sdadmin

Topovskim udarom na Thompsona

Posted on by sdadmin

Jučer je održan prvi splitski prajd. Parada ponosa lezbijki, gejeva, bi, trans, queer osoba i podržavatelja i podržavateljica. Ovo je prvi put na području ex Yu regije da se prajd održao  u gradu koji nije “glavni”. Podsjetimo, prvi prajd u regiji je održan 2001. u Ljubljani, iste godine slijedio je prvi beogradski prajd koji je krvavo ugušen i tek prošle godine ponovo je organiziran. 2002. prajd je održan i u Zagrebu. Prvi prajd koji se trebao održati ove godine u Podgorici otkazan je. Skopje i Sarajevo još čekaju svoj dan.

Split je jučer svoj dočekao, kamenjem, sadnicama, suzavcima, petardama, bocama, rajčicama, povicima mržnje i ostalim arsenalom.

Povorka je oko 14h krenula iz Đardina praćena jakim policijskim osiguranjem i nije se moglo naslutiti što će se događati 200ak metara južnije. Prolazeći splitskim kaletama dobar dio prolaznika je pozdravljao povorku, mahao i smješio se. Na ulazu u Marmontovu doslovce šok i nevjerica. Povici mržnje iz obližnjih ulica, bačen je i suzavac, lete boce. Povorka ipak ide dalje do početka ulaza na Rivu. Na Rivi kaos. Tisuće huligana, homofoba, mrzitelja viču, urlaju, gađaju…Povorka je prepolovljena i sudionici i sudionice praktički sami trče preko rive kao preko minskog polja, izbjegavajući projektile sa svih strana. Helikopter sve nadgleda. Hvala mu na tome.

Zašto je policija dozvolila da nasilnici priđu toliko blizu povorci i zašto nije zaštitila povorku već je pustila da na Rivi budu kao na streljani? Kriva procjena, reklo bi se.

Srećom nitko nije teže ozlijeđen, prajd se ipak održao, i to je najvažnije. Nakon kanonade na Rivi policija je izgrednike ipak izmjestila i program prvog prajda se nastavio, doduše u skraćenom izdanju.

A tko je sve bio na prvom splitskom prajdu i koga su to homofobi dočekali s povicima mržnje?

Pored lezbijki, gejeva iz Splita i ostalih krajeva Hrvatske, bile su tu i jake straight snage sa splitske kulturno-umjetničko-znanstvene scene, rodbina, prijatelji i ostali podržavatelji/ce.

Ipak, najveće zanimanje izazvala je pojava popularnog pjevača Marka Perkovića Thompsona.

Njegovo prisustvo u 2D izdanju iznenadilo je i same organizatore/ice. Stoga smo popričale s Markom o njegovim dojmovima i razlozima dolaska:

 

-Marko otkud vi na prajdu, nismo znale da podržavate LGBT osobe?

Naravno, podržavam ljudska prava u svakom obliku, različitosti su naše bogatstvo. Ja sam  vjernik, Bog je ljubav, a ovi ljudi žele samo da slobodno vole i budu voljeni, bez straha za vlastiti život.

 

-Dozvolite da primijetimo da u svom dosadašnjem radu niste pružali takvu podršku?

To se samo na prvi pogled čini, duboko suosjećam sa svim diskriminiranim osobama. Naime i ja sam dobar dio svog života proveo u ormaru. Sigurno se sjećate da sam svoju vezu sa Danijelom morao tajiti. Našu vezu također mnogi nisu odobravali, menadžeri ponajviše, ali iskusio sam na vlastitoj koži što znači biti neslobodan i ne moći javno pokazati svoju ljubav.

U svojim pjesmama sam višekratno progovarao o temama koje se tiču diskriminacije, čak sam čuo da se LGBT populacija pronašla u nekim mojim stihovima…

 

 -Zaista? Možete nam malo pojasniti o kojim se pjesmama radi?

