Seksizam u vatrogastvu: ‘Bravo, mala, postala si muško!’

Bravo, mala, postala si muško!‘, ovim je riječima 29-godišnjoj Jasmini Kadiji, inženjerki arhitekture, sigurnosti, smjera zaštite od požara i zaštite na radu i vatrogasnoj tehničarki na inauguraciji za mjesto zapovjednice DVD-a Sesvetski Kraljevec čestitao jedan njen muški kolega. Kvalifikacije ove energične, mlade žene kolegi nisu bile dovoljne, pa je simbolički morala postati muško da bi on mogao prihvatiti činjenicu žene u zanimanju koje se tradicionalno percipira kao muško.

“Broj žena u vatrogastvu može se nabrojati na prste jedne ruke. U javnim i dobrovoljnim vatrogasnim postrojbama zaposleno je između 15 i 17 posto žena, no u operativi gotovo da ih i nema”, kaže glavni zapovjednik vatrogasnih snaga RH Slavko Tucaković.

S obzirom na težinu posla, fizičke zahtjeve, zdravstvene preglede i drugo, dodaje Tucaković, žene su u javnim vatrogasnim postrojbama raspoređene na dispečerska radna mjesta ili na druge pomoćne poslove. Da se ženama znatno teže izboriti za posao u tzv. tradicionalnim muškim zanimanjima, a osobito u hijerarhijskim, poput vojske, policije ili vatrogastva, potvrđuje i pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić, koja je i sama imala iskustvo rada u jednoj od takvih institucija.

Zanimanja koja se percipiraju kao ženska pripadaju sferi socijalne skrbi, knjigovodstva, računovodstva, odajateljstva, pa će poslodavci, dodaje Ljubičić, za ta namještenja češće odabrati ženu nego jednako kvalificiranog muškarca. Kada se Jasmina Kadija u 90-ima počela baviti vatrogastvom u DVD-u, stav muških kolega svodio se na priču o ženi i kuhači, a, kako kaže, malo se toga promijenilo.

Napredovanje vatrogaskinja najčešće završava u DVD-ima gdje žena još uvijek ima, no teško da će se interes produbiti i zadržati ukoliko nemaju priliku da se profesionalno bave ovim poslom i u okviru javnih vatrogasnih postrojbi, smatra Jasmina. Kao glavni problem zapošljavanju žena u operativi u javnim vatrogasnim postrojbama godinama se navodi nepostojanje smještajnih kapaciteta.

Naime, za vatrogaskinje bi u tim prostorima trebalo napraviti posebne sanitarne čvorove, kao što je propisano Pravilnikom o zaštiti na radu za radne i pomoćne prostorije, za što bi, kako kaže Tucaković, trebalo osigurati sredstva.

Kao inženjerka arhitekture, ali i sigurnosti, smjera zaštite od požara i zaštite na radu, Jasmina Kadija smatra da je vrlo malim sredstvima moguće osigurati smještajne kapacitete za žene. Pravobraniteljica za ravnopravnost spolova Višnja Ljubičić navodi da je u posljednjih nekoliko godina iz sfere vatrogastva zaprimljena jedna anonimna prijava za diskriminativan odnos prema ženama. Odnosila se upravo na činjenicu da organizacija nije osigurala poseban smještaj za vatrogaskinje. Ostaje za vidjeti hoće li novi glavni zapovjednik vatrogasnih snaga riješiti to pitanje.

Više pročitajte OVDJE!

Vijetnam uvodi bračnu jednakost za istospolne parove?

Unatoč tome što je službena politika prije deset godina homoseksualnost proglašavala ‘društvenim zlom’, danas je Vijetnam prva azijska i komunistička država u kojoj se ozbiljno razmatra uvođenje bračne ravnopravnosti za istospolne parove.

Iako se uvijek barem nominalno borio za prava potlačenih, komunizam baš i nema slavnu povijest kada je riječ o homoseksualcima. Fidel Castro je gayeve na Kubi zatvarao u logore i protjerivao iz zemlje (zbog čega se kasnije ispričao), u Jugoslaviji je pak homoseksualnost do kraja sedamdesetih bila ilegalna, a borba za LGBT ravnopravnost u Kini tek započinje. No čini se da će sve preteći Vijetnam, država koja inače baš i nije poznata po striktnom poštivanju ljudskih prava, čije Ministarstvo pravosuđa razmatra to da u novi Obiteljski zakon uključi i istospolne parove, odnosno da im omogući potpunu bračnu ravnopravnost!

