sdadmin

12 nebuloznih šovinističkih mitova iz mračnog doba

Posted on by sdadmin

Jeste li ikad čitali/e ili gledali/e prilog o konzervativnom čovjeku koji je rekao nešto tako nevjerojatno nazadno da biste se zakleli da još uvijek živi u srednjem vijeku? E pa niste daleko od istine. Mračni Srednji vijek djelomično je mračan zbog toga što je obrazovanje bilo sputavano, a znanost osporavana, a to je dovelo do toga da su neke zapanjujuće blesave stvari uzimane kao činjenice. Poput, primjerice, toga da je srce smatrano središtem za inteligenciju ili da se žabe spontano stvaraju iz blata. Koliko god ovakve ideje bile zabavne za proučavanje, ovaj će se članak baviti vjerovanjima o čudnim i nedokučivim bićima – ženama.

Medicinsko je znanje danas postalo toliko dostupno da je teško zamisliti nepoznavanje funkcija bubrega ili djelovanja penicilina. Zapravo, i bakterije su do relativno nedavno bile nepoznanica. Prije 19. stoljeća vjerovalo se da se zarazne bolesti šire nečistim zrakom ili ‘sjemenjem’. Naše današnje znanje izgrađeno je na otkrićima različitih kultura i znanstvenika, tijekom razvoja ljudske civilizacije.

Tijekom većeg dijela povijesti, vivisekcija ljudskog tijela za obrazovne svrhe bila je, u najmanju ruku, neodobravana, a u najveću – smrtni grijeh, pa je učenje o tijelu bio spor proces. Međutim, naučili smo pa stoga ne postoji izgovor ni za koga – pogotovo ne liječnike – da se prema znanju o žensku tijelu odnosne arhaično. Kao što ćemo vidjeti, navedena vjerovanja su ponekad vrlo anakrona i vrlo, vrlo netočna.

Neznanje je blaženstvo… za Crkvu: Drevni je svijet zapravo bio na dobrom putu razotkrivanja kako naše tijelo funkcionira. Istočnjački liječnici prakticirali su Ayurvedu, akupunkturu i biljnu medicinu. Dvojica kirurga iz Aleksandrije na kriminalcima su učinili prve vivisekcije, ali je sve znanje nestalo s dolaskom organiziranog Kršćanstva, budući da je kampanja uskraćivanja znanja od ljudi bila u punom zamahu. Držati masu u neznanju bio je način na koji ju je Crkva kontrolirala. Posebna skupina takvog napada bile su primalje: one su promatrane kao otklon crkvenog autoriteta (znate, bile su žene i bile su educirane) i stoga do najveće mjere marginalizirane, pa čak i ubijane. S njima je izgubljeno jedino pravo znanje o tome kako žensko tijelo funkcionira. Ako vam ovaj strah i prijezir prema moćnim ženama zvuči poznato, vjerojatno ste nedavno gledali Fox News.

Jedan razloga zašto je konzervativnim muškarcima silovanje prihvatljivo: Još u drugom stoljeću vjerovalo se kako je žensko ‘sjeme’ neophodno za reprodukciju i da ono ne može biti producirano ne postigne li žena tijekom seksa orgazam, a tada, dakle, nema ni trudnoće. I dok je ovo donekle išlo na korist žena, svejedno očito netočno i ostavilo je još uvijek prisutno vjerovanje da silovanje ne može rezultirati trudnoćom. Ovu je ideju nedavno istaknuto Todd Akin. Znali ste da je nazadno, ali vjerojatno niste pretpostavljali da seže toliko daleko u povijest!

Od  fokusa na žene prema fokusu na muškarce, baš po njihovom ukusu: Većina drevnih društava bila su matrilinearna – titule i posjedovanja nasljeđivala su se ženskom linijom. Budući da je uloga muškarca tada bila nejasna, nije postojao drugi način za sigurno određivanje srodstva. U to vrijeme žene su inicirale veze, udavale se za koga su željele te jednako tako i razvodile Same su odlučivale kada žele drugo dijete, odgađajući to višegodišnjom brigom za jedno. Jednom kada su muškarci otkrili da imaju prste u prokreaciji, izokrenuli su funkcioniranje društva. U patrijarhalnim društvima žene se tretira kao niža bića, njihove ženske funkcije – što ih je učinilo ženama – demonizirane su i oklevetane. Pitajte samo Rush Limbaugh.

Muškarci su postali važniji od fetusa: Muškarci, kako se sada uči, svojim su sjemenom djetetu dali dušu. Žene nisu bile ništa više od plodnog tla u koje ga je on posijao. Prije toga, žene su bile te koje se smatralo čuvaricama moralnosti i njih je dopalo da prosce drže na distanci. Umjesto da muškarci budu odgovorni za vlastitu samokontrolu, od žena se očekuje da budu skromne i ne navode muškarce. Činjenica da je sama njena prisutnost bila smatrana zavođenjem jest ženin problem. Ovakav stav još uvijek primjećujemo u prema silovanju tolerantnoj atmosferi koja dominira našom zemljom. Optuživanje žrtve je još uvijek – tužno, ali istinito – uobičajeno razmišljanje većine konzervativnih muškaraca poput Billa O’Reillyja.

