Potrebna hitna reakcija Ministarstva zdravstva po pitanju opstetričkog nasilja – ‘Žene vežu za stol, vrijeđaju i režu na živo’

Istup saborske zastupnice Ninčević-Lesandrić pri kojem je iznijela vlastito bolno iskustvo kiretaže ‘na živo’, bez anestezije, u slučaju spontanog pobačaja posljednjih je dana potaknuo mnogobrojne žene da iziđu iz sjene i progovore o proživljenim raznim oblicima opstetričkog nasilja koje je i dalje široko rasprostranjeno u zdravstvenim ustanovama širom Hrvatske.

Udruga Roditelji u akciji – RODA, 12. listopada stoga je pozvala žene da ono što im se dogodilo zapišu na komad papira, a fotografiju istog uz hashtag #PrekinimoŠutnju proslijede udruzi. U samo tri dana, prema izjavi Daniele Drandić za Dnevnik.hr, RODA je zaprimila oko 400 svjedočanstava žena koje su doživjele nadasve nehumani, traumatični i ponižavajući tretman od strane osoblja bolnice pri porodu ili kiretaži, od vezivanja za krevet i epiziotomija bez anestezije, do verbalnih napada riječima poput “A nije te bolilo dok si širila noge.”

“To je iznimno puno potresnih priča vezano za hrvatske bolnice, s obzirom na to da se radi o samo tri dana prikupljanja informacija.” smatra Drandić.

Prikupljena svjedočanstva danas su za vrijeme sastanka s članovima/icama Udruge RODA proslijeđena Ministarstvu zdravstva. Prvotna tema dogovorenog sastanka uključivala je raspravu o naplaćivanju besplatnih pregleda trudnicama, no recentna zbivanja potaknula su na otvaranje teme neuporabe anestezije u medicinskim zahvatima vezanim uz porod te pobačaj ili neki drugi zdravstveni problem koji zahtjeva kiretažu.

Ova svjedočanstva govore da se tako radi u svim hrvatskim bolnicama, u svim gradovima, čak i u privatnim klinikama. Radi se o situacijama gdje se žene vezalo za stol. Nema pravila, jednako je zastupljeno po cijeloj Hrvatskoj. To je društveni problem. Javnosti je već puna kapa, pritisak javnosti, medija i svake žene bit će dovoljan da ovo izguramo do kraja” nastavlja Dandić, pozivajući pritom Ministarstvo na hitnu reakciju.

Ivana Zanza, također članica Udruge RODA, po pitanju navedene teme istaknula je utjecaj patrijarhalnog društvenog uvjetovanja kojim se bol koju proživljavaju žene normalizira, a njena važnost se umanjuje.

“Zdravstveni radnici ne prepoznaju da se takvo stanje treba dodatno obezboliti”, smatra Zanza i dodaje kako muškarci prema istraživanju češće dobivaju sredstvo protiv bolova, dok se ženama češće daje sredstvo za smirenje. “Zdravstveni radnici ne doživljavaju bol žene kao i bol muškarca“.

Udruga upozorava godinama da stanje u bolnicama kad su u pitanju postupci i liječenje stanja u reproduktivnom zdravlju žena loši i da su nužni konkretni i brzi koraci da se poboljša nivo usluga. Stoga predlažu i hitan sastanak predstavnica Udruge s ministrom zdravstva prof.dr.sc. Milanom Kujundžićem i predstavnicima nadležnih stručnih društava (Hrvatsko društvo za ginekologiju i opstetriciju, Hrvatsko društvo za perinatologiju, Hrvatska komora primalja i drugi).

“Situacija je vrlo ozbiljna i Ministarstvo zdravstva se sigurno neće praviti da je sve u redu, kao noj koji zabija glavu u pijesak. Radi se o vrlo osjetljivoj stvari, cjelovito ćemo ispitati svaku konkretnu pritužbu, a paralelno se mogu očekivati i inspekcijski nadzori koje ćemo uputiti u bolnice”, izjavio je u svjetlu recentnih događanja i pomoćnik ministra zdravstva Vili Beroš.

