sdadmin, Author at Libela - Page 1223 of 1806

Politički motivirani seksualni napadi

Posted on March 14, 2013 by sdadmin

Što se dogodilo s egipatskim ženama koje su mnogostruko silovane i seksualno mučene na Tahriru 25. siječnja 2013. godine? Ne previše, osim što su vlastodršci uperili prst prema žrtvama i kazali im kako su same odgovorne za napade. Nakon toga, četiri vodeće organizacije za ženska prava – El Nadim centar za rehabilitaciju žrtava mučenja i nasilja, Centar za nove ženske studije, Nazra za feminističke studije i Centar za besplatnu pravnu pomoć egipatskim ženama – podnijele su službenu žalbu u ime sedam klijentica.

Podastrle su dokaze, snimke i svjedočanstva žena koje su bile nasilno seksualno napadnute te su zahtijevali istragu kako bi se otkrili identiteti počinitelja te im se sudilo. Organizacije vjeruju da je takvo nasilje politički motivirano, namijenjeno zastrašivanju žena kako se ne bi aktivirale u kampanjama protiv Vlade.

Psihologinja Farah Shash iz El Nadeem centrom tvrdi da je broj ovakvih incidenata je porastao otkad je Muslimansko bratstvo preuzelo vlast. Mete su i žene i muškarci koji su ili aktivisti/ice ili promatrači/ice tijekom protesta. Politička priroda mnogih tih napada je jasna.

Ipak, mnogi više vole govoriti o problemu seksualnog uznemiravanja općenito. Kako bi se to moglo, podrazumijeva se javna osuda i društva i Vlade, ali tako da se za politički motivirane seksualne napade prvenstveno smatra odgovornim Muslimansko bratstvo zbog upotrebe napada kao političke strategije uklanjanja opozicije. Kritičari i kritičarke tvrde da je opozicija također angažirana u napadima protiv Vlade. Kako bilo, to zanemaruje asimetričnost moći između vladajuće stranke, koja može posegnuti za svojim aparatima nacionalne sigurnosti i paravojnim snagama, te moći građana i građanki po pitanju raspoloživih resurse.

Bez obzira na to je li seksualno zlostavljanje politički ili socijalno motivirano, kultura straha onemogućuje ili pak otežava ženama da prosvjeduju na Tahriru. U razgovorima sa ženama koje žive u Mo’assasset el Zakat, siromašnom gradu u neposrednoj blizini El Marga, sjeverno od Kaira, stavovi su podijeljeni. Neki tvrde da žene ne bi smjele više ići na središnji kairski Trg i da trebaju ostaviti takvu vrstu političkog aktivizma muškarcima te koncentrirati se na svoj posao i obitelj. Drugi to vide drugačije. Oni tvrde da je sve to trik za teroriziranje i zastrašivanje žena tako da one više ne iziđu na ulice, te da jedina stvar koju treba učiniti jest uzvratiti i ne se dati odvratiti od toga.

Međutim, žene nemaju uvijek izbora. Diljem mnogih dijelova Egipta, obitelji su povlačile svoje kćeri s fakulteta i iz škola zbog loše sigurnosne situacije. Kultura nije kriva: nije da ljudi ne žele da se njihove kćeri obrazuju, baš suprotno! Kriv je strah da će žene i djevojke biti podložne zlostavljanju i uznemiravanju. No, nitko ne govori o ogromnoj ljudskoj cijeni za generacije žena koje nisu dobile obrazovanje zahvaljujući vladinom neuspjehu da osigura sigurno okruženje za život. Zašto?

Postoji razlog zašto svakodnevna realnost žena i djevojaka i njihovih obitelji nije naglašeno prisutna u međunarodnim političkim arenama i u medijima. Čini se da postoji izričita politika šutnje, gotovo potpuna cenzura kritika usmjerenih protiv Muslimanskog bratstva zbog straha da se ne ispadne islamofobičan/a.

