Kako žive umjetnice? Promocija publikacije i kružok

BLOK vas poziva da se u srijedu, 19. prosinca pridružite u njihovom prostoru u Adžijinoj 11 gdje će se u 19 sati održati zagrebačka promocija publikacije ‘Kako žive umjetnice?’ te druženje uz mobilni mural ženama. 

U istraživanju fokusiranom na pitanje Kako žive umjetnice u Rijeci i okolici? Selma Banich i Nina Gojić tijekom 2017. i 2018. godine anketirale su preko stotinu umjetnica i radnica u kulturi. Sakupljeni podaci objavljeni su u istoimenoj publikaciji na koju predstavljamo u BAZI. No, umjesto formalnih govorancija, u BAZI ćemo u formatu kružoka razmjenjivati iskustava o uvijetima rada u kulturi kako bismo dali daljnji doprinos ovom važnom istraživanju. U kružoku može sudjelovati svatko, nije potrebna najava ni posebna priprema. Također, u BAZI ćete moći pogledati i mobilni mural posvećen ženama Rijeke.

O istraživanju radnih uvijeta kulturnih radnica Banich i Gojić zapisusju:

“Istraživanjem smo nastojale započeti razgovor o tome kako žive umjetnice u Rijeci i okolici, mogu li od svojega rada živjeti i kako. Istraživanje nije stremilo biti znanstvene prirode, nego metoda kojom pokušavamo uočiti zajedničke tendencije, probleme i pojave u domeni ženskog rada u kulturi. Publikaciju smo koncipirale kao organizacijsko-umjetnički memento u dva bloka. Centralni dio publikacije čini opsežna analiza stanja ženskog rada u kulturi temeljena na istraživanju koje je obuhvatilo gotovo sve segmente javnog i privatnog života ispitanica. Drugi blok, zamišljen kao radionički memento, čine radovi Aleksandre Stojaković Olenjuk, Nike Krajnović, Tajane Josimović, Tihane Naglić i Sanje Gergorić nastali na radionicama Prema tjelovanju i Kolažiranje grada te razgovor O umijeću (ra)stvaranja koji su od 2011. do danas, periodički se dopisujući, vodile umjetnice Ivana Rončević i Selma Banich. Publikaciju je grafički oblikovala i ilustrirala Ena Jurov.

Muralom posvećenim ženama Rijeke i okolice nastojale smo prodrijeti u javnu sferu – s papira na ulicu, pozivajući na kritičko promišljanje uloge i emancipacijskog potencijala ženskog kulturnog rada u širem društvenom kontekstu, kao i poziciju ženskog reproduktivnog rada i klasnih proturječja u kontekstu aktualnog pokušaja društvene retradicionalizacije i neokonzervativnih reformi. Budući da nam gradska uprava do današnjeg dana nije odobrila lokaciju za mural te da smo se u procesu dogovaranja jedne od lokacija susrele s pokušajem cenzuriranja njegova sadržaja, odlučile smo se na izradu pokretnog murala, točnije transparenta, kojim aktualnu borbu za ženska umjetnička, radnička i reproduktivna prava nastavljamo u nekoj od budućih povorki, na idućem maršu, protestu, štrajku ili blokadi.

Složno i solidarno uz sve žene!”

Autorice istraživanja i urednice publikacije: Selma Banich i Nina Gojić
Suradnica u istraživanju Kako žive umjetnice? i producentica: Tajana Josimović
Suradnice u izradi Murala ženama: Nikolina Hrga i Helvecia Tomić
Muralistice: Maja Biondić, Tanja Blašković, Lea Čepić, Mila Čuljak, Tajana Josimović, Ena Jurov, Nika Krajnović i Luisa Ritoša

Mirno okupljanje protiv pravosuđa koje štiti nasilnike

U organizaciji Građanske inicijative, u srijedu, 19. prosinca od 15:00 sati održat će se prosvjed građanki i građana  u Zadru povodom brutalnog premlaćivanja djevojke koje je počinio Darko Kovačević zvan “Daruvarac”.

Ovaj slučaj nam iznova pokazuje da sustav, koji bi trebao štititi žrtve nasilja, u praksi ne funkcionira. Hrvatska nema nacionalnu politiku koja bi se efikasno bavila svim oblicima nasilja nad ženama. Hrvatske institucije su ponovo zakazale i nasilnik se može braniti sa slobode. Naše sudstvo je ili nesposobno, ili korumpirano, ili oboje.