Evo, na primjer,  “Geni kameni” propituje prijepore oko teorija da li se gej osobom rađa ili postaje, iako se iz pjesme može iščitati da je homoseksualnost genetski uvjetovana, to nije moj osobni stav, smatram da svatko ima pravo na izbor.

Pjesma “Stari se” govori o ageismu i kultu mladosti koji, kako čujem, vlada među određenim dijelovima gej populacije. Sve osobe, bez obzira na svoje godine, imaju pravo na ljubav. “Ne varaj me” se također naslanja na tu tematiku. Čujem da je gej zajednica u Hrvatskoj nekako mala i da se često događaju hm, kako da se izrazim “prevare”. Kako i sam stih kaže “ne varaj me sa golubom u rukama, sloboda je stvorena u mukama”, gej osobe su se teško izborile za svoja prava i trebaju biti ujedinjene i ne dozvoliti da se lako udalje jedne/i od drugih. “Prijatelji” i “Moj Ivane” također govore o pravim vrijednostima, podršci i zajedništvu koje nam je svima potrebno.

 

–U pravu ste, kada se dublje iščitaju vaše pjesme i tu se mogu naći naznake vaše otvorenosti i promišljanja tema koje se vežu uz ljudska prava i poštovanje različitosti?

Drago mi je da ste to uočili, primjerice u pjesmi “Vjetar s Dinare” tematizira se i pitanje razvoda, jednoroditeljskih obitelji, “brata koji je već veliki a nije se oženio” i sl.  “Sude mi” je prilično eksplicitna u stihu “sude mi zato što volim svoje, volim najviše”, a danas na Rivi smo vidjeli kako je kada vam sude kamenjem i bocama. “Neću izdat ja” je pak pjesma posvećena ljubavi prema Bogu, mržnja je izdaja Boga, i tome sam nažalost danas svjedočio.

 

– U nekim pjesama kao da ste predvidjeli današnja događanja?

Nažalost, točno tako. U pjesmi , “E moj narode” je stih  “vražje sile se trude da nas ne bude”, a to sam upravo doživio na Rivi. Čak me plaši koliko sam bio precizan vezano uz rutu gay povorke, u pjesmi “Iza devet sela” kažem “nemoj ići lijevo na križanju staze, tu ne ide nitko, svi se zvijeri paze”. Upravo se to dogodilo na izlasku povorke koja je iz Marmontove skrenula lijevo prema Rivi, ravno u ralje mržnje. Da smo skrenuli desno, možda nas ne bi toliko prezreli.

 

 -Kako nakon svega komentirate ove povike mržnje koji su eto bili upućeni i vama?

Jako sam tužan i razočaran, takvo što nisam očekivao od svog Splita. Split je katolički grad, mržnja ne dolazi od Boga. Ne znam što je bilo tim ljudima, ne znam kako su mogli pozivati na ubojstvo? U svakom slučaju osuđujem takve povike i mržnju, ali nadam se da će ti ljudi preispitati svoje postupke i zapitati se što za njih znači vjera i ljubav.

 

-Da li imate neku poruku za sve LGBT osobe i podržavatelje/ice nakon ovih događanja?

Poručujem da sam uz njih, tradicija prajda u Splitu i Dalmaciji se treba nastaviti. Ljubav sve pobjeđuje. Ukoliko policija i Grad Split ne daju podršku i garanciju da će splitski prajd 2012. proći bez problema, pozivam sve LGBT osobe iz Dalmacije, Zagore, Like i ostalih krajeva Hrvatske da 2012. dođu  u Čavoglave!

 

Osim Marka Perkovića Thompsona, podršku prajdu su dali, također u 2D izdanju i pjevačica Severina i splitski gradonačelnik Željko Kerum.

Gradonačelnik nije bio raspoložen za komentare, naime iz protokola su ga krivo informirali da će trebati prerezati vrpcu na početku prvog splitskog prajda. Vrpce nije bilo, a on je, nažalost cijelu povorku proveo sa škaricama u rukama te nije mogao nositi transparente ili aktivnije sudjelovati u povorci. Što ga je vrlo rastužilo, tako da je cijelo vrijeme bio prilično indisponiran.

