sdadmin, Author at Libela - Page 1269 of 1806

Evo zašto se djevojke ne osjećaju polaskane

Posted on December 24, 2012 by sdadmin

“Evo dakle, razloga zašto se djevojke ne osjećaju polaskanima kada dečki komentiraju njihov izgled”

Prije nekoliko mjeseci si rekao da sam “objektivno jako zgodna, zapravo, ona koja je među nama najzgodnija”. Nasmijala sam se i zahvalila ti jer imamo odnos u kojem je takva vrsta šale dopuštena. Tvoj način izražavanja me zabavljao te sam se naklonila na komentar.

Pitao si me zašto se djevojke uzrujaju kada dečki komentiraju njihov izgled te si se čudio kako to da je moja reakcija drugačija od reakcije djevojaka na komentare nekog nasumičnog muškarca na ulici. Odnosno, zašto sam bila polaskana, a ne uplašena ili uvrijeđena.

Iskreno nisi razumio, a zanimalo te.

Pokušala sam dati neko objašnjenje, ali mislim da sam te više zbunila nego ti pojasnila.

Sad imam bolje objašnjenje.

Prva situacija koje se sjećam u kojoj je neki tip buljio u moje grudi, dogodila se kada sam bila u osmom razredu. Nisam niti primijetila; bila sam dijete i nisam registrirala takve stvari. Ali, moj otac jest primijetio te je počeo buljiti u dvadesetinešto godišnjeg stranca koji je odmjeravao njegovu trinaestogodišnju kćer.

Možda sam mogla proći kao petnaestogodišnjakinja, ali nije bilo šanse da me netko zamijeni za odraslu osobu. Ali uopće nije bila stvar u tome. Što se tiče tog tipa, nije bilo važno tko sam ni koliko mi je godina. Za njega sam bila par sisa, ne osoba, a pogotovo ne dijete.

Moje iskustvo nije neuobičajeno. Djevojke počnu dobivati neželjenu pažnju u ranoj dobi i to se nastavlja ostatak života. Muškarci nam dovikuju komentare na ulici te ugrožavaju naš osobni prostor u autobusima i tramvajima iako ima slobodnih mjesta. Pokušavaju nam zaviriti pod suknju dok sjedimo. Ne obaziru se na naše odbijanje.

Svjedočimo učestalim izvještavanjima o djevojkama koje su silovane na povratku kući vikendom, o ženama čija su tijela pronađena u nekakvom jarku.

Savjetuje nam se da noću ne izlazimo same, da povedemo nekog kao pratnju čak i ako idemo samo do trgovine, knjižnice ili benzinske stanice. Upućuju nas da ključeve koristimo kao oružje, da parkiramo na parkiralištima, a ne u podzemnim garažama jer je bolje da pokisnemo nego da završimo silovane ili ubijene.

Savjetuju nam čak da ne hodamo same niti danju. Rečeno nam je da nas bliski prijatelji mogu silovati ako popiju samo zato što su muškarci, da je sve to skupa pogrešno, ali da se ponekad događa te da uvijek trebamo biti na oprezu.

Zamislite da to slušate od pete godine života. Zamislite da vam od djetinjstva govore da je veća vjerojatnost da će vas povrijediti muškarci nego žene. Zamislite da ste svjesni da su, iako ste pametni i dobro istrenirani, muškarci uvijek veći i jači te da će vas prilikom konfrontacije gotovo uvijek pobijediti. Mogu ja, doduše, pobijediti brata u ‘bacanju ruke’, ali to nema nikakvu praktičnu primjenu.

Sad zamislite situaciju u kojoj vam netko tko vam predstavlja ozbiljnu prijetnju zaista poželi vaše tijelo. Ako se to zaista dogodi, jako teško ćete ga spriječiti, a društvo će vas tretirati kao svojevrsnu lekciju drugima, kao da ste učinili nešto loše jer ste mu “dopustili” da vas povrijedi. Pitat će vas zašto niste učinili nešto više da se obranite, zašto ste obukli tu haljinu, bili na parkiralištu u to vrijeme ili pričali s tom osobom. Zašto ste bili vani noću ili zašto ste očijukali s nekim na tulumu.

