sdadmin, Author at Libela - Page 1288 of 1806

Pravi muškarac se zalaže za ravnopravnost!

Posted on November 18, 2012 by sdadmin

Udruga Status – M u suradnji s Agencijom za odgoj i obrazovanje organizirala je stručnu konferenciju s ciljem promicanja rodne ravnopravnosti. Svrha konferencije bila je upoznati društvo s modelima maskuliniteta koji se temelje na toleranciji, nenasilju i brizi o zdravlju.

Organizacija mladih Status – M nevladina je organizacija koja promiče pozitivne životne stilove mladih koji uključuju brigu o zdravlju, odgovorno seksualno ponašanje, borbu protiv svih oblika nasilja, stigmatizacije, homofobije i rasizma. Kroz model vršnjačke edukacije nastoji educirati mlade kako da usvoje vještine i znanja koja će im pomoći nositi se s problemima odrastanja, osnažiti ih i naučiti kako da iskoriste svoj potencijal. Udruga je usmjerena prvenstveno na mladiće kao skupinu koja je pri odrastanju svakodnevno izloženima društvenim pritiscima koji im nastoje nametnuti sliku “pravog muškarca” koji je snažan, koristi nasilje kao odgovor na probleme i nije emocionalan. Rad s mladićima, koji se temelji na odbacivanju te društvene zablude o pravom muškarcu, započeli su 2006. godine i do sada je kroz program uspješno prošlo više od 5000 mladića diljem Hrvatske.

{slika}

Podršku radu Udruge na konferenciji dala je Višnja Ljubičić, pravobraniteljica za ravnopravnost spolova koja je rekla kako društvo ravnopravnost spolova smatra temom oko koje se brinu isključivo žene. Također, naglasila je kako muškarci koji zastupaju ravnopravnost su manje skloni homofobiji i nasilju uopće. Davor Bernardić, predsjednik gradske skupštine smatra kako je promjena svijesti najvažnija za napredak društva, a nju bi trebali poticati obrazovni sustav i obitelj. Petar Skansi, pomoćnik ministra znanosti obrazovanja i športa ustvrdio je da realnost nasilja nije prisutna samo kod dječaka, već je novi trend među djevojkama te da je škola institucija od presudnog značaja za mentalno zdravlje nacije. Okupljenima su se obratili i Natko Gereš, direktor organizacije te nekoliko mladića koji su uspješno prošli kroz program i sada ga kao mladi vođe šire među vršnjacima. Također, prezentiran je model rada u srednjim školama o kojem je govorilo stručno osoblje škola u kojima se program provodi, kao i model u osnovnim školama koji se provodi u suradnji s MUP – om.

Budi muško – mijenjaj pravila!

Unutar programa nastao je “Budi muško klub” kojeg sačinjavaju mladići koji su prošli niz edukativnih radionica i kampova te sada zajednički djeluju na svoju okolinu u kampanji naziva – Budi muško – mijenjaj pravila! Oni promoviraju novog muškarca koji koristeći svoje talente i potencijal, kroz filmove, crteže, grafite i sl. utječe na svoju okolinu i brine o sebi i osobama oko sebe. U regiji je trenutno aktivno 50 Budi muško klubova. Također, Status – M nastoji uključiti isključene skupine u društvo pa je tako u suradnji s Unijom Roma Hrvatske nastao novi “Budi muško klub” u naselju Kozari putevi.

Nedavno istraživanje Centra za edukaciju, savjetovanje i istraživanje pokazalo je kako je naše društvo izrazito patrijarhalno. Čak 36 posto muškaraca smatra da je najvažnija uloga žene briga o domaćinstvu i obitelji. Upravno zbog toga ova inicijativa Udruge Status – M izrazito je važna za naše društvo. Djelujući na mlade ljude pozitivnim primjerima “pravog muškarca” oblikuju se mladići koji će jednoga dana brinuti o svojoj djeci jednako kao i njihove žene. Koji neće smatrati da je odgovor na probleme nasilje, posebno ne nasilje u obitelji. Također, osnaživanjem mladih ljudi i aktivnim uključenjem u društvo pruža im se prilika da ostvare svoje ambicije, izgrade samopouzdanje i žive zdrav i ispunjen život. Širenjem ove inicijative, kao i drugih sličnih inicijativa imamo priliku promijeniti društveno konstruirana pravila. Promjenom svijesti društva možemo stvoriti okruženje u kojem će vrijednosti koje promiče demokratsko uređenje možda jednoga dana i aktivno zaživjeti.

