sdadmin

Je li država kriva za brutalna ubojstva žena?

Posted on by sdadmin

‘Sve dok on misli da je to prolazno, tada nije toliko opasan za nju. Ubojstvo se događa onog trenutka kada on shvati da ga žena napušta’, pojasnila je Neva Tölle. Upravo je razvod bio okidač zbog kojeg je Josip Štajdohar ubio svoju suprugu Nikolinu u Glini. Nakon dvogodišnjeg zlostavljanja Nikolina je s djecom 2009. godine smještena u sigurnu kuću. Tada je podnijela zahtjev za razvod braka koji je nedavno i okončan, a u srpnju je napustila sigurnu kuću nadajući se novom životu za sebe i svoja dva sina. Prekid veze potaknuo je i Marka Dukića da ubije svoju bivšu djevojku Marinu Palavru i njezina brata Marina u Benkovcu prije tjedan dana.

Tko je kriv? Nitko!

No ova dva tragična zločina povezuje još jedna stvar: policija je u oba slučaja znala da zlostavljač nešto smjera. Marina je benkovačkoj policiji dan prije ubojstva prijavila da joj je bivši dečko prijetio, dok je majka ubojice iz Gline večer prije zločina otkrila policiji da joj je sin rekao da namjerava ubiti bivšu suprugu i sebe. Zločini nisu spriječeni. U Benkovcu je interna istraga pokazala da je postupanje policije bilo u redu. Interna istraga trenutno se odvija i u Glini. Uopće ne sumnjamo u njezin ishod.

‘Niti jedan predstavnik institucije ne vjeruje izjavi žene kada ona kaže da se boji nasilnika i da misli da će je ubiti. Oni joj ne poklanjaju povjerenje, kažu – ma, on je to samo rekao’, ističe Tölle i pojašnjava da postoji razrađena strategija za prepoznavanje faktora rizika, no da policija ne koristi te komponente u svom radu.

Začarani krug

U cijelom tom začaranom krugu pranja ruku od odgovornosti za zločin su, osim policije, sudstvo i socijalna skrb. Iako su predmeti obiteljskog nasilja ‘žurni’ prema zakonu i moraju ići u pravosudni proces odmah nakon što policija podigne prijavu protiv nasilnika, upravo da bi se žrtve nasilja zaštitile od novih trauma, u slučaju obitelji Štajdohar iz Gline to se nije dogodilo.

‘U toj obitelji policija je postupala 2008. i 2009. godine. Protiv njega je početkom ove godine podnesena kaznena prijava zbog nasilja u obitelji te dvije kaznene prijave zbog zlostavljanja, tj. zapuštanja i zanemarivanja djece’, rekla je za tportal Iva Hranitelj, glasnogovornica PU sisačko-moslavačke, te potvrdila da je u tijeku interna istraga MUP-a o postupanju policije. Početkom godine prijava je s policije poslana na sisački Općinski sud. Tražena je kazna od godine dana zatvora. No suđenje Štajdoharu, koji je, osim za obiteljsko nasilje, prijavljivan i za nezakonito držanje oružja, krađe i prijetnje, nije započinjalo.

Neva Tölle kaže da je pokojna Nikolina Štajdohar trebala tražiti zabranu pristupa za bivšeg supruga. ‘Zabranu pristupa može tražiti odvjetnički tim iz skloništa u kojem je žena bila ili pak žena mora tražiti da policija u njeno ime zatraži tu mjeru’, pojasnila je Tölle.

Da Nikolina Štajdohar nije tražila zabranu pristupa, potvrdio je za tportal i ravnatelj Centra za socijalnu skrb u Glini Stjepan Klarić. Zločin u Glini dogodio samo 40 minuta nakon što je ubojica napustio Centar za socijalnu skrb s bivšom suprugom i sinovima.

Ubojica je, prema odluci suda, imao pravo jednom tjedno viđati djecu, i to u pratnji nadležne osobe. Klarić kaže da je Nikolina nazvala to jutro i rekla da se dogovorila s bivšim suprugom o susretu. Djeca su neko vrijeme provela u razgovoru s psihologinjom, dok je Nikolina bila na razgovoru sa socijalnom radnicom. Iako dogovoreni susret oca i djece u Centru za socijalnu skrb traje dva sata, bivši supružnici su tražili da odu ranije da bi odveli djecu na sladoled i kupili im tenisice.