Osoba s preko 40 prekršajnih i kaznenih djela je slobodna, šest mjeseci nije bilo dovoljno za prikupiti dokazne materijale, žrtva se (re)traumatizira pozivima na svjedočenje, a sudski proces ostaje neizvjestan. Nije li vrijeme da kažemo dosta?

Ne zaboravimo, ovo je strukturni problem. Prema podacima MUP-a, u posljednjih pet godina, 90 žena je ubijeno od strane njihovih (bivših) muževa, (bivših) partnera ili drugih bliskih muških osoba. Svakih 15 minuta jedna žena u Hrvatskoj je zlostavljana.

Nepovjerenje u sustav, osuda od okoline, strah, krivnja, ekonomska ovisnost – sve su to razlozi da mnoge žrtve skrivene od očiju javnosti ne prijavljuju nasilje. Tu smo da pokažemo građansku solidarnost i hrabrost, da se suočimo s problemom nasilja kao strukturnim problemom, da zajednički kažemo “DOSTA!” kako se ovakvi slučajevi ne bi nikada više ponovili.

Sudionici i sudionice se mole da ne ističu nikakve stranačke simbole i oznake te da ne pišu prijetnje. Ponesite zviždaljke, šuškalice i transparente. Okuplja se u srijedu, u 15. sati na Narodnom trgu te se kreće prema Županijskom sudu.

‘Ne postoji ništa humanije od humanistike, a humano je potrebno svakom čovjeku kako bi mogao živjeti slobodan život’

Sve su  to vještice i njihov bez zadrške humoristični feminizam svima je već poznat, a osnivačice istih uskoro časopisom Rerna kreću i u novom, nešto drugačijem smjeru. Naime, kako same navode na Rerni, radi se o  online časopisu namijenjenom različitim publikama koji obrađuje teme važne za demokratski život u BiH, ali i nastoji približiti humanistiku mlađim generacijama te svima onima koji/e do nje možda ne bi mogli/e samostalno doći.

Povodom pokretanja ovog časopisa Libela je porazgovarala s osnivačicama, a više o tome što se sve u Rerni ‘peče’ saznajte u nastavku:

 
Za početak, možete li se pobliže predstaviti? Tko zapravo stoji iza ideje za pokretanjem Rerne? Kada i kako je nastala?

Rernu smo osmislile i započele urednica Lejla Reko Šarčević i ja [Hana Ćurak] uz velikodušnu pomoć umjetnice Lee Zupančič i podršku mnogih naših prijatelja i prijateljica. Nastala je kada smo Lejla i ja, svaka za sebe, pregorile od zasićenosti informacijama u medijskom prostoru koje ne možemo koristiti i usamljenosti u promišljanju našeg prostora i historije.

Čini mi se da je lajtmotiv svih mojih započetih  projekata, u međuvremenu, neko pregorijevanje – ta i Sve su to vještice su nastale kad mi je bilo baš vruće jednu augustovsku noć nakon peglanja. Za Rernu možete pogađati kako je dobila ime.

Postoji li određen razlog koji stoji iza naziva ovog časopisa. Zašto baš Rerna?

Moj je prijedlog za naslov ovog časopisa bio Sloboda, ali mi je jedna starija prijateljica, okorjela sarajevska feministkinja, dok smo sjedile u njenoj kuhinji a ona kao vještica letjela od jednog do drugog njenog ugla časteći me raznim điđama, rekla “ma bjaaaaži” i, provjeravajući da li je kolač koji nam je pravila gotov uzviknula, “evo Rerna!” – i tako, u uzajamnom oduševljenju tog inspirativnog dana, i bi.

Imenu Rerna je sigurno pomogao i kontekst ovog magazina:  željela sam o velikim političkim društvenim temama diskutirati sa djecom, sa apsolutnim uvažavanjem i poštivanjem njihove pozicije, i rasti sa njima. Lejla je željela jasno definirati i istaknuti etičku i empirijsku dimenziju Rerne, i te su se dvije vizije savršeno uklopile sa našom zajedničkom željom da redefinišemo normativni jezik kojim se prenosi znanje, jezik kojim se pišu kolumne, jezik kojim se obraća mladima, jezik koji je specifičan za lijevi politički diskurs na prostoru bivše Jugoslavije. U osnovi, dakle, Rerna je mjesto gdje nešto što već ima svoj početni oblik dolazi da ga mi još dodatno obradimo i učinimo ukusnijim. U ime Rerna možemo upisati mnogo značenja i to ćemo sigurno i raditi kako nam se redakcija bude razvijala, ali zasad – znamo da se u Rerni priprema i obrađuje, znamo je upaliti, znamo šta ide na 180 stepeni, znamo šta se peče na najjače, i znamo da je iz Rerne ukusno!