Nitko, na primjer, ne čuje priče egipatskih žena iz Qena, Fayoum, Kaira i ostalih mjesta o njihovoj ljutnji i očaju prema nekim vjerskim vođama u lokalnim džamijama, koji aktivno potiču muškarce da se ožene sirijskim ženama. Dijeljenje muškaraca nije neka vrsta solidarnosti sa Sirijcima koje žene imaju na umu. Poligamija je u Egiptu rijetko prakticirana, a kada jest – to se događa u tajnosti. No malo se priča o tome kako su vjerski vođe povezani s pojedinim islamističkim pokretima koji iz osvete pustoše domove egipatskih obitelji. Kako bilo, egipatske žene pate u tišini, mučeći se s idejom ili iskustvom dijeljenja svojih muževa.

Ironija je u tome što, dok međunarodna zajednica oštro pokazuje svoju političku ispravnost ignorirajući glasove egipatskih žena koji kritiziraju režim, mnogi građani i građanke bore se protiv Muslimanskog bratstva i tvrde da će biti jedini čuvari i predstavnici Islama, te da će se oduprijeti pokušajima da ih se omalovažava kao izdajnike vjere.

Neuspjeh Vlade da pošalje jake signale počiniteljima politički motiviranih napada i onima koji promoviraju praksu i ponašanje koje narušava žensku dobrobit može biti interpretirano jedino kao sudioništvo u samim djelima. A priča da su kritičari i kritičarke Vlade zapravo kritičari i kritičarke islama je način na koji se vjera koristi u političke svrhe, što više mnoge muslimanske žene i muškarci neće prihvaćati.

Prevela i prilagodila Lana Bosilj

Gotovo 40.000 djevojčica godišnje je prisiljeno na brak

Posted on March 14, 2013 by sdadmin

U je svijetu svakog dana oko 39.000 maloljetnih djevojaka je natjerano udati se za znatno starije muškarce. Prema podacima Fonda Ujedinjenih naroda za populaciju (UNFPA), u 42 zemlje širom svijeta, više od trećine svih djevojaka mlađih od 18 godina već je u braku.

Najveći broj takvih slučajeva je u najsiromašnijim zemljama, pri čemu je Niger na čelu liste sa 75 posto djevojčica koje se udaju prije nego što napune 18 godina. U Bangladešu ih se prije punoljetnosti uda 66 posto, dok u Centralnoafričkoj Republici i Čadu 68 posto.

Najviše takvih brakova je u južnoj Aziji i u seoskim područjima podsaharske Afrike, stoji u izvještaju UNFPA-e.

Kad je riječ o apsolutnim brojkama, Indija zbog svoje velike populacije ima najveći broj dječjih brakova. U ukupnom broju takvih bračnih zajednica sudjeluju s 47 posto. Vladina statistika Južnog Sudana govori da je u toj zemlji polovina djevojčica u dobi između 15 i 19 godina u braku, pri čemu neke imaju svega 12 godina.

“Rasprostranjeno udavanje djevojčica otežava već ionako izražen manjak djevojčica u školama, doprinosi porastu umiranja žena pri porođaju i narušava prava djevojaka da budu oslobođene nasilja”, navedeno je u izvještaju međunarodne nevladine organizacije za ljudska prava Human Rights Watch (HRW).

Jedan od razloga dječjih brakova je izuzetno mala prisutnost djevojčica u školama, jer u tim siromašnim zemljama ženska djeca sudjeluju sa svega 39 posto u osnovnom obrazovanju i s 30 posto u srednjem.

Smanjenje učestalosti dječjih brakova je jedan od glavnih milenijskih ciljeva UN-a s ciljem smanjenja smrtnosti djece i majki pri porođaju.

Siromašne porodice tradicionalno udaju mlade djevojke kako bi smanjile troškove za hranu, odjeću i obrazovanje. Human Rights Watch je pozvao vlasti Južnog Sudana da postave jasnu minimalnu granicu od 18 godina za stupanje u brak.

Jesu li stažistice nove kućanice?

Posted on March 14, 2013 by sdadmin

Jesu li stažistice, sezonske radnice i slobodne profesije nove kućanice? Možda je dobro razmišljati o njima na taj način. Možda bismo trebale analizirati neizvjesnu prirodu njihove karijere i pritisak koji im je nametnut da moraju ugoditi poslodavcu ili poslodavki pod svaku cijenu – kroz feministički objektiv.

