Pravo na silovanje

Povuci-potegni oko novoga afganistanskog zakona o obitelji samo se na prvi pogled tiče ‘tamo nekih’, da ne reknemo: divljaka.

Reklo bi se da se sve svodi na odnos snaga: da Kharzai prihvaća zakon koji dopušta silovanje u braku zato da bi osigurao većinu na skorim demokratskim izborima, ali popušta kad ga prozove Obama, o kojemu mu vlast ovisi možda i više nego o biračima. Demokracija danas ipak nije samo ono što narod izglasa većinom glasova. Narod ima pravo izglasati što hoće – ali samo ako time ne krši osnovna ljudska ili skupna (poglavito manjinska) prava. Dakako, i oko opsega tih prava postoje prijepori i svađe. Religije prisvajaju sebi utvrđivanje nekih od tih prava, tvrdeći da su “Božja” ili naprosto “prirodna” i stoga, kažu, građanin – poput Antigone – mora odreći poslušnost državi ako ih ona ne poštuje.

Organizirano ljudsko društvo utvrđuje ta prava laičkim instrumentima, rezolucijama odnosno konvencijama koje utvrđuju svjetske organizacije, ponajprije Ujedinjeni narodi. Zaboravljamo možda da je ono što danas s pravom zovemo silovanjem u braku još prije pedesetak godina i u nas bilo obuhvaćeno konceptom “bračnih dužnosti” i da je nerijetki kršćanski muž svoje “pravo” ostvarivao, ako zatreba, i ćuškama ili težim batinama.

Već sam bio momak kada su tek nešto stariji ozbiljno i uvjereno objašnjavali kako se oni ne daju “zafrkavati” i pljuskama rješavaju ako se cura nećka pošto je maženje već počelo. Oni iskreno nisu znali da je to silovanje – što govori i o našemu tadašnjem odgoju, i građanskome, i vjerskome, i obiteljskome.

Nije nam Afganistan tako daleko kako se čini.

A nije ni demokracija metoda bez mane – ali ostale su se pokazale gorima.

Uostalom, u demokraciji postoji i moć javnog mnijenja, koje se širi medijima. I neke od konvencija daju novinstvu pravo stalnog preispitivanja odluka vlasti. Kritika Kharzaijeva zakona počela je iz novinstva, ono je i Obamu navelo na intervenciju.

Eto, i mi u medijima možemo služiti dobru i boljitku – ali samo dok tjeramo druge da razmišljaju i prosuđuju i dok se ne umislimo da smo bilo suci, bilo vođe.

Poduzetništvo žena: Javni poziv za dodjelu sredstava

Ministarstvo gospodarstva, rada i poduzetništva raspisalo je javni poziv za dodjelu bespovratnih financijskih sredstava za sufinanciranje provedbe projekta “Poduzetništvo žena” za 2009. godinu. Korisnici sredstava su zadruge, obrti i trgovačka društva.

Cilj Projekta “Poduzetništvo žena” je veće, brže i lakše ekonomsko osnaživanje žena uključivanjem u poduzetništvo i to osnivanjem novih subjekata malog gospodarstva, te stvaranjem novih radnih mjesta.

Cjelokupni tekst Projekta, Javni poziv, uvjete natječaja i Obrazac zahtjeva za prijavu na Javni poziv, podnositelji/ce zahtjeva mogu podići u Hrvatskoj agenciji za malo gospodarstvo, 10 000 Zagreb, Prilaz Gjure Deželića 7, a dostupan je i na web-stranici Hrvatske agencije za malo gospodarstvo http://www.hamag.hr/ ili na web-stranici Ministarstva gospodarstva, rada i poduzetništva http://www.mingorp.hr/default.aspx?id=1618.

Javni poziv je otvoren 45 dana od objave poziva.

 

 

“Nije li vrijeme da netko kaže: Rez!”

