Kako je Ellen DeGeneres pridonijela promjeni mišljenja o LGBT osobama

Tijekom kratkog perioda 2008. godine u kojem je istospolni brak u Californiji bio dozvoljen, malo tko je privukao toliko pozornosti koliko lezbijska veza Ellen DeGeneres i Portie de Rossi.

Nakon vjenčanja fotografije para osvanule su posvuda; poput bajkovite mladenke o kojoj mnoge djevojčice sanjaju, DeGeneres je, držeći se za ruke s de Rossi, blistala u bijelom odijelu. Bilo je to svojevrsno kulturno dostignuće, a Dietram Scheufele, profesor komunikacije na Sveučilištu u Wisconsinu, kaže kako to nije bio ni prvi, a niti posljednji put da se DeGeneres našla usred takva pomaka.

{slika}

“Ellen DeGeneres gotovo je indikator razvoja našeg društva”, kaže Scheufele. “Kada se prvi put autala i pitanje istospolnih veza nametnula ljudima na dnevni red, i to onima koji uistinu nikada nisu razmišljali o tome, smatram da je država bila u daleko drugačijem stanju.”

Tihi debi

Zemlja je zasigurno bila u puno drugačijem ozračju kada se DeGeneres 1986. prvi put pojavila na The Tonight Show voditelja Johnnya Carsona. Tada nije imala namjeru rušiti nikakve barijere, njena je osobnost bila topla, bez prijetnji, a njena komedija sigurna.

Iste te godine Vrhovni sud presudio je da su državni zakoni protiv homoseksualnosti ustavni. Epidemija AIDS-a bila je na vrhuncu i, premda je pokret za gej prava bujao, mnogi od njih nisu bili spremni izaći iz ormara.

Godine 1994., gotovo desetljeće kasnije, DeGeneres je jos uvijek bila u ormaru, dok se njen sitcom Ellen emitirao. Imala je luckastu, dječačku narav, ali njezini obožavatelji svejedno su je promatrali kao mladu, slobodnu ženu koja jednostavno nema sreće u ljubavi.

“DeGeneresina želja da ostane u ormaru imala je smisla”, kaže Scheufele.

“Mislim da smo mi kao društvo već toliko dugo u takvom ozračju da, ako si uspješna u hollywoodskom svijetu zabavu, uklapaš se u rodne steroptipove”, tvrdi. “Smatram da je to jednostavno nešto o čemu se nije promišljalo.”

Javno autanje

Godine 1996., iste godine kada je Zakon o obrani braka stupio na snagu, DeGeneres je bila tako duboko u ormaru da je snimila film Mr. Wrong u kojem igra ulogu usamljene mlade žene koja, pod nepodnošljivim pritiskom za udajom, na kraju završi s tipom koji se pokaže ludim.

Godinu dana kasnije odlučila je autati se u svojoj seriji. Bila je osuđivana od strane religioznih organizacija, sponzori su povukli reklame iz njenog sitcoma, a DeGeneres je završila na naslovnici Time-a.
“Ono što je divno kod nje, kao kulturne ličnosti, jest komplementarnost s političkim aktivizmom”, rekla je Jessica Halema, komičarka i LGBT aktivistkinja. “Politički aktivizam i kulturna promjena odvijale su se u isto vrijeme”, dodala je Halema.

Halem tvrdi da nije slučajnost što je upravo jedna komičarka ta koja je komunikaciju o homoseksualnosti podigla na novi nivo.

“To je njihova uloga, biti klaun ili budala koja kaže, ‘Dajte da govorim o stvarima o kojima vi osobno možda ne biste i dajte da vas uključim u taj razgovor”, tvrdi.

U svojoj seriji, na sasvim nezgodan način i u čekaonici aerodroma, Ellen napokon izlazi iz ormara; i dok boreći se s okolišanjem nastoji priznati svoju sekusalnost ženi koja joj se sviđa, u trenutku kada se odvaži slučajno se nađe ispred upaljenog mikrofona i tu vijest zapravo objavi cijeloj čekaonici. Uslijedio je gromoglasan smijeh i pljesak publike koji je preplavio studio.

“Ta scena je jednostavno prekrasna jer gotovo ništa nije usporedivo s neugodnom šutnjom osobe kojoj ste upravo priznali da ste gej”, kaže Halem. “Međutim, priznanje ‘Ja sam gej’, kao dio komične situacije u kojoj se smijeh očekuje, oslobađa određeni nivo nervoze.”