Madeleine Schwartz je napisala fantastičan članak u Dissentu o tome kako su stažisti i stažistice – ‘popustljivi, tihi i uglavnom žene’ postali ‘sretne domaćice u svijetu rada’.

Zašto nikada prije nisam uzela u obzir rodnu prirodu stažiranja? Kao što je Scwartz napisala: “Neznanje i neizvjesnost stažisticina položaja stvorili su radnu snagu koja najviše raste. Karakterizira je skraćeno radno vrijeme, nestabilan i nesiguran poslovni položaj. Stažisti i stažistice mjesecima ne dobivaju plaću za svoj rad, nemaju nikakve povlastice ni osnovno osiguranje”.

Neravnoteža između žena i muškaraca u svijetu stažiranja je mnogo veća nego li kod honorarnih radnika i radnica. Prema jednom istraživanju, tri od četiri neplaćena stažista/ica su žene. Kao što se u prošlosti smatrao da je novac koji su domaćice ponekad (točnije – rijetko) dobivale – dodatak uz kućanske poslove koje su obavljale (i koji su prioritet), tako se danas stažiranje smatra – odličnom prilikom za mlade ljude koja je nužna da bi napredovali u karijeri. Sretni ste ako možete dobiti prestižno neplaćeno stažiranje jer koji stažista ili stažistica uz to još očekuju i luksuz da imaju radnička prava?

Madeleine Schwartz piše: “Fleksibilna’ korporacija zahtijeva fleksibilne radnike i radnice, kako se tržište rada mijenja tako se postavljaju novi uvjeti za sudionike i sudionice na tržištu. Fleksibilnost se ne očituje samo u trendovima globalne ekonomije. Ona je postala ključna za sposobnost pojedinca i pojedinki da se probije na tržištu rada.

Savjeti za stažiste i stažistice obično govore kako one moraju biti prilagodljive, entuzijastične, pokorne i poslušne. Uobičajeni savjeti na Internetu kazuju kako one trebaju biti ‘kameleonke, prilagođavati vlastito ponašanje kako bi odgovarala trenutnom radnom mjestu. Drugi, pak, savjetuju neprestano ispričavanje (‘Oprostite što Vas gnjavim’). Trenutni oglasi za posao konstantno naglašavaju istu stvar. Traži se stažista ili stažistica koji su fleksibilni, energični, visoko motivirani, kreativni i sposobni raditi samostalno.

Ako uzmemo u obzir da radnici i radnice već na početku karijere moraju usvojiti navedene obrasce ponašanja, poslodavci i poslodavke nemaju više zadaću da ih upoznaju s uredskim okruženjem, već ih uče da budu zahvalni što su dobili mogućnost da rade na tom poslu, neovisno o neunosnosti samoga posla. Nije dovoljno da radnik ili radnica samo budu zahvalni na prilici koja im je dana. Oni je moraju stalno pokazivati. Izjava ‘hvala Vam što ste mi dali priliku’ postala je mantra svakog stažista i stažistice.

Položaj stažista i stažistice je povijesni položaj žena. Nesigurni i slabo plaćeni poslovi koji se tradicionalno povezuju sa ženama postali su vrsta poslova koje u svijetu rada danas obavljaju stažisti i stažistice. Proširenje sektora u kojima dominiraju žene kao što su maloprodaja, zdravlje i osobna njega ne znače i bolje uvijete za žene. Te sektore, također, karakteriziraju nesigurnost i veoma niska radnička prava. Radnice u domu zdravlja i njegovateljice, poslovi gdje žene čine 87.7 posto radnica, a očekuje se da će taj sektor porasti za 50 posto između 2008. i 2018. godine, prosječno su za svoj rad plaćene 10 dolara po satu”.

Nema sumnje da bez bezbroj stažiranja ne bih bila tu gdje sam danas. Moje je prvo stažiranje bilo sa 16 godina za Lucky Magazine. Zahvaljujući tom ljetu koje sam provela ispunjavajući sve naloge i asistirajući na snimanjima, dobila sam uredničko stažiranje u časopisu Jane. Prvo mi stažiranje nije bilo plaćeno, za drugo sam dobila 100 dolara tjedno, a za treće 480 dolara tjedno. Očigledno, nisam imala povlastica, rijetko sam radila na projektima koji su me istinski zanimali, a kada i jesam osjećala sam se počašćeno. Nisam očekivala da će netko biti posebno zadovoljan mojim radom, pa bila sam tek pripravnica! Iskreno, priče o pripravnicama koje tuže svoje poslodavce su me uvijek nervirale. Razmišljaju li one uopće u što se upuštaju?