Iz Udruge RODA također poručuju da od ove teme ne namjeravaju odustati te su, ukoliko reakcija relevantnih institucija na poslijetku izostane, spremni/e na prosvjed.

Ivana Dragičević – ‘Nejednaki’

Rijeka 19.10. Gradska vijećnica Rijeka

Ivana Dragičević, novinarka koja već gotovo dva desetljeća prati vanjskopolitička zbivanja, u publicističkome djelu “Nejednaki” hvata se ukoštac s gorućim globalnim problemima današnjice, promišljajući ih i pišući o njima kroz prizmu svjetskih događaja kojima je nazočila i intervjua s brojnim državnicima/ama i intelektualcima/kama.

Godinama putujući svijetom, boraveći u različitim kriznim žarištima, autorica nam iz prve ruke svjedoči o ključnim trenucima suvremenog doba te ih stavlja u kontekst ponekad nepoznat domaćoj publici. Od intervjua s Basharom al­Assadom, preko organiziranja prvog koncerta na teritoriju Europske unije sirijskog rock­-banda u izbjeglištvu, praćenja skupa G20 u Francuskoj i partijskog kongresa u Pekingu do Trumpova govora u Varšavi, odnosno priča iza kulisa političkih događaja, autorica u knjizi Nejednaki pokušava naznačiti gdje se danas nalazimo i u kojem se smjeru kreću sveopći (društveni) procesi.

Ivana Dragičević nam u ovom izvrsnome djelu donosi priče iz svijeta politike i ekonomije propitujući fenomen nejednakosti. Pritom nam, pronicljivo i temeljito razlažući aktualnu situaciju, pokazuje kakve sve izazove donosi doba u kojem živimo i globalno mijenjanje odnosa moći.

Sharp Objects: o rodnim ulogama na način koji nas je prikovao za ekrane

Spoiler alert. 

Serije su posljednjih nekoliko godina svojom kvalitetom dosegnule produkcijske standarde kakvi su se ranije povezivali uglavnom sa svjetskom kinematografijom. Osim što su u tom procesu glumci tzv. A liste sada prešli na manje formate poput serija, liberalizacija forme omogućila je i da sve više ranije zanemarivanih tema ili onih koje su smatrale prikladnima jedino u dugometražnim filmovima budu obrađene kao serije.

Jedna od takvih koja je u posljednje vrijeme privukla pažnju, iako je danas već pomalo teško izdvojiti top 5 u moru kvalitetnih serija, je Sharp Objects. Prva i za sada jedina sezona Sharp Objectsa ima 8 epizoda i adaptacija je istoimenog romana američke književnice Gillian Flynn (otprije poznate po romanu prema kojem je također snimljena i filmska uspješnica, Gone girl), u produkciji kanadskog redatelja Jean–Marca Valleea i odlična Amy Adams koja tumači glavnu ulogu, novinarku Camille Preaker. Ona, na zahtjev svog urednika iz St. Louisa u kojem trenutno živi odlazi u rodni grad Wind Gap (Missouri) koji je u fokus javnosti došao zbog ubojstava tinejdžerica. Urednik Frank Curry (Miguel Sandoval) toj priči pristupa senzacionalistički, od Camille traži da ustraje na otkrivanju sve većeg broja detalja bez obzira na to što je njen odlazak onamo prouzrokovao povratak određenih trauma iz djetinjstva koje ubrzo postaju središte radnje. Naime, odnos urednika i novinarke u početku se može doimati poprilično surovim no kako se radnja serije raspliće pokazuje se da na jedan način on nadomješta ulogu oca (pa čak i oba roditelja, a o tome niže u tekstu). Curry boluje od raka, vrijeme mu istječe – njegov odnos kao i odnos njegove partnerice prema Camille nalikuje “klasičnom” televizijskom konceptu obitelji: dobar, brižan otac koji djecu gura malo preko ruba kako bi ostvarila vlastite potencijale te emocionalno osjetljivija majka koja svako toliko postavlja pitanje “je li to baš nužno”. Camille po dolasku u Wind gap prvo spava u hostelu, ali na kraju ipak odluči otići do svoje obitelji koja stanuje na, recimo to tako, poprilično velikom i luksuznom imanju te jednako raskošnoj kući. Dio je to obiteljskog bogatstva Camilline majke, Adore Crellin, ali i jedno od sredstava uz pomoć kojega se Adora distancira od kćeri. Plastičan primjer – Adora je ponosna na pod od bjelokosti koji se nalazi u njenoj spavaćoj sobi, a na koji Camille tijekom svoga djetinjstva nije smjela kročiti – a tog se pravila drži i u trenutku povratka u kuću. Camille Preaker predstavlja otpadnicu u očima vlastite majke, ponajviše zbog svoje buntovničke naravi, ali i biološkog oca (Adora niti u jednom trenutku ne govori ništa pozitivno o njemu, ali ni Camille).