Rušenje granica

Možda najveći kulturni šok koji je rezulitrao iz ovog poznatog i javnog autanja bio je taj da nije uništio DeGeneresinu karijeru. Ellen nije trajala još dugo nakon toga, kao ni sitcom koji joj je uslijedio, The Ellen Show, ali DeGeneresina karijera se zakuhala, a američki mainstrim ju je pratio.

{slika}

Sada ima vlastiti dnevni talk-show, vodila je dodijele nagrada – Emmy i Oscar, bila je član žirija Američkog idola i predstavnica je tvrtki poput J.C. Penney i CoverGirl.

“Tko je ikada pomislio da će lezbijka prodavati šminku?” kaže Halem, dodajući da je još uvijek oduševljena kako je DeGeneres prihvaćena diljem američke javnosti.

“Oduševljava me kada upalim njenu emisiju i vidim je u prsluku i kravati kako pleše s kućanicama iz Ohia, koje je obožavaju, kao i ona njih. Prekrasno!” kaže Halem.

 Međutim, ni DeGeneres ne može svakoga osvojiti svojim šarmom; prošle je godine orgnaiziran prosvjed protiv tvrtke J.C. Penney jer je zaposlila DeGeneres kao svoju predstavnicu. Međutim, još jedan pokazatelj da su se stvari promijenile vidljiv je upravo u potpori koju je glumici pružila spomenuta tvrtka, i to ista ona koja je 15 godina ranije, kada je DeGeneres izašla iz ormara, povukla svoje reklame iz njezine serije. 

Prevela i prilagodila: Sara Sharifi

Novi Zakon o dadiljama

Idući tjedan na snagu stupa novi Zakon o dadljama. Tako one/i više neće moći raditi na crno već će morati otvoriti obrt. One/i koje to ne učine biti će kažnjene/i sa 15.000 kuna.

Usluge čuvanja djece na području Hrvatske davalo je oko 10.000 ljudi. Većina njih nije školovana za taj posao pa će se novim Zakonomta brojka vjerojatno znatno samnjiti.

One osobe koje ostanu u ovom poslu mogle bi značajno povisiti cijenu rada jer će ih otvaranje obrta dodatno koštati.

Novi zakon donijet će i neka nova ograničenja. Tako će se jedna osoba u stambenom prostoru moći brinuti za maksimalno šestero djece, od čega će se ukoliko je dvoje njenih oni brojati kao jedno dijete.

U toj grupi smije biti samo jedno dijete mlađe od jedne godine i samo jedno dijete sa poteškoćama u razvoju.

Također, uvedene su i neke promjene kada je u pitanju obrazovanje. Od sada će dadilje morati imati završenu srednju školu i uz to završen tečaj za dadilje.

Dadiljama je ipak dano godinu dana vremena da se prilagode i pripreme na novi zakon.

Feminizam – riječ zbog koje se u “pristojnom društvu” podižu obrve

Što to kod riječi “feminizam” toliko plaši ljude? Posljednjih nekoliko mjeseci sam provela putujući svijetom držeći predavanja o antikapitalizmu i ženskim pravima, i svaki put vodila sličan razgovor: muškarci koji mi govore da nisu feministi,već su za jednaka prava. Ili mlade žene koje mi objašnjavaju da unatoč vjerovanju u jednaku plaću za jednak rad, unatoč protivljenju seksualnom nasilju, unatoč vjerovanju u ženska prava na sve slobode koje muškarci uživaju već stoljećima, nisu feministkinje. One su nešto drugo, nešto vrlo slično femistkinjama, ali ne uključuje samu riječ.

Feminizam je ona riječ na F koja će doista podići obrve u “pristojnom društvu”. Izgovarajući ju  implicira se da možda imate zahtjeve koji se ne mogu ispuniti čekajući nekog muškarca na vlasti da učini svijet malo poštenijim. To je riječ koja sugerira nezadovoljstvo, čak i ljutnju – a ako postoji nešto što fina djevojka ne bi trebala biti, to je ljuta.

