Kad bi u nas trenutno zavladala anarhija, što biste prvo uzeli?

Neredi u Londonu, i drugim engleskim gradovima, najčešće opisivani kao “sumanuta pljačka i palež” možda bi se u javnosti percipirali drugačije da su djeca krala kruh. No, kako takvog jasnog iskaza siromaštva nije bilo, a izgrednici su svoje napore usmjerili na Foot Locker, Miss Selfridge, i Bang & Olufsen, engleska je politička javnost gotovo unisono osudila ovakav “napad na zajednicu”. Premijer je, vrativši se s odmora u Toskani, u parlamentu istaknuo kako je zgrožen takvom kulturom koja glorificira nasilje, pokazuje nepoštovanje prema autoritetima, i stalno spominje prava, nikada odgovornosti. David Cameron je ponovio svoj stav o obitelji kao temeljnoj društvenoj jedinici i ustanovio kako se u previše slučajeva roditelji ove djece – ukoliko su još uopće s obitelji – ne skrbe o tome gdje i s kim su njihova deca, a kamoli što rade. Protiv takve moralne propasti djelotvorna je samo batina pa se stoga, kao disciplinsku mjeru, neće ustručavati objaviti fotografije maloljetnika što ih je zabilježio sustav gradskog videonadzora. Rezolutno odbija da mu se pritom uvaljuje ta “lažna priča o ljudskim pravima”. Radi se o ljudima koji se ne pitaju što sami za sebe mogu učiniti već što će drugi učiniti za njih, “oportunim kriminalcima” i “običnim lopovima”. U tom se smislu u parlamentu raspravljalo i o tome da se onima koji su uhvaćeni u ovakvom prijestupu oduzme pravo na socijalnu pomoć.

Liberalniji će s druge strane političkog spektra upozoriti da su neredi mogući odgovor na siromaštvo, na marginalizaciju ovih deprivilegiranih društvenih slojeva, jednako kroz sve gori sustav javnog obrazovanja, kao i položaj na tržištu radne snage. Pritom svakako ne pomažu mjere štednje koje je donijela vlada, a koje se uvelike odnose na  smanjenje javne potrošnje i značajnog broja javnih usluga. Neki će pronaći uzrok neredima upravo u činjenici da su mjerama štednje ukinuti i programi koji su bili namijeni gradskoj djeci, posebno za trajanja školskih praznika.

{slika}

 

Svi zajedno zgražali su se nad činjenicom da su meta napada uglavnom trgovine s odjećom i obućom poznatih dizajnerskih marki i elektorničkih igračaka. Jednima je to poslužilo da ukažu na potpunu moralnu degradaciju engleske mladosti, a drugima da se zabrinu nad stanjem zajednice koju ovi mladi ljudi očito ne poznaju kao svoju niti je imaju poriva čuvati i štititi. Stjecanje dobara nasiljem opravdano je tamo gdje i inače prevladava mišljenje da preživljava onaj koji je jači. U takvoj subkulturi diler drogom osigurava fiskalno učinkovitija rješenja nego što je to u stanju sustav socijalne skrbi koji ima premalo sredstava i osoblja.  

Naime, već je Margaret Thatcher, u sličnim okolnostima, objasnila građanima da smo svi individue, a ne broj u društvenom ustroju, i da svi imamo pravo biti nejednaki, kao što i jesmo po našim sposobnostima, raditi što želimo, trošiti što zaradimo, posjedovati vlasništvo i imati državu koja je sluga, a ne gospodar. “Ovo je bit slobodne ekonomije i o toj slobodi sve naše druge slobode ovise”. Očito je da ova mladost koja je sudjelovala u neredima u takvom društvu nema udjela.

