Svi ti feminizmi

Fondacija CURE organizira osmi po redu PitchWise – festival ženske umjetnosti i aktivizma kroz feminističku teoriju i praksu, koji okuplja umjetnice i aktivistkinje različitih generacija diljem države i svijeta. Ovogodišnji PitchWise se održava od 12. do 15. rujna 2013. godine u Sarajevu

Garantiramo da ovogodišnji PW pruža zanimljiv prostor za sve koje zanimaju Svi ti feminizmi i u kojem će naći inspirirajuću snagu da bude incijatorica i incijator promjena u svojoj lokalnoj zajednici i u svijetu.

Festival je počeo iz potrebe da zauzmemo napušten i zanemaren prostor i da ga transformiramo u mjesto susreta koje će okupiti društveno angažirane umjetnice, aktivistkinje, teoretičarke, feministkinje i sve zainteresirane za ženska pitanja u BiH i regiji. Fondacija CURE je uvijek težila ka povezivanju i umrežavanju feminističkog rada i kulture, a ovogodišnjim PW festivalom okupljamo umjetnice i aktivistice iz ženskih grupa BiH i susjednih država.

PitchWise 2013. godine stavlja fokus na dvije centralne teme:
1.  Proces razvitka i forme u kojima se feminizmi pojavljuju, društvena stvarnost u  kojoj  djeluju, teme kojima se bave, te proturječja u feminizmima
2. Otkrivanje (ne)specifičnosti ženske umjetničke prakse unutar muško dominiranih heteronormativnih binarnih prostora.

Prvom temom će se baviti teorijski i aktivistički dio festivala u vidu predavanja, panela, radionica i javnih razgovora. Ideja je otvoriti prostor za predstavljanje feminizma kao jednog od najznačajnijih pokreta za odabranu ljudskih prava u historiji, koji se u procesima kroz koji je prolazio formirao u širok spektar ideja i politika koje se međusobno nadopunjuju i isprepliću, a same za sebe odražavaju društvene stvarnosti u različitim vremenskim periodima i kulturološkim prostorima.

Drugom temom će biti prožiman umjetnički dio festival u vidu izložbi, radionica, performansa, filmova, koncerata. Razmatrat će se pitanja specifičnosti rada i senzibilnosti ženske feminističke i queer umjetnosti, te utjecaj muško dominiranog prostora na njihov rad.

Više o festivalu pogledajte OVDJE!

Amnesty International zabrinut zbog šutnje oko beogradskog Pridea

Amnesty International izražava bojazan da bi i ove godine srpske vlasti mogle odbiti izdati dozvolu za beogradsku Povorku ponosa ili ju ponovo zabraniti. Smatraju da to ne bi bilo samo kršenje međunarodnih standarda već i presuda srpskog Ustavnog suda, prenose E-novine. 

Do ovogodišnje Povorke ponosa u Beogradu, zakazane za 28. rujan, ostalo je manje od mjesec dana, a vlasti još uvijek nisu dale dozvolu za održavanje. Amnesty izražava zabrinutost zbog tišine srpske Vlade. Pozivaju srpskog premijera Ivicu Dačića da osigura punu podršku planiranom maršu i ispuni obaveze poštovanja, zaštite i ispunjenja slobode izražavanja i okupljanja za sve građane/ke bez diskriminacije, uključujući i onu prema spolnoj seksualnoj orijentaciji i spolnom identitetu.

Naglašavaju i da vlasti moraju osigurati sve mjere zaštite manifestacije kako bi se u 2013. godini Povorka ponosa održala bez prepreka i nasilja te da su dužni javno osuditi sve prijetnje, uznemiravanja i nasilje upućene organizatorima/icama i sudionicima/icama Povorke, kao i osigurati da policija i druge institucije koje direktno provode zakone provedu hitnu, nepristranu i efikasnu istragu svakog napada ili prijetnje LGBT populaciji. 