Britanska zaklada Women’s aid ( Ženska pomoć ) započela je novu kampanju protiv nasilja nad ženama. U sklopu kampanje lansiran je potresan film pod nazivom “Cut” ( Rez ) koji efektno predočava učestalost i razmjere nasilja protiv žena u obitelji. Poznata glumica Keira Knightley u filmu tumači glumicu koja se poslije rada na setu vraća kući, gdje zatiče uznemirujuću scenu – razbijeno ogledalo i tragove krvi. Kada shvati da se njezin agresivni partner sam ozlijedio, pokušava razgovarati s njim, ali ljubomorni muškarac počinje vikati i udari je u glavu. Dok Keira leži na podu, on ju počinje ‘cipelariti’, a kamera se udaljava i pojavljuje se završna poruka: ‘Nije li vrijeme da netko poviče: ‘Rez’?

Dvominutni film vrtjet će se u kinima i na televiziji, a cilj mu je senzibilizirati javnost oko nasilja protiv žena u obitelji.

Film možete pogledati na stranicama zaklade Women’s aid.

Inače, Women’s aid zaklada je koja je proizišla iz ženskih pokreta 70-ih te se bavi zagovaranjem, prevencijom, zaštitom i osnaživanjem žena i djece koje trpe ( obiteljsko ) nasilje. Prva federacija “Ženske pomoći” datira u 1974. godinu kada je postavljena platforma za rad sa ženama žrtvama nasilja te pružanje emocionalne i financijske pomoći djeci i ženama žrtvama obiteljskog nasilja.

Pionirka zadarske kirurgije

Ambicioznoj i uspješnoj liječnici oduvijek je smetalo što je medicina kod nas vrlo statusno obilježena i svim mladim ljudima poručuje da je uspjela, iako joj roditelji nisu liječnici, nego konobar i švelja.

Uvod u anatomiju, Hitna služba, Privatna praksa …, uz forenzičare, kirurzi sa zelenim kapicama na glavi i ozbiljnim pogledom iznad maske preko pola lica postali su tema najuspješnijih američkih televizijskih serija. Do te mjere da ne znamo broj hitne službe u vlastitoj državi, a u dva ujutro svatko će ispaliti broj američke hitne – “najn-uan-uan”.

– Istina, kirurgija ima ono nešto! Stalno je napeto, adrenalin te šiba, a koncentracija je izoštrena. U rukama imaš tuđi život, znaš da ni najmanja greška nije dozvoljena da stvari ne bi krenule neplanirano. Ljudi su po prirodi voajeri, zanima ih ishod takvih situacija, a američki producenti to očito znaju unovčiti  – započinje svoju priču doktorica Natalija Lučev, prva kirurginja sa zadarskom adresom.

Ova se 38-godišnja Riječanka, naime, nedavno javila na natječaj zadarske Opće bolnice koja je tražila kirurga. Primili su je, i Natalija je, ni ne razmišljajući, postala prva žena kirurg u Zadru, u bolnici koja postoji 120 godina. Priča je postala zanimljiva medijima i to ju je, kaže, potpuno zateklo.

Kirurgija – kraljica medicine

– Ja sam se samo javila na oglas u Jutarnjem, zaista nisam očekivala kamere i diktafone – smije se Natalija dok se smještamo u kafiću uz obalu.

Ako je atletika kraljica sportova, onda je, kaže Natalija, uvjetno rečeno, kirurgija kraljica medicine. Nije tajna da je od pamtivijeka rezervirana za muškarce. Ženskog kirurga s rezervom prihvaćaju ne samo kolege, nego i pacijenti.

–  Već su poznate situacije da pacijent liječnici kaže “sestro, izmjerite mi tlak”, a tehničaru “gospodine, doktore…” – tumači Natalija koja je i osobno znala čuti komentare poput “što će žensko na kirurgiji”. To je, kaže, nije pokolebalo ni u jednom trenutku.

– Nije uvijek ugodno pionirski stremiti nečemu, ali nastavila sam. Ne za inat, nego zato što volim kirurgiju. Uvijek treba ići naprijed – kaže prva zadarska kirurginja koja veći dio dana u rukama ima pincetu, škare, skalpel, iglodržač i konac. Ruke su bez prstenja, nema lančića oko vrata, u ušima tek diskretne naušnice. Ništa od make upa, kao ni od dugih noktiju.