Žene moraju osjećati emocionalnu povezanost kako bi uživale u seksu: Postoji tvrdoglav mit o tome kako žene moraju biti u emocionalno ispunjavajućoj vezi kako bi uživale u seksu. Iako je ova misao višestruko znanstveno opovrgnuta, ideja da su žene i muškarci inherentnoj različiti po pitanju seksa jednostavno odbija umrijeti. Dio ovog mita jest da su žene ‘prirodno monogamne’. Pogled na drevna društva dokazuje da je to netočno, ali konzervativni muškarci žele da to bude točno kako bi mogli reproducirati mit, nadajući se da će postati točan ponove li ga dovoljan broj puta. Nastoji se obeshrabriti žene da uživaju u neobaveznom seksu, dok se istovremeno muškarce ohrabruje da ga stave gdje žele i kada žele.

Nepoznavanje ženskog tijela bila je norma: Sve do 18. stoljeća trudnoća je, zajedno sa začećem i rađanjem, bila okružena nekim priličnom glupim idejama kada ih promatramo kroz prizmu današnjice. Kao prvo, žene se promatralo kao inferiorne: u svakom aspektu muškarci su prirodno bili bolji. Žene su bile ‘hladne’, dok su muškarci smatrani ‘toplima’, što je bilo prihvatljivije. Žene su smatrane toliko hladnima da nisu mogle “istisnuti” penis, što se u konačnici izokrenulo i postalo vaginom.

Razumijevanje maternice bilo je ravno nuli: Smatralo se da maternica luta okolo tijelom te da postaje uznemirena ako je se ne koristi za njenu prvotnu svrhu što je, naravno, rađanje (ali nipošto seksualni užitak, to ne). Čak se smatralo da posjeduje dva ili više odvojka: hladne u kojima nastaju ženske osobe i tople u kojima se razvijaju muške. Za začeće se znalo da nastaje spolnim odnosom, ali ‘mehanika’ istog bila je nepoznata prilično dugo vremena. Muškarčevo sjeme, kao što je već spomenuto, jest ono što djetetu daje dušu, dok je na ženi bilo da ‘uzgoji’ dijete – ako bi došlo do pobačaja ili smrti fetusa, nije se uopće pomišljalo da bi muškarac mogao za to biti kriv. Budući da je RH faktor bio nepoznat do 20. stoljeća, mnoge generacije žena bile su nepravedno optužene za takve događaje. U nekim krugovima još uvijek jesu. Uostalom, ni muškarac koji ne može začeti nije ‘muškarac’ u našem društvu. Iskreno govoreći, ovo nije striktno problem ljevice i desnice, ali je desnica više fokusirana na muževnost.

Vjeruju li moderni konzervativni muškarci u magiju?: Kao što smo već doznali, vjerovalo se da muškarci svojim sjemenom fetusu daju dušu, što dovodi do zanimljive teorije o netrpeljivosti konzervativaca spram pobačaja. Antički muškarci smatrali su da ono što je jednom bilo dio njega također može biti iskorišteno za prakticiranje crne magije protiv njega. Kosu, nokte pljuvačku, urin i, naravno, sjeme, smatralo se duhovno povezanim s njihovim vlasnicima. Simpatička magija koristi takve osobne predmeta kako bi učinila štetu njihovim vlasnicima. Aktualni strah od pobačaja mogao bi biti relikt ovog primitivnog vjerovanja. Također sadrži i dražesnu karakteristiku promatranja žene kao grabežljivice, čak i na podsvjesnom nivou.

Tijekom srednjeg vijeka, ali i nakon njega, žene su smatrane vlasništvom: Bile su definirane svojim odnosom prema muškarcima (okretanje antičkog matrinliearnog koda naglavačke). Njihovi očevi, supruzi ili čak braća mogli su joj davati naredbe koje je ona bila primorana izvršavati. Većina brakova bila je ugovorena, čak i u nižoj klasi. Supruga nije imala nikakav zaseban legalni status, osim onog da je udana za svog muža. Žene, s nekoliko iznimaka, nisu mogle participirati u javnoj sferi, politici ili pravosuđu (osim ako su bile optužene). Od žene se uglavnom očekivalo da ostane kod kuće, održava kućanstvo i rađa djecu. Posebice potonje, budući da interpretacija Knjige Postanka 3:16 (a i drugih njenih dijelova) sugerira da su žene primorane imati onoliko djece koliko mogu, čak i na štetu zdravlja žene ili djeteta. Neki muškarci još uvijek imaju ovakav stav.

Mizoginiju je propovijedala Crkva: Zapravo, Crkva je bila izvor velikog dijela mizoginije koja je donedavno bila aktualna – osim ako ste određena vesta konzervativnog muškarca, tada je još uvijek aktualna. Svećenici su govorili ženama kako trebaju biti pod muževom palicom i podložne njima u svim pitanjima. Žena nije smjela inicirati seks, ali ga nije smjela ni uskratiti svom suprugu. Nije smjela optužiti svog supruga za silovanje, čak ni kada bi bio nasilan i prisiljavao je na seks. Vjerovalo se da, zbog čestog fizičkog nasilja, žena nikada ne može uistinu voljeti svog supruga. Na neki način, žene su bile seksualne robinje, bez obzira na to tko su bile i kakav je bio njihov društveni status. Mlade slobodne djevojke i udovice bile su jedine žene koje su  izostavljene iz takvog podjarmljivanja. Za većinu žena njihovo tijelo nije bilo njihovo.

Ženina djeca nisu pripadala njima: Ženama se čak govorilo da njihova djeca pripadaju Bogu, a ne njima. Čudi li vas onda što je tisuće neželjene djeca ostavljano ispred bolnica i domova za nezbrinutu djecu kojima je upravljala Crkva? I što mislite da su radili s tom djecom? Ubijali su ih. Stopa smrtnosti u domovima za nezbrinutu djecu bila je gotovo 90 posto, ali to je bilo prihvatljivo, dokle god su muškarci ti koji donose takve odluke. Još uvijek je tako među konzervativcima. Možda takve stvari ne čine svojim vlastitim rukama, ali ih sigurno čine svojim politikama.

