sdadmin

Srbija je povrijedila Ustav zabranom Beograd Pridea

Posted on by sdadmin

Ustavni sud je donio odluku kako je Srbija povrijedila svoj Ustav zabranivši Parada ponosa 2011. godine, prenosi radiosarajevo.ba.

“Iako je odluka Ustavnog suda ohrabrujuća za sve građane i građanke Srbije, policija, tužilaštvo i sudovi svojim radom moraju pokazati da su u svakoj prilici jači od onih koji koriste nasilje i govor mržnje”, navele su organizacije Parada ponosa i Beogradski centar za ljudska prava u svom priopćenju.

Ove organizacije su također dodale kako će Parada ponosa 2013. godine biti idealna prilika da se afirmiraju odluke Ustavnog suda u srbijanskom društvu.

“Pored toga što je našao da je Ministarstvo unutrašnjih poslova zabranom Parade ponosa prekršilo Ustav, Ustavni sud Srbije se u svojoj odluci pozvao i na praksu Europskog suda za ljudska prava u slučajevima zabrane Parade ponosa u drugim zemljama, a podnosiocu predstavke, udruženju Parada ponosa Beograd, sud je dosudio i 500 eura u ime nematerijalne štete. To je druga odluka Ustavnog suda o zabrani Parade ponosa. U svojoj odluci iz prosinca 2011. godine, taj sud je utvrdio da je zabrana Pridea 2009. godine takođe bila protuustavna i u odluci je konstantirano da je rješenjem MUP-a, kojim se organizatorima i organizatoricama nalagala promijena mjesta održavanja Parade, prekršen član 54. Ustava Srbije”, zaključili su.

Pred Europskim sudom za ljudska prava također se vode postupci protiv Srbije zbog zabrane Prideova 2011. i 2012. godine.

Izađite na ulice!

Posted on by sdadmin

Potaknute trenutnom ekonomskom i političkom situacijom te politikama koje poduzimaju hrvatska vlada i međunarodne institucije, udruge civilnog društva pozivaju građane/ke da 1. svibnja izađu na ulice.

Priopćenje udruga povodom prosvjeda koji će se održati na Dan rada prenosimo u cijelosti:

Potaknute trenutnom ekonomskom i političkom situacijom u Hrvatskoj i izvan nje te  politikama koje poduzimaju hrvatska vlada i međunarodne institucije, niže navedene udruge pozivaju građane i građanke da 1. maja izađu na ulice i upozore nositelje političke i ekonomske moći da borba za radnička prava, stvarnu jednakost i opći interes nije gotova – štoviše, ona je danas potrebnija nego ikad prije.

Posljedice privatizacijskih procesa i prisilne deindustrijalizacije dosegle su zabrinjavajuće razmjere. Umjesto da aktivno radi na smanjenju ekonomske nejednakosti među građanima, Vlada Republike Hrvatske provodi mjere štednje, najavljuje dodatnu rasprodaju tvrtki od strateškog interesa, privatizaciju javnih dobara i njihovo davanje u koncesiju, a najavljeni Zakon o strateškim investicijskim projektima predstavlja samo korak dalje u olakšavanju otimanja javnih resursa građanima kojima ti resursi pripadaju.

Država ne samo da nedovoljno štiti prava radnika iz postojećeg radnog zakonodavstva, nego sada najavljuje i donošenje novog Zakona o radu koji prijeti afirmacijom nesigurnih oblika radnih odnosa i praktičkim ukidanjem rada na neodređeno vrijeme, čime će se dodatno pogoršati položaj radnika u radnom procesu i na tržištu rada. Unatoč višegodišnjem javnom otporu studenata/ca i većeg dijela akademske zajednice procesu komercijalizacije obrazovanja, i ova Vlada nastavlja provoditi politiku koja velikom dijelu stanovništva uskraćuje pravo na obrazovanje. U pokušaju friziranja porazne statistike koja Hrvatsku smješta na vodeća mjesta u Europi po nezaposlenosti mladih, ministar Mrsić poslužio se mjerom koja za cilj prvenstveno ima subvencioniranje privatnih profita na teret radnika i poreznih obveznika, a mlade pritom ostavlja bez osnovnih preduvjeta za osamostaljenje i socijalnu sigurnost.