Na pitanje hoće li biti održana Parada ponosa, direktorica vladinog Ureda za ljudska i manjinska prava Suzana Paunović podsjeća da je Ustavni sud proglasio nezakonitim zabrane Povorke iz 2009. i 2011. godine. “Srbija je na poboljšanju položaja LGBT osoba u prethodnom periodu učinila mnogo, ne zato što je to tražio netko izvana, već zato što želimo rješavati svoje probleme i graditi humanije društvo u kojem ćemo svi živjeti”, dodala je. 

Globalni feminizam i odbacivanje kompleksa ‘bijele žene spasiteljice’

Izgleda da se ovih dana svi pitaju što je to, točno – feminizam. Blogeri raspravljaju znači li feminizam da žene sada “mogu imati sve”. Borci za prava muškaraca (MRA) žele znati zašto pokret za jednakost spolova sam sebe naziva “FEMinizmom”. Starije feministkinje žele znati je li to još uvijek “Treći val” ili smo pokrenuli novi val, sve zajedno. Ono što zanima pokrete za rasnu jednakost je hoće li feminizam ikada pobjeći svom kompleksu bijele žene spasiteljice. Korisnici interneta raspravljaju mogu li radikalne feministkinje prezentirati feminizam u cjelini. Osobno, smatram da smo svi pomalo izgubljeni i zbunjeni.

Kako bi se raščistila cijela stvar, napisano je mnogo knjiga o modernom feminizmu, među kojima je i “A little F’ed Up: Why Feminism Is Not A Dirty Word”, za sada zadnji pokušaj pokušaj odgovora na pitanje “Što je to točno feminizam?”. A Little F’ed Up veoma je kratak uvod u feminizam za one koji se opiru prigrliti svoj feministički identitet. Iako je knjiga kvalitetan uvod u feminizam, imam problema sa nekoliko tvrdnji Julie Zeilinger o tome što moderni feminizam predstavlja.

Zeilinger je okarakterizirala moderni feminizam (čitaj: feminizam zapada) kao borbu protiv “diskretnijih” formi seksizma, i zahvaljuje problemima kao što su ubojstvo iz časti i ubojstva ženske novorođenčadi za svoje feminističko buđenje. Ako vaše shvaćanje feminizma dolazi iz A Little F’ed Up, onda biste mogli pomisliti da je okosnica modernog feminizma borba protiv seksualnog zlostavljanja, pogrdnih naziva i zlonamjernih djevojaka. U razvijenim zemljama, većina našeg “pravog posla” je gotova. Zakoni su promijenjeni, postoje jednake mogućnosti i Hillary Clinton je razbila stakleni strop; sve što sada trebamo je brinuti se o svim tim jadnim ženama koje nisu bile blagoslovljene rođenjem u “razvijenoj” zemlji. Znate, te žene se udaju s osam godina, na njihova se lica baca kiselina kada pogledaju u muškarca i njihova ženska novorođenčad nestaju zahvaljujući spolno uvjetovanom selektivnom abortusu.

{slika}

Zeilinger vjeruje da mladi ljudi nisu podešeni feminizmu jer naša generacija “misli da ima dosta dobre živote i… nemaju tu perspektivu, da shvate što se događa u svijetu”. Iznosi ideju da dok se mi i dalje borimo protiv seksističkih “vrati se u kuhinju” šala i besramne eksploatacije ženskog tijela u marketingu, većina našeg posla na zapadu je gotova. Feminizam je potrebniji u ostatku svijeta, u zajednicama u Aziji, Africi, Južnoj Americi, gdje se žene još uvijek smatraju građanima drugog reda. Kako je feminizam zapada postigao sve, osim iskorijenio “diskretnije” forme seksizma, trebamo se okrenuti “stvarnoj” poziciji žena u globalnoj zajednici.