Često strah od riječi “feminizam” dolazi od samih žena. U mnogim godinama aktivizma, često sam čula da se feminizam jednostavno treba “rebrendirati”; treba naći bolji, više umirujući način traženja da se žene tretira kao ljudska bića. To je tipično rješenje u  ovo doba PR-a i politika fokusnih grupa. Kako god to odlučili nazvati, praktična jednaka prava za žene će uvijek biti zastrašujuć prospekt za one zabrinute za gubitak muških privilegija. Stoga nije ni čudo da se feminizam stereotipizira kao agresivan pokret, pun ludih žena posvećenih uništenju muškog roda, koje neće stati dok ne budu doručkovale na prženim mudima. Trebalo bi biti očito da većina ljudi o feminizmu uči iz patrijarhalnih masovnih medija i kao rezultat toga, većina ljudi ostaje zbunjeno što borba za rodnu slobodu na kraju znači.

Mediji su stvorili i podržavaju bujicu stereotipa o feminizmu koji fasciniraju i muškarce i žene upravo zbog svojih krajnjih golemih zahtjeva za redistribucijom moći. Stereotipi se obično fokusiraju na najsitničavijim detaljima: članak o tome koliko je”feministički” kada žena ne brije pazuhe garantira dosta prometa na internetskim stranicama novina, iako puno manje od članka o manjoj mirovini za žene nego muškarce koji rade pola radnog vremena.

Stereotipi ovog tipa su učinkoviti iz razloga što ciljaju na neke naše najintimnije strahove o tome što bi rodna jednakost mogla značiti. Na primjer, komentari o  “feministkinjama” kao ružnim, muškobanjastim, dlakavim ženama, sadrže prijetnju da biti otvoren može naštetiti našoj rodnoj jednakosti. Muške feministi, kada su dovoljno hrabri da se tako identificiraju, se naziva feminiziranima i mekušcima ili ih se optužuje da se igraju politike da bi dobili žensku pažnju. Takvi napadi su dvostruko učinkoviti jer imaju osnova u istini – feminizam prijeti starim rodnim ulogama, ali samo kako bi nas oslobodili da definiramo uloge “muškarca” i “žene” kako god mi željeli.

Često kada se žene brinu da ih se doživljava kao “mrziteljice muškaraca”, zapravo smo zabrinuti da tražimo previše promjene, da nas muškarci u našim životima neće više voljeti. Kada muškarci nazivaju žene “mrziteljicama muškaraca”, to dolazi iz sličnog mjesta, straha da će žene biti ljute na njih ili ih kriviti za nepravdu.

A ipak razlog zbog kojeg nastavljam pisati, govoriti i propagirati feministička pitanja jest upravo jer poštujem muškarce. Poštujem muškarce i stoga vjerujem da su puno više od dvodimenzionalnih likova koje stvaraju “tradicionalni” pojmovi muževnosti. Zbog toga što poštujem muškarce vjerujem da većina njih ne žele živjeti i umrijeti u svijetu koji degradira žene.

Zašto sam feminstkinja, a ne vjerovatelj u jednaka prava? Prvo, zato što svaka žena koja traži samo jednaka prava kao muškarci nema mašte. Nemam želje za jednakošću s muškarcima unutar sistema poretka i moći koji polagano istiskuje duh većine ljudi koji su imali tu nesreću da se ne rode u bogatstvu.

Drugo, feministkinja sam jer u Britaniji rodna ravnopravnost pada svakim danom sve više.  Prošli mjesec je izvješće Rod i moć koje radi Counting Women In, pokazalo da je zastupljenost žena na glavnim pozicijama u politici, medijima, gospodarstvu i umjetnosti  značajno pala zadnjih nekoliko godina. Izvješće zaključuje da dijete rođeno ove godine će podizati mirovinu dok dođe vrijeme jednake zastupljenosti žena u vladi, ako to uopće i doživi. Ako nam je doista stalo do jednakosti, nije dovoljno sjediti i čekati da sustav moći postane “više” jednak. Sada više nego ikada prije nije dovoljno samo biti “za jednaka prava.”

Prevela i prilagodila: Iva Butorac

Margita Stefanović – heroina jugoslavenskog rocka

Najveća heroina jugoslavenskog rocka Margita Stefanović Magi rođena je na današnji dan, 1. travnja 1959. godine u Beogradu, prenosi Vox Feminae.

