WNN/Kairo: Heba, 27-godišnja Egipćanka, zatvarajući vrata, nudi na poslužavniku čaše punjene sjajnim crvenim Karkala nektarom. Cvjetovi hibiskusa plutaju na površini pića.
Zidovi njezinog stana također su obojani u čiste boje, a na podovima su posloženi jastuci.
Heba ne živi sa svojom obitelji, već s prijateljima – nešto prilično neobično za mladu Egipćanku. Iako se njezin život čini prilično prosječnim – ona radi, nalazi se s prijateljima i tu i tamo posjećuje obitelj – ona je neobična.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, 100-140 milijuna žena u svijetu je obrezano, a procjenjuje se da je 90% Egipćanki podvrgnuto ženskom genitalnom sakaćenju, poznatom kao obrezivanje.
Iako je Egipat zabranio ovakve prakse, osim u određenim okolnostima, 1997. godine, egipatska ih je vlada u potpunosti zabranila donošenjem oštrijih zakonskih mjera 2008. godine, nakon što je 12-godišnja Badour Shaker u lipnju 2007. godine za vrijeme obrezivanja umrla. Međutim, ženski spolni organi još se uvijek sijeku u većem dijelu Egipta.
Amr Muhammad, liječnik u bijeloj uniformi, otvara vrata bolnice u Dokki, u Kairu.
Na ulazu ga muškim zagrljajem pozdravlja nećak, apsolvent medicine. U razgovoru o porodu, dijelovima spolnih organa, nastalim normama i tradicionalnim obredima, obojica dijele jasan tehnički pristup.
Doktor Amr sjeda za svoj stol i s recepcije naručuje kavu i čaj. Ulazi mladić i stavlja poslužavnik jake crne kave na prazan stol. Vrata se zatvaraju i ostavljaju trag svjetla koje se reflektira s golih zidova njegove konzultacijske sobe.
U Kairu je prošlo devet mjeseci otkako je bivši predsjednik Mubarak svrgnut s vlasti. Prošlo je tek dva dana otkako su u centru grada brutalno ubijeni civili od vojske koja je bila u zajedništvu s narodom samo devet mjeseci ranije.
Heba nije previše u tome sudjelovala. Vodila je vlastite borbe. Sjeda na kauč i započinje svoju priču o tome kako je to odrastati kao žena u Egiptu. Heba dolazi iz obitelji s četiri kćeri. Prisjeća se kako je, kao dijete, pokušala gledati preko ramena svojih tetki kada su obrezivali jednu njezinu rođakinju. Ali, to joj nije bilo dopušteno.
Ta je rođakinja bila netko na koga se mogla ugledati. Rezanje njezinih spolnih organa nije bilo nešto što su joj “napravili”. Bilo je to dijelom života, u skladu s prvom mjesečnicom, udajom, spolnim odnosom s mužem: obred koji je potvrđivao “ženstvenost” mlade djevojke.
Heba se sjeća kako ju je majka pozvala na kat, gdje su je čekale sve žene njezine obitelji.
“Govorila je o svim tim stvarima, kako biti lijepa, a u tim godinama ne želiš biti nelijepa”, priča s kiselim smiješkom. “Da sam tada znala, suprotstavila bih joj se.”
Liječnik se lagano nasmiješio kad je prihvatio temu večerašnjeg razgovora: žensko obrezivanje.
Svjetska zdravstvena organizacija definira zahvate ženskog genitalnog sakaćenja prema stupnjevima, treći stupanj je najopsežnija operacija. Prvi stupanj je relativno jednostavno odstranjivanje klitorične kape te djelomično ili potpuno odstranjivanje klitorisa. Ovaj je stupanj najčešći u Egiptu.
Odavde se to stupnjevanje proteže sve do trećeg tipa, poznatog kao infibulacija. To je potpuno odstranjivanje svih izvanjskih spolnih organa, pri čemu se, kako rana zacjeljuje, stvara novi sloj kože na vanjskoj strani cijele vulve. Stavljanjem tankog štapića u zacjeljujuću ranu, ostavlja se mala rupa kao kanal za urin i menstrualnu krv.
“Osobno, nikad nisam napravio obrezivanje, ali su mi moji kolege pričali da je to bila česta praksa do 1997. godine”, govori, “ali otada pa sve do 2008.godine, kada je proglašena nezakonitom, postala je manje česta.”