Dvadeset i prva obljetnica opsade, pada i zločina u Vukovaru te stradanja civila u Škabrnji

Posted on November 18, 2012 by sdadmin

Documenta, Centar za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek i Građanski odbor za ljudska prava: Obitelji stradalih i preživjele žrtve zločina imaju pravo da o svom stradanju progovore te da dobiju javno priznanje i pravednu reparaciju

Priopćenje ‘Documente’, ‘Centra za mir, nenasilje i ljudska prava Osijek’ i ‘Građanskog odbora za ljudska prava’ u povodu dvadeset i prve obljetnice opsade, pada i zločina u Vukovaru te stradanja civila u Škabrnji prenosimo u cijelosti:

Dana 18. studenoga 1991. padom potpuno uništenog Vukovara okončana je tromjesečna opsada i granatiranje grada od strane Jugoslavenske narodne armije (JNA) i srpskih paravojnih snaga, tijekom koje je na Vukovar palo više od 6,5 milijuna granata. Tog se dana prisjećamo svih stradalih u Vukovaru i okolici. Tijekom ta tri mjeseca usmrćeno je u Vukovaru više od tri tisuće civila i branitelja, među kojima i 86 djece. Nakon pada Vukovara stotine zarobljenih branitelja i civila prošlo je torture tijekom zarobljavanja i transporta, u prolaznim logorima te u logorima i zatvorima u Srbiji (u Stajićevu, Begejcima, Sremskoj Mitrovici, Aleksincu i Nišu).

Tijekom posljednjih dana opsade dio civila i branitelja potražio je spas u vukovarskoj bolnici. No, nakon zauzimanja bolnice od strane JNA, major Šljivančanin je proveo trijažu nakon koje je 20. studenog 1991. godine izdvojeno 269 osoba od kojih samo desetak nije ubijeno. Odvedeni su na Poljoprivredno dobro Ovčara gdje su ih pripadnici TO i paravojnih srpskih snaga malterirali te tijekom poslijepodneva i noći ubili. Iz masovne grobnice ekshumirano je i identificirano 200 osoba, dok za 65 osoba posmrtni ostaci još nisu pronađeni.

Najmlađa žrtva smaknuća ranjenih i zarobljenih na Ovčari imala je 17, a najstarija 72 godine. Ubijene su i dvije žene, jedna od njih bila je u visokoj trudnoći.

Za zločine počinjene nad civilima i zarobljenicima za vrijeme opsade Vukovara, nakon njegova pada te za zločine u okolini Vukovara, podignuto je niz opužnica: pred MKSJ u 6 predmeta; Tužilaštvo za ratne zločine Republike Srbije podiglo je 6 optužnica (u tri postupka pravomoćno je osuđeno 15 osoba za zločin na Ovčari a postupak protiv Petra Ćirića, pripadnika TO Vukovar je u tijeku. Za zločin u Ćelijama pravomoćno je osuđena jedna osoba i jedna za ubojstva u kući obitelji Sever dok su za zločin u Lovasu, pred Višim sudom u Beogradu pravomoćno osuđena četrnaestorica optuženika); Županijsko državno odvjetništvo u Vukovaru podiglo je optužnice u 28 predmeta protiv 252 osobe od kojih je 77 osuđeno; Županijsko državno odvjetništvo u Osijeku podiglo je optužnice u 14 predmeta.

Međutim, suđenja u MKSJ-u provedena su desetak i više godina nakon počinjenja zločina i samo je u jednom predmetu donesena pravomoćna presuda, dok su u tijeku postupci protiv Vojislava Šešelja i Gorana Hadžića. Veliki dio postupaka pred sudovima u Hrvatskoj provedeni su u odsutnosti počinitelja koji su i danas nedostupni pravosuđu RH-a, a u niz predmeta suđenja su u tijeku ili još nisu ni otpočela. Prema posljednjim podacima DORH-a Županijsko odvjetništvo u Vukovaru radi na još 62 predmeta za zločine počinjene na području grada Vukovara za koje su, za sada, počinitelji još uvijek nepoznati. Tijekom 2011. godine podignute su optužnice protiv odgovornih zapovjednih osoba za ratne zločine nad zarobljenicima koji su počinjeni u logorima i zatvorima u Srbiji.

Tog istog 18. studenoga 1991., na drugom kraju Hrvatske , dogodio se još jedan težak zločin.