‘Bio je to  jedan u nizu susreta nakon razvoda i protekao je normalno, ništa nije ukazivalo da postoji bilo kakav konflikt’, rekao je Klarić i pojasnio da susret počinje onog trenutka kada stranke uđu u zgradu Centra i prestaje kada izađu. Zločin se dogodio 400 metara od zgrade, stoga ispada da socijalna služba nema veze s tim?!

‘Netko mora odgovarati za smrt tih žena i, dok se to ne dogodi, zločina će biti sve više. U 90 posto slučajeva kazne su minimalne ili čak ispod toga. Počinitelj nasilja zna da ga zakon neće oštro sankcionirati. Policija, centri za socijalnu skrb i liječnici znaju da – kada krene interna istraga – nitko neće biti odgovoran’, rekla je Tölle.

‘Prava biološkog oca kod nas su iznad psihofizičke sigurnosti majke i djeteta, što je nedopustivo’, istaknula je voditeljica Autonomne ženske kuće Zagreb. Kaže da to dokazuju procesi mirenja na sudu ili pak ‘seanse’ u centrima za socijalnu skrb, na koje moraju dolaziti evidentirani obiteljski nasilnici zajedno sa suprugom i djecom. Iako je Josip Štajdohar, koji je pred očima svoje djece u srijedu u centru Gline ubio bivšu suprugu, prijavljen zbog obiteljskog nasilja nad suprugom i oba svoja sina, suđenje mu ni nakon pola godine nije započelo, a sudskom odlukom imao je pravo jednom tjedno viđati djecu.

Kada kažu da se boje, treba im vjerovati

‘Kada bismo imali samo malo više razumijevanja za probleme s kojima žive zlostavljane žene i kada bismo vjerovali da se zaista boje za svoj i živote svoje djece, broj ubijenih žena bio bi puno manji. Takvim očevima ne treba odobravati kontakte s djecom. Oni moraju shvatiti da njihovo ponašanje nije prihvatljivo te da, ako su nasilni, ne mogu viđati djecu. Slučaj iz Gline pokazuje da je majka svakog tjedna dovodila djecu na susrete s ocem i izlagala se opasnosti’, kaže Tölle.

Česti susreti s nasilnikom u sudnici i centrima za socijalnu skrb ne pomažu žrtvi da se oslobodi straha. ‘Tim ženama je potrebno  omogućiti svjedočenje videolinkom, jer se one boje davati iskaz dok im nasilnik dašće za vratom u sudnici’, rekla je Tölle za tportal.

Ona vodi istu bitku već 20 godina, otkada je osnovana Ženska kuća. Iako se, prema njezinim riječima, ne može utvrditi povećava li se nasilje nad ženama, jer je pitanje znači li više prijava automatski više zločina ili su žene postale osvještenije i češće prijavljuju nasilnike. No bez obzira na broj zločina, Autonomna ženska kuća uvijek je puna. Čak 300-tinjak žena mjesečno okrene njihov broj. One su, kako kaže Tölle, sretnice, jer barem dobiju informacije da mogu odbiti susrete s nasilnikom na sudu ili u centru za socijalnu skrb. Ostale ni ne znaju da imaju to pravo.

Žene su prve žrtve krize: kad je gusto, one drže tri kantuna

Posted on by sdadmin

Žene su prve žrtve i ove krize u Hrvatskoj, iako su zadnje na listi krivaca, ne zato što bi bile toliko bolje, plemenitije i mudrije od muškaraca, nego već i zato što ih je razmjerno malo na pozicijama gdje se odlučuje.

Jadranka Kosor i neuništiva Marina Matulović Dropulić su iznimke koje potvrđuju pravilo. Uostalom, Jadranka Kosor, prije dolaska na čelo Hrvatske demokratske zajednice a time i Vlade, nije u rukama držala konce odlučivanja, iako je bila odgovorna za jedan od specifičnih generatora krize: proizvodnju i prikrivanje lažnih branitelja kao budžetskih pijavica, po istom ključu i obrascu koji smo vidjeli s lažnim borcima NOR, a prije toga s lažnim soluncima – što pokazuje da nije posrijedi ideologija, nego lopovska i prevarantska crta u mentalitetu zasvjedočena kroz dobro stoljeće.

