Mom-shaming iliti zašto osuđujemo tuđe odgojne metode?

Bez obzira imate li djecu, vjerojatno ste već dobro upoznate/i s pojmom mom-shaming. Posramljivanje majki je odavno ukorijenjeno u našu kulturu, ali posljednjih godina je postalo toliko rašireno da još moram upoznati majku koja nije iskusila barem stupanj posramljivanja. Možda je to zbog povećanja dijeljenja trenutaka na društvenim mrežama ili zbog toga što ljudi pogrešno vjeruju da imaju pravo procijeniti i ocijeniti tuđe roditeljsko iskustvo.

Neki od razloga zbog kojih okolina posramljuje majke su njihove odluke o tome bi li djeca trebala spavati s njima u krevetu ili ne, ići na posao ili ostati doma s djecom, dojiti djecu ili im dati bočicu, koliko vremena dopustiti djeci da gledaju televiziju te kako hraniti, oblačiti i disciplinirati djecu. Međutim, ponekad se majke mogu osjećati posramljenima zbog nekih manje očitih razloga – tu se radi o onim suptilnim ubodima, prijekornim pogledima ili naizgled nevinim komentarima drugih majki, koji mogu gurnuti ženu u vrtlog preispitivanja vlastitih odluka i njezine uloge kao majke.

Autorica Leslie Bruce je za svoj članak o posramljivanju majki pričala s drugim ženama u nadi da sazna s kakvim komentarima se one susreću na dnevnoj bazi. Neki od komentara koje su dobile od okoline su: “Ne bi joj trebala dati da jede toliko šećera… Ja svojoj djeci nikad ne bih dopustila da tako trče po restoranu… Zar ne misliš da ti je sin prestar za kolica?… Trebala si djetetu obući još jedan par čarapica… Nećeš ostati do kraja priredbe? Zar postoji nešto važnije od tvoga sina?… Ja, za razliku od tebe, svojoj djeci ne dopuštam da jedu slatkiše od umjetnih bojila i bijelog šećera…”

Bruce kaže da shvaća od kuda takvi ‘savjeti’ dolaze. “Odgajanje djece je jako teško i zastrašujuće je pitati se hoćemo li uvijek donositi prave odluke. Mnogo je lakše kritizirati tuđi način nego priznati da način na koji mi sami radimo stvari nije nužno najbolji ili jedini. Sve volimo našu djecu i želimo biti u pravu kada donosimo odluke, tako da je namjerno ili ne namjerno posramljivanje odluka drugih majki postalo previše lako. Da ne spominjem da je  vrijeđanje nekog drugog gotovo uvijek više odraz vlastitih nesigurnosti nego druge osobe. Trebamo duboko udahnuti i sjetiti se da postoji 100 različitih načina za podizanje nevjerojatne djece i da samo zato što netko to radi drugačije od nas ne znači da to rade pogrešno.”

Kim Simon u svom članku govori da je posramljivanje majki zapravo rat: “Užasne smo jedne prema drugima online, u igraonicama i uskim malim druženjima na predškolskom parkiralištu. Naša roditeljska uvjerenja nije tako lako sakriti kao ona religijska i politička. Stil odgajanja koristimo kao oružje kad nam je potreban ventil za ispuhivanje. Međusobno se napadamo jer se osjećamo kao da se raspadamo iznutra. Naš identitet koji smo imale prije majčinstva sada se polako raspada pod težinom rublja, namirnica, trideset tisuća jakni i šalica koje su naša djeca ostavila u automobilu. Majčinstvo je teško. Zašto smo onda tako okrutne jedne prema drugima?”

Ističe kako novim majkama nije lako te da se žele osjećati kao da pripadaju. Majke su iscrpljene, ljute, preplavljene obavezama i žele rekogniciju. Strahuju da će zeznuti malu osobu koju najviše vole na ovom svijetu te se osjećaju usamljeno i izgubljeno u novoj roditeljskoj ulozi. Simon kaže da razlog zbog kojeg se majke međusobno posramljuju je taj što su same zabrinute da su upravo one te koje rade nešto pogrešno.

Od koga se majke osjećaju osuđivano?

Američka anketa pokazuje da se većinu majki posramljuje, s time da neke to dožive na internetu, a neke u lice. Sveučilište u Michiganu provelo je nacionalnu anketu koja je obuhvatila 475 majki djece mlađe od 5 godina s pitanjem o tome je li njihov stil roditeljstva bio ispitivan od okoline. Šezdeset i jedan posto ispitanica odgovorio je da su kritizirane zbog donošenja odluka o podizanju djece. Sedamdeset posto kritiziranih majki je prijavilo da je najčešća tema kritike disciplina. Druga najčešće navedena osuda odnosi se na prehranu, treća na  spavanje, četvrta na hranjenje bočicom umjesto dojenja, peta na dječiju sigurnost i šesta navedena osuda je o samom odgoju djece.