Kroz seriju se Camille prisjeća i scena grupnog silovanja iz srednjoškolskih dana, ali i reputacije koja ju je pratila za to vrijeme. Time se problematizira ne samo vršnjačko nasilje nego i specifičan problem nasilja prema djevojkama i ženama, kao relativiziranje njegove težine. Naime, jedan od sudionika tih srednjoškolskih “rituala” se ispričava Camille zbog silovanja jer, kaže, sada ima kći i ne može zamisliti da njoj to tko uradi. Nekolicina drugih, pak, kad vide Camille predlaže “da se još malo zabave”, pokazujući time da u njihovom sustavu vrijednosti grupno silovanje ne predstavlja prevelik problem. S treće strane, u vrijeme kad su se silovanja odvijala, nitko nije reagirao. Očekivano, Camille ima problema s uspostavljanjem bliskosti s muškarcima (dijelom iz ovdje spomenutog razloga, dijelom i zbog samoozlijeđivanja kojem je bila sklona).

Sredina u koju se Camille vraća generalno joj nije naklonjena, osim možda dvoje ili troje ljudi, među kojima je i bivša Adorina prijateljica. Za pretpostaviti je (uz malu pomoć knjige) da Adora svoju kći Camille ne podnosi jer je na neki način podsjeća na vlastitu sudbinu (Adora je ostala trudna prije nego je postala punoljetna te je unutar svoje obitelji bila crna ovca zbog “nemoralnog ponašanja”). Prikaz kompleksnosti odnosa majke i kćeri kakav susrećemo u seriji Sharp Objects jedan je od najboljih koji se mogao vidjeti u posljednje vrijeme. Adora u nekoliko navrata Camille eksplicitno govori da je nikad nije mogla voljeti što, iz današnje perspective, zvuči u najmanju ruku devastirajuće.

Za Camille je taj povratak označio prisjećanje na smrt obožavane sestre, kao i na majčinu emocionalnu hladnoću – počevši od djetinjstva, preko sestrinoga sprovoda gdje je bila važnija Adorina uloga ucviljene majke nego odnos sa živućom kćeri, pa sve do kompletnog odbijanja bliskosti s Camille čak i u trenutku njenog povratka kući godinama nakon toga. Adora živi sa suprugom Alanom Cremllinom koji nije Camillein biološki otac i koji se prema njoj odnosi jednako hladno kao i Adora. Njih dvoje imaju dvoje zajedničke djece, Mariane koja je umrla te Ammu s kojom se Camille zbližava dok zbog priče boravi u Wind Gapu. O Camilleinom ocu se u seriji ne doznaje previše, dok knjiga ipak nudi nešto više informacija koje dijelom pojašnjavaju i Adorino majčinstvo. Ključan trenutak je kada Camille shvaća da je sestra Mariane čiji gubitak ne može preboljeti zapravo sustavno trovana te na osnovu medicinskih nalaza (do kojih dolazi uz pomoć medicinske sestre) uviđa da su Mariane jedan po jedan otkazivali svi sustavi u tijelu. Priča se polako raspliće pa se na kraju pokaže da Adora boluje od Münchhausen sindroma preko posrednika (eng. MS by proxy) koji se manifestira tako da se kod potomaka svjesno izazivaju simptomi bolesti – primjerice, trovanjem. Prema nekim podacima, taj poremećaj u najvećem broju slučajeva (preko 90 posto) se javlja kod žena, a manifestira se prenaglašenom brigom o djetetu kojom se ti roditelji žele dokazati. Ranije spomenute tinejdžerice čije je ubojstvo i motiv Camillinog dolaska, odnosno njihove sudbine, Adora koristi za emocionalnu katarzu kojom ponovno proživljava vlastiti gubitak djeteta.

