sdadmin, Author at Libela - Page 1223 of 1806

Igrica koja će promijeniti mnoge živote

Posted on March 15, 2013 by sdadmin

Facebook igricom “Half the Sky: The Game” želi se skupiti novac za pomoć ženama diljem svijeta.

Trošeći samo 10 minuta na igranje nedavno lansirane igrice Half the Sky: The Game (Pola neba: Igra) može značiti čak 20 dolara zakladi za cjepiva Ujedinjenih naroda.

“Upoznajte novu vrstu čovjekoljublja”, kaže Carline Linton.

Igrica Half the Sky: The Game može već danas iskakati u vašem pregledniku uz ostale Facebook igrice. Ali ona nije nikakva igrica tipa Candy Crush Saga. Naime, Half the Sky koju od prošlog ponedjeljka i vi imate priliku zaigrati umotvorina je tvrtke Games for Change (Igre za promjenu) i autora osvajača Pulitzerove nagrade Nicholas Kristofa i Sheryl WuDunn , koji su napisali knjigu Half the Sky: Turning Oppression into Opportunity for Women Worldwide (Pola neba: Od potlačenosti do prilike za žene diljem svijeta) i od običnog igranja igrice napravit će priliku za doniranje novaca neprofitnim organizacijama po cijelome svijetu.

Tako je. Igrica Half the Sky pretvorit će virtualne donacije igrača i igračica u stvarne donacije neprofitnim zakladama Fitsula Fondation, Girls & Education Mentoring Services, Heifer International, ONE, Room to Read, Zakladi Ujedinjenih naroda i World Vision.

“I to sve putem jednog klika mišem. Ne možete stvar učiniti prikladnijom i zgodnijom ljudima”, rekla je Sheryil WuDunn u intervjuu za The Daily Beast.

U ovoj igrici igrače i igračica kroz razne izazove moderne žene vodi lik Indijke Radhike. Započinjete kao seoska žena koja pokušava skupiti novac za sebe i/ili svoju kćer. Kako igra odmiče, Radhika putuje po svijetu i u svakom mjestu koje posjeti upoznaje se sa specifičnim problemima tamošnjih žena i djevojčica.

“To je zacijelo najzanimljiviji način da saznate ponešto o temi za koju vjerojatno niste nikada prije čuli/e”, sigurna je WuDunn.

Ono što čini igricu Half the Sky jedinstvenom je to da nudi iskustvo primjera iz stvarnog života. U jednom trenutku Radhika treba skupiti novac da nabavi svojoj kćeri cjepivo. Igrači mogu odlučiti hoće li donirati svoj novac kako bi omogućili prijevoz i nabavu cjepiva ili će obavljati poslove u igrici da bi donirali novac.

“To je realna igrica i vi činite stvarnu razliku u nečijem životu. Samo otvarajući igricu donosite razliku. Otključavate mogućih 500.000 dolara od sponzora koje će se ostvariti putem aktivnosti igrača i igračica te koji idu organizacijama u stvarnom svijetu”, naglasila je Michelle Byrd, dopredsjednica Games for Changea, tvrtke koja je sudjelovala u produkciji igre.

Međutim, ova igrica ne služi samo doniranju novaca. Ona također pomaže educirati igračice i igrače o problemima koji muče žene diljem svijeta, a pogotovo u dalekim zemljama poput Vijetnama, Afganistana ili Kenije, koje Radhika posjećuje tijekom svojih putovanja.

Uz knjigu i četverosatni dokumentarac na američkoj javnoj televiziji PBS-u, The game je treća platforma koju Half the Sky koristi kako bi podigao svijest o ženskim problemima,. Igrica Half the Sky svakako je najambiciozniji pokušaj do sada. Čak i WuDunn priznaje da su u ranoj fazi razvoja igrice reakcije ljudi bile skeptične prema ideji da se tako ozbiljno pitanje premosti u igricu.