Iako su ponekad te kritike dane s konstruktivnom namjerom, 62 posto ispitanica izjavilo je kako vjeruju da majke dobivaju “puno beskorisnih savjeta od drugih ljudi”,  dok 56 posto kaže da se majke “previše krivi za sve i da ne dobiju dovoljno rekognicije za dobro djetetovo ponašanje”.
Prema studiji, članovi obitelji su obuhvaćali prve tri skupine onih koji posramljuju majke. Majke, koje su se osjećale kritiziranima, rekle su da su njihovi roditelji (37 posto), njihov partner (36 posto) i partnerova obitelj (31 posto) bili oni koji su najčešće posramljivali. “To može odražavati veliku količinu interakcije s članovima obitelji ili to da majke mogu protumačiti kritiku obitelji kao napad od onih, koji bi ih trebali najviše podupirati”, istaknuli/e su istraživači/ce. Obzirom na stres i osjećaj preplavljenosti zbog novog roditeljstva, istraživanje pokazuje da 42 posto kritiziranih majki kaže da ih je posramljivanje ‘učinilo da se osjećaju nesigurno u vezi svojih roditeljskih izbora’. Važno je sjetiti se da kao majka/roditelj imate zadnju riječ – čak i ako ste nesigurni u vlastite izbore.


Kako se nositi s mom-shamingom

Američka psihologinja Susan Newman napravila je listu prijedloga koji će vam pomoći da se obranite od onih koji vjeruju da znaju bolje od vas kako biste trebali odgajati vaše dijete.

1. Prihvatite činjenicu da je nemoguće biti roditeljem kojeg nitko ne osuđuje. Očekujte tuđe komentare i kritike da ne budete iznenađene/i kada ih čujete.
2. Shvatite da osuđivanje i komentiranje ispunjava neke ljude.
3. Mom-shaming je često samo paravan za nečije vlastite nesigurnosti ili osjećaj krivnje oko stvari koje više ne mogu promijeniti. Za one sa starijom djecom, davanje raznih savjeta je obično želja za ponavljanjem prošlosti, ali s većim uspjehom.
4. Držite se onih koji vas podupiru i provodite manje vremena s onima koji vas stalno kritiziraju – bili to članovi obitelji ili prijatelji.
5. Pomirite se s time da ćete neke stvari jednostavno zabrljati. Nitko nije savršen i svi roditelji kad tad pogriješe.
6. Neka vam smisao za humor postane oružje protiv osude. Ono što vam drugi sada govore, može vas nasmijati za koju godinu.
7. Neka na vas ne utječu prijatelji čije se roditeljske vještine čine besprijekornima – ono što vidite (pogotovo preko interneta) obično nikad nije prava istina.
8. Ponekad osuda može biti neznanje. Određeni članovi obitelji ili prijatelji možda ne znaju detalje vašeg zdravstvenog stanja i zašto, na primjer, ne možete dojiti ili ne možete imati više djece.
9. Vi znate vaše dijete najbolje. Budite samouvjerene/i oko onoga što vjerujete da je najbolje za dijete i ne obazirite se na tuđe riječi o tome kako i što vi trebate raditi.

Nije lako zauzeti se za sebe i potvrditi vlastiti roditeljski autoritet kada vas se stalno osuđuje. Majke se posramljuje na internetu, u vrtićima, u školama, na poslu i nažalost kod kuće, od partnera, obitelji i prijatelja. Shvatljivo je da vaš krug ljudi također voli vaše dijete i želi ono najbolje za njega, no ipak ste mu VI majka. Vi imate najposebniju vezu s vašim djetetom i znate što je najbolje za njega. Pomalo je iznenađuje da unatoč svim tim stvarima koje majke ‘krivo’ rade ili stvarima koje ‘ne znaju raditi’, većina djece ispadne sasvim u redu.

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

Roda objavila rezultate istraživanja o dostupnosti anestezije u ginekološkim zahvatima

Potaknuta akcijom #PrekinimoŠutnju, udruga Roda naručila je od agencije Ipsos istraživanje javnog mnijenja o tome koliko je žena u Hrvatskoj imalo iskustva s ginekološkim zahvatima kao što su kiretaže nakon pobačaja, punkcije jajnih stanica, biopsije te šivanje međice nakon poroda, a koji su izvođeni bez anestetika.

Iako iz iskustva direktnoga rada s korisnicama, u Rodi dobivaju informacije o velikom broju žena koje su doživjele nepotrebna bolna i traumatična iskustva tijekom ginekoloških postupaka i operacija, od nadležnih institucija ne može se dobiti informacija o učestalosti korištenja anestezije pri takvim zahvatima jer je praksa i dokumentacija u zdravstvenim ustanovama neujednačena. Također, uvid u broj i učestalost neprimjereno bolnih zahvata nad ženama ne može se dobiti niti iz pritužbi žena podnesenih službenim putem nadležnim institucijama, jer mali broj ili nepostojanje takvih pritužbi ne znači da slučajeva nema.