Jugoslavenska narodna armija pod zapovjedništvom Ratka Mladića, potpomognuta paravojnim jedinicama, probila je hrvatske obrambene položaje i ušla u selo Škabrnja. Krećući se od kuće do kuće, pripadnici srpskih snaga mučili su i ubili 43 civila i 15 branitelja. Sljedećeg dana srpske paravojne formacije uz pomoć JNA ulaze u susjedno selo Nadin, gdje su ubili 14 hrvatskih civila. Preživjeli seljani su protjerani, a njihova imovina zapaljena ili opljačkana. Pogubljenja onih koji nisu uspjeli pobjeći iz Škabrnje i okolice su nastavljena sve do veljače 1992. godine, a ukupno je do oslobođenja mjesta u Oluji 1995. godine u Škabrnji ubijeno 86 osoba.

U jednoj od pravomoćnih presuda haaškog suda za zločine u Škabrnji stoji: “JNA je zajedno sa snagama MUP-a SAO Krajine i TO izvršila napade na veći broj većinsko hrvatskih sela i područja, uključujući Škabrnju i Nadin te su tijekom tih napada nad nesrpskim stanovništvom počinili kaznena djela ubojstva, razaranja, pljačke, zatočenja, mučenja i okrutnog postupanja“.

Pravosuđe Republike Hrvatske je do sada donijelo samo jednu osuđujuću presudu protiv 26 okrivljenika od kojih je samo jedan bio prisutan tijekom suđenja pred Županijskim sudom u Zadru 1994. godine a za zločine u Škabrnji. Tijekom 2007. osuđena Edita Rađen je zatražila obnovu postupka te nakon ponovljenog suđenja, oslobođena je optužbi. Nakon izručenja jedne od 25 osoba koje su osuđene u odsutnosti, te ponovljenog suđenja u 2012., Renato Petrov je nepravomoćno oslobođen optužbi i to zbog nedosatka dokaza.

Zbog ovog je zločina vođeno više kaznenih postupaka pred Međunarodnim kaznenim tribunalom za bivšu Jugoslaviju u Den Haag-u pa je tako u odnosu na dvojicu optuženika donijeta osuđujuća presuda i to protiv Milana Babića, u svojstvu Predsjednika tzv. Republike Srpske krajine, koji je bio osuđen na 11 godina zatvora, te Milana Martića, u svojstvu Načelnika policije u Kninu, sekretara za unutarnje poslove RSK, ministra obrane SAO Krajine, ministra unutarnjih poslova SAO Krajine i konačno predsjednika RSK, koji izvršava kaznu u trajanju od 35 godina zatvora.

Ured tužiteljstva MKSJ teretio je zbog Škabrnje i Slobodana Miloševića, kao i Jovicu Stanišića i Franka Simatovića, bivše šefove Državne sigurnosti Srbije, kojima je u aktualnom haaškom predmetu u tijeku iznošenje završnih riječi.

Haška optužnica protiv Mladića ne obuhvaća zločin u Škabrnji.

Obilježavanje dvadesete obljetnice stradanja u Vukovaru i u Škarbrnji okuplja nas oko sjećanja na žrtve kao i na nesebične, solidarne i hrabre muškarce i žene koji su činili sve što je bilo u njihovoj moći da spriječe zločine. Ono također obavezuje na trajne napore da se utvrde činjenice o svim stradanjima, da se čini više i bolje na utvrđivanju kaznene odgovornosti počinitelja tih zločina i da se učinkovitom regionalnom suradnjom pravosuđa onemogući da počinitelji prođu nekažnjeno. Obitelji stradalih i preživjele žrtve zločina imaju pravo da o svom stradanju progovore te da dobiju javno priznanje i pravednu reparaciju. Na taj način društvo iskazuje svoju solidarnost i stvara ozračje u kome je moguć oporavak od trauma, opraštanje, obnova povjerenja i suživot u trajnom miru.

Vesna Teršelič, Documenta – Centar za suočavanje s prošlošću

Mladen Stojanović, Centar za mir. nenasilje i ljudska prava Osijek

Zoran Pusić, Građanski odbor za ljudska prava

Položaj istospolnih zajednica – novi pravni okvir

Posted on November 18, 2012 by sdadmin

Na inicijativu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova RH Višnje Ljubičić, a pod pokroviteljstvom Veleposlanstva Velike Britanije u Zagrebu je 16. studenoga u hotelu Internacional, održan okrugli stol pod nazivom Položaj istospolnih zajednica – novi pravni okvir.

Na skupu su sudjelovali i profesori obiteljskog prava s pravnih fakulteta u Zagrebu, Rijeci i Osijeku (izlaganja prof. dr. sc. Maria Vinkovića, prof. dr.sc. Aleksandre Korać i prof. dr. sc. Sanje Barić); zatim Jagoda Botički, pomoćnica ministra uprave i voditeljica radne skupine za izradu nacrta zakona o istospolnim zajednicama; predstavnici nizozemske i francuske ambasade, Jasmin O’Connor – aktivistica za ljudska prava i članica britanske LGBT organizacije Stonewall te zamjenik pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, Goran Selanec.