Odnos među sestrama, Amme i Camille, tipčno je “televizijski”. Mlađa sestra se ugleda na stariju, provocira je, želi se zbližiti s njome, a između njih je niz godina nepoznavanja. Na kraju prve sezone Camille “spašava” Ammu i kao prava starija sestra je odvede sa sobom u St. Louis. Ipak, važno je i ono što se događalo između.

Naime, nakon izlaska poslije kojega su se Camille i Amma probudile poprilično mamurne, Adora im nudi svoje “magične” pripravke (kombinaciju raznoraznih otrova, otapala i drugih kemikalija) od kojih sestrama bude samo lošije. Ammi ovo nije prvi put da uzima majčine pripravke, a Camille se, pretpostavljajući o čemu se radi, svjesno podvrgava “terapiji”. Nešto ranije, medicinska sestra koja je sumnjala na Münchhausen sindrom dok je liječila Mariane, slučaj je pokušala prijaviti nekoliko puta, no to je rezultiralo tek gubitkom posla. Adora zapravo, uz malu pomoć lokalnog šerifa koji je na neka prijašnja upozorenja zatvarao oči, desetljećima neometano i sustavno trovala svoju djecu. Camille i Amma spašene su u zadnji čas, dok Adora završava u zatvoru pod optužbom da je ubila dvije tinejdžerice te da je zlostavljala vlastitu djecu. Sam kraj serije ima još jedan twist, no on je za sada manje važan.

Amma je, nakon destruktivne Camille, možda najzanimljiviji lik zbog dvostruke uloge koju igra. Za potrebe kuće, ona je slatka, poslušna djevojčica u lijepim haljinama koja se još uvijek igra kućom za lutke, a sav smisao toga je da udovolji Adori. S druge strane, ona je razuzdana haharica, tinejdžerica koja terorizira svoju okolinu, eksperimentira s drogama, iskrada se iz kuće i u starijoj sestri vidi svojevrstan uzor. Dvije kćeri, kao i sama Adora, dokaz su koliko su određene uloge ženama zapravo nametnute te dokaz da se svako isklizavanje iz njih – kažnjava.

Osim toga, u seriji se progovara i o samokažnjavanju (Camille), boravku u psihijatrijskoj ustanovi te samoubojstvima, što je zapravo sjajno jer su to i dalje tabu teme. Camille k tome pije i odlazak u trgovinu po bocu alkohola je zapravo njena dnevna rutina, ali i način na koji se nosi s traumama. Camillin lik najbolji je dokaz s kojim se sve predrasudama žene u manjim sredinama suočavaju, s kakvim se roditeljskim i društvenim normama bore te, ono najvažnije, kakve dalekosežne posljedice zlostavljanje (u djetinjstvu) ostavlja. Teško je između Camille, Adore i Amme odlučiti koja je kompleksniji lik, kao i koja je od njih tri svoju ulogu bolje odigrala. Kad smo već u fazi obožavanja serija, odlično je što postoje ovakve predivne i kompleksne kao što je Sharp Objects gdje se prosječan_a gledatelj_ica može lako educirati o svim zamkama koje žene prate od odrastanja do odrasle dobi. PS. Knjiga je još i bolja.

Prekinimo šutnju!

Poziv organizacije Roditelji u akciji – Roda prenosimo u cijelosti. 