Bila je iznimno talentirana za glazbu i svirala je od najranije dobi. Srednju glazbenu školu završila je u klasi s Ivom Pogorelićem. Margita upisuje arhitekturu, koju završava iste godine kada je osnovan bend Katarina II. Iako će se mnogi složiti da  je pridruživanje bendu zasigurno bila prekretnica koja joj je promijenila životni put, Magi kao najvažnije događaje u životu navodi prvo glazbeno natjecanje i period nakon završetka studija.

“Tada su mi se događale sve lijepe stvari u životu – putovanja, ljubavi… Jednog dana, vraćajući se kući avionom, gledala sam oblake ispod sebe i mislila da ću u životu ili tako lepo živeti i lagati se, ili se neću lagati. Izabrala sam ovu drugu opciju,” rekla je Magi.

U proljeće 1982. godine upoznaje Milana Mladenovića, čiju molbu da se pridruži bendu prvotno odbija i odlazi na tromjesečno putovanje Južnom Amerikom, ali kasnije pristaje i  svira klavijature sve do raspada benda. Grupa je nastala već spomenute 1982. godine, kada su Mladenović i Dragomir Mihajlović Gagi, inače Margitin rođak, nakon raspada grupe Šarlo Akrobata odlučili osnovati novu i nazvati je Katarina II. Pridružili su im se i Bojan Pečar na bas gitari te Ivan Vdović VD na bubnjevima. Početkom 1984. izdali su prvi album. Nedugo zatim, VD napušta grupu, Gagi odlazi u vojsku, a na mjesto bubnjara dolazi Ivan Fece Firči.

EKV u takvom sastavu kreću na svoju prvu jugoslavensku turneju te ubrzo mijenjaju naziv u Ekatarina Velika, kasnije poznat i po skraćenici EKV.

Godine 1985. objavljuju album Ekatarina Velika, godinu dana kasnije S’ vetrom uz lice, na kojem su se nalazile legendarne pjesme Ti si sav moj bol i Kao da je bilo nekad, a nakon njega slijedi Ljubav (1987.), album koji odražava, kažu kritičari, ‘atmosferu uzmemirenosti i depresije, posebno u pjesmi Tonemo‘.

Vrhunac popularnosti ostvaruju 1989. s epitetom ‘grupe godine’ i albumom gotovo proročanskog naziva Samo par godina za nas. Narednih godina izdaju još dva albuma, Dum dum i Neko nas posmatra. Pokušaji ponovnog okupljanja nikada nisu realizirani. Naime, godine 1992. umire Vdović, 1994. Mladenović, a 2002. Magi.

Karijera izvan i nakon EKV-a

Margita Stefanović skladala je glazbu za nekoliko filmova, kao što su Prvi put s ocem na jutrenje, Vera Hofmanova, Plavi plavi, kao i za kazališne predstave Klasni neprijatelj, Tri sestre, Kaput mrtvog čoveka i druge. U filmu Gorana Markovića Tajvanska kanasta pojavila se u ulozi Dragane, kao i sam EKV izvodeći pjesmu Tatoo.

Govorila je da je ‘sviranje reakcija na stanje stvari, na sve oko nas, na sve što nam se dopada ili ne dopada’.

“Ja sam glazbenica i moje je da sviram. Ono što mogu jest svirati kroz sve ovo”, istaknula je u jednom intervjuu.

Nedugo nakon raspada EKV-a, Magi svira u bendu Kurajberi, a oformljuje i bend EQV, s kojim objavljuje album Ti si sav moj bol, nazvan prema postojećoj pjesmi EKV-a. Godine 1996. odsvirala je nekoliko koncerata s Električnim orgazmom. Iste godine postaje članicom udruženja književnika Ars Antibari, koje objavljuje nekoliko njezinih priča u knjigama Izgleda da će jugo i Da li da ti kažem ko te je ubio, Gea?

Crnogorski književnik Željko Milović opisao ju je kao ‘laku i lepršavu, nježnu i odlučnu u isto vrijeme’. Kaže da je mrzila Beograd iz dna duše, a da je opet ekstremno uživala u njemu.