Žene trebaju patiti: Crkva je također propovijedala da su žene grešnije do muškaraca te je stoga njena patnja zaslužena. Žena treba biti nesretna i rađati djecu u mukama. Potonje je jedan od razloga zašto su u viktorijansko ili edvardijansko doba liječnici odbijali ženama dati eter ili kloroform kada su postali dostupni: Bog je rekao da žene trebaju patiti stoga im nikakvi anestetici nisu mogli biti ponuđeni. Današnji konzervativni muškarci smatraju patnju ponižavajućom, tjerajući žene da se podvrgavaju nepotrebnim procedurama te odnošenjem prema njima kao prema djeci koja ne mogu samostalno donositi odluke. Tako su žene i u pravnim pitanjima bile svrstavane u isti koš s maloljetnicima/cama i maloumnima/cama. Neki muškarci još uvijek ih tako i vide.

Kada je John Adams surađivao s Kontinentalnim kongresom na planovima o vođenju nove nacije koju su stvorili, njegova supruga Abigail napisala mu je sljedeće:

“…sjetite se dama i budite plemenitiji i obzirniji prema njima od svojih predaka. Ne stavljajte  tako neograničenu moć u ruke supruga. Sjetite se da bi svi muškarci bili tirani kada bi mogli. Ako se određena briga i pažnja ne pokloni ženama, ne preostaje nam drugo nego podići ustanak i nećemo biti obvezane nikakvim zakonima u kojima nemamo glas ili zastupljenost”

I dok je njezin suprug možda i razmislio o njezini riječima, njegovi kolege nisu. Sve do 1920. godine američke žene nisu imale pravo glasa. Nakon toga, žene su počele činiti pomake u borbi protiv arhaičnih i mizoginih zakona i stavova koji su ih držali pod paskom suprotnog spola. Mnogi su muškarci pomogli u ovoj borbi, ali postoje i oni, većina njih konzervativaca i republikanaca, koji još uvijek razmišljaju poput svojih predaka. Bili bi najsretniji kada bi se mogli vratiti kontroliranju žena: njihovih života, statusa i tijela, a to znači da se moramo boriti još jače i ostati oprezne. Povratak u mračni srednji vijek je zastrašujuće loša ideja.

NAPOMENA: Čini se kako neki sumnjaju u moje istraživanje i izvore. Budući da je ovo tema koju sam proučavala nekoliko godina i moji su izvori valjani, stojim iza ovoga. Svatko tko želi osporiti ovaj tekst slobodan je da to učini, ali očekujem jednak nivo izvora i istraživanja. Puko oslanjanje na Bibliju kao izvor je neprihvatljivo. Veselim se svakom legitimnom osporavanju. Hvala.

 

Prevela i prilagodila Sara Sharifi 

‘Gej parada po svaku cijenu’

Posted on by sdadmin

Članovi i članice Organizacijskog odbora ovogodišnje Povorke ponosa poručili su da bi se šetnja pripadnika LGBT zajednice, zakazana za subotu 28. rujna, trebala održati bez obzira kakva je sigurnosna procjena, prenosi rts.rs.

Kako je na konferenciji za novinare rekao Goran Miletić, sigurnosna procjena napravljena prošlog tjedna je pozitivna, ‘ali čak i da nije, to ne bi trebalo biti razlogom za neodržavanje Parade ponosa’.

“Nismo vidjeli sigurnosnu procjenu, ali neslužbeno znamo da je pozitivna. Prije nekoliko dana je odrađena dopuna, ali ne znamo kakva je. Ne slažemo se ni s kakvom negativnom sigurnosnom procjenom jer ona ne smije biti razlog za otkazivanje Parade ponosa”, poručio je Miletić.

Član Organizacijskog odbora Boban Stojanović istaknuo je da je Parada ponosa naišla na slične probleme kao i ranijih godina, kada brojne institucije nisu željele da imaju bilo kakve veze s LGBT zajednicom.

Direktorica Inicijative mladih za ljudska prava Maja Mićić rekla je kako je neophodno povećati javni pritisak na nadležne da objave sigurnosne procjene, jer je na osnovu tih dokumenata Parada zabranjena prethodnih godina.

“ZahtIjevamo i da se u svakom gradu odredi po jedan policajac koji će se baviti problemima i nasiljem nad LGBT populacijom, kao i konkretne rezultate u procesuiranju odgovornih za rizike i nasilje zbog kojih je Parada zabranjivanja”, rekla je Mičić. 

Nikada nećemo pristati da u ovim temama postoji ‘druga strana’

Posted on by sdadmin

Okrugli stol udruge B.a.B.e. “Obrazovanjem do rodne ravnopravnosti”, na kojem su predstavile svoj prijedlog modula “Rodna ravnopravnost”, opet je uznemirio duhove među protivnicima zdravstvenog odgoja izvještava Slobodna Dalmacija.

S obzirom da se strasti oko te teme još ne stišavaju, tako se i na ovom okruglom stolu moglo čuti niz žučnih zamjerki “suprotne strane”, kako pojedinaca, profesora iz škola tako i predstavnika udruge GROZD, da taj modul promovira promašenu i neznanstvenu rodnu ideologiju, da govori o odnosima koji su vrijedili prije stotinu godina, a postavilo se i pitanje prethodne (ne)suglasnosti roditelja da njihova djeca slušaju sadržaje tog modula.