Patrijarhalna prošlost

I na tom segmentu se potvrđuje da sadašnja kriza u Hrvatskoj, kao ni većina ranijih, nije samo kriza kupovne moći (dakle ekonomska), pa ni kriza određenog modela privređivanja (dakle društvenoekonomska), nego je to i kriza odnosa prema radu, modelu privređivanja, ekonomskom partneru i bračnom partneru – što je čini i krizom morala. Kriza morala izazvala je studentske buntove šezdesetih i sedamdesetih, u raznim političkim sustavima u Evropi, pa stoga ova kriza nije hrvatski patent.

Tužno je samo uočiti koliko i tu Hrvatska kaska za Evropom, kako nije kadra učiti na tuđim pogreškama niti primjenjivati tuđe recepte (osobito ako ugrožavaju dominaciju vodeće političke kaste, što nas približava, ali u negativnom smislu, Italiji, Španjolskoj, Portugalu i Grčkoj).

Među jasne pokazatelje da je posrijedi kriza morala uvršćuju se i rezultati istraživanja agencije GfK o percepciji idealne žene u Hrvatskoj, o čemu je u našem listu jučer pregledno izvijestila Kristina Turčin.

Iz njezina rezimea jasno proizlazi da je danas – za razliku od rezultata istovjetne ankete prije tri godine – najpoželjnija žena koja zarađuje, ali na nekom manje zahtjevnom radnom mjestu koje joj dozvoljava da sama brine o obitelji i djeci, te da “kućanica” (neuposlena žena koja se prvenstveno posvetila obitelji i djeci) kotira mnogo bolje nego 2007, dok je izgubio na privlačnosti tadašnji ideal: uspješna poslovna žena koja gradi karijeru, a o obitelji i djeci – ako ih uopće ima – brine uz pomoć supruga ili neke druge osobe.

Iako žene čine više od polovice populacije Republike Hrvatske, iako je njihova uloga poznata i nerijetko ključna – ta tema nije osobito zanimala naše čitatelje, barem ne one koji Jutarnjem listu pristupaju preko našeg portala, besplatno, ali sa spremnošću na kritiku.

Samo 16 komentara na Facebooku, te 207 preporuka, pokazuju da to nije ni izbliza toliko zanimljivo kao, na primjer, “Seksi Tina Katanić i društvo na Liscinoj reviji”, odnosno vijest da je beogradski Partizan nakon penala u Ligi prvaka (drugom prilikom možemo raspraviti tko preferira “žutilo” u novinama).

Očito, položaj žene u hrvatskom društvu i u hrvatskom imaginariju ne smatra se dovoljno važnim. Pa ni u segmentu populacije koji se služi Internetom.

To je podjednako znakovito kao i trend koji je proizašao iz ankete.

Koja jednostavno kaže: kad je gusto, kad je kriza, na ženu se navaljuje veći teret, a uskraćuju joj se ionako oskudne perspektive za osobnu promociju. U neku ruku se opetuje obrazac iz naše patrijarhalne prošlosti, po kojemu “žena drži tri kantuna kuće”, po kojemu je ona rmbačila od jutra do mraka i nakon njega, vukla vodu u vučijama, i imala pravo držati jezik za zubima i ostati nepismena (ne zaboravimo, žene u Hrvatskoj su pravo glasa stekle tek 1945, dakako poslije 9. svibnja).

U demokratskom kapitalizmu, ali u tadašnjoj “krizi države blagostanja”, Beck-Gernsheim je još 1976. skovala koncepciju “ženske profesionalnosti” koncentrirane u konkretnim djelatnostima na štetu apstraktnih, privilegirajući “logiku sadržaja” “logici karijere”. Prokop je tvrdila da je “ženski društveni karakter” ambivalentan, da žene padaju u “zamku sućuti” i da se mnoge ne usude boriti za svoja prava da ne bi naudile onima koje žele štititi. Bianchi je ženski rad – plaćen i neplaćen – označila kao “uslužni”.

Medijski mitovi

I u takozvanom socijalizmu žena je za emancipaciju morala raditi dvostruko više, jer su tri ugla kuće i dalje bila na njoj, a magisterij ili doktorat je obično stjecala spremajući se u pauzama, jer je i dalje, u “slobodno vrijeme”, kuhala, prala, glačala, redila, pazila na djecu i školske obaveze. Za porugu je išla u mirovinu pet godina ranije, dakle u dobi kada se više nije moglo govoriti ni o karijeri ni o zaštiti materinstva, ali joj je i to smanjivalo mirovinsku osnovicu. Dodatno, jer joj je i u startu bila umanjena zato što su žene za iste vrste poslova bile u prosjeku slabije plaćene.