Severina je bila pričljivija, naime, bilo joj je jako drago što će nastupiti sa Le Zborom i otpjevati pjesmu “Moja prva djevojka”. Zbog nemilih događaja i zbog straha za vlastitu sigurnost, Severina ipak nije nastupila (a Le Zbor jest op.a.), ali nada se da će u budućnosti biti još prilike za zajedničku suradnju.

Njeno sudjelovanje u povorci nije iznenadilo prisutne, jer je Severina ipak poznata kao društveno angažirana osoba i velika podržavateljica ljudskih prava i svih obespravljenih i diskriminiranih…Čak među gej populacijom slovi kao stanovita ikona.

No, ipak nije htjela previše komentirati događanja u svom rodnom Splitu, rekavši da prije svega “ona samo pjeva”. Jedino je off the record izjavila da se iz solidarnosti neće udati sve dok i istospolni parovi ne budu imali ista prava kao i heteroseksualni, pa i pravo na brak.

Eto, nadamo se da će i na idućem splitskom prajdu (ili čavoglavskom) biti što više podržavatelja i LGBT osoba i da će i Split 2013. zajedno sa ostatkom Hrvatske sretno ući u Europu!

 

Disclaimer: Uredništvo Libele se ograđuje od eventualnih ne/točnosti i ne/logičnosti kod prikupljanja izjava intervjuiranih sudionika/ca splitskog prajda. Naša reporterka je imala težak i zahtjevan zadatak, a od dima, vatre i buke moguće da je neke izjave reinterpretirala:)

“Babi nije mjesto za govornicom!”

Posted on by sdadmin

Povodom obljetnice smrti Mare Matočec 8. svibnja na HRT-u prikazan je dokumentarni film o njezinom djelovanju i životu.

Mara Matočec bila je pjesnikinja i dramatičarka te prva hrvatska političarka. Rođena je 9. rujna u Đelekovcu pokraj Koprivnice, gdje je završila četiri razreda osnovne. Zbog neimaštine nije mogla nastaviti školovanje. Udala se u dobi od 16 godina, ali je već rano ostala bez supruga koji je nestao za vrijeme Prvog svjetskog rata. Nakon njegove smrti Mara Matočec počinje pisati pjesme, prvo o suprugu i obitelji, a kasnije sve više socijalne i društveno angažirane pjesme. Uključuje se i u Hrvatsku pučku seljačku stranku gdje će postati članica Glavnog odbora stranke. Prvi je puta javno istupila na skupu Seljačke stranke 1921. u Koprivnici pred trideset tisuća ljudi gdje je progovorila o potrebi ravnopravnosti žena i pravu glasa. Na skupu ju je Tomo Jalžabetić pokušao diskvalificirati riječima “Babi nije mjesto za govornicom”, ali Stjepan Radić je stao  u njezinu obranu. Sredinom 20-tih godina Mara Matočec seli u Koriju pored Virovitice gdje postaje vrlo aktivna u lokalnoj zajednici i djeluje na kulturnom i političkom aktiviranju žena. Iako je bila aktivna među seljačkim stanovništvom i uspješno komunicirala sa seljačkim ženama, s građanskim ženama nije uspjela naći zajednički jezik, osim s Marijom Jurić Zagorkom koju upoznaje 1935. godine. Prijateljstvo sa Zagorkom donijelo joj je mogućnost objavljivanja svojih radova u svim njezinim časopisima poput Ženskog lista, Novog ženskog lista i Ženskog svijeta. Nakon 1935. širi svoje djelovanje izvan Korije i puno putuje po Hrvatskoj. Promiče bolju zdravstvenu skrb za djecu i zalaže se za opismenjavanje žena i pravo glasa žena. Godine 1939. otvara Skupštinu ženske organizacije Seljačke sloge. Također djeluje u Klubu ABC – društvu prosvjetnih radnika za rješavanje kulturnih problema u sekciji pokreta za pismenost.

