Zastrašujuća ograničenja pobačaja u Latinskoj Americi

SAD je usvojio 43 ograničenja za pristup pobačaju, što je drugi najveći broj ograničenja u prvoj polovici godine i isti broj kao u cijeloj 2012. godini. Te su brojke alarmantne i brojne  Amerikanke s su pravom zabrinute. Mene osobno, takav ‘trend’ užasava.

Ako žene u Americi ne budu bile oprezne, mogle bi se naći u sličnoj situaciji kao naše južne susjede u Latinskoj Americi i na Karibima, koji još uvijek imaju ekstremna ograničenja kada je o pobačaju riječ. Iako je većina latinoameričkih zemalja navodno sekularna, Katolička crkva se i dalje pokušava ugurati u vladu. Pobačaj je legalan u svega šest zemalja, što znači da je dostupan bez ikakvih ograničenja poput pobačaja na zahtjev ili socioekonomske pozadine. Te zemlje obuhvaćaju manje od 5 posto žena između 15. i 45. godine u regiji. Zbog takvih ograničenja, mnoge žene odlaze ‘tradicionalnim praktičarima/kama’ koji koriste nesigurne metode i lijekove za induciranje pobačaja koje nabavljaju od farmaceuta i drugih dobavljača.

Svjetska zdravstvena organizacija procjenjuje da je u Latinskoj Americi i na Karibima zastrašujućih 12 posto svih smrti trudnica 2008. godine uzrokovano nesigurnim pobačajem. U ime religije, devetogodišnjim djevojčicama nehumano se odbija pristup pobačaju iako su njihove trudnoće opasne po život. Njihovim se obiteljima i liječnicima/cama prijetilo čak i ekskomunikacijom.

Zašto Latinska Amerika tako zaostaje za SAD-om i Europom po pitanju prava na pobačaj? U članku Politika pobačaja u Latinskoj Americi Cora Fernandez Anderson napominje da dok je u Europi i Sjevernoj Americi u 60-im i 70-im godinama jačao feministički pokret, latinoameričke zemlje su se borile s diktatorima i građanskim ratovima.

Mónica Arango Olaya, regionalna direktorica Centra za reproduktivna prava za Latinsku Ameriku i Karibe, smatra da je stvar kompliciranija od toga:

“Unatoč tome što su postojali diktatori, postojale su i revolucije. Takve bi ideje trebale bili udružene s pravom na pobačaj. Iako su postojali snažni feministički pokreti u brojnim državama, reproduktivna prava još uvijek nisu prevedena u državne zakone.”

Koristi se primjerom revolucije u Nikaragvi 1979. godine, u zemlji u kojoj je pobačaj zabranjen 2006. godine.

Teško je odrediti točan razlog zašto se žene u Latinskoj Americi još uvijek bore za osnovno ljudsko pravo da imaju kontrolu nad svojim tijelom, ali neizbrisiv utjecaj katoličkog utjecaja spojenog s burnom političkom poviješću očito je bio opasna kombinacija za žene. Olaya, koja je izborila nekoliko važnih slučajeva prije međunarodnih tijela za ljudska prava i sudova u Latinskoj Americi, kaže kako je bilo bitnih pomaka i pravnih pobjeda u posljednjih nekoliko godina. Postoji nada, bez sumnje, ali te žene još čeka dugo putovanje.

Ovdje je kratak popis nekoliko zemalja s najstrožim zakonima i posljedicama tih zakona.

Costa Rica

Iako se Costa Rica smatra jednom od najnaprednijih zemalja Latinske Amerike zbog svoje tradicije koja njeguje egalitarizam i civilnu demokraciju, te zbog ulaganja u zdravstvo i obrazovanje, jako zaostaje po pitanju reproduktivnih prava. Pobačaj je zabranjen u većini slučajeva, iako ga zakon dopušta kada je ugrožen život ili zdravlje žene. No, čini se da je tako samo u teroiji. Nedavno, Aurori (32)  odbijen je zahtjev za pobačajem iako je nosila fetus koji je imao opasna oštećenja te je istovremeno patila od depresije i fizičke boli. U svjedočanstvu za Centar za reproduktivna prava Aurora piše: “Najgori trenutak tijekom ultrazvuka bio je kada sam vidjela kako je moja beba izgleda i kako joj se vide organi… Kakav prizor. Nikada ga neću zaboraviti.”