{slika}
“Dok sam pripremao drugi zbornik Ars Antibarija, Izgleda da će jugo, preko zajedničkog prijatelja poslala mi je malu, crnu svesku i u njoj gomilu kratkih priča, isječaka iz pripovijetki, crteža, vinjeta, samo njoj svojstvenih kombinacija čudno dizajniranih slova, slika i zagonetki. Na koricama je bila zakačena poruka: ‘Bolje da je kod tebe. Ja ću sve da pogubim. U strašnom Beogradu’. Znala je. Naravno da je znala”, rekao je.

Pod ovim ‘naravno da je znala’ Milović se referira na posljedice Margitine dugotrajne borbe s heroinom i njen predosjećaj da će uskoro umrijeti. Nakon smrti oca, poznatog redatelja Slavoljuba Stefanovića-Ravassija, Magi prodaje njihov raskošan stan na Slaviji i živi posvuda, a naposljetku i u skloništu za beskućnike u Voždovcu.  

“Sve je odavalo sliku potpunog poraza. Stan bez ičega u njemu, bez kreveta, sa dvije, tri kartonske kutije umjesto ormara. I ništa više. A Magi mršava, upalih obraza, nepovezanog govora. Za onaj stan su me vezivale ružne uspomene. Morala sam sve da prodam”, zvučala je neuvjerljivo,” opisao je Milović jedan od njihovih posljednjih susreta.

Veliko silaženje

Magi, poznata po izjavi da je ‘sreća jedino što kad se deli raste’, 80-ih godina na vrhuncu slave, zapravo je bila duboko nesretna.

“Moj osećaj osamdesetih je kao jedno veliko silaženje. Silaziš, a svaki stepenik je sve veći, sve sporije, ali sve sigurnije i definitivnije ka dole. Žao mi je što ne živimo u nekoj drugačijoj, zdravijoj zemlji, što svi zajedno nismo malo zdraviji, realniji, prizemniji, pa da stvari drugačije funkcionišu, da se drugačije definišu”, izjavila je.

Za Margitu je vezana i urbana legenda o jednom od prvih beogradskih grafita na njenoj zgradi na Slaviji – Margita je dečak – koji aludira na to da je bila potpuno atipična djevojka tog vremena.

Mnogo godina kasnije, grafit je izblijedio, a neki novi klinci napisali su ‘Prozor mora pasti’.

{slika}
U čast Magi, njena dugogodišnja prijateljica i književnica Lidija Nikolić napisala je opsežnu knjigu Osećanja. O. sećanja., zamišljenu kao ne sasvim tipičnu biografiju koju je pisala više od tri godine.

“Prvobitna zamisao bila je da knjiga bude sazdana samo od mojih sjećanja. Međutim, kasnije sam počela dodavati Margitine dnevničke bilješke i pisma, njene crteže i nepoznate fotografije i dokumente. Nerijetko sam već opisane događaje pronalazila zabilježene Margitinom rukom i svoj tekst zamjenjivala njenim”, rekla je književnica u razgovoru za Novi list.

Nedavno je i Zoran Predin, nekadašnji pjevač kultne grupe Lačni Franc, objavio pjesmu Kosa boje srebra, inspiriranu upravo ovom velikom umjetnicom.

“Sanjao sam Margitu koja me nije prepoznala i kako to obično biva u snovima, sve je bilo nedovršeno i nejasno. Onda sam dobio ideju da kao aluziju na njihovu pjesmu Oči boje meda napravim svoju Kosa boje srebra. Mislim da znam zašto me nije prepoznala – ja sam u međuvremenu ostario”, pojasnio je.

Iza sebe, zajedno sa EKV-om, Magi je ostavila osam albuma te održala stotine velikih i malih koncerata širom bivše Jugoslavije. Osim po impresivnom glazbenom naslijeđu, ostat će zapamćeni po tome što su bili daleko ispred svog vremena.

Magi se u 43. godini života na nekom drugom mjestu pridružila ostatku originalne postave benda i ostvarila njihov davni plan da ponovno budu zajedno.

Drugačije princeze

Prije nego sam (u 41-oj godini života) postala majka, okušala sam se u svemu i svačemu, uključujući i hip-hop. Hip-hopom sam se uglavnom bavila u kontekstu kazališta (imala sam vlastiti solo show u sklopu kojega sam istraživala kako se pomoću glazbe možemo boriti protiv seksizma), no s vremena na vrijeme bih zgrabila mikrofon u nekom klubu i upustila se u freestyle.

