Ako postoji, diskriminacija je dobro zapakirana

 Nakon razočaravajućeg prvog semestra i nešto “svjetlijeg” drugog, odlučila sam provjeriti kakvo je stanje po pitanju studentskih prava na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Djelomično potaknuta pozitivnim zakonskim rješenjem u svezi pravobraniteljstava, a djelomično, najvećim novinarskim porivom (onim naravi znatiželje!), za procjenu indikatora ostvarenja studentskih prava, demokratičnosti sustava u praktičnom, a ne normativnom smislu, te (ne)prisutnosti ikakvih oblika diskriminacije, obratila sam se Dinu Đuli,  studentskom pravobranitelju na FPZg-u.

Uvijek nasmiješen i spreman pomoći, altruistični i ambiciozni kolega novinar i odličan student 2. godine diplomskog studija novinarstva, epiteti su koji bez premca opisuju Dinu. Na poslijepodnevnoj kavi i “čašici razgovora”, podijelio je sa mnom svoja iskustva kao člana Studentskog zbora FPZg-a, te funkcije studentskog pravobranitelja koju obnaša već godinu dana. Njegova je funkcija zakonski određena člankom 17. Zakona o Studentskom zboru i drugim studentskim organizacijama, u kojem stoji kako studentski pravobranitelj “prima pritužbe studenata koje se odnose na njihova prava i raspravlja o njima s nadležnim tijelima visokog učilišta, savjetuje studente o načinu ostvarivanja njihovih prava, može sudjelovati u stegovnim postupcima protiv studenata radi zaštite njihovih prava, te obavlja druge poslove utvrđene općim aktom visokog učilišta”.

Na pitanje obraćaju li mu se često studenti/ce s problemima vezanim uz kršenje njihovih prava, diskriminaciju i slično, odgovara kako je problem u tome što većina ljudi niti ne zna za postojanje Studentskog zbora, dok ne “zagusti”, pa ih netko ne uputi njima, a kamoli za postojanje studentskog pravobranitelja. Ako i zna za njih, ono što ga posebno smeta, kaže Dino, jest to što ih većina percipira kao osobe koje su na tim funkcijama iz vlastitih, sebičnih potreba i ciljeva. Mora da se stanje politike u Hrvata preslikalo u sve sfere života, pa tako jedino što ljudi očito očekuju od osoba na bilo kakvim funkcijama jest nož u leđa. Nažalost ili na sreću (sreću ako ćemo po onoj, “opreza nikad dovoljno!”)

No, studenti/ce koji/e se ipak obraćaju studentskom pravobranitelju, uglavnom mu se obraćaju kao članu Studentskog zbora, te na osnovu njegove dobre volje i činjenice da je spreman pomoći, a ne nužno zbog njegove pozicije studentskog pravobranitelja koja je još uvijek u povoju, te nedovoljno transparentna i nepromovirana. Ljudi mu se obraćaju većinom u vezi administrativnog tipa problema, poput pomoći pri pisanju raznih zamolbi, ali i zbog prigovora na pojedine profesore. Na pitanje o diskriminaciji na fakultetu po bilo kojoj osnovi, spomenuo je kako osobno nije doživio diskriminaciju, ali su mu poznati malobrojni, ali ipak prisutni, seksistički ispadi pojedinih profesora. Također, zabilježen je slučaj u kojem je pravodobnom reakcijom na diskriminaciju, jedan od profesora izgubio status redovitog profesora na FPZg-u.

Suradnja tijela Studentskog zbora s tijelima Uprave fakulteta i profesorima, dobra je. Članovi Zbora nastoje biti što je moguće objektivniji i nepristraniji, stojeći na razmeđu između profesora i studenata, jer ipak su oni određeni “kanali” do profesora, te, kako to ističe Dino, profesori ozbiljnije shvaćaju njih kao članove Zbora i posrednike pri rješavanju problema prema kojima nemaju osobne animozitete. Pitanje na koje sam najnestrpljivije iščekivala odgovor bilo je o odnosu politologa i novinara, odnosno, je li se ikada osjećao diskriminiranim od strane kolega politologa ili politoloških profesora, s obzirom na opće poznati antagonizam među dvaju smjerova. Optimističan odgovor, nije, ali kaže kako je upoznat s takvim iskustvima od strane pojedinaca, te kako to nije nimalo korektno ni moralno, te ne vidi potrebu za tim.

