sdadmin, Author at Libela - Page 1271 of 1806

Ekonomski položaj žena u tranziciji – slučaj Srbija

Posted on December 18, 2012 by sdadmin

Uvod

Postsocijalističke promene, ekonomski i socijalno determinisane, pogoršale su ionako oslabljen ekonomski položaj žena u Srbiji. Prikrivena rodna nejednakost na tržištu rada u smislu veće stope nezaposlenosti žena, tradicionalna podela zanimanja na “muška” i “ženska”, nejednaka zarada za iste poslove u odnosu na muškarce. Potom, stečajevi neprofitabilnih preduzeća, objektivan višak radne snage u velikim društvenim gigantima ali i državnoj administraciji u kojima bez posla ostaju prvo žene i to visoko obrazovane. Sve ove pojave obeležile su kraj socijalističkog političkog sistema i neminovno dovele do još većeg raslojavanja stare radničke klase u nestajanju, (nova još nije uspostavljena), sa posebno lošim posledicama po radno sposobne žene i povećanim stepenom siromaštva društva uopšte.

Nesposobnost brzog prilagođavanja na novonastale tržišne uslove koji zahtevaju permanentno učenje, specijalizaciju u novim oblastima, naročito informacionim tehnologijama i stranim jezicima, dovele su žene, već dovoljno opterećene neplaćenim poslovima u porodici i materinstvom u neravnopravan položaj.

Trancizioni pobednici i gubitnici

Nagomilani problemi iz prethodnog perioda i ekonomska nestabilnost, pojačani ratnim uslovima, agresivnim nacionalizmom i političkim pritiscima, stavili su pred žene teške zadatke kako opstati u tržišnoj trci a da pri tom porodica ne trpi. Sa jedne strane, nedostatak finansija i vremena za doobrazovanje, nedovoljna informisanost o mogućnostima i načinima jačanja individualnog edukativnog potencijala. Sa druge strane, tradicionalna uloga brige o porodici i starima, otpor prema svemu što je novo i nepoznato, susret sa sve većim brojem privatnih poslodavaca u kojima se akcenat stavlja na spoljašnji izgled i starost ispod 35 godina, neretko praćeni unapred potpisanim otkazima ukoliko ostane u drugom stanju, dovele su žene do jedne opšte metaforičke depresije.

Visoko obrazovane žene školovane šezdesetih i sedamdesetih godina, najčešće pravne i ekonomske struke, demotivisane i uplašene dugotrajno niskim zaradama “rezignirano čekaju otkaz” ili prihvataju bilo kakve poslove zarad izdržavanja porodice i tako ulaze u sive tokove ekonomije. “Istraživanja u fokus grupama koja su izvedena u okviru Programa za razvoj Ujedinjenjih nacija, pokazuju da su žene često zlostavljane na radu, posebno u malim i srednjim preduzećima, da rade u lošim uslovima, bez zaštite na radu i garantovanih prava kao i da se otpuštaju radi trudničkog bolovanja ili porođaja (Popović-Pantić i Petrović, 2007)”.

Privatno preduzetništvo kao vid samozapošljavanja bilo je dostupno samo ženama koje su i inače imale iskustva u tim sferama i koje se najčešće odlučuju za uslužne delatnosti (frizerski i kozmetički saloni…) ili zajedno sa bračnim drugom otvaraju ugostiteljske objekte. Za neki drugi vid privatnog preduzetništva koji bi potpuno samostalno vodile, potreban je kapital koji žene u Srbiji nemaju. U jednom haotičnom stanju u društvu u kom se vrše brza prestrukturiranja privrednih delatnosti, prelazak kapitala iz jedne vlasničke strukture u drugu, sa političkim implikacijama iz kojih se ne nazire jasno sutra, od nezaposlene žena se očekuje da tako dovedena pred svršen čin mora da napravi izbor.

Žena može da prihvati nezaposlenost i besplatni rad u kući. Naizgled “bezbedan” teren poznatog okruženja u kom nema iznenađenja, nema svakodnevnog stresa odlaska na posao ali nema ni šansi ili su te šanse minimizirane da pronađe adekvatno radno mesto. Vremenom ova pozicija postaje nepodnošljiva, neretko praćena nipodaštavanjem bliže i dalje okoline i sukcesivno vodi ka marginalizovanju što se opet odražava na žensko zdravlje i gubitak samopoštovanja.

Drugo, žena može da se odluči za veliku šverc torbu preko ramena i kartonsku kutiju. Da “obeleži” svoju teritoriju u nekom uličnom budžaku, te tako započne svoj “sivi” biznis, za koji je potpuno nebitno posedovanje nižeg, srednjeg ili visokog obrazovanja, strahujući neprestano od inspekcije ili “konkurencije”. Nema radnog vremena ni šefa nad glavom. Radi bez obzira na vremenske prilike, takođe narušava svoje fizičko i mentalno zdravlje ali joj pruža mogućnost kakvog-takvog izdržavanja porodice. Žena ponekad može da ima još jedan izbor a to je prostituisanje, (o čemu se načelno ne govori a sve prisutno je i nasleđeno iz prethodnog vremena), zarad ostanka na radnom mestu ili upošljavanja.

Pri tom, ako žena radi, “pristaje” na nemogućnost vertikalnog napredovanja, na neplaćeni prekovremeni rad, na mobing i seksualno uznemiravanje, na nejasne zadatke koji jesu ili nisu u opisu radnog mesta, na neplaćene doprinose i poreze, na mogućnost otkaza bez ikakvih garantovanih prava, najava ili objašnjenja. Nedvosmisleno je da se ovde radi o najvećim tranzicionim gubitnicima i da su to upravo žene!

