TV emisija Cenzura

 

Idem na predsjedničke izbore kao što se 41. išlo u partizane izjava je Damira Kajina na proteklim predsjedničkim izborima.

Treba li Hrvatsku iz temelja mijenjati? Dalmacija je u potpunom gospodarskom i socijalnom slomu. Dok je splitsko Brodogradilište na izdisaju, Uljanik solidno funkcionira bez ulaganja iz proračuna.

Kako stvoriti pretpostavke za pravičnu socijalnu i gospodarsku politiku  u “Cenzuri” razgovaramo sa saborskim zastupnikom Damirom Kajinom.

Emisija se realizira u produkciji Udruge za promicanje ljudskih prava i medijskih sloboda “Cenzura Plus”, a emitira se izravnim prijenosom u petak 15. siječnja u 21:00h, na TV Jadran.

Emisiju je moguće pratiti i na Max TV-u i B Net-u (i reprizno, subotom u 13.30 h), a tijekom slijedećeg tjedna i na internet televiziji Smart TV, te na drugim lokalnim televizijama u Hrvatskoj.

 

Rat, klima i žene

 Prevela Franciska Cettl

Rat, militarizam i klimatske promjene uništavaju nebrojene zajednice diljem svijeta, a žene, posebice one crne boje kože na globalnom jugu, plaćaju najvišu cijenu. “U modernim sukobima opasnije je biti žena nego vojnik”, kaže general-bojnik Patrick Cammaert, bivši zapovjednik mirovnih snaga UN-a u Africi (1). A biti siromašna žena, čak i izvan ratnog okruženja, znači biti izložena riziku gladovanja i prognaništva.   

Od otprilike 50 milijuna ljudi prognanih iz svojih domova oko 80 % su žene i djeca (2). Od 1,3 milijarde ljudi koji žive s manje od jednog dolara dnevno 70 % su žene. Od kronično izgladnjelih ljudi u svijetu 60 % su žene. Klimatske promjene samo će pogoršati ove brojeve.

Iako rijetko odgovorne za sukobe ili otpuštanje stakleničkih plinova koje je stvorilo globalnu klimatsku krizu, žene su prve na udaru – ili seksualnog nasilja od strane muških vojnika (uključujući i žene u samoj vojsci) ili prognaništva (zajedno s djecom) u ratu i okupaciji. Žene također često ostaju same skrbiti o kućanstvu kad njihovi muževi, očevi i braća poginu u sukobu. A učestalost militarizma i nasilja u našim zajednicama potiče nasilje u obitelji.

Ciklus ratovanja i potrošnje

Ratovi zbog resursa predviđeni u kontroverznoj Pentagonovoj studiji o klimatskim promjenama već se događaju u Iraku i Afganistanu (3). “Američka vojska je najveći potrošač nafte u svijetu”, kaže Gwyn Kirk iz Women for Genuine Security. “Ratuje u Iraku kako bi si osigurala naftu.”

Ovaj začarani ciklus vojnih akvizicija i neravnomjernog korištenja prirodnih resursa povećava otpuštanje stakleničkih plinova, izazivajući veću klimatsku nestabilnost i daljnje pražnjenje resursa, što posljedično vodi k više ratova za akviziciju i još većoj klimatskoj nestabilnosti.

Otkako je bivši predsjednik Bush objavio rat teroru prije osam godina, vojna potrošnja i posljedično otpuštanje stakleničkih plinova nadišli su sve prijašnje razine. 2000. godine je vojska SAD-a potrošila nešto ispod 300 milijardi dolara, a 2008. preko 700 milijardi (4). 2004. je vojna potrošnja goriva bila veća za 27 % od prosječne godišnje potrošnje za vrijeme mira koja iznosi 100 milijuna barela (5). U samo tri tjedna ratovanja u Iraku vojska je potrošila 150 milijuna litara goriva – gotovo 7 milijuna litara dnevno – količinu jednaku potrošnji goriva svih Saveznika zajedno tijekom četiri godine Prvog svjetskog rata.

Žene: najpogođenije ali najmanje odgovorne

Tijekom ovih godina tzv. rata protiv terora, više od 50 % državnog budžeta odlazilo je vojsci, dok su obrazovanje i zdravstvo dobivali tek nešto više od 6 % (6). Uočljiva nuspojava zakidanja sredstava obrazovanju i zdravstvu – djelatnostima u kojima su u našem društvu žene u većini – jest udaljavanje žena iz radnog odnosa.

“Opresija žena ima svoje mjesto u vojnoj hijerarhiji”, kaže Kirk. “Ona je jednaka rasnoj hijerarhiji i hijerarhiji u kojoj ljudi zloupotrebljavaju okoliš. Kolonizacija, militarizam i rasizam se isprepliću, a povezuje ih hijerarhija moći, ugleda i vrijednosti”.

U Siriji gdje sada živi više od 1,2 milijuna iračkih izbjeglica kao rezultat američke okupacije Iraka, žene i djevojke koje moraju uzdržavati obitelji prisiljene su okrenuti se prostituciji kako bi preživjele (7).