Kako bi se na reprezentativnom uzorku vidjelo o kojem obimu problema se radi, u periodu od 2. do 21. studenoga 2018. godine agencija Ipsos d.o.o. provela je istraživanje na nacionalno reprezentativnom uzorku (968 građanki i građana), prema regijama i veličini naselja, spolu i dobi. Istraživanje je rađeno metodom osobne ankete “face to face”, među općom populacijom starijom od 18 godina. Rezultati istraživanja pokazali su sljedeće:

-Oko 29% žena imalo je neki od navedenih ginekoloških zahvata koji su bili predmet istraživanja (kiretaže nakon pobačaja, punkcije, biopsije, šivanje međice nakon poroda), a među onima koje su imale zahvat je 32% onih koje navode da je zahvat izvođen “na živo”, odnosno bez primjene sredstva koje umrtvljuje mjesto na kojemu se radi zahvat kako ne bi osjetile bol.
-Gledajući u ukupnoj populaciji žena, radi se o 9% žena koje su imale bolno iskustvo ovakvog ginekološkog zahvata.

-Dodatno, 17% žena osobno poznaje najmanje jednu ili više bliskih osoba za koje znaju da su imale iskustvo ginekološkog zahvata bez primjene sredstva koje umrtvljuje mjesto na kojemu se radi zahvat kako ne bi osjetile bol.

-Također, istraživanje je pokazalo i da 11% muškaraca osobno poznaje najmanje jednu ili više bliskih ženskih osoba za koje znaju da su imale takvo iskustvo ginekološkog zahvata.

Ovi rezultati potvrđuju da su razmjeri ovog problema golemi i da velik broj žena u Hrvatskoj ima iskustvo sa bolnim ginekološkim zahvatom koji je rađen “na živo”. Stoga iz Roda zahtjevaju još jednom od premijera da pokrene postupak izrade Akcijskog plana za zdravlje žena, u čiju izradu bi bili uključeni svi važni dionici, od predstavnika/ca struke koje skrbe o ženskom zdravlju do stručnjaka/inja za ljudska prava ali i najvažnije – predstavnica pacijentica. Apeliraju i na Ministarstvo zdravstva da ne umanjuje vrijednost i autentičnost iznesenih iskustava žena i ovih rezultata istraživanja, već da ih žurno iskoriste za sustavno rješavanje problema zdravstvene skrbi žena.

Fijuk Zg #3 – sajam DIY tiskovina

Nakon jednogodišnje stanke, nevladina udruga Mreža antifašistkinja Zagreba ponovo priređuje Fijuk ZG — jednodnevni sajam DIY tiskovina, zagrebačku varijantu beogradske Fijuk prodavnice, popularnog događanja koje se u susjedstvu odvija godinama. U dogovoru s beogradskim drugaricama i drugovima, MAZ je na proljeće 2017. potaknuo Zagreb da fijuče, a poslije prvog, proljetnog, i drugog, jesenskog Fijuka ZG, sad slijedi novi jesenski, Fijuk ZG #3 za 2018., s idejom da fijukanje kod nas uhvati ritam od 3 do 4 sajma godišnje. Novi dom Fijuka ZG (poslije uspješne suradnje s galerijom Greta) je Zelena akcija (Frankopanska 1), gdje će se stvar održati u subotu, 1.12. od 12 do 20 h, nakon čega slijedi bogati večernji program i tulum do narednog jutra!

Fijuk ZG jednodnevni je sajam DIY tiskovina u širokom smislu riječi: knjiga, fanzina, knjiga umjetnika/ica, plakata, grafika, tekstila (majici, torbi, itd.), naljepnica, prišivaka i svih drugih vrsta publikacija. Također, Fijuk ZG namijenjen je i izdavačima i entuzijastima koji se ne bave nužno DIY tiskom u užem smislu, ali objavljuju naprednu te slobodarsku literaturu i/ili u velikoj mjeri funkcioniraju izvan standardnih tokova distribucije i knjižarske branše. Last but not least, u tiskovine ubrajamo i nosače zvuka: ploče, kazete i CD-e lokalnih nezavisnih glazbenih izdavača, koji će s nama po drugi put fijukati. Sav prihod od prodanih tiskovina i rukotvorina ide, naravno, njihovim autorima, dok će zarada šanka biti uložena u daljnji predani rad MAZ-a i drugarskih, naprednih grassroots organizacija. SF-SN!

*U održavanju programa uvijek su moguća određena last minute iznenađenja!