El Salvador

Zabrana pobačaja u El Salvadoru smatra se jednom od najekstremnijih na svijetu. Postupak je zabranjen čak i kada je u pitanju život žene, a u suprotnom vlada predlaže stroge kazne i za žene i za njihove liječnike/ce. Bilo tko tko izvede pobačaj uz pristanak žene ili žena koja sama inducira pobačaj ili netko inducira pobačaj na njen zahtjev, može biti zatvoren do osam godina. Većina žena, ipak, završi tako da ju se tuži i optuži za ubojstvo, za što je predviđena kazna od 30 godina zatvora. Nedavno, 22-godišnjoj Beatriz iz El Salvadora koja je bila trudna pet mjeseci s fetusom koji nema mozak i koja je patila od komplikacija povezanih s lupusom i bolesti bubrega, odbijen je pobačaj koji joj je potencijalno mogao spasiti život. Američki sud za ljudska prava naredio je vlastima u El Salvadoru da omoguće njenom medicinskom timu da napravi sve potrebno kako bi joj se spasio život. Nakon 27 tjedana trudnoće omogućen joj je carski rez, dijete je rođeno bez mozga i nedugo nakon poroda je preminulo.

{slika}

Čile

Čile je jedna od svega pet država u svijetu koja zabranjuje pobačaj u svim situacijama. Iako je jednom dopuštala pobačaj zbog ugroženog zdravlja/života žene, i to je zabranjeno od strane militantnog diktatorstva 1989. godine. Pobačaj je zabranjen čak i u slučaju silovanja, malformacija fetusa i izvanmaternične trudnoće. Prošle je godine Senat odbacio tri prijedloga koji bi smanjili apsolutnu zabranu. Dvadesetosmogodišnjoj Claudiji Pizarro 2010. godine odbijen je zahtjev za pobačaj i za tretman raka, unatoč tome što je fetusu nedostajao znatan dio mozga i lubanje, te nedavno, jednaestogodišnjoj Belen, koja je zatrudnila nakon što ju je dvije godine silovao majčin partnera. Tijekom 14. tjedna trudnoće, Belen je rekla da želi roditi dijete, na što je predsjednik Sebastian Pinera rekao kako je njena odluka “duboka i zrela”.

Nikaragva

Predsjednik Nikaragve, Daniel Ortega, nekada podržavatelj prava na pobačaj, 2006. godine dopustio je potpunu zabranu pobačaja koja nije nudila iznimke za ugroženo zdravlje i život žene niti za žrtve silovanja ili incesta. Dvadesetsedmogodišnja Amalia 2010. godine primljena je u bolnicu gdje joj je dijagnoziran napredan stadij raka koji je pritom metastazirao i proširio se na njena prsa, mozak i pluća. Budući da je bila trudna, rekli su joj da joj ne mogu prepisati agresivnu kemoterapiju ili radioterapiju. Amalia je porodila teško oštećeno dijete nakon sedam mjeseci i preživljavala narednih 17 mjeseci. Delegati Amnesty Internationala koji su 2009. godine posjetili Nikaragvu rekli su kako su mlade djevojke koje su žrtve seksualnog nasilja od strane obitelji ili prijatelja prisiljene zadržati trudnoću, čak i kada nose vlastitog brata ili sestru. Takva zabrana ostaje do danas, iako izvješće Amnesty Internationala tvrdi da je zakon u sukobu s nikaragvijskim porodiljnim pravilima koje je izborilo ministarstvo zdravlja, koje dopušta pobačaj u iznimnim slučajevima.

Unatoč ovim obeshrabrujućim slučajevima, žene se u tim zemljama nastavljaju boriti za pravo da odlučuju o svom tijelu i mi ih u tome moramo podržati, barem izdaleka.

Prevela i prilagodila Tea Stipan 

Prvi put imenovana žena za glasnogovornicu iranskog MVP-a

Nakon što je Elham Aminzadeh imenovana potpredsjednicom vlade zaduženom za pravne poslove i odnose s parlamentom, Iran je dobio još jednu ženu u svom političkom vrhu.