Nakon udara uragana Katrine, najveće klimatski izazvane katastrofe koja je pogodila SAD, 180 000 ljudi u Louisiani izgubilo je životne uvjete. Od njih su 103 000 bile žene. Zdravstvo, obrazovanje i  uslužne djelatnosti, u kojima su žene većina, bile su najteže pogođene. Također, broj kućanstava samohranih majki u New Orleansu smanjio se 2005. godine sa 18 000 na 3000, što govori o izbjeglištvu ovih žena i njihove djece (8). Svaki put kad rat i klimatske promjene naruše ženske živote i prava, šteta se dalje širi na naše obitelji, kulturu, društvo.

Nema zaključaka bez uključivanja rodne pravde

Da bi se spriječile dalekosežne posljedice klimatskih promjena i militarizma na žene lokalno i globalno, nužno je sagledati problem iz perspektive rodne i rasne pravde i potražiti inspiraciju u svakodnevnom životu žena.

“Pravda kroz povijest prepoznaje da žene dovode vlastite snage za stol i donose vlastita rješenja”, izjavio je Michael Dorsey, profesor s Fakulteta znanosti Dartmouth Collegea, tijekom Okvirne konvencije UN-a o klimatskim promjenama (UNFCCC) u Poljskoj prošle godine. “…pravda nije tehnička stvar, nije samo u nadležnosti stručnjaka već u svakodnevnim aktivnostima žena na terenu” (9).

Izaslanica na Konvenciji, aktivistica za klimatska pitanja Rose Mary Enie, koja je predstavljala Ganu i Kamerun, istaknula je da danas u Africi tri milijuna ljudi nema pristup čistoj i sigurnoj vodi. Sada klimatske promjene još povećavaju njihove probleme. Enie je bila izaslanica inicijative Gender CC – ženske mreže iz najpogođenijih dijelova globalnog juga koja želi  osigurati rodnu perspektivu u traženju klimatske pravde (10).

“Većina žena u ruralnim zajednicama ovisi o vodi iz rijeke ili potoka”, objasnila je Enie. “S obzirom na današnje suše u nekim dijelovima Afrike, rijeke su suhe. Ove žene moraju prelaziti velike udaljenosti. Možete zamisliti koliko vremena troše samo kako bi došle do vode za kuhanje… kako bi se okupale… kako bi oprale odjeću. Žene su one koje skrbe o kućanstvu, pa možete zamisliti koliki utjecaj klimatske promjene imaju na žene” (11).

Očito se problem ne može riješiti ako se usmjerimo na simptome – suše i uragane, rat i prognaništvo – klimatskih promjena i militarizma. Moramo se baviti uzrocima, što zahtijeva drastičnu promjenu u modelima potrošnje resursa. A to se neće dogoditi ako žene ne dobiju mjesto za stolom i glas u diskusiji.

Kopenhagen 2009. iz feminističke perspektive

Konferencija UN-a o klimatskim promjenama u prosincu 2009. u Kopenhagenu morala se usredotočiti na socijalnu pravdu i rodnu ravnopravnost.  Bez bavljenja ovim dvama pitanjima, bilo kakve strategije za otpor i opstanak biti će besmislene.

Ovaj je argument iznijela i Sharmind Neelormi iz Bangladeša na UNFCCC u Poljskoj kad je rekla: “Pokušavamo bolje integrirati rodne aspekte klimatskih promjena u politiku. Pokušavamo lobirati da naše stranke, pregovarači iz vlade i čitav proces UNFCCC budu osjetljiviji na rodna pitanja” (12). Gender CC je korak u tom smjeru. Suosnivačica Ulrike Roehr objašnjava: “Pokušavamo stvoriti prostor za povezivanje, raspravu i razmjenu mišljenja, te omogućiti ljudima da stvore novu zajednicu i pomak u međusobnoj komunikaciji. Naša vizija je aktivna i raznolika mreža” (13).

Bliže kući, u Bay Area, članovi Mobilization for Climate Justice West – udruženja 35 organizacija – koje se vodi temeljnim principima klimatske pravde, David Solnit, organizator volonter, kaže: “To znači pomoći najpogođenijim ljudima, lokalno i globalno, te tražiti lokalna i humana radije nego korporativna i tržišna rješenja.”

 

Izvori
1.    Worsnip, P. “U.N. categorizes rape as a war tactic.” Reuters. 2008. http://africa.reuters.com/world/news/usnN19485901.html.
2    “The World of Refugee Women at a Glance.” Refugees Magazine. Issue 126. United Nations High Commission for Refugees. 2002. http://www.unhcr.org/
3.    “National Security and the Threat of Climate Change.” Military Advisory Board. The CNA Corporation. 2007.
4.    Sharp, Travis. “Growth in U.S. Defense Spending Over the Last Decade.” Center for Arms Control and Non-Proliferation. February 26, 2009. http://www.armscontrolcenter.org
5.    Martinot, Steve. “Militarism and Global Warming.” Synthesis/Regeneration. Winter 2007. http://www.greens.org/s-r/42/42-06.html
6.    Hellman, Christopher and Sharp, Travis. “The FY 2009 Pentagon Spending Request-Discretionary.” The Center for Arms Conrol and Non-Proliferation. February 4, 2008. http://www.armscontrolcenter.org/
7.    Zoepf, Katherine. “Desperate Iraqi Refugees Turn to Sex Trade in Syria.” New York Times, May 29, 2007. http://www.nytimes.com/
8.    Ginn, Dana, et al. “Looking Both Ways: Women’s Lives at the Crossroads of Reproductive Justice and Climate Justice.” Asian Communities for Reproductive Justice, 2009, p. 5.
9.    Van Meygaarden, Jacqueline. “Gender Justice in Times of a Changing Climate.” Gender CC, 2008. www.gendercc.net/policy/conferences/cop14.htm
10.    Ibid.
11.    “Women’s Voices on Climate Change.” Gender CC. 2008. http://www.gendercc.net/network/who-we-are/
12.    Van Meygaarden, “Gender Justice.”
13.    Ibid.