U trenutku u kojem u Hrvatskoj gotovo 400 000 građana/ki ne može pronaći posao, skoro 80 000 za svoj rad ne prima plaću, a trećina stanovništva živi u siromaštvu, dan sjećanja na čikaške žrtve iz 1886. godine ne smije se shvatiti kao praznik pobjede nego kao podsjetnik na borbu. Jer sto dvadeset i sedam godina poslije nemamo što slaviti: još uvijek svjedočimo svakodnevnoj borbi za osmosatno radno vrijeme, pristojne radne uvjete i plaće koje obiteljima mogu pružiti dostojanstvenu egzistenciju.

Ovo je također dan kad želimo izraziti solidarnost s radnicima privatnih i javnih poduzeća diljem Hrvatske koji se posljednjih mjeseci i godina bore za očuvanje proizvodnje i svojih radnih mjesta, kao i s onima koji već mjesecima rade bez plaća. Stoga pozivamo sve nezaposlene, mlade, umirovljenike i umirovljenice, studente i studentice, radnike i radnice da Prvog maja podrže svoje sugrađane/ke i pokažu da neće skrštenih ruku gledati kako se trguje našim teško stečenim pravima.

Priopćenje potpisuju:

B.a.B.e.

Baza za radničku inicijativu i demokratizaciju

Centar za građanske inicijative Poreč

Centar za mirovne studije

Centar za radničke studije

Centar za ženske studije

Cenzura Plus

Dalmatinski odbor solidarnosti – DOS

Direktna demokracija u školi

Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću

Kuća ljudskih prava

Mladi antifašisti Zagreba

Pravo na grad

Sindikat Akademska solidarnost

Socijalna politika i uključivanje

Srpski demokratski forum

Subversive Forum

Zagreb Pride

Zelena akcija

Što ljuti Grimes?

Posted on by sdadmin

Kakve će zvukove proizvesti umjetnica koja, zahvaljujući internetu, ima pristup čitavoj dokumentiranoj povijesti glazbene umjetnosti, a bez utjecaja mašinerije koja “zna kako prodati proizvod”, možete saznati potražite li pjesme mlade kanadske umjetnice Grimes. Njena pojava na glazbenoj sceni mogla bi označavati početak nekog novog val DIY glazbenika i konačno donijeti nešto novo i autentično na mainstream glazbenu scenu.

Pravim imenom Claire Boucher, rođena je u Vancouveru, ali glazbeno formirana u Montréalu, gdje se preselila s 18 godina nakon što je upisala Sveučilište McGill. Boucher je započela studij ruske književnosti, potom prešla na neuroznanost, no glazba je ipak prevagnula. – Shvatila sam: “Jebote, mogla bih umrijeti. Svi možemo umrijeti, u bilo kojem trenutku. Zašto trošim vrijeme? Radit ću ono što želim do kraja života. Ne treba mi novac”, objasnila je Grimes u intervjuu za Guardian. Odustala je od fakulteta i potpuno se prepustila slojevitoj ambijentalno-pop-eksperimentalnoj glazbi koju stvara pomoću melodioznog glasa i klavijatura koristeći loopove i sampleove. Put koji je odabrala definitivno nije jednostavan, kako i sama priznaje u istom razgovoru. “Potpuno sam sjebala svoj život. Ne živim nigdje, ne viđam prijatelje. Morate žrtvovati mnogo toga da bi se mogli ovim baviti. Ali za uzvrat dobijete nevjerojatnu slobodu”, istaknula je.

Glazbenica ne skriva svoje utjecaje – osim što je ime preuzela od američkog slikara opsjednutog izvanzemaljcima, Kena Grimesa, njen debi album Geidi Primes, vrvi referencama na SF klasik Franka Herberta, Dina. Geidi Primes, objavljen na kazeti 2010., privukao je pozornost glazbenih kritičara. Krajem 2010. objavila je i drugi album, Halfaxa. Sljedeće godine objavila je i split ploču s kanadskim glazbenikom d’Eonom, pod nazivom Darkbloom, za koju je snimila 5 pjesama. Osim SF utjecaja, Grimes inspiriraju glazbenici jako širokog glazbenog spektra, od imena poput Mariah Carey, preko Marilyn Mansona do Swansa.

Prva tri albuma objavila je pod montrealskim labelom Arbutus records, a prošle se godine pridružila imenima poput Blonde Redhead, David Byrne, St. Vincet, The National i Tune Yards pod okriljem 4AD, diskografske kuće koja je bila odskočna daska za kultne i utjecajne bendove poput The Birthady Party, Bauhaus, The Pixies ili Cocteau Twins.

