sdadmin, Author at Libela - Page 1219 of 1806

‘Plan 21 je ugovor kojeg je Vlada sklopila s građanima i građankama i mora ga poštovati’

Posted on March 20, 2013 by sdadmin

Tijekom jučerašnjeg dana u Saboru došlo je ozbiljno razmimoilaženja u mišljenju stranačke kolegice i kolege. Bivša ministrica zaštite okoliša i prirode Mirela Holy usprotivila se prijedlogu Zakona o zaštiti prirode koje je branio njezin nasljednik Mihael Zmajlović.

Holy smatra da taj prijedlog zakona nije u skladu s Planom 21 i njime se neće provesti reforma politike zaštite prirode.

“Smatram da je Plan 21 ugovor koji je Vlada sklopila s građanima i građankama Hrvatske koji su joj ukazali povjerenje i taj se ugovor mora poštovati. Odluku o neispunjenju politika iz Plana 21 ne može donijeti ni ministar, ni premijer, pa čak ni Vlada u cjelini, jer za to nisu dobili mandat od građana i građanki Hrvatske”, pojasnila je bivša ministrica zaštite okoliša i prirode.

Njezine izjave je stranački kolega Zmajlović odbacio kao zlonamjerne i licemjerne.

“Izjava da se ovim zakonom odustaje od Plana 21 mogu reći da je zapravo zlonamjerna, licemjerna i iznad svega netočna. Dakle, jedinu motivaciju za takvu izjavu mogu naći samo u želji da se našteti Vladi, a sve ostalo ostavljam da zaključe građani”, izjavio je Zmajlović novinarima u Saboru.

Reagirao je time na pojedinačno izlaganje Mirele Holy koja je poručila kako, za razliku od Kluba zastupnika SDP-a, ona neće podržati spomenuti zakon. Danas je otišla i korak dalje.

“Nije važno što gospodin Zmajlović kaže, svatko ima pravo na svoje mišljenje, ali Plan 21 se treba provoditi, a ovaj prijedlog Zakona o zaštiti prirode se s njim kosi. Ako zakon prođe, odlazim iz SDP-a”, decidirano je izjavila bivša ministrica, prenosi RTL.

Zašto radim s afričkim žrtvama silovanja?

Posted on March 20, 2013 by sdadmin

“Je li moguće s nas je svijet zaboravio”, još uvijek me proganjaju te Fatimine riječi. Fatima je žrtva silovanja u Darfuru.

Naime, u ljeto 2006. godine sam provodila intervjue s 25 žena koje su preživjele genocid u Darfuru. Radilo se o projektu istraživačkog aktivizma. Žene su čekale satima, na urnebesno visokim temperaturama, kako bi podijelile svoje stravične priče o napadima na njihovo selo. Žestoko sam se borila protiv suza koje su navirivale dok su žene pričale o silovanjima koje su preživjele i o svojoj djeci koju su janjawedske paravojne sile ubijale, nerijetko i pred njihovim očima. To je putovanje bila svojevrsna prekretnica u mom životu.

Pri povratku u svoj udoban život kao profesorice na Penn Stateu u SAD-u, iz prve sam osjećala krivnju. Breme ženske patnje i potrebe da učinim nešto po pitanju genocida u Darfuru je bilo silno – i paralizirajuće. Moja mi je vlastita reakcija bila zbunjujuća i potpuno nova. Nikada do sada nisam iskusila takav nedostatak riječi i osjećaj nemoći u svih 20 godina aktivizma i borbe za društvenu pravednost. Osjećala sam ogromnu odgovornost da odam počast preživjelim ženama i da učinim nešto za njih. Ali kako? Kada sam uronila u transkribiranje intervjua, osjećaj krivnje je otvorio put da shvatim kako je moja privilegiranost zapravo pokretač pozitivne promjene.

“Ja sam mogla napustiti Čad. Te su se žene suočavale sa svakodnevnim životom u izbjegličkom kampu”, pomislila sam. Moja je inertnost time bila neopravdana.

Započela sam s radom u pokretu protiv genocida Save Darfur tako što sam držala govore u dnevnim sobama, sinagogama, srednjim školama, podrumima crkava, na fakultetima i na kampusima. Dobila sam Carl Wilkens novčana sredstva u sklopu Genocide Intervention Network (danas poznatije kao United to End Genocide), koja su mi pomogla da proširim aktivističku mrežu, pružila su mi mogućnosti i znanja o drugim krizama, uključujući i silovanja u Demokratskoj Republici Kongo. U to sam vrijeme osmislila frazu ‘najgore mjesto za biti ženom’ ciljajući protom na DRK. Kako je to moguće, mislila sam, s obzirom na stravične događaje u Čadu? Kako Kongo može biti gori?

U zemljama koje su ovijene konfliktima, ne bi smjelo postojati natjecanje u brutalnosti nad ženama. Ali bilo je jasno da moj rad ne smije stati na Čadu. Dok sam još promišljala o provokativnoj, ali problematičnoj etiketi najgoreg mjesta, shvatila sam da trebam otići u Kongo.

Uguglala sam ‘travel Congo’ i malo sreće me je dovelo do mlade žene iz Amerike koja je radila u Panzi Hospital, koju je osnovao dr. Denis Mukwege, i koja je pomogla preko deset tisuća žrtava silovanja, od kad se službeno otvorila 1999. Zahvaljujući volji te nepoznate žene da pomogne potpunoj strankinji, došla sam u Bukavu, gradu na ruandskoj granici, gdje je smještena Panzi bolnica. To je bilo ljeto 2009. i ja sam tamo ostala tri tjedna.

Moje vrijeme provedeno tamo imalo je transformativni učinak. Intervjuirala sam 30 žena o seksualnim napadima koje su preživjele, o stigmu kroz koju prolaze, kako se s time nose i o njihovim nadama o budućnosti. Moje je cilj bio da zabilježim njihova iskustva kako bih napravila rad i nastavila borbu na problemima silovanja i sukoba. Na kraju bih se sastala s članovima i članicama Kongresa, predala intervjue i objavila svoje istraživanje. Sve u svemu, moj je cilj, tada kao i sada, da čim više ljudi sazna za strahote koje se odvijaju u DRK. Dok sam boravila u Panzi bolnici, prvog puta, podučava sam istraživačke metode studentima i studenticama medicine koji su također boravili tamo.