Mark Duggan, ubijen u policijskoj intervenciji koja je bila neposredni povod ovim nemirima bio je otac četvero djece i otprije poznat policiji. No, policija u Londonu ima povijest lošeg postupanja prema rasnim i etničkim manjinama. Odatle i usporedbe s neredima u Brixtonu 1981. i kasnije 1985. Nemiri su trajali dva dana i dvije noći, bilo je ozlijeđeno preko 300 ljudi, golema materijalna šteta. Izvještaj o uzrocima nemira Lorda Scarmana, koji je prodrmao vladu Margaret Thatcher, ali nije donio nikakvo stvarno poboljšanje, ukazao je tada na područje južnog Londona što su ga od 1950-ih naseljavali jamajčanski imigranti kao izuzetno deprivirano. Stopa nezaposlenosti među muškarcima bila je gotovo 50%, i policija je na tim mjestima često postupala s rasnim predrasudama, te su takvi “kompleksni politički, socijalni i ekonomski razlozi” stvorili “sklonost ka nasilnim protestima”. Iako se otada povjerenje građana u policiju nastojalo poboljšati novim propisima i raznim mjerama, istraga poduzeta oko ubojstva Stephena Lawrencea 1999. završila je zaključkom da je rasizam u policiji “institucionaliziran”. Od 1995. godine u policijskom je pritvoru umrlo 333 osobe, niti jedan policajac nije osuđen. Građani jesu upoznati s postojanjem i djelovanjem IPCC-a, neovisne komisije za pritužbe na postupanje policije, no čini se kako takvom tijelu ne vjeruju previše. Okolnosti ubojstva Marca Duggana još nisu posve jasne. Poznato je da su policajci pripadali Operation Trident Unit koja je “odgovorna za prevenciju i istragu svih ubojstava počinjenih vatrenim oružjem u londonskim zajednicama s većinskim crnačkim stanovništvom”. Da policija misli da su u slučaju kada se radi o crnačkim zajednicama potrebne posebne policijske mjere i jedinice pokazuje i službena statistika. Naime, vjerojatnost da će policija zaustaviti i pretražiti crnce 26 je puta veća nego kad su u pitanju bijelci. U razdoblju od tri godine broj ovih pretraga narastao je za više od 650%.

Još malo pokazne statistike: u Britaniji je milijun ljudi u dobi od 16-24 godine službeno nezaposleno; 10% najbogatijih živi 100 puta bolje od onih koji su na drugom kraju te ljestvice; stopa društvene pokretljivosti niža je nego u drugim razvijenim zemljama, a stupanj nejednakosti u primanjima bio je u razdoblju 2007./08. najveći od Drugog svjetskog rata[1]. Pokazalo se također da sama činjenica rođenja u siromašnoj obitelji, u deprivilegiranoj klasi, ima doživotni negativni učinak na dijete, budući da se ove nejednakosti akumuliraju tijekom životnog ciklusa.

{slika}

 

Ovi ljudi nemaju nikakve šanse sada, i neće je imati ni u budućnosti. Većina onoga što se smatra poželjnim tipovima odjeće, stanovanja, obrazovnih, radnih i socijanih uvjeta, aktivnosti i pogodnosti u britanskom društvu njima je nedostupno. Isto će čekati i njihovu djecu i unuke. Iako žive u demokraciji, izborima ne mogu utjecati na svoju poziciju. Na njih se, kao birače, i ne računa u sustavu društvene proizvodnje, kakav je kapitalizam danas, oni proizvode samo troškove. Nasilje koje se nad njima podmuklo vrši događa se kroz legitimne društvene strukture.

Što biste vi prvo uzeli kad bi nâs zadesio takav potpuni društveni rasap? Kad nastane takva “prilika” čovjek teško da je u mogućnosti ukrasti kuću, životno osiguranje ili dobar posao, ono što bi mu doista trebalo. Kako to nije situacija društvene promjene, već općeg bezakonja, stradaju one trgovine u kojima su određeni društveno poželjni predmeti koji se mogu brzo odnijeti. Nasilje i pljačku na ulicama izvrgli smo općoj osudi, dok trpanje novca za spas privatnim banakama umjesto građanima (čiji taj novac i jest) dopuštamo nazivati službenom politikom.