Inspiraciju za treći samostalni album, Visions, crpila je iz besanih noći nakon što se zatvorila na tri tjedna u sobu i isključila se iz vanjskog svijeta. Kako je rekla u razgovoru za Exberliner, željela je da ovaj album bude o stvarima koje su je obilježile. – I moji drugi albumi su definitivno o tim stvarima, ali su preapstraktni. Definitivno ne želim ići previše u dubinu, ali album je kao katarza nakon svih sranja što su mi se ikada dogodila u životu. Dobar je osjećaj biti konstantno izložen stvarima koje te užasavaju i crpiti energiju iz njih – rekla je.

Osim glazbom, Grimes se bavi i slikanjem, prekrajanjem odjeće te režijom glazbenih spotova, a omot svog posljednjeg albuma naslikala je dok je gledala film Enter the void.

Više o Grimes i njenoj umjetnosti potražite na njenoj službenoj stranici.

{slika}

Prije nekoliko dana Grimes je na svome tumblr profilu objavila podužu listu stvari protiv kojih se bori, pod nazivom Ne želim kompromitirati svoja moralna načela kako bih zarađivala za život. Što ju sve frustrira, provjerite u nastavku:

Ne želim da se moje riječi izvlače iz konteksta.

Ne želim da me se smatra infantilnom ako odbijam biti promatrana kao seksualni objekt.

Ne želim da me na nastupima ili na ulici zlostavljaju ljudi koji me percipiraju kao objekt koji postoji zbog njihovog osobnog zadovoljstva.

Ne želim živjeti u svijetu u kojem ću morati zapošljavati tjelesne čuvare zato što je gore navedeno ponašanje uobičajeno i prihvaćeno, i ide mi na živce što me se, kada izrazim zabrinutost za vlastitu sigurnost, najčešće ignorira, sve dok ljudi iz prve ruke ne vide što se događa, a onda mi se ispričavaju što me nisu doživljavali zaozbiljno.

Dosta mi je muškaraca koji nisu ni profesionalni ni ostvareni glazbenici koji mi konstantno nude “pomoć” (bez da ih išta pitam), kao da ja ovo sve radim slučajno, kao da ću se spetljati bez njihove pomoći. Ili kao da me činjenica što sam žena čini nesposobnom za korištenje tehnologije. Nikada nisam vidjela da se ovako nešto događa mojim muškim kolegama.

Dosta mi je inzistiranja na tome da mi treba bend ili da bi trebala raditi s drugim producentima (i duboko sam zahvalna ljudima koji to ne rade).

Dosta mi je što me se smatra površnom jer volim pop glazbu ili pratim modu, kao da te stvari automatski nemaju dubinu, ili me te stvari u kojima uživam čine manje vrijednom osobom.

Dosta mi je toga što mi se čestita što sam vitka jer onda mogu lakše stati u modele s pista.

Dosta mi je toga da me ljudi koje volim izdaju kako bi dobili novac.

Žalosti me što nije cool, ili je čak uvredljivo govoriti o problemima ljudski prava ili zaštite okoliša.

Dosta mi je idiota na internetu koji raspravljaju da li bi me jebali ili ne.

Dosta mi je ljudi koji zlostavljaju moje plesače i tretiraju ih kao da nisu ljudska bića.

Žalosti me što se moja želja da budem tretirana jednako, kao ljudsko biće, interpretira kao mržnja prema muškarcima, umjesto kao zahtjev da me se poštuje (imam četiri brata i mnogo muških prijatelja i oca, i ne mrzim muškarce, niti vjerujem da su svi muškarci seksisti ili da se svi muškarci opisuju na načine koje sam gore opisala).

Dosta mi je toga da ljudi pretpostavljaju da je nešto ok samo zato što se događa svakodnevno.

Što ljuti Grimes?

Posted on by sdadmin

Kakve će zvukove proizvesti umjetnica koja, zahvaljujući internetu, ima pristup čitavoj dokumentiranoj povijesti glazbene umjetnosti, a bez utjecaja mašinerije koja “zna kako prodati proizvod”, možete saznati potražite li pjesme mlade kanadske umjetnice Grimes. Njena pojava na glazbenoj sceni mogla bi označavati početak nekog novog val DIY glazbenika i konačno donijeti nešto novo i autentično na mainstream glazbenu scenu.