Rernu definirate kao ‘online časopis namijenjen različitim publikama koji obrađuje teme važne za demokratski život u BiH’. Možete li detaljnije pojasniti o kakvim se temama radi te zašto baš njih smatrate bitnima u navedenom kontekstu?

Definiranje uredničke politike Rerne dolazi iz definiranja trenutnog stanja u bh. društvu i apsolutnoj uvjerenosti da je ovo stanje ontološka laž u kojoj naša domovina privremeno počiva. Nama je vodeća ideja uspostavljanje i populariziranje novog demokratskog promišljanja bh. društva koje stoji kao alternativa trenutno dominantnom patrijarhalnom i nacionalističkom. Redakcija Rerne smatra da su glavne karakteristike popularnih odgojnih metoda i obrazovnog sistema u BiH  insistiranje na autoritarnim vrijednostima u kolektivu, ohrabrivanje autoritarne ličnosti, učenje nezdravih i neinformisanih društvenih normi te ohrabrivanje dezorijentacije, atmosfere nedostatka perspektive, nezainteresiranosti i pasivnosti kao savršenih alata kako bi se stvorili patrijarhalno i nacionalno orjentirani glasači. I Lejla i ja, kao i naši suradnici i suradnice, smo zabrinuti generalnim rastom ciničnosti kod mladog građanstva, kao i njihovim beskompromisnim prihvatanjem starih normi ponašanja koje mogu biti jedan od razloga zašto se Bosna i Hercegovina još uvijek suočava sa izazovima kada pokušava da za sebe stvori nove paradigme, kako u vanjskoj tako i u unutrašnjoj politici i kulturi. Druga strana ovog problema, jednako zastupljena, je neuključenost mladih koji još nisu stekli pravo glasa u promišljanje bosanskohercegovačke politike i stvarnosti. Iako postoje mnogi pozitivni pokušaji u civilnom društvu kako bi se mladima ponudio osjećaj pripadnosti i inspiracije, ovi se pokušaji mahom fokusiraju na individue koje su zainteresirane za učestvovanje u takvim inicijativama. Ali mi mislimo da individualni angažman, i unutrašnja želja i motivacija, nisu dovoljni za stvaranje društvene kohezije. Takav pristup ostavlja neinformiranu, manje politički obrazovanu mladež na marginama, stvarajući nezainteresirane, nezaposlene mlade, alijenizirane od stvarnosti BiH. Nakon srednje škole, mnogi tinejdžeri odustaju od svojih hobija, te upisuju fakultete bez obzira na svoje želje ili kapacitete, te se okreću prihvatljivim normama ponašanja koji glorificiraju finansijsko bogatstvo i duhovni mediokritet kao finalnu realizaciju uspješne individue. U takvoj atmosferi, sva mjesta u BiH ostaju bez svog mladog građanstva, koje se sve više kreće ka inostranstvu po završetku srednje škole ili ranije. Takvo stanje je pokazatelj negativnih društvenih i političkih posljedica koje bi se, neadresiranjem ovog problema, nastavile reproducirati, a koje uključuju daljnji gubitak nade, nastavak nedostatka društvenog i političkog angažmana građanstva, povodljivost ka najrigidnijim formama etnonacionalnog konzervativizma, daljnje korištenje religije kao alata ideologije i potencijalno radikaliziranje, daljnji gubitak dinamičnog potencijala mladih, osnaživanje postojećeg političkog sistema kao tla za reprodukciju nacionalistički nastrojenih individua, ideologizaciju formalnog obrazovanja, daljnji raspad političke i društvene atmosfere u BiH, daljni razvoj BiH kao plodne okoline za ideološke ekstremizme i nacionalne netrpeljivosti, rast već dominantne šovinističke kulture, daljnji nedostatak inicijative da se mladi uključe u dnevni politički život države i nastavak negativnih trendova u obrazovanju i daljni odliv mozgova. Urgencija ovakvog projekta je utoliko veća kada se uzme u obzir da se nacionalistički fetiši zemalja koje graniče sa BiH ponovno bude a fetišizaciji doprinosi i jačanje bošnjačkog nacionalizma koji ja osobno vidim kao najneadekvatniji i skoro naivan odgovor na de-demokratizaciju regije, odgovor u potpunoj suprotnosti sa historijom pro-bosanskog, usudim se reći i pro-bošnjačkog, političkog aktivizma.