Maryam Roberts je bivša voditeljica programa  Peace and Solidarity pri Women of Color Resource Center u Oaklandu u Kaliforniji.

Izborna mitologija

 Hrvatska je dobila trećeg predsjednika i po prvi put se očekuje primopredaja dužnosti između aktualnog i novoizabranog predsjednika. Čovjek bi pomislio da smo u 20 godina demokracije to već trebali obaviti, ali evo nismo. Izbore je obilježio strah od mogućnosti da kompromitirana, patrijarhalna i upitno informirana osoba bude predsjednikom države puno više nego što je mogućnost da Ivo Josipović postane predsjednik i donese neku strukturnu promjenu izazivala nadu.

Za početak, funkcija predsjednika nije takva da pretjerano utječe na suštinske politike, a vezano uz ono na što i može utjecati, s izuzetkom arbitražnog sporazuma sa Slovenijom koji je ionako potpisan, nije se mogla primjetiti suštinska razlika između njega i premijerke. Ono što je svakako plus za Ivu Josipovića iz ljudskopravaške i aktivističke pozicije je njegova naklonjenost zaštiti i promicanju ljudskih prava u najširem smislu – od prava žena, prava rodnih i seksualnih manjina, nacionalnih manjina, pa nadalje. Svakako je korisno imati na funkciji predsjednika nekoga tko će barem javni i medijski prostor koristiti za obranu i promicanje tih prava, kao i općenito jednog modernističkog vrijednosnog sustava.

 No, mimo samog izbora predsjednika nekoliko je mitova srušeno ili barem nagriženo tijekom predsjedničke kampanje i samih izbora.

 Mit 1: Desnica će uvijek izaći na izbore pa makar i sjekire padale

{slika}

Hrvatska ljevica i pripadajući im centar voli nakon svakih izbora braniti vlastitu nesposobnost da građanima i građankama približi svoje ideje i motivira ih za izlazak na izbore sa par standardnih mitova “Desni birači uvijek izlaze na izbore, naši ovisno o bimeteorološkoj prognozi i položaju zvijezda”, “HDZ-ovci su pod željeznom stranačkom stegom i neće napraviti ništa mimo stranke” i slično. Na ovim izborima imali smo tri HDZ-ova kandidata. Službeni HDZ-ov kandidat Andrija Hebrang dobio je značajno manje glasova nego što je aktualni rejting stranke. Sva tri kandidata zajedno dobili su manje nego što je HDZ dobio na zadnjim parlamentarnim izborima. Niti jedan kandidat nije se uspio provući u drugi izborni krug, štoviše čak nisu pobijedili niti u dijaspori u prvom krugu. Jasno, ova situacija nije imala nikakve veze s naporima ljevice i liberalnog centra da ponudi razumljivu platformu za izbore, već sa kašom koju je vlastoručno Zajednici skuhao odbjegli Sanader, ali je pokazala da niti desni birači baš uvijek izlaze na izbore niti će se ponašati kao poslušni vojnici neovisno o političkim okolnostima. Sada je samo pitanje da li je ljevica išta iz ovoga naučila. No sudeći prema izjavama pojedinaca, desnica svakako jest.

 Mit 2: Žene ne glasuju za žene

Naravno da Vesna Pusić i Vesna Škare Ožbolt nisu dobile svih 51% ženskih glasova. Uopće bi bilo suludo tako nešto očekivati. No, isto tako se nije desilo višemjesečno medijsko podcjenjivanje biračica kako će one izabrati Nadana Vidoševića jer je lijep. Istraživanja su pokazala da su žene činile većinsku izbornu bazu upravo Vesne Pusić, a da su se mahom opredjeljivale i za Ivu Josipovića koji sigurno nije smatran izbornim šarmerom i ljepotanom. Dakle, pokazalo se da će žene glasovati za žene i za one koji će se zalagati za njihove interese te da imaju političke stavove koji se ne temelje na tome jel netko zgodan ili nije (barem ne više nego što to čine muškarci).

 

 Mit 3: Birači/cama se negativna kampanja gadi

Postoji priča, koja je možda samo urbana legenda, da je za prošle parlamentarne izbore jedna velika stranka radila fokus grupe u kojima su pitali ispitanike/ce da li stranke trebaju voditi negativnu kampanju te da su dobili odgovor da ne trebaju. Temeljem toga su odlučili u cijeloj kampanji ne reći niti a o nesposobnosti i aferama svojih protivnika te su se čudom čudili kad građani/ke takvu taktiku nisu adekvatno nagradili glasovima. Naravno, njihova je konkurencija radila posve suprotno, i uspjela nadoknaditi minuse iz anketa i pobijediti.

