Prosvjednici i prosvjednice okupirali Europsku središnju banku!

Nekoliko tisuća ljudi okupilo se u petak ujutro po kiši ispred Europske središnje banke (ECB) u Frankfurtu kako bi prosvjedovali protiv štednje u eurozoni, na poziv antikapitalističke organizacije Blockupy, javlja AFP.

Oko ECB-a su od srijede postavljene ograde kako se prosvjednici i prosvjednice ne bi približili. Nekoliko stotina policajaca je raspoređeno u središtu grada koji nadlijeće nekoliko helikoptera, rekao je glasnogovornik policije, piše Tportal.

Glasnogovornica ECB-e izjavila je da je ta institucija poduzela potrebne mjere zaštite svojih djelatnika i djelatnica u koordinaciji s policijom. ECB je u priopćenju obznanio da će banka normalno raditi tijekom prosvjeda.

‘Rat počinje ovdje’, poručili su demonstranti i demonstrantice dajući do znanja financijskom sektoru i Europskoj uniji kako više neće nositi golemi teret krize na svojim leđima. Prosvjednici i prosvjednice koji ukazuju na štednju i vođenje krize, predviđaju blokirati velike banke, posebice sjedište Deutsche Bank, najveće njemačke banke.

U subotu se obilježava 15. obljetnica utemeljenja ECB-a i u središtu Frankfurta se predviđa prosvjed na kojemu organizatori očekuju 20.000 sudionika i sudionica.

Jelena Gilja je najAktivistkinja godine

Predsjednica udruge ‘Mladi protiv gladi’, Jelena Gilja, proglašena najAktivistkinjom godine na natječaju Agencije za mobilnost i programe Europske unije, prenosi Civilno društvo.

U tri mjeseca djelovanja vinkovačka Socijalna samoposluga svakodnevno pomaže čak 1.000 korisnika/ica, a osim onih u potrebi, nesebično se javljaju volonteri/ke koji prikupljaju i dijele hranu i odjeću za siromašne sugrađane/ke.

Mladi na djelu

Njihov je rad prepoznao i Hrvatski Eurodesk centar koji je u suradnji s Odjelom za program ‘Mladi na djelu’ Agencije za mobilnost i programe Europske unije otvorio natječaj za najAktivca godine. Djelatnici i djelatnice Agencije za mobilnost i programe Europske unije odabrali su pet najboljih prijava i objavili ih na Facebook stranici Europskog tjedna mladih. Svi korisnici i korisnice Facebooka bili su u mogućnosti glasati za najAktivca. Nakon provedenog glasanja pobijedila je predsjednica vinkovačke udruge ‘Mladi protiv gladi’ Jelena Gilja. Jeleni je 28. svibnja u Zagrebu u sklopu Europskog tjedna mladih, Tina Šarić, ravnateljica Agencije za mobilnost i programe EU dodijelila priznanje i nagradu za najaktivca godine.

Na rubu gladi

“Radeći dvije godine na projektu Kruh milosrđa, gdje sam sudjelovala u prikupljanju i podjeli kruha najsiromašnijim građanima i građankama grada Vinkovaca, uočila sam da su našim sugrađanima i sugrađankama, osim kruha, potrebne i druge živežne namirnice. Tada smo nekoliko prijatelja i ja osnovali udrugu ‘Mladi protiv gladi’ i pokrenuli otvaranje Socijalne samoposluge koja je konačno otvorena 16. veljače ove godine. Od tada nam se javljaju brojni ljudi u potrebi iz Vinkovaca i okolnih mjesta kojima hranu dijelimo na temelju bodova koje utvrđujemo prema broju članova obitelji i primanjima. No, isto tako, javilo nam se dosta mladih koji žele volontirati, ali i pojedinaca i pojedinki, udruga i poduzeća koja žele donirati hranu i higijenske potrepštine te na taj način pomoći našim siromašnim sugrađanima i sugrađankama. U prvoj akciji prikupljanja hrane sudjelovale su gotovo sve osnovne i srednje škole u Vinkovcima. Na taj način željeli smo mlade upoznati sa činjenicom da u našem gradu postoji velik broj ljudi koji žive na rubu gladi”, pojasnila je Jelene. 