Diskriminacija je, dakle, bila očita, ali statistički.

Diskriminacija se očitovala i iz distribucije odgovornosti: u temeljnom zdravstvu i u osnovnom školstvu žene su bile u većini, ali su bile u izrazitoj manjini među redovitim profesorima istih struka, dok su se u Akademiji brojale na prste. Zaboga, još pamtimo imena prve članice Akademije (Vanda Kochansky-Devidé) i prve liječnice među stotinama hrvatskih besmrtnika (Jela Krmpotić-Nemanić).

Dapače, masovni ulazak žena u neku struku bio je dobar znak da je ta struka izgubila društveni prestiž pa se muščad za nju ne otimaju više.

U tom pogledu, ako se što i promijenilo – nije se izmijenilo nabolje. Diskriminacija se i dalje očituje u podatku da su žene za iste poslove i dalje manje plaćene nego muškarci (što se opaža manje-više svugdje na Zapadu). Kao poruga služi podatak da poslodavci u raznim istraživanjima tvrde da su žene kvalitetniji radnici: savjesnije, organiziranije, predanije. Zaštita žena od noćnog rada i od prekovremenog rada bačena je na smetlište zajedno s “komunizmom”, što ženu-majku dodatno diskriminira: ne može dopustiti da poslodavac njome raspolaže kad hoće u 24 sata, pa i zbog toga teže dobivaju posao, teže ga zadržavaju, a i kad ga imaju – kaskaju u karijeri za uposlenicima bez roditeljskih obaveza.

S druge strane smo i mi u medijima pridonijeli mitu o ženi koja – da bi bila uspješna – mora istodobno biti i sjajna radnica, brižna mati, uzorna supruga (pa i privržena kći koja se stara o ostarjelim roditeljima), a sve to vrijeme mora biti fit, lijepa i uređena (za što treba dodatnog vremena, o novcu da ne govorimo).

Na pitanje: kako uspijevaš, kako stigneš, neka Rimljanka je ženi mog kolege s osmijehom odrezala: “Snifam!”. Ako je to ključ… Taj je mit maksimalno privlačne karijerne dame, ideološki obojen, u praksi teško održiv. “Zapravo neodrživ”, tvrdi mi ina kolegica: “Žene su premorene od tih imperativa i postupno od njih odustaju.”

Žene to nisu zakuhale

Je li onda logično da se žene u krizi radije okreću obitelji, jer veće zadovoljstvo nalaze unutar četiri zida vlastite kuće nego u svakodnevici neizvjesnih prestrojavanja unutar tvrtke u kojoj rade – kako tvrdi ista kolegica? Ili su zapravo ekonomski i inako prisiljene tako rezonirati, pa su još i izmanipulirane da racionaliziraju kako je to njihov izbor?

U Evropi je epoha poratne krize, zajedno s raslojavanjem višegeneracijske obitelji, natjerala ženu da se angažira (“žrtvuje”) u funkciji akumulacije radi socijalne promocije. U drugoj polovici pedesetih uslijedila je prva faza potrošaštva (“konzumerizma”) i puerocentrizma, s obitelji izoliranom, gdje je ženi opet pala u udio stožerna uloga održavanja jezgre (taj pritisak je razrješavan i rastućom krizom brakova).

Taj period eksplodirao je u krizi 1968, natjeravši obitelj, sučeljenu sa smanjenim upošljavanjem, poskupjelim uslugama i živežom, da opet bude izvor resursa (“unutrašnjih rezervi”, tko pamti).

Ta kriza ima ciklički karakter: u Hrvatskoj se opet, kao i u početku sedamdesetih i u ratnim devedesetima, obitelj poima kao “unutrašnja rezerva”, na uštrb žene. Čija križa plaćaju ono što nije ona zakuhala.