Nažalost, vjerujem da ovaj trend borbe protiv seksizma na globalnoj razini dijeli feministički pokret i sprečava događanje stvarnih promjena. Račvanje interesa koje stvaramo govoreći o “suptilnim” feminističkim pitanjima zapada i nakaradnoj mizoginiji zajednica koje kategoriziramo kao “one druge” osnažuje stereotipe koji su usko povezani sa rasom, etničkom pripadnošću i vjerom. Ovi stereotipi postaju blokade koje onemogućavaju feministkinje/feministe širom svijeta da jedni druge shvate kompleksno i potpuno. Ako svaku ženu iz Afrike automatski zamišljamo kao HIV-pozitivnu maloljetnu mladenku bez obrazovanja, gubimo mogućnost da uopće čujemo njezinu priču. Ne dobijemo priliku čuti kako ona djeluje u svojoj zajednici, ili kako ona smatra da su određene tradicije koje mi smatramo “nazadnim” za nju osnažujuća iskustva. Ako pretpostavimo da sve zapadnjačke žene i feministkinje “imaju dosta dobre živote”, ne možemo probati shvatiti kako federalne zabrane vezane uz planiranje obitelji mogu utjecati na život mlade bijele tinejdžerice koja živi ispod granice siromaštva u SAD-u. Cijelo vrijeme, isti mehanizmi tlačenja utječu na živote žena u New Yorku i u Teheranu – taj teror ne izgleda isto na svim mjestima, ali se pokreće iz istog korijena. Taj korijen je patrijarhat. Taj korijen je mizoginija.

Obrezivanje žena, ubojstva ženske novorođenčadi i ubojstva iz časti neka su od najčešće citiranih problema “onih drugih” ubačenih u feministički diskurs. Osvrnimo se na jedan od tih problema. Ubojstvo iz časti je ubojstvo koje počini jedan ili više članova obitelji prema osobi koja je određenim činom unijela obeščašćenje u njegovu ili njezinu obitelj ili društvo. Ovakva je praksa često usko povezana uz Islam ili kulture Bliskog Istoka. Uzmimo, kao primjer, ova dva paragrafa. Jedan je iz Qur’ana i drugi je iz Biblije.

“Muškarci su zaštitnici i održavatelji žena, jer Allah je jednome dao više (snage) nego drugome, i oni ih štite od njihovih namjera. Radi toga su ispravne žene pobožno poslušne, i čuvaju (tijekom suprugove odsutnosti) ono što bi im Allah dao da čuvaju. One žene koje iskazuju neposlušnost i čine krivo, upozorite ih (prvo), (zatim), odbijte dijeliti postelju s njima, (i naposljetku) istucite ih (lagano); no ako se vrate poslušnosti, ne činite protiv njih Načine (muke): Jer Allah je Najveći, veliki (iznad vas svih).” (An-Nisa 34).

“Ako se kći svećenikova oskvrne nečistoćom, oskvrnula je time oca svojega; ona se ima spaliti.” (Levicitus 21:9)

Mizoginija i nasilje spram žena prisutni su i u islamu, kršćanstvu i judaizmu. U SAD-u samo jednoj od ovih religija pripisujemo mizoginiju – slavimo nasljeđe druge dvije. Ubojstva iz časti nisu uvjetovana religijom ili kulturom – oni su okvir u koji stavljamo kontekst nasilja nad ženama.

Reći da se zapadnjački feminizam suočava samo sa “suptilnim” problemima seksizma i da “stvarne probleme” koji muče žene na globalnoj razini trebaju riješiti zapadnjačke feministkinje pokroviteljski je i kolonijalistički. Takva praksa udaljava zapadni feminizam od njegovog globalnog djelovanja. Ona osnažuje pregrade koje ometaju komunikaciju i organizaciju. I ne samo to, ona dijeli žene po religiji, kulturi i tradiciji, više no što ih ujedinjava u borbu protiv ugnjetavanja u više formi.  