{slika}

 

Koliko je očajna takva situacija najbolje govori činjenica da se neki od počinitelja uopće nisu trudili sakriti svoja lica. To nisu bila samo djeca. Branitelj jednog za provalu i pljačku optuženog učitelja kao olakotnu okolnost naveo je činjenicu da mladić prima plaću od 1000 funti mjesečno, a samo stanarinu plaća 550 funti. Drugi mladić, 23-godišnjak, inače građevinski radnik, rasplakao se tijekom priznavanja krivnje. Ovog oca dvoje djece uhvatili su s parom Lacoste tenisica i prslukom koji je na sebi još uvijek imao izvješenu cijenu. Jedanaestogodišnjak iz Romforda u istočnom Londonu priznao je da je ukrao kantu za smeće vrijednu 50 funti kroz razbijen prozor. Sudac ga je poslao kući , uz jamčevinu, dok ne sastavi izvještaj. Dječak je, naime, premlad i za elektroničku narukvicu, ali i da provede vrijeme iza rešetaka, kazao je.

Svaki rasap društvenog poretka neizbježno je politički čin. Do društvene će promjene, međutim, doći tek kada se ta politička pozicija osvijesti. Svima nam je to zadaća. Vremena su izopačena, beuzmna korporativna pljačka ljudi i dobara posve se razmahala jer ima državu za pomoćnika sa svim mjerama štednje i rezova u javnoj potrošnji i uslugama. Građani su svoj status izgubili postajući tek roba na tržištu rada, bez stvarnih izgleda da se takva pozicija popravi. Društvo se sastoji samo od onih koji imaju i onih koji nemaju, a oni koji imaju svojski će se potruditi da jedino tako i ostane. Zato je važno smisliti neka druga politička rješenja.


[1] muškarci pakistanskog i bangladeškog porijekla, muslimani, kao i afrički muškarci, kršćani imaju prihode koji su 13-21% niži od bijelaca muškaraca, kršćana, sličnih kvalifikacija, godina i zanimanja. Gotovo polovica pakistanskih i bangladeških domaćinstava živi u siromaštvu

Dodijeljena nagrada za ljudska prava Alison Des Forges

Prevela Ljiljana Žegrec 

Sedam hrabrih i neumornih zagovaratelja ljudskih prava primit će u studenom 2011. prestižnu nagradu Alison Des Forges za Izvanredni aktivizam, izjavio je Human Rights Watch. Dobitnici iz Egipta, Indonezije, Irana, Meksika, Tunisa i Zimbabvea su aktivisti koji rade kako bi stvorili svijet gdje će ljudi živjeti bez nasilja, diskriminacije i ugnjetavanja.

Nagrada je dobila ime po dr. Alison Des Forges, koja je bila viša savjetnica Human Rights Watcha za Afriku skoro dva destljeća, a umrla u avionskoj nesreći u New Yorku 12. veljače 2009. Des Forges je bila vodeća svjetska stručnjakinja za Ruandu, genocid iz 1994. i njegove posljedice. Godišnja nagrada Human Rights Watcha odaje počast njenoj izvanrednoj predanosti i obrani ljudskih prava. Nagrada slavi hrabrost onih ljudi koji riskiraju svoj život kako bi zaštitili dostojanstvo i prava drugih.

{slika}

 

Od samih središta Arapskog proljeća do svih drugih mjesta gdje se prijeti ljudima koji se ne boje istupiti, ovi su branitelji ljudskih prava pokazali nevjerojatnu hrabrosti i upornost u ime drugih,” izjavio je Kenneth Roth, izvršni direktor Human Rights Watcha. “Mi odajemo počast njihovoj snazi i naporima te se nadamo da će ova nagrada upoznati ljude diljem svijeta sa izrazito lošim uvjetima koje oni nastoje promijeniti.”