Pravim imenom Claire Boucher, rođena je u Vancouveru, ali glazbeno formirana u Montréalu, gdje se preselila s 18 godina nakon što je upisala Sveučilište McGill. Boucher je započela studij ruske književnosti, potom prešla na neuroznanost, no glazba je ipak prevagnula. – Shvatila sam: “Jebote, mogla bih umrijeti. Svi možemo umrijeti, u bilo kojem trenutku. Zašto trošim vrijeme? Radit ću ono što želim do kraja života. Ne treba mi novac”, objasnila je Grimes u intervjuu za Guardian. Odustala je od fakulteta i potpuno se prepustila slojevitoj ambijentalno-pop-eksperimentalnoj glazbi koju stvara pomoću melodioznog glasa i klavijatura koristeći loopove i sampleove. Put koji je odabrala definitivno nije jednostavan, kako i sama priznaje u istom razgovoru. “Potpuno sam sjebala svoj život. Ne živim nigdje, ne viđam prijatelje. Morate žrtvovati mnogo toga da bi se mogli ovim baviti. Ali za uzvrat dobijete nevjerojatnu slobodu”, istaknula je.

Glazbenica ne skriva svoje utjecaje – osim što je ime preuzela od američkog slikara opsjednutog izvanzemaljcima, Kena Grimesa, njen debi album Geidi Primes, vrvi referencama na SF klasik Franka Herberta, Dina. Geidi Primes, objavljen na kazeti 2010., privukao je pozornost glazbenih kritičara. Krajem 2010. objavila je i drugi album, Halfaxa. Sljedeće godine objavila je i split ploču s kanadskim glazbenikom d’Eonom, pod nazivom Darkbloom, za koju je snimila 5 pjesama. Osim SF utjecaja, Grimes inspiriraju glazbenici jako širokog glazbenog spektra, od imena poput Mariah Carey, preko Marilyn Mansona do Swansa.

Prva tri albuma objavila je pod montrealskim labelom Arbutus records, a prošle se godine pridružila imenima poput Blonde Redhead, David Byrne, St. Vincet, The National i Tune Yards pod okriljem 4AD, diskografske kuće koja je bila odskočna daska za kultne i utjecajne bendove poput The Birthady Party, Bauhaus, The Pixies ili Cocteau Twins.

Inspiraciju za treći samostalni album, Visions, crpila je iz besanih noći nakon što se zatvorila na tri tjedna u sobu i isključila se iz vanjskog svijeta. Kako je rekla u razgovoru za Exberliner, željela je da ovaj album bude o stvarima koje su je obilježile. – I moji drugi albumi su definitivno o tim stvarima, ali su preapstraktni. Definitivno ne želim ići previše u dubinu, ali album je kao katarza nakon svih sranja što su mi se ikada dogodila u životu. Dobar je osjećaj biti konstantno izložen stvarima koje te užasavaju i crpiti energiju iz njih – rekla je.

Osim glazbom, Grimes se bavi i slikanjem, prekrajanjem odjeće te režijom glazbenih spotova, a omot svog posljednjeg albuma naslikala je dok je gledala film Enter the void.

Više o Grimes i njenoj umjetnosti potražite na njenoj službenoj stranici.

{slika}

Prije nekoliko dana Grimes je na svome tumblr profilu objavila podužu listu stvari protiv kojih se bori, pod nazivom Ne želim kompromitirati svoja moralna načela kako bih zarađivala za život. Što ju sve frustrira, provjerite u nastavku:

Ne želim da se moje riječi izvlače iz konteksta.

Ne želim da me se smatra infantilnom ako odbijam biti promatrana kao seksualni objekt.

Ne želim da me na nastupima ili na ulici zlostavljaju ljudi koji me percipiraju kao objekt koji postoji zbog njihovog osobnog zadovoljstva.

Ne želim živjeti u svijetu u kojem ću morati zapošljavati tjelesne čuvare zato što je gore navedeno ponašanje uobičajeno i prihvaćeno, i ide mi na živce što me se, kada izrazim zabrinutost za vlastitu sigurnost, najčešće ignorira, sve dok ljudi iz prve ruke ne vide što se događa, a onda mi se ispričavaju što me nisu doživljavali zaozbiljno.