Svaka od 30 žena s kojima sam razgovarala podijelila je sa mnom nezamislive terore, strah i patnje. Najmlađa od njih imala je tada samo 15 godina i nju ću zvati Mateso.

Isprva nisam imala namjeru intervjuirati Mateso za svoje istraživanje. Nije bila punoljetna, te automatski nisam mogla dobiti njen informirani pristanak kao sudionice istraživanja. No, ona je uporno tri dana dolazila, usprkos mojem protivljenju. Shvativši da joj je to zaista bitno, konačno sam popustila. Pravno, nije bilo mogućnosti da iskoristim to u istraživanju, ali sam ju mogla poslušati.

Mateso je govorila o svojem iskustvu. Imala je trinaest godina kad ju je naoružana skupina otela i držala kao seksualnu robinju, čitavih godinu dana. Tek nakon što je rodila mrtvorođenče, kaže, uspjela je pobjeći. Ljubazni su je stranci doveli u Panzi. U bolnici je zadržana dvije godine jer je prolazila kroz višestruke operacije koje su bile potrebne da se izliječi fistula zbog čega je ostala inkontinentna.

Kada sam ju upitala, zašto je njoj važno podijeliti iskustvo sa mnom, ona je odgovorila: “Ja vama govorim svoju priču, jer mnogi ne znaju. Ja želim da ju vi ispričate drugima”.

Tokom vremena koje sam provela u Panzi bolnici, Mukwege mi je objasnio kako želi pomoć oko održanja svoje bolnice. Bila sam zahvalna na potrebi ali sam se odmakla od uključenja – bila sam previše zauzeta kao profesorica. Ali, ganuta Matesinim zahtjevom i njenom hrabrošću, vratila sam se u SAD kako bih djelovala, širila i zagovarala svoje istraživanje i želju da pomognem.

Organizacije poput Friends of Congo i Enough Project su sastavile profil krize u istočnoj DRK i ljudi su bili gladni informacija o tome kako pomoći. Svaki puta kad sam držala govore, shvatila sam, da su moji govori promašene prilike za prikupljanje donacija. Publika je bila ganuta iskustvima zlostavljanih žena, svi su htjeli donirati novac, ali nije bilo mehanizma koji bi to omogućio.

Mukwege je bio oduševljen. Ja sam bila prestrašena. Stoga sam se obratila za pomoć svojem prijatelju, umjetniku, Peteru Frantzu. Nas troje smo zajednički pokrenuli projekt Panzi Foundation USA 2010. godine. Povećana pozornost medija o seksualnim nasiljima u Kongu, internacionalno priznanje Mukwegeinog rada u Panzi, i samo spominjanje zaklade u kolumnama Nicholasa Kristofa, pomoglo je našem uzdizanju. Zaklada je napredovala brzinom svjetlosti.

Sada, zaklada osigurava privremeni smještaj za žrtve seksualnog nasilja nakon što napuste bolnicu. Mnoge se žene ne mogu vratiti kući nakon liječenja jer su ih obitelj i supružnici napustili. U privremenim stanovima (tzv. Maison Dorcas) one ostaju od šest mjeseci do godine dana. Ta skloništa imaju mjesta za trideset žena i pedesetero djece, no trenutno je u izgradnji kuća koja će primati sto žena i dvjesto do tristo djece. Održanje kontakta sa ženama koje su napustile sklonište je ekstremno teško jer se mnoge od njih vraćaju u ruralne sredine, gdje nema telefona. Ali dok su u Masion Dorcas, one su slobodne sudjelovati u satovima pisanja, pravnim instrukcijama, ili treninzima za razvoj mentalnih i fizičkih vještina. Cilj toga je da nauče vještine koje će im pomoći da budu neovisne i da zarađuju za sebe, neovisno o stigmi i odbijanju na koje nailaze u obitelji i društvu.

Često putujem u Panzi da provedem istraživanje. Na zadnjem putovanju, provela sam tri mjeseca intervjuirajući pacijentice koje su rodile dijete začeto silovanjem kako bih bolje shvatila što prolaze. Iako se ne mogu vratiti u Čad iz sigurnosnih razloga, i se dalje zalažem da žene i ljude u Darfuru. A za Fatimu i Mateso, želim zauvijek biti sigurna da ih se neće zaboraviti.

Prevela i prilagodila Marta Jagušt

Izborne inovacije – prilika za demokratizaciju demokracije

Posted on March 20, 2013 by sdadmin

Dok povjerenje građana i građanki u politiku i poltičke procese kopni iz dana u dan, a neizvjesnost raste za razliku od prostora za javnu raspravu, demokracija se opet meškolji pod znakom upitnika. Ako uopće živimo u demokraciji? No, je li rješenje odustati ili energiju uložiti u njezino očuvanje i usavršavanje kao kontinuirani zadatak svih građana, ali ne samo svakih četiri godine na izborima koje se već ofucano naziva “slavljem demokracije”?

Odgovore na ta i mnoga druga pitanja nastoji pružiti Sajam izbornih inovacija – dvodnevna međunarodna konferencija koja traje u Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici u Zagrebu u organizaciji GONG-a.

“Participativnost, jednak pristup odlučivanju te deliberativnost temeljna su načela demokracije koja se u uvjetima teške gospodarske krize opet nalazi pod znakom pitanja i potrebno ju je očuvati i usavršavati. GONG smatra da tu krizu treba prevladati i zalaže se za demokratizaciju demokracije”, istaknuo je Berto Šalaj, predsjednik Vijeća GONG-a i profesor na zagrebačkom Fakultetu političkih znanosti.

“Slobodni transparentni izbori su važan faktor demokracije i na svaki izborni sustav stalno treba unaprijeđivati kako bi služio svojem glavnom cilju. Birači postaju sve zahtjevniji i sve više žele biti uključeni, a političke elite moraju biti spremne odgovarati na taj izazov kojemu novi mediji znatno doprinose”, kazao je David Slinn, veleposlanik Ujedinjenog kraljevstva, dometnuvši da kao strastveni korisnik društvenih medija, ‘vjeruje kako oni imaju važnu ulogu i mogu povećati te poboljšati sudjelovanje, pogotovo kada je riječ o mladima’.

Na putu do promjena – samo kojih i kada?