Prema podacima Nacionalne službe za zapošljavanje Srbije, u posebno neravnopravnom položaju su samohrane majke, starije radnice otpuštene kao višak radne snage, nezaposlene ili mlađe žene, Romkinje, žene sa invaliditetom. Podsećanja radi, ekonomske sankcije (1992.-1995.), su nepovratno pogoršale položaj i standard ljudi u Srbiji, pri čemu su žene posebno pogođene.

Velike ekonomske krize, onako kako ih definišu društvene nauke, po pravilu, dovode do osnaživanja konzervativizma u vidu različitih ideologija, pokreta i doktrina. Društvena regresija, nemogućnost stvaranja civilnog društva i povratak religije vrše konstantan pritisak na žene kako su one jedino odgovorne za pad nataliteta. To dalje znači, da ne treba da se zapošljavaju, školuju, specijalizuju, prekvalifikuju, napreduju u službi već da rađaju decu. Ako se tome doda i permanentno pravljena slika o tome da muškarci više zarađuju, ostvaruju veću ekonomičnost i efikasnog rada, onda je sasvim logično da žena ostaje kod kuće. Iza ovakve predstave stoje država i političke partije, gotovo bez ikakvog preuzimanja odgovornosti niti pokušaja da merama socijalne politike, olakšaju brigu o deci i starima i time stvore uslove za povratak žena na posao.

Da mit o većim zaradama muškaraca, uopšteno gledano, nije samo ženska fikcija već stvarno stanje u Srbiji, nedvosmisleno govori pojava izrazite feminizacije i pauperizacije društvenih delatnosti. Tako u zdravstvu, prosveti, kulturi, nauci, tekstilnoj i kožnoj industriji, žene čine bazu i srednji nivo, kao najbrojnije i sa najmanjim zaradama.

Statistički podaci ukazuju da je najveće ucešće žena u broju zaposlenih u periodu 2001-2005. godine zabeleženo u industriji tekstila i kože (85% ), zdravstvu, farmaciji i socijalnoj zaštiti (83%), trgovini (77%) i obrazovanju (76%). Udeo žena u broju zaposlenih u oblasti elektrotehnike iznosi svega 14%. U slabo plaćenim obrazovanim institucijama, u javnom sektoru radeći kao nastavnice žene su u većini, odnosno žene su dva do tri puta prisutnije kao nastavno osoblje u osnovnim školama (2003-2006.godine), dok su u srednjim školama zastupljene sa 50% (Žene i muškarci u Srbiji, 2008).

U tako feminiziranim oblastima a bez jačeg upliva u rukovodeće strukture i centre moći, srazmerno i dugotrajno se malo ulagalo u infrastrukturnu obnovu i razvoj postojećih kapaciteta. Pauperizacija delatnosti koje su od vitalnog značaja za celo društvo neminovno vodi osiromašenju i samih subjekata tog društva.

Sa privatizacijom velikih preduzeća, koje su često praćene netransparentnom procedurom, radnička klasa ili njeni ostaci, koriste svoje novo pravo, pravo na štrajk, uglavnom radi zaštite imovine preduzeća kako ne bi ostali bez radnog mesta.

Uporedo sa tim pojavljuje se i pravo kolektivnog pregovaranja koje obuhvata visinu zarada i redovnu isplatu ali ne i ključne elemente rada kao što su: dužina i raspored radnog vremena, premeštaj na drugo radno mesto, (često i u drugi grad), zaštita na radu… Ovi elementi se ostavljaju poslodavcima da po sopstvenom nahođenju i ekonomskoj logici, koja najčešće ne ide u prilog radnicima, odlučuju da li će ih uopšte uvažiti ili ne.

Jednakost u zaradama je regulisana zakonom o radu 2001. godine što je u amandmanu od 2004. godine posebno naglašeno, a zakonski se preciznije određuje i značenje “istog rada”.

Učešće žena zavisi od obrazovno-vaspitnog stepena ustanova, tako da je među vaspitačicama za predškolski uzrast dece zaposleno 95,5%, dok je na fakultetima među predavačima 29,4% žena. Rodne razike su primetne i u odnosu na učešće žena među predavačima i profesorima na različitim fakultetima.Tako na filološkim fakultetima među predavačima učestvuje 64% žena, na pravnim fakultetima oko 45%, ali na elektrotehničkim fakultetima ne više od 9%, kao i na mašinskim fakultetima na kojima od ukupnog nastavnog osoblja učestvuje svega 6% žena. Na čelu svih naših univerziteta do sada je bilo samo šest rektorki (u Beogradu i Novom Sadu). U toku istorije Univerziteta u Beogradu 31,6% doktorata i 34% magistarskih radova su odbranile žene. Na čelu Srpske akademije nauka i umetnosti nikada nije bila žena, a među članovima Akademije ima samo 6% žena. Prema podacima o zaposlenima u institutima koji se bave naučnim istraživanjima (162) žene i muskarci su jednako zastupljeni, prema broju istrazivača sa doktoratom (49% prema 51%) kao i bez doktorata (48% prema 52%), ali su svega 22 žene na položaju direktorki ovih instituta (Bogdanović, 2006).