Na Rerni navodite da vaše dvije primarne ciljne grupe imaju 13 do 16 te od 17 do 30 godina. Pogotovo je interesantna mlađa ciljna grupa koja uključuje uistinu mlade potencijalne čitatelje/ice. Iz kojih ste razloga odabrale baš taj dobni raspon?

Osobno smatram da su djeca između 13 i 16 godina po deafultu antifašisti i voljela bih kada bi oni imali mogućnost da to i ostanu, a da ta mogućnost ne ovisi od političke orijentacije i znanja njihovih roditelja.

Mi želimo da ostvarimo dugoročan efekat na način na koji mladi pristupaju svojoj stvarnosti. Postojanjem ove platforme doprinijelo bi se demokratskoj raznovrsnosti dominantnih političkih glasova te bi se, što se čini posebno bitnim za budućnost, njegovala komunikacija i razmjena ideja mladih koji su otišli iz svojih lokalnih zajednica u inostranstvo i onih koji nisu imali tu mogućnost. U krajnosti, platforma bi ohrabrila one članove lokalne zajednice koji imaju potencijal da kritički promišljaju, da to i učine, čineći svoju budućnost u Bosni i Hercegovini mogućom, podnošljivom, perspektivnom.

Kako ocjenjujete zastupljenost tema koje obrađuje Rerna, kao i podučavanja kritičkog mišljenja čiju važnost također naglašavate, u formalnom obrazovanju unutar BiH?

U Bosni i Hercegovini postoje nevjerovatno posvećeni, obrazovani, inovativni i motivirani nastavnici i nastavnice, iste takve učiteljice u vrtićima koje bi trebale biti predsjednice države, postoje profesori i profesorice i roditelji koji svoju djecu odgajaju sa pažnjom i posvećenosti koja je sama po sebi mirovni aktivizam, mnoge institucije, i vladine i ne-vladine, koje se bore da oni budu prepoznati, uvaženi i dominantni, ali Bosna i Hercegovina kao država nije spremna da prihvati ovu stvarnost. To se najviše vidi kroz strukturalno zapošljavanje i nagrađivanje politički podobnog kadra posredstvom čega sposobni i motivirani profesionalci i profesionalke ostaju usamljeni. “Obrazovanje je uzurpirano do kraja” – lijepo je sročila Lejla kada smo započinjale Rernu. U institucionalnoj strukturi države ne postoji mehanizam da se želje i napori pojedinaca prema, na primjer, ukidanju koncepta dvije škole pod jednim krovom, u konačnici zaista i ostvare. Nacionalni interesi prevazilaze demokratičnost institucija. Historija demokratije u našoj zemlji ne počiva na znanju o mogućnostima koje ona pruža i mi želimo mapirati to znanje. Ne može demokratija jedne zemlje počivati i završavati na osobnim naporima dobrih ljudi te zemlje.

S obzirom da i same navodite da je jedan od vaših ciljeva otvaranje vrata u svijet humanistike onima koji/e do njega ne bi samostalno došli/e, možete li mi pobliže pojasniti zašto popularizaciju iste smatrate važnom kako među mlađom, tako i ovom nešto starijom populacijom unutar BiH?

Ne postoji ništa humanije od humanistike, a humano je potrebno svakom čovjeku kako bi mogao živjeti slobodan život. To je sasvim dovoljno i nama je drago ako kroz male fragmente znanja nekome možemo ponuditi alate za redefiniranje njegove osobne slobode. Ali, osjećanje posjedovanja osobne slobode je također ono što omogućava i provjerava strukturalnu udobnost građana i građanki unutar neke države. Dugoročno, mislim da mogu reći i za Lejlu i za sebe, voljele bismo to vidjeti u BiH.

Planirate li svoje djelovanje zadržati unutar granica BiH ili vaši čitatelji mogu očekivati i tekstove koji tematski obuhvaćaju šire područje regije te se dotiču i konteksta drugih balkanskih zemalja?

Naše je djelovanje u svojoj osnovi regionalno! Znanje o Bosni i Hercegovini je oskudno i prikriveno i kod nas i oko nas, a već kroz Vještice par godina pokušavamo približiti BiH regiji, i obrnuto. Ovo vam je jedna feministička kultura, samo smo to svi nekako zanemarili i zaboravili i dozvolili da nam slažu da nije, pa se nažalost ponašamo u skladu s tim, znate 🙂

Mogu li čitatelji na neki način doprinijeti radu Rerne?