Kako javlja USA Today, ta ideja Ministarstva pravosuđa je u vijetnamskoj javnosti dočekana s velikim iznenađenjem, između ostaloga i zbog toga što je službena politika komunističkog Vijetnama prije samo deset godina smatrala homoseksualnost ‘društvenim zlom’, u rangu s ovisnošću o drogama i prostitucijom. Također, u vijetnamskom društvu je homoseksualnost bila veliki tabu o kojem se u javnosti uopće nije govorilo pa je homoseksualna populacija do prije nekoliko godina živjela potpuno skriveno.

No stvari su se počele brzo mijenjati pa se sada u Hanoiju organiziralo i lezbijsko vjenčanje koje zasad nema pravnu valjanost, ali je snažan simbolički čin. Još glasnije je odjeknuo prijedlog Ministarstva pravosuđa, o kojem će se sljedeće godine raspravljati i u Nacionalnoj skupštini, koja mora glasati za novi Obiteljski zakon, tako da nije sigurno kako će doista biti uvedena bračna ravnopravnost za istospolne parove.

Vijetnamski ljudskopravaški aktivisti pak kažu da je i prijedlog sam po sebi ogromna pobjeda, koja je rezultat i činjenice da tamošnji mediji u proteklih pet godina redovito i opširno pokrivaju LGBT teme. Uskoro se i tamošnja LGBT zajednica ohrabrila na izlazak iz ormara pa je snimka istospolnog vjenčanja iz 2010. postala jedan od najgledanijih videa na Youtubeu u Vijetnamu. Ministar pravosuđa Ha Hung Cuong je u intervjuu za nacionalnu televiziju ovako objasnio svoj prijedlog za uvođenje bračne ravnopravnosti: ‘U državi imamo stotine tisuća homoseksualnih osoba. To nije mali broj. Mnogi od njih žive zajedno kao parovi, a da nisu nigdje registrirani, što komplicira brojne situacije, primjerice tko je vlasnik zajedničke imovine. Važno je da se time pozabavimo u okviru zakona.’

Sada slijedi javna rasprava koja će trajati do svibnja sljedeće godine, kada istječe rok u kojem Ministarstvo pravosuđa mora dovršiti novi Obiteljski zakon. Hoće li bračna ravnopravnost istospolnih parova doista biti izglasana, još nije sigurno, no vijetnamska LGBT zajednica  prihvaća prijedlog s oduševljenjem, kao pokazatelj koliko brzo se stvari mijenjaju nabolje. Ako Vijetnam uvede bračnu ravnopravnost sljedeće godine, bio bi prva azijska država koja se odlučila na taj korak. U svakom slučaju, razmatranje takvog poteza će pomoći skidanju stigme s istospolnih parova i LGBT zajednice.

Novo olimpijsko pravilo: Igraj kao žena!

Caster  Semenya bila je svjetska prvakinja sve dok  nije poslana na 11-mjesečno  invazivno spolnog testiranje jer je bila  prebrza i previše mišičava. Vratila se na vrijeme za Olimpijske igre 2012. u Londonu,  no tada je na snagu stupilo novo pravilo koje pogađa žene koje su predobre  u sportu da bi bile “prave” žene.

Ovo pravilo dovodi u pitanje sve što Olimpijske igre predstavljaju.  Gledanjem kako olimpijci i olimpijke dostižu najbrže, najviše i najjače granice sporta, inspiracija je milijunima ljudi širom svijeta da naporno rade to što vole. Svakodnevno se znoje, vježbaju, odriču.

Ovo novo pravilo samo je poruka  svakom djetetu koje gleda Olimpijske igre da nije bitno koliko si dobar, već koliko “ispravno”  izgledaš.

Olimpijske su igre počele i dok su sve oči uperene u London potrebno je pokazati Internacionalnom Olimpijskom komitetu (IOC) da nemaju pravo reći nekome da je ono što ta osoba jest, pogrešno. Ne postoji takva stvar kao “igranje kao  žena”.