– Ili kirurgija, ili nakit – smije se Natalija – I piercing na pupku smeta mi pri operaciji, stavim ga samo na godišnjem odmoru.

Natalija ne krije da je cijeli život puno učila. Pri seciranju trupla, divila se, kaže, složenom ljudskom mehanizmu.

– Naš organizam je fantastičan, prekrasan je osjećaj dokučiti kako funkcionira. S druge strane, stoljećima istražujemo kako zapravo malo treba da se taj sklad poremeti – govori Natalija gotovo u zanosu.

Medicinski fakultet u rodnom gradu završila je 1996. godine i postala asistent na Zavodu za anatomiju. Istodobno je volontirala u riječkoj bolnici, a nakon diplome upisala je magisterij iz “krvnih žila vrata”. Kad je tri godine kasnije Opća bolnica u Vukovaru raspisala natječaj za specijalizaciju iz opće kirurgije, mlada Riječanka koja je o kirurgiji maštala još od srednje škole, sebi je odlučno rekla “na redu je Slavonija”.{slika}

– I u Rijeci je bio raspisan natječaj za specijalizaciju iz kirurgije, ali znala sam da neće biti ništa od toga. Čim su mi iz Vukovara javili da sam primljena, spakirala sam kovčege i odjurila – kaže Natalija koja do tada nikad nije bila u Slavoniji.

Specijalizacija se zapravo održavala u kliničkoj bolnici Osijek. U gradu na Dravi Natalija je provela četiri godine, a zadnjih pet mjeseci provela je u Zagrebu kako bi odradila kardiokirurgiju.

– Čim sam položila specijalistički ispit, počela sam raditi u Vukovaru. To je bilo 2004. godine. Živjela sam u Osijeku, putovala sam svaki dan u Vukovar na posao – kaže Natalija koja ne krije da je imala prebrzi tempo u karijeri te da iza cijele priče stoji hrpa odricanja.

Iako se pred mladom doktoricom otvorio svijet pun izazova, ubrzo joj je, kaže, postalo jasno da se u Vukovaru teško živi. Malo ljudi se vratilo, kaže Natalija, grad je bio bez sadržaja, društvenog života… Rat je, kaže, ostavio pečat patnje koji se i danas osjeća.

Čežnja za morem

– Kad sam došla, nisam imala ni 30 godina. Mlada, ambiciozna, željna života i pozitivne atmosfere. Želiš izlaske, kazališta, na koncu, i banalni šoping. Međutim, rat u Vukovaru kao da je bio jučer. Osjeća se u zraku, vidim ga u očima ljudi dok hodaju ulicom ili sjede u čekaonici. Svaki sa svojom pričom i patnjom koju ne puštaju da ode. Nose je poput rijetke amajlije. Vukovar se zaista ne smije zaboraviti, ali mlad čovjek mora ići dalje – tumači Natalija.

O ljudima iz tog razdoblja svog života Natalija govori s posebnom toplinom. Nakon pet godina kirurgije u Vukovaru, mogla bi, kaže, napisati knjigu. Međutim, nakon zanimljivog desetljeća provedenog u Slavoniji (uspješna Riječanka čak je izgubila riječki naglasak), Natalija je počela osjećati čežnju za morem.

– Moj otac je iz Prvić Luke pokraj Šibenika, mama je Riječanka, rođena sam na moru. Sve više sam počela osjećati kako mi fali vjetar s obale … – kaže Natalija koja posao u Zadru uspoređuje s dobitkom na lotu. Ne krije, međutim, da je posao zahtjevan, te da neke operacije traju satima. Koliko se puta, kaže Natalija, dogodi da je čovjeku napisana jedna dijagnoza, a u tijeku zahvata otkrije se  sasvim druga priča.

– Tumori su stoljećima velika enigma, kamufliraju se uz tkivo i dijagnostika ih ne uhvati. U takvim situacijama imaš par minuta za donijeti odluku, ali nepravedno je reći da to žena ne može raditi. Kirurgija je prije svega timski rad, barem tri kirurga su oko stola – opisuje Natalija posao koji obožava.