Dosta mi je muškaraca koji nisu ni profesionalni ni ostvareni glazbenici koji mi konstantno nude “pomoć” (bez da ih išta pitam), kao da ja ovo sve radim slučajno, kao da ću se spetljati bez njihove pomoći. Ili kao da me činjenica što sam žena čini nesposobnom za korištenje tehnologije. Nikada nisam vidjela da se ovako nešto događa mojim muškim kolegama.

Dosta mi je inzistiranja na tome da mi treba bend ili da bi trebala raditi s drugim producentima (i duboko sam zahvalna ljudima koji to ne rade).

Dosta mi je što me se smatra površnom jer volim pop glazbu ili pratim modu, kao da te stvari automatski nemaju dubinu, ili me te stvari u kojima uživam čine manje vrijednom osobom.

Dosta mi je toga što mi se čestita što sam vitka jer onda mogu lakše stati u modele s pista.

Dosta mi je toga da me ljudi koje volim izdaju kako bi dobili novac.

Žalosti me što nije cool, ili je čak uvredljivo govoriti o problemima ljudski prava ili zaštite okoliša.

Dosta mi je idiota na internetu koji raspravljaju da li bi me jebali ili ne.

Dosta mi je ljudi koji zlostavljaju moje plesače i tretiraju ih kao da nisu ljudska bića.

Žalosti me što se moja želja da budem tretirana jednako, kao ljudsko biće, interpretira kao mržnja prema muškarcima, umjesto kao zahtjev da me se poštuje (imam četiri brata i mnogo muških prijatelja i oca, i ne mrzim muškarce, niti vjerujem da su svi muškarci seksisti ili da se svi muškarci opisuju na načine koje sam gore opisala).

Dosta mi je toga da ljudi pretpostavljaju da je nešto ok samo zato što se događa svakodnevno.


Prevela i prilagodila Maja Karačić

84 posto protiv apartmanizacije Srđa

Posted on by sdadmin

Čak 84,23 posto građana/ki Dubrovnika koji su izašli na referendum izjasnilo se protiv apartmanizacije Srđa. Problem je međutim, isti kao i u Fužinama, nedovoljan odaziv. “Dvanaest tisuća Dubrovčana/ki jasno su pokazali da ne žele ovakav projekt. Nastavit ćemo se boriti za viziju Srđa koja će na prvo mjesto staviti građane/ke, a ne investitora”, najavljuje Đuro Capor iz inicijative “Srđ je naš”.

Čak 84,5 posto birača/ca koji su izašli na današnji referendum u Dubrovniku izjasnilo se protiv usvajanja Urbanističkog plana uređenja za golfersko-nekretninski projekt na Srđu, neslužbeni su podaci s 50 od postojećih 59 biračkih mjesta., Građani/ke su vrlo jasno rekli što misle i njihova se volja mora poštovati, zaključak bi bio svakog referenduma u svakoj demokratskoj zemlji. Međutim, zbog iznimno lošeg i nedemokratskog hrvatskog Zakona o referendumu, odluka građana i građanki Dubrovnika nije obvezujuća za vlastodršce. Naime, na referendum se na 50 od 59 biračkih mjesta odazvalo 30,92 posto birača/ca. Kao i u slučaju prije dva tjedna održanog referenduma u vezi vjetroelektrana u Fužinama, na referendum nije izišao dovoljan broj njih, pedeset posto plus jedan, kako bi odluka bila obvezujuća. Zakon o referendumu je skrojen tako da rezultati niti jednog lokalnog referenduma u Hrvatskoj ne mogu biti obvezujući za vlast.  

Capor ističe kako je dvanaest tisuća Dubrovčana zaokružilo protiv na glasačkom listiću čime su jasno su iskazali da ne žele ovakav projekt. “Nastavit ćemo se boriti za viziju Srđa koja će na prvo mjesto staviti građane/ke, a ne investitora”, najavljuje.

Podsjećamo, udruga Zelena akcija i inicijativa Srđ je naš početkom su mjeseca podnijeli tužbu protiv rješenja Ministarstva zaštite okoliša i prirode o prihvatljivosti Studije utjecaja na okoliš za projekt Razvoj golfa. Također, još 2006. godine nekoliko je dubrovačkih udruga podnijelo ustavnu tužbu zbog nezakonitih izmjena prostornog plana Dubrovačko-neretvanske županije koje je potpisao tadašnji Vladin povjerenik. Tim je izmjenama obuvat za golf u prostornom planu narastao čak tri puta. Ustavni je sud proslijedio slučaj Upravnom sudu, ali Upravni sud se još nije očitovao. Udruge su podnijele i upravnu tužbu protiv UPU-a 2012. godine. I ta tužba također još čeka rješenje. 