{slika}

Ne zagovaram kulturološki relativizam, “živi i pusti druge da žive” mentalitet u odnosu prema praksama kao što je FGC (female genital cutting – žensko obrezivanje) ili abortusi uvjetovani rodnom selekcijom – takav odnos bi bio omalovažavajući prema ženama na koje ove prakse utječu. Kulturološki kontekst je važan kako bismo razumjeli cijeli koncept patrijarhata, ali kulturološki kontekst nije sve. Ako želimo stvarno odmaknuti feminizam od kompleksa bijele žene spasiteljice, moramo razumjeti da je patrijarhat – ne kultura, ne religija – korijen koji potiče seksizam i nasilje spram žena svugdje.

Mislim da je došlo vrijeme da se prestanemo pretvarati kako je jedini preostali cilj feminizma ukloniti “suptilno”. Slika o tijelu, seksizam u oglašavanju i seksualno napastovanje samo je dio onoga protiv čega se moderni feminizam bori. Ne znam za vas, ali razlika u plaći, činjenica da su žene izuzetno potlačene u izdavaštvu i politici, ubojstva transseksualnih osoba, činjenica da razlika u plaći neproporcionalno utječe na žene koje nisu bjelkinje, i agresivni napadi na moja reproduktivna prava ne čine mi se nimalo suptilnim.

Što mislite o modernom, globalnom i zapadnom feminizmu? Podijelite svoju perspektivu s nama, pokrenite raspravu i iskažite mišljenje u komentarima. 

Prevela i prilagodila Marinella Matejčić 

Saudijska Arabija zakonom zabranjuje obiteljsko nasilje

Vlasti naglašavaju da je zakon usmjeren na zaštitu žena, djece i kućne posluge od nasilja u obitelji.

Saudijska Arabija usvojila je zakon kojim se kriminalizira obiteljsko nasilje, obično usmjereno protiv žena i djece. Zakon “Zaštita od nasilja”, odobren u ponedjeljak, usmjeren je na zaštitu ljudi od svih vrsta nasilja te im nudi utočište i “socijalnu, psihološku i medicinsku pomoć”, navodi se u tekstu zakona.

Zakon je odobren na sastanku kabineta 26. kolovoza,a  došao je nekoliko mjeseci nakon što je lokalno dobrotvorno društvo lansiralo kampanju koja je obuhvatila cijelu državu kako bi se zaustavilo nasilje nad ženama.

Saudijska Arabija često se suočavala s kritikama na svjetskoj razini zbog nedostatka zakona koji štiti žene i kućne radnice od zlostavljanja. Prema zakonu, svatko kome se dokaže krivnja za psihološko ili fizičko zlostavljanje može biti kažnjen sa zatvorskom kaznom do godine dana i do 13,000 dolara novčane kazne.

Žene su glavne žrtve obiteljskog nasilja, pa je tako “98 posto fizičkog nasilja počinjeno nad ženama od strane muškaraca”. Saudijska Arabija, koja primjenjuje striktnu verziju islamskog zakona, nameće brojna ograničenja ženama, koja temelji na zakonima i tradiciji kojima se osnažuju muški skrbnici.

Dobar zakon

Donošenje zakona potaknuli su saudijski/e aktivisti/kinje za ljudska prava koji/e kažu da su čekali da se zakon počne provoditi. “Ovo je dobar zakon koji služi velikom dijelu društva, uključujući žene, djecu, kućne radnice i radnice izvan kuće”, rekao je Reutersu Khaled al-Fakher, glavni tajnik Nacionalnog društva za ljudska prava.

“Uvijek smo za eksplicitni zakon koji ne zahtijeva interpretacije ili osobne prosudbe”, rekao je Fakhe, čija je organizacija i pomogla sastaviti zakon. Ujedinjeni narodi još od 2008. godine poticali su kraljevinu da napravi zakone koji štite žene.

Fondacija kralja Khalida lansirala je u travnju dotad neviđenu kampanju kako bi se podigla svijest o nasilju nad ženama. Glavni poster kampanje, na kojemu je bila žena s veom kroz koji se vidjela masnica na oku, bio je široko rasprostranjen po Internetu. Ispod fotografije je pisalo: “Neke se stvari ne mogu sakriti – borimo se protiv nasilja nad ženama zajedno”.