“Nikad neću pristati da u ovim temama postoji ‘druga strana’. Čula sam od kardinala Josipa Bozanićada je rodna ideologija pogubna, ali ja nemam nikakvu ideologiju, nego govorim o rodnoj ravnopravnosti. To što smo biološki različiti ne daje pravo jednom spolu da smije zlostavljati i minirati druge. Cilj ovoga modula jest osvijestiti činjenicu da nas ima različitih i da nemamo pravo zlostavljati nekoga jer nije većina – odgovorila je Sanja Sarnavka iz udruge B.a.B.e., koautorica modula “Rodna ravnopravnost”.

Naime, taj je modul nastao na temelju rezultata istraživanja među više od stotinu učenika viših razreda osnovnih te srednjih škola u Vukovarsko-srijemskoj županiji gdje je udruga B.a.B.e. od 2011. godine provodila projekt “Izlazak iz mraka – prevencija i podrška ženama žrtvama nasilja”.

Normalno je udariti ženu, kao i to da samo ona kuha

Anketa među učenicima pokazala je zapanjujuće rezultate vezane uz rodne stereotipe, tradicionalno prihvaćene obrasce ponašanja za žene i muškarce i slično.

“Djeca još uvijek uporno ponavljaju da je prirodno i normalno da se ženu može udariti, da je prirodno i normalno da samo žena kuha… Našem obrazovnom sustavu nedostaje rodna dimenzija ravnopravnosti”, smatra Sarnavka. Temelj modula koji predlaže stoga bi trebala biti upravodekonstrukcija rodnih stereotipa i predrasuda.

Potrebu rodno osjetljivog obrazovanja na okruglome su stolu podržale i Helena Štimac-Radin, ravnateljica Vladina Ureda za ravnopravnost spolova, Sabina Glasovac, pomoćnica ministra Željka Jovanovića za osnovno i srednje školstvo, Vinko Filipović, ravnatelj Agencije za odgoj i obrazovanje,Vedrana Spajić-Vrkaš, koautorica eksperimentalnog kurikuluma Građanskog odgoja.

” Naš je ured zaprimio preporuku Vijeće Europe o potrebi rodne osviještenosti u obrazovanju. Dužni smo izvještavati VE kako provodimo tu preporuku. Osim toga, naša je i zakonska obveza promicati nediskriminacijska znanja”, istaknula je Helena Štimac Radin.

GROZD-ova mobilizacija

Uoči održavanja spomenutog okruglog stola, udruga GROZD masovnim je slanjem poziva pokušala mobilizirati što veći broj svojih pristaša da dođu u Novinarski dom i daju “doprinos zaštiti naše djece”.

“Iz kratke najave vidljivo je da Ministarstvo obrazovanja u sprezi s radikalno liberalnim udrugama (B.a.b.e. i sl.) koje iz međunarodnih fondova dobivaju velika novčana sredstva planira uvesti rodnu ideologiju ne više samo kroz zdravstveni odgoj, već i kroz građanski odgoj, i to od 5. razreda osnovne do 4. razreda srednje škole. Molimo vas da svi koji ste u mogućnosti dođete na taj okrugli stol i izrazite nezadovoljstvo ovakvim namjerama Ministarstva, i tako date doprinos zaštiti naše djece koju je ova Vlada očito odlučila indoktrinirati na sve načine i po svaku cijenu”, stoji u njihovu pozivu.

O svemu se oglasila i udruga Vigilare čiji su predstavnici, zajedno s ostalim udrugama i pojedincima konzervativne orijentacije, nazočili okruglom stolu.

Očekivano su se okomili na udrugu B.a.B.e., čije su članice na ulazu popisivale osobe koje su dolazile na okrugli stol.

“Jedan roditelj došao je kao zainteresirani pojedinac, ne želeći na ulazu ostaviti svoje podatke gdje se osim imena i prezimena, trebalo upisati i osobne podatke, poput naziva organizacije iz koje dolazi te kontakt i potpis. Zbog toga mu djelatnice B.a.B.e.-a nisu željele uručiti materijal koji je bio namijenjen svim sudionicima okruglog stola – priručnik ‘Rodna ravnopravnost’. Nakon što roditelj izrazio negodovanje zbog takvoga ponašanja, jedna od djelatnica na pultu, mašući prstom u prijetećem stavu, prozvala ga je riječima: ‘Vi ste iz U ime obitelji!’. Kasnije je dotični saznao da im sakupljeni potpisi trebaju kao pokazatelj njihovih aktivnosti na temelju čega, potom, dobivaju novac”, priopćili su iz Vigilarea.

Kriminalizacija prostitucije

Posted on by sdadmin

Kažnjavanje klijenata prostitucije je prijedlog socijalističke zastupnice Maud Olivier, dok Anne-Cѐcile Mailfert, glasnogovornica Osez le féminisme (udruga francuskih feministica) smatra kako je krajnje vrijeme da se Francuska počne boriti za zabranu prostitucije.

Kada su većina klijenata muškarci, a čak 99 posto prostitutki su žene, očito je da je ovo rodni problem i da je cijeli sustav prostitucije produkt muške dominacije nad ženama.

Prostitucija kao nasilje

Prostitucija je sinonim za nasilje i oduvijek je bila. Mnoge žrtve prostucije su bile žrtve nasilja u djetinjstvu, dok sve žrtve trgovanja ljudima opisuju nasilje kao nešto što ih privlači. I sama Virginia Despentes u knjizi Teorija King Konga tvrdi kako ‘silovanjem nastaju najbolje kurve’.