 

Javna akcija o transrodnosti i rodnoj ravnopravnosti u Čakovcu

Posted on by sdadmin

Udruga Zora u subotu 28.8.2010. na Trgu Republike Čakovec od 10-12 h organizira javnu akciju u sklopu projekta “Odbaci svoje predrasude”

Na akciji će volonteri/ke Udruge Zora distribuirati edukativno promotivne materijale te informirati posjetitelje o problematici i značenju pojmova transrodnosti, podjele uloga u društvu na muško/ženske, diskriminacije, rodno uvjetovanog nasilja i potrebi postizanja rodne ravnopravnosti.

Također, poticati će posjetitelje da osvijeste i napišu na papir svoje predrasude vezane uz navedene pojmove, bace u rodne kutije koje će biti postavljene na štandu, te ih se na simboličan način riješe.

Projektom “Odbaci svoje predrasude” mlade i javnost Međimurske županije želimo informirati o točnim značenjima pojmova transrodnosti i rodne ravnopravnosti u svrhu smanjivanja predrasuda i diskriminacije, jer se oni vrlo često tumače na krivi način.

Pojam roda uključuje naučena ponašanja o tipično muškim i tipično ženskim karakteristikama te očekivanjima kako bi se muškarci, a kako žene trebali ponašati, a uče se od obitelji, prijatelja, u religijskim i kulturnim institucijama, školama, na radnome mjestu, iz medija. Prema uvriježenim karakteristikama muškarci i žene etiketiraju se i stavljaju u tzv. rodne kutije, a ako od toga odskaču društvo ih odbacuje i diskriminira.

Transrodne osobe su sve one osobe koje se ne uklapaju u nametnute tradicionalne rodne uloge/kutije – pa možemo reći da svi ljudi na neki način imaju karakteristike oba roda, te su stoga transrodni, npr.: danas žene nose hlače, obavljaju važne političke funkcije, muškarci vode kućanstva, imaju mogućnost odlaska na porodiljni i sl.

Da bismo ostvarili ravnopravnost važno je da i muškarci i žene uživaju jednak status i imaju jednake uvjete i mogućnosti za realizaciju svih svojih potencijala.

Akcija je jedna od aktivnosti projekta “Odbaci svoje predrasude” financiranog iz programa Europske unije “Mladi na djelu”,koji nudi brojne mogućnosti mobilnosti i neformalnog učenja, promiče međukulturalni dijalog i otvoren je za sve mlade ljude, neovisno o njihovom obrazovanju ili društvenoj i kulturalnoj pripadnosti.

Pozivamo sve da se priključe ovoj akciji, te da zajedno odbacimo svoje predrasude!

Zbog Roma djecu upisuju u druge škole

Posted on by sdadmin

Roditelji: Ne želimo odvajanje djece u većinske romske razrede. U rujnu macinečku će školu pohađati 130 Hrvata te 320 Roma, od kojih čak 220 u nižim razredima.

– Ne želimo više čekati odgovor iz Ministarstva na pitanje mogu li biti zajedno u istom razredu. Netko se poigrava našom djecom. Kćer sam stoga u peti razred upisao u Nedelišću, a ne u Macincu, gdje pripada. I neka se samo pokuša pojaviti netko pametan i reći da to ne mogu! Nisam jedini, prema mojim informacijama, cijeli 4.d razred, desetero djece, tj. roditelja, postupilo je kao i mi – izjavio je jučer Željko Kofjač, roditelj iz međimurskog sela Macinca.

Podsjetimo, macinečka škola zbog obližnjeg naselja Parag pretežno je romska. Na jesen će je pohađati 320 Roma i 130 Hrvata. U nižim razredima omjer je još izraženiji, 220 je Roma, a 35 Hrvata. Ravnateljica Božena Dogša dosad je šačicu hrvatske djece grupirala u jedan miješani razred s Romima, koji su i u tom razredu često bili većina. Ostala dva ili tri odjeljenja bila bi čisto romska. No nakon ožujske presude Suda za ljudska prava u Strasbourgu, koji je odlučio da su čisti romski razredi u Macincu, Podturnu i Orehovici diskriminacija, javio se problem.

Ministarstvo šuti

Roditelji Hrvata ne žele da njihova djeca budu razasuta, u svakom odjeljenju dvoje ili troje, s više od dvadeset Roma. S druge strane, ravnateljica je zbog presude pod pritiskom Ministarstva – ne smije imati razrede u kojima su samo Romi, već bi Hrvate, koji su ovdje manjina, trebala porazmjestiti. Unatoč tome, Ministarstvu je opet predložila takvu podjelu, kojom su zadovoljni i mještani pa čak i Romi, koji su je nedavno podržali peticijom!