Ovaj okrugli stol, uz pregršt informacija o društvenom položaju homoseksualnih zajednica diljem Europe, rezultirao je zanimljivom i iscrpnom raspravom i sukobom mišljenja oko pitanja treba li homoseksualnim parovima u Republici Hrvatskoj omogućiti stupanje u brak ili registrirano partnerstvo te dilemama oko mogućnosti da se istospolnim zajednicama zakonski odobri posvajanje djece.

Raspravu je otvorila Višnja Ljubičić ističući kao cilj novog zakonskog okvira unaprjeđenje položaja LGBT osoba koji je trenutno ograničen raznim diskriminacijskim preprekama. Postojeći zakonski okvir ne jamči istospolnim zajednicama (niti ostalim manjinama) zaštitu na koje Ustavom (i usvojenim konvencijama Europske Unije) imaju pravo. Novi set zakonskih normi i propisa trebao bi na odgovarajući način urediti društveni, obiteljski te imovinski status homoseksualnih parova koji je narušen problemima kao što su otvorena homofobija i nedostatak građanskog odgoja (primjerice u školskim se udžbenicima propagiraju stavovi o homoseksualnosti koji nisu dopustivi). Isto tako, statistička istraživanja u Hrvatskoj pokazala su kako 60 posto mladih smatra da homoseksualcima treba zabraniti javno istupanje dok jedna trećina ispitanika među mladima ne želi imati za prijatelja osobu homoseksualne orijentacije. Međutim, Hrvatska je, smatra pravobraniteljica, ipak pokazala ozbiljne namjere oko implementacije inicijativa za izjednačenje zakonskog položaja njenih građana.

{slika}

Veleposlanik Velike Britanije u Hrvatskoj, David Arthur Slinn u kratkom je uvodnom obraćanju istaknuo kako je politika zaštite ljudskih prava temelj demokratizacije svakog društva te da valja imati na umu kako ovdje nije riječ samo o terminološkim konceptima već obrascima ponašanja i mišljenja koji se usvajaju svakodnevno. Slinn se kratko osvrnuo i na dug proces implementacije zakona o registraciji partnerstva u Velikoj Britaniji (koji je predstavljen 2004. godine). Nijedna promjena normativnog okvira, drži Slinn, nije provediva bez prethodne edukacije građana. Promjene ovakvog tipa bivaju sporije prihvaćene u tradicionalnim društvima.

Jasmin O’Connor također je razmotrila proces usvajanja koncepta civil partnership-a u Velikoj Britaniji. Britanska aktivistica za prava homoseksualaca objasnila je zašto je termin ‘partnerstvo’ prikladniji od ‘braka’. Naime, u britanskom društveno-političkom kontekstu aktivisti/ce za LGBT prava su (točno) pretpostavili da će lakše ostvariti cilj ako se opredijele za neutralniji terminološki koncept te izoliraju rizik da će ih njihovi oponenti optužiti za narušavanje tradicionalnog koncepta – institucije braka. Naravno, O’Connor se, kao i većina sugovornika/ca, složila da tzv. partnerstvo za homoseksualne parove ima jednaku emotivnu i pravnu težinu kao brak (tj. zajednica dvoje ljudi koji se vole i dijele imovinu). Isto tako, izlazak iz terminologije braka omogućio je isticanje ne-religijskog aspekta istospolne zajednice i time izolirao potencijalne prijepore s Crkvom. O’Connor zaključuje svoje izlaganje osvrtom na posljedice koje je usvajanje zakonske inicijative civil partnership-a ostavilo na britansko društvo; prvo valja istaknuti promjenu javne percepcije homoseksualnosti na koju se do tada gledalo kao na nemoralno ponašanje. U Velikoj Britaniji se također bilježio velik broj slučajeva diskriminacije osoba homoseksualne orijentacije (od primjera obiteljskog neprihvaćanja gdje se osobama onemogućavalo prisustvovanje na sprovodima svojih partnera, teškoća dokazivanja zajedničkog života pred zakonom do ismijavanja djece s homoseksualnim roditeljima u školama). Međutim, dulji niz godina pokretanja antidiskriminacijskih mjera i promjene zakonskog okvira ipak je rezultiralo promjenom javnog mnijenja (tu možemo spomenuti jednu zgodnu digresiju – 83 posto ljudi u Velikoj Britaniji nema ništa protiv da kraljevski par rodi gay nasljednika).