Podaci pokazuju kako je vjerojatnost da prostitutke umru nasilnom smrću čak 60 do 120 puta veća nego za obične ljude. Cabiria, organizacija za zaštitu prava žena i djece (koja djeluje u suradnji s prostitutkama za prevenciju od spolnih bolesti) je čak objavila vodič za proživljavanje za prostitutke, u kojima im među ostalim, savjetuju da drže ruke blizu testisa, za svaki slučaj.

U samoj srži prostitucije jest čin prisile-seksualna želja jednog(muškarca) da dominira nad seksualnom željom drugoga(žene). Muškarci novcem  nadomještaju nedostatak seksualne želje kod žene  ili sam nedostatak seksualne partnerice u vlastitom životu. Nije važno odvija li se sam seksualni čin na ulici ili u luksuznom hotelu jer prostitucijom žena biva primorana na neželjeni seks koji prolazi najčešće bez ikakvog seksualnog užitka, a postojanje financijske kompenzacije za to ne mijenja situaciju. Sama činjenica da je žena prisiljena na neželjeni seks bez užitka u sebi nosi klicu nasilja, jer zašto bi se inače za seks plaćalo ako je on željen?

Prostitucija kao zapreka slobodi

Prostitucija je i zapreka ka seksualnoj slobodi, koja se nipošto ne može ostvariti na tržištu na kojem se seks kupuje. Seksualno oslobođenje nije ostvarenje muških želja bez razmišljanja o posljedicama, seksualna sloboda je sloboda za sve i podrazumijeva podjednak omjer želje i užitka. Žene su bića koja podjednako snažno osjećaju seksualnu želju kao i muškarci. U OLF-u( Ossez le feminisme) se borimo za seksualni užitak žena, koji je često potisnut, nedorastao ili pak onemogućen. Do 2000-ih godina većina stanovništva nije znala kako izgleda klitoris, a seksualna revolucija zahvatila je tek polovicu populacije.

Muška dominacija

Kako bi došlo do seksualnog oslobođenja potrebna je dekonstrukcija okova i normi koji ju okružuju; seksualnost se ne razvija u hermetičnom okružju koje ne propušta ništa osim onoga što su muškarci i žene naučili u djetijnstvu. Čak i seksualnosti su društveno konstruirane, prema određenim standardima i normama.  Nama feministicama dobro je poznat taj društveni konstrukt, muška dominacija.

Dječaci i djevojčice drugačije su odgajani, Djevojčice se uči da budu lijepe i poželjne, kako bi zadovoljile želje muškaraca i da još uživaju u tome. Uči ih se da zadovolje i da se pokore i to prihvate kao normalno. Uči ih se da budu tihe i da trpe, kako se nad njima ne bi vršilo nasilje( 75.000 žena godišnje žrtve su nasilja u Francuskoj), da odvoje misaono od tjelesnog i ne obraćaju pažnju na ono što im se događa. Dok je samo 1 posto zlostavljanih žena  potražilo pomoć, mnoge su izložene i silovanjima. Učimo ih da je nasilje prihvatljivo, no ne učimo ih što je klitoris, što su njihova tijela ili njihove želje, ne pokazujemo im da sve to može biti zabavno.

Umjesto toga učimo ih da se žrtvuju i još uživaju u tome, da na sve pristaju. Da pristaju otići na porodiljni dopust, obavljati 80 posto kućanskih poslova, ostati s partnerom koji ih zlostavlja. Ženama je teško samostalno odlučivati kada su 27 posto manje plaćene nego muškarci, i čak 80 posto ih je zaposleno samo na privremeno. Zaboravljaju na vlastite patnje i žrtvovane užitke, a ne mogu si priuštiti odbijanje. Dominacija muškaraca utabala je put prostituciji, koja je njen proizvod. Muškarci dominiraju tijelima i seksualnošću žena.

Žrtvovanje na oltaru muškosti

Sustav prostitucije omogućava da se kroz mušku dominaciju opravdava i dopušta nejednakost; to je materijalizirani oblik pogrešne pretpostavke da je priroda muške i ženske seksualnosti drugačija. Da muškarci imaju seksualne potrebe i društvo je organizirano tako da se omogući njihovo zadovoljenje. Da je maštarija svake žene da bude prostitutka, da se njome dominira i da ju se zlostavlja. Da se seksualne želje žena ispunjavaju isključivo zadovoljenjem muških seksualnih želja i da se to prihvaća kao normalno.

Opstanak sustava prostitucije znači i preživljavanje starog poretka, u kojem muškarci mogu uživati u vlastitoj seksualnoj dominaciji.

U nekim bordelima u Njemačkoj i Španjolskoj ženama nije dopušten ulaz, poput onoga u Hamburgu; to su mjesta gdje su sva ženska prava pod vlašću muškaraca. Silovanje je kažnjiv zločin, silovanje u braku također, no prostitucija ostaje jedina sfera gdje su nasilje i dominacija muškaraca nekažnjivi.

Štoviše, kroz intervjue s klijentima seksualnih usluga doznali smo kako osjećaju potrebu za osvetom zbog napretka u području feminizma, koji ugrožava njihovu muškost. Njihov relativni gubitak moći tjera ih da se “ispušu” u bordelima ili na ulici. Zbog svega toga ne možemo dopustiti da se neke od nas, i to one najranjivije, najzapostavljenije, najmlađe i većinom strankinje žrtvuju na ‘oltaru muškosti’.