Ja ne pokušavam reći da su svi muškarci grozni. Samo tvrdim da bi pristojni muškarci trebali biti norma, ali ima mnogih koji to nisu te nas čine nesigurnima u našim svakodnevnim životima. Problem leži u činjenici da se promatranjem ne može uočiti razlika između pristojnih ljudi i potencijalnih silovatelja.

Ono što si mi rekao bio je kompliment i kao takvog sam ga prihvatila. Razlog je taj što se poznajemo otkad smo bili djeca te znam da tvoj komentar nije imao nikakvu negativnu konotaciju. Imamo odnos u kojem su takvi komentari prikladni te nikad nisi izašao van okvira koji se smatraju prihvatljivima.Takav odnos ne dijelim s punim autom pijanih tipova kraj kojih sam prošla prošli vikend vraćajući se kući.

Djevojke se uzrujaju kada im dečki dobacuju komentare o njihovom izgledu jer ih se time tretira kao izvor užitka, a ne kao osobe. Ljutimo se jer se ne možemo baviti uobičajenim aktivnostima bez da se brinemo oko seksualnih predatora. Bojimo se jer, u suštini, ako neki tip pokuša u djelo provesti svoj komentar “Mala, imaš dobre sise!”, realno nećemo moći učiniti ništa da ga spriječimo, a mnogi će nas čak i okrivljavati zbog toga.

Da, uzrujavamo se, jer bismo radije da nas gledate kao osobe, a ne kao tijela.

Prevela i prilagodila: Ivana Živković

Sterilizacija više nije uvjet za promjenu spola u Švedskoj

Posted on December 23, 2012 by sdadmin

Žalbeni sud u Stockholmu donio je povijesno bitnu odluku 19. prosinca 2012. godine kako zakonski zahtjev da osoba može promijeniti spol u dokumentima tek nakon što je prošla sterilizaciju nije u skladu sa švedskim Ustavom, točnije da krši 2. članak Ustava kao i Europsku povelju o ljudskim pravima.

Prema upravi Žalbenog suda, ova odredba se mora ukloniti iz zakona i ne smije se više primjenjivati! Prijedlog da se sterilizacija ukine kao zakonska obaveza pri promjeni spola, došao je od same švedske vlade koja je tražila izmjenu zakona iz 1972. godine, a izmjenjeni zakon će stupiti na snagu 1. srpnja 2013. godine.

Ova odluka uvelike će pomoći u grupnoj tužbi vlade koju pripremaju trans osobe u Švedskoj, pošto je prema prijašnjem zakonu trans osoba morala proći proces sterilizacije, kao i uništiti svu zaleđenu spermu kao i zaleđene jajne stanice. Ta odrednica je bila jedna od najstrožih u Europi i konačno je ukinuta.

Trans osobe koje su bile žrtve ovog zakona planiraju tužiti državu koja je prekasno reagirala na krajnje transfobnu odrednicu u Zakonu koji regulira spolnu tranziciju.

Masovni protesti diljem Indije nakon grupnog silovanja studentice

Posted on December 23, 2012 by sdadmin

U tijeku su prosvjedi desetaka tisuća građana na ulicama Delhija nakon silovanja mlade studentice medicine prošlog tjedna. Indijci su još jednom ostali zgroženi novim napadom na ženu i općenito lošoj poziciji žena u društvu te indiferentnosti vlasti da se poduzme nešto po tom pitanju.

Ugodno poslijepodne se pretvorilo u film strave i užasa nakon ulaska u pogrešan bus prošle nedjelje u Delhiju. Nesretni mladić i djevojka su ušli u bus koji nije imao licencu nego je vozio na “crno” te su se našli na meti grupe pijanih napadača. Nakon napada djevojka i mladić su svučeni i goli bačeni na ulicu gdje ih je pronašla policija. Mladić se polako oporavlja od zadobivenih ozljeda dok se djevojka i dalje nalazi u bolnici sa teškim ozljedama i bori se za život.