Potpuno oporezivanje Crkve

U petak, 31. svibnja, u klubu MAMA (Preradovićeva 18) u Zagrebu u 18 sati Marijana Bijelić, Neven Barkovic, Boris Stanojevic, Željko Peratović i Vesna M. Puhovski govorit će o nužnosti oporezivanja crkvi.

Nedopustiva je činjenica da Republika Hrvatska još u 21. stoljeću ne propisuje crkvi odnosno njenim osobama sve poreze na način kako su propisani drugim fizičkim ili pravnim osobama, te joj poreznim privilegijama omogućava daljnje bogaćenje. To je očito kršenje članka 41. Ustava koji govori o jednakosti pred zakonom. Pored toga je čitavo crkveno djelovanje u povijesti opterećeno ideologijom koja je stalna i najveća kočnica u razvoju društava u svijetu, zbog čega i ima najveći udio u svjetskim krizama.

Svoje bogatstvo, sve svoje crkvene i osobne prihode crkve su zaštitile od oporezivanja, i sve to na teret svojih građana.

Pozivamo vas na intrigantnu tribinu o oporezivanju crkvi. Predavači će biti sekularisti Marijana Bijelić, Neven Barković, Boris Stanojević, Željko Peratović i Vesna M. Puhovski.

Potrebno je cijelo selo kako bi se obrazovala djevojčica

Prije jednog desetljeća, manje od trećine djevojčica đačke dobi pohađalo je nastavu u Nigeru. U današnje vrijeme,  iako značajna kulturna i vjerska oporba postoji, gotovo dvije trećine djevojčica ide u školu.

“Godine 2003. na nastavu je dolazilo samo 15 djevojčica od 150 učenika. Sada imamo 104 djevojčice od 175 učenika”,  rekao je Ibrahim Sani, koji je 17 godina predavao u gradu Agadezu, na sjeveru zemlje.

Ista se priča ponavlja i u ostalim dijelovima zemlje. Salouhou Adou predaje u selu u okolici Tahoua, glavnom gradu središnje regije istoga imena.

“Kada sam stigao u Kollamu 2003. od 130 učenika, samo njih 29 su bile djevojčice. U današnje vrijeme broj se utrostručio. Dakle, danas nastavu sluša 87 djevojčica od 137 učenika”, izjavio je za IPS.

Postotak djevojčica iz Tahoua i više je nego udvostručen. Naime, on je ‘skočio’ s 21 posto iz 2001. godine do 45 posto 2011. Godine. Između 2001. i 2011. godine ukupna stopa upisanih djevojčica u školu u Nigeru porasla je s 29 na 63 posto, tvrdi Ministarstvo obrazovanja.

Usklađen napor

Dramatičan napredak zasluga je silnog uloženog truda administrativnih i tradicionalnih vlasti, učitelja/ica, roditelja/ica i civilnog društva kako bi podigli svijest o važnosti  školovanja djevojčica.

“Naša intervencija omogućila je smanjenje rodne razlike u školama”, izjavila je Hadiza Moussa, učiteljica u Téssaoua na jugu države, gdje službene statistike također potvrđuju porast djevojčica upisanih u školu.

“Išao sam od vrata do vrata kako bi razgovarao s obiteljima koja se protive obrazovanju njihovih djevojčica”, rekao je Maman Zakari, trgovac u svojim šezdesetim godinama, iz grada Maradijam na jugu države. Nakon toga je dodao: “I ja sam bio protiv uključivanja djevojčica u škole, ali sam na kraju shvatio kroz razne kampanje i preko radio programa koliko je bitno da se djevojčice školuju”.