Dinov idealizam niti na 5. godini studija ne jenjava, pa tako kaže kako, ako diskriminacija i postoji, “dobro je zapakirana”.

Razgovarali smo i o njegovu radnom iskustvu, stanju novinarstva u Hrvatskoj i mnogobrojnim drugim temama koje smo pretresli u tih sat, sat i pol razgovora.

Mediji su u nas začarani krug, smatra Dino. Loša kvaliteta i senzacionalizam koji nude, posljedica je toga što publika traži takve sadržaje, ali odgovornost leži i u medijima koji su publiku na neki način “naviknuli” na senzacionalizam, estradizaciju i simplifikaciju sadržaja. Ipak, u novim naraštajima vidi svjetliju budućnost novinarstva, i jedan je od rijetkih s takvim mišljenjem.

No, kakva bih ja bila feministkinja da nisam iskoristila priliku i za mišljenje o feminizmu i rodnim ulogama pitala studenta pravobranitelja. Poveli smo raspravu o rezultatima istraživanja rodne ravnopravnosti i diskriminacije u Hrvatskoj, naručenog od strane Vladinog ureda za ravnopravnost spolova (zanimljivi su i relevantni podaci sljedeći: tek svaki treći građanin RH zna da je rodna diskriminacija zakonski kažnjiva, samo 18 % njih smatra da su muškarci i žene ravnopravni u hrvatskom društvu, očito je slabljenje uspješnosti muškaraca u obrazovanju, a u cjelini, muškarci i žene podjednako su zastupljeni u visokom obrazovanju, no kad se to raščlani na pojedina područja, odnosno, grane obrazovanja, vidimo da su žene podzastupljene u računarstvu i inženjerstvu, a muškarci u društvenim i humanističkim područjima). Dino priznaje kako su kolegice ipak bolje studentice, te kako se na diplomskom studiju na popisu odličnih studenata nalaze tek dva, tri muškarca. No napominje kako ljudi nisu svjesni određenog stupnja diskriminacije muškaraca jer relevantna diskriminacija nije pretjerano medijski eksponirana, no to ne znači da ne postoji. Ipak, ne vidi razlog zašto su žene i dalje slabije plaćene od muškaraca za jednaki radni učinak koji proizvedu, te postavlja simbolično i logično, no nikad odgovoreno pitanje: “Zašto?” Nada se kako će s vremenom uloge muškaraca i žena biti izjednačene jer su rodne uloge, smatra, više kulturno-društveni nego biološki kontekst. Stanje na FPZg-u po tom pitanju i nije tako loše. Dapače, pojedine profesorice imaju veći autoritet od profesora prema njegovom viđenju i iskustvima, te smatra kako u akademskim krugovima rodne uloge bivaju izjednačene i gube na zastupljenosti, za razliku od nekih drugih tržišta rada.

Na kraju ovog konciznog i zanimljivog razgovora, nije mi preostalo drugo doli zaključiti kako sam možda pretjerala u kritičnosti procjene na početku spomenutih indikatora, te kako je FPZg u odnosu na neke druge fakultete možda ipak neutralniji, da ne kažem, svjetliji primjer po pitanju studentskih prava i ne pretjerane količine diskriminacije. Dakako, nije savršen niti idealan primjer visokoobrazovne ustanove u potpunosti nediskriminirajuće osnove, ali stanje je zasad pod kontrolom, ako je suditi po zapažanjima studentskog pravobranitelja.

Uz nadu da će tako i ostati, te da će studenti uvidjeti važnost Studentskog zbora kao tijela koje ih predstavlja, te biti bolje upoznati s radom Zbora, a onda i pravobranitelja, ostaje mi samo poželjeti mnogo uspjeha Dini i kolegama u daljnjoj borbi za prava svih studenata i postizanju veće transparentnosti vrlo korisne funkcije studentskog pravobranitelja.

Časopis Medijske studije predstavljen na FPZG-u

U Zagrebu je, 12 lipnja, predstavljeno drugo godište interdisciplinarnog časopisa Medijske studije koji otvara prostor za međunarodnu znanstvenu i stručnu raspravu o medijima, komunikacijama, novinarstvu te odnosima s javnošću unutar kulturološkog, povijesnog, političkog i/ili ekonomskog konteksta.

Glavna urednica časopisa, Viktorija Car, istaknula je potrebu medijske pismenosti koja bi se, u današnje doba, trebala uvesti kao cjeloživotno obrazovanje već od vrtića. Naime, Hrvatska je na 83. mjestu na ljestvici slobode medija.