WuDunn ipak ističe da je ubacivanje računalnih igrica u sredstva osvješćivanja javnosti nakon knjige i dokumentarnog filma prirodan i očekivan prevrat, jer se ovoga puta i sami korisnici i korisnice uključuju u proces. Cilj igrice je privući od dva do pet milijuna igrača i igračica, uz nadu da će pet posto njih odlučiti donirati novac. To jest vrlo ambiciozna brojka, ali Byrd naglašava da je to samo djelić od 300 milijuna ljudi koji koriste Facebook igrice svaki mjesec.

Facebook je kao platforma odabran upravo zato što se pokazalo da je prosječni/a korisnik/ica igrica na Facebooku zapravo 39-godišnja žena, koja možda upravo osniva obitelj ili ima obitelj te postaje svjesnija problema koje susreću majke i djevojčice po cijelome svijetu.

Byrd zaključuje da se nada kako će igrica postati točka prekretnice za Game for Change, koja je osnovana 2004. s ciljem da djeluje u socijalno osjetljivim pitanjima putem zabave. S igricom poput Half the Sky: The Game poruka koja se šalje postaje interaktivna i zabavna za korisnike.

“Zbog ove igrice možete reći da radite nešto uistinu zabavno”, završava WuDunn.

Preveo i prilagodio Vedran Brozović

Politički motivirani seksualni napadi

Posted on March 14, 2013 by sdadmin

Što se dogodilo s egipatskim ženama koje su mnogostruko silovane i seksualno mučene na Tahriru 25. siječnja 2013. godine? Ne previše, osim što su vlastodršci uperili prst prema žrtvama i kazali im kako su same odgovorne za napade. Nakon toga, četiri vodeće organizacije za ženska prava – El Nadim centar za rehabilitaciju žrtava mučenja i nasilja, Centar za nove ženske studije, Nazra za feminističke studije i Centar za besplatnu pravnu pomoć egipatskim ženama – podnijele su službenu žalbu u ime sedam klijentica.

Podastrle su dokaze, snimke i svjedočanstva žena koje su bile nasilno seksualno napadnute te su zahtijevali istragu kako bi se otkrili identiteti počinitelja te im se sudilo. Organizacije vjeruju da je takvo nasilje politički motivirano, namijenjeno zastrašivanju žena kako se ne bi aktivirale u kampanjama protiv Vlade.

Psihologinja Farah Shash iz El Nadeem centrom tvrdi da je broj ovakvih incidenata je porastao otkad je Muslimansko bratstvo preuzelo vlast. Mete su i žene i muškarci koji su ili aktivisti/ice ili promatrači/ice tijekom protesta. Politička priroda mnogih tih napada je jasna.

Ipak, mnogi više vole govoriti o problemu seksualnog uznemiravanja općenito. Kako bi se to moglo, podrazumijeva se javna osuda i društva i Vlade, ali tako da se za politički motivirane seksualne napade prvenstveno smatra odgovornim Muslimansko bratstvo zbog upotrebe napada kao političke strategije uklanjanja opozicije. Kritičari i kritičarke tvrde da je opozicija također angažirana u napadima protiv Vlade. Kako bilo, to zanemaruje asimetričnost moći između vladajuće stranke, koja može posegnuti za svojim aparatima nacionalne sigurnosti i paravojnim snagama, te moći građana i građanki po pitanju raspoloživih resurse.

Bez obzira na to je li seksualno zlostavljanje politički ili socijalno motivirano, kultura straha onemogućuje ili pak otežava ženama da prosvjeduju na Tahriru. U razgovorima sa ženama koje žive u Mo’assasset el Zakat, siromašnom gradu u neposrednoj blizini El Marga, sjeverno od Kaira, stavovi su podijeljeni. Neki tvrde da žene ne bi smjele više ići na središnji kairski Trg i da trebaju ostaviti takvu vrstu političkog aktivizma muškarcima te koncentrirati se na svoj posao i obitelj. Drugi to vide drugačije. Oni tvrde da je sve to trik za teroriziranje i zastrašivanje žena tako da one više ne iziđu na ulice, te da jedina stvar koju treba učiniti jest uzvratiti i ne se dati odvratiti od toga.