 Od svojih pet kćeri, dvije je upisao u školu.

UNICEF također podržava razne inicijative za uključivanje djevojčica u sustav obrazovanja.

“Učitelji i učiteljice iz ruralnih sredina, koji sudjeluju u ovim kampanjama, dobivaju materijalnu podršku od strane UNICEF-a, kao dodatak plaćama. Novčanu potporu također dobivaju i obitelji koje pošalju svoje kćeri u školu”, pojasnio je Kadri Yacouba, direktor osnovnih škola u Maradi.

Bez obzira na porast broja djevojčica u učionicama i dalje postoji očit rodni jaz u školskim klupama. Naime, razlika između djevojčica i dječaka koji pohađaju školu i dalje je golema. Između 2001. i 2011. godine broj upisanih dječaka porastao je sa 36 na 86 posto. Ta razlika postoji iz tog razloga što u mnogim manjim sredinama ljudi zbog raznih društvenih i kulturalnih uvjerenja ne šalju svoje kćeri u škole.

“Mnogo je roditelja koji smatraju da škola nije prioritet djevojčicama, oni smatraju da je njihova sudbina postati dobra žena svome mužu, te dobra majka svojoj djeci”, izjavio je za IPS umirovljeni školski inspektor Aboubabcar Amadou.

Roditelji često povlače svoje kćeri iz škole zbog udaje, kako u ruralnim, tako i u urbanim područjima . Članica radne skupine za opći pristup edukaciji Nana Hadiza pojasnila je kako čak i u obiteljima u kojima djevojčice pohađaju nastavu, prioritet su dječaci. Preciznije, obiteljima je važnije djevojčicu naučiti kućanskim poslovima nego da piše ili množi i dijeli.

Prepreke

Kampanja je naišla na prepreku u studenom 2012. kada je Zakon o obrazovanju, koji je između ostalog trebao razviti mehanizme kako da zadrži djevojčice u školi, naišao na snažno neodobravanje od strane Ulama – muslimanskih klerika i udruge Muslimanskih žena. Te grupe vrše pritisak na zakonodavce s namjerom se Zakon ne usvoji.

Srž sukoba bio je članak 14. u kojem je navedeno da svatko tko pristane na udaju djevojčica koje pohađaju školu, bez prethodnog odobrenja suca, bit će obavezan odslužiti kaznu između šest mjeseci do dvije godine zatvora, platiti novčanu kaznu od 500.000 do 1.000.000 CFA franaka (između 1.000 do 2.000 dolara ), ili oboje.

Prema riječima dotičnih udruga, u zemlji kao što je Niger, takav zakon nije primjenjiv budući da je većina populacije islamske vjeroispovijedi, u skaldu s kojom, prema njihovim riječima, djevojčicama nije prioritet škola.

“Islam roditeljima dozvoljava  sva prava i autoritet nad njihovom djecom. Otac ne treba dozvolu suca za udavanje svoje kćeri,” izjavio je Malam Abdou Garba, propovjednik iz Niameya, glavnog grada Nigera.

“Odredbeni zakon treba izmijeniti, tako da se ukloni sve što nije u skladu sa islamom. Ti bi članci mogli navesti mlade djevojke na nepokornost i neposlušnost prema roditeljima, također, navelo bi mnoge roditelje da odbiju upisati svoje kćeri u školu”, istaknuo je Mamane Sani iz Nigerska udruga za zaštitu ljudskih prava.

Hadiza Saley iz kampanje ‘We can’ (pokret ženskih zajednica iz Nigera koji se bori protiv nasilja i diskriminacije nad ženama) pozvala je vlasti da donesu planirane zakone i provedu ih.

“Moramo ići dalje od razmišljanja o djevojkama koje pohađaju školu, kako bi uključili sve ostale. Odredbeni zakon u svom sadašnjem obliku diskriminira mlade djevojke koje ne pohađaju školu”, zaključila je.