Potaknute hrabrim osobnim i političkim činom saborske zastupnice Ninčević-Lesandrić, kojim je javno istupila i iznijela vlastitu, svježu traumu kako bi ukazala na sustavne probleme u našem zdravstvenom sustavu te iskazala solidarnost s drugim ženama koje su prošle slično ili isto traumatično iskustvo u Hrvatskoj, te reakcijama iz sustava koje su uslijedile pokušavši opovrgnuti da se išta slično događa u njihovim ustanovama pa sve do izjave da zastupnica ne govori istinu, pozivamo vas da nam se ponovo pridružite u akciji #PrekinimoŠutnju i damo do znanja javnosti da se ovakva postupanja prema ženama događaju svakodnevno.

Dosta je više! Odlučile smo ponovo prekinuti šutnju.

Redovito nam se javljaju žene koje svjedoče kako im je “na živo” rađena kiretaža, pobačaj, aspiracija, epiziotomija ili šivana međica nakon poroda. Dapače, postupci se nad ženama izvode bez ikakvog objašnjenja o tome da taj postupak boli i da imaju opciju anestezije.

Pomozite nam poslati glasnu i jasnu poruku – na komadu papira napišite vaše iskustvo, posljedice koje je na vas ostavilo, navedite medicinsku ustanovu u kojoj se to dogodilo, godinu te označite #PrekinimoŠutnju. Fotografirajte papir i pošaljite nam fotografiju mailom na prekinimo.sutnju@roda.hr

Fotografije koje stignu do ponedjeljka 15. listopada 2018. godine do 8 sati nosimo u Ministarstvo zdravstva isti dan. Pozovite prijateljice, poznanice, sestre, rođakinje da svoja iskustva podijele i da zajedno glasno i jasno kažemo – ISTINA JE! DOSTA NAM JE!

Dušo, ovo će malo boljeti

Bila je to redovna kontrola u 9. tjednu trudnoće. Posve opušteno legla sam na stol pored ultrazvuka nešto čavrljajući s ginekologom. U nekom je trenutku on ušutio i samo gledao u ekran vrteći ultrazvuk po mojoj utrobi. Čini mi se da je ta tišina trajala satima iako je realno trajala minutu ili dvije. Ali bila je to jedna od onih stravičnih tišina u kojima ti mozak ubaci u petu brzinu i želudac se zafrče u čvor. Kad je progovorio, rekao je da izgleda da fetus nije živ. Kako nije živ? Pa svi znamo kako to izgleda. Vidjele smo na filmovima i u serijama. Presiječe te nešto u trbuhu. Probudiš se u lokvi krvi. Imaš bolove kao da rađaš. Osjećaš da nešto ne valja. Tada sam saznala da postoji nešto što se zove missed ab ili propušteni pobačaj. Fetus umre i ostane u maternici. (Svoju bližu okolinu zabavljala sam šalom da su sva moja djeca jako vezana za mene pa ne žele sama otići. Nikome nije bilo smiješno.)

Još jedan ultrazvuk u bolnici i potvrda stanja. I onda čekanje. Jer možda će ipak samo krenuti, bolje je od kiretaže i ostalih postupaka, kažu. Njima nisam ispričala šalu. Možda sam trebala. Dani su prolazili i ja sam čekala. Plakala. Čekala. Nakon tjedan dana konačno sam završila na stolu. Doktorica je bila draga, dala mi je što je mogla, a to je očito lokalna anestezija. Kiretaža, vakuum aspiracija, cijela zabava. Nitko ti nikad ne kaže da lokalna anestezija ne ukloni bol i neugodu i da ćeš osjetiti cijelo čišćenje. I da će iz tebe izaći količina krvi za koju ne vjeruješ da je imaš. I da ćeš se osjećati odvratno i bolno i iskasapljeno. Nije to njihov problem.