Tko su najveće fiktivne frajerice?

Posted on by sdadmin

Tko je najveća fiktivna frajerica?

Kada sam započela s pisanjem liste omiljenih heroina, primijetila sam da se kontinuirano vraćam na žene u filmovima koje je proizveo Studio Ghibli, pogotovo u djelima autora Hayao Miyazakia.

Od Princeza koje se bore za prava golemih insekata, do djevojčice koja nastoji spasiti par praščića, Miyazaki jednostavno tako prokleto dobro prikazuje junakinje.

I ne govorim o stereotipnoj “snažnoj” ženi koju toliko forsira Hollywood, i kakva biva prikazana u Hark! A Vagrant-u . Govorim o ženama koje nalikuju STVARNIM ženama, koje imaju STVARNE osjećaje i koje mogu postati STVARNI uzori.

Za vas koji niste upućeni u veće studije animacije u Japanu, izvolite kraći presjek rada studija Ghibli.

Studio je oformljen 1985. godine nakon uspjeha  animiranog filma “Nausikaja iz vjetrovite doline” autora Miyazakia (više o tome za minutu). Studio je proslavljen prvenstveno radi produkcije animiranih filmova visoke kvalitete, ispunjenih sa vizualima koje vas jednostavno zadivljuju, te kompleksnom/srcedrapateljskom pričom. Nisu skloni korištenju računalne animacije, te često cijele filmove crtaju ručno.

John Lesseter je veliki fan, te je čak odao počast Studiju Ghibli u animiranom “Priča o igračkama 3”

Iz Ghiblia su izašli najpoznatiji filmovi u Japanu, koji su u kinima po popularnosti čak prešli zapadnjačke klasike, kao što je Titanik. “Spirited away” je prvi japanski uradak koji je ikada bio nominiran za Oscara u kategoriji Najbolji animirani film – i prvi koji ga je osvojio.

Da se vratimo na temu, danas želim imati feminističku proslavu svojih najdražih Ghibli žena.

Neke od ovih gospođa su glavni likovi, neke su sporedni likovi, ali sve su uspjele u portretiranju trodimenzionalne i inspirativne heroine koja bi uspjela natjerati Lauru Mulvey da rida suze radosnice.

1.      San – Princeza Mononoke

Rečeno nam je da je San bila dojenče kada su je njezini roditelji bacili pred noge golemog vuka i pobjegli kako bi spasili vlastite živote. Srećom po San, taj vuk/Bog je odlučio uzeti je pod svoje i odgojiti.

Kada prvi puta vidimo San, ona napada maleno selo, pokušavajući ubiti ženu koja je odgovorna za uništavanje njezine šume. Jaše na leđima vuka, nosi masku, maše nožem i ubojita je do jaja.

Kako film napreduje, vidimo i njezinu nježniju stranu kada se zaljubi u Ashitaku, dječaka koji je proklet, te ona nastoji spasiti oboje – i šumu i selo. Kako god, ljubav je ne učini toliko nježnom i ne promijeni je: ona se i dalje bori sa ratobornim plemenom svinja, te kada dolazi do mogućnosti da se treba umrijeti kako bi se vratila ravnoteža u svijetu, ona je prihvaća, skupa sa svojim dečkom, kao jednakim.

Dok se mnogo žena u filmovima odriče svojih vjerovanja radi muškarca, San se drži sebe i čak na kraju filma, ljubavnici zadržavaju svoju vezu, temeljenu na njezinim uvjetima – ona ide živjeti u šumu i Ashitaka je posjećuje iz sela.

Jesam li spomenula da jaše na velikom vuku?

2.      Lady Eboshy – Princeza Mononoke

Studio Ghibi je veoma mudar kada se radi o siledžijama, ali nije uvijek lako zaključiti tko jest siledžija. Ako je San tehnički heroina, onda biste mogli pretpostaviti da je Lady Eboshi njezina protu-heroina, nasilnica. Kako god, ako niste nikada gledali Princezu Mononoke, znat ćete da stvari nisu uvijek crno-bijele.

Na primjer, za koliko zlih likova znate da imaju dodatni projekt spašavanja prostitutki i brige o ljudima s kugom?