Kako prenosi AFP, iransko ministarstvo vanjskih poslova objavilo je u četvrtak da je imenovalo karijernu diplomatkinju Marzieh Afham glasnogovornicom tog ministarstva, što je prvi slučaj u povijesti Islamske Republike da na takvo mjesto dolazi žena.

Afham radi u ministarstvu vanjskih poslova već gotovo 30 godina, a od 2010. vodila je odjel za odnose s medijima i javnom diplomacijom.

Predsjednik Hasan Rohani, koji je stupio na dužnost 8. kolovoza, pozdravio je ovo imenovanje koje po njemu predstavlja dio ‘kampanje za emancipaciju i uspon žena u Iranu’.

Tijekom svoje predsjedničke kampanje, Rohani je obećao otvoriti više radnih mjesta za žene. Također je kritizirao i bivšeg predsjednika Mahmuda Ahmadinedžada zbog povećane policijske sile kako bi se osigurala što veća pokrivenost žena.

Iransko ministarstvo vanjskih poslova sprema se uskoro imenovati i prvu ženu veleposlanicu svoje zemlje u inozemstvu.

Koliko je Afham, a i ostale žene na sličnim funkcijama u Iranu, vidljive i prepoznate u javnosti i medijima govori činjenica da nismo mogle pronaći njenu fotografiju pretraživajući Google.

Napad na Siriju: Zato što možemo

Raspalila sam u polumraku sobe King of Crimson i razmišljam kako je njihov Epitaph savršen soundtrack za Siriju, ma savršen soundtrack za život. Tužno je to. Nevjerojatno tužno. Krenut će još jedan rat (ili ako preferirate – povećat će se još jedan rat), a razmjere ovoga nitko od nas ne može još naslutiti.

SAD, Velika Britanija i Francuska silno se žure progurati napad, sad dok još ništa sasvim nije jasno, dok se ne razvuku pitanja, i sačuvaj bože – stignu odgovori. Upravo tu paradoksalnost kao da mnogi ne uviđaju – napad na temelju, pa zapravo – ničega. Ili kako to Kerry zove – moralna opscenost, moralna razvratnost, moralna gadarija, kako hoćete. Ono što je nepobitno moralna gadarija jest upravo napad koji se priprema. Međunarodni stručnjaci još uvijek nisu utvrdili što se točno dogodilo, ni tko je zapravo koristio što, ali Bijela kuća je sigurna da je Assad koristio kemijsko oružje. Sigurna na temelju čega, sigurna u što zapravo? U vlastite imperijalne težnje, u vlastitu licemjernost svakako ne – za to bi trebalo kritičko sagledavanje vlastita djelovanja, a to – budimo realne, nije profitabilno na ‘SAD profitabilno način’, pa ništa od toga.

No, postoje i druga tumačenja. Davor Butković prekjučer je besramno u svom sramotnom listu naveo neka od njih. Prema njemu, Predsjednik Obama imao je čitav niz razloga da izbjegava intervenirati u Siriji, ali ipak mora, jer eto – mora. ‘Prvo, američka se javnost snažno suprotstavlja uplitanju u sirijski građanski rat, što je i normalno s obzirom na traumatična iskustva u Iraku i Aganistanu. Drugo, primjer rušenja Gadafijeve diktature u Libiji pokazao je kako je određene, globalno nepodnošljive režime, moguće eliminirati bez otvorene vojne intervencije. Treće, dio sirijskih pobunjenika otvoreno je povezan s Al Quaidom, što američku vojnu intervenciju čini krajnje kompliciranom. Četvrto, ne postoje ni najmanje naznake da bi se , poslije rušenja Bashara al Assada, u Siriji uspjelo uspostaviti donekle mirno i prodemokratsko političko okruženje. Dapače, Sirija će, čini se, još godinama biti izložena brutalnom vjersko-građanskom ratu, mnogo gorem od ionako dovoljno tragičnih događaja u Egiptu. Usprkos svemu tome, čini se kako Barack Obama više nema drugog izbora, nego da što prije napadne i uništi Assadovu diktaturu.’