Kada je riječ o sudjelovanju na izborima, u Hrvatskoj je doista dosad bilo različitih sudionika i sudionica, od kojih su mnogi često prkosili zakonima kako fizike, tako i života i smrti. Da mrtvi, primjerice, više ne bi trebali ustajati iz grobova da bi glasali na izborima, uvjeren je ministar uprave SDP-ovac Arsen Bauk koji se nada da do parlamentarnih izbora to više neće biti tema. Temelje tom svom uvjerenju gradi na započetom sređivanju popisa birača zahvaljujući novim Zakonima o prebivalištu i Registru birača. Prolazeći kroz sve vrste izbora koje postoje u Hrvatskoj, osvrnuo se na moguće promjene na tom polju pa je tako kazao da bi možda već ove godine moglo doći do promjena u ‘slaganju’ biračkih odbora na izborima za predsjednika, dok se otvara mogućnost za raspravu oko izravnog izbora gradonačelnika nakon lokalnih izbora.

“Preferencijalni sustav kao na izborima za Europski parlament mogao bi možda poslužiti i na izborima za gradska te općinska vijeća, a raspravu oko raznih pitanja ne treba zatvoriti niti oko parlamentarnih izbora, dok za pravo glasa nacionalnih manjina postoje bolje tehničke mogućnosti”, rekao je Bauk.

Komentirajući pitanje izbornih jedinica kazao je da je riječ o legitimnom pitanju u smislu njihove veličine i granica, ali nije najavio nikakve radikalne promjene dok proporcionalni sustav smatra najboljim te je zaključio: “Treba postići da svaki glas vrijedi jednako. Bit će manjih korekcija koje će izazvati veliko zanimanje, a nakon izbora bit će i izmjena u pravilima njihova praćenja”.

Kolega mu po stranci Peđa Grbin, predsjednik saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav te izaslanik predsjednika Sabora, pokrovitelja konferencije, najboljim, međutim, smatra mješoviti izborni sustav pri čemu je istaknuo da su razlike sasvim legitimne, ali trebaju biti iznošene u javnim raspravama. Važnom, naime, smatra ‘direktnu komunikaciju s biračima na koju političari moraju biti spremni’. On se ne slaže s time da je demokracija na umoru, niti da je sada pod upitnikom, nego da je oduvijek bila pod znakom pitanja.

“Kao što je već jednom rečeno – od demokracije još nitko nije smislio bolji sustav, ali to ne znači da ju ne možemo propitivati, i to ne samo na izborima svake četiri godine, nego i između”, zaključio je.

Demokratska nelikvidnost – građani kao objekti

“Jedan od osnovnih problema moderne demokracije je nedostatak likvidnosti, tj. sposobnosti da signalizira društvenu namjeru”, istaknuo je tijekom svoje prezentacije Smari McCarthy, izvršni direktor organizacije International Modern Media Institute i suosnivač projekta Ustavna analiza (CAST).

Upozorio je na ‘institucionalizaciju demokracije, upitavši što su institucije pri čemu je podsjetio da bez pojedinaca nema društva’.

Kako građanima i građankama omogućiti lakše sudjelovanje, govorila je tijekom svoje prezentacije Amy O’Donnell, koja radi za FrontlineSMS, organizaciju koja, između ostalog, radi na potencijalu mobilne tehnologije kako bi se osnažilo glas građana, zaštitilo demokratsko glasanje i udovoljilo zahtjevima transparentnosti. No, kako je istaknula, ‘bitno je zapamtiti da su u središtu procesa upravo sami građani i građanke, a tehnologija im olakšava njihovo sudjelovanje’.

Nadovezujući se na prezentirano, Grbin je u raspravi istaknuo kako direktnu demokraciju ne smatra boljom jer ona ne može biti zamjena i kako treba biti pažljiv oko uzimanja za primjer demokracija na papiru, ali je naglasio da direktnu demokraciju treba jačati na lokalnom nivou. Na tom polju, doduše, dosad nismo imali prevelikog iskustva, a i najnoviji primjeri, poput građanske inicijative u Dubrovniku oko referenduma za Srđ, ne ulijevaju odviše povjerenja s obzirom na ponašanje politike koja smatra da uzde moći trebaju ostati u njihovim rukama, premda će često deklarativno govoriti drugo.

Direktna demokracija (ni)je vruća žudnja

Da broj potpisa za referendum iako velik, nije nedostižan, ponovio je Bauk, kao i da bi trebalo propisati teme koje ne mogu biti predmet referendumskog pitanja.

“Žao mi je što je Hrvatska bojažljiva država kada je riječ o direktnoj demokraciji”, opetovao je Robert Podolnjak, profesor zagrebačkog Pravnog fakulteta, koji smatra da bi trebalo produžiti rokove prikupljanja potpisa.

Kritičan je posebno bio Hrvoje Jurić, aktivist i docent na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, istaknuvši da ‘sistem u kojemu živimo uopće nije demokracija u njezinom izvornom smislu, nego u parodiji demokracije, pseudodemokraciji, demokratskom antidemokratizmu, koji se ne može popraviti’.

“Direktnu demokraciju ne može se postići gadgetima, bilo tehnološkima, bilo onima koje nudi politika. Ona naglašava ulogu zajednice bez medijatora i to je nova geometrija koja ide odozdo prema gore. Ona nije vruća žudnja ili utopija, nego je moguća ovdje i sada, samo treba ponuditi nove forme i revitalizirati zajednicu te ojačati solidarnost”, pojasnio je.

Sve karte na stol

Mnoge zemlje širom svijeta imaju veliku ili utjecajnu dijasporu koja želi biti uključena u izborni proces svoje zemlje podrijetla, a većina zemalja je razmatrala ili koristila mogućnost tzv. glasanja izvan zemlje kako bi povećala sudjelovanje građana i građanki u iznornome procesu, o čemu je u svojoj prezentaciji govorila Tihana Bartulec Blanc, koja se specijalizirala u području izbora u poslijeratnim i tranzicijskim zemljama, a trenutno vodi projekt za izborno upravljanje i prava u organizaciji Creative Associates International u Washingtonu.

U Hrvatskoj se osim po pitanju glasanja dijaspore, mnogo vremena potrošilo i na teme oko glasanja nacionalnih manjina. Milorad Pupovac, član saborskog Odbora za Ustav, Poslovnik i politički sustav kao saborski zastupnik srpske nacionalne manjine, kazao je da je glasanje nacionalnih manjina niti prednost, niti prevelika sreća, nego nužnost, i to kao posljedica prošlih zbivanja i podjela u društvu.