— SUDIONICI/E SAJMA (12—20 h):

ANARHIJA / BLOK 45 (Beograd / Zagreb)
https://anarhija-blok45.net1zen.com

ŠTO ČITAŠ? (ZG)
https://www.stocitas.org
facebook.com/pages/knjižara-i-antikvarijat-Što-čitaš/697687123601974

BEK KOLEKTIV (ZG)
https://bekkolektiv.com/hr
facebook.com/BEKkolektiv

SLUŠAJ NAJGLASNIJE! (ZG)
https://listenloudest.bandcamp.com
facebook.com/Slušaj-Najglasnije-Listen-Loudest-103211269773002

DOOMTOWN RECORDS (ZG)
https://doomtownrecords.bandcamp.com
facebook.com/doomtownrec

KOMIKAZE (ZG)
https://komikaze.hr
facebook.com/komikaze.hr

SITO(S)TISAK (ZG)
https://attack.hr/sitostisak
https://vizkultura.hr/sitostisak

THIS TOWN NEEDS POSTERS (Sisak / Zagreb)
http://thistownneedsposters.com
facebook.com/thistownneedsposters

ENA JUROV (Zadar / Zagreb)
http://enajurov.com
leisoledianarchia.bandcamp.com

BOJAN RADAŠINOVIĆ (Zagreb)
http://budidobro.com/knjiga-za-djecu

ZIN ZIN (Rijeka)
facebook.com/ZinZinfanzin

Đ24 (Zagreb)

— TULUM (21 h —):

TRIBAL DANCE SESSION uz Sarasvati, Vermilion, TribAllure, Nipriye i Walde te special guest stars Barbaru Majnarić i Nikolu Švendu!

https://www.facebook.com/Waldedancers
https://www.facebook.com/nipriye
https://www.facebook.com/TribAllure-363096537371296
https://www.facebook.com/sarasvatitribe
https://www.youtube.com/watch?v=AT0jAEd87q0

MAZ-ov DJ kolektiv uz nizove domaćih i stranih poznatih i nepoznatih glazbenih brojeva u rasponu od punka i HC-a, preko plesnih podloga, pa sve do pjevačkih izazova! Ne propustite!

BeFem festival feminističke kulture i akcije deveti put u Beogradu

BeFem feministički kulturni centar deveti put okuplja sve zainteresovane za razgovor o feminizmu i ljudskim pravima i poziva na dvodnevni BeFem festival Feminist Fighter, 1. i 2. decembra u Kulturnom Centru Grad u Beogradu. Festival organizuju aktivistkinje ženskog pokreta iz Srbije, u saradnji sa srodnim organizacijama iz regiona. S namerom da se otvore bitna lokalna pitanja koja utiču na život žena i razvoj društva zasnovan na rodnoj ravnopravnosti, ali i da se problemi stave u međunarodni kontekst, na BeFem festivalu se okupljaju stručnjakinje i aktivistkinje koje se bave pravom, ekonomijom, urbanim razvojem, sociologijom, filozofijom, umetnošću, politikom, i u zemlji i u inostranstvu. Posebni uticaj na razvoj programa festivala imaju iskustva švedskih aktivistkinja, zemlje u kojoj zvanična politika počiva na feminističkim vrednostima.

U kontekstu u kome je prostor za delovanje civilnog društva sužen na globalnom nivou, a sloboda i nezavisnost medija ozbiljno ugroženi, prava marginalizovanih grupa prva su na udaru. Zbog toga je glavna tema na BeFemu ove godine položaj i tretman koji u društvu uživaju braniteljke i branitelji ljudskih prava koji se suprotstavljaju “orbanizaciji i erdoganizaciji” društva i rastućem uticaju ekstremno desnih organizacija širom Evrope. Braniteljke ljudskih prava svakodnevno ukazuju na snažni uticaj konzervativnih vrednosti koje stvaraju okruženje u kome su žene sistemski izložene nasilju i diskriminaciji.

Pored diskusije sa braniteljkama ljudskih prava iz postjugoslovenskog regiona, na BeFemu će se ove godine ukazati na rastući trend seksualnog uznemiravanja i nasilja širom sveta, kao i na regresiju zakonskog okvira socijalne zaštite u Srbiji, koja se direktno prelama kroz diskriminaciju i lošiji život žena. Osim toga, okupljeni će imati prilike da se uključe u razgovor o politikama stanovanja i urbanog razvoja. Na festivalu će biti predstavljene najnovije preduzetničke ideje koje vode žene, kao i knjige koje čuvaju sećanje na žene koje su obeležile istoriju, a o kojima se nedovoljno govori. Večernji deo festivala obeležiće časovi tanga, nastupi ženskih bendova i dj-ica, performerki i talk show program. Ulaz je besplatan!