Lijepo je to objasnio Butković. Malo mu zaključak ne štima, nije baš logično zaključiti da unatoč svim navedenim razlozima, koji napad čine upravo drugačijim od proklamiranog, ipak treba ići u napad. Možda je trebao izmisliti intervju s Obamom i objaviti ga uz ovaj tekst. Obama bi započeo ‘jako sam tužan, Davore, jako sam tužan, srce mi plače, ali kako ćemo dokazati da smo dobra snaga u svijetu ako sad ne reagiramo? Žrtvovat ćemo naše sinove i kćeri, naše majke uplakane će čekati još jednom, ali nemamo izbora, mi nemamo izbora’. “A ne napadanje ne postoji kao izbor?”, trebao bi pitati tada novinar Butković, ali Butković nije novinar, pa to pitanje nije dozvoljeno, kao što nisu dozvoljeni ni komentari na njegove tekstove. Dragi čitatelji i čitateljice – možete klikati, lajkati i šerati. To je vaša uloga.

To je očigledno uloga čitava svijeta kada je u pitanju ovaj napad na Siriju. Možemo klikati, lajkati i šerati. Možemo širom otvorenih usta, u potpunoj nevjerici, lupati glavom o zid. Jer se ovo ponovno događa. Jer ništa iz prošlosti nismo naučili. Jer Ameri, koji su distribuirali oružje, potpalili vatru, sada dolaze zapaliti sve, pod prividom gašenja požara. Jer se licemjerje toči u galonima dok Obama i njegovi pričaju o kršenju međunarodnog prava, a istovremeno se desetljećima milijarde američkih dolara doniraju Izraelu kako bi kontinuirano kršio međunarodno pravo i osnovna ljudska prava svakog čovjeka (Palestinca/ke, ili nežidova/ke). Licemjerje ubija kad znate da je u Iraku upravo SAD koristio šarenu paletu otrova, među kojima i bijeli fosfor (koji je i Izrael koristio u Gazi), i stranica Iraq Body Count danas govori o oko 125.000 ubijenih civila/ki i civila/ki koji/e su umrli/e od nasilja, a zemlju žderu siromaštvo i sukobi, slično kao i Afganistan.

Kršenje međunarodnih zakona, između ostalog – upravo je i ovaj napad koji se očekuje svakog trenutka.  Bit će to (još jednom) bez UN-ova mandata. Dakle, biti će protivno međunarodnim zakonima koje su, među ostalim, donijeli i sami SAD i Velika Britanija. Ali čemu se zavaravamo? Kada se uopće poštuje međunarodno pravo i međunarodni zakoni? Ono je samo slovo na papiru, kojeg su puna usta kada velike sile žele oderati one manje, i same krenuti u kršenje istog (bez ičijeg odobrenja, dakako).

Kakav je legitimitet pozivanja na međunarodno pravo ako sam kršiš isto?

{slika}

Nema ovdje legitimiteta. Nema ovdje vladavine prava. Živimo u svijetu zvijeri, u svijetu sila koje kao stanice raka samo žderu i žderu iznutra, i ponekad se povuku, pa misliš da je sve dobro i da će biti bolje, ali nažalost – samo su čekali, čučali i smišljali novu metu, kojom će te ovaj puta – dokrajčiti.

Vratimo se na Butkovićev broj četiri: “Ne postoje ni najmanje naznake da bi se, poslije rušenja Bashara al Assada, u Siriji uspjelo uspostaviti donekle mirno i prodemokratsko političko okruženje. Dapače, Sirija će, čini se, još godinama biti izložena brutalnom vjersko-građanskom ratu, mnogo gorem od ionako dovoljno tragičnih događaja u Egiptu. Usprkos svemu tome, čini se kako Barack Obama više nema drugog izbora, nego da što prije napadne i uništi Assadovu diktaturu”.