Mara Matočec bila je cijelog života vezana uz ideologiju braće Radić. Kada se Stjepan Radić učlanio u Seljačku internacionalu u Moskvi iz prosvjeda napušta politiku. Nakratko se vraća nakon atentata u Srpskoj narodnoj skupštini, ali se početkom Drugog svjetskog rata zauvijek povlači iz politike. Odbija djelovati i u ustaškom i u partizanskom pokretu. Nakon povlačenja iz politike nastavlja pisati pjesme, ali ih ne objavljuje, osim jednom iznimno u imigrantskom kanadskom listu. Mara Matočec umrla je 8. svibnja 1967. Njezinu smrt nisu objavile nijedne hrvatske novine.

Iako je Mara Matočec relativno nepoznata široj javnosti zanimljivo je da privukla pažnju Vlatka Smiljanića, petnaestogodišnjaka iz Korije koji je napisao biografiju Mare Matočec na 150 stranica i koji se u dokumentarnom filmu pojavljuje kao jedan od sugovornika.

Lezbijka i oporbena aktivistkinja: najgora kombinacija u Siriji

Posted on by sdadmin

Aminu Arraf, 35-godišnju sirijsku blogericu, otela su u ponedjeljak tri agenta u Damasku dok je bila u pratnji prijatelja. Njezin grijeh? Osim što je protivnica režima diktatora Bashara al Asada, ona je izašla iz ormara (javno se deklarirala) i javno se predstavila kao lezbijka.

U Siriji je sve teže. Zbog djelovanja vojske u sjevernom gradu Jsir al Shughouru, više od tisuću i pol Sirijaca (prema podacima UNHCR-a) izbjeglo je u Tursku u posljednjih 48 sati čije su granice, kako je izjavio turski premijer Recep Tayyip Erdogan, ‘otvorene za one koji se bore za demokraciju’.

Je li jučer, kada je primao akreditive novog sirijskog veleposlanika pri Svetoj Stolici, Hussan Edin Aala, i kada mu je kazao da su demokratske i istinske reforme na političkom, ekonomskom i javnom području života Sirije ‘očite i žurne’, odnosno, da je potrebno da se one dogode u klimi koja neće biti netolerantna, nasilna i diskriminatorska, već tako da će se poštivati legitimna ljudska i građanska prava uvijek imajući u obzir težnje sudionika civilnog društva, papa Benedikt XVI. u mislima imao i one koje tajna služba diktatora Al Asada otima i muči?

Po svemu sudeći, da, budući da je vatikanska diplomacija izvrsno informirana i druga po snažnosti na svijetu.
Jedna od njih, utjecajna blogerica Amina Arraf (35), ima u sebi najtežu kombinaciju identiteta jer je Arapkinja, disidentkinja, ali i lezbijka, oteta je u prisutnosti prijatelja u ponedjeljak u rano jutro na ulicama Damaska. Odvela su je tri čovjeka i ugurala u vozilo režimske tajne službe.

Vijest je prostrujala internetom pod naslovom ‘A Gay Girl in Damascus’ koju je poslala njezina rođakinja. I to na istome blogu na kojem je Amina ispričala, vrlo originalno i iskreno, što znači danas u Siriji biti disidentom i lezbijkom. Represija je trostruka: ubijenih ima oko tisuću, a nju se kažnjava jer je žena, jer ne voli diktaturu i jer ima ‘pogrešnu’ spolnu orijentaciju.
Svjedok koji je bio s Aminom kaže da se jako i hrabro borila, da je jednoga agenta udarila, ali da su je nadvladali. Uspjela je izgovoriti samo: ‘Javi mome tati!’

Režim se brani tako što je pustio verziju da je identitet blogerice lažan, da je to još jedan manevar neprijatelja Sirije, da slika koja cirkulira internetom nije njezina i da je sve oko njezina bloga iskonstruirana propaganda islamista.
Aminin glas je postao vidljiv i snažan kada je u ožujku počela, vrlo hrabro i otvoreno, kritizirati nasilje policije i vojske. Okupila je na tisuće sljedbenika bloga. Tribina je postala otvoreno mjesto obrane slobode seksualnog odnosno rodnog identiteta gdje se žestoko branila politička i vjerska sloboda.