‘Istina u književnosti nalik je pamćenju koje povijest ignorira’

Samira Negrouche je alžirska pjesnikinja koja piše na francuskom i književna prevoditeljica. Iako je završila medicinu, Negrouche se odlučila za književni rad i postala jedna od najvažnijih pjesničkih glasova u Alžiru. Objavila je šest zbirki poezije, a radovi su joj prevedeni na preko dvadeset jezika. Negrouche često surađuje s vizualnim umjetnicama i glazbenicima poput Marianne Piketty i Brune Helstroffera s kojima je realizirala posljednju zbirku te slikara Alija Silema s kojim je 2016. realizirala instalaciju Bâton/Totem.

Negrouche je gošća Booksine Revije malih književnosti koja je ove godine posvećena Magrebu. Od 3. do 7. prosinca u Zagrebu, Rijeci i Dubrovniku gostovat će autorice i autori iz Maroka, Alžira, Tunisa i Libije. U sklopu Revije bit će objavljena i antologija suvremene književnosti Magreba naslova Ovo tijelo nije kuća.

 

Rođena si u obitelji koja je govorila kabilskim jezikom, a odrastala okružena arapskim i francuskim, pa su tako sva tri jezika postala tvoja. Kako je to oblikovalo tvoju ideju o jeziku i identitetu?

Oduvijek sam imala ideju o svom identitetu kao o duboko ukorijenjenom sjećanju, ali i veoma raznolikom, s vidljivim i nevidljivim dijelovima. Planine su dobar primjer – iako izgleda da se ne mijenjaju, uvijek postoje valovi novoga, svježine. Kada odrastaš okružena višejezičnošću, uvijek zamišljaš da postoji više, i brzo se integriraš u to više. Taj čin naravno ne poništava ono od prije, ali te čini znatiželjnijom da ruješ po kompleksnostima.

Pišeš na francuskom. Zašto si odabrala pisati na francuskom, uzevši u obzir da je u Alžiru viđen kao jezik kolonizatora, te je sam odabir jezika veoma politizirano pitanje?

Možda će neki ovo smatrati bizarnim, ali baš mi se nedavno učinilo da je francuski zapravo neutralniji jezik, s obzirom na to da je nakon neovisnosti arapski postao ispolitiziran, ali i zbog činjenice da se prirodne znanosti na sveučilištu podučavaju na francuskom, a društvene na arapskom. Kako sam se obrazovala u polju prirodnih znanosti, jasno je da je struktura mog francuskog vezana uz tu praktičnu primjenu. Ali to nije potpuni razlog, jer sam počela čitati i pisati francuski vrlo rano. Postoje mnogi razlozi koje ne mogu tumačiti kao politički čin iz tadašnje perspektive. To mi se činilo prirodnim, čitala sam alžirske pisce poput Moulouda Feraouna, Mohammeda Diba i Kateba Yacina, i svidjelo mi se što zbog njihove genijalnosti postoji genologija frankofone književnosti koja je u potpunosti alžirska. Ona je dio našeg DNK, i francuski je alžirski.

Odrastala si tijekom perioda strašnog nasilja u Alžiru, kada su mnogi intelektualci i umjetnici bili primorani napustiti zemlju, a mnogi su i ubijeni. Osjećaš li taj povijesni teret dok pišeš, misliš li da je potrebno da se na njega osvrćeš u svom pisanju? I je li takav čin nepotrebno ograničenje ili nužna odgovornost?

Odrasla sam u glavnom gradu, u četvrti u kojoj smo često bili izloženi ubojstvima, mučenjima, bombaškim napadima, stalnim društvenim tenzijama, pogotovo od strane religijskih ekstremista, tako da je to definitivno duboko usađeno u meni. Moje prve pjesme u potpunosti su nastanjene tim periodom, iako to nisam isticala direktno. Alžirka sam svjesna povijesti, i zabrinuta pitanjima (manjka) sjećanja, nepravde, nevidljivosti određenih umjetnika i pisaca koji/e bi trebali/e biti stupovi našeg društva. Manjkom onih koji su bitni za ponovnu izgradnju nas kao ljudi i građana i građanki.

Ali najbolji način da uvažavam sve to je da odstupim od primarne obveze i osjećaja odgovornosti, jer to može ubiti umjetnost iznutra. Postoji vrijeme za kreiranje pojedinačnog glasa i vrijeme za borbu za kolektivni glas. Svaki umjetnik i umjetnica u tome mora pronaći ravnotežu, i nije svatko sposoban za to. Toga trebamo biti svjesni/e. Ako pamtimo borbe naših predaka, ali se usudimo i pogaziti nekad njihove puteve, iznaći nove riječi, pred nama je kreativna avantura.

Kao dijete, provodila si mnogo vremena u djedovoj knjižari. U prizemlju je bio mali dućan i kiosk, a u podrumu knjige. Kako si to mjesto promatrala tada, je li to prostor u kojem se razvila tvoja ljubav za knjige i pisanje?