{slika}

Fakher kaže da razlog zbog kojeg je obiteljsko nasilje toliko često u Saudijskoj Arabiji jest to što su plemenske tradicije onemogućavale da žene prijave zlostavljanje zbog straha od društvene stigme te dodaje da “Žena razmišlja o tome što će zajednica reći ako prijavi zlostavljanje”.

Također, broj izvješća o slučajevima obiteljskog nasilja nad kućnim pomoćnicama od strane obitelji kojoj služi, se povećao što je u nekim slučajevima rezultiralo time da su se one okomile na djecu svojih poslodavaca/ki. Zakon omogućuje onima koji prijave zlostavljanje da ostanu anonimne, kao i imunitet u parnici ako se zlostavljanje ne dokaže na sudu. Također potiče svjedoke/inje da prijave zlostavljanje bez da moraju otkriti svoj identitet, za što Fakher kaže da je vrlo bitan dio zakona.

Aktivist za ljudska prava Waleed Abu al-Khair kaže da je novi zakon omogućio ženama određenu dozu samostalnosti. “Žene su morale povesti sa sobom muškog rođaka ako su željele na policiji nešto prijaviti”, kaže Abu al-Khair. To sada više neće biti potrebno. Ovaj bi zakon mogao biti korak naprijed u mijenjanju trenutnih regulacija koje zahtijevaju da žena dobije pristanak od muškog skrbnika – oca, supruga ili sinova – kako bi pokrenula posao, prijavila se za posao ili otputovala izvan zemlje, kaže Abu al-Khair.

Zašto bi pro-choice pokret trebao govoriti o djeci

Nedavno su me podsjetili na stari slogan pro-choice pokreta, “Svako je dijete željeno dijete”. Baš kao i meni omiljeni slogan “Za djecu, za obitelj, za izbor” ta desetljećima stara mantra jezgrovito sažima snažan argument pro-choice pokreta: da je podupiranje reproduktivnih prava također podupiranje obitelji, djece i izbora.

Ipak, čini se da se mainstream pro-choice pokret uglavnom odmakao od tog fokusa na obitelj i umjesto toga se usredotočio na rasprave u sudnicama, vijećnicama i ostalim državnim institucijama. Dok je hitnost borbe sa sve težim izazovima podržavanja pobačaja teško razumjeti, ovaj pomak u pažnji, porukama i izvorima potpore znači da je anti-choice pokret bio u stanju učiniti ideju obitelji, a posebno nerođenu djece, centralnom za svoju emocionalnu snagu i uspjeh. Kao rezultat toga pro-choice pokret postao je otvoren za optužbe da je protiv djece i protiv obitelji.

U stvarnosti, ništa ne bi moglo biti dalje od istine. Pogledajte naziv najpoznatije pro-choice organizacije – planirano roditeljstvo. U te je riječi ugrađena glavna ideja zdravih obitelji i djece: ideja da ljudi mogu i trebaju planirati obitelj. Biti promišljen i pažljiv oko toga kada imati djecu osigurava da svaki roditelj bude maksimalno pripremljen za odgovornost odgoja djece. To je poruka na koju bi pozitivno reagirala svaka suosjećajna osoba.

Govorenje o planiranju obitelji također čvrsto smješta podržavanje pobačaja u širi kontekst, zajedno s kontracepcijom, pristupom dobroj prenatalnoj njezi te pravom svake žene da ima dijete. To također dopušta da se o pobačaju korektno prodiskutira kao o samo jednom dijelu šireg pitanja reproduktivnih prava i pravde radije nego kao o egzotičnoj medicinskoj proceduri koja zaslužuje osudu i stigmu.