“Svjesni smo toga koliko veliku moć mediji imaju danas u društvu i koliko je velika njihova manipulacijska moć. Upravo zbog toga je potrebno ljudima osvijestiti na koji način je moguće dekonstruirati medijski tekst.”, naglasila je.

Također nadodaje da su studije istraživanja koje se objavljuju u ovom časopisu važne široj javnosti, te da su neprofitni mediji kao i mediji i portali koji se oslanjaju na rad organizacija civilnog društva najbolji put za osvještavanje ljudi po ovom pitanju.

Do sada su u Medijskim studijima objavljena 43 rada od 32 autora/ica iz Hrvatske, Bosne i Hercegovine, Srbije, Crne Gore, Slovenije, Švedske, Francuske i Sjedinjenih Američkih Država. Časopis, čiji su izdavači Fakultet političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i Hrvatsko komunikacijsko društvo, pokrenut je 2010. godine te se tiska u dva broja godišnje, u lipnju i prosincu, iznimno kao dvobroj.

Samoubojstvo kao jedini izlaz iz prisilnog braka

Na krajnjem sjeverozapadu Iraka u gradu Sinjar, području u podnožju planinskog lanca koji određuje granicu sa Sirijom, broj samoubojstava mladih žena u stalnom je porastu, prenosi New York Times. Sve češći slučajevi samoubojstava događaju se kao direktna posljedica prisile na brak. Naime, na tom području ukorijenjena je navika prisiljavanja mladih djevojaka na rani brak s nekim koga ili ne poznaju ili ne vole.

Iako je teško naći pouzdane statističke podatke za bilo što u Iraku, razne službe koje se bave takvim slučajevima registrirale su ove godine čak 50 samoubojstava u gradu koji broji 350.000 stanovnika i stanovnica, dok je u cijeloj prošloj godini na tom području bilo 80 samoubojstava. Oružje izbora – pištolj ili nož.

Takav je i slučaj šesnaestogodišnje Jenan Mirze koja pod paskom svoga oca pokušava objasniti kako joj se dogodilo da se ranila pištoljem.

“Nisam znala da je pištolj napunjen”, govori ležeći u krevetu. Međutim nakon što otac izađe iz sobe priznaje da si je pucala u abdomen bratovim Glockom nakon što isto nije uspjela učiniti isto s Kalašnjikovim, koje je ipak bilo preteško za njene ruke. Na ovaj očajnički čin se odlučila nakon što je prisilno zaručena.

Uz ostala objašnjenja ove epidemije samoubojstava, poput siromaštva ili mentalne nestabilnosti, jedno se najviše ističe – dostup internetu i satelitskim televizijskim kanalima nakon početka američke invazije. Dostupnost novih informacija pokazao se kao prozor ženama iz ove tradicijom okovane zajednice u bolji život: život oslobođen od obaveza poslušnosti, rađanja djece i manjka ljubavi. Otvaranjem ostatku svijeta, Iračanke sada osjećaju i znaju da žive lošije od ostatka svijeta.

Međunarodna organizacija za migraciju provela je 2011. godine studiju koja se bavi samoubojstvima u Sinjaru, gdje centri za psihološku pomoć ne postoje, te došla do zaključka da su direktni uzročnici tih samoubojstava marginalizacija i viđenje uloge žena u društvu kao periferne. Izvještaj studije završava zaključkom: “Rješenje problema je sprječavanje prisilnih brakova“.

Međutim, to se vrlo vjerojatno neće dogoditi tako ubrzo. U potrazi za krivcem mnogi u Sinjaru spominju tursku sapunicu Strasti Orijenta – romantičnu dramu i omiljeni program mnogih žena koji navodno pothranjuje nerealnu sliku o životu izvan Sinjara. I Jenan Merza priznaje da je pratila seriju i da bi htjela takav život. Ali izvor njena straha puno je realniji – sa šesnaest godina želi biti ono što jest još uvijek – dijete.

“Želim ostati sa svojom majkom, a ne vratiti se suprugu”, kazala je.

Njen otac, Barkat Hussein, kasnije nasamo priznaje da je svjestan kćerinog pokušaja samoubojstva, ali opravdava svoj postupak.

“Dali smo ju njezinom bratiću prije 20 dana. Prihvatila ga je. Trebala bi bit sretna da se uda”, rekao je Hussein.
 