Sportaši i njihovi fanovi diljem svijeta pozivaju na okončavanje takvog neznanstvenog i  nepravednog  rodnog testiranja.  Ako Internacionalni Olimpijski Komitet  zbilja vjeruje da je “sport za svakoga”, onda je dužan  osigurati da se sva pravila primjenjuju jednako na svakog sportaša i sportašicu, ne samo na one koji ne “igraju kao žene”.

Svoju potporu možete dati na stranici All Out. http://www.allout.org/en/actions/olympics

Brže, više, jače – ali ništa manje seksističke OI

Australska plivačica Leisel Jones se kvalificirala za svoje prve Olimpijske igre s četrnaest godina. Četrnaest. Bila je u devetom razredu. Bila je fenomen, čudo, i na tim Igrama je osvojila dvije srebrne medalje. Sada ima tri zlatne, četiri srebrne i brončanu olimpijsku medalju.

Također je srušila nekoliko svjetskih rekorda. Sada, sa dvadeset šest godina, kvalificirala se za svoje četvrte Olimpijske igre, više nego bilo koji australski plivač u Olimpijskoj povijesti. Ona je nesumnjivo jedna od najboljih leđašica koje je svijet ikad vidio.

Ali razgovarajmo sada o njenoj težini.

 Naravno, možemo razgovarati o njezinim šansama za medalje u Londonu, ili koliko je sazrela otkako je bačena u centar pažnje kada su većina cura njenih godina bile zauzete odabiranjem najdražeg Backstreet Boya. Možemo razgovarati o tome koliko je težak život olimpijskog plivača i kolika je razina predanosti potrebna da se kvalificira za Igre rekordnih četiri puta. Umjesto toga, razgovaramo o njenoj težini, zahvaljujući melburnskom Herald Sunu koji je odlučio objaviti “prije i sada” slike koje sugeriraju kako je Jones dobila na težini.

Srećom, mnogi njene kolegice i kolege stali su joj u obranu, govoreći da joj se težina nije promijenila ili da je u redu onakva kakva je sada. I ljudi izvan plivačke zajednice su (i s pravom) ljuti na potez Herald Suna.

Olimpijske igre su nevjerojatno vrijeme iz mnogo razloga. U samo nekoliko kratkih tjedana, stavljamo politiku na stranu, ili se barem to pravimo, dok izražavamo svoje političke animozitete i tjeskobe na druge načine. Nevjerojatne su jer nas podsjećaju da seksizam ne nestaje jer se svi trenutno osjećamo toplo oko srca, nadahnuto i ujedinjeno natjecateljskim duhom.

Situacija koja se događa Leisel Jones je važan podsjetnik da nije bitno koliko je žena postigla, koliko je talentirana, vješta, snažna, uporna, hrabra, jer ona i dalje nije izuzeta od pravila moderne verzije ženstvenosti. Čak ni za vrijeme Olimpijskih igara. Žena mora biti mršava i lijepa prije nego što može biti priznata za bilo što drugo, jer ako nije mršava i lijepa, zanemariti ćemo njen talent, upornost, hrabrost i predanost i potratiti vrijeme raspravljajući o tome da li je dobila na težini otkako je zadnjih dvanaest godina poznata javnosti.

Ono što želim reći jest da su Olimpijske igre izuzetno vrijeme tokom kojeg sami sebi volimo reći da ne vrijede pravila kao inače. I pretpostavljam da je to na neki način točno. Ali ovo se pokazuje kao izuzetak. Ako ste žena olimpijka , onda jest sve kao inače: prvo ste seksualni objekt, tek onda sportašica. Hvala Herald Sunu što nas je na to podsjetio prije nego se svi previše zanesemo olimpijskom groznicom i zamislimo na trenutak da možemo predahnuti od seksizma na nekoliko kratkih tjedana u kolovozu.

Prevela i prilagodila Iva Butorac

Turskoj aktivistkinji Başak Şahin Duman odobren politički azil

Turskoj aktivistkinji Başak Şahin Duman, koja je još 28. svibnja uhićena na Plesu na temelju tjeralice turske policije, odobren je politički azil u Republici Hrvatskoj.