Napad i tragedija koja je zadesila mladi par izazvala je ogorčenost indijskog stanovništa koje je izašlo na ulice Delhija potražiti pravdu. Građani zahtijevaju smrtne kazne za osumnjičenu grupu muškaraca u pritvoru radi višesatnog silovanja, mučenja i premlaćivanja studentice i njenog prijatelja u autobusu nakon povratka kući iz kina.

Tenzije između prosvjednka i policije su prerasli u sukob u subotu popodne u blizini zgrade parlamenta. Na građane je bačen suzavac i otjerani su vodenim topom nakon što su bacali kamenje i štapove na pripadnike policije, no ubrzo su se ponovo oformile grupe prosvjednika.

Čini se kako je ova tragedija bila kap koja je prelila čašu Indijaca. Najveća svjetska demokracija još je jednom zakazala na zaštiti prava žena.

Ljudi se zgražavaju nad ovim događajem i pitaju se što se dešava s indijskim društvom. Ovaj napad nije izolirani incident nego dio niza sustavnog iživljavanja nad indijskim ženama. U proteklih godinu dana, prema podacima policije je zabilježeno 572 slučaja silovanja u Delhiju, ali vjeruje se kako je ta brojka znatno veća.

Ironična je činjenica kako je na čelu Indije upravo žena predsjednica, dok je i dalje u društvu prisutan snažan patrijarhalan sustav koji prerasta u mizoginiju radi ustrajanja na društvenim tradicijama. Kultura Indijcima nalaže poštivanje starijih, ali ne i žena, stoga ne čudi zapanjujuća statistika UNICEF-a iz 2012-e godine čije istraživanje navodi kako 52 posto adolescentica u Indiji (i 57 posto adolescenata Indijaca ) smatra da je u redu ako muž tuče ženu.{slika}

U Indiji ne postoji zakon protiv seksualnog uznemiravanja ili napada i samo se vaginalna penetracija smatra silovanjem. No, mnoge se žene žale na zlostavljanja u autobusima gdje se muškarci namjerno prislanjaju o njihova tjela iskorištavajući gužvu. Apsurdan primjer kako vlasti ne funkcioniraju i ne poduzimaju ništa za boljitak već zatiru prava Indijki je seksualno uznemiravanje još jedne studentice u lipnju ove godine od bande muškaraca u Guwahati. Djevojka je izlazila iz bara kada je napadnuta od mnogobrojne grupe koja ju je vukla za kosu po cesti, potrgala odjeću te sve snimila mobitelima. Policija je stigla tek nakon 45 minuta maltretiranja djevojke, a snimka je obišla sve lokalne TV postaje. Umjesto kažnjavanja počinitelja i pružanja psihološke pomoći napadnutoj djevojci, studentici je ponuđeno 50000 rupija (malo više od 5000 kn) kao odšteta za napad. (!?)

Što reći? Kako objasniti ponašanje prema ženama u Indiji? Iz godine u godinu ta zemlja bilježi gospodarski rast i ponosi se titulom najveće demokracije na svijetu. No što je ta demokracija učinila za žene? Unatoč ženama koje su glavne akterice državne politike i dalje nema prave ravnopravnosti među spolovima. Ostaje privid jednakih mogućnosti i prava za sve, no i dalje postoji velika nepismenosti žena i nemogućnost njihova zapošljavanja te visoka stopa pobačaja ženske djece zbog čega je u Indiji narušena ravnoteža spolova.

Hoće li se indijsko društvo i vlasti trgnuti iz stoljetnog sna, dajući mogućnost svim svojim ženama jednaka prava i zaštitu istih ne samo na papiru već i u praksi, ostaje misterij. Kako je zasad krenulo, vrlo je vjerojatno kako će proći još mnogo vremena da se iskorjene tradicionalne diskriminatorne norme koje spriječavaju razvitak sigurnog i ravnopravng indijskog društva.

Pravo vrijeme za kontrolu oružja u SAD-u – sad ili odmah?