– Ništa još nije stiglo od Ministarstva. Ni suglasnost o broju razrednih odjeljenja, ni ljudska riječ možemo li tako podijeliti djecu. No takve suglasnosti dolaze potkraj kolovoza, nakon godišnjih, uskoro će valjda radni sastanci. Mi ostajemo pri svom mišljenju, da je pedagoški opravdano 10 ili 15 Hrvata ostaviti zajedno. Sve drugo bio bi pedagoški zločin – kaže B. Dogša.

Potvrđuje da je desetero djece Hrvata iz naselja Macinec, Hrašćan i Črečan na izlaznim vratima. Iako, tehnički, još nisu zatražili ispisnicu. Potvrdio nam je to i Ivica Paić, ravnatelj Osnovne škole Nedelišće.

– Osmero roditelja podnijelo je zahtjev da se upišu kod nas i odobreno im je. Još su jedni najavili. Bilo je dosad povremeno premještanja, ali ovo je prva značajna grupa koja nam je došla. Djecu možete upisati gdje želite ako zbog toga ne treba povećati broj zaposlenih ili odjeljenja. No i nama broj odjeljenja još mora potvrditi Ministarstvo – kaže Paić.

Jedan pak roditelj iz Macinca dijete je upisao u drugu obližnju školu, u Gornjem Mihaljevcu, a još se jedan raspituje, potvrđuje ravnateljica Karmen Sklepić.

Sami će plaćati prijevoz

Naravno, trošak prijevoza past će na leđa tih roditelja, a od petaša, u Macincu ostaje tek nekoliko Hrvata, koji si to ne mogu priuštiti – s 80 romskih petaša.

– Više je razloga za grupiranje malobrojnih Hrvata. Inače neće moći napredovati. Romska djeca uglavnom imaju loše predznanje. Nisu išla u vrtić, a u školu mnogi dođu a da ne znaju hrvatski jezik! I disciplina im je slabija – kaže B. Dogša.

U molbi za premještaj naveo sam da želimo bolje uvjete rada i školovanja za svoje dijete – dodaje Kofjač. Romi pak ne žele da Hrvati odu. Peticiju je potpisalo 450 mještana Paraga, kaže Vid Oršuš, predsjednik Mjesnog odbora. U njoj piše da ravnateljica dobro radi, da ni njihova djeca neće napredovati ako Hrvati odu i Romi ostanu sami te da to nije diskriminacija!

 

Europa kritizira Pariz, a on traži potporu “odabranih”

Dok Francuska “na kulturan način” protjeruje Rome ilegalce natrag u Rumunjsku i Bugarsku, i trpi sve veće kritike međunarodne zajednice, ali i svoje javnosti, pa je jedan svećenik nedavno javno zamolio Boga da na Sarkozyja pošalje infarkt, dvojica rumunjskih ministara zaputila su se u Pariz. Državne tajnike za integraciju Roma i za javni red i sigurnost primit će francuski ministri unutarnjih poslova i imigracije te državni tajnik za europske poslove. Ministar policije Brice Hortefeux rekao je da će od rumunjskih kolega tražiti pomoć kod prihvata Roma u domovini.

Proteklog je tjedna u Rumunjsku vraćeno 216 od ukupno 850 Roma, koliko ih kane vratiti do kraja kolovoza. Rumunjska je, inače, europska država s najviše Roma, procjene idu i do više od dva milijuna ljudi, a više od pola milijuna živi ih i u Bugarskoj.

Agencija Vijeća Europe za suzbijanje rasizma i netolerancije ECRI kritizirala je Francusku. ECRI podsjeća da je u lipnju pozvao francuske vlasti da suzbijaju neprijateljstvo većine stanovništva prema Romima. No, Francuska je najavila da će tražiti podršku “pažljivo odabranih” članica EU, izvještava Daily Telegraph, i to Italije, Velike Britanije, Njemačke i Španjolske. Razumijevanje posebno nalazi kod Italije.

 

 

Ženu se gura u kuću, a sve je manje na cijeni njezin napredak na poslu

Posted on by sdadmin

Uspješna poslovna žena koja gradi karijeru, a o obitelji i djeci – ako ih uopće ima – brine uz pomoć supruga ili neke druge osobe bila je idealna žena za većinu Hrvatica i Hrvata 2007. godine.