Amina je tako postala simbol za više od 10.000 tisuća uhićenih u diktaturi otkad su počeli prosvjedi, vrlo krvavi. U posljednjem postu od nedjelje, Amina se otvoreno obratila Basharu al Asadu i njegovim pristašama i napisala: ‘Moraju otići. Vrlo skoro. Ne možemo to više trpjeti. To je jedino što mi je preostalo kazati.’ Bila je to kap koja je prelila času. Oteli su je. U nekom vlažnom podrumu sada je muče jer je ‘loša Arapkinja’, jer ne voli diktaturu, jer ljubi ženu i osobe istoga spola.

Peticiju za oslobađanje Amine Arraf možete potpisati ovdje.

Posebne pravobraniteljice postaju zamjenice Pučkog pravobranitelja

Posted on by sdadmin

Prijedlogom zakona o pučkom pravobranitelju koji je Vlada sa sjednice u četvrtak uputila u saborsku proceduru predviđa se “spajanje stručnih i administrativnih kapaciteta postojećih, specijaliziranih pravobranitelja za djecu, ravnopravnost spolova i osoba s invaliditetom s onim pučkog pravobranitelja”.

Objavljivanjem prijedloga javnost konačno dobiva uvid u rješenja o kojima će se zasigurno još mnogo raspravljati.

Pučki pravobranitelj tako bi, prema prijedlogu, imao pet zamjenika – za zaštitu i promicanje temeljnih ljudskih prava, prava djece, ravnopravnosti spolova, prava osoba s invaliditetom i starijih osoba.

Predviđeno je i spajanje ustanove Centra za ljudska prava s Uredom pučkog pravobranitelja te osnivanje Savjeta za ljudska prava pučkog pravobranitelja kao savjetodavnog tijela koje razmatra i predlaže strateške smjernice u području promicanja ljudskih prava.

To bi tijelo, također, imalo zadaću osiguranja kontinuirane suradnje u području ljudskih prava između pučkog pravobranitelja, civilnog društva, akademske zajednice i medija, naglasila je državna tajnica u Ministarstvu pravosuđa Barica Novosel.

Dodala je kako se zakonom želi unaprijediti sustav zaštite temeljnih prava građana s obzirom na promjene Ustava iz 2010., kojima je pučki pravobranitelj izričito definiran kao samostalna i neovisna institucija.

U obrazloženju Nacrta najavljuje se “proaktivnu” ulogu ureda pučkog pravobranitelja, koja uključuje i istraživačko-analitičke aktivnosti te obrazovanje i informiranje javnosti. Predviđene su i proceduralne odredbe o načinu postupanja s pritužbama građanki i građana.

Predsjednica Vlade naglasila je kako su netočne tvrdnje koje se iznose u javnosti, da se postojećim zakonskim prijedlogom ukidaju specijalizirani pravobranitelji za djecu, žene i invalide. “Ne ukidaju se, oni zadržavaju svoj identitet u, čini mi se, kvalitetnijoj, tješnjoj suradnji s pučkim pravobraniteljem”, rekla je Kosor i dodala kako će se zajedničkim radom dobiti nova sinergija koja će stvoriti još bolji učinak, a posebno je pritom istaknula novinu – zamjenika pučkog pravobranitelja za zaštitu starijih osoba.

Unatoč isticanju neovisnosti, za izbor pučkog pravobranitelja u Saboru se predviđa samo većinu svih zastupnika, što ga ne oslobađa ovisnosti o političkoj grupaciji koja u tom trenutku ima parlamentarnu većinu. Ista je većina predviđena i za razrješenje pučkog pravobranitelja, uz prethodno pribavljeno zajedničko mišljenje Odbora za ljudska prava te Odbora za Ustav, poslovnik i politički sustav.

Zamjenike/zamjenice pravobranitelja ili pravobraniteljice Sabor bi također birao većinom svih zastupnika, na prijedlog pravobranitelja, a njegovim/njenim smjenjivanjem ili razrješenjem bili bi razriješeni i zamjenici.