Kad sam bila dijete, to je bilo čarobno mjesto. A tijekom devedesetih, postalo je moje mjesto preživljavanja… Okruženost nasiljem, taj osjećaj suspendiranog života, suspendiranog daha, može biti zaista štetan. Knjige, svih vrsta, osobito književnost, dale su prostora mojim plućima, mojim očima, mom udahu. Počela sam pisati kad mi je bilo devet godina. Naravno, nisam poznavala nijednog alžirskog autora ili autoricu. Kao što si spomenula, odrasla sam u vremenu kad su svi napuštali zemlju ili bivali ubijeni. U školi nas nitko nije učio pisanju. Stoga je književnost došla kroz knjige, ali i kroz staru tradiciju oralne poezije, priča i pripovijedanja. Najviše kroz taj poseban odnos s knjigom, koja je intimno, zaštitničko, ali i posve oslobađajuće društvo.

Kreiraš i radiš u različitim područjima – kazalište, ples, fotografija… Ali si i doktorica. Kako tvoje doktorsko zvanje utječe na tvoje pisanje? 

Moj znanstveni put dodao je strukturu istraživanju koje radim kao pjesnikinja. Svaki pjesnik i pjesnikinja imaju drugačiji proces istraživanja, slaganja djelića u cjelinu. Pomoglo mi je i da uzmem potrebno vrijeme za probavljanje onoga što se na prvu čini kao briljantan prizor ili odlična kombinacija. Kao pjesnikinju, interesira me način na koji stvaratelji, posebno oni još uvijek živi, procesuiraju umjetnost i život, kako propituju ono što ih okružuje, i ono što je unutarnje. Interdisciplinarna suradnja, kada si zaista dozvolimo vremena, i kada upoznajemo ljude s kojima radimo, otvara nevjerojatna vrata izgradnji umjetnosti i obogaćuje način na koji radimo.

Prevodiš suvremenu alžirsku poeziju na engleski i francuski, objavila si antologiju suvremene frankofonske alžirske poezije Quand l’amandier refleurira (Editions de l’Amandier), i pokrenula predstavu Soleils, fokusiranu na frankofonu alžirsku poeziju od 30-ih naovamo. Kako gledaš na važnost i relevantnost prevoditeljskog rada u svijetu koji biva sve razdvojeniji?

Uglavnom prevodim s arapskog i engleskog na francuski, jedini jezik na kojem pišem. Treba dosta vremena da upišem, ugraviram jedan jezik unutar drugog… Različiti su primjeri za to, ali većinu vremena pokušavaš ovladati jezikom i nastaviti ga istraživati na najbolji mogući način. Prevodim ono što volim, ono gdje osjećam da mogu dodati nešto drugačije, pomaknuti granice dok prevodim – u mom slučaju na francuski – naših unutarnjih i vanjskih geografija. One nisu iste. Ne mislimo istu stvar kada kažemo iste riječi, pa je pravo malo čudo iskomunicirati nešto i to se čudo uvijek vraća i događa, jer smo ljudska bića koja žele poznavati geografiju drugoga, i kroz druge bolje upoznajemo sebe.

Što se tiče antologije i predstave, to je dio dugogodišnjeg napora posvećenog očuvanju alžirske poezije, a tiče se frankofone poezije zbog značajnog povijesnog svjedočanstva koje donosi. Prevodila sam i alžirsku poeziju napisanu na arapskom i tamazighu, sve s mišlju da postoji istina u književnosti, istina koja nalikuje na pamćenje koje povijest ignorira. 

U Flat White (20/20) Anna Moschovakis radi zanimljivu stvar – isprepleće dvadeset dijelova “često korumpiranih” prijevoda tvoje pjesme, s dvadeset odlomaka vlastitih poetskih odgovora na prijevod. Rezultat je sekvenca iskrenosti, kojom se razbija divizija između pjesnikinje i prevoditeljice. Kako si zadovoljna time, misliš li da je Moschovakis tim činom došla bliže tvome radu nego većina prevoditelja (i prijevoda)?

Anna je imala nevjerojatan poriv da napiše nešto unutar moje pjesme i mislim da to puno govori. Ona, koja je bila navikla prevoditi francusku francusku književnost, znala je da se nešto drugačije događa s mojim jezikom koji je građen drugačije, ima drugačiju muzikalnost – zato što su drugi jezici utkani u moj francuski – ali i zato što sam pisala iz drugačijeg svijeta kojemu je tek trebala pristupiti. Nije se bojala pristupiti mu otvoreno. Cijenila sam rizik koji je preuzela da bi otvorila taj dijalog. To govori puno o povjerenju i neosuđivanju u našem odnosu. To je prava jednakost.

Naš dijalog se i dalje nastavlja. Nakon Flat White, počele smo pisati eksperimentalni dijalog. Napisale smo dio u New Yorku 2015. godine nazvan Thanksgiving, zatim kratki dio bez naslova, napisan u Alžiru godinu dana kasnije, a trebao bi biti i treći dio. Možda ćemo napraviti nešto sa svime time, ali najbitnije da taj dijalog koji nas obogaćuje traje, i u književnom, i u ljudskom smislu.