Bila sam iznimno sretna jer su me moji roditelji uzdržavali kroz sva moja stažiranja. Zahvaljujući tome manje sam bila usmjerena na financijske koristi stažiranja (što je, bez premca, veliki problem mnogima) i više sam bila usmjerena na to da činim sve što poslodavac ili poslodavka od mene očekuje kako bih dobila mrvice kao nagradu za svoj trud. Kada sam dobila prvi pravi posao kao asistentica urednika u novinama, nisam ni sanjala da tražim više novca ili vremena za članke koje sam pisala. Umjesto toga, ostajala sam cijelu noć raditi na pričama i bivala oduševljena kada bih svoje priče viđala na naslovnici. Zašto bih uopće zaslužila da mi se vrijeme uloženo na te priče plati? Na kraju sam napustila taj posao jer sam shvatila da nikada neću biti zaposlena na puno radno vrijeme. Ja sam novinama služila da besplatno odradim uobičajen novinarski posao. Kako mi je mudar urednik jednih novina rekao: “U jednom trenutku morate napustiti stažiranje i asistiranje te početi zaista raditi”.

Sada imam posao iz snova i znam da je to, dijelom, zahvaljujući godinama stažiranja jer sam naučila biti fleksibilna, prilagodljiva, entuzijastična, pokorna i poslušna. Međutim, to također znači i da se ne osjećam ugodno jer moram potvrđivati svoju sposobnost iznova i iznova.

“Kvaliteta samoga rada je također povezana s rodom”, piše Schwartz. Ponašanje i karakteristike koje se zahtijevaju u svijetu rada, tradicionalno su povezani sa ženama – fleksibilnost, zahvalnost i sl. U neizvjesnom uredskom okruženju, od nas svih se očekuje da budemo skromne, oduševljene, da brzo učimo i da budemo prilagodljive, da budemo dobra tajnica.

Ona predlaže proučavanje pokreta The Wages for Housework kao novi model razgovora o poslu. Nove analize Nacionalnog centra za ženska prava otkrile su da po prvi put u šest godina, stopa nezaposlenosti žena premašuje stopu nezaposlenosti muškaraca. Eto, možda je pravo vrijeme da počnemo činiti upravo ovo – fleksibilnost, entuzijazam, pokornost i poslušnost.

Prevela i prilagodila Iva Zelić

Ekonomsko nasilje nad ženama u intimnim vezama

Posted on March 14, 2013 by sdadmin

Završna regionalna konferencija projekta Imenovanje, definiranje i sankcioniranje ekonomskog nasilja nad ženama u intimnim vezama održat će se u utorak, 19. ožujka, u 10 sati u Hotelu Dubrovnik, dvorana Ban Jelačić, Zagreb.

U studenom 2011. godine udruga B.a.B.e. započela je provedbu velikog regionalnog projekta Imenovanje, definiranje i sankcioniranje ekonomskog nasilja nad ženama u intimnim vezama u suradnji s Bugarskom fondacijom za rodna istraživanja (Bugarska), Prava za sve (Bosna i Hercegovina), Sigurnom kućom Podgorica (Crna Gora) i Europskim pokretom (Srbija).

Projekt je financiran od strane Europske komisije i sufininanciran od strane Ureda za udruge i Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva Republike Hrvatske.

Cilj projekta bio je, na jednoj razini istražiti opseg i pojavnosti ekonomskog nasilja, dok se istovremeno u partnerskom odnosu izgradila mreža organizacija koje će uspostaviti dugoročnu suradnju. U svih pet uključenih zemalja provedeno je kvalitativno istraživanje (fokus grupe i dubinski intervjui), a u Hrvatskoj je realizirano i kvantitativno istraživanje na reprezentativnom uzorku žena u intimnim vezama. Nakon identifikacije opsega i modusa vršenja ekonomskog nasilja, utvrđene su mogućnosti sankcioniranja, kao i mogućnosti pružanja pomoći žrtvama koje trpe ovu vrstu nasilja. Ujedno je istraženo koje sve oblike nasilja doživljavaju žene u intimnim vezama te u kojim se kombinacijama pojedini oblici udruženo pojavljuju.