Međutim, žene nemaju uvijek izbora. Diljem mnogih dijelova Egipta, obitelji su povlačile svoje kćeri s fakulteta i iz škola zbog loše sigurnosne situacije. Kultura nije kriva: nije da ljudi ne žele da se njihove kćeri obrazuju, baš suprotno! Kriv je strah da će žene i djevojke biti podložne zlostavljanju i uznemiravanju. No, nitko ne govori o ogromnoj ljudskoj cijeni za generacije žena koje nisu dobile obrazovanje zahvaljujući vladinom neuspjehu da osigura sigurno okruženje za život. Zašto?

Postoji razlog zašto svakodnevna realnost žena i djevojaka i njihovih obitelji nije naglašeno prisutna u međunarodnim političkim arenama i u medijima. Čini se da postoji izričita politika šutnje, gotovo potpuna cenzura kritika usmjerenih protiv Muslimanskog bratstva zbog straha da se ne ispadne islamofobičan/a.

Nitko, na primjer, ne čuje priče egipatskih žena iz Qena, Fayoum, Kaira i ostalih mjesta o njihovoj ljutnji i očaju prema nekim vjerskim vođama u lokalnim džamijama, koji aktivno potiču muškarce da se ožene sirijskim ženama. Dijeljenje muškaraca nije neka vrsta solidarnosti sa Sirijcima koje žene imaju na umu. Poligamija je u Egiptu rijetko prakticirana, a kada jest – to se događa u tajnosti. No malo se priča o tome kako su vjerski vođe povezani s pojedinim islamističkim pokretima koji iz osvete pustoše domove egipatskih obitelji. Kako bilo, egipatske žene pate u tišini, mučeći se s idejom ili iskustvom dijeljenja svojih muževa.

Ironija je u tome što, dok međunarodna zajednica oštro pokazuje svoju političku ispravnost ignorirajući glasove egipatskih žena koji kritiziraju režim, mnogi građani i građanke bore se protiv Muslimanskog bratstva i tvrde da će biti jedini čuvari i predstavnici Islama, te da će se oduprijeti pokušajima da ih se omalovažava kao izdajnike vjere.

Neuspjeh Vlade da pošalje jake signale počiniteljima politički motiviranih napada i onima koji promoviraju praksu i ponašanje koje narušava žensku dobrobit može biti interpretirano jedino kao sudioništvo u samim djelima. A priča da su kritičari i kritičarke Vlade zapravo kritičari i kritičarke islama je način na koji se vjera koristi u političke svrhe, što više mnoge muslimanske žene i muškarci neće prihvaćati.

Prevela i prilagodila Lana Bosilj

Gotovo 40.000 djevojčica godišnje je prisiljeno na brak

Posted on March 14, 2013 by sdadmin

U je svijetu svakog dana oko 39.000 maloljetnih djevojaka je natjerano udati se za znatno starije muškarce. Prema podacima Fonda Ujedinjenih naroda za populaciju (UNFPA), u 42 zemlje širom svijeta, više od trećine svih djevojaka mlađih od 18 godina već je u braku.

Najveći broj takvih slučajeva je u najsiromašnijim zemljama, pri čemu je Niger na čelu liste sa 75 posto djevojčica koje se udaju prije nego što napune 18 godina. U Bangladešu ih se prije punoljetnosti uda 66 posto, dok u Centralnoafričkoj Republici i Čadu 68 posto.

Najviše takvih brakova je u južnoj Aziji i u seoskim područjima podsaharske Afrike, stoji u izvještaju UNFPA-e.