 

Dobitnici nagrade Alison Des Forges nagrade 2011 za Izvanredni aktivizam su:

Hossam Bahgat, izvršni direktor Egipatske inicijative za zaštitu osobnih prava i istaknuta ličnost prije i poslije siječanjskih demonstracija u Egiptu. Hossam na Twitteru: @hossambahgat;

Sihem Bensedrine, novinarka i aktivistica iz Tunisa koja je na čelu grupe Arab Working Group for Media Monitoring (Arapske radne skupine za monitoring medija) a ujedno je i glasnogovornica organizacije National Council for Liberties in Tunisia (Državnog vijeća za slobode u Tunisu);

Anis Hidayah, izvršna direktorica udruge Migrant Care (Skrb za migrante), vodeće indonezijske organizacije koja štiti prava milijun radnika migranata;

Farai Maguwu, direktor udruge Center for Research and Development (Centar za istraživanje i razvoj) u istočnom Zimbabveu i vodeća ličnost protiv prekršaja koji se odvijaju u dijamantnim poljima Marange;

Elena Milashina, istraživačka novinarka vodećih ruskih neovisnih novina, Novaya Gazeta;

Consuelo Morales, direktorica udruge Citizens in Support of Human Rights (Građanska potpora ljudskih prava) smještene u Monterreyju, koja rasvjetljuje povrede prava u meksičkom “ratu protiv droge”. Morales na Twitteru: @cadhac;

Sussan Tahmasebi, građanka i aktivistica za prava žena iz Irana te osnivačica inicijative One Million Signatures Campaign (Kampanja milijun potpisa) koja podupire prava žena.

Za dodatne informacije posjetite Human Rights Watch.

Kraljevska je mornarica prvi put u svojoj povijesti imenovala ženu zapovjednicom ratne fregate

Prevele Ela Tončić i Alina Čabraja

 

Tijekom većeg dijela svoje petostoljetne povijesti, Kraljevska je mornarica dopuštala je ženama da u mornarici služe samo kao ukrasne drvene figure na pramcima brodova ili kroz dodjeljivanje ženskih imena vojnim plovilima. Sada, po prvi put, mornarica će povjeriti zapovjedništvo nad bojnim brodom ženskoj časnici.

 

Časnica Sarah West će napredovati u vrijeme svog 40. rođendana i sa službe na manjim brodovima korištenih u lovu na mine i obalnoj straži preuzeti će zapovjedništvo nad fregatom moćnijom i od ukupne flote Lorda Nelsona. 

U travnju će preuzeti zapovjedništvo nad HMS Portlandom čiji je arsenal korišten u sukobima sa somalijskim gusarima i krijumčarima kokaina na Karibima.

 

West, stručnjakinja za podvodno ratovanje i pomorsko planiranje širokih razmjera uz studij matematike koji je završila među najboljima na svojem sveučilištu diplomirala je i pravo za vrijeme službe na Bliskom istoku.

Krajem godine bit će imenovana zapovjednicom fregate i tada će je do čina kapetana i nakon toga admirala dijeliti samo korak.

 

Imenovanje u zapovjednicu fregate zaslužila je pokazavši “sposobnost rukovođenja, samopouzdanje, moralnu hrabrost, sposobnost prosuđivanja i izvrsne komunikacijske vještine” otkad se priključila mornarici 1995. godine, pet godina nakon ukinuća petostoljetne zabrane ulaska žena u mornaricu.

 

Obuka na HMS Battleaxe-u naučila ju je kako se nositi s neizbježnim šalama na račun prve generacije žena u mornarici, a njezino iskustvo zapovjednice na četiri manja broda pomoći će joj da se nosi sa izazovima Portlanda, fregate sa 184 člana posade. Pohvaljena je za upravljanje brodskim sustavima naoružanja i vještinu u razminiranju za vrijeme krize u Iraku.

Ranije ove godine zapovijedala je posadom od 40 članova na HMS Shoreham koji je u luci West Sussexa, istog naziva pušten u službu. Uz podignute bajunete i postavljene zastavice te pratnju svečanih bubnjeva West je opisala svoj “ponos u ostvarivanju ovog drevnog prava u omiljenom gradu”.

 

Rođena je i školovala se u Lincolnshireu, kao i Lady Thacher, koja je također probijala tzv. staklene plafone, barijere postavljene pred žene. Prije nego što je upisala studij za vojne časnike na Britannia Royal Naval College, studirala je matematiku na sveučilištu u Hertforshireu.