“Mi u Saboru to shvaćamo kao sredstvo prevladavanja tih podjela, ali ostvarivanje prava treba promijeniti, naime, ono narušava tajnost i privatnost sudjelovanja”, naglasio je.

Da su određene promjene potrebne, kazao je i Nenad Zakošek, dekan zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti, koji se osvrnuo i na pitanje opravdanosti glasanja dijaspore u smislu toga da odlučuju o životu zajednice u kojoj ne žive. Duje Prkut, istraživač u GONG-u, zaključio je da premda na kraju došli do toga da treba zadržati postojeće stanje ipak zbog jasne argumentacije što bi bilo zdravo, treba propitivati sva rješenja.

Kamen temeljac povjerenja – ima li tu tehnologij mjesta?

Već spominjani Hrvatskoj trebaju popisi birača i biračica za 21. stoljeće, a odgovornost za njihovo ažuriranje s izbornom administracijom dijele i građani/ke birači/ce te političke stranke. U tom kontekstu o napadu na biračko pravo kroz pravne mehanizme i praksu s američkih izbora 2012. iz savezne države Florida u svojoj je prezentaciji govorio Daniel A. Smith, s tamošnjega Fakulteta političkih znanosti. Naime, registracija birača zahtijeva preciznost i dobru praksu, nadovezao se Nicolai Vulchanov, koji je, između ostalog, niz godina bio član Središnjeg izbornog povjerenstva Bugarske te Odjela za popis stanovništva: “Jednako i univerzalno pravo glasa ključ je za demokratski izborni proces, a kompilacija točnih i inkluzivnih registara/popisa birača je kamen temeljac u izgradnji i i održavanju povjerenja javnosti”.

Proces kojim su građani i građanke dužni dokazati svoj identitet, dob i državljanstvo varira diljem svijeta, a identifikacija birača i biračica pri registraciji i na glasačkom mjestu potrebna je kako bi se spriječila prijevara. Međutim, potrebno je i shvatiti da prestrogo provođenje identifikacije birača i biračica može dovesti do njihova revolta, a riječ je o jednom od izazova inkluzivne demokracije o kojemu se mora govoriti, istaknula je u svojoj prezentaciji u kojoj se posebno osvrnula na biometrijsku tehnologiju, Tova Wang, stručnjakinja za izborne reforme i političko sudjelovanje u SAD-u.

Tehnologija je važna, ali ne i svemoguća i to uvijek ima trebati na umu, o čemu je ponešto govorio i Ian Schuler, vodeći inovator u području upotrebe tehnologije za unaprjeđenje demokracije i ljudskih prava, kazavši da ni tehnologija nije nepogrešiva, a i tu je kao i uvijek stvar povjerenja.

Da tehnologija nije nepogrešiva, istaknuo je i Tomislav Medak iz Multimedijalnog instituta MAMA, kazavši da naglasak treba biti na tome kako uključiti što više ljudi: “Tehnologija omogućuje veću participativnost u smislu većeg otvaranja da svatko može govoriti u javnosti, ali je potreban filter”, preduvjet čemu su, nadovezao se Dragan Zelić, izvršni direktor GONG-a, ‘informirani i educirani građani’.

Na sličnom je tragu govorio i Alen Delić, stručnjak za informacijsku sigurnost, koji je podsjetivši da je jedno upotreba tehnologije u izbornom procesu, a drugo je sve ostalo, kazao i da osobno nije siguran trebaju li doista svi glasati o svemu ili je neke stvari bolje ipak ostaviti stručnjacima i stručnjakinjama te političarima i političarkama?

Prostitucija postaje legalna u Parizu?

Posted on March 20, 2013 by sdadmin

Pružanje seksualnih usluga do sada je bilo nezakonito u Parizu, ali ukoliko prijedlog za ukidanje zakona prođe, prostitucija mogla bi postati legalna.

Senatorica Esther Benbassa, članica francuske Zelene stranke, tražila je da se ukine zakon koji je 2003. godine uveo tadašnji ministar unutrašnjih poslova Nicolas Sarkozy, a po kojem je protuzakonito da seksualne radnice i radnici nose odjeću koja previše otkriva i traže klijente/ice na javnim mjestima, prenosi SEEbiz.

Prostitucija i nije toliko nezakonita u Francuskoj, ali je većina aktivnosti povezanih s ‘najstarijim zanatom na svijetu’, poput prikupljanja klijenata/ica i bordela, protuzakonita.

Zakon je do sada služio da izolira radnike i radnice, umjesto da razbije mreže prostitucije. Da je uspio da razbije mreže, senatorica Benbassa bi i dalje bila za njega.

“Ovako je zakon postigao samo suprotan efekt”, objasnila je Benbassa.

Oko 250 ljudi skupilo se tokom vikenda na demonstracijama u Parizu, jednom od nekoliko skupova otkako je zakon donesen, kako bi tražili ukidanje zakona. STRASS, unija seksualnih radnika i radnica, tvrdi da postojeća legislativa vodi povećanju nasilja i smanjenju prihoda.

Prijedlog za ukidanje zakona će najvjerojatnije proći u Senatu, a o njemu će se raspravljati 28. ožujka.

Oko 30 posto žena u intimnim vezama doživljava ekonomsko nasilje

Posted on March 19, 2013 by sdadmin

Oko 30 posto žena u intimnim vezama koje žive sa svojim partnerima doživljavaju ekonomsko nasilje, pokazalo je istraživanje Što znamo o ekonomskom nasilju nad ženama, predstavljeno danas na regionalnoj konferenciji u Zagrebu u organizaciji udruge B.a.B.e.

“Opći oblici ekonomskog nasilja koji se odnose na kontrolu trošenja, raspolaganje novcem, ekonomsko iskorištavanje i utjecaj na obiteljske odluke zastupljeni su kod 25 posto žena”, rekla je voditeljica istraživanja Ksenija Klasnić.

Nasilje koje se odnosi samo na zaposlene žene, kada muškarac nastoji zabraniti ženi da radi i uzima njezin novac zastupljeno je sa 17 posto. Najzastupljenije, s oko 27 posto, je nasilje nakon prekida intimne veze, kad žena ode iz stana pa joj se ne dozvoljava da pristupi svojim stvarima i ne plaća joj se alimentacija.

Najmanje, sa sedam posto, zastupljeno je nasilje nad ženama s djecom, kada nasilnik ne dozvoljava da se djeci kupuju osnovne stvari, pokazalo je istraživanje na uzorku od 601 žene, koje je financirala Europska komisija.