U Srbiji je posebno marginalizovan položaj seoskih žena, jer njihov rad uglavnom nije plaćen i drustveno vrednovan, iako žene skoro u potpunosti obavljaju poslove značajne za održavanje seoskog domaćinstva i preživljavanje višegeneracijske porodice. Oko 55% od ukupnog stanovništva živi na selu i u većini su žene dok su ruralna domaćinstva, bez zemlje ili sa posedom do 1 ha, izložena najvišem riziku od siromaštva i u 2007.godini činila su 71% siromašnih (Drugi izveštaj o implementaciji Strategije za smanjivanje siromaštva u Srbiji, 2007). U celini, ekonomski i socijalni položaj žena na selu uslovljen je izrazito nepovoljnim statusom seoskih domaćinstava, koji počiva na usitnjenom poljoprivrednom zemljištu, ekstezivnom tipu poljoprivredne proizvodnje bez tržišne orijentacije i specijalizacije u poljoprivredi, slaboj infrastrukturi seoskih naselja u kojima najčešće nema zdravstvenih i socijalnih usluga. Izrazito patrilinearni obrazac svojinskih odnosa u srpskoj seoskoj porodici dolazi do izražaja u vlasničkim odnosima nad imovinom i kućom. Patrilokalni tip nastanjivanja i nasleđivanja imovine, kao dominanti obrazac života na selu, po kojem se domaćinstvo zasniva i organizuje u kući muža, razlog je što žene nisu vlasnice poljoprivrednog imanja (84% su u vlasništvu muškaraca), ni kuća u kojima žive (88% su u vlasništvu muškaraca) i uglavnom ne poseduju sredstva za poljoprivrednu proizvodnju (Rajković, 2002).

Po novim obrascima zapošljavanja tipične tranzicione dobitnice, iako malobrojne su visokoobrazovane, mlade žene koje se lakše snalaze u tržišnoj utakmici, prihvataju prestižne poslove u velikim kompanijama i međunarodnim organizacijama u kojima je sistem rada i nagrađivanja sličan ili isti kao u visokorazvijenim zemljama (Gender in Transition, 2007).

Zaključak

U skladu sa evropskim vrednostima i tekovinama, Strategija unapređivanja položaja žena i rodne ravnopravnosti u Srbiji, takođe, promoviše politiku zapošljavanja koja doprinosi usklađivanju radnih uslova i porodičnog života kao evropski model ravnoteže karijere i porodice. Promovisanje slobodnog izbora fleksibilnih oblika rada poboljšanjem socijalne zaštite i usluga nege i staranja, uz stvaranje jednakih mogućnosti za njihovo korišćenje, ističe se kao jedna od važnih aktivnosti u cilju podsticaja zapošljavanja žena.

Prepreke koje otežavaju prisustvo žena na tržištu rada su i na vrednosnom planu i obrascima porodičnog života. Tradicionalni stereotipi u situaciji povlačenja univerzalnih programa u socijalnoj zaštiti, kada se briga o deci, starima i drugim osetljivim grupama organizuje privatno, najčesće bez subvencija državnih programa koji su nekada pratili porodicu, naglašavaju lošu perspektivu nezaposlenosti. Istraživanja su ustanovila da se u tranziciji povećava odgovornost žena za socijalno-zaštitne potrebe u porodici tako da briga o starima najčešće pada na teret žena, odnosno ćerki.

Država sa svoje strane raznim podsticajnim merama samozapošljavanja, besplatnim edukacijama, prekvalifikacijom ili obukom za poznatog poslodavca, podsticajnim sredstvima i start up kreditima nastoji da stvori bolju šansu za novo upošljavanje i stimulaciju preduzetništva. Na oko pola miliona nezaposlenih od kojih polovinu čine žene, samo kontinuirano sadejstvo svih učesnika počev od obrazovnih do socijalnih, od medijskih do političkih, mogu da naprave pomak na neki duži vremenski rok, kada je ekonomski položaj žena u pitanju. Prevazilaženje posledica tranzicije i uspostavljanje ekonomske stabilnosti u Srbiji, a time i bolje perspektive zapošljavanja žena direktno zavise od spremnosti države da se pozicionira u odnosu na Evropske integracije i uspostavljanje vrednosti koje na tom putu stoje.

Literatura:

Kolin, Marija i Lilijana Čičkarić (2010), Ekonomska i politička participacija žena u Srbiji u kontekstu evropskih integracija, Institut društvenih nauka, Beograd.

Kolin, Marija (2008). Postsocijalističke promene položaja žena na tržištu rada u Srbiji, Genero br.12., Centar za ženske studije, Beograd.

Đurić-Kuzmanović, Tatjana (2002). Od dirigovanog nerazvoja do tranzicije, Budućnost, Novi Sad.

Stajić, Dubravka (1998). Žene i svet rada u tranziciji u Srbija u modernizacijskim procesima 19 i 20 veka, Institut za noviju istoriju Srbije, Beograd.

Zakon o ravnopravnosti polova, Sl.glasnik RS br. 104/2009.

Zakon o radu, Sl.glasnik RS br. 70/2001, 73/2001, 84/2004.

Žene i muškarci u Srbiji (2008). Republički zavod za statistiku Srbije, Beograd

Zašto je jedino crkvi seks važan i vrijedan

Posted on December 18, 2012 by sdadmin

Ovo nam pitanje otkriva mnogo o mogućim odgovorima, kao i o mogućim smjerovima razmišljanja na koje nas odgovori navode. Ipak, poznavajući i priznavajući mentalitet našeg (i ne samo našeg) društva, ja ću ipak krenuti u potpuno neočekivanom smjeru i pokušati navesti one koji ovo čitaju na jedno drugačije razmišljanje.