Posted on December 21, 2012 by sdadmin

Sjedinjene Američke Države zemlja su s najvišom stopom posjedovanja oružja u svijetu. Procjenjuje se da je u Americi vatrenog oružja ima oko 300 milijuna, onoliko koliko ima i stanovnika. Ipak, ne posjeduju svi Amerikanci oružje, zapravo, danas su manje ludi za njim nego prije; prema rezultatima GSS-a 1980. godine jedan od tri Amerikanca posjedovao je oružje, a 2010. godine omjer je smanjen (ali svejedno zabrinjavajuć) na jedan naprema pet Amerikanaca. Od onih koji ga posjeduju, većina ima više primjeraka. Zanimljivo je kako se od 1980. godine do 2010. broj muškaraca koji posjeduju oružje smanjio (od jednog na dva do jednog na tri muškarca), dok se broj žena, vlasnica oružja, nije mijenjao (jedna na svaku desetu). Za muškarce se tvrdi da im nošenje oružja služi kao potvrda maskulinosti, potvrda muškaraca kao zaštitnika, kao onih na koje se može računati, dok se spomenuti je podatak o ženama u članku Jill Lepore u New Yorkeru objašnjen agresivnim marketingom usmjerenim na žene kao vlasnice pištolja za samoobranu.

U SAD-u je registrirano 130 000 mjesta za legalnu nabavu oružja. U mnogim saveznim državama za kupovinu oružja na takvim mjestima potrebno je imati dozvolu koja se dobije nakon završetka sigurnosnog treninga vezanog uz baratanje oružjem, a također se provjerava i njihova kriminalna prošlost. Međutim, 40 posto Amerikanaca kupuje oružje od privatnih preprodavača (na sajmovima oružja, putem interneta), što znači da za nabavu oružja nisu morali proći nikakvu obuku niti bilo kakve provjere.

Sjedinjene Američke Države zemlja su koja opskrbljuje tri četvrtine svjetske trgovine oružjem, ali i koja u najvećoj mjeri opskrbljuje svijet nasilnom popularnom kulturom. Masovno nasilje i ubijanje postalo je masovna roba. Amerika vodi po broju krvoprolića i u stvarnom životu i na filmu te videoigrama.

Od 1982. do 2012. godine u Sjedinjenim Američkim Državama zabilježena su 62 masovna ubojstva oružjem. U većini slučajeva posjedovanje oružja bilo je legalno. Od 25 najgorih masovnih pucnjava u proteklih 50 godina prema časopisu Time, 15 ih se dogodilo u SAD-u.

Stravična krvoprolića događala su se i na ulici, i u dvorištima, i kuhinjama, trgovačkim centrima, u bolnicama, kinu, hramu, u školama i fakultetima. Najstrašniji slučaj masovnog ubojstva na fakultetu u zadnjih 50 godina dogodio se 2007. godine na Tehničkom sveučilištu Virginija kada je dvadesettrogodišnji Seung-Hui Cho ubio 32 ljudi, naposljetku i sebe, a najpoznatiji srednjoškolski masakr datira iz 1999. godine kada su dva srednjoškolca, prije samoubojstva, ranila 24, a ubila 13 ljudi u srednjoj školi Columbine. Prošli tjedan, u petak, popisu se priključio i krvavi pohod Adama Lanze u osnovnoj školi Sandy Hook u Newtownu, u Connecticutu. Dvadestogodišnji Adam Lanza ubio je šest žena te 12 učenica i osam učenika u dobi od šest i sedam godina, nakon čega je počinio samoubojstvo. Prije nego što je provalio u školu, ubio je i svoju majku u njihovoj kući. Bio je naoružan s dva poluautomatska pištolja, a autu mu je pronađena i puška.

U američkom je društvu pravo na posjedovanje oružja propisano Drugim amandmanom (“Postojanje obučene policije, nužne za sigurnost u slobodnoj državi, ne smije utjecati na pravo naroda na posjedovanje i nošenje oružja.”). Ono se smatra temeljem američkog koncepta slobode. Nošenje oružja postala je gotovo svakodnevna pojava, nešto što se ne shvaća kao neuspjeh civilnog društva, nešto zbog čega treba žaliti, nego nešto s čime se treba hvaliti, nešto s čime se dokazuje da ste pravi Amerikanac, savjestan građanin.