Čitajući intervjue koje je dao Miyazaki smo otkrili da je Eboshi imala traumatičnu prošlost koja u filmu nije prikazana. Gledajući Eboshi, to nije teško zamisliti – ona je poprilično komplicirana.

U filmu, ona je predvodnica Irontowna, sela koje je odgovorno za uništavanje šuma. Ipak, Irontown (Željezni grad) je selo koje vode bivše prostitutke, koje je sve Eboshi spasila iz različitih bordela.  To su žene koje izvlače rude i proizvode željezo koje financira preživljavanje sela.

Uz to, Eboshi ima maleno iskupljenje, kada se pobrine za skupinu gubavaca. Kao protučinidbu, oni pomažu konstruirati i izraditi novo oružje za Eboshi i ostale žene. Riječima Minnie Driver, glumici koja daje glas Eboshi u engleskoj verziji filma, ona je: “ratnica, inovator i čuvarica”.

Sada, Nebosh nije savršena, i dalje je pohlepna i ustrajna u namjeri da ubije šumu i sve njezine stanovnike, u ime novca. Pokušava ubiti San i njezine prijatelje vukove u bezbroj situacija i prilika, te čak pokušava uništiti cijeli svijet, ali to joj nećemo zamjeriti.

3.      Sophie – Pokretni dvorac

Sophie započinje kao bilo koja druga djevojka. Zapela je na dosadnom poslu, vodi obiteljski dućan šeširima, njezina sestra dobiva svu pažnju jer je plavuša i radi u odličnoj pekari i zapravo, Sophie jednostavno ne misli previše na sebe. Nosi dosadnu odjeću, ima dosadnu smeđu kosu i nema dečka.

I to se sve mijenja kada dođe Howl.

Howl je zgodan čarobnjak s reputacijom velikog zavodnika. Nakon što Howl spašava Sophie od nekih ljigavih ljudi, Vještica odlučuje iskoristiti Sophie kako bi vratila čarobnjaku koji je njoj slomio srce u prošlosti. Vještica iskoristi čarobne moći i transformira je u staru ženu.

I zato volim ovaj film. Jer većinu vremena, Sophie dokazuje da je u glavnoj protagonistici toliko više nego samo fizički izgled. Kao stara gospođa, Sophie se iskazuje pameću, asertivnošću, hrabrosti, a čak i kao naborani nered, svejedno krade Howlovo srce. Inspirira strašljivog, sebičnog, plitkog čarobnjaka da postane bolji čovjek, i zauzvrat, na kraju filma, Sophie postaje žena kakva je oduvijek željela biti – samo je trebala napuniti 80 godina da to shvati.

Svi znamo da stara izreka “Ono što je unutra je bitno” je korištena u mnogo filmova, ali mišljenja sam da u ovoj priči ona stvarno dodaje smisao životu.

{slika}

4.      Chirio iz Spirited Away

Ako će itko oteti titulu Sophie kao najrazrađenijeg lika iz filmova, to je Chihiro.

Kao i Sophie, i Chihiro započinje neugledno. Ona je desetogodišnjakinja na putu u svoj novi dom, ostavila je svoju školu i prijatelje daleko iza sebe. Chihiro, sada, kao i svaki drugi skoro-pa-tinejđer, je njurgava, ovisna o roditelji i u načelu beskorisna.

A onda ona i njezina obitelj zapinju o portal koji vodi u drugi svijet. U tom svijetu roditelji bivaju pretvoreni u prasad. Njih zatim hvata vještica Yubaba, koja vodi lokalnu kuću/kupaonicu za duhove. Kako bi vratila roditelje, Chihiro se mora zaposliti u kući i dokazati se.

Usput joj pomaže mladi dečko koji radi kao naučnik kod Yubabe. Taj dečko – Haku – je Yubabin rob jer ne može zapamtiti svoje ime, tako da Chihiro, osim što mora osloboditi obitelj, ima zadatak osloboditi i svoju mladu ljubav.

Chihiro koja se pojavljuje na početku filma, i Chihiro s kojom završava zadnja scena, su različite kao noć i dan. Kroz avanture, ona postaje hrabra, otporna, pametna i voljna učiniti sve što treba za one koje voli.

Miyazaki je svojim kreiranjem Chihiro stvorio lika koji može biti uzor svakoj djevojčici – uključujući dvadesetjednogodišnje blogerice. 

Prevele i prilagodile Marinella Matejčić i Ana Stipković

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org