Prije toga, kad sam rađala svoje prvo dijete, prikopčali su me u predrađaonici na CTG. Iz mene se izlijevala plodna voda u naletima. Plahta je već bila toliko mokra da nisam znala kamo da se pomaknem, a da ne ležim u tome. Najstarije dijete je odlučilo svoj emancipacijski put započeti usred prilično važne rukometne utakmice. Čini mi se da smo malo pokvarile ideju mirne navijačke bolničke noći. Užasno je boljelo i prilično sam stenjala i jaukala iako se ponosim svojim visokim pragom tolerancije boli. Sestre i doktorica bi u pauzama utakmice došle pogledale CTG i rekle da se ništa ne događa. U jednom trenu je doktorica rekla da nema šanse da rodim prije jutra i da probam spavati i da će mi biti jako teško s tako niskim pragom tolerancije na bol jer zapravo ništa još nije ni počelo. Nakon ne znam koje količine jaukanja je medicinska sestra krenula nešto prčkati po CTG-u i u jednom trenu, pazi čuda, počela sam imati trudove! Odjednom sam trebala odmah u rađaonu. Usput negdje sam čula da tiho komentiraju kako izgleda da nešto ne štima s CTG-om. Nisu to rekle meni. Nisu rekle da nisam luda. Pa one su samo činile što treba, vjerovale stroju.

Dosta godina prije toga papa je pokazao CIN 2 koji je nakon svega par mjeseci prešao u CIN 3 i poslana sam na biopsiju. Legla sam na stol, podigla noge i čekala. Ne znam koliko dugo, ali nekoliko grupa studenata je prodefiliralo po ordinaciji i bacilo pogled. Kada je stigao doktor i smjestio se, sestra me primila za ruku i nogu i rekla “Dušo, ovo će malo boljeti”. Bez ikakvih analgetika su mi iščupali dva komadića grlića potrebnih za biopsiju. Još su nadodali da nekad tako uspiju odstraniti problematično tkivo pa ne treba nikakav velik zahvat nakon toga. Ne znam ni sama kako sam se uspjela obući i izaći van. Mama još uvijek priča da sam bila zelena. Zvala je taksi da nas odveze doma.

Generalno, spadam u onu sortu takozvanih suradljivih pacijentica kakve vole. Ne tražim ništa, slušam što mi se kaže, ako žele da tri sata ležim na lijevom boku i ukliještim ruku, ležim tri sata na lijevom boku i ukliještim ruku. A imala sam i sreće, zaista to mislim, bez imalo ironije. Nisu mi probušili maternicu, izbjegla sam dripove, nisu mi dodavali ekstra šavove da usreće muža, nisu ništa zaribali s djecom, nisu mi ostavili nikakvu gazu u maternici, to što su me rebra malo boljela od nalijeganja, što sad, nisam umrla. Ali sam zato danas počela plakati kad sam pročitala izjavu šefa splitske ginekologije. Sva ta potisnuta i racionalizirana poniženja, jad i bol kao da su eruptirali iz dubine maternice. I to ne zato što su nešto učinili meni. Zato što to čine nama. Mi smo njima histerične žene koje treba dovesti u red, o čijim medicinskim kartonima će raspredati po medijima i o čijim će iskustvima govoriti s podsmijehom. Mi njih dovodimo u neugodne situacije kad progovorimo. I ne radi se ovdje o pojedinačnim liječnicima, prije nego izvadimo #notalldoctors municiju, radi se o sustavu koji prezire one zbog kojih postoji, a možda je to i najočitije u području ginekologije i ženskih bolesti. Jer tu se sve na našu nesreću spoji – patrijarhat, mizoginija, egotrip, strukovna solidarnost, štednja, rasap javnog zdravstva. Za razliku od većine drugih bolesti pitanje ženske reprodukcije uvijek završi na onom “Što se jebala ako ne može trpiti posljedice”.

Danas sam plakala od nemoći da išta promijenim, od bijesa što im to dozvoljavamo, od užasa što Premijer tipka po mobitelu dok jedna žena priča užase koje je proživjela. I plakala sam jer imam dvije kćeri koje će sutra vrlo vjerojatno morati prolaziti kroz isto, a ja ću ih čekati po čekaonicama i taksijem zelene voziti doma i plakati skrivećki u wc-u od muke što sam ih uopće rodila u ovom mizoginom kutku svemira.

I da. Iris. Trebala se zvati Iris.