Milan Bandić, kao šampion negatvne kampanje u drugom krugu izbora doduše nije uspio pobijediti, ali je, u kombinaciji s nešto blažom negativnom kampanjom Ive Josipovića, na izbore dovukao više glasača nego u prvom krugu te utrostručio broj vlastitih birača. Birači/ce možda ne vole gledati i slušati ono što se dešava u negativnoj kampanji, ali očito je to ono što ih motivira da se maknu ispred TV i kompjuterskih ekrana i odu na birališta. Pri čemu treba razlikovati negativnu i prljavu kampanju. Negativna kampanja je ona kada argumentirano navodite mane vašeg protukandidata/kinje, uključivo i kada njegov/njezin vrijednosni sustav prikazujete kao društveno štetan. DIP je Bandićev spot “Crveno” praktično stavio u područje prljave kampanje, no radilo se isključivo u negativnoj kampanji. Josipović je neporezno izjavio rečenicu koja se u mnogim krajevima ove zemlje i među još uvijek mnogim ljudima može korisiti kao pokazatelj izuzetno problematičnog sustava vrijednosti i ma što tko osobno o tome mislio, sasvim je u redu smatrati nečiji sustav vrijednosti problematičnim. Mnogi su i Bandićevo zazivanje katoličanstva na svakom koraku smatrali krajnje neprimjerenim i smatrali su da je društveno loše imati predsjednika čiji je sustav vrijednosti toliko snažno utemeljen u jednoj religiji.

Prljava kampanja pak znači laganje, krivotvorenje, prijevaru. Iako je ova kampanja na momente hodala na tankoj granici između negativne i manipulativne, prljave kampanje, moje je mišljenje da nije skliznula u prljavu. I da, pred kraj je već stvarno bilo teško gledljivo, slušljivo i teško je padalo na želudac, ali je više ljudi otišlo na birališta jer im se učinilo da je ulog prevelik. Bilo bi sasvim sigurno puno bolje da naši političari uspijevaju povesti ljude na birališta u nadi, u vjeri u bolje sutra, u želji za promjenom, a ne u strahu, no teško je to postići u zemlji u kojoj razne političke elite već stotinama godina isključivo razočaravaju. Gotovo da nema te dobre i plemenite ideje koju ovdašnji političari nisu uspjeli pretvoriti u golemo razočarenje. Antifašizam i borba za ljudskost i pravednost pretvorila se u autoritarni sustav, gušenje sloboda i tucanje kamena po jadranskim otocima.

Samostalnost i demokracija pretvorile su se u najveću pljačku koju su ovi krajevi ikada vidjeli, u poluautoritarni sustav i stvaranje drastičnih socijalnih razlika. Rješavanje kriminala i vraćanje pravednosti u društvene odnose pretvorilo se u svađu, zataškavanje i svega par koraka prema naprijed. Pa čak i Sanaderova zaštita Domovinskog rata se pretvorila u punu suradnju s Haagom i procesuiranje niza ratnih zločina (što bi u normalnim zemljama bilo super, ali nije baš oduševilo njegovo biračko tijelo). Tako da mi unaprijed očekujemo da će nas oni koje biramo razočarati, izdati i obezvrijediti pa glasujemo za manje zlo.

A da biste glasovali za manje zlo, netko nužno u toj priči i mora biti zlo. Samo je pitanje tko će drugoga uspjeti prikazati kao veće zlo. Ivo Josipović i Milan Bandić su se svojski potrudili da mislimo da je to onaj drugi. Rezultati izbora su pokazali tko je u tome pobijedio. Tako da, ne vjerujte fokus grupama, negativna kampanja je možda gadljiva, ali apsolutno funkcionira.

 

Mit 4: Birači/ce su racionalna bića

Taj mit funkcionira valjda još od prosvjetiteljstva i ma koliko se svaki put iznova pokaže da to nema veze s ljudskom psihom, uvijek se cijelu kampanju lamentira o tome kako je politika postala predstava, kako se više priča o nečijoj sposobnosti za pričanje viceva nego o programima, i tako sve u krug.

Već gornja priča pokazuje da ljudi puno prije reagiraju emotivno (potaknuti strahom ili nadom, svejedno), nego racionalno. Pogledajmo samo u vlastite živote, i onda se pogledajmo u ogledalo i priznajmo si kako smo donijeli najvažnije odluke u našim životima. Iz ljubavi, strasti, straha za egzistenciju, želje za boljim ili novim. Koja racionalna osoba bi studirala recimo politologiju? Mislim stvarno?! Racionalno gledajući s tom diplomom možeš samo na burzu, ali se kao mlada i nadobudna osamnestogodišnjakinja veseliš zanimljivim stvarima koje ćeš naučiti, knjigama koje ćeš pročitati i nadaš se da si dovoljno genijalna da ne završiš na burzi.