Feministička bitka 21. stoljeća       

Ako je prostitucija nasilje koje održava dominaciju muškaraca ona je ne samo prepreka prema seksualnoj slobodi, već i prema egalitarnom društvu kakvo svi priželjkujemo. Zahtjev za njenom kriminalizacijom dolazi iz feminističkih i progresivnih grupa koje su se borile za slobodu ženskih tijela i seksualnosti. U 20. stoljeću bilo je pokušaja pobijanja feminističkh napora uloženih u borbu za sigurnost žena; sloganom ‘Moje tijelo pripada samo meni’ pokušavalo se emancipirati seksualnost i reproduktivna prava od muške dominacije. Zato smo izborile pravo na pobačaj. I kada kažemo da naše tijelo pripada samo nama, znači da se borimo na pravo da raspolažemo vlastitim tijelom, ne da njime raspolažu drugi samo zato što su za to platili. Unatoč tome, u 21. stoljeću klijenti prostitucije kontinuirano i nekažnjivo raspolažu tuđim tijelom.

U 21. stoljeću izborile smo se da silovanje postane zločin i ne samo to. Silovanje je postalo simbol ne samo poricanja nečije seksualne želje, već i lišavanja te iste osobe dostojanstva, simbol potpune dehumanizacije. U 21.stoljeću klijenti prostitucije nekažnjivo poriču postojanje seksualne želje kod žena.

U 20. stoljeću borile smo se da se silovanje u braku prepozna kao zločin, da žene više ne budu prisiljene spavati s muškarcem koji im plaća stanarinu ili hranu. U 21. stoljeću prostitutke su i dalje prisiljene spavati sa svim muškarcima kako bi platile stanarinu i hranu.

U 20. stoljeću borile smo se da žene i muškarci budu jednako plaćeni i da se seksualno uznemiravanje počne kažnjavati. Jer samo radom možemo postati financijski neovisne i prestati biti seksualne robinje. Slobodni prihodi i oslobođena seksualnost te postizanje jednakosti su uvjeti nužni za slobodu izbora.

Nakon prava na pobačaj, kriminalizacije bračnog silovanja i seksualnog uznemiravanja, u 21. stoljeću na red dolazi zabrana prostitucije zakonom. Ovo je bitka koju moramo hitno dobiti. Političari, čujete li nas?

Prevela i prilagodila Marijana Drempetić

Sukob bangladeške policije i tekstilnih radnica koje traže veće plaće

Posted on by sdadmin

Ljutite bangladeške tekstilne radnice blokirale su ceste i sukobile se s policijom, javlja theguardian.com. Već treći dan prosvjeduju tražeći minimalnu mjesečnu plaću u iznosu od 100 američkih dolara za sve što šivaju za izvoz.

Abdul Baten, šef policije u industrijskoj četvrti Gazipur, u blizini Dhake, gdje se nalazi stotine tvornica, rekao je u ponedjeljak da je oko 200.000 radnica došlo na najnovije prosvjede.

“Situacija je vrlo nestabilna. Policija je ispalila gumene metke i suzavac kako bi rastjerala neposlušne radnice “, rekao je, dodavši kako je desetak radnica i nekoliko policajaca ozlijeđeno.

Prosvjedi koji su započeli u ponedjeljak  su  najžešći u tekstilnom sektoru od 2010. kada su nakon prosvjeda vlada i vlasnici tvornica bili prisiljeni pristati na minimalne mjesečne plaće od 3.000 taka (40 dolara).

Bangladeške tekstilne radnice su među najlošije plaćenima u tom sektoru diljem svijeta, a često rade i 80 sati tjedno u tvornicama, koje su osjetljive na požare i druge nesreće.

Prosvjedi zbog loših plaća, naknada i radnih uvjeta su česti, ali se intenziviraju od travnja kada se jedan tvornički kompleks srušio i kada je poginulo više od 1.100 ljudi. Bila je to jedna od najgorih svjetskih industrijskih katastrofa.

“U Savaru, gdje se dogodila nesreća u travnju, više od desetaka tvornica je zatvoreno. I tada su se prosvjednice sukobile se s policijom, a 20-ak osoba je bilo ozlijeđeno”, rekao je zamjenik načelnika policije Dhake Shyamal Mukherjee.

Ova osiromašena južno-azijska zemlja druga je u svijetu po izvozu odjeće. Bangladeš izvozi 80 posto proizvedene odjeće i to za poznate američke i europske trgovine (Gap, Primark, Benetton, Zara) . Godišnja zarada od izvoza odjeće je veća od 20 milijardi dolara.  

U lipnju ove godine vlada je donijela odluku o plaćama s kojom se sindikalisti nisu složili, već su zahtijevali minimalnu plaću od 8.114 taka (107 dolara).

Vlasnici tvornica odbili su zahtjev sindikalista, rekavši da oni mogu podići plaće za samo 20 posto odnosno na 3.600 taka  zbog loših globalnih ekonomskih uvjeta.

‘Do promjene se dolazi malim koracima’

Posted on by sdadmin

Trgovanje ljudima, a posebice ženama globalni je problem koji organiziranom kriminalu donosi više od 12 milijardi dolara godišnje dobiti. Svjesni smo postojanja problema, no rijetko o njemu pričamo. To je uvijek nešto što se događa nekom drugom, u nekoj udaljenoj zemlji ili kontinentu. Osobe koje se nađu u lancu trgovine ljudima su ili izuzetno siromašne i očajne ili izuzetno naivne i priglupe. Globalna kampanja Veleposlanstva Velike Britanije ‘Dvije djevojčice’ želi ukloniti te stereotipe. Snimili su kratak animirani film koji traje tri minute i prati priču dviju djevojčica iz različitih sredina koje su se našle u lancu trgovine ženama.