Kaže da ju neće prisiljavati da se vrati, ali nadodaje kako se nada da će to ipak učiniti. Uz to, on također za sve krivi sapunicu.

“Nisam bio zaljubljen, ali tu smo i živimo zajedno. To se ovdje tako radi – ženimo se rođacima“, zaključio je na kraju priznavši kako se i on oženio rođakinjom.

Većina stanovnika ove regije su Yazidi, narod koji govore kuridski i štuju religiju koja kombinira islam i staroperzijske običaje. Mnogi muslimani ih označuju kao štovatelje đavla zbog kulta božanstva Melek Taus koji je u islamu smatran sotonom. Ekonomija grada ovisila je u prošlosti o duhanu i smokvama, ali rat i zanemarivanje su napravili svoje. Područje Sinjara otpisano je kao ničija zemlja gdje čini se niti jedna uprava ni vlada nema kontrolu.

U nekim slučajevima koji su proglašeni ovakvim tipom samoubojstva sumnja se na ubojstva iz časti – kada članovi obitelji ubijaju žene iz vlastite obitelji koje su ili počinile preljub ili se htjele udati izvan svoje religije ili klase. Nedavno je zabilježen slučaj devetnaestogodišnje djevojke za koju je njezin otac tvrdio da se sama izbola na smrt, unatoč tome što su braća bila uhićena pod sumnjom ubojstva. Otac, Abdella Hassan, tvrdi da su je nedugo nakon udaje ‘spopale halucinacije i trabunjanja’ nakon čega ju je odveo yazidskom šeiku koji je odredio ritual egzorcizma u kojemu se posipa pepelom. Prije rituala pronađena je mrtva. Otac tvrdi: “Bila je sretna u braku. To zasigurno nije bio razlog.”

Prevela i prilagodila: Ida Jagar

Bojkotirajmo Osječko!

‘Pivska naša’ podijeljena je između dva velika igrača, Zagrebačke i Karlovačke pivovare, koji zajedno drže tržišni udjel od 70 posto. U svojim su reklamama za ovu sezonu potrošili stereotip o neraskidivoj povezanosti boce, lopte i patriotizma pa je mala Osječka pivovara, poznatija po priči o pranju novca nego po pivu, udarila po ženama.

‘Mala moja, dobro si mi sjela, čim te uzmem orosiš se cijela’, ‘Kad sam kući zabijem u trenu, al’ slađe je na tuđem terenu’, ‘Mala moja, prirodno se nosi, nikad svoju livadu ne kosi’ ili, na primjer, ‘Mojoj snaši bolji sam neg’ Messi, svako večer hat-trick mi se desi‘… Ovakvim su bećarskim sloganima kreativci agencije McCann i redatelj Dalibor Matanić opremili ‘dražesne’ mladiće i krenuli u borbu za pivopije. U šest TV reklama muško društvance ispucava patetične mačo fore i prodaje nam neveseli svijet u kojem su žene žrtve u najmanju ruku nevještih copywritera.

Iz pivovare su prilikom predstavljanja kampanje rekli da im je cilj ‘prikazati Osječko pivo na nov i zabavan način, a ujedno istaknuti baštinu Slavonije kroz duhoviti slavonski bećarac’. Za komentar kampanje smo zamolili Pravobraniteljicu za ravnopravnost spolova Višnju Ljubičić:

‘Ured pravobraniteljice za ravnopravnost spolova upravo priprema upozorenja zbog kršenja odredbi Zakona o ravnopravnosti spolova koje će dostaviti oglašivaču, medijima, ali i uredima koji odobravaju postavljanje jumbo plakata na javne površine zbog seksističkog, uvredljivog i ponižavajućeg načina prikazivanja žena u reklami za Osječko pivo‘, kazala je.

Pravobraniteljica podsjeća da je prije dva tjedna, prilikom izvještavanja o radu svog Ureda u 2011., u Hrvatskom saboru upozorila da seksizam i spolni stereotipi u našem društvu prevladavaju do te mjere da se javno reagiranje na svaki pojedinačni slučaj čini kao ‘kap u moru’. ‘Izdala sam i preporuku o uklanjanju uvredljivog i ponižavajućeg načina prikazivanja žena u medijima. Međutim, činjenica je da skoro svakoga dana svjedočimo upravo takvom odnosu prema ženama. Većina tiska i internetskih portala preplavljena je seksističkim sadržajima, ženska tijela se i dalje eksploatiraju za skretanje pažnje na ili sa ‘važnijih’ tema’, upozorila je.