Koliko je nas svoje partnere/ice odabralo uz pomoć excel tablice s plusevima i minusima? Oni leptirići u želucu su rekli da je to to pa i kad su nam svi oko nas govorili da nije i čudom se čudili našem izboru. I tako možemo reći za većinu stvarno važnih stvari u našim životima. U najboljem slučaju racionalno ćemo kupiti deterdžent za veš uspoređujući par cijena u odnosu na kvalitetu, ali čak i tu ćemo i više nego često kupiti i upakirani sustav vrijednosti – jer se radilo o ekologiji, firmi koja ne testira na životinjama ili zato jer je rađen za osjetljivu kožu našeg djeteta.

Tako se i naš novi predsjednik morao opravdavati da nije dosadan. Od smrtno ozbiljnog lica postao je netko tko se neprestano smješka, pokušao je pričati viceve, snimali su ga kako igra stolni nogomet i grli se s tzv. običnim ljudima, napravili priču kako će žene riskirati i pad u nesvjest samo da ga zagrle. I naravno, nije samo on to radio. Svi su to radili. Jasno, jako je loše kad je to jedino što kandidati imaju za ponuditi. Ali kad imaju program ne mogu misliti da će im samo to biti dovoljno da se birači/ce oduševe i pojure na birališta.

Trgovkinja koja radi 10 sati dnevno, i vikendom i blagdanom, ima doma dvoje djece, postarije roditelje i nek je još na selu pa ima i mali vrt, ne stigne pročitati tri toma predizbornog programa. U najboljem slučaju u dućanu sluša radio, prolista Gloriu i doma pogleda Dnevnik. Kandidati moraju biti sposobni u par minuta predstaviti razumljivo i motivirajuće ono što joj nude.

I da, moraju to napraviti sa smješkom i pristojno počešljani. Ljudima je to bitno. Pa pogledajte slučaj Šlogara kojem se sudi za ubojstvo Ivane Hodak. Cijela obrana mu je pala u vodu u onom trenutku kad se na suđenju pojavio u Nike majici. Nitko ne vjeruje da beskućnik može na sebi imati Nike majicu, dakle netko mu je sigurno platio za to ubojstvo. Iako se možda radi o tome da je netko tko si može priuštiti Nike majicu ovu donirao Caritasu, a Šlogar je dobio od Caritasa. Sasvim moguće, zar ne? Ovo uključuje i privatni i obiteljski život kandidata, o čemu smo već pisale, jer u krajnjoj liniji pokazuje vjerodostojnost kandidata. Ako u vlastitom životu i vlastitim primjerom ne pokazuje ono što je napisano u programu, kako će to onda raditi na javnoj funkciji? Možda se stvarno pretjeralo s Josipovićevom navodnom dosadnošću, no činjenica da biramo osobu koja će hodati po svijetu i predstavljati sve nas, ipak je utjecala na to da želimo osobu koja će nas predstaviti u dobrom svjetlu, a to na onoj možda najbanalnijoj razini znači da je ugodan sugovornik i da se nasmiješi kada treba.

 

Mit 5: Zagrebačke izbore dobiva Milan Bandić

Bandić je takav kakav je. I nije takav od jučer. Takav je već jako dugo. Kad ga se sluša i gleda, stvarno se moraš zapitati “Kako je ovaj dovde dogurao?!!”. Zahvaljujući SDP-u. Karijera Milana Bandića trebala je završiti još prije barem 7 godina da je u SDP-u bilo imalo pameti i hrabrosti. Da je bilo toga Milan Bandić nikada ne bi bio na 11% glasova od predsjednika republike. Još prije 7 mjeseci Milan je Bandić bio najbolji kandidat SDP-a za zagrebačkog gradonačelnika. Bez Milana se ne mogu dobiti izbori. A onda se Milan odrekao crvene knjižice i postao oličenje tame, zla i korupcije. Iz usta istih ljudi koji su ga proglasili najboljim kandidatom za gradonačelnika. Nešto je trulo u partiji? Svakako.

Ovi su izbori pokazali da izbore u Zagrebu prije svega dobiva SDP i da je na SDP-u veliki krimen što su tolike godine pustili Bandića da radi što ga je volja i to samo iz uvjerenja da je on taj koji im donosi vlast u glavnom gradu. Očito je to jedino što je bilo bitno i Račanu, i danas Milanoviću. Imati vlast u Zagrebu pa makar i njime vladala tama. Najgore je to što umjesto da se sada zapitaju kako da se riješe Bandića s mjesta gradonačelnika pa makar i 7 godina prekasno, oni se bave unutarstranačkim obračunima, izbacivanjem aktivista i svime što će Bandiću kupiti ono malo potrebnog vremena da se oporavi od poraza i onda odradi uz više muke nego do sada, ali ipak odradi, mandat do kraja. Iako se Josipovićeva pobjeda desila usprkos Milanoviću, činjenica je da će mu konačno dobiveni izbori donijeti nešto stabilizacije u partijskoj predsjedničkoj fotelji, a dugoročno SDP gurnuti prema novim izgubljenim parlamentarnim izborima. No, to je tema već za neku drugu mitologiju….Ili možda bolje SF pod nazivom “Kako ljevica i liberalni centar mogu dobiti izbore u Lijepoj našoj?”.