Kiretaža bez anestezije predstavlja ne-etičko fizičko maltretiranje i ponižavanje žena

Povodom reakcije vladajućih na jučerašnjoj saborskoj raspravi o izglasavanju nepovjerenja HDZ-ovom ministru zdravstva Milanu Kujundžiću, pri čemu je MOST-ova saborska zastupnica, Ivana Ninčević Lesandrić, iznijela vlastito svjedočanstvo o nedopustivim i ne-etičkim praksama u javnim bolnicama, točnije o obavljanju kiretaže bez anestezije, Platforma za reproduktivna prava žena izdala je priopćenje koje u nastavku prenosimo u cijelosti:

Platforma za reproduktivna prava žena javno osuđuje reakcije vladajućih na jučerašnjoj saborskoj raspravi o izglasavanju nepovjerenja HDZ-ovom ministru zdravstva Milanu Kujundžiću, pri čemu je MOST-ova saborska zastupnica, Ivana Ninčević Lesandrić, iznijela vlastito svjedočanstvo o nedopustivim i ne-etičkim praksama u javnim bolnicama, točnije o obavljanju kiretaže bez anestezije. Reakcije u prvom redu samog ministra Kujundžića, predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića, te premijera Andreja Plenkovića osuđujemo kao krajnje neprimjerene i neoprostive, posebno kada znamo da su sva trojica navedenih muškaraca zbog svojih funkcija direktno uključena u donošenje odluka upravo o reproduktivnom zdravlju žena. Osobe koje imaju takvu odgovornost ne mogu si dozvoliti onakve ispade!

Kiretaža koja se provodi bez anestezije jako je bolna, a proizvodi i emocionalne traume, a  praćena je nehumanim postupcima kao što su vezivanje ruku ili imobilizacija koju fizički provode medicinske sestre. Pitanje je zašto se uz postojeće medicinske metode ovakva praksa institucionaliziranog nasilja nad ženama još uvijek provodi. Takva praksa nije samo nedopustiva u smislu pružanja adekvatnog standarda zdravstvene usluge, nego predstavlja i ne-etičko fizičko maltretiranje i ponižavanje svih žena u društvu; i trebala bi izazvati sram i hitnu reakciju sa svih strana, a posebno odgovornih.

Koliko resorno ministarstvo nije briga za iskustva žena govori i slučaj iz 2017. godine kada je jedna građanka pisala ministru Kujundžiću o svom iskustvu, u isto vrijeme tražeći, putem peticije, odobravanje korištenja anestezije u postupku kiretaže u hitnoj ambulanti Klinike za ženske bolesti u Zagrebu. No, ministar Kujundžić je već tada svojim ponašanjem pokazao da njega za odnos sustava prema ženama i njihovom reproduktivnom zdravlju nije briga.

Da živimo u uređenoj zemlji, ministar Kujundžić bi preuzeo odgovornost za disfunkcionalnosti u vlastitom resoru, pa čak i odstupio. Andrej Plenković bi pokazao minimum poštovanja prema osobi koja govori i onome što govori, a predsjednik Sabora Jandroković razumijevanje i suosjećanje za ono što je zastupnica Ninčević Lesandrić iznijela, unatoč tome što ju po dužnosti pravilnika mora opomenuti. Legalizmu u ovom slučaju nije mjesto!

Sva trojica su jučer pokazali da ne žele slušati ženske glasove, da ih ne zanima reproduktivan život i zdravlje žena i da niti potresan opis procesa kiretaže bez anestezije nije dovoljan da uzdrma njihov manjak osjećaja obveze i odgovornosti prema ženama u Hrvatskoj. Ovakvim nečinjenjem i ignoriranjem aktivno pomažu stvaranje Hrvatske koja obezvrjeđuje i muči žene i otvoreno normiraju institucionalizirano nasilje prema ženama. To nisu osobe koje mogu i smiju odlučivati o ženskom reproduktivnom zdravlju i pravima!

Tražimo prestanak te nehumane prakse te ispitivanje i kažnjavanje svih koji ovakvu praksu nastave provoditi. Također, tražimo javnu ispriku ministra Milana Kujundžića, premijera Andreja Plenkovića i predsjednika Sabora Gordana Jandrokovića za jučerašnje ponašanje u Saboru i iskazano nepoštovanje prema zastupnici Ninčević Lesandrić, ali i svim drugim ženama u Hrvatskoj.