Konferencija je dio projekta koji se provodi u pet zemalja regije – Bosni i Hercegovini, Bugarskoj, Crnoj Gori, Hrvatskoj i Srbiji a koji je kreirala i koordinirala udruga B.a.B.e.

“Povod istraživanju je bio taj što je od 2009. u zakonu definirano ekonomsko nasilje, ali se ne postupa prema protokolu”, rekla je Sanja Sarnavka iz udruge B.a.B.e.

Ravnateljica Ureda za ravnopravnost spolova Helena Štimac Radin upozorila je da su ranija istraživanja pokazala kako se žene pri zapošljavanju susreću s raznim oblicima diskriminacije koji se odnose na pitanja ženama pri zapošljavanju.

“Obično je sređen obiteljski život za muškarce plus pri traženju zaposlenja, a za žene je to minus i tu se susrećemo s različitim rodnim stereotipima”, kazala Štimac Radin.

Predsjednica saborskog odbora za ravnopravnost spolova Nansi Tireli smatra da je najveći problem što žene u Saboru prilikom donošenja zakona nisu jedinstvene i principijelne.

“U sabornici većina žena još uvijek šuti i sluša muške kolege, koji još uvijek naređuju kako se i što smije govoriti”, kazala je Tireli.

Mogu li žene doista imati sve?

Posted on March 19, 2013 by sdadmin

Pišući članak o ravnoteži između posla i karijere, Anne-Marie Slaughter obuhvatila je i česte ‘zamke’ s kojima se žena susreće na putu. Postoje razne klišeizirane izreke, mitovi pa i laži kojih se čvrsto držimo i time same sebe često ubijamo u pojam, misleći da smo nesposobne, neodgovorne, nedovoljno pametne, jednostavno uvjerene da je problem isključivo u nama.

Pa pogledajmo koje su to poluistine prema Anne-Marie Slaughter.

1. Moguće je samo ako si dovoljno predana tome.

Naša uobičajena početna točka, neovisno kažemo li to izričito ili ne, jest da ‘imati sve’ primarno ovisi o dubini i intenzitetu ženine posvećenosti svojoj karijeri. Upravo to se krije iza užasa koji osjećaju brojne starije žene karijeristice o mlađim generacijama žena. “One nisu dovoljno predane da rade ustupke i žrtve koje su radile žene prije njih”, tvrdimo mi.

Ipak, umjesto prijekora, možda bismo se trebale suočiti s nekim osnovnim činjenicama. Mali broj žena dostigne vodeću poziciju. Broj ženskih kandidatkinja za bilo koju vodeću poziciju vrlo je malen i bit će sve manji ako žene koje dolaze poslije nas odluče uzeti odmor, ili izaći iz profesionalne utrke uopće kako bi odgajale djecu. Upravo to je toliko uzrujalo Sheryl Sandberg, i to s pravom. Njezinim riječima ‘žene ne uspijevaju doći do vrha’.

Može li ‘nedovoljna predanost’ uvjerljivo objasniti ove postotke?

Kako bismo bili sigurni, žene koje uspiju doći do vrha su izrazito predane svom poslu. Proučimo li pažljivije, međutim, ispada da većina njih ima nešto drugo zajedničko – one su prave Superžene. Razmislite o broju žena na vodećim pozicijama u Washingtnu – Susan Rice, Elizabeth Sherwood-Randall, Michelle Gavin, Nancy-Ann Min DeParle, koje su Rhodes stručnjakinje. Ove žene ne mogu biti mjerilo s kojim će se čak i vrlo talentirane karijeristice uspoređivati. Takvo mjerilo, takav standard većini žena stvara osjećaj neuspjeha.

Nadalje, među onima koji su dosegli vrh, uravnotežen život i dalje je nedostižniji za žene nego muškarce. Jednostavni omjer može se primijetiti u količini žena na vrhu koje imaju djecu, u odnosu na muškarce na vrhu koji imaju djecu. Svaki sudac Vrhovnog suda ima obitelj. Dvije od tri sutkinje Vrhovnog suda su single i bez djece.

Broj žena koje su primljene u Obaminu administraciju ne ide dalje od jedan. Gotovo sve žene koje su odstupile sa svoje pozicije, njihovo mjesto preuzeo je muškarac. Potražimo li žene koje su na sličnim pozicijama preuzele radno mjesto muškarca, na takav podatak nećemo naići.

Ove brojke tim su više zapanjujuće kad se osvrnemo na 1980. godinu, kad su žene, koje su sada u svojim kasnim 40-ima i 50-ima, završavale školu, i sjetimo se da su naši razredi u školama bili omjera 50:50 (djevojčice i dječaci). Tada smo bile uvjerene da ćemo već do sada živjeti u 50:50 svijetu. Međutim nešto je poremetilo taj san.

Sandberg smatra da to ‘nešto’ što je poremetilo naš san je ‘ambicijski jaz’, odnosno da žene ne sanjaju dovoljno jako. Ja sam u potpunosti za poticanje mladih žena da dostignu vrh. Međutim, bojim se da su prepreke koje drže ženu podalje od njezinog sna su prozaičnije negoli je to opseg njihovih ambicija. Moja dugogodišnja suradnica, koja ima doktorat te žonglira između uloge majke blizanaca tinejdžera i svog posla, poslala mi je e-mail dok sam radila na ovom članku: “Znaš što bi pomoglo većini žena u pogledu ravnoteže između posla i obitelji? USPJETI U POKLAPANJU POSLOVNIH I ŠKOLSKIH RASPOREDA”. Postojeći sustav, istaknula je, temelji se na društvu koje više ne postoji – na društvu u kojem je poljodjelstvo bilo glavno zanimanje i mame – domaćice su bile standard. Ipak, sustav se promijenio.

Ovi ‘uobičajeni’ problemi – potreba za konstantnim putovanjima kako bi uspjeli, nesklad između poslovnih I školskih rasporeda, inzistiranje da se posao obavlja u uredu – ne mogu se riješiti nagovaranjem da se ukloni ambicijski jaz.

2. Moguće je ako se udate za pravu osobu

Tvrdnja da žene mogu imati uspješne karijere ukoliko su njihovi muževi ili partneri spremni podijeliti roditeljske obveze ravnopravno (ili neproporcionalno), pretpostavlja da većina žena, upravo poput muškaraca, neće imati problema zbog činjenice da ne provode vrijeme sa svojom djecom, dokle god je njihov partner kući s njima. Iz mog iskustva, to jednostavno nije tako.