 

 

Ženska mreža Hrvatske: Žene, ne glasajte za Bandića

Nakon sučeljavanja predsjedničkih kandidata danas, 8. siječnja 2009. u 20 sati na HRT-u, promptnom reakcijom na izjavu predsjedničkog kandidata Milana Bandića oglasila se Ženska mreža Hrvatske.

Na pitanje novinara: “Podržavate li pravo na pobačaj?” Bandić je odgovorio: “Protiv sam abortusa ako to nije iz zdravstvenih razloga”.

Članice Ženske mreže Hrvatske, kako ističu u priopćenju, zgrožene su izjavom predsjedničkog kandidata Milana Bandića kojom negira pravo žena na raspolaganje vlastitim tijelima.

“Zabrinute smo zbog činjenice da predsjednički kandidat želi stanje ljudskih prava žena u Hrvatskoj vratiti na razinu s početka 20. stoljeća. Podsjećamo gosp. Bandića da se ravnopravnost spolova ubraja u najviše vrednote ustavnog poretka Republike Hrvatske i temelj je za tumačenje Ustava (čl. 3. Ustava RH).

Činjenica da jedan predsjednički kandidat na sučeljavanju pokazuje nepoštivanje prema osnovnim ljudskim pravima i temeljnim slobodama, te se otvoreno zalaže za nazadovanje u zaštiti ljudskih prava žena, zabrinjavajuće je za sve građane i građanke Republike Hrvatske kojima je stalo do izgradnje demokratskog društva s poštovanjem ljudskih prava i ravnopravnosti spolova”, navodi se nadalje.

“Stoga pozivamo žene da ne glasaju za predsjedničkog kandidata Milana Bandića, jer bi njegov izbor izbor za predsjednika imao moguće negativne posljedice po prava žena u Republici Hrvatskoj”, zaključuje se u priopćenju Ženske mreže Hrvatske.

Privatnost i predsjednička kampanja

Pred sam kraj, predsjednička je kampanja ušla i u ono osjetljivo područje koje razdvaja privatnu od javne sfere u životu kandidata. Iako su i ranije neki kandidati prozivani zbog navodnog obiteljskog nasilja, njihova je privatnost u dobroj mjeri držana podalje od očiju javnosti, kao dio nekog džentlmenskog sporazuma. Malo se tko bavio njihovim suprugama i djecom, iako, paradoksalno, Bandićev pas već odavno igra važnu ulogu u njegovoj samo-promociji, pa ispada da je odnos prema kućnim ljubimcima važniji od odnosa u obitelji.

{slika}

 

A onda je ipak puklo: nakon što je kandidat Josipović prozvao kandidata Bandića da se svojevremeno rastao kako bi mogao kupiti dva društvena stana, oglasio se je Bandić i optužio Josipovića da zadire u njegov obiteljski život i privatnost, te u čitavu priču, iako do tada o njoj nije bilo riječi, uveo i suprugu i optužio Josipovića da ju vrijeđa i nanosi joj bol. Nju – a ne njega. To je važan moment u ovoj sapunici, jer se Bandić uspio predstaviti kao brižan suprug i zaštitnik svoje supruge. Usput je ipak “objasnio” da su supružnici imali problema u braku, ali su ih prevladali i danas žive sretno i zadovoljno. I tako je čitava stvar doista prešla u sferu privatnosti, manipulacije emocijama i intimom, o čemu uopće nije bilo riječi u propitkivanju porijekla Bandićevih stambenih kvadrata.

Koliko su nam kreatori javnog mnijenja površni i neuki kad je riječ o razlikovanju te dvije sfere, pokazao je nedavno i jedan neoprezan komentar političkog psihologa prof. Šibera koji je u prvom krugu kampanje navode o obiteljskom nasilju proglasio zadiranjem u privatnost čega bi se u kampanji trebalo kloniti.

Sapunica doživljava kulminaciju u emisji “Otvoreno” (četvrtak, 7.01. 2010.) kad novinarka Večernjeg Lista, Anita Malenica cijelu priču ponovo vraća u sferu politike i navodno uvlačenje supruga u predsjedničku kampanju proglašava istaknutim (i jedinim) primjerom prljave kampanje.

Nije ovo prostor za temeljito objašnjavanje genealogije konceptualne i funkcionalne podjele društva na privatnu i javnu sferu i razlikovanje privatnosti od intime. Sasvim kratko i knjiški, privatna je sfera ono područje života u kojem pojedinci obitavaju autonomno, ulaze u privatne odnose, zaštićeni od kontrole vlasti i represivnog sustava države i institucija. Izraziti primjeri te domene su obitelj i dom koje će svako demokratsko društvo ustavom i zakonima zaštititi od uplitanja državne vlasti.