Svi želimo da naš Hajduk osvoji nacionalno prvenstvo i da onda izbori nastup u Europi (po mogućnosti da to bude Liga prvaka, tako da Dinamo više ne doživljava blamažu) i da tamo dogura što je dalje moguće. Cilj je svakom sportašu osvajanje natjecanja u kojem se natječe. Ipak je samo na Olimpijskim igrama važno sudjelovati, ostala natjecanja je važnije osvojiti. To Hajdukovo osvajanje Lige prvaka je uistinu vrijedan i veoma važan rezultat. Porasla bi vrijednost kluba, vrijednost igrača, trenera, dresovi u fan shopovima bi poskupjeli kao i cijena ulaznice za utakmice. To bi ujedno pridonijelo porastu rejtinga hrvatskom nogometu, reprezentaciji, nacionalnoj ligi… I svi to žarko želimo i priželjkujemo. Ali realnost je malo, ali bitno drugačija. I važno je da uočimo kako je i to nacionalno prvenstvo, i ta Liga prvaka, ili Europa liga, kako je sve to jako važno i kako sudjelovanje u tim natjecanjima pridonosi vrijednosti kluba, igrača, trenera (…) upravo jer to nije za svakoga. Ne može baš svaki klub osvojiti (ili čak sudjelovati u) Ligu prvaka ili pak nacionalno prvenstvo (ukoliko nije Dinamo) samo tako.

Jednostavno moramo prihvatiti kako postoje stvari koje su važne i vrijedne zato jer nisu za svakoga (dok ujedno, jesu za svakoga samo ako se pridržavamo određenih pravila i ako smo sposobni za to nešto). Ali mi to danas u našem (pa i u bilo kojem) društvu ne želimo čuti. Ta činjenica vrijeđa naše pravo. Svi mi imamo prava, kao što i Hajduk ima pravo igrati Ligu prvaka. Svi mi imamo pravo birati i biti birani (o čemu ovisi demokracija), tako da svatko od nas može biti budući predsjednik RH, ali je na našu žalost realnost malo, ali bitno drugačija. Imamo pravo prosvjedovati, imamo pravo na rad i poštenu plaću, imamo pravo mišljenja, vjerovanja i slobodu izražavanja, iako nas nitko ne čuje niti ozbiljno doživljava. Imamo sva moguća prava, ali je opet realnost malo, ali bitno drugačija. I kada to jedino postane važno (to moje pravo), demokracija postane totalirizam. Totalitarizam banalnosti.

U tom kontekstu svi imamo pravo na seks, od djece u osnovnim školama, do umirovljenika. I svi, barem ako je vjerovati nekim društveno čujnim glasovima, prakticiramo to pravo. Naravno, ovo pravo ne isključuje bilo koji rod, ili tip seksa, jer smo tolerantni. I onda, kako to inače i biva u totalitarizmima (gdje se gura samo jedna ideja do banalnosti, kao što je to uočila Hannah Arendt), o odgovornosti i slobodi ni riječi. Pa ljudi imaju to pravo, a kakve veze odgovornost i sloboda imaju s tim pravom?!

I tako, jer smo svakoga pustili da igra Ligu prvaka, ona postaje bezvrijedna, banalna, postaje nužnost. A nužnost isključuje slobodu, slobodu i odgovornost. Liga prvaka je metafora za seks. Seks više nije vrijedan, nije iskaz slobode, poštovanja drugoga/druge, nego postaje nužan (a ta nužnost upućuje na neurotičnost ili na ropstvo) da održimo svoj standard, status u svojem društvu, kvalitetu svojeg robskog života. Da budeš faca, prava faca i to već u osnovnoj školi. Mi smo svi primorani na seks i tako seks gubi na važnosti i vrijednosti. Seks više nije slobodan.

Crkva je pak, s druge strane, poprilično rigorozna i na prvi pogled ima sasvim negativan stav prema ljudskoj seksualnosti, prema seksu. Zašto je tome tako? Evo samo nekoliko crtica: svećenici, budući im je seks zabranjen, imaju potrebu to i drugima zabraniti; Crkva je kao takva još u tami srednjeg vijeka i sve nas tamo želi dovući; Crkvi je seks prevažan da ga pripusti našem banaliziranju; seks je sveta stvar (ne u smislu sakraliziranja seksualnosti) jer po njemu participiramo na Božjoj stvaralačkoj snazi… No, događa se jedan paradoks. U svijetu u kojem vladaju ljudska i građanska prava, seks (kao i pravo na njega) se obazvrijeđuje, banalizira, dok jedino Crkva kojoj mnogi zamjeraju nedostatak ljudskih i građanskih prava, govori kako je seks iznimno vrijedan i važan vid ljudskosti, čovječnosti. I da to potkrijepim, Crkva, i ne samo ona, inzistira da seks bude Liga prvaka. Ne pripušta svakoga da prođe u skupine, a kamoli da osvoji to, izuzev Svjetskog i Europskog prvenstva, najvažnije i najvrijednije nogometno natjecanje. Crkva zabranjuje, rekli bi neki. Jedino još Crkva drži visoke kriterije pripuštanja ljudi seksu (a sad zamislite da je Blanka trenirala cijeli život na visini 1.80cm, i da na natjecanjima nikad nije dizala letvicu. Pa nikad ne bi bila to što jest!). Pazite! Crkva zabranjuje svećenicima i redovnicima/redovnicama seks, iako imaju pravo na njega. Zabranjuje djeci ili maloljetnicima seks, iako imaju pravo na njega. Ona zabranjuje svim punoljetnim osobama koje nisu dovoljno odrasle i zrele (jer zahtjeva slobodu i odgovornost) seks, iako svi imaju pravo na seks. Ona seks zabranjuje svima koji su biološki, fiziološki i kulturološki nesposobni. Crkva uskraćuje i zabranjuje ljudima seks jer smatra, drži i vjeruje da je seks iznimno važna i vrijedna ljudska djelatnost koja oplemenjuje ljudske živote i dovodi ih do jedne punine, ispunjenja u drugome, u braku, u obitelji, u društvu. Ovakav stav može postojati samo tamo gdje još postoji vrijednosni sustav koji očovječuje čovjeka. Očigledno takav sustav ne postoji u sekularnom društvu jer ga je društvo razgradilo, razvodnilo i svelo ga na pravni sustav, na vladavinu prava (pravni pozitivizam), na totalitarizam. Naše društvo ne može preskočiti onih 180cm, pa uvijek samo spušta letvicu. Crkva to ne čini, dapače, ona uvijek diže tu letvicu zahtjevajući od čovjeka da raste, da transcendira društvenu i kulturnu stvarnost. Upravo je to razlog zašto je danas jedino Crkvi seks iznimno važan i vrijedan. Seks jednostavno nije za svakoga! To jest činjenica, sve ostalo je ideološko preseravanje i vrebalna akrobacija. Spasimo seks dok još stignemo! Učinimo ga slobodnim! Spasimo ga od daljnjeg banaliziranja. Recimo DA! Seks jest važan i vrijedan!