Tri godine kasnije, situacija se bitno promijenila. Jaka i samostalna žena koja očekuje karijeru, dobar posao i ravnopravnost s partnerom u obiteljskom i domaćinskom životu pala je na drugo mjesto. Danas je najpoželjnija ona žena koja zarađuje, ali na nekom manje zahtjevnom radnom mjestu koje joj dozvoljava da sama brine o obitelji i djeci. I domaćica, nezaposlena žena koja se prvenstveno posvetila obitelji i djeci, kotira mnogo bolje nego prije samo tri godine.

Pokazalo je to istraživanje agencije GfK, čiji su anketari stratificiranom uzorku građanki i građana postavili jednostavno pitanje: kakva bi danas trebala biti idealna žena? Isto su pitanje prvi put postavili 1995. godine, zatim 2002., 2007. i, posljednji put, prije nekoliko dana.

Kao iz kataloga

Posljednji rezultati su, komentira Vlasta Fišer Kroflin iz odnosa s javnošću GfK, za nju razočaravajući – ženu se gura u kuću, a sve je manje na cijeni njezin napredak na poslu i samoostvarenje izvan kućanskih poslova.

Od početka istraživanja, odnosno od 1995. godine, odgovori ispitanika u svakom su sljedećem razdoblju bili sve liberalniji. Tako je – sve do ove godine – iz ankete u anketu padao broj onih koji su idealnom ženom smatrali suprugu i domaćicu. Prije 15 godina tako je smatralo 24 posto ispitanika, 2007. njih 15 posto, da bi se ove godine postotak vratio ponovno na – 20 posto. Uspješnu poslovnu ženu najidealnijom smatralo je 2007. najviše ispitanika, njih 40 posto, dok je taj postotak ove godine pao na 34 posto.

Čak 39 posto svih ispitanika danas smatra da je najbolje da žena radi, ali nešto što ne zahtijeva veći stupanj odgovornosti i angažmana kako bi mogla sama voditi brigu o kućanstvu i djeci. Dakle – ona žena koja zarađuje, ali istovremeno može osloboditi partnera većine obiteljskih obaveza.

Na prvi pogled, feministice bi mogle zaključiti da su za takav razvoj situacije prije svega odgovorni muški ispitanici. Kako je u prvi mah prokomentirala dr. Nadežda Čačinovič, profesorica zagrebačkog Filozofskog fakulteta i jedna od utemeljiteljica feminističkog pokreta u nas, postavljeno anketno pitanje podsjeća na katalošku prodaju, pa ispitanici odgovaraju kakav bi im tip žene bio najprimjereniji, kakvu bi si ženu naručili da im olakša svakodnevni život.

Privlačnija je kuhača

Međutim, analiziraju li se odvojeno odgovori koje su dale samo žene, situacija je daleko poraznija: žene u istom postotku kao i svi ispitanici smatraju da je najidealnije biti zaposlena na nekom jednostavnijem poslu i brinuti za obitelj, no čak ni na drugom mjestu nije im uspješna poslovna žena koja gradi karijeru već – domaćica! Čak 28 posto ispitanih žena – ili gotovo svaka treća – želi biti nezaposlena i brinuti o djeci i obitelji.

Tek ih 20 posto želi karijeru, dok je među svim ispitanicima postotak onih koji takvu ženu smatraju idealnom čak 70 posto veći – njih 34 odgovorilo je da je poslovna žena idealna žena. Jedva dva posto žena smatra da je idealno angažirati se u javnom i političkom životu. Zašto je tome tako? Zašto žene sve više žele nezanimljiv, nezahtjevan, a time i manje plaćen posao? Zašto im je sve privlačniji povratak kuhači, pelenama i metli kao isključivom zanimanju?

Domaćice na silu

Kad bismo okrenuli priču, znači li to da im je, kao prije pola stoljeća, ideal u životu bogati, moćni muškarac koji će ih uzdržavati, koji će ih zaštititi i koji će ih osloboditi svih egzistencijalnih briga? Koji će ih, na kraju, osloboditi i bilo kakvog razmišljanja, koji će preuzeti kontrolu nad njihovim životima? Znači li to, u konačnici, da je feminizam mrtav?