 

Kako saznajemo, u Uredu pravobraniteljice za ravnopravnost spolova do sljedećeg tjedna neće davati komentare na nacrt zakona obzirom na prezauzetost poslom koji obavljaju vezano uz sutrašnju Povorku ponosa u Splitu te izvješće Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova koje se nalazi na dnevnom redu Sabora. Zanimljivi obrat u cijeloj priči je činjenica da je i sam Pučki pravobranitelji u uvodu saborskog izlaganja povodom podnošenja svog izvješća rekao da nije zadovoljan idejom o pripajanju posebnih Pravobraniteljstava. Inače, sva su posebna pravobraniteljstva ranije već rekla da načelno ne smatraju ukidanje posebnih pravobraniteljstava dobrom idejom. Uz njih tome se protive CESI i Ženska mreža Hrvatske te niz udruga osoba s invaliditetom. (T.B., Libela)

Ženska solidarnost

Posted on by sdadmin

Jedna od omiljenih parafraza Hobbesove rečenice “Čovjek je čovjeku vuk” glasi “Žena je ženi vučica”. Naročito je popularna u politici, a posebice za vrijeme izbora. Pitanje ženske solidarnosti, sestrinstva, podrške, često se izvlači baš na pitanju izbora, jer onda žene, navodno, ne glasuju za žene. Zahvaljujući marljivosti dijela HDZ-ovih zastupnica i dužnosnica ovo pitanje se ponavlja na svakom okruglom stolu koji je u zadnjih godinu dana organiziran u glavnom gradu. Tako da nije bilo veliko iznenađenje kada se pitanje podrške žena ženama opet povuklo i na predstavljanju kampanje za povećanje sudjelovanja žena u predstojećim izborima. Ovoga puta sada već klasični epski ispad imala je zastupnica Sumrak koja je zavapila za više ženske podrške našoj premijerki i predsjednici HDZ-a Jadranki Kosor koja tako snažno i ustrajno podržava žene, ženska pitanja i žensko sudjelovanje u politici (što se posebno ogleda u činjenici da u Vladi ima točno jednu ministricu op.a.). Uz taj vapaj obrecnula se i na medije koji se više bave premijerkinim broševima nego njenim politikama (iako bi netko zločest mogao reći da to možda Premijerki ide i u prilog, obzirom da su joj broševi puno bolji od politike koje provodi op.a.), no po tom pitanju se mogu složiti sa zastupnicom Sumrak. Kojekakvi seksizmi koji se upućuju na Kosoričin račun iz raznih medija uistinu su krajnje iritantni. No pomalo je već i iritantno slušati kako činjenica što ne hvalite premijerku koja je usput i žena (majka i kraljica op.a.) ukazuje na ozbiljan nedostatak ženske podrške i solidarnosti. A ta je priča iritantna jer izvrće pojam ženske solidarnosti i strahovito otežava posao onima koji pokušavaju istu tu solidarnost promovirati svojim djelima, a ne epskim ispadima.

 

Dakle, što to je ženska solidarnost. Solidarnost po definiciji znači pripravnost na pomoć članovima vlastite ili druge zajednice, kada osjećaš ljudsku dužnost i obvezu da pomogneš drugoj osobi jednostavno zato što je čovjek, u našem specifičnom slučaju žena. No zašto imamo problem sa shvaćanjem tog jednostavnog načela u politici. U tumačenju kakvo se silom trude trenutno prezentirati pojedine žene iz HDZ-a, solidarnost znači apsolutnu podršku, izostanak kritike i što je vjerojatno ključno, glasovanje za ženu konkretno utjelovljenu u liku i djelu naše Premijerke. Problem je naravno u tome što to nije solidarnost nego poslušnost. Ženska solidarnost u politici se ne očituje u tome da će sutra sve žene zaokružiti Jadranku Kosor na glasačkom listiću niti da će joj pjevati hvalospjeve. Solidarnost se očituje u tome da druga žena, političarka ili biračica, neće pristati razgovarati o premijerkinim broševima, šeširima i torbama. Da će osuditi seksističke komentare. Da će njena kritika biti lišena seksističkih aluzija i komentara. Da će nastojati da njezina stranka ili okolina bude korektna prema ženama drugih/drugačijih političkih opcija. Da će razmišljajući o svom političkom izboru dati jednake šanse ideološki srodnim kandidatima neovisno o spolu. Da nikada neće pomisliti “nisu žene za politiku”.  