Tko bi rekao da će mi te vještine dobro doći u mojoj najnovijoj borbi protiv seksizma – onoga u dječjoj književnosti!

Prošle godine, moja dvogodišnja kćerka i ja često smo odlazile u obližnji restoran koji nudi mnogo igračaka i knjiga za obitelji s malom djecom. Ja bih sjedila na kauču kraj dječjeg stola, kćer bi mi dodala knjigu i zajedno bi se prepustile priči. Jednom je prilikom za čitanje odabrala Disneyevu Snjeguljicu. Poznata priča sažeta je na svega osam stranica, no standardni elementi su tu: slatka princeza, zla kraljica, jabuka, duboki san, prinčev poljubac.. Znate već kako to ide. U to vrijeme moja kćer još nije mogla niti izgovoriti riječ ‘princeza’. Odlučila sam preuzeti stvari u svoje ruke i bez previše oklijevanja, jednostavno krenula s improvizacijom (ili, ako hoćete, freestyleom) na temu Snjeguljice. Pogledala sam prvu sliku i pokušala zamisliti što bi pisalo kada junakinja ne bi bila slatka mala princeza. Duboko sam udahnula i rekla prvo što mi je palo na pamet: “Snjeguljica je bila aktivistkinja za prava životinja”, izgovorila sam. Budući da nije bilo nikoga tko bi osporio moje riječi, moja kćer je prihvatila ovu novu verziju. Okrenule smo sljedeću stranicu, a ja sam nastavila ispredati svoju alternativnu priču:

  {slika}

Snjeguljica je bila aktivistkinja za prava životinja.

Njezina teta bila je jako ljuta jer je imala prilično loš dan,…

pa je Snjeguljica odlučila otići na probu sa svojim bendom.

Nakon probe bila je jako gladna  pa joj je njena baka donijela jabuku da se okrijepi.

Mljac!

Nakon užine, došlo je vrijeme da malo prilegne.

Kad se probudila, bilo je vrijeme da se spremi i ode na posao..

u plesnu školu, gdje je radila kao učiteljica plesa.

Znam, znam, moja priča baš i nema smisla. No, ako malo bolje razmislite, ni Disneyeva Snjeguljica nema nekog pretjeranog smisla! Zašto bi moćnu kraljicu bilo briga što je neka klinka koja živi u šumi ljepša od nje? Muškarce koji spašavaju uspavane djeve ‘čarobnim’ poljupcima da ne spominjem! Ta priča nije samo besmislena, već i prilično uznemirujuća.

{slika}

Dok moja kćer ne nauči čitati, ja sam ta koja ima kontrolu nad svim pričama koje zajedno čitamo. Neke sam medijske bitke izgubila: odustala sam od zabrane televizije i povremeno joj dopuštam da gleda žensku gimnastiku dok joj pletem kosu, katkad i Ulicu Sezam ili Teletubbiese.  Ali Disneyeve princeze su živi otrov! Životi djevojčica u SAD-u kontaminirani su pričama o princezama koje (uz povremenu dičnu iznimku) sve slijede isti obrazac: žene su pasivne i kompetitivne, spas stiže u obliku muškarca.

 

Nakon iskustva sa Snjeguljicom, improvizacije s pričama o princezama postale su uobičajena praksa. Ove smo godine bile na rođendanskoj zabavi kod djevojčice koja posjeduje čitavu kolekciju Disneyevih knjiga. Opazivši šarene naslovnice, moja kćer je poskočila od radosti i zahtijevala da joj čitam. Kad sam krenula sa svojim freestyleom, slavljeničina mama mi se zavjerenički osmjehnula. Šokiralo me kada sam shvatila da svaka priča završava brakom, plesom i poljupcem (Merida hrabra nije bila dio kompleta). U jednom je trenutku jedna od djevojčica uzviknula: “Priča ne ide tako!” “Moja priča je malo drugačija”, objasnila sam i nastavila po svom. Bilo mi je prilično teško uvjerljivo objasniti uporno plesanje i cmakanje, ali dosljedno sam se držala priče da su sve te djevojke prijateljski nastrojene učiteljice plesa.