Znakovi koji su ukazivali na njezinu predstojeću uspješnu karijeru vidjeli su se u njezinoj uspješnoj ulozi u planiranju međunarodnih vježbi, uključujući razdoblje u mornaričkoj središnjici u kojoj je koordinirala operacije na Balkanu u vrijeme proglašenja samostalnosti Kosova 2008. godine.

Nakon toga imala je važnu ulogu u logistici pri izvlačenju 4600 građana Ujedinjenog Kraljevstva i pripadnika drugih naroda iz Libanona 2006. godine, a  pridonijela je i u operacijama mornarice u Iraku.

 

Glasnogovornik Kraljevske mornarice ističe kako i druge žene u velikom broju postižu visoke činove i kako se priključuju vojsci služeći na svim razinama.

Prosječno, žene čine između 15 i 20 posto brodskih posada izuzevši komandose Kraljevske mornarice, te ronioce i podmornice uključene u podvodno razminiranje. Zabrana služenja žena na položajima u podmornicama je na razmatranju i očekuje se da će biti ublažena.

“Ovo imenovanje je dobra vijest”, istaknuo je glasnogovornik. ” Kraljevska mornarica je obvezna omogućiti jednake mogućnosti svom svojem osoblju u postizanju poticajnih, ispunjujućih i zasluženih karijera.”

 

Povijesni stavovi prema nižem društvenom položaju žena na moru su bili još čvršći zbog praznovjerja o lošoj sreći,  problema sa skučenim prostorom i straha od nedoličnog seksualnog ponašanja.  

O hrabrosti i vještinama žena nije se mnogo govorilo, kao na primjer, o junakinjama poput Grace Darling, pionirke spašavanja brodolomaca te mnoštva uspješnih gusarica, od Anne Bonny do Lady Killigrew i Grace O’Malley, čija je posada od 200 članova bila brojnija od posade HMS Portlanda.

 

Trgovačka mornarica pretekla je prošle godine Kraljevsku mornaricu objavivši imenovanje svoje prve kapetanice, Inger Klein Olsen, na Cunardovom kruzeru Kraljica Viktorija.

Prvi zadatak joj je bio odvesti brod na remont u suhi dok, no nakon toga, brod je isplovio na more prepun gostiju.

 

Ministarstvo obrane izvijestilo je kako će West davati komentare uoči samog imenovanja.

U međuvremenu, članica foruma žena moreplovaca na stranici gCaptain ovako je ispričala svoje iskustvo zapovijedanja brodom: “To je kao da imaš puno braće s kojima se zabavno družiti, ali povremeno ti mogu jako dodijati.”

Ministar Milinović ne poznaje zakone!

Donosimo reakciju Udruge Roda na izjave Ministra zdravstva Darka Milinovića da je porođaj kod kuće “nadrilijecnistvo” te da za njega odgovaraju majka i primalja.

“Očito je da ministar Milinović nije dobro upoznat s hrvatskim zakonima. Naime, u hrvatskom zakonodavstvu ne postoje propisi koji bi kućni porod izrijekom zabranjivali – tako nešto bi značilo direktno kršenje ljudskih prava. Dakle, važno je napomenuti da odlukom na porođaj kod kuće rodilja ne krši nijedan hrvatski zakon.

Također, odgovornost za život i zdravlje svog djeteta roditelji nose uvijek, neovisno da li je dijete u bolnici i da li se za njega skrbi medicinsko osoblje – čak i tada, roditelji su oni koji moraju dati dopuštenje za sve medicinske postupke nad svojim djetetom, kao što je propisano Zakonom o pravima pacijenata.