Kad je riječ o apsolutnim brojkama, Indija zbog svoje velike populacije ima najveći broj dječjih brakova. U ukupnom broju takvih bračnih zajednica sudjeluju s 47 posto. Vladina statistika Južnog Sudana govori da je u toj zemlji polovina djevojčica u dobi između 15 i 19 godina u braku, pri čemu neke imaju svega 12 godina.

“Rasprostranjeno udavanje djevojčica otežava već ionako izražen manjak djevojčica u školama, doprinosi porastu umiranja žena pri porođaju i narušava prava djevojaka da budu oslobođene nasilja”, navedeno je u izvještaju međunarodne nevladine organizacije za ljudska prava Human Rights Watch (HRW).

Jedan od razloga dječjih brakova je izuzetno mala prisutnost djevojčica u školama, jer u tim siromašnim zemljama ženska djeca sudjeluju sa svega 39 posto u osnovnom obrazovanju i s 30 posto u srednjem.

Smanjenje učestalosti dječjih brakova je jedan od glavnih milenijskih ciljeva UN-a s ciljem smanjenja smrtnosti djece i majki pri porođaju.

Siromašne porodice tradicionalno udaju mlade djevojke kako bi smanjile troškove za hranu, odjeću i obrazovanje. Human Rights Watch je pozvao vlasti Južnog Sudana da postave jasnu minimalnu granicu od 18 godina za stupanje u brak.

Jesu li stažistice nove kućanice?

Posted on March 14, 2013 by sdadmin

Jesu li stažistice, sezonske radnice i slobodne profesije nove kućanice? Možda je dobro razmišljati o njima na taj način. Možda bismo trebale analizirati neizvjesnu prirodu njihove karijere i pritisak koji im je nametnut da moraju ugoditi poslodavcu ili poslodavki pod svaku cijenu – kroz feministički objektiv.

Madeleine Schwartz je napisala fantastičan članak u Dissentu o tome kako su stažisti i stažistice – ‘popustljivi, tihi i uglavnom žene’ postali ‘sretne domaćice u svijetu rada’.

Zašto nikada prije nisam uzela u obzir rodnu prirodu stažiranja? Kao što je Scwartz napisala: “Neznanje i neizvjesnost stažisticina položaja stvorili su radnu snagu koja najviše raste. Karakterizira je skraćeno radno vrijeme, nestabilan i nesiguran poslovni položaj. Stažisti i stažistice mjesecima ne dobivaju plaću za svoj rad, nemaju nikakve povlastice ni osnovno osiguranje”.

Neravnoteža između žena i muškaraca u svijetu stažiranja je mnogo veća nego li kod honorarnih radnika i radnica. Prema jednom istraživanju, tri od četiri neplaćena stažista/ica su žene. Kao što se u prošlosti smatrao da je novac koji su domaćice ponekad (točnije – rijetko) dobivale – dodatak uz kućanske poslove koje su obavljale (i koji su prioritet), tako se danas stažiranje smatra – odličnom prilikom za mlade ljude koja je nužna da bi napredovali u karijeri. Sretni ste ako možete dobiti prestižno neplaćeno stažiranje jer koji stažista ili stažistica uz to još očekuju i luksuz da imaju radnička prava?

Madeleine Schwartz piše: “Fleksibilna’ korporacija zahtijeva fleksibilne radnike i radnice, kako se tržište rada mijenja tako se postavljaju novi uvjeti za sudionike i sudionice na tržištu. Fleksibilnost se ne očituje samo u trendovima globalne ekonomije. Ona je postala ključna za sposobnost pojedinca i pojedinki da se probije na tržištu rada.

Savjeti za stažiste i stažistice obično govore kako one moraju biti prilagodljive, entuzijastične, pokorne i poslušne. Uobičajeni savjeti na Internetu kazuju kako one trebaju biti ‘kameleonke, prilagođavati vlastito ponašanje kako bi odgovarala trenutnom radnom mjestu. Drugi, pak, savjetuju neprestano ispričavanje (‘Oprostite što Vas gnjavim’). Trenutni oglasi za posao konstantno naglašavaju istu stvar. Traži se stažista ili stažistica koji su fleksibilni, energični, visoko motivirani, kreativni i sposobni raditi samostalno.