 {slika}

Najvažnije je da svojoj kćerki dam do znanja da postoji alternativa, da je drugačije čitanje priče moguće. Svjesna sam da ju neću moći vječno štiti od utjecaja medija: uskoro će naučiti čitati, postupno će gledati sve više filmova, televizijskih emisija, serija… No, to ne znači da se namjeravam držati po strani i prešutno odobravati štetne poruke i priče poput one o uspavanoj djevojci koju u život vraća poljubac princa.

 

Prevela i prilagodila: Nada Kujundžić 

Četrdeset dana za život: Vjernici-prosvjednici

U centru Londona, ispred Britanskog centra za savjetovanje u trudnoći (British Pregnancy Advisory Service, u daljnjem tekstu BPAS), jedan mladić mi priča kako je uspio u svom prvom ‘spašavanju’ (save) toga dana.

“Imala je dvanaest godina, a uopće nije znala tko je otac. Čvrsto je odlučila da će napraviti pobačaj. Sada je ušla unutra, no samo kako bi napravila ultrazvuk. Pristala je nakon toga otići samnom, mi imamo kliniku u kojoj će joj pružiti svu pomoć koja joj je potrebna kako bi iznjela trudnoću do kraja”, uzbuđeno je prepričao.

Za Josepha, mladog tridesetogodišnjaka koji tvrdi kako je entuzijastični član anti-abortivne grupe 40 dana za život ‘od rođenja’, ovo je još jedna mala pobjeda u Božje ime. Objašnjava kako se ‘spašavanje’ odnosi na situaciju kada intervencija od strane člana grupe rezultira time da trudnica odustane od abortivnog zahvata koji je namjeravala izvršiti u klinici. Na stranici grupe 40 dana za život tvrde kako su takvim djelovanjem u 40 dana (koliko traje Korizma) spasili 554 djece.

40 dana za život je vjerska antiabortivna kampanja koja tijekom Korizme organizira postavljanje šatora ispred zdravstvenih klinika, s ciljem spriječavanja žena, ‘umova zatrovanih kampanjama za ubijanje djece’, u namjeri da okončaju trudnoću. Metode djelovanja su im različite, od dijeljenja rozih ili plavih molitvenih krunica na vratima klinika do dijeljenja letaka koji se čitateljici obraća s ‘mama’, s pitanjem: Kako ćeš jednog dana pogledati svojoj djeci u oči?

Abigail Fitzgibbon, menadžerica javnih politika za BPAS, kaže kako zaposlenici i zaposlenice nastoje ublažiti nevolje pacijentica najbolje što mogu, no na kraju ostaju bespomoćni/ne.

“Sama sam svjedočila efektima tijekom ova četiri tjedna što sam promatrala prosvjednike/ce: tinejdžer koji čeka svoju djevojku koja odsutno uzima pamflet te nakon toga uzrujano odlaze iz klinike; par koji se sat vremena skrivao u grmlju čekajući da prosvjednici/ce odu; srednjovječna majka troje djece koju, dok vozi dječija kolica i ide prema klinici gnjave pitanjima poput ̓’Vi već imate djecu! Što to radite?'”, prepričala je.

Joseph, koji je odrastao u domu gdje su njegovi roditelji redovito kući dovodili trudne tinejdžerice da ih ‘spase’, govori o potrebi ‘preobraćanja’ zaposlenika/ca klinike jednako kao i pacijentica.

“Bog nas sve voli, čak i one koji čine genocid”, rekao je.

U zgradi u Bloomsbury-u ispred koje Joseph djeluje, BPAS zaposlenica mi govori kako redovito viđa prosvjednike/ce koji/je održavaju svoja ‘molitvena bdijenja’.

“Mi poštujemo njihovo pravo na miran prosvjed”, govori mi zaposlenica i dodaje kako ‘svi shvaćaju da se zapravo radi o zastrašivanju’.

“Znaju da nemamo dugo radno vrijeme, no oni ostaju ovdje do osam navečer, često sa svojom malom djecom. Prošle godine, jedan zastrašujući čovjek fotografirao je naše klijente/tice na vratima, te smo se obratili udruzi 40 dana za život da ih pitamo zašto to rade. Oni su rekli da taj čovjek nema nikakve veze s njima. Možda on zaista nije imao nikakve veze s njima, no jednom kada stvorite zastrašujuću atmosferu, morate preuzeti i odgovornost za ljude kakve ta atmosfera privuče. Nedavno, jedan čovjek me sustavno promatrao i pratio kada bi odlazila kući nakon posla, sam, u mraku”, naglasila je.