“Samo sam popravljao”, rekao je, misleći pritom o jednom ili dva slučaja tjedno, kada u bolnicu dovedu mladu ženu s ´traumatičnim slučajem`, kako ga on naziva. Radi se o obrezivanju izvedenom u ilegalnim, nelicenciranim bolnicama ili kod kuće. Žena često obilno krvari i potrebno joj je šivanje.
Amr je dužan prijaviti takve slučajeve policiji, ali ne čini to uvijek.
“Donijeli su zakon, ali ništa se nije promijenilo. Ljudi to i dalje čine i činit će to zauvijek. Zato oklijevam kod prijave – to može stvoriti velike probleme obiteljima”, kaže.
Kao što su to učinili i u Hebinoj obitelji.
“Otišle smo gore i posjele su me”, sjeća se. “Moja me majka ostavila s tetom i bakom. Baka je sjela iza mene i stavila stopala između mojih nogu, zglobovima šireći moja bedra. Držale su mi ruke.”
Činilo se prilično okrutnim držati je tako. “Ali mogla sam učiniti nešto glupo kada sam shvatila što rade. Mogla sam se ozlijediti.”
Heba je tada imala dvanaest godina.
Većinu tog mladalačkog vremena Heba nije osjećala da njezinom tijelu nešto nedostaje. Kao i kod većine Egipćanki, stupanj njezinog obrezivanja je bio slabiji, i njezini su spolni organi većinom sačuvani. U ranim dvadesetima, tijekom seksualnog odnosa počela se grčiti i nije ga mogla nastaviti.
“Toliko je boljelo. U Dubaiju sam posjetila ginekologa da shvatim zašto je to odjednom postao problem. Nisam shvatila do trenutka kada me njegova tajnica upitala jesam li obrezana.”
Poznato je da obrezivanje izaziva psihološku blokadu zbog fizičke boli i nelagode koja je s genitalnim područjem povezana sjećanjem. Trauma uzrokuje grčenje mišića, što je refleks kojim se izbjegava daljnja bol, i jako otežava snošaj. To su neke od veoma čestih dugoročnih posljedica blagih oblika ženskog genitalnog sakaćenja.
Opsežno rezanje spolnih organa rijetko se poduzima u Egiptu. Međutim, s udaljenošću od Kaira povećava se i norma obrezivanja.
“Imamo posla s dva različita Egipta, čak i više od toga. Jedan Egipat pripada pjesmama Amr Diaba i lijepim ženama na televiziji, političarima i revolucionarnoj mladeži na trgu Tahrir”, kaže on, “ali većina Egipćana živi u veoma drugačijoj realnosti.”
Heba je iz jednog od tih mjesta o kojima govori Amr, iz sela u Gornjem Egiptu. Obrezali su je u “blagom” stupnju i većina njezinih spolnih organa je očuvana.
“Samo jednom se pričalo o tome”, rekla je, kada smo je upitali je li o tome tada raspravljala sa svojim prijateljicama. “…Kada sam živjela u studentskom domu s djevojkama sa sjevera. Otkrila sam da oni to tamo ne rade (obrezivanje). Za nas je to bio prirodni dio ženinog života; poput jedenja, spavanja, seksa, rađanja djece. A one nisu uopće imale takvu tradiciju.”
Egipat je veoma stratificirano društvo. Dug je put s dna društvene ljestvice na vrh, tek nekolicina živi prosječnim životom “srednje klase”. Ruralna područja pate zbog velikog siromaštva i nedostatka političke pažnje iz Kaira.
“Ovdje imamo takvu kulturu, koja je zajedno s naftom uvezena od Sudijaca, kada je Sadat došao na vlast. One od nas, koji se nisu imali za što uhvatiti, čvrsto je kontrolirala”, priča doktor Amr. Govori o usponu konzervativnog oblika islama koji je rastao silom tijekom vladavine Mubaraka i Sadata. “A sada, godinama nakon potpuno korumpiranog režima koji je mnogima otežao život… Sada su ljudi počeli misliti da problem Mubarakove ere nije bio moralni bankrot političkog sistema već činjenica da je taj sistem bio sekularan.”
Amr uzdiše, iako smatra da je na položaju gdje može prosuditi što je ispravno, a što pogrešno.
“Kada obitelj dođe i traži da ustanovim djevojčino djevičanstvo”, kaže, “obavim pregled, ali uvijek ću izjaviti da je djevica. Čak i ako postoje jasni znakovi defloracije, nikada to ne bih rekao njezinoj obitelji.”