Iako će uvijek reći da je imala odlične mentore, Natalija je jetko primijetila da u Hrvatskoj još ne postoji žena neurokirurg, niti kardiolog.

Iskorak u muški svijet

– Mozak, kralježnica i srce u Hrvatskoj su još samo u muškim rukama – komentirala je kratko i odjednom ispalila kao da je to jače od nje: – Oduvijek sam željela kardiokirurgiju, kardiokirurg čuči u meni. Nisam to krila ni kada sam volontirala u Rijeci. Odmah su mi dali do znanja da to nije za žene! Prošla sam više mjeseci edukacije u Torontu u Kanadi, operirala sam srčane zaliske, ugrađivala premosnice. Da sam ostala tamo, možda bih i dobila specijalizaciju iz kardiokirurgije, teško je sad reći …  – kaže Natalija koja je, nakon Toronta, zbog kardiokirurgije vrlo često putovala u Ljubljanu jer riječka bolnica taj odjel nije imala.  Kada je otvoren u drugoj polovici 90-ih, za predstojnika je došao kardiolog Ognjen Šimić (kasnije optužen za primanje mita), međutim specijalizacija iz kardiokirurgije za žene je ostala “misaona imenica”.

–  Naravno, odgovorno je operirati i žuč, svemu treba ozbiljno pristupiti, ali operirati srce zaista je nešto posebno – otkriva Natalija, smijući se mom komentaru kako “žene čitaju ljubiće, a muškarci operiraju srce”.

– Molim vas, da me netko ne bi krivo shvatio, obavezno napišite da nisam ni najmanje revoltirana. Dapače, prezadovoljna sam, mislim da sam hrabro zakoračila u, nazovimo ga, muški svijet kirurgije – tumači Natalija.

Ne krije, međutim, da se u medicini gleda društveni status i da je put lakši za one čiji su roditelji liječnici.

– Ali to ne treba pokolebati ni jednog studenta medicine. Samo hrabro, to im želim poručiti! Meni je tata konobar, a mama švelja. I bez “obiteljskog medicinskog pedigrea”, usudila sam se reći da želim biti kardiokirurg. Nisam dobila kardiokirurgiju, ali sam dobila opću kirurgiju. “Show must go on”, to mi je maksima, ima pravo dobri, stari Fredi Mercury – kaže Natalija.

 Plaće liječnika i nedavni rebalans proračuna ne želi, kaže, posebno komentirati.

Mama je najdraža titula

– Plaće liječnika jezivo su male, što drugo reći. Evo, prosječna plaća kirurga sa svim dežurstvima kreće se oko 12, 13 tisuća kuna. Tolike godine ulaganja u sebe, tolika odgovornost, tolike neprospavane noći. A gdje su kongresi koji puno koštaju i dodatna preskupa literatura – tumači Natalija.

Plave kuverte u medicini također, kaže, ne želi posebno komentirati. Svjesna je da toga ima, ali naglašava da poznaje mnogo kolega koji nisu korumpirani.

– Meni u životu nitko nije ponudio plavu kovertu. Valjda im ne šaljem takvu vibru. Bake u Vukovaru znale su mi donijeti čokoladu i uredno me rasplakati. Jednom mi je jedna baka donijela kašetu jabuka. Rastopila sam se i podijelila jabuke po odjelu – kaže Natalija.

Dok smo razgovorale, Natalijina šestogodišnja kći Petra skakutala je oko nas i crtala, da bi je na koncu naljutili i rasplakali dupini koji nisu “htjeli dobro ispasti na papiru”.

– Ja sam samohrana majka – pojašnjava Natalija. – Petra i ja posebno smo povezane, ona mi je na prvom mjestu. Otkad se rodila sve prolazimo same. I dalje, vjerujem u ljubav, naravno. Petra je rođena iz ljubavi. Bila je to duga veza, eto, to je sad iza mene … Rodila sam je u tijeku specijalizacije, radila sam do šestog mjeseca trudnoće. Operiram, a ona me gura iznutra, to je tek poseban osjećaj – opisuje posnosna mama Natalija.