Pozivamo Vas da svojom nazočnošću i sudjelovanjem u raspravi doprinesete ovoj temi, te da svojim prijedlozima potaknete kvalitetnija zakonodavna i praktična rješenja u ovom području.

Vaše nam je prisustvo dragocjeno, jer samo zajedno možemo rad učiniti uspješnijim i svrhovitijim.

Molimo Vas da nam najkasnije do 12. ožujka 2013. potvrdite svoje sudjelovanje na konferenciji putem faksa (01/ 4662 606) ili na e-mail adresu babe@babe.hr

Kako organizirati solidarnost: kampanja Kamensko

Posted on March 14, 2013 by sdadmin

U srijedu, 13. ožujka, u Radničkom domu održana je radionica pod nazivom Kako organizirati solidarnost: kampanja Kamensko, u organizaciji Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), koja se bavi problematikom radničkih prava i aktivne solidarnosti, uvođenjem demokratskih procesa u ekonomsku sferu te s time povezanim organizacijskim pitanjima. Gošće radionice koje su održale uvodna predavanja bile su bivša radnica Kamenskog Danica Radošević, Jelena Miloš iz BRID-a, Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije i Teodor Celakoski iz akcijske grupe Pravo na grad. Tema radionice bila je organizacijska analiza jedne od poznatijih kampanja u kojoj su udruge civilnog društva, studenti i građani na konkretan način podržali radnice, a kroz prizmu navedene teme raspravljalo se i o mogućnosti zajedničkog djelovanja u budućim projektima.

Radionicu je uvodnim riječima otvorio Jovica Lončar, koji je ukratko predstavio Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) koji je bio domaćin radionice, kao i ciljeve same radionice i gošće koji su bile pozvane govoriti o temi.

Jelena Miloš iz BRID-a započela je raspravu osvrnuvši se na probleme s kojima se Kamensko susretalo od početka i načine na koje su se isti problemi nastojali rješavati. Istaknula je kako je za uspjeh Kamenskog presudna bila solidarnost na različitim društvenim razinama, što, nažalost, nije bilo dovoljno uspješno realizirano, kao i očekivana pomoć sindikata koja je izostala. Navela je i kako je nedostajala nužna pravna i ekonomska pomoć koja bi omogućila adekvatne analize koje bi pomogle u rješavanju problematične situacije. Miloš je spomenula da je za buduće djelovanje presudna sinergija triju razina društva: istraživačke zajednice, sindikata i nevladinih udruga, koje je potrebno umrežiti i među njima stvoriti kontakte.

Bivša radnica Kamenskog Danica Radošević priču je nastavila navodeći svoja vlastita iskustva rada u Kamenskom prije i nakon podnesenog stečaja. Uvjeti rada bili su teški i prije stečaja, no kada je kolektivni ugovor konačno raskinut privatizacijom, uvjeti rada postali su nepodnošljivi. Kako je navela Radošević, uz radni dan od 16 sati, radnicama je plaća kasnila mjesecima, a kap je prelila čašu u srpnju 2010. godine, kada su u vlastitoj organizaciji započele četverodnevni štrajk glađu. Međutim, iz uprave im je rečeno kako na štrajk nemaju pravo budući da su same potpisale stečaj, što Radošević vidi kao jednu od najvećih nepravdi nanesenih radnicama u cijelom postupku.

Na Radošević se nadovezala Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije, koji se primarno bavi pitanjima nejednake moći u društvu i mogućnostima postizanja ravnopravnijih odnosa, prvenstveno onih ekonomsko-socijalnih. Kao glavni problem Centra Benčić navodi premale kapacitete, odnosno nedovoljan broj stručnjaka i stručnjakinja koje bi se bavile spomenutom tematikom.