Prevela i prilagodila Martina Špoljarić

Moj Bog ne mrzi pedere

Neraspoložena za mržnju. Mislila sam da je krivo vrijeme da pišem, ali možda je pravo. Možda je najidealnije vrijeme.

Sve dugine boje

Vjernica. Gay. Ateistkinja. Vjernica lezba. Ateist gay. Etikete koje si dajemo zatvaraju nas u ladice. Kad govorimo jezikom trgovine, kako smo očekivale da se nećemo naći označene kodom? Nedostatak raznolikosti nije dobar ni za jedan posao, to i djeca znaju. Tko bi želio ući u dućan i naći samo jedan proizvod na policama? Samo jedna stvar je dostupna. A još gore, što ako nam ta stvar ne treba nimalo? Okrenut ćemo se i otići u drugu trgovinu. Trgovinu bogatu raznovrsnim artiklima.

Puno aluzija. Puno i previše. Pa idemo onda ravno u glavu. Gay ljudi su za mene ljudi. Vjernici i vjernice su za mene ljudi. Zadnjih mjesec i nešto teško mi je pogledati bilo kuda oko sebe. Nisam čitala, nisam gledala, nisam se uključivala u sve veću raspravu oko potpisa za referendum koji bi LGBT populaciji trebao zabraniti sklapanje braka definirajući u Ustavu RH brak kao isključivo zajednicu muškarca i žene. Populacija mi pritom zvuči kao smiješna riječ koju je netko izvukao iz rječnika da gay osobe djeluju manje humano, depersonalizirano. Gay ‘populacija’ je nečija sestra, nečiji sin, nečija obitelj. Nisam reagirala na ništa do sada iz jednog jedinog razloga, iz istog zbog kojeg ne čitam komentare na našim portalima – sve političke i društvene rasprave završe na tome da je na jednoj strani komunist, a na drugoj fašist, a sve religiozne na tome da su ateisti sotonisti, a vjernici imaju imaginarnog prijatelja. Zašto sad imam potrebu progovoriti? Jednostavno imam.

O čemu se zaista radi?

Krenula sam u istraživanje i temeljito proučila stranicu na Facebooku U ime obitelji, nosača poticaja na referendum i njene kontra-akcije U ime svake obitelji. Nisam čitala članke  jer se većina svodi na broj prikupljenih potpisa i komentiranje prve inicijative na djelovanje drugu i obrnuto. Odgojena sam u katoličkoj obitelji i još uvijek se smatram vjernicom, iako po Crkvi vjerojatno manjkavom. S druge strane podržavam LGBT osobe u njihovim nastojanjima da žive svoj život kao svi drugi, sa svim pravima i slobodama koje idu uz to. Zato sam prolistala sve. Slike, komentare, objave… Manjkavo istraživanje budući da jedna strana govori da je bilo napada na pretežno volonterke i manje na volontere za štandovima, i odgovora da napada nije bilo i da su volonteri i volonterke iznimno bahati i bezobrazni. Neću se baviti samom tematikom, mislim da se preko medija može saznati dovoljno o tome što želi inicijativa U ime obitelji, a što im slogan uostalom sam i govori  ‘Žena + muškarac = brak, jer sve ostalo je nešto drugo’. Želim govoriti kako sam ja sve doživjela. Cijelo vrijeme, još od slavne odluke o uvođenju zdravstvenog odgoja i dolaska kvaziznanstvenice koja je uzdrmala sve medije i ostavila ljude da se danima prepiru, imam osjećaj da sam u cirkusu. Imam osjećaj da gledam iluzionista koji mi skreće pažnju s velikim crvenim plaštom kojim maše s jedne strane na drugu tako da ja ne bih primijetila da ptica više nije u kavezu nego ispod njegovog odijela. Distrakcija. Osjećam se odvučeno od onoga što je zapravo bitno. Od stvari koje se događaju sada, koje imaju veće i dalekosežnije posljedice od ove distrakcije. Osjećam se kao da su nas odveli u arenu da vidimo igre, dok se iza zidina odvijaju ratovi.