Apsolutno! Mi zapravo svoje čitatelje i čitateljice ne smatramo publikom, već malim pokretom za koji imamo mnogo ideja i planova. Uskoro će biti jasno kako smo to zamislile. Rerna, zapravo, počinje svoj rad u 2019 – posljednja dva mjeseca smo je samo zagrijavale. Ako je neko već zainteresiran da se pridruži našem malom pokretu i našoj maloj redakciji, može nam se javiti na Facebook ili na moj osobni email [dostupan i na upit uredništvu Libele] , dok ne popravimo sada već višesedmični problem sa mailom info@rerna.org.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

CMS podnio kaznenu prijavu zbog sumnje na nezakonito postupanje policijskih službenika

Centar za mirovne studije podnio je u utorak, 18. prosinca, kaznenu prijavu protiv nepoznatih počinitelja policijskih službenika zbog sumnje na nezakonito postupanje na granici Republike Hrvatske s Bosnom i Hercegovinom. Kaznena prijava podnosi se na sam Međunarodni dan migranata, nakon što je Border Violence Monitoring objavio snimke u kojima hrvatski policajci prekoračuju svoje ovlasti i organizirano i nasilno te ilegalno protjeruju izbjeglice koje pokušavaju ući u Hrvatsku.

“Nakon brojnih svjedočanstava izbjeglica i više od dvije godine upozoravanja različitih aktera, javnost je imala priliku vidjeti snimke postupanja hrvatske policije na granici Hrvatske i Bosne i Hercegovine koja, osim što je konkretan materijal za pokretanje istražnih radnji, otkriva i sustavno kolektivno protjerivanje te prekoračenje ovlasti poput udaranja nogom, a upućuje i na moguće korištenje oružja koje nije u skladu s postojećim zakonima i pravilnicima. Naša je dužnost kaznenom prijavom zatražiti od DORH-a da ove dokaze ispita” istaknula je Sara Kekuš u ime Centra za mirovne studije i Inicijative Dobrodošli! na konferenciji za medije održanoj ispred Državnog odvjetništva Republike Hrvatske u Zagrebu.

Upravo na te nezakonite prakse izbjeglice upozoravaju već dvije godine, baš kao i brojne domaće te međunarodne organizacije, ali je MUP odbacivao odgovornost tvrdeći kako dokaza za kršenje ljudskih prava nema. Snimke objavljene u nedjelju u brojnim hrvatskim i svjetskim medijima potvrđuju svjedočanstva izbjeglica te upućuju na sumnju kako su hrvatski policijski službenici prekoračili granice svojih ovlasti, nanijeli materijalnu štetu protjeranim osobama, grubo povrijedili njihova prava postupajući prema njima nečovječno i ponižavajuće te im onemogućili pristup sustavu međunarodne zaštite. Također, sumnja se kako su postupali suprotno odredbama međunarodnog prava nepoštujući načelo zabrane masovnog protjerivanja zajamčeno Četvrtim protokolom uz Europsku konvenciju o ljudskim pravima i Poveljom o temeljnim pravima Europske unije te da su počinili kazneno djelo protiv dužnosti zlouporabom položaja i ovlasti, kazneno djelo mučenja i drugog okrutnog, nečovječnog ili ponižavajućeg postupanja ili kazne te kazneno djelo oštećenja tuđe stvari.

Zbog svega toga, Centar za mirovne studije i Inicijativa Dobrodošli! traže od DORH-a da učinkovito provede istragu, kako bi počinitelji ovih kaznenih djela bili sankcionirani. Također, traže ostavku ministra unutarnjih poslova Davora Božičevića, ravnatelja policije Nikole Miline, kao i načelnika uprave za granice Zorana Ničena čija je odgovornost osigurati zakonitost djelovanja hrvatske policije. Na kraju, CMS i Inicijativa Dobrodošli naglašavaju kako je najvažnije da se nezakonite i nasilne prakse na hrvatskim granicama prekinu te podsjećaju sve policijske službenike na njihovo zakonsko pravo i obavezu da odbiju izvršenje naloga ili zapovijedi za koje je očito da se njihovim izvršenjem čini kazneno djelo.

Zašto je odluka o majčinstvu prvenstveno ekonomske prirode?