‘Postoji privatna sfera u kojoj se psuje, pije i pjevaju bećarci pa ako vam ne odgovara društvo, naprosto odete. Ali ovo je javna sfera i ovom agresivnom kampanjom jasno je prekršen zakon o ravnopravnosti spolova. Riječ je zapravo o vrlo siromašnoj ideji ‘uvijek će on nešto raditi njoj i napit će se kao životinja”, komentirala je reklamu Sanja Sarnavka.

Koordinatorica udruge B.a.b.e kaže da su zatrpani mailovima nezadovoljnih potrošača, ali ih upućuje da pišu pivovari, a ne njihovoj udruzi. ‘Snaga je u potrošačima koji trebaju bojkotirati taj proizvod. Ima puno piva na tržištu, treba reagirati i odabrati marku pivo čija vas reklama ne vrijeđa’, poručila je.

Podsjeća i na uspješnu akciju protiv jedne seksističke automobilističke reklame: B.a.b.e su tada od njemačkog proizvođača automobila VW zahtijevale da povuče hrvatsku reklamu u kojoj se sugeriralo da se akcija ‘staro za novo’ odnosi i na zamjenu ‘stare’ supruge. ‘Pokazali smo što se može i sad je na ljudima koji daju novac da pokažu da ih se ne može maltretirati’, zaključila je Sarnavka.

D kao domoljublje

31. svibnja 2012. godine hrvatski premijer Zoran Milanović obznanio je ljubljenoj naciji da smo u recesiji. Godine politikantskog zamuckivanja na tu temu i zamotavanja tuge u celofan ipak je prestalo. Ne znamo ni sami je li nam drago što su nam napokon priznali očito ili bi nam možda bilo draže da nam to nisu rekli, jer kada tisuću puta ponoviš da ti je dobro… naravno, ne postane dobro. 

Mjesec odmiče, posljednje lipe se troše, političari nas pozivaju na rad- mi radimo besplatno, novopečenim visokoobrazovanim ljudima nude volontiranje- mi ga objeručke prihvaćamo, svi nas pozivaju na strpljenje, mi strpljivo preživljavamo.  Ali na sreću, svakoj nevolji dođe kraj pa tako i našoj. Počelo je europsko prvenstvo u nogometu i nacija opet diše. Ulice se boje bijelo crvenim kockicama, kafići puni rezerviranih stolova, muškarci u zrelim godinama nose nogometne dresove prisjećajući se slavne 1998., Francuske i sretne male Hrvatske. Što jest, jest, dobro nam ide to trčanje s loptom. Momci trčkaraju po fino pokošenoj ledini, grlati muškarci i pokoja grlata žena stoički podnose svoj dio borbe i iz petnih žila podržavaju ponos svoga roda, hrvatske mladice mišićavih nogu koji s domoljubljem u duši svaki put ostavljaju srce na terenu.

“Srce na terenu” – već godinama si pokušavam objasniti što ta fraza točno znači i nikako mi ne polazi za rukom. Uzmimo za primjer kosce na krševitom Velebitu koji kose svoje njive. Ustajanje u cik zore, brušenje kosa, pješačenje do njive i košnja do mrklog mraka. Užina je kora kruha i nešto slanine, odmor je petominutni predah u hladu krošnje, a oprema je zastarjeli traktor kupljen uz državni poticaj od 2 % prodajne cijene. Može li se za velebitskog seljaka reći da ostavlja srce na njivi? Ma može, ali ipak, nogometaš je nogometaš. Naporna dva treninga dnevno, pokoja snimljena reklama za sportske čarape i zahtjevne pripreme kroz godinu zahtijevaju respekt cijele nacije. Prvenstvo je počelo, prva utakmica je dobivena i uvjereni smo – ovo je prvenstvo na kojem će nam se sve vratiti. Opraštamo nelegalnu privatizaciju, nepotizam, pokradena državna poduzeća, satove, slike, Kamensko, HEP…. Sve opraštamo očiju uprtih u nebo i molimo Boga za samo jedno – da naša nacija zasja ponosno na postolju! Ponovno se osjećamo pobjednicima, ponovno smo jedno, nema razlika, ne marimo čak ni za te pedere, ma i zagrlit ćemo ih u žaru euforije jer ipak – ovo su dani kada nam se sve dobro vratilo!