Ako uzmemo u obzir da radnici i radnice već na početku karijere moraju usvojiti navedene obrasce ponašanja, poslodavci i poslodavke nemaju više zadaću da ih upoznaju s uredskim okruženjem, već ih uče da budu zahvalni što su dobili mogućnost da rade na tom poslu, neovisno o neunosnosti samoga posla. Nije dovoljno da radnik ili radnica samo budu zahvalni na prilici koja im je dana. Oni je moraju stalno pokazivati. Izjava ‘hvala Vam što ste mi dali priliku’ postala je mantra svakog stažista i stažistice.

Položaj stažista i stažistice je povijesni položaj žena. Nesigurni i slabo plaćeni poslovi koji se tradicionalno povezuju sa ženama postali su vrsta poslova koje u svijetu rada danas obavljaju stažisti i stažistice. Proširenje sektora u kojima dominiraju žene kao što su maloprodaja, zdravlje i osobna njega ne znače i bolje uvijete za žene. Te sektore, također, karakteriziraju nesigurnost i veoma niska radnička prava. Radnice u domu zdravlja i njegovateljice, poslovi gdje žene čine 87.7 posto radnica, a očekuje se da će taj sektor porasti za 50 posto između 2008. i 2018. godine, prosječno su za svoj rad plaćene 10 dolara po satu”.

Nema sumnje da bez bezbroj stažiranja ne bih bila tu gdje sam danas. Moje je prvo stažiranje bilo sa 16 godina za Lucky Magazine. Zahvaljujući tom ljetu koje sam provela ispunjavajući sve naloge i asistirajući na snimanjima, dobila sam uredničko stažiranje u časopisu Jane. Prvo mi stažiranje nije bilo plaćeno, za drugo sam dobila 100 dolara tjedno, a za treće 480 dolara tjedno. Očigledno, nisam imala povlastica, rijetko sam radila na projektima koji su me istinski zanimali, a kada i jesam osjećala sam se počašćeno. Nisam očekivala da će netko biti posebno zadovoljan mojim radom, pa bila sam tek pripravnica! Iskreno, priče o pripravnicama koje tuže svoje poslodavce su me uvijek nervirale. Razmišljaju li one uopće u što se upuštaju?

Bila sam iznimno sretna jer su me moji roditelji uzdržavali kroz sva moja stažiranja. Zahvaljujući tome manje sam bila usmjerena na financijske koristi stažiranja (što je, bez premca, veliki problem mnogima) i više sam bila usmjerena na to da činim sve što poslodavac ili poslodavka od mene očekuje kako bih dobila mrvice kao nagradu za svoj trud. Kada sam dobila prvi pravi posao kao asistentica urednika u novinama, nisam ni sanjala da tražim više novca ili vremena za članke koje sam pisala. Umjesto toga, ostajala sam cijelu noć raditi na pričama i bivala oduševljena kada bih svoje priče viđala na naslovnici. Zašto bih uopće zaslužila da mi se vrijeme uloženo na te priče plati? Na kraju sam napustila taj posao jer sam shvatila da nikada neću biti zaposlena na puno radno vrijeme. Ja sam novinama služila da besplatno odradim uobičajen novinarski posao. Kako mi je mudar urednik jednih novina rekao: “U jednom trenutku morate napustiti stažiranje i asistiranje te početi zaista raditi”.

Sada imam posao iz snova i znam da je to, dijelom, zahvaljujući godinama stažiranja jer sam naučila biti fleksibilna, prilagodljiva, entuzijastična, pokorna i poslušna. Međutim, to također znači i da se ne osjećam ugodno jer moram potvrđivati svoju sposobnost iznova i iznova.