Kao što žene s desnice nisu pohrlile na izbore da glasuju za Vesnu Pusić na prošlim predsjedničkim izborima, tako neće niti žene ljevice pohrliti zaokružiti Jadranku Kosor. I naravno da neće. Vrijednosno se radi o posve različitim pozicijama. Iako postoje neki interesi zajednički svim ženama i neka temeljna ženska prava koja će sigurno zastupati žene svih političkih opcija (veće sudjelovanje žena u politici ili pravo na život bez nasilja sigurno su neka od njih), postoje i (ženske) teme oko kojih će žene s različitih pozicija imati posve oprečna mišljenja. I neće žene glasovati za one koje zastupaju njima neprihvatljive i oprečne stavove samo zato što su žene. I to je normalno i u redu i ne narušava tu mitsku žensku solidarnost. Obzirom da je ideja o vučicama tako široko rasprostranjena u našem društvu, za početak bi upravo u ime ženske solidarnosti trebalo prestati izvrtati priču i tumačiti nešto što nije, jer to ne samo da ne koristi Jadranki Kosor, već ne koristi niti jednoj ženi koja je ili će tek biti na političkoj funkciji.

Predstavljena knjiga Davida Cartera: ‘Stonewall – Pobuna koja je rasplamsala gej revoluciju’

Posted on by sdadmin

Kažu da je noć sa 27. na 28. lipnja 1969. bila jedna od onih vrućih ljetnih noći kad obično počinju pobune i revolucije. Ekipa od 200-tinjak pedera, lezbi i trandži u njujorškom gej klubu Stonewall Inn dobro se zabavljala i partijala do otprilike 1.30 kad je policija odlučila napraviti raciju i upasti u klub. Svjedoci tvrde da se stvar odigrala tako naglo, da su gotovo svi ostali zatečeni. Nakon što je policija objavila da oni preuzimaju kontrolu, glazba je utihnula i počelo je postrojavanje i provjera dokumenata. Oni koji bi bili pušteni na slobodu uglavnom su odlazili na ulicu i ostajali pred klubom gledati što će se dogoditi s ostalima. U masi koja je lagano rasla počinjale su kružiti glasine o tome da policija maltretira i tuče one koji su ostali unutra. Istovremeno dok je nezadovoljstvo raslo, policija je svoje sumnjivce počela izvoditi vani i ukrcavati u policijske marice. Iako je do tada sve bilo relativno mirno, iskru pobune zapalila je jedna nepokorna lezba koja se nije dala uvući u policijski kombi. U natezanju s policijom dobila je pendrekom po glavi i zavapila za pomoć, a ljutiti gledatelji krenuli su na policajce. Pobuna koja se iz Stonewall Inna prelila na ulicu Christopher ubrzo je postala nasilna i prerasla u pravi mali ustanak koji se kasnije transformirao u opsežnu borbu za prava gej populacije. Ukratko, ono što se te noći dogodilo u Stonewallu smatra se početkom gej revolucije i svake godine obilježava Gay Pride povorkama po cijelom svijetu. 

 

U povodu desete godišnjice prvog zagrebačkog Pridea u utorak je u Booksi predavljena knjiga Davida Cartera ‘Stonewall – Pobuna koja je rasplamsala gej revoluciju’ koja donosi bogato dokumentirani prikaz spomenutih događaja. Autor knjige je američki istraživač, LGBT historičar i pisac koji je studirao na više američkih sveučilišta i na pariškoj Sorbonni, a sredinom sedamdesetih uključio se i u gej aktivizam. Hrvatski prijevod knjige je prvo izdanje Zagreb Pridea uopće, a po originalnom književnom predlošku prošle je godine snimljen i dokumentarac Stonewall Uprising .