{slika}

Nadalje, izaslanici nizozemske i francuske ambasade ukratko su ukazali na položaj istospolnih zajednica u svojim matičnim državama. U Nizozemskoj je, primjerice, zabilježen velik napredak oko poboljšanja položaja LGBT osoba i to prvenstveno zahvaljujući djelovanju LGBT udruge COC (inače najstarijoj LGBT organizaciji na svijetu koja je osnovana još 1946.). Čak 90 posto nizozemskog stanovništva, prema istraživanjima javnog mnijenja, prihvaća homoseksualnost kao normalan način života i ponašanja iako je nasilje prema osobama istospolne orijentacije prisutno na ulicama (premda u manjoj mjeri u odnosu na druge europske zemlje). U Francuskoj je ozakonjenje istospolnih zajednica (zakon predstavljen 1999.) dugo bilo predmetom spora između zagovornika te opcije i crkvenih redova te desnih političkih opcija. U obje spomenute zemlje homoseksualnim parovima dopušteno je posvajanje djece iz matičnih zemalja (ali ne i inozemstva).

Izlaganje Jagode Botički, voditeljice radne skupine za izradu nacrta zakona o istospolnim zajednicama, bilo je fokusirano na iznošenje ciljeva kojima bi spomenuti nacrt zakona trebao doprinijeti – tj. adekvatnijoj pravnoj zaštiti istospolnih zajednica, usklađivanju hrvatskog zakonodavstva s pravnom stečevinom EU te u konačnici, ostvarenju pune jednakosti LGBT osoba na području obiteljskog, imovinskog i građanskog prava.

{slika}

Ova rasprava, naravno, nije prošla bez polemike, posebice kada se za riječ javila nekolicina profesorica i profesora s katedre za obiteljsko pravo među kojima valja istaknuti profesoricu Irenu Majstorović koja upozorava da na razini EU ne postoji niti jedan dokument koji bi implicitno nalagao zemljama članicama da dopuste sklapanje istospolnih brakova ili posvajanje djece. Profesorica Dunja Krabar navela je, s druge strane, pitanje uređenja obiteljskih odnosa kao temelj uređenja svakog društva (uz vrlo spornu konstataciju da su “civilizacije propale kad su propale i obitelji”) te istaknula kako pri usvajanju novih zakona valja uzeti u obzir tradiciju i kulturu svake pojedine zemlje te osjetljiva pitanja poput ozakonjenja istospolnih zajednica prepustiti građanima na referendumu. Sanja Juras iz udruge Kontra reagirala je na spomenute teze odgovorom s kojim bi se većina liberalno orijentiranih građana mogla složiti – pitanja ljudskih prava nisu i ne smiju biti predmetom referenduma čime bi se većini dala mogućnost odluke treba li manjina biti lišena nekog (ljudskog i građanskog) prava!

{slika}

Održavanje ovog skupa svakako je doprinijelo kvalitetnijem informiranju hrvatske javnosti o položaju istospolnih zajednica u europskim zemljama, međutim ponuđena pravna rješenja statusa istospolnih zajednica (izjednačavanje s izvanbračnim zajednicama, registriranje partnerstva, sklapanje braka), s obzirom na specifičnosti nacionalno-političkog konteksta teško su primjenjiva s obzirom na jak antagonizam spram ideje da se homoseksualne zajednice na etičkoj i pravnoj razini izjednače s heteroseksualnim. Zamjenik pravobraniteljice za ravnopravnost spolova, Goran Selanec u svojem je izlaganju istaknuo da na razini zakonodavstva EU ne postoji jedinstven model definiranja tko ulazi u opseg obitelji i na tragu toga možemo zaključiti kako kreiranje te implementacija novog zakonskog okvira kojim bi se poboljšao položaj istospolnih zajednica ipak u velikoj mjeri ovisi o nacionalnom zakonodavstvu, tj. volji političkih aktera i aktera iz civilnog društva da se poduzmu oštrije antidiskriminacijske mjere. Što se tiče same mogućnosti sklapanja istospolnih brakova i posvojenja djece to za sada u Hrvatskoj, sudeći po reakcijama javnosti, nije previše izgledno.