Naravno da će Obama napasti unatoč tome što će još jedna zemlja biti strana do temelja, unatoč tome što će milijuni i milijuni izbjeglica mučno tražiti svoje mjesto pod nebom, a jedino prtljaga koju će svi sigurno nositi bit će slike pokolja, onaj osjećaj kad ti je netko (ili svi) drag ubijen pred očima, onaj osjećaj kad si istjeran iz jedinog doma i znaš da se u takav više nećeš vratiti, onaj osjećaj kad ne znaš što sutra donosi i kolike tvoje noge još mogu izdržati, onaj osjećaj kad živiš, a netko je ubio sve u tebi.

Onaj osjećaj koji Barack Obama ne poznaje, za koji ne mari. Onaj osjećaj koji će ostatak svijeta s vremenom ignorirati i prihvatiti kao ‘još jednu tužnu priču’. Svi mi nekako brzo uspijemo preživjeti tuđe patnje.

Drži se, hrabri narode Sirije!

Potvrđena prva presuda za spolnu diskriminaciju u Hrvatskoj

Nakon višegodišnje pravne bitke, Varaždinski Županijski sud potvrdio je presudu prema kojoj je Dario Krešić s tamošnjeg Fakulteta organizacije i informatike bio žrtva spolne diskriminacije na toj obrazovnoj ustanovi.

Nakon što je u srpnju prošle godine Varaždinski Općinski sud utvrdio je da je Dario Krešić, asistent bio diskriminiran na radnom mjestu jer je gej. Sud je usvojio dio tužbenog zahtjeva, pa je prema presudi Fakultetu organizacije i informatike bilo zabranjeno poduzimanje bilo kakvih radnji koje bi spriječile njegovo napredovanje.

Tužba protiv FOI-ja bila je prva tužba takvoga tipa u Hrvatskoj. Krešiću su kolege i nadređeni dobacivali šale na račun njegove seksualne orijentacije. Nakon dopisa koji je njehov odvjetnik tada uputio upravi fakulteta, vodeći ljudi pismeno su se ispričali zbog uznemiravanja, nakon čega je Krešić očekivao promjenu odnosa na fakultetu, međutim dogodilo se suprotno – nije mogao napredovati na radnom mjestu, a odnosi s kolegama dodatno su se pogoršali.

U veljači ove godine, jedan od profesora koje je Krešić prozvao za uznemiravanje, Božidar Kliček, odlučio je podnjeti vlastitu tužbu protiv Krešića jer je u medijima povrijedio njegovu čast, ugled i dostojanstvo zbog čega je sud donio nepravomoćnu presudu u tom novom slučaju kojom se djelomično prihvaća tužbeni zahtjev te nalaže Krešiću da Kličeku plati 30 tisuća kuna sa zateznim kamatama!

Kontra poziva rektora Sveučilišta u Zagrebu Aleksu Bjeliša da javno osudi diskriminaciju na varaždinskom Fakultetu i spriječi daljnje diskriminiranje Krešića, te da primjereno sankcionira pojedince odgovorne za tu diskriminaciju.

Iz Zagreb Pridea poručili: ‘Nulta stopa tolerancije na homofobne zločine!’

Zagreb Pride podnio je danas kaznenu prijavu protiv dubrovačkog taksista koji je prije tjedan dana u noći ozlijedio 24-godišnju putnicu zbog navodnog lezbijskog poljupca u taksiju, no dubrovačka policija tvrdi da je do sukoba došlo zbog alkoholiziranosti i da nikakve okolnosti ne upućuju na zločin iz mržnje.

“Podižemo kaznenu prijavu protiv napadača. Nulta stopa tolerancije na homofobne zločine!”, napisao je na tweeteru Zagreb Pride, nakon što je Jutarnji list, pozivajući se na tvrdnje djevojke, objavio da ju je pretukao homofobni taksist, nanjevši joj otvorenu ranu na čelu i gornjoj usni te ozljede lica, nosa i oka.

Taksist tvrdi da nije nikoga napao i da se djevojka ozlijedila nakon što je prva u alkoholiziranom stanju napala njega, a potom zbog alkohola pala na tlo. 

Dubrovačka policija na uviđaju nije utvrdila da je došlo do kaznenog djela te istaknula da su dijevojke bile u vrlo alkoholiziranom stanju.