 

Knjigu su zagrebačkoj publici predstavili Franko Dota (Zagreb Pride), Tvrtko Jakovina (Odsjek za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu) i Tomislav Pletenac (Odsjek za etnologiju i kulturnu antropologiju Filozofskog fakulteta u Zagrebu).

 

Urednik izdanja i LGBT historičar Franko Dota rekao  je da je autor proveo impresivnih 10 godina proučavajući razne izvore informacija i za to vrijeme prikupio skupio stotine iskaza, tračeva (posebno o tadašnjem direktoru FBI-a J. E. Hooveru) i novinskih isječaka. Sve je to složeno u svojevrsni triler koji prikazuje živote, brige, emocije i snove ljudi koji su tamo bili, a da istovremeno nijedan od tih događaja nije fabriciran već jasno dokumentiran, napominje Dota. Laičkoj čitateljskoj publici vjerojatno će najvrjednija biti činjenica da knjiga jasno i detaljno odgovara na  pitanje ‘zbog čega se zapravo održavaju Gay Pride povorke’.

 

Na jedno drugo pitanje, ono o političkom i društvenom kontekstu u kojem se dogodio sukob kod Stonewalla pokušao je odgovoriti povjesničar Tvrtko Jakovina. Šezdesete godine prošlog stoljeća – za SAD su bile godine duboke krize koju je dodatno ubrzao dugotrajni i mučni Vijetnamski rat, podsjeća Jakovina. Deset godina ranije slika SAD-a bila je krajnje idealizirana. Bijeli, oženjeni anglosaksonski muškarci proživljavali su svoje najbolje desetljeće, dok su u isto vrijeme ostale grupe imale velikih problema. Žene su 1950-ih vraćene na frustrirajući položaj kućanice iako su u Drugom svjetskom ratu bile zapošljavane i imale određenu samostalnost. Indijanci i Chicanosi doživljavali su duboke frustracije zbog svojeg podređenog položaja. Crnci su imali posebno velikih problema jer su njihova zakonom garantirana prava u praksi često bila gažena na brutalan način. Jedna od takvih nezadovoljnih skupina bila je i gej populacija koja se, iako ne na samom početku, ipak priključila valu prosvjeda. Sve što se tada događalo u Americi, nezadovoljstvo, reakcija i radikalizacija društva nakon ubojstava Kennedyjevih i Martina L. Kinga vodilo je prema promjenama koje su buknule krajem šezdesetih. Procesi koji su se zbivali oko Stonewalla nama su i danas su još uvijek aktualni i bliski, tvrdi Jakovina, jer se u Hrvatskoj zadnjih godina također događaju bitne promjene i potresi.

 

Velika količina energije, kao i pomak od dotadašnjeg ustaljenog mišljenja najvrjednije su ostavštine Stonewalla, nadovezao se Tomislav Pletenac. Opisao je primjer šefa policije Seymoura Pinea koji je prije 40 godina vodio raciju u Stonewall Innu i u trenutku kad je iz zapovjednika postao zarobljenik doživio potpunu nemoć i strah pred iznenadnim raspadom svog dotadašnjeg sustava vrijednosti. Upravo činjenica da je autor knjige svojim je pristupom uspio izvući aktere događaja i sam čin na vidjelo, i to na način koji nas podsjeća da smo svi mi dionici poruke Stonewalla, glavna je kvaliteta knjige, zaključio je Pletenac.

 

Uz priču o Stonewallu vezan je i svojevrsni kuriozitet. Na predstavljanju prvog izdanja knjige 2006. godine uz Cartera se pojavio i ranije spomenuti šef policije Seymour Pine. Isti čovjek koji je 1969. pokušavao ugušiti početak gej revolucije, nakon četiri desetljeća ispričao se za svoja djela i izjavio kako mu je sada drago da su događaji završili upravo ovako kako jesu.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org