Kampanja se provodi u 13 europskih zemalja, a cilj joj je osvijestiti mlade i djecu o problemu trgovine ljudima, upozoriti ih na potencijalno opasne situacije i educirati ih kako izbjeći te situacije. U Hrvatskoj kampanju u suradnji s Britanskim veleposlanstvom provodi CESI, MUP, Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova te Ured za ljudska prava i prava nacionalnih manjina. Britansko Veleposlanstvo, kao i autorica filma Ruth Beni gostovali su u Hrvatskoj 17. rujna te su održali prezentaciju kampanje u zagrebačkoj X. gimnaziji.

Ruth se bavi aktivizmom dugi niz godina, a izražava se putem društveno angažiranog filma. Za njenog boravka u Zagrebu razgovarali smo o njenoj motivaciji da se bori za ženska prava, strasti za aktivizmom i budućim akcijama same kampanje.

 

Koje je vaše područje interesa u aktivizmu?

Moje glavno područje, a i jedino u biti, su generalno svi zločini počinjeni nad ženama. Prije nekoliko godina započeli smo kampanju The Need to Know koja je usmjerena na zločine nad ženama kao što su trgovanje ženama, kućno nasilje, genitalno sakaćenje, prisilan brak i ostali slični zločini. Ja ih smatram zločinima iz mržnje. Oni nisu slučajni, radi se o sistematskom zlostavljanju ženama koje ne prestaje. Ono se događa u mnogim zemljama.Iako se razlikuje od zemlje do zemlje, u biti se radi o istoj stvari.

Kako ste došli na ideju da provedete globalnu kampanju o trgovanju ženama?

Kao režiserka sve što mogu napraviti je snimiti film koji sadrži informacije. Zato se cjelokupna kampanja i zove The Need to Know. Cilj joj je stvoriti osviještenost. ‘Dvije djevojčice’ je kampanja o trgovanju ženama i trenutno je najsnažnija. Počela je kao mali animirani film i sada smo aktivni u 13 zemalja, a planiramo provesti kampanju u još pet zemalja. U Hrvatsko smo prikazali film u jednoj zagrebačkoj školi te smo nakon njega proveli radionicu. Nakon što su djeca pogledala film započela je rasprava. Ta su djeca nakon rasprave i filma posjedovala informacije koje 45 minuta ranije nisu imali. Film traje samo tri minute; nisu morali trpjeti minute i minute groznih prizora i nasilja. Znate, mnogo filmova ove tematike jako je teško gledljivo. Posebice ako ste žena. Ne želite gledati scene u kojima su žene udarane ili silovane. Ovaj film je bezbolan, traje samo tri minute no u glavi vam ostaje ideja. Imate novu informaciju i postajete osvješteniji. To je ponekad razlika između života i smrti. Odluke koje donosimo kao mlada osoba mogu bitno utjecati na naš život. Može ti se pružiti ponuda za rad u inozemstvu koja nije tako dobra kao što se čini. Ti se zaneseš, svidi ti se i napustiš domovinu. Ovaj te film čini osviještenom i opreznijom. Kad pričam s mladima, uvijek kažem nije svaki momak loš i nije svaka prilika opasna. Potrebno je samo zadržati malo zdrave pameti. Ako ti se neka ponuda čini jako nerazumna pričaj s ljudima o njoj. Oni će znati kamo ideš te ako se ne javiš bit će zabrinuti i pokušat će te kontaktirati. Mnoge djevojke koje su se našle u lancu trgovine ženama misle da su bile izuzetno glupe. To nije istina. Bile su naivne i imale su povjerenja ili su se zaljubile. I to se dogodi veoma brzo.

Rekli ste da provodite kampanju u 13 država, na koje sve načine je provodite?

Osim radionica u školama, prvo pronalazimo organizaciju za suradnju. Često jedna organizacija preporuči drugu. Do CESI – a smo došli preko bugarske organizacije. Zagreb smo posjetili u prosincu prošle godine. Našli smo se sa Sanjom Cesar i uspostavili odličnu suradnju. CESI je feministička organizacija, znaju kako raditi radionice te su aktivna organizacija u borbi protiv nasilja nad ženama. Oni su nam zbog toga bili prirodan izbor partnerica. Organizacija provodi radionicu, a ja sam sada tu kao globalni promotor kampanje. Kako je ovaj film globalne i dijelom regionalne prirode dobro je ići od zemlje do zemlje što mi trenutno i činimo. Snimila sam još jedan isti film koji će se prikazivati na teritoriju Afrike. Trgovina ženama je tamo golemi problem.Većinom zbog siromaštva koje je uvijek u središtu ovoga problema. Što je zemlja siromašnija, to će najčešće, nažalost, žene u toj zemlji najviše ispaštati. To je začarani krug.{slika}

U Bugarskoj ste započeli suradnju sa zajednicom Roma. Kako ste došli na tu ideju?