Ovdje sam nagazila na opasan teren miniran sa stereotipima. Nakon godina i godina razgovora i opažanja, došla sam do zaključka da muškarci i žene drugačije reagiraju kad ih problem kod kuće prisili da shvate da njihovo odsustvo ne čini dobro djetetu ili barem da bi njihovo prisustvo kući vjerojatno pomoglo. Ne vjerujem da očevi išta manje od majki vole svoju djecu, ali muškarci su skloniji tome da izaberu svoju karijeru pod cijenu svoje obitelji, dok su žene sklonije učiniti upravo suprotno.

Mnogo faktora određuje ovaj izbor, naravno. Muškarcima je i dalje usađeno vjerovanje da je njihova primarna obiteljska dužnost biti uzdržavatelj, dok žene vjeruju da je njihova primarna obiteljska uloga – uloga skrbnice. Ali ovdje se može raditi i o drugim faktorima. Kad sam opisala svoj izbor između svoje djece i svog posla senatorici Jeanne Shaheen, rekla mi je upravo ono što sam i sama osjećala: “Tu stvarno i nema nekog izbora”. Pod tim nije mislila na društvena očekivanja, već na majčinski instinkt koji je toliko dubok i jak da je taj izbori zapravo refleksna reakcije žene.

Mnogim se muškarcima odabir da provode više vremena sa svojom djecom kod kuće, umjesto da rade na pitanjima koja utječu na mnoge živote, čini kao sebičan izbor. Muški su čelnici redovito uzdizani zbog činjenice da su žrtvovali svoj osobni život zbog javne ili korporativne službe. Ta žrtva, naravno, obično uključuje njihovu obitelj. Također, njihova djeca su trenirana da cijene javnu službu više od privatnih odgovornosti. Na komemoraciji diplomata Richarda Holbrooka, jedan od njegovih sinova rekao je publici da njegova oca često nije bilo kad je bio mali, nije bio blizu da ga nauči dobaciti loptu niti da gleda njegove utakmice. Ali kako je postajao stariji, shvatio je da je odsutnost njegova oca bila cijena koju je morao platiti kako bi spašavao ljude širom svijeta – cijena koju vrijedi platiti.

Nije mi suviše jasno ima li ovaj etički okvir smisla za društvo. Zašto bismo željeli vođe koji ne doživljavaju privatne odgovornosti? Možda bi vođe koji ulažu malo više vremena u svoje vlastite obitelji bili više svjesni cijene koju njihov angažman za javno dobro – od rata do blagostanja – uzima njihovim privatnim životima.

Sve u svemu, imati podršku partnera može biti nužan uvjet za žene koje žele imati sve, ali to ipak nije dovoljno.

U konačnici, društvo je to koje se mora mijenjati, cijeneći izbor da se obitelj stavi na prvo mjesto, jednako kao da se posao stavi ispred obitelji. Ako bismo uistinu cijenili takve izbore, cijenili bismo i ljude koji ih čine. Ako bismo cijenili ljude koji ih čine, učinili bismo i sve u našoj moći da ih zaposlimo i zadržimo. Ako bismo činili sve u našoj moći da im omogućimo da kombiniraju posao s obiteljskim obavezama, tada bi takvi izbori bili puno lakši.

3. Moguće je ako sve dobro rasporediš

Mlade žene bi trebale biti na oprezu kod tvrdnje: “Možete imati sve, samo ne možete imati sve odjednom”.

Najvažnije pitanje je planiranje djece. Mnoge žene na najvišim pozicijama samo jednu generaciju ispred mene, poput Madeleine Albright, Hillary Clinton, Ruth Bader Ginsburg, imale su djecu u svojim 20-ima i ranim 30-ima, što je bilo svojevrsno pravilo od 1950-ih do 1970-ih. Kad majka rodi dijete s 25 godina, to dijete će završiti srednju školu kad majka bude imala 43 godine, a to je dob kada žena potpuno uronjena u karijeru, još uvijek ima dovoljno vremena i energije za napredak.

Međutim, ljudima je danas normalno da se žene/udaju u kasnijoj dobi, a ukoliko dobijete djecu ranije možete imati poteškoća u dobivanju diploma, prvog posla, i mogućnosti za napredovanje u ključnim ranim godinama karijere. Da stvari budu još gore, imat ćete i manje prihode dok odgajate djecu, a samim time i manje mogućnosti da uzmete nekoga za pomoć u kući što bi moglo biti neophodno za uspješno žongliranje između posla i obitelji.

S obzirom na način na koji je radna kultura danas orijentirana, preporučujem da se prvo potrudite izgraditi karijeru, ali da također pokušate imati djecu do 35 godine ili u suprotnom, zamrznite svoja jaja, neovisno jeste li u braku ili niste.

Trebale biste biti u mogućnosti imati obitelj ukoliko to želite, kakogod i kadgod vam životne okolnosti to budu dozvolile. I k tome imati karijeru koju želite. Ako bi više žena mogle postići tu ravnotežu, više bi žena postiglo vodeće pozicije. A ako bi više žena bilo na vodećim pozicijama, mogle bi olakšati drugim ženama da održavaju svoje karijere. Ostatak ovog eseja će objasniti kako.

4. Promjenom kulture vremena

‘Macho kultura’ – nemilosrdno natjecanje u što napornijem radu, puno radnih sati, raditi čim više cjelonoćnih smjena, putovanja oko svijeta… I sve to ostaje zapanjujuće rasprostranjeno među današnjim poslovnim ljudima. Nigdje se ne nazire uvjerenje da više vremena jednako veća vrijednost, umjesto kulta nabijanja prekovremenih, od čega boluju velike odvjetničke tvrtke pružajući upravo pogrešnu motivaciju svojim zaposlenicima i zaposlenicama koji se nadaju uspostavljanju ravnoteže između posla i obitelji. Čak i u onim sektorima koji ne nagrađuju izričito količinu sati provedenih na poslu, pritisak od činjenice da treba doći ranije, a ostati do kasno, i biti dostupan uvijek, zna biti vrlo naporno.

Međutim, više sati provedenih u uredu ne znači nužno i veću vrijednost te ne dovodi uvijek do uspješnije organizacije.