Iako stope posjedovanja oružja pomalo opadaju, moć lobističkih grupa koje promiču posjedovanje oružja, na čelu s Nacionalnim udruženjem za vatreno oružje (NRA – National Rifle Association), još je uvijek snažna. Štoviše, frakcija koja je protiv restrikcija vezanih uz vlasništvo nad oružjem glasnija je i organiziranija od ljudi koji su za kontrolu oružja. Oni smatraju da je odgovor na ovakve događaje opskrbljivanje s još više oružja: spomenute bi se nesreće u školama spriječile da su i učitelji u školama bili naoružani.

Da mnoštvo Amerikanaca ipak i dalje želi biti naoružano do zuba pokazuje i istraživanje agencije Gallup. Od 1990. do 2010. godine padao broj Amerikanaca koji se zalažu za strožije zakone kad je o posjedovanju oružja riječ. Sedamdeset osam posto bilo ih je 1990. godine, 1995. godine 62 posto, 2007. 51 posto, a 2010. godine 44 posto Amerikanaca podupiralo je kontrolu oružja. I Barack Obama, naravno, zna da prijedlozi kontrole oružja nisu baš popularni. Iako je od 1994. do 2002. godine bio član upravnog odbora organizacije Joyce Foundation (koja je zagovarala kontrolu oružja), a kao senator iz Illinoisa također je zahtijevao zabranu poluautomatskog oružja, tijekom predsjedničkih utrka popustio je NRA-i, zalagao se za bolje provođenje postojećih zakona o oružju, a kasnije ih je čak i proširio. Obama zna da su mnogi demokratski zastupnici izgubili svoje mjesto zato što su se usudili suprotstaviti se onome što je propisano Drugim amandmanom. Zna da ne bi pobijedio u državama kao što su Ohio, Pennsylvania, Florida, Colorado da se zalagao za oštrije zakone o oružju.

Glasnogovornik Bijele kuće, Jay Carney, dan poslije nesreće u Newtownu izjavio je kako još nije pravo vrijeme za razgovor o kontroli oružja. U SAD-u je očito poželjno doživjeti takvu nesreću kratkotrajnim šokom, dugotrajnim tugovanjem, prekapanjem po biografskim podacima ubojice i žrtava i neraspravljanjem o kontroli oružja jer je to prerano i nepristojno. Jer se na taj način iskazuje poštovanje prema žrtvama.

Iako je predsjednik Obama emotivno doživio najnoviju pucnjavu u školi i reagirao na nju kao “roditelj”, zagovornici kontrole oružja traže od njega da reagira kao predsjednik. Traže od njega da ne poziva samo na nacionalnu raspravu (koje na kraju obično i ne bude), nego i da učini “značajne akcije kako bismo spriječili još tragedija kao što je bila ova, bez obzira na politiku”, kako je ovaj put obećao.

Ipak su izbori prošli, Obama ih je dobio pa se sada zagovornici kontrole oružja nadaju da će Obama prestati popuštati političkim kompromisima. Nadaju se da će učiniti značajne akcije za promjenu zakonodavne politike koja se tiče slobodnog posjedovanja oružja. Uostalom, i iz poštovanja prema žrtvama.

{slika}

Centar za mir dodijelio nagradu i priznanje za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava

Posted on December 21, 2012 by sdadmin

Na svečanosti održanoj 10. prosinca 2012. u Arheološkom muzeju u Tvrđi osječki Centar za mir, nenasilje i ljudska prava dodijelio je Nagradu i priznanja za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava “Krunoslav Sukić”kojom je ujedno obilježen i Međunarodni dan ljudskih prava.

Centar za mir, nenasilje i ljudska prava ove je godine po četvrti put dodijelio Nagradu i priznanja utemeljene u čast jednog od svojih osnivača, mirovnog aktivista i humanista Krunoslava Sukića. Nagrada i priznanja dodjeljuju se za osobit doprinos u zaštiti i promociji ljudskih prava i sloboda čovjeka te za izvrsno i dosljedno promicanje kulture mira i nenasilja.

Dobitnici Nagrade i priznanja u 2012. godini su:

Nagrada za promicanje ljudskih prava, nenasilja i mirotvorstva “Krunoslav Sukić”dodijeljena je Ana Mariji i Ottu Raffai iz Zagreba te Šerifu Isakoviću iz Slavonskog Broda.