S druge strane, postoji obveza Republike Hrvatske da regulira mogućnost asistiranog vanbolničkog poroda. Ta obveza proizlazi iz: 1. Ustava RH koji svim građanima RH jamči pravnu sigurnost; 2. presude Europskog suda za ljudska prava (ECHR) iz 2009. godine u slučaju Mađarske u kojoj je utvrđeno da propust države da donese odgovarajuće propise predstavlja kršenje članka 8. Europske konvencije (a članica te iste konvencije je i RH) te prema kojoj je država dužna omogućiti asistirani porod kod kuće;  3. u iz potrebe usklađivanja sa zakonodavstvom EU tijekom kojeg je donesen Zakon o primaljstvu koji predviđa samostalan rad primalje. 

Zaključujemo da hrvatske zakone, međunarodne konvencije i ljudska prava ne krše žene koje se odlučuju na kućni porod, nego upravo institucije koje bi ih trebale štititi, na čelu s ministrom Milinovićem.

Imamo pitanje za ministra. Ako ste nedavno dopustili da žene rađaju u vanbolničkim rodilištima koja nemaju operacijske sale, i u slučaju komplikacija moraju ponekad i po nekoliko sati putovati do najbližeg rodilišta koje ju ima, kako se to razlikuje od žene koja želi roditi kod kuće i u slučaju komplikacije može doći do rodilišta u znatno kraćem vremenskom roku? 

Udruga Roda apelira da se napokon počnu poštivati međunarodne konvencije i da se zakonski regulira siva zona porođaja kod kuce, te da se zaštite ljudska prava i zdravlje majki i djece na način kako je to riješeno u ostalim državama Europske unije, tj. omogućavanjem samostalnosti primalja i omogućavanjem asistiranog vanbolničkog poroda.”

Porod kod kuće je normalna praksa u Europi

Večernji list objavio je priču o Zagrepčanki koja je svoje dijete odlučila roditi kod kuće uz asistenciju primalje. Problem je nastao u pokušaju da se dijete prijavi u matičnu knjigu rođenih uslijed čega je čak dijete oduzeto majci na dva dana! I dok se nitko ne pita kako na bebu staru dva dana utječe odvojenost od majke i izostanak dojenja, Večernji list se obrušava na rodilje pitajući se nije li porod kod kuće kršenje prava djeteta, a Ministar Darko Milinović potpisuje dopis u kojem se takav porod naziva nadrilječništvom jer eto nije regulirano zakonom (za što je krivo upravo Milinovićevo ministarstvo).  

U Udruzi Roda koja se zalaže za pravo svake žene da odabere mjesto, način i stručnu osobu za skrb pri porodu naglašavaju da žena koja se odluči na porod kod kuće ne krši nijedan hrvatski zakon, no pitaju se koliko se krše ljudska prava i hrvatski zakoni upravo od institucija koje bi ih trebale štititi?


“U europskim državama su primalje licencirane za samostalan rad te je na taj način porođaj kod kuće i porođaj u centrima gdje rade samo primalje zakonski reguliran. Primjerice, u Austriji žene mogu od države dobiti povrat većine troškova poroda kod kuće. Poznat je i primjer Nizozemske u kojoj kod kuće rađa trećina rodilja. Ulazak Hrvatske u Europsku uniju znači i da Hrvatska mora prilagoditi svoje zakone na način da omogući samostalnost primalja i asistirane porode izvan rodilišta u centrima za porode ili u domu rodilje.”
kažu u Rodama te nastavljaju “Istraživanja pokazuju da za niskorizičnu trudnicu, porod kod kuće donosi jednaki mortalitet rodilje i djeteta kao i porod u bolnici, dok su stope medicinskih intervencija i operativnog dovršenja poroda kao što su vakuum, carski rez znatno manje nego u bolnici. U razvijenim zemljama je u zadnjih nekoliko godina primijećen porast broja kućnih poroda, pri čemu se za kućni porod odlučuju uglavnom žene višeg obrazovanja i višeg socijalnog statusa.”

 

Hrvatska komora primalja dobiva sve više upita o mogućnostima poroda kod kuće o čemu je u nekoliko navrata pismenim putem upozoravala i tražila očitovanje Ministarstva zdravstva i socijalne skrbi, a koje do danas još nije dobila.