Šamar stvarnosti

Stvarnost nije ta da gay brakovi u Hrvatskoj ugrožavaju obitelj. Istospolni par u Hrvatskoj jedva smiju proći po centru dva grada držeći se za ruke jednom godišnje.

Stvarnost je ta da je nezaposlenost ogromna. Stvarnost je da su ljudi očajni i jadni. Stvarnost je da se osjećaju bespomoćno. Stvarnost je da je kopanje po kontejnerima u potrazi za bocama postalo normalno. Stvarnost je da se otkriva kako su više od deset godina ovu zemlju vodili kriminalci koje smo izabrali. Mi kojima se danas sve uzima. Dok zemlju sada vode ‘oni drugi’ i više ne znamo kome da vjerujemo. Nema više opcija kojima bismo povjerile svoj glas. Stvarnost je da rijetko koja obitelji nije u kreditu. Stvarnost je da se većina osjeća izgubljeno. Stvarnost je da se po shopping centrima više šeće nego kupuje i da se ulazi u sukob s kontrolorima i kontrolorkama javnog prijevoza jer su oni jednostavno previše. Nema se. Iz šupljeg u praznog – nema se. Nema se novaca, nade, a gubi se i perspektiva. Tako sam shvatila otkud iznenađujući uspjeh inicijative U ime obitelji. Ljudima nedostaje osjećaj zajedništva i akcije, osjećaj da su korisni, da rade, da rade nešto za dobrobit društva, nedostaje ujedinjenost cijele države, ponos u srcu, nedostaje osjećaj pripadanja. No, zajedništvo i ponos ne bi trebali dolaziti ugnjetavanjem drugih osoba, posebno ne onih koje su već diskriminirane i u manjini.

Posljedice prikupljanja potpisa i raspisivanja referenduma

U ime obitelji je pažljivo postavljena inicijativa od strane Crkvenih interesa. Čijih točno ne znam, ali došla je u izvrsno vrijeme. Ima sve osjećaje koji ljudima nedostaju. Nažalost, činjenica da je usmjeren protiv pedera i lezbi je samo nesretna slučajnost. Tako je jednostavno. Žao mi je LGBT zajednice, mogu samo zamisliti kakav je osjećaj ovih mjeseci živjeti ovdje kada se o njima konstantno govori na omalovažavajući način s mnogo prijezira i mržnje da čak i promatrači/ice ne mogu više trpjeti tu dozu netrpeljivosti. Mislim da obični građani i građanke iz inicijative U ime obitelji, mladi volonteri i volonterke uopće ne razumiju težinu svojih postupaka i posljedice koje njihovo djelovanje ostavlja. Ne shvaćaju kako utječu na ljudska bića koja žive kraj njih, s njima i uz njih. Kojima je još teže nego inače i proživljavaju još više diskriminacije i odbacivanja zbog svoje seksualne orijentacije. Nema gorega. Zamislite da vas cijelo društvo odbacuje zbog toga što jeste! Nema promjene toga, ima samo bijega ili nestajanja. U članku na portalu Jutarnjeg lista komentator D.D. je napisao komentar koji oslikava tu stranu: “…niste ni svjesni koliko taj lov na vještice i masovna histerija te ljude pogađa, koliko im zla nanosi. Mislite da ako osobno niste nekog istukli da nemate veze s tim? Varate se. I vi ste krivi”.