Poljubac se kao uzrok sukoba ne spominje niti u jednoj izjavi koju su policiji dale djevojke. No iz Zagreb Pridea kažu da su djevojke policiji rekle da je napad uzrokovao poljubac i da su u lezbijskoj vezi.

Smatraju da se propust dogodio na policiji koja je dužna utvrditi što se dogodilo kada žrtva iskaže svoju spolnu orijentaciju i izrazi sumnju da je zbog toga napadnuta. “Druga važna indikacija, imate osobu koja je žena i koja je vidno ozlijeđena i imate drugu osobu koja nije ozlijeđena i koja je mušlarac. Čak da ne prepoznate zločin iz mržnje imate sumnju u kazneno djelo”, rekao je Marko Jurčić, Prideov koordinator za suzbijanje diskriminacije.

Iz udruženja još dodaju da to nije prvi put ovog ljeta da LGBT osobe u Dubrovniku traže zaštitu, no u dubrovačkoj policiji kažu da joj ovog ljeta nije prijavljen niti jedan događaj koji bi ukazivao na počinjenje zločina iz mržnje.

Zabranjeni diskurs: Ušutkavanje feminističke kritike ‘roda’

Priopćenje je 21. kolovoza 2013. javnosti uputilo 37 američkih feministkinja. Neke od  potpisnica su Carol Hanisch, Kathy Scarbrough, Ti-Grace Atkinson i Kathie Sarachild. Ističu se kao radikalne feministkinje koje su djelovale početkom 1960-ih godina, te trenutne aktivistkinje koje su već duže vrijeme zabrinute sve češćom pojavom ‘rodne teorije’ na sveučilištima, ali i u medijima. Spomenuta teorija, naime, izbjegava nazivanje muškaraca i sistema u kojem se ocrtava muška nadmoć kao korisnika ženske opresije.

Potpisnice su priopćenje javnosti uputile kako bi ukazale na alarmantno stanje, na prijetnje i napade, od kojih su neki bili čak fizički, na pojedinke i pojedince, te organizacije koje propituju koncept roda.

Također, na ovaj način pokušale su ukazati i na nedavna događanja: naime, američka environmetalistička organizacija, koja se naziva i radikalno-feminističkom, napadnuta je zbog svojih političkih analiza roda. Feminističke konferencije u Velikoj Britaniji, SAD-u i Kanadi potjerane su s ugovorenih lokacija braneći pravo žena za organiziranjem vlastita oslobođenja odvojenog od muškaraca, uključujući i muško-ženske transrodne pojedince/ke.

{slika}Ono što su se potpisnice priopćenja zapitale jest kako se radikalni feminizam vratio na točku u kojoj se mora boriti za ostvarivanje prava na održavanje ‘women-only’ konferencija, te na kritiziranje konvencionalnih ‘rodnih uloga’. U priopćenju nadalje stoji:

Pojava rodnih studija mogla bi biti dio problema. Jezik je sjajno ljudsko oruđe za razmišljanje, razumijevanje, suradnju i napredak. Stoga je podrazumijevajuće da  u borbi za slobodu i pravdu, protiv opresora, upotrebljavanje i zloupotrebljavanje riječi, odnosno jezika, postaje integralni dio borbe. Izvorno, termin ‘rod’ (eng. gender) bi mogao biti korisno rješenje u komunikacijskom problemu koji se javlja oko riječi ‘sex’ u engleskom jeziku, a koja ima nekoliko značenja. ‘Sex’ se odnosi na reprodukciju vrsta, kao i na čin seksualnog zadovoljenja, te jednostavnu podjelu mnogih biljaka i životinja u dvije kategorije – spolove (eng. sexes). Upotrebljavajući riječ rod (gender) umjesto riječi spol  (sex) feministkinje objašnjavaju da su sve vrste društvenih odnosa i razlika među spolovima nepravedne, a ne samo seksualni odnosi među spolovima. Termin rod također obuhvaća artificijelne, društveno-kreirane razlike među ljudskim spolovima.