Ova hrabra doktorica, koja na rivalstvo u poslu nikad nije htjela trošiti energiju, ne krije da je ponekad zna uhvatiti sindrom “zašto sve moram sama”.

– Sama prodajem stan u Osijeku, sama selim stvari u Zadar, sama mijenjam gumu na autu, sama vodim Petru u kino … Pomisliš katkad “pa ja, zaboga, ništa ne stignem od ovog djeteta”, a onda shvatiš da te ono drži i da ti je veliki pokretač. To samo mame znaju – nasmijala se Natalija.

Iako radi “muški” posao, te iako je samohrana majka, na vrata stana, kaže, nikad nije i ne bi postavila titule ispred imena.

– Magistar znanosti, doktor medicine, specijalist kirurgije. Zamislite da sve to nalijepim na vrata. Kakva glupost! A zapravo, prije svega sam mama. Kad malo bolje promislim, onda je primjerenije staviti na vrata “mama Natalija Lučev”  – kroz smijeh je zaključila simpatična kirurginja koja se od muških kolega jedino razlikuje po šarenim kapicama u operacijskoj sali.

Žene na izborne liste: radni sastanak Povjerenstva za ravnopravnost spolova Splitsko-dalmatinske županije

 

U najvećoj Hrvatskoj županiji od 16 gradova samo jedan ima ženu za gradonačelnicu, a čak tri gradska vijeća u svojem sastavu nemaju niti jednu predstavnicu ženskog spola.

Upravo je ta problematika potaknula članice Povjerenstva za ravnopravnost spolova Splitsko-dalmatinske županije da sazovu svojevrstan radni sastanak sa pripadnicima svih političkih stranki u gradu, kako bi im još jednom “pripomenule” postojanje potrebe da se na svakoj izbornoj listi nađe barem četrdeset posto kandidatkinja.

Odaziv i nije baš bio impresivan, pojavili su se predstavnici HDZ-a, SDP-a, HSS-a i HNS-a, bilo je, nažalost, više predstavnika medija, nego li političara.

– Pozivam žene da se aktivno uključe u rad svojih stranaka, njihov senzibilitet i osjećaj za organizaciju nam je i više nego nužar, rekao je Goran Kovačević, dopredsjednik splitskog HNS-a.

– Nadamo se kako ćemo uz gradske očeve dobiti uskoro i gradske majke, naglasila je Ivanka Luetić Boban, a njen stranački kolega, tajnik splitskog odranka HDZ-a Boško Knezović je manjak ženskih imena na izbornim listama pripisao donekle i dalmatinskom, tradicionalnom načinu odgoja.

Vesna Alać, predsjednica Foruma žena SDP-a u gradu pod Marjanom, pojasnila je kako je ženski senzibilitet jako važan u politici, s njom se složila i Maja Kragić, iz HSS-a, dodajući kako žene same nisu svjesne diskriminacije…

Na sastanak nisu bili pozvani članovi nezavisnih lista, pa su kandidatu za gradonačelnika Željku Kerumu i ostalima, sudionici poslali poruke da se potrude staviti što veći broj žena na svoje izborne liste.

Ivanka Luetić-Boban: Žene se nadaju boljem

Živimo u 21. stoljeću, u doba demokracije i moderne tehnologije, a ženama nikada nije bilo teže; u Hrvatskoj su žene obrazovanije, brojnije i dulje žive, a u društvu su gotovo nezamjetne – tako o položaju žena danas govori Ivanka Luetić-Boban, predsjednica Povjerenstva za ravnopravnost spolova u Splitsko-dalmatinskoj županiji.

Upravo ova županija ogledalo je lošeg skora žena u društvu, bilo da je riječ o politici ili gospodarstvu. Stoga se ovo povjerenstvo, kojemu je na čelu, odlučilo na osnivanje povjerenstava u svim gradovima Županije, upravo kako bi žene izvukli iz ‘mrtvila’.