No ta podjela nije neupitna, niti jednoznačna. Evo banalnog primjera koji možda stvar dovodi do apsurda, ali jasno objašnjava o čemu je riječ: Kad bi privatna sfera bila u potpunosti autonomna i nedodirljiva od javnosti i vlasti, u njoj bi bilo dopušteno baš sve, pa i ubojstvo, otimačina, uživanje narkotika i profesionalno kockanje. Činjenica da je obiteljsko nasilje sve do, povijesno gledano nedavno, to jest do prve polovice prošlog stoljeća, bilo promatrano isključivo u kontekstu “privatne sfere” u koju se patrijarhalna država nije rado petljala, a zakoni nisu adekvatno regulirali, ilustrira koliko teza o privatnosti, čak i bračnih i obiteljskih odnosa može biti opasna. I to najviše po one koje ni javna sfera ne štiti dovoljno, u konkretnom slučaju to su žene i djeca.

No, vratimo se našem konkretnom slučaju. Ukoliko postoje jasne indikacije da se je kandidat Bandić razveo da bi zaobišao propise i otkupio dva društvena stana, onda to apsolutno više ne spada u sferu privatnosti, nego u zloupotrebu te iste sfere u funkciji stjecanja određene dobiti. Čak i da je formalno-pravno naizgled sve čisto, to ipak govori puno o moralnom liku i dosljednosti kandidata koji se inače zaklinje u obiteljske i kršćanske vrednote i sveti sakrament braka.

Postoji i druga dimenzija (ne) razlikovanja privatne i javne sfere koje previđaju mnogi ćudoredniji promatrači predsjedničke kampanje kad izražavaju zadovoljstvo što kampanja ne zadire u privatnost kandidata. Čak su se i sami kandidati s gnušanjem ogradili od te mogućnosti. Postavlja se, naime, pitanje kako to da već iz susjedne, nimalo manje katoličke Italije, a bogami i ne jako udaljene Francuske, stalno stižu vijesti o Berlusconijevim i Sarcozyjevim rastavama, Carla Bruni je veća zvijezda od predsjednika Francuske, Clintonov Lewinsky skandal da i ne spominjemo.

Dakako da bi bilo dobro da se mediji i javnost puno više bave političkim programima i javnim likom i djelom predsjedničkih i inih kandidata, nego njihovom privatnošću. Ali javna je sfera odavno izgubila tu vrstu ekskluzivnosti i “nevinosti” a politika zadobila elemente komercijalnog spektakla. Jesmo li mi barem malo bolji, zato što je izvan te globalne spektakularizacije politike izuzeta barem privatna sfera, dok sve ostalo poprilično naliči na Big Brothera.

Nismo. Samo smo još malo više licemjerni. Poznato je, naime, da u liberalnoj regulaciji privatnog i javnog već odavno za javne osobe ne vrijedi isto što i za anonimne, privatne građane i građanke. Predsjednički kandidati, odlukom da uđu i javnu i političku arenu, automatski su odustali od toga da javnosti ne izlože i dio svoje privatnosti, pa i obitelj. Interes javnosti za barem dio njihove privatnosti time postaje legitiman, kako se to kaže pravničkim jezikom. I to ne samo stoga što mediji vole viriti u ključanicu – jer ste vi to tražili, već i zato što kandidat za javne funkcije svoju dosljednost, vjerodostojnost, iskrenost, poštenje i moral dokazuje i svojim ponašanjem i djelima u privatnoj, a ne samo u javnoj sferi.

Opet jednom pojednostavljeno: Ako je predsjednički kandidat/kandidatkinja varao/varala ženu/muža, tko nam može garantirati da neće prevariti i sve nas? Formula istini za volju, nije tako jednostavna, jer bračna nevjera ipak već odavno nije nešto što sankcionira pravosuđe. Prema našem obiteljskom zakonu, nije čak niti dovoljno dobar razlog za rastavu braka. Ali jeste pokazatelj da li se netko i u privatnoj sferi drži vrednota koje zagovara u javnoj i, što je možda još važnije, govori nam o tome kakve će javne politike, zakone i programe takav političar promovirati kad bude u prilici.

Nije isto kad bračnu nevjeru, ili povredu sakramenta braka počini kandidat koji se u te vrednote zaklinje, kao kad bi to uradio onaj koji bi se, npr. usudio reći da je to stvar dogovora između njega i supruge, pa da eventualnom nevjerom nije povrijedio obećanje dano bračnom drugu/drugarici, što bi trebala biti mnogo jača obaveza od deklarativnog obećanje institucijama crkve i države.

Američki kongres ispitivao je Clintona, kao što znamo, zbog toga što je u aferi Lewinsky lagao, a ne zbog bračne nevjere, iako većinska puritanska Amerika koja je po tim pitanjima mnogo dosljednija od katoličke Hrvatske ima vrlo stroge kriterije, jer ugovor između dvoje ljudi doživljava jednako tako ozbiljno kao i javne ugovore.

U čemu je, dakle, promašila novinarka Malenica kad je “uvlačenje supruga” u predsjedničku kampanju proglasila kampanjskom prljavštinom. U tome što je pobrkala smisao podjele na sferu privatnosti i javnosti i arbitrarno nešto proglasila “prljavim”. Novinarka Malenica u ovom je slučaju trebala ispitati istinitost i činjeničnost navodne objede da se je kandidat Bandić razvodio zato da bi stekao neko materijalno dobro. Upravo bi taj posao u dobrom dijelu zapadnih demokracija obavili mediji, a možda i neko javno tijelo: provjerili bi jesu li rastavljeni supružnici Bandić u to vrijeme doista živjeli odvojeno, jesu li bili kod bračnih savjetnika kako bi prebrodili krizu, provjerili bi na čije ime su kupljeni stanovi i od koga? Ili su rastavu odglumili, ne bi bili ni prvi ni posljednji, ali ako to radi predsjednički kandidat onda to postaje ne samo moralna nego i politička činjenica. Kad bi se ustanovilo da su lagali, Bandićeva bi kandidatura bila ozbiljno ugrožena, baš onako kao što padaju skandinavske ministrice kad državnom karticom kupe toblerone.