Rodni studiji su izmjestili osnove oslobodilačko-ženske analize kasnih 1960-ih i ranih 1970-ih godina. Prihvaćanje neutralne ideje o ‘spolnim ulogama’ kao glavnog uzroka ženske opresije, izmijenjeno je u novi jezik, ali istu neutralnost – u ‘rodne uloge’ i ‘rodnu opresiju’. Ogromnom podrškom nove akademske teorije, koja je ujedno bila pod velikim utjecajem postmodernizma, ‘rodni identiteti’ su preplavili teoriju o biološkim ženama kao potlačenoj i eksploatiranoj klasi od strane muškaraca i kapitalista, a na temelju ženske reproduktivne sposobnosti.

Žene se često više ne mogu organizirati protiv vlastite opresije u ‘women-only’ zajednice, bez optuživanja za transfobiju. Ali, kao što to ističe britanska radikalna feministkinja ‘Fire in My Belly’ na svome blogu: “Radikalne feministkinje prepoznaju da rodnom identitetu pojedinca, u pravičnom društvu, nije dozvoljeno bezobzirno ispisivanje preko biološkog spola, koji ujedno ne može biti promijenjen.”

Mi ne gledamo na tradicionalne spolne/rodne uloge kao na prirodne ili trajne. Zapravo, kritiziranje tih ‘uloga’ je opravdano i potrebno za žensko oslobođenje. Radikalno-feministička analiza i aktivizam usredotočuju se na nejednake odnose moći između žena i muškaraca pod muškom vladavinom, sa stvarnim, materijalnim prednostima na strani opresora (muškaraca), a na štetu potlačenih (žena).

{slika}Sistem muške dominacije žestoko se obrušava na neprilagođene muškarce i žene. Dok  promjena rodnog identiteta može ublažiti pojedine probleme na individualnoj razini, to svakako nije političko rješenje. Nadalje, takav slučaj može potkopavati rješenje na kolektivnoj razini, pa čak i za transrodnu osobu, prihvaćajući i osnažujući kulturalno, ekonomsko i političko praćenje ‘roda’, radije nego izazivajući ga. Prijelaznost, odnosno transrodnost je osobna stvar povezana s patnjom mnogih ljudi, no to nije feministička strategija, niti individualni feministički stav. Transrodnost, sama po sebi, ne pomaže u borbi za jednakost među spolovima.

Ne slažu se sve feministkinje da s rodom treba skončati, niti se međusobno slažemo oko pitanja pornografije ili prostitucije, ili radikalne transformacije ekonomije, kao i oko mnogih drugih problema. Ali, naš pokret ima povijest isticanja ozbiljnih razlika u govorima i distribuiranim radovima, a ne u fizičkim napadima, prijetnjama ili cenzuri.

Deep Green ResistanceDGR i RadFem (radikalna feministička konferencija, koja se bavi analizom roda iz feminističko-političkih perspektiva, koje su u nekoliko navrata – u Londonu, Portlandu i Torontu – izazvale proteste trans-aktivista) stali su u obranu prava na slobodno mišljenje, govor i pisanje o pitanjima roda.

Iako se ne slažemo u potpunosti s analizama roda Deep Green Resistancea (DGR), prihvaćamo ga kao važan doprinos radikalnom feminizmu i hvalimo hrabrost koja je bila potrebna za suprotstavljanje prijetnjama i napadima. Branimo pravo RadFem-a na isključivanje muškaraca, uključivanje trans pojedinaca, te njihove pozive govornicama/icima koji analiziraju rod iz feminističkih perspektiva. Također, podržavamo CounterPunch online i njihove objave DGR materijala, koji su uzrokovali slične napade radi transfobije.

Veselimo se slobodi od roda. ‘Sloboda za rod’ pokret, koje god bile namjere njegovih članova, ojačava kulturu i institucije roda, koje tlače žene. Odbijamo ideju da je ovakva analiza transfobična. Podržavamo radikalno-feministički princip, koji ističe da su žene potlačene muškom nadmoći, kako u individualnim tako i u institucionalnim oblicima. Nastavit ćemo s podrškom radikalno-feminističkoj strategiji organiziranja neovisne baze moći, te iznošenja osnovnih istina o našemu iskustvu. Smatramo da su navedeni principi i strategije esencijalne za napredovanje ka oslobođenju žena. 

Prevela i prilagodila Marina Tkalčić