Priznanje za promicanje mirotvorstva, nenasilja i ljudskih prava u lokalnoj zajednicidodijeljeno je Mileni Perčiniz Drniša i Marini Kolariz Čakovca.

Priznanje “Krunoslav Sukić” za nenasilnu akcijudodijeljeno je sudionicima i sudionicama medijske kampanje “Žrtve su predugo čekale” –Daliborki Mikulić, Đorđu Gunjeviću, Krešimiru Ivančiću, Marici Kadić, Robertu Kajušiću, Vjeri Solar i Zemini Jaroš.

Priznanje “Krunoslav Sukić” za knjigu godine 2011/2012 iz područja mirotvorstva, nenasilnog djelovanja, ljudskih prava i civilnoga društvadodijeljeno je knjizi Antiratna kampanja 1991. – 2011. – Neispričana povijest, uredili Vesna Janković i Nikola Mokrović, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću, Antiratna kampanja, Zagreb, 2011.

Jajima na LGBT aktiviste i aktivistkinje

Posted on December 20, 2012 by sdadmin

Na prosvjedu održanom ispred ruskog parlamenta kojim su LGBT aktivisti i aktivistkinje htjeli upozoriti na nekorektnost zakona koji zabranjuje LGBT propagandu, protuprosvjednici i protuprosvjednice ovaj put nisu štedjeli uvrede, ali ni jaja s kojima su gađali prosvjednike.

Naime, LGBT prosvjednici i prosvjednice su mirno izmjenjivali poljupce u znak protesta protiv jučer održane rasprave o uvođenju zakona o zabrani LGBT propagande, a prilično miran prosvjed se u roku od nekoliko minuta pretvorio u kaos pri čemu je veliki broj LGBT aktivista/kinja i homofoba privedeno od strane policije. Jedna od uhićenih je i poznata ruska novinarka Elena Kostyuchenko koja je bila jedna od inicijatora ovog prosvjeda. Samo nekoliko dana prije Europski parlament osudio je ruski prijedlog da zakon koji zabranjuje LGBT propagandu bude na snazi u čitavoj državi.

Za sad, zakon koji zabranjuje LGBT propagandu na snazi je u devet ruskih regija, a članovi Putinove stranke jedni su od glasnijih koji se zalažu za izglasavanje zakona na državnoj razini. S druge strane, premijer Medvedev ne vidi razloga za izglasavanje takvog zakona pošto smatra da LGBT osobe ne predstavljaju problem Rusima.

Nikolai Alekseev izjavio je : “Otprilike je bilo 15 osoba na prosvjedu. Stajali su na ulazu u Dumu s plakatima te su odlučili napraviti prosvjed ljubljenjem. Bilo je četiri ili pet parova, što muških, što ženskih. Napali su ih radikali, prilično nasilno i sve je ličilo na srednji vijek.”

Još jedan dokaz da je homofobija priličan problem u Rusiji je i nedavna izjava navijača Zenita koji su zatražili od uprave kluba da se suzdrži od dovođenja tamnoputih igrača kao i onih koji se deklariraju kao gejevi.

“Mi nismo rasisti, ali odsustvo tamnoputih nogometaša vidimo kao dio važne tradicije našeg kluba. Nastavak takve politike sačuvao bi nacionalni identitet kluba koji je simbol Sankt Petersburga”, navodi se u takozvanom “Manifestu” navijačke grupe Landskrona koje dijele ljubav prema svom klubu s ruskim predsjednikom Putinom. Očigledno ljubav prema Zenitu nije jedino što ruski predsjednik i navijači imaju zajedničko – tu je dakako i homofobija, kao i rasizam.

Zakon koji zabranjuje LGBT propagandu predstavlja priličan problem u Rusiji te bi izglasavanje takvog zakona na nacionalnoj razini, LGBT osobe u Rusiji stavilo u jednu od najgorih pozicija na svijetu – bile bi žrtve zakona koji bi se mogao tumačiti na različite načine i tako nepovratno narušavati ljudska prava u Rusiji. Vrijeme će pokazati što o svemu misle ruski zakonodavci, a na aktivistima je ostalo – nadati se.