Hrvatski sudovi zaključili su tako nakon nešto manje od dva mjeseca, koliko se nalazila u ekstradicijskom pritvoru, kako njene tvrdnje da je u Turskoj gonjena zbog političkih stavova imaju osnova. Bašak je inače zbog sudjelovanja u demonstracijama 2004. godine, koje su pokrenuli studenti, bila uhićena i na kraju osuđena na nešto više od šest godina zatvora. No, prije izvršenja kazne je otišla u Njemačku, gdje joj živi i muž, tako da je nekoliko godina bila na miru.

No, 28. svibnja ove godine prilikom pokušaja ukrcaja na avion na Plesu, granična policijska kontrola ustanovila je kako je Turska za njom raspisala međunarodnu tjeralicu. Kako se radi o tzv. crvenoj tjeralici Interpola, policija nije imala drugi izlaz nego je uhititi i poslati u ekstradicijski pritvor.

Bašak i njezin hrvatski odvjetnik Tihomir Mišić odmah su se žalili na izručenje, a u isto vrijeme su i podnijeli zahtjev za političkim azilom u Hrvatskoj. U ekstradicijskom postupku su tražili ili da se odobri azil ili da ju se pošalje na područje treće države u kojoj nije politički gonjena (u njezinom slučaju to bi bila Njemačka).

{slika}

U četvrtak je odvjetnik od pritvorene aktivistkinje dobio rješenje prema kojem je Bašak odobren politički azil u Hrvatskoj. Aktivistkinja će tako dobiti mogućnost da bude u RH te će se po sudskom rješenju ukinuti i postupak za izručenje. Zanimljivo je kako je ovo zapravo bio izuzetno brz postupak hrvatskog pravosuđa, obzirom da dva mjeseca u ovakvim slučajevima zbilja nisu neko dugo vrijeme.

Dapače, obzirom da je dokumentacija iz Turske stigla prije manje od 20 dana i da ju je trebalo prevesti s turskog na hrvatski jezik, može se kazati da se radi o izuzetno brzoj odluci. To sugerira kako je iz dokumentacije koja je bila dostupna našem pravosuđu bilo dosta lako uočljivo da je Bašak Šahin zbilja bila metom političkog progona u Turskoj.

Više pročitajte OVDJE!

Današnja situacija ‘njega’ i ‘nje’!

I’m a man. I spell M-A-N…Kaže istoimena pjesma Black Strobea. Ali što danas znači biti muškarac? Nekada hranitelj i zaštitnik obitelji, ona jača strana obiteljske i bračne zajednice. Provider. U slobodnom, možda nezgodnom prijevodu, opskrbitelj. Osoba koju kao sin želiš zadiviti i pokazati da si dorastao svakom izazovu koji ti život pruža, od prvog šutanja lopte, pa do prehranjivanja vlastite obitelji jednog dana.

Što je definicija muškarca danas? Emancipacijom žena sama “muškost”, kao takva, postala je ugrožena, ali i sve rjeđa pojava. Žene su danas sposobne same prehranjivati obitelj i same si privređivati što god im treba. Rade na svakojakim radim pozicijama, nekad rezerviranim samo za muškarce, imaju pravo glasa i nerijetko su i same “glava” obitelji. Muškarac je s vodeće pozicije došao u poziciju gdje dijeli prijestolje. I mnogo ih još to ne prihvaća nastojeći držati glavu iznad vode, neki su se snašli, ali većina luta izgubljena u svijetu ravnopravnosti i pitanja seksualnog identiteta kao društvenog konstrukta.

Ono što ljudi u globalu ne shvaćaju je da svaka radikalna promjena potiče čitav niz drugih. Poput domino-efekta. Ako prva krene, to se samo niže dalje. Upravo je tako ravnopravnost žena potakla čitavu lavinu novih preokupacija kojima velika masa ljudi razbija glavu.

U razgovoru s ženama danas, vrlo se često može čuti kako danas više nema “pravih” muškaraca. Što bi se trebalo smatrati “pravim” ? Jak, zgodan, s odličnim poslom uz još bolju zaradu, zaštitnički nastrojen, odgovoran i obiteljski čovjek. ALI, treba biti i osjećajan (ne previše!), pun razumijevanja, tolerancije, znati s djecom, imati stila, biti šarmantan, sa smislom za humor i naprosto štovati svaki trenutak proveden sa svojom ljubljenom ženom. On mora htjeti, moći, znati…pa skoro sve. Macho-maćuhica.