‘Ako spališ kantu u Sevilli, dobit ćeš kaznu, ako spališ kantu ovdje, ideš u zatvor. Na duže vrijeme’

Posted on November 18, 2012 by sdadmin

Vrijeme je previranja, općih štrajkova, prosvjeda studenata i studentica, diljem Španjolske. Kriza je udarila odavno, ali i dalje je glavna riječ na ustima većine mojih španjolskih kolega i kolegica. No to nije jedini problem koji drma zemljom. Prije nego što sam došla u Španjolsku, čitala sam tu i tamo o separatističkim čežnjama, posebice vezano za Kataloniju i Baskiju. Tek sada, nakon skoro tri mjeseca u Pamploni, imam osjećaj koliko je duboka i komplicirana čitava priča, kada je o Baskima riječ.

Pamplona je glavni grad Navarre, regije smještene ‘između dvije vatre’ – Paiz Vasco (zemlja Baska, Baskija) i ostatka Španjolske. Ovdje su izmiješani Baski i Španjolci, Baski više na sjeveru, Španjolci više na jugu. U Pamploni se najviše osjeća ta čudna mješavina, kao što je uglavnom slučaj s urbanim sredinama. U centru grada, staroj četvrti, nikada se ne slavi kada pobjeđuje španjolska reprezentacija, na prozorima su izvješene zastave s natpisima koji žude za neovisnošću, a ljudi su pomalo zatvoreni i hladni na prvu. U četvrtima van centra, posebice u studentskoj četvrti Iturrama, više je entuzijazma i poleta na riječ España. Posljednjih mjesec dana intervjuirala sam poveći broj ljudi na temu baskijskog identiteta, budućnosti baskijskog jezika i problema političkih zatvorenika. Neki su se razgovori odigrali spontano, u birtijama, neki u busu prema malim selima Navarre, a neki u prostorijama najmodernijeg fakulteta kojeg sam ikada vidjela. Zaključaka nema, ostaje samo bezbroj pitanja. Dosta ljudi je nonšalantno preskočilo pitanja koja su imala iole političku dimenziju. Ne žele da ih se poistovjećuje s teroristima, kažu. Postoji ta tendencija, naročito od strane Španjolaca, ako kažeš da si Bask, pričao mi je stariji čovjek jedan dan na autobusnoj stanici. Ako zapališ kantu u Sevilli, dobiješ kaznu, ako zapališ kantu ovdje, odmah si terorist i strpaju te u zatvor, komentiraju mnogi.

Istina je da većina Španjolaca s kojima sam pričala ne želi da se novac troši na baskijske kulturne programe, očuvanje jezika i identiteta. Oni smatraju da su na kraju krajeva – svi narod pod istom zastavom, crveno žuto crvenom, s grbom s lijeve strane. Ali svi koji se deklariraju kao Baski, nikada ne spominju Španjolsku kao bitan dio svoga bića. Ovdje kao da ne postoji pluralizam identiteta. Ili si Bask ili si Španjolac. Baski u Francuskoj često će vam reći ‘ja sam Bask i Francuz’, kao što Dalmatinac ili Slavonac može reći da je (i) Hrvat. U Španjolskoj je to rijedak slučaj. Moji prijatelji i prijateljice iz Katalonije svi su odreda Katalonci i Katalonkinje. Govore jezikom najsličnijim izvornom latinskom i nose ponosan izraz lica kada pričaju o budućnosti svoje ‘zemlje’. Baski pak imaju još manje sličnosti sa Španjolskom i španjolskim jezikom. Baskijski jezik, euskara, izolirani je jezik koji ne pripada niti jednoj poznatoj jezičnoj porodici, i vjerujte mi – lomljenje jezika prilikom čitanja njihovih natpisa je garantirano. Bila sam vrlo entuzijastična, čak pomalo naivno vjerovala da ću možda naučiti podosta baskijskog, sada sam se jednostavno zadovoljila sa par riječi – bai(da), ez(ne), gero arte (pozdrav, doviđenja), eskerrik asko (hvala). Ionako svi ovdje pričaju i španjolski, tako da znanje baskijskog nije imperativ.

{slika}

Područje Pamplone je podosta pustinjski, zemlja oderana i izmučena, a nebo posebne plave, nikad prije viđene nijanse. U šetnji od male srednjovjekovne tvrđave na brdu prema gradu, pričala sam s kolegicom iz San Sebastiana, baskijskog grada. Studira u Pamploni već dvije godine, ali i dalje ju je strah otvoreno izraziti svoje ideje. Toliki je jaz između nacionalnog i etničkog identiteta ovdje i to se ne sviđa političarima, priča mi. Naši ministri govore o ‘španjolizaciji’ zemlje, ali ja ne vidim promjene u budućnosti. Jednostavno, nacionalni identitet u Španjolskoj nikada nije izgrađen do kraja, ili nije izgrađen dovoljno dobro. Francov period samo je dodatno probudio želje za neovisnošću, bilo da je riječ o Kataloniji, Baskiji ili Galiciji. Ne znam koliko je vremena potrebno da se te želje ostvare i hoće li se ikada ostvariti, ali sam sigurna da neće prestati postojati.