Mislite da seksizam u reklamiranju nije velika stvar? Razmislite ponovno

Posted on December 17, 2012 by sdadmin

Seksizam se zaista impresivno iskazao poslijednjih 12 dana sa prodavačima, časopisima i poslovnim tvrtkama koji su se međusobno natjecali tko će više poniziti, napasti i izvrijeđati žene. FHM je započeo sa modnim prilogom u kojem je savjetovano muškarcima da “nikada ne smiju nositi čarape svoje djevojke/majke/žrtve.” Kada su već mislili da su tržište stjerali u kut odobravanjem rodno uvjetovanog nasilja, pojavio se Virgin Mobile sa reklamom za blagdanski kalendar na svojoj web stranici, na kojoj je slika muškarca koji stoji ženi iza leđa i jednom rukom joj prekriva oči, a u drugoj drži zamotani poklon. Na dnu slike je natpis na kojem piše: “Božićni poklon iznenađenja…. ogrlica ili kloroform?”

Da ne bi propustio navedene akcije, Zoo Australia se revno priključuje sa slikom na svojoj Facebook stranici prepolovljenog ženskog modela sa pitanjem čitateljima koju polovicu više preferiraju. Razlozi muškaraca koji su glasali za donju polovicu sadrže komentare poput “zato što su dvije rupe bolje nego jedna”, i “zato što nema sposobnost da izražava svoje jebeno mišljenje”. Ostali koji su odabrali gornju polovicu modela navode da “ipak može napraviti sendvič”, dok jedan komentar savjetuje da ukoliko jedna rupa nije dovoljna, lako se može napraviti još jedna.

Naposlijetku, jedna žena nam je poslala sliku čestitike koju je našla na popustu za trinaestogodišnjakinje na kojoj piše: “Da imaš bogatog dečka, on bi ti poklonio dijamante i rubine. Možda ćeš ga iduće godine imati- kada budeš imala veće cice!”

Iako se za većinu tih reklama službeno ispričalo, naše isticanje ovog problema predvidljivo su dočekali uobičajeni komentari poput “u čemu je problem/nađite si život/protestirajte protiv nečega što je zaista važno”. Je li zaista problem što FHM u modnom prilogu o čarapama ubaci šalu o silovanju? Je li velika stvar što čestitka savjetuje mladim djevojkama da moraju imati velike sise kako bi ulovile bogatog dečka? Bismo li se trebali baviti važnijim stvarima od toga što je Zoo Australia prepolovio ženu na pola i razmatrao koja je polovica bolja? Je li bitno što je Virgin Mobile objavio “šalu” koja olako prikazuje silovanje i nasilje nad ženama?

Kao što je više ljudi istaknulo, bitno je upravo zbog tragičnog slučaja koji se dogodio prošle godine kada je muškarac upotrijebio kloroform i silovao svoju mladu nevjestu nakon što je odbila seks. Bitno je zato što smo dočekali kraj godine u kojoj smo doživjeli ono što se može opisati kao bujica prijava seksualnih napada, pedofilije i zlostavljanja koja se odvijaju već desetljećima, mnogi od njih su ignorirani i opravdavani upravo zbog kulture koja ohrabruje i umanjuje značaj takvih incidenata. Ali, bez obzira na te incidente koji su osvanuli na naslovnim stranicama novina, bitno je zbog 12 tisuća priča žena koje smo skupili ove godine, bolnih i srcedrapajućih svjedočanstava o posljedicama takvih situacija i zločina u stvarnom životu koje ove reklame opravdavaju i ismijavaju.

Mislite da je ona čestitka samo bezopasna šala? Recite to petnaestgodišnjakinji koja je napisala: “Uvijek se osjećam kao gubitnik ako ne izgledam na određeni način, ako dečki ne misle da sam “seksi” ili “dobra” i nema veze jesam li doktorica ili spisateljica, još se uvijek osjećam kao nitko.”

Mislite da je FHMova šala o “žrtvi” samo šaljiva smicalica? To ne bi bilo nimalo smiješno ženi koja nam je rekla da se “toliko naviknula na dovikivanja, uvredljive šale i čak uhođenja da više ne reagiram… Bila sam zarobljena od strane muškaraca koji su me priklještili uz zid i zgrabili mi zgobove kako bi pridobili pažnju. Ne možeš izaći van da te netko ne zgrabi.” To je upravo ta normalizacija ideje o ženi žrtvi u masovnoj, popularnoj kulturi nagnala tu ženu da nastavi: “Sramim se što uopće pišem o tome jer se osjećam kao da radim veliku stvar iz ničega.”