Konzervativna atmosfera u Hrvatskoj uvelike se zasniva na ideji žene koja rađa, bilo u kontekstu repopulacije napuštenih dijelova zemlje, bilo opće ideje da je majčinstvo ženina ako ne jedina, onda svakako “prirodna uloga”. Idejom majčinstva se u hrvatskom javnom prostoru barata kako se i gdje stigne – od ljekarnica koje pokušavaju dati svoj obola općoj pronatalitetnoj atmosferi, preko medija, s političkih govornica, u čekaonicama liječnika, iz trgovina, a pogotovo je to omiljena misaona imenica ekstremne gomilice  kojoj se ovdje neće davati prostora više od ovoga. Posljednjih se nekoliko godina kod nas natalitet nastoji potaknuti na različite načine, od čega ćemo za potrebe ovog članka izdvojiti samo dvije kategorije – subvencije stambenih kredita za mlade (subvencija kredita traje pet godina i povećava se za po dvije godine za svako novorođeno dijete) te podizanje naknade za drugih šest mjeseci porodiljinog dopusta na iznos do 3.990 kuna. Potonje, podizanje porodiljne naknade je dobro za one s dobrim plaćama, a o korelaciji majčinstva i plaće više će riječi biti niže u tekstu.

Teško se othrvati dojmu da se žene kada govorimo subvencijama kredita za stan na jedan način zapravo ucjenjuje, a majčinstvom manipulira. Subvencioniranje kredita za kupnju prve nekretnine samo po sebi nije možda loša, a po broju predanih zahtjeva u 2018. očito i dobro prihvaćena mjera (26 posto više nego lani). Vrlo visok postotak mladih u Hrvatskoj koji žive s roditeljima jer nisu u financijskoj mogućnosti osamostaliti se (ili tu odluku odgađaju) jedva su dočekali priliku da žive barem donekle sličnom kvalitetom života kao njihove kolege u razvijenim dijelovima Europe.

Naime, visokih 72,3 posto mladih u Hrvatskoj u dobi od 18 do 34 godine 2016. godine je živjelo sa svojim roditeljima, što je najviša razina u EU bila u trenutku mjerenja, dok je danski prosjek u istovremeno bio oko 19 posto. Nešto svježiji podaci, oni Hendalovi s kraja ove godine, na uzorku 25 – godišnjaka u Hrvatskoj, sugeriraju da recimo, 42,6 posto njih još uvijek živi s roditeljima. Zvuči li im odlično subvencionirani kredit na 5+ godina za kupnju prve nekretnine? Sasvim sigurno da. Kako prenosi Zadarski list, rezultat prošlogodišnjih subvencija je do danas rođenih 250 djece u APN domovima.

Po podacima Državnog zavoda za statistiku (DSZ) medijalna neto plaća u Hrvatskoj za svibanj iznosila je 5.252 kune što znači da polovica zaposlenih ima manju, a polovica veću plaću od tog iznosa. Dosta se govori o rastu plaća, no za hrvatsku prosječnu plaću navedeno znači od oko 30-ak kuna do maksimalno sto kuna više svakoga mjeseca. Svatko tko podiže kredit, u prosjeku na 20 do 30 godina, uz državnu subvenciju od 5 godina mora misliti na to kako će ga pokrivati sljedećih 15 ili 25 godina koliko je preostalo otplate. Kamatne stope u kreditima u kunama ili eurima u većini banaka u Hrvatskoj su niže i fiksne za vrijeme trajanja subvencije, dakle 5+ godina, a kasnije su promjenjive. U trenutku kada prestane subvencija APN-a, stvari postaju regularno ozbiljne. Zašto je to toliko strašno?

Do posla se u Hrvatskoj još kako – tako (najčešće vrlo teško, no zbog dijela pozitivnih primjera neka ostane kako – tako) i dolazi, ali ostaje pitanje cijene rada. Ponovno prema podacima Državnog zavoda za statistiku, sredinom ove godine, konkretno u lipnju, najviša prosječna mjesečna neto plaća isplaćena je u djelatnosti vađenje sirove nafte i prirodnog plina i iznosi malo više od 11 tisuća kuna, a najniža je bila 4 tisuće kuna i isplaćena u kategoriji ostale osobne uslužne djelatnosti. Prosječna plaća u Hrvatskoj u lipnju bila je oko 6 tisuća kuna.