Skoro deset tisuća ljudi na prosvjedu za puštanje na slobodu bolesnih baskijskih političkih zatvorenika ovog rujna u San Sebestianu navodi me na isti zaključak. Promatrala sam djecu, studente i studentice, poslovne ljude, hipije i hipijevke, stare djedove i bake, kako dugo hodaju glavnim ulicama grada. Nisu oni bili tamo zato što su zatvorenici bolesni, nego što oni smatraju kako nisu trebali ni biti u zatvoru.

Suludo je tvrditi da će se u (skoroj) budućnosti ijedan dio Španjolske odvojiti i dodati novu zemlju na popis država svijeta. Previše je toga u igri, em ekonomski, em nedopustivi domino efekt. Ali, pomalo je suludo i u 21. stoljeću u Europi govoriti o ‘španjolizaciji’, naročito zato što to je to samo bacanje goriva na već rasplamsanu vatru.

Okupacija Ljubljane: 30.000 ljudi protiv mjera štednje!

Posted on November 17, 2012 by sdadmin

Više od 30.000 ljudi okupilo se danas u središtu Ljubljane na prosvjedu protiv mjera štednje u organizaciji sindikata, studentskih i umirovljeničkih društava

Predsjednik najveće sindikalne središnjice Dušan Semolič u obraćanju okupljenima na Kongresnom trgu rekao je da sindikati slovenskoj vladi i ukupnoj politici prosvjedima poručuju da provodi neprihvatljivu “neoliberalnu” politiku štednje i rezanja tekovina socijalne države te smanjuje kvalitetu života zaposlenih, prenosi Tportal.hr.

Semolič je poručio slovenskoj vladi kako “radnici i radnice nisu roba i zahtijevaju da se odupru neoliberalnom konceptu koji hara Europom”.

Predstavnici studenata i studentica koji su govorili na skupu usprotivili su se “komercijalizaciji i privatizaciji” visokog školstva i smanjivanju sredstava za javno obrazovanje te zatražili od vlade mjere za smanjivanje nezaposlenosti među mladima.

Predstavnici umirovljeničkih udruga upozorili su na sve veći pad standarda umirovljenika i umirovljenica, što se može dodatno pogoršati najavljenom mirovinskom reformom.

Zbog smanjivanja plaća u javnom sektoru, rezanja proračunskih sredstava za kulturu i mogućeg otpuštanja zaposlenih u obrazovanju, predsjednik sindikata zaposlenih u kulturi i obrazovanju Branimir Štrukelj nije isključio ni mogućnost štrajka ako vlada nastavi politiku štednje na račun obrazovanja i javnog sektora općenito.

Novi zakon omogućit će registraciju parova kod matičara

Posted on November 17, 2012 by sdadmin

U Zagrebu je jučer održan okrugli stol na temu zaštite obiteljskog života istospolnih parova u organizaciji Ureda pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.

Na okruglom stolu je sudjelovala i Jagoda Botički, predstavnica Ministarstva uprave i predsjednica radne skupine za izradu zakonskog rješenja kojim će se regulirati prava istospolnih obitelji. Botički je za vrijeme svog izlaganja rekla da će se novi zakon odnositi samo na istospolne parove, a ne i heteroseksualne, te da će uključivati registraciju za istospolne parove kod matičara.

Istaknula je i da će pojedina ministarstva dostaviti radnoj skupini popise prava za istospolne parove koja je potrebno uključiti u novi zakon.

Na okruglom stolu su sudjelovali i predstavnici veleposlanstava Nizozemske, Velike Britanije i Francuske, koji su izložili iskustva iz svojih zemalja.

U raspravi su sudjelovale udruge Kontra i Iskorak koje su pozdravile inicijativu Vlade za zakonskim izmjenama koje se tiču prava istospolnih parova, kao i organizaciju okruglih stolova na ovu temu.

“Pozdravljamo odluku da će se istospolne zajednice sklapati kod matičara. Ipak, izražavamo duboku zabrinutost zbog činjenica da je Vlada odlučila da se prava istospolnih obitelji neće regulirati kroz obiteljski zakon i postojeće institucije braka i izvanbračne zajednice, da radna skupina nije osnovana pri ministarstvu nadležnom za pitanja obitelji, kao i da je stoga opseg prava koji će biti reguliran ovim zakonom krajnje upitan”, stoji u priopćenju udruga.