Raditi do kasno je jedna stvar, i realno, to je često neizbježno. Ali moraju li ti sati doista biti provedeni u uredu? Ponekad je boravak u uredu koristan. Sastanci uživo mogu biti znatno uspješniji nego sastanci koji se obavljaju telefonskim putem ili emailom. Povjerenje i kolegijalnost se puno lakše grade za istim stolom. Također spontani razgovori često generiraju dobre ideje i trajne odnose. Ipak, oboružani e-mailovima, instant porukama, telefonima i videokonferencijama, trebali bismo imati mogućnost pomaknuti se prema kulturi u kojoj je ured više baza za aktivnosti i djelovanje, a manje lokacija samog našeg rada.

Imati mogućnost raditi od kuće, pogotovo u večernjim satima nakon što djeca odu u krevet, kao i kad su djeca bolesna ili kad je snijeg, i barem poneki vikend. To može biti ključ za majke da obave svoj dio zadatka, i ne iznevjere svoj tim u ključnim trenucima. Ipak, naša radna kultura i dalje ostaje usmjerena više na ured/radno mjesto nego što je to potrebno, naročito u svijetlu tehnoloških napretka.

Jedan stvarni primjer dolazi nam iz britanskog Ministarstva vanjskih poslova. Poput mnogih drugih mjesta, Ministarstvo vanjskih poslova u Britaniji brine se o gubitku talentiranih članova diljem svijeta, naročito žena. Pa je nedavno promijenilo svoju temeljnu politiku iz zadanog pravila da se poslovi moraju obavljati na radnom mjestu u pravilo koje dozvoljava da se neki poslovi mogu obaviti i na daljinu.

Promjene u zadanim pravilima firme ne bi trebale ‘ići na ruku’ roditeljima u odnosu na druge djelatnike. Dapače, ukoliko učinjene ispravno, mogu poboljšati odnose među kolegama podižući njihovu svijest o međusobnim životnim okolnostima i usađujući osjećaj pravednosti.

Prije dvije godine, ACLU zaklada u Massachusettsu odlučila je zamijeniti politiku ‘rodiljnog dopusta’ na ‘obiteljski dopust’, koji pruža i do 12 tjedana dopusta ne samo novom roditelju već i zaposlenicima i zaposlenicama koji se moraju brinuti o supružniku ili supružnici, djetetu, ili roditelju s ozbiljnim zdravstvenim problemima.

Nijedna od ovih promjena se neće dogoditi sama od sebe, a razloge da ih se izbjegne rijetko će biti teški za naći. Ali prepreke i inercija obično su savladivi ako su vođe otvoreni za promjenu svojih viđenja radnog mjesta.

5. Preispitivanje obiteljskih vrijednosti

Iako poslodavci i poslodavke ne bi smjeli činiti ustupke prema roditeljima u odnosu na ostale djelatnike i djelatnice, vrlo često čine upravo suprotno, obično suptilno, i obično na način da otežavaju roditelju napredak na poslu. Razmotrite sljedeći slučaj: Poslodavac, odnosno poslodavka ima dva jednako talentirana i produktivna djelatnika, odnosno djelatnice. Jedan trenira i trči maraton dok nije na poslu. Drugi se brine o dvoje djece. Koje će mišljenje poslodavac najvjerojatnije imati o maratoncu? Da ustaje dok je još vani mrak, svaki dan trči sat ili dva prije negoli dođe u ured, ili trči toliko navečer, nakon napornog dana. Pretpostavlja da je zvjerski discipliniran i voljan proći kroz mnoge probleme, iscrpljenosti, ali i dane kad se čini da mu ništa ne pomaže kako bi došao do svog cilja. Pretpostavlja da mora dobro upravljati svojim vremenom kako bi uspio sve to ‘strpati’ u svoj dan.

Budite iskreni: Mislite li da poslodavac/ka ima isto mišljenje o roditelju?

Disciplina, organizacija, i čista izdržljivost potrebni su kako bi uspjeli doći do top razine s malom djecom kod kuće, a može se usporediti s trčanjem 20 – 40 milja tjedno. Ali to je rijetko slika koju poslodavci imaju o roditeljima, ne samo kad je riječ o činjenju ustupaka, nego i kad je riječ o promaknućima. Možda zbog toga što su ljudi odlučili imati djecu? Ljudi također odluče trčati maraton.

Zadnji primjer: radila sam s mnogo ortodoksnih Židova i Židovki, koji su se pridržavali Sabbatha od petka navečer do subote navečer. Jack Lew, koji je dva puta bio direktor Ureda za upravljanje i proračun, bivši zamjenik državnog tajnika za upravljanje i resurse, i danas šef osoblja u Bijeloj kući, je upravo takav primjer. Njegova je supruga živjela u New Yorku dok je radio u State Departmentu, pa bi napustio ured dovoljno rano u petak poslijepodne kako bi uzeo shuttle za New York, i taksi do svog stana prije zalaska sunca. Ne bi radio petkom poslije zalaska sunca, niti cijelu subotu. Svi koji su ga poznavali, uključujući mene, divili smo se njegovoj predanosti svojoj vjeri, kao i sposobnosti da nađe vremena za to, čak i uz svoj zahtjevan posao.

Teško je zamisliti, međutim, da bismo i mi imale jednaku reakciju kad bi nam majka rekla da je blokirala svoj posao od sredine petka do kraja subote kako bi provodila vrijeme sa svojom djecom. Pretpostavljam da bi se na to gledalo kao na neprofesionalno ponašanje, prebacivanje nepotrebnih obaveza na naše suradnike. Naše pretpostavke su upravo to: stvari za koje vjerujemo da nisu nužno takve kakvima se čine. Ipak, ono što pretpostavljamo, ono što mislimo, ima nevjerojatan utjecaj na našu percepciju. Srećom, mijenjanje naših pretpostavki i mišljenja ovisi isključivo o nama samima.