 

“Trenutna situacija vezana za tu problematiku je neodrživa jer se s jedne strane nalaze žene koje traže pravo na izbor načina i mjesta porođaja, a s druge postoji potpuna pasivnost i nezainteresiranost nadležnih institucija. Posljedice takve situacije je sve veći broj neasistiranih kućnih porođaja, koji dokazano nisu najbolji izbor, te porođaja hrvatskih trudnica izvan Republike Hrvatske ili uz prisustvo stranih primalja koje nemaju dozvolu za rad u našoj zemlji. Naš je stav da se u današnje vrijeme niti jedan porod u RH ne bi trebao odvijati bez stručne medicinske pomoći, pa tako ni planirani porod kod kuće.” kažu u Komori primalja.

 

Regulaciju poroda kod kuće traži i Pravobraniteljica za djecu Mila Jelavić koja ističe da su već upozorili Ministarstvo da je potrebno osmisliti načine kojima će svoj djeci biti osiguran kontrolirani porod te zdravstvena zaštita od prvih trenutaka neovisno o tome rađaju li se kod kuće ili u bolničkim uvjetima.

Čini se da je svima osim Milinovićevom ministarstvu jasno da su žene od pamtivijeka rađale kod kuće i da iz raznih razloga to žele i danas te da situacija u kojoj se to radi u nekontroliranim uvjetima može štetiti i ženama i djeci.

Nagrade Dani Budisavljević

Dokumentarnim projektom Family Meals redateljica Dana Budisavljević sudjelovala je na radionici Docu Rough Cut Boutique, namijenjenoj dokumentarnim projektima u fazi postprodukcije koja je održana u okviru 17. Sarajevo Film Festivala. Film je na radionici osvojio Geneva Cash Award za najbolji projekt koji se bavi pitanjima ljudskih prava te nagradu CineLinka kojom stječe pravo na sudjelovanje u programu Work in Progress, također u sklopu Sarajevo Film Festivala.

Iznos novčane nagrade (1500 eura) Geneva Cash Award osiguravaju International Film Festival i ženevski Forum za ljudska prava (FIFHD). Pobjednički projekt programa Work in Progress dobit će postprodukcijske usluge u iznosu do 80 000 eura (pruža ih berlinski Post Republic) i 20 000 eura (pruža ih slovenski RestArt).

Family Meals je dokumentarni film koji kroz ritual obiteljskih objeda šarmantne i pomalo ekscentrične obitelji redateljice Dane Budisavljević, iskreno, ali s nježnošću i humorom govori o potrebi za prihvaćanjem među najbližima.

Film nastaje u produkciji zagrebačkog Hulahopa i francuske producentske kuće Treize au Sud.

 

Dana Budisavljević autorica je i koautorica nekoliko nagrađivanih dokumentarnih filmova poput filma ‘Sve 5’ (Factum, 2004) za koji je dobila Grand Prix na Danima hrvatskog filma 2005. i još četiri nagrade na međunarodnim festivalima te filmova ‘Godine hrđe’ (Factum, 2000) koje je radila s Andrejem Korovljevim, TV-serijala ‘Veliki brodolomi Jadrana’ (Ring Multimedia, 2007) koji je radila s Davorom Šarićem te ‘Novo, novo vrijeme’ (MFF, 2001) u režiji Igora Mirkovića i Rajka Grlića.

Diplomirala je filmsku i TV montažu, a još tijekom studija pokrenula je prvi studentski filmski festival pod nazivom F.R.K.A. Kasnije je bila članica najuže organizacijske ekipe Motovun Film Festivala, a 2005. zajedno s Nenadom Puhovskim pokrenula je i ZagrebDox – najveći regionalni dokumentarni filmski festival.

Osim toga, producira i ponekad režira dokumentarnu emisiju za mlade ‘Mijenjam svijet’, sudjeluje u organizaciji Animafesta i zajedno s kolegicom Olinkom Višticom, s kojom je 2006. osnovala tvrtku Hulahop, razvija i producira igrane i dokumentarne projekte.