S druge strane, Heba nimalo ne dvoji oko tog pitanja. Njezina trauma bila je većinom psihološka, ali prihvaćanje onog što se dogodilo i traganje za uzrocima psihološke blokade bilo je teško iskustvo.
“Prije nisam ništa znala. Nisam osjećala da se nešto promijenilo jer sam obrezana. Sve dok na fakultetu nismo učili o ženskim spolnim organima i rezanju – kada sam to vidjela i saznala što su zapravo napravili, tada sam zaplakala.”
Doktor Amr kima glavom. Nakon tragikomične priče o mužu koji je želio obrezati svoju ženu kako bi smanjio njezin seksualni apetit kojemu nije dorastao, Amr se vratio na ono što je želio reći. Obrezivanje je za njega posljedica roditeljske želje da svojim kćerima pruže najbolje društvene i ekonomske mogućnosti u životu.
“Iako osobno smatram da je inzistiranje na djevičanstvu krivo shvaćena ideja o procjeni karaktera i moralnosti mlade žene, i dalje ću joj dati, kao i njezinoj obitelji, sve što trebaju kako bi živjeli u skladu sa zadanim normama.”
Kada ponovno progovara, naglašava svoje stajalište otprije.
“Zakoni koji nastaju u središtu političke moći ove zemlje neće promijeniti njihove percepcije ispravnog i pogrešnog. To se neće dogoditi sve dok nas ne dostigne stvarna promjena, političko uključenje i društvena pravda”, zaključuje i pucketa prstima.
Heba je podjednako odlučna. Mršti se dok govori.
“Ne znam zašto je moja majka to željela učiniti. Ubrzo ću ponovno razgovarati s njom jer jedna od mojih sestara odrasta.”
“To je pogrešno. Bez obzira na razlog, tijelo nam je dano potpuno i ne bi se smjelo rezati. Prvo, tvoje tijelo je tvoje da ga koristiš i osjećaš na koji god način želiš. Rezanje tijela djevojke jednako je impliciranju da nešto nije u redu s načinom na koji je oblikovana. I to je krivo”, odlučno govori Heba.
prevela i prilagodila Marija Sabolić
WNN/Kairo: Heba, 27-godišnja Egipćanka, zatvarajući vrata, nudi na poslužavniku čaše punjene sjajnim crvenim Karkala nektarom. Cvjetovi hibiskusa plutaju na površini pića.
Zidovi njezinog stana također su obojani u čiste boje, a na podovima su posloženi jastuci.
Heba ne živi sa svojom obitelji, već s prijateljima – nešto prilično neobično za mladu Egipćanku. Iako se njezin život čini prilično prosječnim – ona radi, nalazi se s prijateljima i tu i tamo posjećuje obitelj – ona je neobična.
Prema podacima Svjetske zdravstvene organizacije, 100-140 milijuna žena u svijetu je obrezano, a procjenjuje se da je 90% Egipćanki podvrgnuto ženskom genitalnom sakaćenju, poznatom kao obrezivanje.
Iako je Egipat zabranio ovakve prakse, osim u određenim okolnostima, 1997. godine, egipatska ih je vlada u potpunosti zabranila donošenjem oštrijih zakonskih mjera 2008. godine, nakon što je 12-godišnja Badour Shaker u lipnju 2007. godine za vrijeme obrezivanja umrla. Međutim, ženski spolni organi još se uvijek sijeku u većem dijelu Egipta.
Amr Muhammad, liječnik u bijeloj uniformi, otvara vrata bolnice u Dokki, u Kairu.
Na ulazu ga muškim zagrljajem pozdravlja nećak, apsolvent medicine. U razgovoru o porodu, dijelovima spolnih organa, nastalim normama i tradicionalnim obredima, obojica dijele jasan tehnički pristup.
Doktor Amr sjeda za svoj stol i s recepcije naručuje kavu i čaj. Ulazi mladić i stavlja poslužavnik jake crne kave na prazan stol. Vrata se zatvaraju i ostavljaju trag svjetla koje se reflektira s golih zidova njegove konzultacijske sobe.
U Kairu je prošlo devet mjeseci otkako je bivši predsjednik Mubarak svrgnut s vlasti. Prošlo je tek dva dana otkako su u centru grada brutalno ubijeni civili od vojske koja je bila u zajedništvu s narodom samo devet mjeseci ranije.