Međutim, možda bi trebalo biti jasno da napretkom i razvitkom se neke karakteristike gube jer su nepotrebne. Isto tako i u prirodi. Sistemom prilagodbe, životinjama se neki nagoni pooštravaju ili gube. Tako i kod muškaraca. Oni koji su shvatili “igru spolova” koja se danas odvija znaju da ne moraju imati posao koji se proteže od jutra do sutra da bi prehranili obitelj. Da ne moraju voziti svoju obitelj i biti oni koji dirigiraju ritam kretanja kada je za to savršeno sposobna i njegova žena. Da nije ne-muževno pospremiti kuću ili dadiljati djecu ako žena želi predah, radi ili ima drugih obaveza. Da ne moraju raditi ljubomornu i agresivnu scenu kako bi pokazali tko je “gazda”.  Moramo li funkcionirati u zajednici u kojoj je netko alfa i u kojoj postoji ta podjela muško-žensko, ako smo već u svijetu gdje generalno ta podjela blijedi?

Neke žene su razvile karijeru u inače “muškim” poslovima, neki su muškarci došli u dodir sa svojom ženskom stranom prirode i to je u redu. U situaciji smo gdje je žena, u prošlosti gotovo u potpunosti ovisna o muškarcu, došla do razine kada može opstati sama za sebe. I problem nastaje u sjedinjavanju dvije nezavisne jedinke u zajednicu gdje je do sada vladao sustav alfa mužjaka i poslušne žene. Naravno da to vuče svoje i da treba proći jedan period prihvaćanja i klimatizacije na novo dane uvjete.

Djecu treba pustiti da se vode za vlastitim afinitetima učeći ih tome da je nebitno tko je kojeg spola jer se svaka osoba kao takva treba uvažavati. Ako imaju interese za nešto što se smatra “ženskastim” ili “muževnim” treba i to uvažiti. To ne znači da će on postati “papučar” ili da će ona postati “muškarača” već jednostavno da istražuju. Jer djeca nemaju barijere i polemike oko identiteta i onoga što se smatra kakvim. Ne treba ih navoditi niti u jednu stranu preradikalno, već jednostavno promatrati što ih interesira i pustiti ih da se razvijaju u smjeru kojem žele, neopterećeni podjelama i stranama. Jedino je to način kojim će djeca od malih nogu naučiti da žene nisu s Venere, a muškarci s Marsa, već da smo svi s iste Zemlje, ali da su nam mentalni sklopovi nešto drugačiji.

Okovi koji su držali žene zavezane u tipične uloge i za tipična zanimanja su pukli, ali isto je i kod muškaraca. Liberalizacijom žena na neki se način olakšao život muškarcima u smislu privreditelja, ali su se postrožili kriteriji u nekim drugim aspektima kao što su intelekt, osjećajnost i razumijevanje. Žene su pohrlile u “muški svijet”, ali su i muškarci bacili pogled na “ženski”. Upravo se iz tog razloga trebamo osloboditi uobičajenih konvencija i tradicionalnih definicija “prave” žene ili “pravog” muškarca, jer izmjenom pravila igre i sami igrači moraju se adaptirati novonastalim uvjetima.

Iako je to možda lako shvatljivo većini ljudi, dug je put do pomirenja što se ove teme tiče. Jer svima su nam usađivani nekakvi ideali o ovom ili onom spolu tijekom našeg života. Raznim izravnim i neizravnim putevima. I većina nas ima nekakvu viziju toga što je “muško” što je “žensko” jer smo tako naučeni. Novim saznanjima i otkrićima dolazimo i do novih konstrukcija misli i ideja. Dok žene, iako neovisne i svjesne toga da se mogu same zaštiti, u stvarnom životu ne prestanu tražiti “zaštitnika”, već partnera, te dok muškarci svjesni ženske neovisnosti u stvarnom životu ne prestanu tražiti “savršenu kućanicu” stvari se neće promijeniti. Muškarci se navikavaju na relativno novu ideju žene, ali i žene bi se trebale naviknuti na novu ideju muškarca. Tek tako će zajednice bez ikakve opresije i ugroženosti s bilo koje strane biti ravnopravne i dugoročno efikasne. Tek tada ona neće biti “ona”, a on neće biti “on”, već će, uz uzajamno prihvaćanje i poštovanje, kao dvije neovisne jedinke, postati kvalitetni “oni”.