U nekim intervjuima spominješ Etel Adnan kao pjesnikinju kojoj se vraćaš, citiraš je u Sedam jasminovih malih monologa.  Zašto ti je Adnan bitna, ima li još pisaca koji su ti bili posebno značajni?

Volim Etel Adnan i divim joj se iz više razloga. Njen rad kao pjesnikinje, spisateljice, filozofkinje i umjetnice, duboko je njegujuć. Dolazi iz kompleksnosti koja mi direktno progovara. Ne iz kozmopolitskog modernog zapadnog grada, nego iz stare realnosti koja možda više ne postoji, iz duboko ukorijenjene stvarnosti koja je postala fragilna i nestala. Pa ipak, Adnan je moderna i precizna u promatranju današnjeg svijeta.

Općenito, učimo najviše od autora  i autorica koji prihvaćaju svoju snagu i svoju ranjivost, bez sentimentalnosti ili ustupaka. Od onih koji prirodno zauzimaju svoje mjesto u svijetu prihvaćajući i dio tišine koji nam omogućava da shvatimo kompleksnost onoga što nas čini zaslužnima da budemo ljudi.

U nedavnoj kolumni za Guardian, Elena Ferrante piše: “Mnoge žene koje pišu, diljem svijeta, u svakom području, čine to s lucidnošću, s nemilosrdnim uvidom, s hrabrošću, bez  ustupaka za sentimentalnost. Široko rasprostranjena ženska inteligencija proizvodi visokokvalitetnu književnost koja je postala manifest”. Dodaje kako je, unatoč tome, književni rad žena i dalje često smatran drugorazrednim. Što misliš o tom opažanju, slažeš li se s Ferrante?

Žene koje pišu kao one koje su preživjele, svugdje su i svagda, u svim dijelovima naše zajedničke Zemlje, i preživjele su duže od brojnih drugih pisaca. One nisu žrtve, i ne bi trebale dopustiti da ih se stavlja u tu kategoriju, one su borkinje i njihove se hrabrosti trebamo (pod)sjećati. Uvijek će biti onih koji će žene smatrati drugorazrednima, sve dok ne pročitaju ženu koja će im promijeniti život.

Trebamo znati da u trenutku kada se osvrćemo na određenu kategoriju “žena i književnosti”, utišavamo spisateljski glas. Ne kažem da nema adekvatnih razloga za to i da to nije tema, ali smatram da je najbolji način da guramo naprijed taj da žene pišu i da dobra književnost koju žene proizvode postane referentna i prepoznata kao književnost koja donosi posebnu vrijednost našem svijetu. To uostalom odavno i zaslužuje.                                                                                        

Borba protiv nasilja nad ženama je borba protiv kapitalizma, rasizma i patrijarhata

Prosvjed protiv nasilja nad ženama održao se u ponedjeljak, 26. studenog u Sofiji i u Varni, ali prosvjedi su bili organizirani i u ostalim gradovima kao što su Bukurešt, Prag, Berlin, London i Canterbury ispred bugarske ambasade. Bugarska je odbila ratificirati Istanbulsku konvenciju početkom 2018 godine, a to je bio samo vrh sante leda kontinuirane degradacije ženskih socijalnih i radničkih prava, ističe Levfem, neformalna grupa bugarskih ljevičarskih feministkinja koje stoje iza organizacije prosvjeda.  Uz hešteg #несисама (nisi sama) pozvale su na međunarodnu solidarnost sa bugarskim ženama. Od početka 2018. godine, 22 žene su bile ubijene kao rezultat obiteljskog nasilja u Bugarskoj. Briga za djecu odsječena je od  javne sfere, a vlada promiče neadekvatne mjere protiv rodno uvjetovanog nasilja odbijajući uopće priznati da se ono događa. Izuzetno loši uvjeti rada uvjetovani su dugogodišnjom liberalizacijom i deregulacijom tržišta što disproporcionalno pogađa žene. To je pokazalo i najnovije istraživanje o uvjetima rada u tekstilnoj industriji. Clean Clothes Kampanja, međunarodna organizacija nevladinih udruga i sindikata koja se bori za prava radnika u tekstilnoj industriji, istražila je uvjete rada u jednom od najvećih svjetskih trgovačkih lanaca odjeće H&M-u u četiri zemlje diljem svijeta, Bugarskoj, Turskoj, Indiji i Kambodži. Rezultati su pokazali da u sve četiri zemlje radnice i radnici primaju mizerne plaće i žive ispod granice siromaštva, a najveći jaz postoji upravo u Bugarskoj. H&M je 2013. godine obećao da će do 2018. godine isplatiti plaće za dostojanstven život ali to obećanje nije ispunio. Kampanja osvještavanja održana je i kod nas u Zagrebu, na Cvjetnom trgu ispred trgovine H&M-a 25. i 26. studenog.