Heba nije previše u tome sudjelovala. Vodila je vlastite borbe. Sjeda na kauč i započinje svoju priču o tome kako je to odrastati kao žena u Egiptu. Heba dolazi iz obitelji s četiri kćeri. Prisjeća se kako je, kao dijete, pokušala gledati preko ramena svojih tetki kada su obrezivali jednu njezinu rođakinju. Ali, to joj nije bilo dopušteno.
Ta je rođakinja bila netko na koga se mogla ugledati. Rezanje njezinih spolnih organa nije bilo nešto što su joj “napravili”. Bilo je to dijelom života, u skladu s prvom mjesečnicom, udajom, spolnim odnosom s mužem: obred koji je potvrđivao “ženstvenost” mlade djevojke.
Heba se sjeća kako ju je majka pozvala na kat, gdje su je čekale sve žene njezine obitelji.
“Govorila je o svim tim stvarima, kako biti lijepa, a u tim godinama ne želiš biti nelijepa”, priča s kiselim smiješkom. “Da sam tada znala, suprotstavila bih joj se.”
Liječnik se lagano nasmiješio kad je prihvatio temu večerašnjeg razgovora: žensko obrezivanje.
Svjetska zdravstvena organizacija definira zahvate ženskog genitalnog sakaćenja prema stupnjevima, treći stupanj je najopsežnija operacija. Prvi stupanj je relativno jednostavno odstranjivanje klitorične kape te djelomično ili potpuno odstranjivanje klitorisa. Ovaj je stupanj najčešći u Egiptu.
Odavde se to stupnjevanje proteže sve do trećeg tipa, poznatog kao infibulacija. To je potpuno odstranjivanje svih izvanjskih spolnih organa, pri čemu se, kako rana zacjeljuje, stvara novi sloj kože na vanjskoj strani cijele vulve. Stavljanjem tankog štapića u zacjeljujuću ranu, ostavlja se mala rupa kao kanal za urin i menstrualnu krv.
“Osobno, nikad nisam napravio obrezivanje, ali su mi moji kolege pričali da je to bila česta praksa do 1997. godine”, govori, “ali otada pa sve do 2008.godine, kada je proglašena nezakonitom, postala je manje česta.”
“Samo sam popravljao”, rekao je, misleći pritom o jednom ili dva slučaja tjedno, kada u bolnicu dovedu mladu ženu s ´traumatičnim slučajem`, kako ga on naziva. Radi se o obrezivanju izvedenom u ilegalnim, nelicenciranim bolnicama ili kod kuće. Žena često obilno krvari i potrebno joj je šivanje.
Amr je dužan prijaviti takve slučajeve policiji, ali ne čini to uvijek.
“Donijeli su zakon, ali ništa se nije promijenilo. Ljudi to i dalje čine i činit će to zauvijek. Zato oklijevam kod prijave – to može stvoriti velike probleme obiteljima”, kaže.
Kao što su to učinili i u Hebinoj obitelji.
“Otišle smo gore i posjele su me”, sjeća se. “Moja me majka ostavila s tetom i bakom. Baka je sjela iza mene i stavila stopala između mojih nogu, zglobovima šireći moja bedra. Držale su mi ruke.”{slika}
Činilo se prilično okrutnim držati je tako. “Ali mogla sam učiniti nešto glupo kada sam shvatila što rade. Mogla sam se ozlijediti.”
Heba je tada imala dvanaest godina.
Većinu tog mladalačkog vremena Heba nije osjećala da njezinom tijelu nešto nedostaje. Kao i kod većine Egipćanki, stupanj njezinog obrezivanja je bio slabiji, i njezini su spolni organi većinom sačuvani. U ranim dvadesetima, tijekom seksualnog odnosa počela se grčiti i nije ga mogla nastaviti.
“Toliko je boljelo. U Dubaiju sam posjetila ginekologa da shvatim zašto je to odjednom postao problem. Nisam shvatila do trenutka kada me njegova tajnica upitala jesam li obrezana.”
Poznato je da obrezivanje izaziva psihološku blokadu zbog fizičke boli i nelagode koja je s genitalnim područjem povezana sjećanjem. Trauma uzrokuje grčenje mišića, što je refleks kojim se izbjegava daljnja bol, i jako otežava snošaj. To su neke od veoma čestih dugoročnih posljedica blagih oblika ženskog genitalnog sakaćenja.