Koliko se s tom plaćom da živjeti i o kakvoj se kvaliteti života radi, najbolje govori podatak da je od travnja 2011. do ožujka 2018. iz Hrvatske odselilo 91.750 stanovnika, podatak je iz travnja ove godine. Isti izvor navodi i istraživanje koje se fokusiralo samo na odlazak Hrvata u Njemačku u prošle tri godine i koje je pokazalo da je 65 posto njih otišlo iz ekonomskih, a 34 posto iz političkih razloga. Konteksta radi, 55 posto iseljenih je bilo zaposleno, a 33 posto visoko obrazovano.

Plaćama (u većini slučajeva, svaka čast iznimkama) valja pridružiti i druge otegotne okolnosti koje mogu djelovati iznimno demotivirajuće na ženinu odluku da zasnuje obitelj u Hrvatskoj – poput opće pravne nesigurnosti, nekonzistentne političke situacije, nezadovoljavajuće razine zdravstvene skrbi, čak i kad je o djeci riječ, pa se tako recimo u Splitu ovih dana stvorio red dugačak i više od 150 metara u kojem roditelji strpljivo čekaju kako bi upisali svoje dijete na potreban pregled – i tako redom, lista bi mogla biti poduža.

Dodajmo lokalnom kontekstu i jedan globalno prisutan problem, a to je penalizacija majčinstva na tržištu rada. Pojam nije nov i radi se zapravo o nejednakim plaćama za jednak rad muškaraca i žena, ali i žena majki u odnosu na te dvije skupine. Ilustracije radi, Europska komisija 3. studenog obilježava Dan jednakih plaća. Zbog prosječne razlike od 16,2 posto između plaća žena i plaća muškaraca od ovog datuma do kraja 2018. godine žene će simbolično raditi besplatno. 

Da žene imaju manje plaće od svojih muških kolega, kao i da žene majke imaju manje plaće i od svojih kolegica koje nemaju djece, potvrdila skupina ekonomistkinja Eunjung Jee, Joya Misra i Marta Murray-Close u radu iz 2018., Motherhood penalties in the U.S., 1986-2014. One su, proučavajući jaz u plaćama između majki i žena bez djece u tri vremenska razdoblja (1986-1995, 1996-2004 i 2006-2014) u Americi, došle do zaključka da je bruto razlika u plaćama u međuvremenu između žena bez djece i majki dvoje ili više djece donekle smanjena, ali samo zato što su s vremenom žene (primarno majke) osnažile svoje potencijale kroz ulaganje u vlastiti ljudski kapital (obrazovna postignuća i iskustvo na tržištu rada). No usprkos određenim pozitivnim trendovima, na tržištu rada je i dalje prisutna penalizacija majčinstva. Razlozi su odavno poznati, ranija trudnoća odgađa ulazak na tržište rada, žene zbog nametnutih rodnih uloga njegovateljica češće ostaju doma s djecom (i starijima) brinući se o njima, porodiljini dopust (kojeg još uvijek u najvećem broju slučajeva u RH uzimaju žene) znači da vas godinu dana nema u konkurenciji na poslu, nema prekovremenih, nema projekata koje uspješno dovršavate, nema pohvala, nema nagrada. U usporedbi s plaćama muškaraca, ovaj rad donosi podatak o i do 71 posto manjoj zaradi kod žena majki zaposlenih na puno radno vrijeme. Dobar dio podataka korištenih u njihovom radu dolazi iz istraživanja The Panel Study of Income Dynamics (PSID) koje se naziva najduljim, nacionalno najreprezentativnijim i sveobuhvatnijim istraživanjem američkih kućanstava. Prošle godine dovršen je 40. val prikupljanja podataka i time je obilježeno i 50 godina njegova trajanja.

Jaz u plaćama ne bi bio toliko izražen kada tvrtke ne bi imale sustav nerazmjernog nagrađivanja onih zaposlenika/ca koji su na svome radnome mjestu bez prekida, kako tvrdi profesorica ekonomije na Harvardu Claudia Goldin, u radu A Grand Gender Convergence: Its Last Chapter. Goldin dodaje i da je razlika u plaćama žena i muškaraca zapravo sažetak statistike spolne razlike u radu. Valja napomenuti i njenu tvrdnju da su muškarci i žene s istom razinom obrazovanja, jednake dobi i u jednako razvijenoj državi u trenutku stupanja na tržište rada možda i u jednakim pozicijama, ali da se razlika u plaćam počinje zaoštravati u prvih nekoliko desetljeća rada. S druge strane, s obzirom na ograničeno razdoblje plodnosti žena, odnosno kraćeg trajanja fertiliteta nego što je slučaj kod muškaraca, druga istraživanja pokazuju da je uvjetno rečeno, najgore vrijeme za majčinstvo za žene u dobi između 25 i 35 godina. Dakle, tvrdnja Claudie Godlin o zaoštravanju razlika u plaći između žena i muškaraca, a nastavno na istraživanje Eunjung Jee, Joya Misra i Marta Murray-Close počinje zapravo odmah u prvom radnom desetljeću. Kasnije nejednakosti samo su posljedica toga. 