I ne, to nije ni “bezopasno” ni “bezbrižno” kada Zoo Australia časopis “prepolovi ženu na pola kako bi ju dehumanizirao dok ju vi objektivizirate” ili kada se Virgin Mobile našali da je “totalno smiješno da muž toliko onesposobi svoju žena da može s njom činiti što mu se prohtije.” Razmislite jesu li šale na račun dehumaniziranja žena u javnosti, prikazivanja žena kao seksualnih objekata i žrtava muškaraca ili običnih objekata za jebanje ili zlostavljanje zaista bezopasne? Recite to tajnici koju šef zove “sisata” pred kolegama. Recite to ženi koju je šef pitao pred 30 kolega “depilira li si međunožje voskom.” Recite to djevojčici od 10 godina koja se vraćala kući iz škole kada su je dva starija dečka tražila da im “pokaže sise”. Recite to djetetu od 13 godina koje nije ni razumijelo kada su je dva muškaraca u bijelom kombiju upitala “ima li usku picu.” Recite to ženi koja je prijavila da ju strani muškarci napastvuju “barem jednom tjedno ili češće, bez obzira što sam obukla, gdje sam ili kako se ponašam.” Recite to ženi koja je odbila razgovarati s grupom muškaraca nakon čega su ju naganjali niz ulicu i vikali “silovanje!” Recite to školarki koju “tuče dečko”, a njezini prijatelju ju pitaju “hoće li ostati s njime do maturalne kako bi imala s kime ići.”

Te žene nikada neće dospjeti na naslovnicu. Ali zamislite da to kažete svakoj od njih i dugo i dobro razmislite o tome što bi vam one rekle, prije nego što dođete meni govoreći da to nije velika stvar.

Prevela i prilagodila: Jana Kujundžić

Crkva vs. zdravstveni odgoj

Posted on December 17, 2012 by sdadmin

I predstavnici Katoličke crkve u Hrvata zadnjih par dana odlučili su dati dugo očekivani (mada ne i priželjkivani) obol raspravi o “zloglasnom” modulu 4 zdravstvenog odgoja. Teatralnosti u izjavama, kao i inače, ne nedostaje pa ga tako nadbiskup Josip Bozanić kako prenosi Jutarnji list (na naslovnici) naziva antihrvatskim i antikatoličkim. No, ne buni se, naravno, samo nadbiskup tvrdi Jutarnji, nego i ostali crkvenjaci pa su tako biskupi čak triput (!) tražili sastanak na kojem bi s ministrom Željkom Jovanovićem razgovarali o za njih spornom predmetu, a ministar im nijednom nije odgovorio što je prema njihovom mišljenju pokazatelj Vladine nespremnosti za dijalog.

Dok bi neki to mogli protumačiti kao jedan od pokazatelja odvojenosti Crkve i države, drugi to, pak, vide kao napad iz istog tabora iz kojeg dolazi i zloglasni modul 4. Ne samo da je isti tabor iz kojeg “napad” dolazi već je i meta ista – tradicionalne katoličke, pardon, hrvatske vrijednosti.

Preko nadbiskupa i biskupa spuštanjem po hijerarhijskoj ljestvici dolazimo do “običnih” svećenika. Kako se spuštamo po vertikali, tako argumenti i poruke postaju prilagođenije, manje apstraktne ili jednostavno rečeno – direktne. U tom duhu neki svećenici predlažu poduzimanje dikrektnih akcija: potpisivanje peticija protiv zdravstvenog odgoja ili, drastičnije, markiranje sa satova zdravstvenog odgoja i pod cijenu neopravdanih satova za djecu. Ipak, što je par neopravdanih sati naprema očuvanom vrijednosnom sustavu hrvatskog djeteta?

Umjereniju je stranu priče, valjda, sutradan (11.12.) također u Jutarnjem listu trebao ponuditi “priznati teolog i umirovljeni profesor Bogoslovnog fakulteta u Zagrebu” dr. Adalbert Rebić koji je široj (slobodoumnijoj) javnosti ostao upamćen po izjavi kako mu je žao ljudi koji su nastradali kao što mu je “žao i onih koji su kamen bacili”, ali da su sudionici prve Povorke ponosa u Splitu “dobili što su tražili” u prilogu objavljenom u Slobodnoj Dalmaciji. Ta je “umjerenija” strana situaciju oko zdravstvenog odgoja komentirala ovako: termin antihrvatski nije baš najpovoljniji, bolji bi bio antinarodni.

U središtu pozornosti (u odnosu na spolni odgoj prema stajalištu Crkve) je prokreacija, a ako nje nema ljudski rod izumire, kaže Adalbert Rebić. Budući da zdravstveni odgoj “propagira da ljudi ne sklapaju brakove i ne rađaju djecu” to je onda usmjereno na pitanje opstanka nacije, nastavlja Rebić pa tako dolazi i do zaključka da je termin antinarodni “bolji”.

Ako vam se čini da su neke od ovih izjava zaslužile biti na Libelinom stupu srama, ne varate se, ali na koji stup svrstati (ako takav i postoji) sljedeću, stvarno ne znam.

Index.hr prenosi kako je na prošlotjednoj studentskoj tribini o zdravstvenom odgoju u školi dr. Dubravko Lepušić (naivno) izjavio kako “svijet napreduje” te kako se “ne možemo vratiti u Srednji vijek” na što mu je jedan student “dosjetljivo” dobacio kako je u “bilo bolje u Srednjem vijeku” zaradivši tako aplauz okupljenih.

Za komentiranje ovakvih izjava, akcija i takozvanih inicijativa postaje mi sve teže pronaći riječi, a kada ih i pronađem ne mogu se otarasiti osjećaja da ih bacam u vjetar budući da rasprave s dogmom nema. No, ono što na neki uvrnut način veseli jest što argumenti korišteni za osporavanje zdravstvenog odgoja p(r)okazuju kolika je njegova nužnost i važnost u ovom trenutku, za ovu populaciju.