Opsežno rezanje spolnih organa rijetko se poduzima u Egiptu. Međutim, s udaljenošću od Kaira povećava se i norma obrezivanja.
“Imamo posla s dva različita Egipta, čak i više od toga. Jedan Egipat pripada pjesmama Amr Diaba i lijepim ženama na televiziji, političarima i revolucionarnoj mladeži na trgu Tahrir”, kaže on, “ali većina Egipćana živi u veoma drugačijoj realnosti.”
Heba je iz jednog od tih mjesta o kojima govori Amr, iz sela u Gornjem Egiptu. Obrezali su je u “blagom” stupnju i većina njezinih spolnih organa je očuvana.
“Samo jednom se pričalo o tome”, rekla je, kada smo je upitali je li o tome tada raspravljala sa svojim prijateljicama. “…Kada sam živjela u studentskom domu s djevojkama sa sjevera. Otkrila sam da oni to tamo ne rade (obrezivanje). Za nas je to bio prirodni dio ženinog života; poput jedenja, spavanja, seksa, rađanja djece. A one nisu uopće imale takvu tradiciju.”
Egipat je veoma stratificirano društvo. Dug je put s dna društvene ljestvice na vrh, tek nekolicina živi prosječnim životom “srednje klase”. Ruralna područja pate zbog velikog siromaštva i nedostatka političke pažnje iz Kaira.
“Ovdje imamo takvu kulturu, koja je zajedno s naftom uvezena od Sudijaca, kada je Sadat došao na vlast. One od nas, koji se nisu imali za što uhvatiti, čvrsto je kontrolirala”, priča doktor Amr. Govori o usponu konzervativnog oblika islama koji je rastao silom tijekom vladavine Mubaraka i Sadata. “A sada, godinama nakon potpuno korumpiranog režima koji je mnogima otežao život… Sada su ljudi počeli misliti da problem Mubarakove ere nije bio moralni bankrot političkog sistema već činjenica da je taj sistem bio sekularan.”
Amr uzdiše, iako smatra da je na položaju gdje može prosuditi što je ispravno, a što pogrešno.
“Kada obitelj dođe i traži da ustanovim djevojčino djevičanstvo”, kaže, “obavim pregled, ali uvijek ću izjaviti da je djevica. Čak i ako postoje jasni znakovi defloracije, nikada to ne bih rekao njezinoj obitelji.”
S druge strane, Heba nimalo ne dvoji oko tog pitanja. Njezina trauma bila je većinom psihološka, ali prihvaćanje onog što se dogodilo i traganje za uzrocima psihološke blokade bilo je teško iskustvo.
“Prije nisam ništa znala. Nisam osjećala da se nešto promijenilo jer sam obrezana. Sve dok na fakultetu nismo učili o ženskim spolnim organima i rezanju – kada sam to vidjela i saznala što su zapravo napravili, tada sam zaplakala.”
Doktor Amr kima glavom. Nakon tragikomične priče o mužu koji je želio obrezati svoju ženu kako bi smanjio njezin seksualni apetit kojemu nije dorastao, Amr se vratio na ono što je želio reći. Obrezivanje je za njega posljedica roditeljske želje da svojim kćerima pruže najbolje društvene i ekonomske mogućnosti u životu.
“Iako osobno smatram da je inzistiranje na djevičanstvu krivo shvaćena ideja o procjeni karaktera i moralnosti mlade žene, i dalje ću joj dati, kao i njezinoj obitelji, sve što trebaju kako bi živjeli u skladu sa zadanim normama.”
Kada ponovno progovara, naglašava svoje stajalište otprije.
“Zakoni koji nastaju u središtu političke moći ove zemlje neće promijeniti njihove percepcije ispravnog i pogrešnog. To se neće dogoditi sve dok nas ne dostigne stvarna promjena, političko uključenje i društvena pravda”, zaključuje i pucketa prstima.
Heba je podjednako odlučna. Mršti se dok govori.
“Ne znam zašto je moja majka to željela učiniti. Ubrzo ću ponovno razgovarati s njom jer jedna od mojih sestara odrasta.”
“To je pogrešno. Bez obzira na razlog, tijelo nam je dano potpuno i ne bi se smjelo rezati. Prvo, tvoje tijelo je tvoje da ga koristiš i osjećaš na koji god način želiš. Rezanje tijela djevojke jednako je impliciranju da nešto nije u redu s načinom na koji je oblikovana. I to je krivo”, odlučno govori Heba.
