru jer je na internetu postavila videoisječak sebe kako vozi auto. Iako danas živi u Dubaiju, Al Šarif aktivna je u kampanji Women2Drive i najavljuje da je led probijen te će se prosvjedi odvijati svakog 26. u mjesecu dok se ne postigne cilj.

Za volan su zapravo mogle sjesti samo one žene koje imaju vozačku dozvolu, koju su naravno dobile u inozemstvu jer u domovini to nije moguće. Domovina im isto pravo brani uz obrazloženje da je tako odlučeno kako bi se izbjegle prometne nesreće.

U šerijatskom pravu nema ni spomena zabrani te napominju kako su supruge Muhamedovih boraca jahale na leđima konja i deva, pa je i njihovo pravo voziti se sredstvima prijevoza modernog doba. Pokrenule su peticiju na internetu te u rujnu prikupile više od 16 tisuća potpisa, sve dok saudijske vlasti nisu zatvorile stranicu. U nedostatku boljih argumenata konzervativni vjerski vođa Sleh Al-Luhajdan u rujnu je ustvrdio da žene koje voze automobil rađaju nenormalnu djecu zbog pritiska na jajnike.

Osim ljudske, aktivistkinje ističu i onu ekonomsku stranu jer da bi se mogle uopće kretati gradom, žene trebaju unajmiti skupog vozača. S plaćama koje imaju, izdovojiti novac za vozača uistinu je velik trošak. 

Žene najbolje žive u Srbiji, a najlošije u Albaniji?

Prema najnovijem izvještaju Svjetskog ekonomskog foruma (WEF), koji tematizira uvjete u kojima žive žene u zemljama diljem svijeta, na Balkanu najbolje životne uvjete imaju žene u Srbiji, dok žene u Albaniji žive u najtežim uvjetima, i to ne samo u regiji, već i u Europi, prenose E-novine.

Rezultati najnovijeg izvještaja Svjetskog ekonomskog foruma (WEF) koji tematizira pitanje rodne jednakosti u zemljama svijeta, prikupljeni su na osnovu indikatora kao što su ekonomska jednakost, stupanj obrazovanja, zdravlje i politička participacija.

Prema izvještaju, žene u Srbiji nalaze se na 42. mjestu od 136 zemalja, koliko ih je obuhvaćeno ovim istraživanjem. Nakon Srbije slijedi Hrvatska, koja je zauzela 49. mjesto svjetske liste. Makedonija je na 57. mjestu, dok je Albanija posljednja iz regije i nalazi se na 108. mjestu. Istraživanje WEF-a od zemalja regije nije obuhvatilo Bosnu i Hercegovinu i Crnu Goru.

Od zemalja iz šire regije Balkana, zemlja koja nudi najbolje uvjete za život ženama je Slovenija, koja se nalazi na 38. mjestu svjetske liste. Slijede Bugarska, koja je na 43. mjestu, Rumunjska, na 70., Slovačka, koja je na 74. mjestu, te Grčka na 81., i Mađarska na 87. mjestu.

Prema izvještaju WEF-a, najbolja zemlja u svijetu za život žena je Island, nakon kojeg slijede Finska, Norveška, Švedska, Filipini, Irska, Novi Zeland, Danska, Švicarska i Nikaragva.

Najgori uvjeti za život žena, gdje su one svakodnevno predmet diskriminacije, ugnjetavanja pa čak i nasilja, je Mauritanija. Slijede ju Sirija, Chad i Pakistan.

Od ostalih zemalja svijeta, Sjedinjene Američke Države (SAD) se nalaze na 23. mjestu, Kina na 69., Indija na 101., i Japan, koji je na 105. mjestu kada su u pitanju uvjeti za život žena u toj zemlji.