Zastrašujuće je što postoji određen dio populacije kod koje manipulacije znanstvenim činjenicama bezpredmetno prolaze. Ono što se zdravstvenim odgojem, vjerujem, želi postići jest sumnjanje u istinitost (točnije, prepoznavanje neistinitosti) izjava poput one Adalberta Rebića kako je “masturbacija grijeh protiv spolnog poretka i ona loše psihički utječe na čovjeka”.

Ključno i ono što je, očito, razlog nepomirenja mnogih sa zdravstvenim odgojem jest nepriznavanje znanstveno dokazanih istina kao činjeničnog stanja tj. klasificiranje tih poruka vrijednosnima, a to naprosto nije točno.

Da ne ostaje sve na riječima već da je riječ o strukturama koje u našem društvu zaista raspolažu ogromnom količnom moći pokazuje i posljednji primjer. Imenovanje homofobkinje desetljeća (titulu nosi od desete Povorke ponosa održane u Zagrebu 2011.) u saborski Odbor za ljudska prava i prava nacionalnih manjina.

Za vanjsku članicu tog Odbora bivšu saborsku zastupnicu Marijanu Petir nominirala je HBK. Takav potez, vjerujem, ne čudi. Kako nam se bivša premijerka ponosila broševima, premijer satovima, Marijana Petir je to činila svojim križevima. U milost je zapala velikim dijelom zbog toga što je jedina koja je glasala protiv uvođenja Zakona o suzbijanju diskriminacije, a kasnije i uvođenjem pojma “kršćanofobija” kojim se branila od zločestih gejeva koji su je, eto, ničim izazvani uzeli na pik. Zanimljivo je, stoga, da se sada na reakcije raznih udruga civilnog društva pa tako i na one koje zastupaju i štite LGBT prava Marijana Petir osvrće nazivajući ih govorom mržnje. Srećom, neki su drugi izglasali spomenuti Zakon pa se sada i oni koji su glasali protiv mogu na njega pozivati. Doduše, za bolji učinak vrijedilo bi provjeriti što točno i znače sintagme kojima se razbacuje.

Stavovi koje će iznositi u Odboru za ljudska prava i prava nacionalnih manjina neće iznenaditi nikoga, oni su očekivani. Zadnje tračke sumnje u to odagnala je sama Marijana Petir intervjuom za Večernji list gdje jasno kaže kako će se zalagati za to da roditelji imaju pravo izbora kako odgajati djecu te da su metode kojima je zdravstveni odgoj uveden u škole autokratski.

Sreća u nesreći je što vanjski članovi slobodno iznose svoje mišljenje, no ne donose odluke. Pitanje koje se nameće jest koliko je Marijana Petir na mjestima gdje se odluke donose i zašto ih naše društvo uporno tamo postavlja. No, nada koja preostaje jest (da parafraziram nadbiskupa Bozanića) da je zdravstveni odgoj samo jedan korak naprijed prema razaranju društva predrasuda, stereotipa i, u ovom slučaju možda najviše od svih fobija, epistemofobije.

Teorijska radionica: problematika roda

Posted on December 17, 2012 by sdadmin

Društvo studenata i studentica kroatologije “Cassius” organizira edukacijski program za studente i studentice pod imenom “Teorijska radionica: problematika roda”.

Program se sastoji od predavanja i radionica, s naglaskom na rodnu problematiku. Pojam rodna problematika obuhvaćao bi šire područje od kategorije ženskoga, a predavači/ice su stručnjaci za rodnu problemtiku u kontekstu filozofije, sociologije, etnologije, književnosti itd.

Sudjelovati mogu studenti i studentice Hrvatskih studija i srodnih fakulteta.

Uvjeti: pri prijavi potrebno je priložiti motivacijsko pismo do dvije kartice teksta.Prijave se primaju na elektroničku adresuteorijskaradionica@gmail.com do 5. siječnja 2013. godine. Zainteresirani/e će o rezultatima izbora i točnom vremenu predavanja biti obavješteni do 15. siječnja 2013. godine.

Očevi, ne posjedujete svoje kćeri

Posted on December 17, 2012 by sdadmin

U New Yorku se otac nedavno pojavio ispred škole svoje kćeri mašući lancem i lokotom, bez imalo šale, kako bi saznao tko ima spolni odnos s njegovom kćeri.[1] Njegova kćer, srećom, živi sa svojom majkom te nije često izložena sličnim incidentima. Pozvane su nadležne službe, podignuto je mnoštvo optužbi, a priča je izašla u medijima kao nečuven primjer prezaštitničkog roditeljstva.

No, ova priča potaknula me na razmišljanje o jednom pitanju koje me već dugo muči. Kako bi rekla Jessica Wakeman u Friskyiju: “Možda će mu u zatvoru netko objasniti da nije odgovoran za vaginu svoje kćeri”.

Očinstvo ne uključuje pravo vlasništva nad kćerkinim tijelom

Ovo pitanje je još kompleksnije zbog toga što model “prezaštitno” nastrojenog oca koji pokušava obraniti svoju kćer od svih zala svijeta, ne uključuje samo kontrolu njezine seksualnosti, nego kontrolu njezinog cijelog tijela i identiteta. Duga je socijalna povijest roditeljskog osjećaja vlasništva nad djecom, osobito kada se radi o očevima i kćerima. Donedavno su u mnogim kulturama očevi doista i imali totalnu zakonsku kontrolu nad svojim kćerima.