“Kvaliteta samoga rada je također povezana s rodom”, piše Schwartz. Ponašanje i karakteristike koje se zahtijevaju u svijetu rada, tradicionalno su povezani sa ženama – fleksibilnost, zahvalnost i sl. U neizvjesnom uredskom okruženju, od nas svih se očekuje da budemo skromne, oduševljene, da brzo učimo i da budemo prilagodljive, da budemo dobra tajnica.

Ona predlaže proučavanje pokreta The Wages for Housework kao novi model razgovora o poslu. Nove analize Nacionalnog centra za ženska prava otkrile su da po prvi put u šest godina, stopa nezaposlenosti žena premašuje stopu nezaposlenosti muškaraca. Eto, možda je pravo vrijeme da počnemo činiti upravo ovo – fleksibilnost, entuzijazam, pokornost i poslušnost.

Prevela i prilagodila Iva Zelić

Ekonomsko nasilje nad ženama u intimnim vezama

Posted on March 14, 2013 by sdadmin

Završna regionalna konferencija projekta Imenovanje, definiranje i sankcioniranje ekonomskog nasilja nad ženama u intimnim vezama održat će se u utorak, 19. ožujka, u 10 sati u Hotelu Dubrovnik, dvorana Ban Jelačić, Zagreb.

U studenom 2011. godine udruga B.a.B.e. započela je provedbu velikog regionalnog projekta Imenovanje, definiranje i sankcioniranje ekonomskog nasilja nad ženama u intimnim vezama u suradnji s Bugarskom fondacijom za rodna istraživanja (Bugarska), Prava za sve (Bosna i Hercegovina), Sigurnom kućom Podgorica (Crna Gora) i Europskim pokretom (Srbija).

Projekt je financiran od strane Europske komisije i sufininanciran od strane Ureda za udruge i Nacionalne zaklade za razvoj civilnoga društva Republike Hrvatske.

Cilj projekta bio je, na jednoj razini istražiti opseg i pojavnosti ekonomskog nasilja, dok se istovremeno u partnerskom odnosu izgradila mreža organizacija koje će uspostaviti dugoročnu suradnju. U svih pet uključenih zemalja provedeno je kvalitativno istraživanje (fokus grupe i dubinski intervjui), a u Hrvatskoj je realizirano i kvantitativno istraživanje na reprezentativnom uzorku žena u intimnim vezama. Nakon identifikacije opsega i modusa vršenja ekonomskog nasilja, utvrđene su mogućnosti sankcioniranja, kao i mogućnosti pružanja pomoći žrtvama koje trpe ovu vrstu nasilja. Ujedno je istraženo koje sve oblike nasilja doživljavaju žene u intimnim vezama te u kojim se kombinacijama pojedini oblici udruženo pojavljuju.

Pozivamo Vas da svojom nazočnošću i sudjelovanjem u raspravi doprinesete ovoj temi, te da svojim prijedlozima potaknete kvalitetnija zakonodavna i praktična rješenja u ovom području.

Vaše nam je prisustvo dragocjeno, jer samo zajedno možemo rad učiniti uspješnijim i svrhovitijim.

Molimo Vas da nam najkasnije do 12. ožujka 2013. potvrdite svoje sudjelovanje na konferenciji putem faksa (01/ 4662 606) ili na e-mail adresu babe@babe.hr

Kako organizirati solidarnost: kampanja Kamensko

Posted on March 14, 2013 by sdadmin

U srijedu, 13. ožujka, u Radničkom domu održana je radionica pod nazivom Kako organizirati solidarnost: kampanja Kamensko, u organizaciji Baze za radničku inicijativu i demokratizaciju (BRID), koja se bavi problematikom radničkih prava i aktivne solidarnosti, uvođenjem demokratskih procesa u ekonomsku sferu te s time povezanim organizacijskim pitanjima. Gošće radionice koje su održale uvodna predavanja bile su bivša radnica Kamenskog Danica Radošević, Jelena Miloš iz BRID-a, Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije i Teodor Celakoski iz akcijske grupe Pravo na grad. Tema radionice bila je organizacijska analiza jedne od poznatijih kampanja u kojoj su udruge civilnog društva, studenti i građani na konkretan način podržali radnice, a kroz prizmu navedene teme raspravljalo se i o mogućnosti zajedničkog djelovanja u budućim projektima.