{slika}Žene koje se podvrgavaju pobačaju većinom su već majke. Milijuni žena i muškaraca bili su u mogućnosti planirati obitelj zahvaljujući pristupu kontracepciji. Postoje stotine i tisuće žena poput mene čija su ih vlastita iskustva s trudnoćom i roditeljstvom potaknula da podupiru pro-choice opciju više nego što su to činile prije nego što su dobile djecu.

Naše priče i iskustva visceralno su opovrgnuće željene narative anti-choice pokreta, da bi svaka trudnoća trebala biti iznesena i da nitko ne bi trebao imati izbora nakon određenog, proizvoljnog trenutka u gestaciji.

Kako promijeniti nacionalnu diskusiju veliko je pitanje s mnogo valjanih odgovora. Što se mene tiče, rado bih vidjela organizacije i pojedinačne aktiviste i aktivistkinje sličnog mišljenja kako se angažiraju oko ideje o poštivanju želje mnogih ljudi da imaju djecu dok istovremeno neustrašivo brane reproduktivna prava. Konkretnije, voljela bih vidjeti jednu od mainstream pro-choice grupa kako lansira kampanju prikupljanja i isticanja priča pro-choice roditelja – majki i očeva – koji direktno podupiru ideju da su istovremeno i za izbor i za obitelj.

Dotad, još je jednom na nama u baznoj i online zajednici da budemo inovatori. I ne, ne želim reći da ću početi opsesivno pretraživati Etsy radi slatke odjeće za bebe na temu pobačaja. Kako sam naučila iz desetaka intervjua za svoju knjigu o budućnosti pro-choice pokreta, jedan od najučinkovitijih načina za povećanje potpore reproduktivnim pravima jest činiti to razgovor po razgovor. Odličan način da se te razgovore učini otvorenima jest naglašavanje činjenice da su korijeni i ciljevi aktivizma za podržavanje pobačaja povezani upravo s obitelji. Ako razgovor i nije toliko o samom pobačaju, već više o ulozi pobačaja u zaštiti prava svake obitelji, moguće je izbjeći osjećaj rasprave o tabu temi i možda razjasniti to uvijek varljivo zajedničko tlo. Prestala sam brojati koliko su mi puta čak i moji najkonzervativniji prijatelji rekli da će imati samo toliko i toliko djece, ne više od toga. A kad sljedeći put to učine, definitivno će dobiti ljubazan, prijateljski podsjetnik da mogu zahvaliti samo bezbrojnim pro-choice Amerikancima i Amerikankama koji brane njihovo pravo na te planove.

Prevela i prilagodila Ana Stipković

Istospolnim parovima iste porezne olakšice kao i heteroseksualnim

Sjedinjene Američke Države su u četvrtak objavile da će istospolni parovi vjenčani po zakonu u zemlji i u inozemstvu imati iste porezne olakšice kao i heteroseksualni. Takva odluka se temelji na nedavnoj presudi Vrhovnog suda, prenosi Salon.

“Istospolni parovi koji su vjenčani po zakonu u SAD-u i u inozemstvu imat će ubuduće iste porezne olakšice koje proistječu iz braka i moći će podnositi zajedničke porezne prijave. Odluka će također omogućiti homoseksualnim parovima da se ‘slobodno sele’ unutar granica zemlje, ne brinući se dopušta li država u koju se doseljavaju brak između osoba istog spola”,priopćeno je iz tamošnjeg Ministarstva financija.

Vrhovni sud srušio je 26. lipnja kontroverzni zakon koji uskraćuje federalna prava istospolnim parovima, proglasivši ga neustavnim jer nije u skladu s Petim amandmanom.    

Kontroverzna DOMA (Defense of Marriage Act), odnosno Zakon o obrani braka, potpisao je 1996. godine  tadašnji američkog predsjednika Bill Clinton, a njime su se istospolnim parovima, čak i u saveznim državama gdje su legalizirane istospolne zajednice, uskraćivale porezne olakšice i druge povlastice na koje imaju pravo klasični, hetero brakovi.

Istospolni brak je zabranjen u 31 američkoj državi.