Zar su zaista oni koji bi trebali širiti toleranciju i mir, te promovirati pravo na raznolikost sebi kontradiktorni? Mislim da se nitko od volontera i volonterki, nitko od žena i muškaraca koji su potpisali peticiju nisu zapitali do kuda seže njihova ruka s olovkom na papiru. Jesu li svjesni da mogu tom olovkom nositi na svojoj duši nečiji život? Pitam to prvo, jer evidentno nisu svjesni koliko košta raspisivanje referenduma. Do sada je Republika Hrvatska kao samostalna država imala dva referenduma – onaj za samostalnost i onaj za pristupanje Europskoj uniji. U vrijeme kada je svaka kuna bitna da se izvučemo iz krize i zaposlenost poraste, ovakvo trošenje liči više na neodgovornog pijanca i kockara, a ne na ljude koji organiziraju akcije iz svojih uvjerenja. Posebno me razočarala činjenica da se ljude krivo informira o svemu, pa se potpisi skupljaju na prijevaru, potpisuje se za više osoba, na misama se prijeti vjernicima/ama koji još nisu potpisali za referendum kako je to ‘grijeh nečinjenja’, šalje se maloljetnike da skupljaju potpise od kuće do kuće… Zbog čega? E, ovo je najsmješnije od svega… Zato da se brak u Ustavu definira kao zajednica muškarca i žene. Je li itko od osoba iz U ime obitelji shvaća koliko je to promjenjiva stvar? Kako je anonimni gay muškarac iskreno napisao i poslao Indexu; “Žao mi je što za pedesetak godina kada homofobija i rasizam budu stvar prošlosti, vaši unuci neće razumjeti zašto bi itko branio nekome brak, a vama će biti neugodno iskreno mu odgovoriti. Žao mi je što ste na krivoj strani povijesti, a da toga niste ni svjesni.”

A gdje ja pripadam?

Iako mislim da gay aktivizam poput ljubljenja pred štandovima gdje se potpisuje za referendum neće donijeti neke značajne promjene osim provokacije, ja sam na strani razuma za kojeg sam do prije par mjeseci mislila da dijelim sa mnogo više sugrađana i sugrađanki. Također sam mislila da puno manje ljudi u Hrvatskoj ne želi niti ima potrebu diskriminirati. Počelo me smetati što se mene automatski povezuje sa stavovima koje promovira U ime obitelji kad kažem da sam vjernica. Tako da ako je ova inicijativa uspjela nešto napraviti u vezi mene osobno i moje obitelji, to je odgurati nas još dalje od Crkve i bliže drugačijem pristupu vjeri, pa čak i ateizmu. Jer moj Bog ne mrzi pedere.

Radnički prosvjed u Sarajevu: ‘Nećemo biti robovi!’

Više od 5.000 radnika i radnica prosvjeduje u Sarajevu kako bi upozorili na zabrinjavajući položaj radnika i radnica, ali i zahtijevali učinkovitiju borbu protiv korupcije i kriminala, prenosi Dnevi Avaz.

Prosvjed je organizirao Savez samostalnih sindikata BiH, a nazvan je ‘Nećemo biti robovi’.

Prosvjedna akcija je započela u 11 sati, a nezadovoljni radnici i radnice obišli su sva sjedišta svih nivoa vlasti, od zgrade zajedničkih institucija BiH, Predsjedništva BiH, do Parlamenta i Vlade FBiH, ali i sjedišta OHR-a u Sarajevu.

Prosvjednici i prosvjednice nose i transparente na kojima piše Neka narod zna da BiH nije država za čovjeka, već za lopova, Sram vas bilo, je li ovo život za čovjeka.

Predsjednik SSSBiH Ismet Bajramović istakao je da ukoliko ovi prosvjedi ne donesu nikakav boljitak radnicima i radnicama, sindikat će organizirati generalni štrajk.

“Ljudima je preko glave svih dosadašnjih nadmetanja i podmetanja. Najprofitabilniji posao u našoj državi je postala politika. Dosta je više toga. Najprofitabilniji posao mora biti proizvodnja”, poručio je Bajramović.

Radnici i radnice ovim skupom žele zatražiti i donošenje novog zakona o radu, plaćama, obrazovanju, kao i upozoriti na brojne druge probleme, ali i potaknuti i upozoriti političare i političarke da rade svoj posao.