I da se razumijemo, isto vrijedi i za Josipovićeve stanove, trebalo bi ispitati jesu li to stanovi koje je on pokupovao svojim novcem, ili su to stanovi u kojima već dulje vrijeme žive njegovi roditelji i roditelji njegove supruge, kao što tvrdi, a koji su iz nekog razloga (kojeg?) prebačeni na njegovo ime, što je ipak drugačija priča.

Svidjelo se to njima ili ne, privatnost i obiteljski odnosi političara postaju legitimna politička agenda u trenutku kad oni izađu u javnu arenu i počnu zagovarati određene vrednote na temelju kojih će jednoga dana provoditi javnu politiku. A stvar je medija i javnosti da se njihovim prljavim vešom bavi na način kojim se zadovoljava legitiman interes javnosti, a ne voajerska znatiželja.

Hrvatski feniks

 {slika}

Svi se sa sigurnošću možemo složiti, da je prošla godina bila politički vrlo burna. Bitan događaj svakako je bio odlazak Ive Sanadera. Njegov odlazak imao je pozitivnu i negativnu stranu. Pozitivnost odlaska očituje se u otvaranju i osvjetljavanju korupcijskih afera koje su za njegove vladavine bile jako dobro zataškavane. Negativnost odlaska očituje se u nejasnom navođenju razloga odlaska.

Tim postupkom okrenuo je leđa demokraciji. Zašto okrenuo leđa demokraciji? Zato što je izigrao povjerenje građana, koji su njegovoj stranci i njemu dali u ruke vlast na određeno vrijeme. Svaki demokratski izabran političar ima političku i moralnu odgovornost prema onima koji su ga izabrali te ne može usred mandata reći ” ja sad idem” i zalupiti vrata.

Odlasci vodećih političara u razvijenim demokratskim državama ne događaju se na “hrvatski” način. Vodeći političari odlaze sa dužnosti. Razlozi mogu biti teška bolest, prekoračenje  ovlasti i slično. U tim slučajevima javnost zna razlog ili razloge odlaska te nije ostavljena u neizvjesnosti i nesigurnosti. 

U slučaju Hrvatske i Ive Sanadera to je izostalo, ali hrvatska javnost to nije zaboravila. Malo po malo, Ivo Sanader postaje najomraženiji političar kojeg nitko više ne želi vidjeti ni blizu politici. Svi ti događaji uključujući i sveprisutnu krizu prouzročili su još nešto što nikako ne ide u prilog demokratizaciji Hrvatske.

Kao što je bivši premijer okrenuo leđa demokraciji, tako su i građani okrenuli leđa politici. Tome je dokaz vrlo slab odaziv građana u prvom krugu predsjedničkih izbora krajem prošle godine. Hrvatska još puno toga mora učiniti u osnaživanju svoje demokratske pozicije. Poanta demokracije je da građani izlaze na izbore i da izabrani predstavljaju volju većine, a ne manjine.

{slika}

Nismo uspjeli u miru proslaviti novogodišnje blagdane i dočekati drugi krug izbora, kad na vrata dolazi omraženi Sanader za kojeg smo mislili da smo ga zauvijek pospremili u ladice prošlosti. Pojavljuje se u svom prepoznatljivom stilu, odlučniji nego ikad iako je prije samo pola godine izjavio da je “svoju dionicu odradio”. Možda gospodin Sanader misli da cjelokupni hrvatski puk pati od amnezije pa da se može nakon 6 mjeseci ponovno vratiti u igru i praviti kao da nikada nije ni otišao. Da paradoks bude veći, njegov povratak je u mesijanskom stilu. Da li je to pokušaj spašavanja Hrvatske ili ipak samog sebe?  Da mu je Hrvatska imalo važna ne bi se vraćao s namjerom da prouzroči parlamentarnu i državnu krizu. Pogotovo ne u situaciji kada Hrvatsku trese nezaposlenost i slab životni standard građana prouzročen raznim nametima. Jedino zadovoljstvo koje građanima ostaje je hapšenje korumpiranih s političkog vrha, a da toga nema imali bi građanski puč, a ne neuspjeli puč unutar HDZ-a.

Naša “Jaca” svjesna kamo bi sve to moglo otići odlučila je brzo riješiti problem. Ponovno je vratila Ivu Sanadera u ladice prošlosti i time suzbila moguću nestabilnost koja nam sada nije potrebna. Mora se priznati da je Jadranka Kosor pozitivno iznenađenje prošle godine, a i ovu godinu počela je u pozitivnom tonu te se nadamo da će u takvom i nastaviti. Više od svega se nadamo da Sanader ne će opet glumiti feniksa.