To je naslijeđe još uvijek svježe te i danas vrijedi, iako očevi u SAD-u zakonski nisu “vlasnici” svojih kćeri. U meni osjećaj nelagode stvara pretpostavka kako očevi, puno više nego majke, mogu vršiti nadzor nad svojim kćerima.

Jedna od rijetkih svađa koje sam imala s ocem odigrala se još dok sam bila djevojka i dok smo raspravljali o tetovažama. Oduvijek sam znala njegovo mišljenje, ali šokiralo me koliko je negativno govorio o njima i koliko je bio bijesan na pomisao da bih se mogla tetovirati. Ustrajao je u svojoj odluci i prijetio da će me se odreći ako se ikad tetoviram te da sa mnom više nikada neće razgovarati; njegov iznenadan osjećaj vlasništva nad mojim tijelom predstavljao je za mene šokantno iskustvo, zbog toga što se naš odnos do tada zasnivao na ravnopravnosti.

Naravno da me ta svađa nije spriječila u tetoviranju, i dok su moje tetovaže na početku bile diskretnije, s vremenom sam postala otvorenija prema njima. Osjećaj gađenja bio je njegova prvotna reakcija, no na kraju je prešao preko toga, kao što se kaže – ljubav pobjeđuje sve. Iako mu se i dalje ne sviđaju moje tetovaže, one ne utječu na naš odnos.

Istina je da su moje prve tetovaže jednim dijelom nastale u znak protesta vlastitom ocu. Bilo je to jedno neobično iskustvo, s obzirom da se nikada nisam morala suprotstavljati svojim roditeljima jer su mi uvijek sve dozvoljavali do određenih granica i uvijek su podržavali moje odluke. Međutim, odjednom sam morala dokazati da se radi o mom tijelu te da samo ja mogu o njemu odlučivati. Za mene je to bio pokazatelj naše zapletenosti izazvane kulturom u kojoj živimo te da i u vrlo progresivnom i nekonvencionalnom kućanstvu još uvijek postoji ideja, koja samo čeka izgovor da izbije na površinu, kako roditelji posjeduju tijelo svoga djeteta.

Seksualnost vaših kćeri nije vaše vlasništvo

Ideja da očevi posjeduju genitalije svojih kćeri, naročito njihovu nevinost, posebno je raširena i odbojna: pogledajte samo “bal čednosti” očeva i kćeri koji je popularan u nekim krugovima evangeličke kršćanske zajednice:

Jedan od najupečatljivijih trenutaka bala je kada očevi stanu na sredinu dvorane i formiraju krug oko svojih kćeri u zapanjujućim večernjim haljinama. Očevi polože ruke na svoje kćeri i zajedno se mole za čistoću uma, tijela i duše.

Taj događaj demonstrira odnos očeva prema vlastitim kćerima. To nije neovisna predanost mladih žena koje su samostalno odabrale da neko vrijeme ostanu djevicama (iz bilo kojeg razloga), niti je to događaj koji slavi majke i kćeri, nego isključivo očeve i kćeri. Ovdje je to čisti odnos vlasništva jer je očekivano da muškarci trebaju “štititi” svoje kćeri, no pitamo se od čega? Od stvarnih opasnosti u svijetu ili od zamijećene erozije vrijednosti njihove imovine?

{slika}

Razlika između zaštitničkog i jezivog roditeljstva

Jedan od rijetkih trenutaka u mom životu u kojem sam vidjela svoga oca kako podliježe fizički nasilnom ponašanju, dogodio se kada sam još bila dijete i kada je moj susjed vikao na mene. Nakon toliko godina ne mogu se više sjetiti zbog čega je to bilo, no mislim da je bilo na tragu ostalih stvari koje djeca često rade – bučnog ponašanja ili igranja u dvorištu.

Moj otac nije veliki ili zastrašujući čovjek, no u tom trenutku kada je istrčao iz kuće činilo mi se da je postao tisuću puta veći. Zgrabio je susjeda za rame i okrenuo tako da su im lica bila udaljena samo nekoliko centimetara”. Ako te ikada vidim da razgovaraš s mojom kćeri, ubit ću te”, rekao je moj otac.

Naš susjed bio je poprilično visok i mišičav čovjek koji je lako mogao pobijediti mog oca u borbi, no u tom trenutku postao je manji od makovog zrna i otišao je iz našeg dvorišta. Godinama kasnije prelazio je na drugu strane ulice kako bi izbjegao susret sa mnom u javnosti. Prisjećajući se incidenta godinama kasnije, moj otac je shvatio kako je nasilno ponašanje susjeda primijetio i u odnosu prema drugoj djeci u susjedstvu, i zbog toga je želio naglasiti kako neće tolerirati takvo ponašanje prema meni.

To je vrsta zaštitničkog roditeljstva koju bi trebali primjenjivati svi odgovorni roditelji, no inzistiranje da posjeduju tijela, seksualnost i spolnost svoje djece je pretjerano. Pogotovo kada je usmjereno prema djevojčicama i mladim ženama.

Jezivo je da očevi govore svojim kćerima da posjeduju njih i njihova tijela. Takvo ponašanje stvara pomisao na još veće i strašnije ideje – da ih muškarci općenito posjeduju i imaju pravo na njihova tijela, a muževi imaju pravo raditi što hoće, kada god hoće jer im je ženin otac predao to pravo.

I zato me ovakve priče uplaše i uznemire. Ovaj incident završio je u medijima jer je bio vrlo eksponiran, ali je jedan od milijun malih pokazatelja vlasništva i kontrole usmjerenih na tijela mladih djevojaka diljem Sjedinjenih Država.

{slika}

Prevela i prilagodila: Mirna Šimunović

[1] Za spolni odnos upotrijebio je puno neprimjereniji izraz