{slika}

Uvjeti rada povezani su sa stalnim porastom rizika od socijalne isključenosti i siromaštva te nemogućnosti korištenja  programa socijalne zaštite, što opet najnepovoljnije utječe na žene. Također, Bugarska udruga industrijskog kapitala (BICA) aktivno se zalaže za smanjenje razdoblja i iznos plaće porodiljinog dopust u zemlji. Njihove napore podržavaju političari i političarke raznog političkog spektra u Bugarskoj. Kako ističe Levfem, svjesne su koliko je rijetko u svijetu imati dvije godine plaćenog porodiljinog dopusta, ali upravo zbog toga je nužno očuvati tu praksu radi feminističkog pokreta diljem svijeta. Prema njihovim riječima: “Kao prvo, porodiljini dopust rezultat je dugogodišnje feminističke bitke u zemlji i ne želimo izgubiti socijalnu sigurnost za koju su se naše majke i bake borile. Drugo, žene dobivaju samo 380 BGN (160 EUR, 220 USD) mjesečno u drugoj godini dopusta, što je zapravo, ismijavanje njihove radne snage. Mala količina socijalne pomoći, manjak državnih i gradskih vrtića i iznimno niske plaće u zemlji, dovode žene u nemoguću situaciju. Svake godine skrb o djeci postaje sve više ženina individualna briga, onemogućujući im ravnopravno sudjelovanje  i utjecaje u javnoj sferi utjecaja. Treće, čvrsto vjerujemo da bi briga za djecu trebala biti zajednička odgovornost, ne samo između partnera/ki, već društva u cjelini. Ljudi koji su izravno uključeni u proces skrbi o djeci trebaju odlučivati o trajanju porodiljinog dopusta; proces donošenja odluka ne bi trebao biti ovisiti o poslovnim ili tržišnim interesima.”

O prosvjedima i povezanosti feminističkih borbi razgovarale smo s i Kalinom Drenskom, iz Levfema: “Žene u Bugarskoj, Hrvatskoj, i diljem Istočne Europe suočene su sa vrlo sličnim patrijarhalnim, neoliberalnim i rasističkim opresijama. Padom komunističkog režima u Istočnoj Europi uslijedilo je razdoblje najbrutalnijeg i najnehumanijeg neoliberalnog kapitalizma viđenog u Europi i šire. Naša socijalna sigurnost uništena je sa mjerama šok doktrine što je dovelo ljude u regiji, a pogotovo žene, do krajnjih granica egzistencije i materijalnih uvjeta, čineći svakodnevnicu konstantnom borbom za preživljavanje.”

{slika}

Također, kao i u Hrvatskoj, konzervativne religiozne struje jačaju u Bugarskoj, i diljem Istočne Europe, manipulirajući činjenicama, napadajući našu tjelesnu autonomiju i koristeći legalna sredstva za postizanje vlastitih političkih ciljeva uz djelomičnu ili potpunu potporu vladajućih struktura. Borba protiv nasilja nad ženama mora nužno obuhvaćati i zajedničku borbu protiv kapitalizma, rasizma i patrijarhata kao sustava koji jednako proizvode i reproduciraju podčinjenost i ovisnost žena u društvu. Ovakvi feministički prosvjedi upravo su ono što nam treba na ljevici kako bi smo oformile čvrstu alternativu populističkoj desnici i krajnjoj desnici kojoj je išlo u koristi zanemarivanje radničkih prava i ekonomskih uvjeta od strane socijaldemokrata diljem Europe. Internacionalni ženski pokret u Rojavi povodom Međunarodnog dana borbe protiv nasilja nad ženama također artikulira kulturu silovanja i nasilje nad ženama kao sustav dominacije i eksploatacije koji se razvijao tisućama godina, a sada je prisutan u obliku kapitalističke patrijarhata. Mentalitet takvog sustava uzrokuje zlostavljanje i iskorištavanje ženskog tijela, ženskog rada, prirode i svih živih stvari, odnosno, opravdava zlostavljanje drugih radi profita. Liberalni i bijeli feminizam, bliski suradnik kapitalizma i elitizma, ne može donijeti radikalnu društvenu transformaciju utemeljenu na društvenoj pravdi za sve. Kao što nam Kalina zaključuje: “Moramo se boriti protiv sustava kapitalizma, rasizma i patrijarhata jer prava sloboda postoji tek kada su sve od nas slobodne. Ne možemo se boriti protiv sustava same- kako bismo ga razbile, moramo se organizirati kroz intersekcionalne i solidarne pokrete i akcije. Žene u Istočnoj Europi i diljem svijeta ujedinimo se! Bez nas nema svijeta!”