Radionicu je uvodnim riječima otvorio Jovica Lončar, koji je ukratko predstavio Savez samostalnih sindikata Hrvatske (SSSH) koji je bio domaćin radionice, kao i ciljeve same radionice i gošće koji su bile pozvane govoriti o temi.

Jelena Miloš iz BRID-a započela je raspravu osvrnuvši se na probleme s kojima se Kamensko susretalo od početka i načine na koje su se isti problemi nastojali rješavati. Istaknula je kako je za uspjeh Kamenskog presudna bila solidarnost na različitim društvenim razinama, što, nažalost, nije bilo dovoljno uspješno realizirano, kao i očekivana pomoć sindikata koja je izostala. Navela je i kako je nedostajala nužna pravna i ekonomska pomoć koja bi omogućila adekvatne analize koje bi pomogle u rješavanju problematične situacije. Miloš je spomenula da je za buduće djelovanje presudna sinergija triju razina društva: istraživačke zajednice, sindikata i nevladinih udruga, koje je potrebno umrežiti i među njima stvoriti kontakte.

Bivša radnica Kamenskog Danica Radošević priču je nastavila navodeći svoja vlastita iskustva rada u Kamenskom prije i nakon podnesenog stečaja. Uvjeti rada bili su teški i prije stečaja, no kada je kolektivni ugovor konačno raskinut privatizacijom, uvjeti rada postali su nepodnošljivi. Kako je navela Radošević, uz radni dan od 16 sati, radnicama je plaća kasnila mjesecima, a kap je prelila čašu u srpnju 2010. godine, kada su u vlastitoj organizaciji započele četverodnevni štrajk glađu. Međutim, iz uprave im je rečeno kako na štrajk nemaju pravo budući da su same potpisale stečaj, što Radošević vidi kao jednu od najvećih nepravdi nanesenih radnicama u cijelom postupku.

Na Radošević se nadovezala Sandra Benčić iz Centra za mirovne studije, koji se primarno bavi pitanjima nejednake moći u društvu i mogućnostima postizanja ravnopravnijih odnosa, prvenstveno onih ekonomsko-socijalnih. Kao glavni problem Centra Benčić navodi premale kapacitete, odnosno nedovoljan broj stručnjaka i stručnjakinja koje bi se bavile spomenutom tematikom.

U slučaju Kamenskog najvažnijim smatra otkrivanje pozadinskih događanja koji su doveli Kamensko do današnje situacije, pri čemu ističe interese krupnog i medijskog kapitala, protiv kojeg se civilnim organizacijama jako teško boriti. Navodi i kako je razina solidarnosti u društvu nedovoljna, te da ne postoji potrebna kohezija grupe koja bi se zajedničkim snagama borila protiv elite.

Završnu riječ dobio je Teodor Celakoski iz akcijske grupe Pravo na grad, koji je govorio o borbi oko Cvjetnog trga i s time povezanim organizacijama koje su njegovu akcijsku grupu dovele i do Kamenskog.

Gošće su radionicu zaključile riječima da od objekta treba postati subjekt, ostaviti se uloge žrtve i preuzeti odgovornost kako bi uspjeli u svim budućim civilnim akcijama i projektima. Upravo je solidarnost vrednota koju je potrebno njegovati i poticati na opću dobrobit cjelokupnog društva. Kako je Armin Salihović (Nevidljivi radnici, Slovenija) rekao: “Zahtijevaj nemoguće! Jer ono što je nemoguće je ono što se ostvaruje!”