Kada putujete kroz zemlje istočne Europe, uspostavljate kontakt i sa zajednicama Roma. U Bugarskoj smo shvatili da je trgovanje ženama u Romskoj zajednici česta pojava. To je specifičan problem jer je dio kulture i događa se prirodno, uz pristanak obitelji. Nije klasičan scenarij. U radu s Romima odlučili smo im pristupiti na poseban način. U jednom selu u Bugarskoj sklopili smo dogovor s jednim romskim umjetnikom koji je potom snimio kratak crtani film o obrazovanju. Na tu smo ideju došli kada smo u jednom romskom selu pitali 12-godišnju djevojčicu zašto nije u školi. Rekla je da ju je otac ispisao i da ne zna zašto. Ona će u budućnosti ili ostati trudna, u najboljem slučaju s dečkom, ili će se prisilno udati. Ona nije obrazovana jer nije dobila priliku za to. Film koji smo snimili pruža informaciju i poticaj da je dobro ostati u školi jer će tako moći zaraditi novac i postati neovisna. Ili će barem imati priliku da sazre i razvije se u samostalniju osobu. Ako djevojka napusti školu sa 16 godina, a ne 12 možda će imati priliku postići više u životu. Film je promoviran u britanskoj ambasadi u Sofiji i sada se pokazuje u romskim selima. Oni ga prihvaćaju jer je to njihov film, snimio ga je njihov umjetnik. Organizacija koja ga provodi je IPPF. Film nije izravno povezan s nama, naše ime nije na njemu. Mladi je umjetnik sve napravio sam, a mi smo samo pomogli u montaži. Ne želimo reći ovo je film iz Velike Britanije već ovo je vaš film.

Postoji li SOS telefon unutar kampanje za pomoć ženama koje su postale ili su potencijalna žrtva trgovine ljudima?

Postoji SOS linija u svakoj zemlji s kojom surađujemo. Linija je anonimna te svatko tko smatra da je ona ili netko njemu/njoj blizak u potencijalno opasnoj situaciji mogu nam se obratiti. Ako ti je dečko ponudio posao u mjestu za koje nisi sigurna da postoji možeš nas anonimno nazvati i provjeriti je li ta ponuda potencijalno opasna. Tako se informiraš bez da potičeš sumnju i dižeš paniku.

Što smatrate najvećim uspjehom ili uspjesima kampanje?

Našu je web stranicu pogledalo oko devet milijuna ljudi. Direktna beneficija kampanje dogodila se na radionici u školi. Izravno ste utjecali da 80 ljudi u učionici postane informiranije i osvještenije. Za mene je to uspjeh. Ako tako spasimo samo jednu osobu mnogo smo učinili. Također, kako sam već rekla, kada dolazimo u novu zemlju u njoj pronalazimo i partnersku organizaciju. Ta organizacija onda uspostavlja suradnju u vezi trgovine ljudima s vladom, policijom i ministarstvom. Odjednom postoji suradnja između institucija koje do sada nisu surađivale. To je isto uspjeh. Nadalje, stvar je u znanju. Ako idete u šumu, a znate da je tamo zmija biti ćete oprezniji nego li da ne znate. Isto je s našim filmom.

Postoje li neka područja unutar kampanje za koja smatrate da iziskuju još rada?

Novost je da smo napravili afričku verziju filma. Moj je cilj napraviti seriju filmova, njih sedam. ‘Dvije djevojčice’ je peti film. Želim napraviti kratke filmove o nasilju nad ženama koje nije teško gledati i koji sadrže informaciju. Na taj način želimo informirati o nepravdama koje se događaju ženama. Na primjer, u Indiji većina muškaraca misli da je normalno silovati žene. Što je još gore, većina žena misle da su to zaslužile i da tako svijet funkcionira. U nadolazeće dvije godine planiramo snimiti filmove koji nedostaju kako bismo imali ciklus različitih filmova o nasilju nad ženama. Planiramo ih prikazivati po svijetu kao maleni putni festival. Ti filmovi ne bi bili samo o trgovini ženama već i o ropstvu, silovanju, prisilnoj udaji, sakaćenju i sl.

U Africi su sve češći slučajevi da su djevojke od 13 godina ostale trudne iako im tijelo nije na to pripremljeno i posljedice po njih su dramatične. U većini zemalja tako je nešto protuzakonito, no to se svejedno događa. Vjerujem da uvijek postoji mogućnost da se nešto promijeni ako se podigne svijest ljudi i informira ih se.

U Europi je zbog otvorenosti granica trgovina ljudima u porastu. Mislite li da se neprestanim osvješćivanjem to može suzbiti?

Osvješćivanje je proces koji se događa na individualnoj razini. Počnete od individue i manjih mjesta, no nakon toga vlada počne govoriti o tome, pa sustav edukacije i ostale institucije. Priča se širi i o njoj se priča. Ako se o problemu šuti nitko ne zna ili se pretvara da ne zna ništa o tome. I napretka nema.Ovako barem aktivno radimo na promjeni.

Planirate li nove akcije unutar kampanje ‘Dvije djevojčice’?

Iduće godine počinjemo raditi u pet novih zemalja na isti način kao što smo radili i u ovih 13 zemalja. Sa zadnjom državom za ovu godinu – Ukrajinom počinjemo raditi idući mjesec. Tamo nas čeka velik posao. Iduće godine idemo u Rusiju, Mađarsku, Slovačku, Crnu Goru i Estoniju. To su zemlje gdje moramo zatvoriti rupe kako bi zatvorili određene regije. Nismo išli u zemlje kao što su Poljska, Češka, na primjer. U tim zemljama su kampanje o osvještavanju već plasirane pa smo birali one zemlje u kojima je to manje uspješno odrađeno. Na primjer u Crnoj Gori zaokružujemo regiju bivše Jugoslavije te će nam organizacije s kojima radimo u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini pomoći oko toga. 

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org