U slučaju Kamenskog najvažnijim smatra otkrivanje pozadinskih događanja koji su doveli Kamensko do današnje situacije, pri čemu ističe interese krupnog i medijskog kapitala, protiv kojeg se civilnim organizacijama jako teško boriti. Navodi i kako je razina solidarnosti u društvu nedovoljna, te da ne postoji potrebna kohezija grupe koja bi se zajedničkim snagama borila protiv elite.

Završnu riječ dobio je Teodor Celakoski iz akcijske grupe Pravo na grad, koji je govorio o borbi oko Cvjetnog trga i s time povezanim organizacijama koje su njegovu akcijsku grupu dovele i do Kamenskog.

Gošće su radionicu zaključile riječima da od objekta treba postati subjekt, ostaviti se uloge žrtve i preuzeti odgovornost kako bi uspjeli u svim budućim civilnim akcijama i projektima. Upravo je solidarnost vrednota koju je potrebno njegovati i poticati na opću dobrobit cjelokupnog društva. Kako je Armin Salihović (Nevidljivi radnici, Slovenija) rekao: “Zahtijevaj nemoguće! Jer ono što je nemoguće je ono što se ostvaruje!”

Osnovana direktno demokratska udruga ‘Uzor’

Posted on March 13, 2013 by sdadmin

Na sastanku dvadesetak bivših radnica tvrtke Uzor i pripadnika neformalne inicijative Mreža solidarnosti u utorak navečer u Splitu je osnovana udruga građana Uzor koja će u svome statutu imati direktno demokratske temelje, prenosi H-alter. To je malen, ali važan korak u borbi ovih radnica za dostojanstven život i ponovno zaposlenje.

Tvrtka Uzor je nizom kriminalnih radnji dovedena u situaciju da su rasprodane gotovo sve nekretnine, stvoreni ogromni dugovi, a osam plaća, otpremnine i ostala potraživanja radnice Uzora vjerojatno nikada neće vidjeti. Stoga se, u suradnji s Mrežom solidarnosti, jedan dio radnica odlučio na korak osnivanja udruge kao okvira u kojem bi mogle ponovno raditi, ali i surađivati s mladima kroz edukacijske radionice kao i udruživati se s drugim radnicima u sličnim problemima.

Bivše radnice Kamenskog poslužile su kao ‘uzor’ pri ovome potezu jer su i one same nastavile svoju borbu i rad kroz sličnu udrugu, a bile su i od velike pomoći kod osnivanja udruge Uzor. Oko samog statuta pomogli su i studenti i profesori s Filozofskog fakulteta u Zagrebu budući da su i Klub studenata Filozofskog fakulteta kao i sindikat Akademska solidarnost koji su među prvim udruženjima u Hrvatskoj koja nemaju klasičnu hijerarhiju i predsjedništvo.

Međutim, ovo je tek početak. Pred radnicama je trenutno borba za strojeve koji se 4. travnja prodaju na dražbi na trgovačkom sudu u Splitu. Većina njih ima potraživanja od pedeset pa do osamdeset i više tisuća kuna te razmatraju da zamijene svoja potraživanja za vlasništvo nad strojevima, što, poznavajući naše pravosuđe, nije nimalo jednostavno, ali je izvedivo. Naime, stečajni sudac i upraviteljica nisu do sada uvažili niti jednu primjedbu na vođenje stečajnog postupka niti su proveli istrage oko kriminalnih radnji o kojima su ih radnice čitavo vrijeme upozoravale. Zato će, osim podnošenja zahtjeva da se radnicama dodijele strojevi, biti potreban i pritisak na institucije gdje će svaka solidarnost ostalih građana biti dobrodošla. A ukoliko se rasprodaju i posljednje nekretnine u stečajnoj masi nova udruga će se najvjerojatnije morati obratiti poglavarstvu grada Splita u vezi prostora.

Problemi su mnogi, ali mnogi su i oni koji već sada žele uzorovkama pomoći. Tu je udruga Domine koja će pomoći oko udruge i pisanja projekata, tu je nezavisni sindikat Dalmacijavina koji svojim velikim stečajnim iskustvom pomaže oko pravnih i drugih pitanja, a tu su i dizajneri i tekstilni inženjeri koji žele pomoći, kao i mnoge druge firme u stečaju te građanke i građani.