– Feminizam nije mrtav – odgovara dr. Čačinovič. O tome, uvjerena je, nema ni govora. Trenutna situacija, odnosno njezina dva najbitnija elementa odgovorna su za sadašnje raspoloženje žena: kriza i sveopća tržišna logika.

– U vrijeme krize, kao što je ovo, svi smo skloni okretati se onome za što vjerujemo da je zaštićeno od bilo kakve krize, a to je obitelj. Ona je utočište i zaklon pred realnošću. U vrijeme opće zabrinutosti, nesigurnosti, najava otkaza, neželjenog pravca u kojem smo se našli, nije neobično da ženama izgleda primamljivije imati osiguranu egzistenciju, ne živjeti u stalnoj nesigurnosti i biti doma s djecom – objašnjava dr. Čačinovič. Također, mnoge su žene doista u ovo vrijeme silom prilika postale domaćice.

Potrošna roba

U nekim boljim, perspektivnijim vremenima, smatra, i odgovori bi izgledali drugačije jer dugoročno, kaže, mnogo je bolje, sigurnije – a i zabavnije – živjeti ravnopravno sa svojim partnerom i imati svoj novac.

S druge strane, osobito među mlađom populacijom, svoj danak odnosi i logika tržišne razmjene, koja se primjenjuje na sve segmente života i koja se posljednjih 20-tak godina agresivno nameće kao jedina moguća logika.

– Mi volimo vjerovati da su vrijednosti zaštićene od te logike, no to nije i ne može biti tako. Ne možemo živjeti u dva svijeta, a osobito ne mogu djeca – objašnjava dr. Čačinovič.

Osobitu je ulogu u tome odigrala i seksualizacija, a po nekim psiholozima i pornifikacija društva. Seks prodaje sve, sve djevojčice od predpubertetske dobi moraju biti poželjne i seksi, kako bi osvojile i zadovoljile jakog, moćnog i, naravno, bogatog muškarca. To je ideal. I djeca su ga prihvatila.

– I djevojčice su prihvatile logiku tržišne razmjene. Trebaju biti lijepe, uhvatiti muškarca i – to je to – objašnjava. U svjetlu ankete GfK – bit će domaćice i bit će idealne žene.

– Ali ako su djevojke roba, moraju biti svjesne da će se, kao i svaka roba, u jednom trenutku i potrošiti. Raspolagati svojom sudbinom, moći biti nezavisna i samostalna mnogo je bolje. I nije to izmišljotina feministica, povijest je naprosto to dokazala – kaže dr. Čačinovič.

 

Masovna silovanja u Kongu

Posted on by sdadmin

Pobunjenici iz milicije Mai Mai i ruandske Hutu milicije FDLR koji su od 30. srpnja do 3. kolovoza zauzeli grad Luvungi u pokrajini Sjeverni Kivu silovali su i napali najmanje 154 civila, po UN-ovim podatcima.

Jedna je humanitarna skupina izjavila da su mnoge žene silovala i dvojica do šestorica naoružanih muškaraca.

Napad je težak udarac za Ujedinjene narode koji u Kongu imaju najveće mirovne snage. Ban je zaštitu civila i borbu sa seksualnim nasiljem, osobito u Kongu, postavio za glavne teme tijekom svog mandata u toj međunarodnoj organizaciji.

U priopćenju iz Banova ureda ističe se da je glavni tajnik ogorčen zbog napada i da je “s obzirom na težinu izgreda” odlučio odmah poslati u Kongo Atula Kharea, zamjenika voditelja UN-ova odjela za mirovne operacije.

U priopćenju se ništa ne govori o točnom mandatu Kharea koji je Indijac. Indija ima najveći broj pripadnika mirovnih snaga poznatih pod nazivom MONUSCO, u kojima ima 3.500 od gotovo 20.000 vojnika.

U priopćenju se usto kaže da je Ban povjerio Margot Wallstrom, posebnoj izaslanici za seksualno nasilje u sukobu, da preuzme brigu za UN-ov “odgovor i njegovu punu provedbu”.

Do točnih podataka o seksualnom nasilju teško se dolazi jer se mnoga silovanja ne prijavljuju, ali je UN objavio da je samo u prvih devet mjeseci 2009. najmanje 5.400 žena silovano u susjednom Južnom Kivuu.

Politika privatnosti

Copyright 2024. Libela.org