6. Redefiniranje luka uspješne karijere

Uzmemo li u obzir da jednu uspješnu poslovnu ženu prati dobro zdravlje i sreća, njezin radni vijek može se protegnuti i na 50 godina staža, od njezinih ranih ili srednjih 20-tih sve do srednjih 70-ih. Razumno je pretpostaviti da će izgraditi svoje kvalifikacije, postignuća i osobne kvalitete, kao i zauzeti svoju poziciju u profesiji, u mlađoj fazi svoje karijere, između 25. i 45. godine. Željet će maksimalnu fleksibilnost i kontrolu nad svojim vremenom u periodu od 10 godina, kad njezina djeca budu bila između 8. i 18. godine života i trebala bi planirati preuzimanje funkcije s najvećim ovlastima nakon što djeca napuste obiteljsku kuću. Žene koje imaju djecu u kasnim 20-ima mogu očekivati da će u potpunosti uroniti u svoje karijere u kasnim 40-ima, kad će još uvijek imati dovoljno vremena da se uzdignu do vrha kasnih 50-ih ili 60-ih godina. Žene koje postanu partnerice, upraviteljice ili potpredsjednice, koje dobiju doživotno zaposlenje, ili koje osnuju liječničku praksu prije nego što dobiju djecu u kasnim 30-ima, trebale bi se vratiti u utrku za najzahtjevnije poslove u skoro istoj dobi.

Vrhunac karijere u kasnim 50-ima i ranim 60-ima, umjesto kasnim 40-ima i ranim 50-ima ima velikog smisla za žene jer žive duže od muškaraca.

Hoće li žene zaista imati pouzdanja da se stepenicama uzdižu u svojoj karijeri, ovisit će, ipak, djelomično o njihovoj percepciji. Usporavajući svoja promaknuća, uzimanje povremenih pauza, prijelaz na alternativni put u karijeri tijekom ključnih trenutaka roditeljstva – sve to mora postati sve više gledano i shvaćano kao pauza, a ne kao odustajanje.

Institucije također mogu uzeti konkretne mjere za promicanje prihvaćanja ovog shvaćanja.

Ako smo u potrazi za uzorima među ženama na vodećim pozicijama, možemo krenuti s Michelle Obama. Krenula je s istim životopisom kao i njezin suprug, ali je uzastopno činila odluke o svojoj karijeri koje će joj dozvoliti da radi posao koji voli, ali i da bude roditelj kakav želi biti. Čak i kao Prva dama, bila je odlučna oko ravnoteže između njezinih službenih dužnosti i obiteljskog života. Trebali bismo ju vidjeti kao poslovnu ženu s punim radnim vremenom, ali onu koja uzima vrlo primjetna razdoblja ulaganja u svoju obitelj.

7. Ponovno otkrivanje potrage za srećom

Jedan od najsloženijih i iznenađujućih dijelova mog odlaska iz Washingtona bilo je shvaćanje što zapravo želim. Imala sam mogućnost ostanka i mogla sam pokušati posložiti si raspored koji bi mi dozvolio provođenje više vremena kod kuće. Možda sam mogla i svoju obitelj preseliti u Washingtom na godinu dana, možda sam mogla nabaviti naprednu tehnologiju. Ali shvatila sam da se nisam samo trebala vratiti kući. Duboko unutar sebe osjećala sam da se želim vratiti kući. Željela sam imati mogućnosti provesti zadnjih nekoliko godina sa svojom djecom, prije negoli odu na fakultete, a to su ključne godine njihovog razvoja u odgovorne, produktivne, sretne i brižne odrasle ljude. Ali također i nezamjenjive godine za mene da uživam u jednostavnim užicima roditeljstva – baseball utakmice, doručak uz vafle, obiteljska putovanja, i drugi glupavi rituali.

Žene su doprinijele fetišu jednodimenzionalnog života, iako zbog potrebe. Generacija pionirki feministkinja odvojile su svoj privatni život od profesionalnog, kako bi se osigurale da neće nikad biti diskriminirane zbog nedostatka predanosti na poslu. Kad sam bila studentica prava u 80-ima, mnoge žene koje su se tada uspinjale pravnom hijerarhijom u njujorškim kompanijama, rekle su mi da nisu nikad priznale da su uzele slobodno zbog odlaska dječjem liječniku/ici ili na školske predstave, nego su umjesto toga izmislile mnogo neutralniji izgovor.

Danas, međutim, žene na moćnim pozicijama mogu i trebale bi promijeniti takav način funkcioniranja, iako promjena nije jednostavna. Kad sam postala dekanica Woodrow Wilson škole 2002. godine, shvatila sam da je jedna od prednosti žena na moćnoj poziciji, to što mogu pomoći u mijenjanju pravila tako što će namjerno pričati o svojoj djeci i želji da imaju uravnotežen život. Nakon nekoliko mjeseci takve igre, nekoliko docentica se pojavilo u mom uredu prilično uznemirene: “Morate prestati govoriti o svojoj djeci. Ne pokazujete ozbiljnost koju ljudi očekuju od jedne dekanice, što je posebno štetno upravo zato jer ste vi prva dekanica ovog fakulteta”.

Rekla sam im da to radim namjerno i nastavila sam u tom pravcu, ali zanimljivo je da ozbiljnost i roditeljstvo izgleda ne idu zajedno.

Deset godina poslije, kad god sam predstavljena na predavanju ili nekom drugom govorničkom angažmanu, inzistiram da osoba koja me predstavlja spomene da imam dva sina. Čini mi se čudno da se nabrajaju diplome, nagrade, pozicije i interesi, a da se ne uključi aspekt života koji mi je najvažniji i koji uzima nevjerojatnu količinu mog vremena. Primijetila sam da je muškarcima posebno neugodno kad od njih zahtijevam da me predstave kao majku dvojice sinova. Često kažu nešto poput: “I ona je posebno željela da naglasim da ima dva sina” i na taj način skreću pozornost na neobičnu prirodu mog zahtjeva, kad je moja jedina namjera da istaknem obitelj kao uobičajen i normalan dio profesionalnog života.

To ne znači da morate inzistirati da vaše kolege i kolegice provode vrijeme uzdišući nad fotografijama vašeg djeteta, ili slušajući čudesna dostignuća vašeg djeteta u vrtiću. To znači da ukoliko ćete kasniti jedan tjedan na posao, jer je red na vama da vozite djecu u školu, da iskreno i kažete koji je stvarni razlog kašnjenju.

Vrijeme je da prigrlimo nacionalni projekt sreće. Kao dijete Charlottesvilla, u Virginiji, domovini Thomasa Jeffersona i sveučilišta koje je osnovao, odrasla sam na Deklaraciji o neovisnosti, koja kola mojim venama. Koliko me sjećanje služi, Jefferson nije proglasio američku neovisnost u ime života, slobode i profesionalnog uspjeha. ‘Ajmo ponovno otkriti potragu za srećom i krenimo od svog doma.

Prevela i prilagodila Ana Marković