Ne treba previše naglašavati da se plaće odražavaju i na uvjete mirovine. Kako je u rujnu ove godine pisao riječki Novi list, žene i bez porodiljnog dopusta imaju manje mirovine od muškaraca. Eurostatovi podaci na koje se u ovom članku pozivala pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, “mirovina žena u Europi u prosjeku manja za 40 posto od mirovina muškaraca, što je u značajnoj mjeri i posljedica razlike u plaćama, koja je na razini EU-a 2014. godine iznosila 16,3 posto u korist muškaraca. U Hrvatskoj je ta razlika i veća, 20,4 posto”. K tome, “situacija je još i gora za majke blizanaca, trećeg i svakog sljedećeg djeteta koje koriste pravo na rodiljini dopust do treće godine djetetova života”, navodi se u tekstu.

Kada je o majčinstvu riječ, u Hrvatskoj će uvijek netko o vašem izboru imati mišljenje. Ipak ustrajte u tome da je to isključivo vaša odluka, vas i partnera/ice, i nemojte se libiti reći da nemate sve što vam treba kako biste tu odluku eventualno i realizirali/e.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Trans seks radnice moraju biti zaštićene od nasilja

17. prosinca obilježava se međunarodni dan borbe protiv nasilja nad seks radnicima_ama. Taj dan važan je i za trans i rodno varijantne seks radnike_ce pa je Trans mreža Balkan podigla glas ukazujući na nedostatak zaštite, prepoznavanja i zakone koji kriminaliziraju seks rad.

Njihovo priopćenje prenosimo u cijelosti: 

Dio naše trans zajednice, koji se bavi seks radom, ovakva situacija čini izloženijima fizičkom, psihičkom i seksualnom nasilju, diskriminaciji u institucijama, neadekvatnoj zdravstvenoj zaštiti i trans specifičnim programima prevencije HIV-a i polno prenosivih infekcija, ali i ranjivijima na podvođenje, trgovinu ljudima, silovanje, ucjene, razne oblike maltretiranja, koje u mnogim situacijama dolazi od onih koji sprovode zakon. Prema podacima dobijenim u TvT projektu (Trans vs. Transphobia) sprovedenom od strane krovne organizacije Transgender Europe – TGEU, preko 60% prijavljenih ubistava trans i rodno varijantnih osoba širom svijeta su seks radnici_e. Zbog zakona koji kriminalizuju seks radnike_ce širom Balkana, trans osobe koje se bave seks radom kako bi obezbijedile sebi egzistenciju, doživljavaju često nasilje od strane klijenata, koji su u mnogo slučajeva nasilni, te pribjegavaju raznim prinudama, batinama, ucjenjivanjima.

Ne tako rijetko, klijenti odbijaju da koriste kondome, te prisiljavaju seks radnike_ce na seks bez zaštite, čime ih izlažu riziku od HIV-a ili drugih polno prenosivih infekcija. U mnogo slučajeva dešava se da trans seks radnice_i dožive brutalno nasilje nakon pruženih seksualnih usluga, pri čemu ostanu bez novca za pruženu uslugu, ali bivaju i opljačkane_i. U svim navedenim problemima, trans seks radnici_e nemaju kome da se obrate za pomoć, jer često od policije proživljavaju dehumanizujući, nepoštujući tretman, ali i nasilje raznih formi.

Pravo na siguran, dostojanstven život koji je vođen principom samoodređenja je osnova za izgradnju društva u kojem su sve različitosti poštovane i slavljene! Trans seks radnice_i moraju biti zaštićene od nasilja adekvatnim zakonima koji će dekriminalizovati seks rad, ali i radom institucija koje će se pobrinuti da svi_e članovi_ce društva budu tretirani_e s poštovanjem, jednakoću i dostojanstvom. Ovim saopštenjem pozivamo sve nevladine organizacije, naročito sve one vođene principima feminizma i jednakosti, da prepoznaju stvarnosti trans seks radnica_ka i jasno svojim politikama pokažu da samo ujedinjeno možemo stati na kraj nasilju prema najmarginalizovanijim grupama naših društava!