Premijer Zoran Milanović izjavio je u srpnju 2012. godine za Jutarnji list da će se samo određena “statusna i materijalna” pitanja rješavati kroz novi zakon dok druga prava osoba koje žive u istospolnim obiteljima i njihove djece Vlada nema namjeru urediti.

“Današnja izjava Botički da se rade popisi prava koja će biti uključena u novi zakonski prijedlog, samo potvrđuje raniju izjavu premijera da će se uklanjanju diskriminacije istospolnih obitelji pristupiti selektivno i kroz političku trgovinu”, nastavlja se u priopćenju Kontre i Iskoraka.

Hrvatska daleko od prakse EU

U 2010. godini donesene su prve presude Europskog suda za ljudska prava u kojima je Sud potvrdio da se istospolne zajednice smatraju obitelji prema Europskoj konvenciji o ljudskim pravima (P.B. i J.S. protiv Austrije). Europski sud za ljudska prava donio je također presudu u slučaju E.B. protiv Francuske u kojoj je utvrdio da je uskraćivanje prava na posvajanje djece ženi koja živi u istospolnoj zajednici povreda Konvencije.

“Ljudska prava građana i građanki nisu liste s kojih se može križati ili na njih stavljati pojedina prava zavisno od toga što pojedina vlast smatra politički podobnim. Još jednom poručujemo Vladi RH da se s ljudskim pravima ne smiju raditi kompromisi i nagodbe zavisno od stava Crkve i konzervativnog djela građana. Uloga države je upravo da štiti ljudska prava svih svojih građana i građanki, osobito prava manjina koja su ugrožena. Sramotne prakse referenduma o ljudskim pravima nikako ne bi smjele biti uzori koje navode predstavnici Vlade“, poručuju iz udruga.

Zakon o istospolnim zajednicama usvojen je prije devet godina, međutim on ne daje istospolnim obiteljima praktički nikakva prava, što uzrokuje diskriminaciju u svakodnevnom životu.

“Potpuno je neprihvatljivo da sada nakon gotovo 10 godina od usvajanja prvog Zakona o istospolnim zajednicama Vlada radi liste ljudskih prava istospolnih parova s kojih križa one skupine prava koje se čine neprihvatljivim Crkvi ili određenom dijelu birača”, naglašavaju iz udruga.

Pravo na obiteljsku mirovinu, odsustvo s posla u slučaju bolesti ili smrti partnera/-ice, zdravstveno osiguranje po partneru/-ici i nasljeđivanje samo su neka od prava koja sada nisu dostupna istospolnim parovima.

Potrebno regulirati prava djece u istospolnim obiteljima

“Krajnje je vrijeme da državne institucije prestanu zatvarati oči pred stvarnošću i da reguliraju prava djece koja žive u istospolnim obiteljima. Takva djeca u Hrvatskoj postoje i zbog lošeg zakonodavstva trpe diskriminaciju. To su biološka djeca jednog od partnera iz bivših veza, djeca začeta nakon medicinski potpomognute oplodnje obavljene u drugim zemljama ili djeca koju je jedan od partnera, kao samac, posvojio”, objašnjavaju iz udruga.

Dodaju da je riječ o djeci koja već žive u takvim obiteljima, ali u velikoj pravnoj nesigurnosti: ona nemaju pravo nasljeđivanja od roditelja koji im nije biološki, taj roditelj ne može ostati na bolovanju ako je dijete bolesno, ne može preko sebe dijete zdravstveno osigurati, ne može ga odvesti u bolnicu niti posjećivati, ako se roditelji rastanu, drugi roditelj nema pravo na viđanja niti obvezu plaćanja alimentcije.

“Često nam dolaze roditelji djece i pitaju: što ako se meni nešto dogodi? U tom slučaju dijete ne može automatski nastaviti živjeti s drugim roditeljem jer mu on to formalno nije. Ovdje se radi o ozbiljnoj diskriminaciji jednog dijela djece na koju ne smijemo žmiriti niti se pravdati da hrvatsko društvo za njih još nije spremno”, navodi se dalje u priopćenju.

Udruge još jednom apeliraju na Vladu i Sabor da ispune svoju ulogu i zaštite naša ljudska prava kao građana i građanki ove države. Očekuju da će Vlada predložiti, a Hrvatski sabor usvojiti izmjene Obiteljskog zakona i osigurati istospolnim parovima prava iz bračne i izvanbračne zajednice kako bi brojne obitelji koje trpe diskriminaciju godinama konačno doživjele pravdu.