– Odmah moram kazati kako ne pozivam na bilo kakvu mobilizaciju ženskih snaga niti na bučne prosvjede, nego samo želim ravnopravnost. Više nas je, obrazovanije smo, a u društvu se s razlogom osjećamo manje vrijedne. Jedan od razloga – kaže – vidi se upravo u nedavno objavljenim podacima po kojima žene imaju čak 16 posto manje plaće od muškaraca.

– Ovaj nam podatak dovoljno govori kakva su nam prava i mogućnosti, godinama se školujemo da bismo došle do posla, a kada se zaposlimo, tek tada slijedi grčevita borba za opstanak među muškarcima. Takva borba je i u politici, a današnji maleni udio žena u političkom životu naše države, a pogotovo na lokalnoj razini, dovoljno govori koliko danas žene odlučuju. U Splitsko- dalmatinskoj županiji su u sadašnjem sazivu Skupštine tek četiri žene, a tužno zvuči i podatak da ova županija među čelnicima gradova ima jednu jedinu ženu, i to gradonačelnicu Komiže.

Svima nadu bude lokalni izbori, najavljuje se da dolazi vrijeme novih ljudi i više žena:

– Nisam prevelik optimist, iako znam da će se u mojoj stranci, HDZ-u, nešto promijeniti nabolje, a moram priznati da me, bez obzira na različite političke stavove, vesele najave gradskih vijećnika Joška Dvornika i Hrvoja Marušića koji će, kako obećavaju, znatan broj mjesta na svojim listama dati ženama.

Da ne bi ispalo kako se žene samo žale i traže krivca u nekom drugom, Luetić-Boban smatra kako su za ovako loš rejting žena velikim dijelom krive i same žene:

– Moramo znati kako nas politika sve određuje, a naše žene kao da je strah ući u politiku i baviti se njome. Neobjašnjive su mi ta inertnost i averzija prema politici, više nas je u društvu, a takvim ponašanjem dolazimo do apsurdne situacije da većinom upravlja manjina.

Dugogodišnje bavljenje ovom problematikom dalo joj je različita iskustva pa, unatoč pričama o velikoj demokraciji, nailazi na smiješne situacije.

– Kada sam jednom prigodom htjela potaknuti lokalne političare, tada visoko pozicioniran član HSP-a kazao mi je ‘kako oni imaju i pametnijeg posla nego pričati o tome’. Ništa bolje, kaže, nije ni u drugim strankama pa sve žene s pravom očekuju lokalne izbore koji će, nadaju se, donijeti promjene i oživiti zakon koji propisuje najmanje 40 posto žena na listama.

 

U gospodarstvu ih ima

– Žene mogu raditi isto koliko i muškarci, a problem je što mi imamo prava, ali ih nismo uzele, a to se može pripisati našemu mentalitetu i ženskom strahu od odgovornosti kada prevladava ‘linija manjeg otpora’ – kaže Lada Karninčić iz splitske tvrtke ‘Trenton’.

Sličnog je mišljenja Jadranka Radovanić, prva žena Županijske gospodarske komore, inače predsjednica udruge Krug, koja okuplja poslovne žene Hrvatske:

– U gospodarstvu nas je više nego u politici i ta stopa ženske zastupljenosti raste 35 posto godišnje i tu možemo biti zadovoljne. No sumnjam da se na mjestima gdje se odlučuje, pogotovo na lokalnoj razini, može očekivati više žena – kaže Radovanić.

 

 

Političarka na pola mandata

Na konstituirajućoj sjednici Vijeća za ravnopravnost spolova u Vrgorcu bilo je riječi o tome kako je u proteklih osam godina u Gradskom vijeću Vrgorca sjedila samo jedna žena, i to samo polovicu mandata.

Predsjednica Županijskog vijeća za ravnopravnost spolova Ivanka Luetić-Boban kazala je kako su Vrgorac i Vrlika pri samom dnu županijskog prosjeka po zastupljenosti žena u predstavničkim tijelima svojih gradova.

Prema novom zakonu stranke su dužne voditi računa o zastupljenosti žena na svojim listama, a ovom prilikom apelirano je na žene da se ne zadovoljavaju simboličnim mjestima na stranačkim listama.