Neki konzervativni članovi i članice Parlamenta, poput Nadine Dorries, tvrde kako bi televizijski spot na reallity TV-u pomogao da se ‘upozori’ na vremenska ograničenja pri vršenju abortusa. Naime, još u listopadu 2012. godine,  tajnik zdravstva Jeremy Hunt podržao je prijedlog zakona koji bi prepolovio vrijeme trudnoće unutar kojega se abortus može izvršiti. Abortus bi se morao izvršiti u prvih 12 tjedana trudnoće, umjesto u dotadašnjih 24. Sve to dovelo dovelo je do ponovnog zanimanja javnosti za pitanje pobačaja. Vodile su se debate u Parlamentu, a novine su pune različitih komentara i članaka o ovom pitanju. Kao odgovor na to, BPAS je proveo svoju prvu propagandnu  kampanju za pravo žena na izbor. Na plakatima diljem države piše:’Kako zovete ženu koja je imala pobačaj? Majka. Kćer. Sestra. Prijateljica’.

U međuvremenu, dokazi koji ukazuju na to da grupa 40 dana za život prosvjeduje u Ujedinjenom Kraljevstvu – pogotovo Londonu i Birminghamu – sve su brojniji i jači u posljednje dvije godine. No, prosvjednici su još mnogo malobrojniji od takvih grupa u Sjedinjenim Američkim Državama, gdje često pojedinci kleče na hladnim pločnicima satima, kako bi izvršili dvanaestosatno bdijenje koje od njih zahtjeva središnjica, locirana ‘negdje u Texasu’. 

“Dvanaest sati je najduže koliko sada možemo efektivno napraviti, no održali smo i jedno 24- satno bdijenje ove godine koje je prošlo dobro”, rekao mi je Robert Colquhoun, direktor pokreta u Velikoj Britaniji.

“Od 2010. godine, naš pokret je prerastao od jednog bdijenja u Londonu do 10 bdijenja diljem države, a sada održavamo ukupno 500 sati bdijenja tijekom Korizme. Između 2011. i 2013 godine, vidimo da brojevi prosvjednika/ca i bdijenja eksponencijalno rastu- 2013. godina je naša najuspješnija godina do sada”, istaknuo je.

Glasnogovornica klinike i pro-choice organizacije Marie Stopes  kaže kako je njena glavna briga obračunati se s ‘netočnim informacijama datim ženama od strane prosvjednika i prosvjednica’. Zasićenost emotivnim diskursom o “vašoj maloj bebici”, njihove pseudo- medicinske izjave koje impliciraju da pobačaj često uzrokuje “ozbiljne psihičke komplikacije”- sve je to taktika zbog koje su prosvjednici/ce dobili pogrdan naziv 40 dana za laž, koji su im dali protu- prosvjednici/ce.

Opet, na osobnoj razini, ljudi iza plakata nisu čudovišta kakvim ih možda smatrate. Pokušavajući shvatiti zašto prosvjednici čine to što čine, smatram ih u najmanju ruku prijateljski orijentiranima, čak i kada im kažem da sam novinar. Gotovi svi prosvjednici i sve prosvjednice su imigrirali/le iz katoličkih država, poput Poljske, gdje njihove Crkve pozivaju na žrtvovanje ‘za zajednicu’. Mlađi prosvjednici/ce imaju iznenađujuće malo evanđeličkog entuzijazma; oni sjede na stolicama za kampiranje, dijele toplu čokoladu, bdijenja smatraju ‘prijateljskim druženjem’ i sl.

“Najveći neprijatelj je indiferentnost”, Colquhoun mi je rekao, a te riječi mi odzvanjaju u ušima dok promatram novu generaciju prosvjednika/ca protiv pobačaja, koji zbijaju šale oko kutija prepunih plastičnih modela fetusa. Teško je očekivati da bi grupa tih mladih ljudi mogla potrajati. Hoće li nestati s ekonomskim i socijalnim poteškoćama recesije, ili će zaista jačati, kako to Colquhoun zamišlja? To pitanje je nevažno za one osobe koje je grupa 40 dana za život  uspjela natjerati da promijene odluku. Za te osobe, prisutnost ove grupe osjetit će se do kraja života.

Prevela i prilagodila Iris Duka