U međuvremenu, onaj seljak i dalje ustaje u zoru, jučerašnji uganuti zglob ne liječi doktor Nemec niti vrhunski tim medicinskog osoblja, u njegovom selu nema saune, do prije nekoliko godina nije bilo ni tople vode. Država nije imala novca za gradnju infrastrukturne mreže u nekoj velebitskoj zabiti, ali naravno da ima novaca za otpisivanje duga najboljem hrvatskom nogometnom klubu koji je jedan od najjačih hrvatskih brendova, što je osobito potvrdio one godine kada je umalo prezimio u Europi. Eh da nije bilo tih glupih sudaca koji mrze Hrvatsku… To je sigurno zato što smo najbolji.

Osim junaka ove priče, koji umjesto cijene transfera jednog od najboljih hrvatskih nogometaša od 16,5 milijuna funti dobiva otkupnu cijenu mlijeka od 2,428 kn za kilogram (što je, za razliku od mjeseca ožujka kada je cijena iznosila 2,417 kn po kilogramu, vrlo dobra cijena), postoji još nebrojeno puno takvih junaka. To su oni koji nemaju nikakvih prava osim prava da dišu, ali barem imaju prvo mjesto u središnjim vijestima dok uplakani pričaju svoje priče nadajući se ma kakvoj pomoći od države. Ali, ovo je vrijeme kada nemaju ni to. Prvo mjesto imaju hrabri(?!) hrvatski sportaši koji pronose glas svoje domovine po čitavom svijetu i razgaljuju nam srca…

Svako čuđenje takvim emocijama dominantnima ovih dana, znak je neke “crvene zavjere” ili ženskog nerazumijevanja. Kakvu bi tek osupnutost nepoštivanjem domovine izazvao neki prosvjed ili nedaj bože štrajk u ovo sveto vrijeme za našu zemlju? Nikako, nikako… Tko ne misli pjevati navijačke, neka ne pjeva ni borbene. Nije ovo vrijeme za borbu ni kritiku, ovo je vrijeme za jedinstvo i mahanje zastavama. I dok nacija maše zastavama, onaj velebitski seljak i dalje zamahuje kosom ne znajući da traje neko prvenstvo jer već nekoliko tjedana gleda samo vremensku prognozu, zaziva kišu, dobar urod i nekoliko sati sna….On zna nešto puno vrjednije, nešto što su “pravi Hrvati” zaboravili. Nije sve u kockastim dresovima. Sve je u rukama težaka, na koje, mašući zastavama i pijući galone piva, zaboravljamo.

Feminizam i fotografija kao poziv

Draga Gajić Daša, 24-godišnja je politologinja, feministička aktivistkinja i fotografkinja. Trenutno živi na relaciji Novi Sad gdje je na poslijediplomskom iz rodnih studija i Banje Luke gdje je na poslijediplomskom iz politologije. No fotografija je njena prva i najveća ljubav.  Prvi fotografski aparat je dobila  za  10. rođendan  i  od tada neumorno fotografira sve oko sebe. Iako je prvu grupnu izložbu imala 2001. godine,  tek  10 godina kasnije počinje se baviti profesionalno fotografijom. Imala je nekoliko grupnih izložbi u regiji i inozemstvu, a za svoje radove je i nagrađena. Na pitanje što je za nju feminizam odgovara:  “Za mene je feminizam mnogo više od “izma”, pokreta  ili ideologije.  Za mene je  feminizam način života, moja svakodnevnica, nešto u šta  istinski vjerujem.  Feminizam je vid optimizma,  koji mi omogućava da vjerujem u promjene i bolje sutra, ako ne za nas, onda za naše kćerke. “. Sama kaže da su za nju aktivizam i fotografija dio njenog poziva “Trudim se da i kao aktivistkinja i kao fotografkinja učestvujem  u  promjenama, odnosno aktivnostima koje bi trebale omogućiti promjene. Cilj mi je zabilježiti svaki trenutak, svaku akciju i svaki korak ka naprijed. Feminizam i  fotografija su ispunili  moj  život i  izgradili me kao ličnost.”.  

Od jeseni prošle godine radi na ciklusu  “Žene  danas –  podređene ili ne?” u kojima nastoji dekonstruirati neka od stereotipnih predstavljanja žena, te pronaći odgovor (e) da li su i danas žene suočene sa dvostrukim standardima. Tim povodom donosimo vam Dašine fotografije i pitanja koja postavlja sebi i društvu.