‘Ne odbacujte gej djecu, odvedite ih psihijatru’

Papa Franjo izjavio je da obitelji ne bi trebale izbjegavati svoju homoseksualnu djecu, nego bi im trebale osigurati psihijatrijsku pomoć. Čelnik Katoličke crkve te je komentare iznio vraćajući se iz posjeta Irskoj, gdje su prava LGBT+ osoba već dugo ključna pitanje podjele.

Premijer Leo Varadkar tijekom posjeta je pozvao na prihvaćanje LGBT+ obitelji, nakon što je odjeknula vijest da jena Svjetskom susretu obitelji, kojem je prisustvovao papa, zabranjeno sudjelovanje katoličkih LGBT+ grupa i cenzurirano prikazivanje istospolnih roditelja u tiskanim materijalima.

Novinari_ke su papu prilikom povratka u Rim pitali_e što bi rekao ocu gej djeteta.

“Rekao bih mu, prije svega, da se moli, zatim, da ne osuđuje, te da razgovara, da pokuša razumjeti, stvoriti prostor za sina ili kćer”, izjavio je, kako navodi talijanski list La Stampa.

“Zatim, to ovisi o dobi; očituje li se to u dječjoj dobi, postoji mnogo toga što se može postići psihijatrijom. Druga stvar ako se manifestira u dvadesetim godinama. Ali ne bih nikada rekao da je tišina lijek”.

“Zanemariti sina ili kćer s homoseksualnim tendencijama [pokazuje] manjkavost u očinstvu ili majčinstvu”.

“Ja sam vaš otac, ja sam vaša majka, razgovarajmo, neću vas izbaciti iz obitelji”.

Papa Franjo stekao je ugled modernizatora, ali kritičari tvrde da ipak nije uspio prijeći s riječi na djela s obzirom na loš odnos Katoličke Crkve prema LGBT+ pravima na globalnoj razini.

U svom govoru pred Papom, irski je premijer Leo Varadkar naglasio da Irska više nije naklonjena Katoličkoj Crkvi.

“Irska 21. stoljeća je danas vrlo različito mjesto nego u prošlosti. Irska je sve raznovrsnija”, rekao je.

“Svaki_a šesti_a stanovnik_ca Irske nije rođen_a ovdje, a sve je više pripadnika_ca drugih religija i onih koji su zadovoljni nepripadanjem organiziranoj religiji.”

“U parlamentu i putem referenduma glasali_e smo za modernizaciju naših zakona, shvaćajući da ne opstaju svi brakovi, da žene donose vlastite odluke, i da obitelji dolaze u mnogim oblicima, uključujući one čija su glava baka ili djed, samohrani ili rastavljeni roditelj.”

“Sveti Oče, mislim da je došlo vrijeme da izgradimo novi odnos crkve i države u Irskoj – novi savez za 21. stoljeće. Nadam se da vaš posjet označava otvaranje novo poglavlja u odnosima Irske i Katoličke Crkve. Nadgradnjom temelja naše isprepletene povijesti, i učenjem iz zajedničkih grešaka, u novom se poglavlju religija više neće nalazi u središtu našeg društva, ali u njemu će i dalje imati važno mjesto”.

Zabrana trikoa Serene Williams govori o seksualizaciji crnih žena

Kada bismo trebale_i sastaviti popis feminističkih trenutaka 2018. godine, Serena Williams, koja je u crnom trikou osvojila prvi Grand Slamo nakon poroda, bila bi na samom vrhu. Williams, vjerojatno najveća tenisačica svih vremena, izjavila je da se zbog trikoa koji je nosila na ovogodišnjem French Openu osjećala kao “ratnica”, te da joj je pomogao izaći na kraj s krvnim ugrušcima zbog kojih je gotovo umrla pri porodu. Bilo je zabavno, bilo je funkcionalno, bilo je nevjerojatno. Vraćanje na posao nakon rodiljnog dopusta bilo je kao iz filma o superjunacima.

Triko će ubuduće biti zabranjen na French Openu. “Mislim da smo otišlipredaleko”, rekao je predsjednik francuskog teniskog saveza Bernard Giudicelli. “Serenina ovogodišnja odjeća, na primjer, neće više biti prihvatljiva. Morate poštovati igru ​​i mjesto”. Ali kako točno dugi triko “ide predaleko”? To nema veze s poštovanjem igre; radi se zapravo o ozbiljnom nepoštivanju jedne od najvećih igračica.

Radi se o kontroli ženskoga tijela, točnije, o seksualiziranju i dehumanizaciji crnih ženskih tijela. U Williamsinom slučaju, to se događa s nevjerojatnoj mjeri, na primjer kada se kolegice rugaju njezinu fizičkom izgledu trpajući ručnike u hlačice, ili kada komentatori koji su drve po njezinoj “agresivnoj” igri. Ponekad se radi o kodiranom jeziku, primjerice kada se Serenina rasa koristi za objašnjenje njezine građe i snage. Ponekad jezik nije kodiran, već suprotno, posve eksplicitan, poput izjave američkog radijskog voditelja o sestrama Williams : “Ne mogu ih više ni gledati kako igraju. Odvratne su. Previše su mišićave. One su zapravo muškarci”.

Je li zabrana Serenina trikoa rasistična? Sama po sebi, nije. Odjeća u sportu oduvijek je regulirana strogim pravilima. Problem je u tome što se ista pravila ne odnose na svakoga, osobito ako ste slučajno crna žena i vrhunska sportašica. Kao što Afua Hirsch piše u svojoj knjizi Brit(ish), uspoređujući doživljaj Marie Sharapove i Venus Williams, “seksualnost bijele žene je simpatično drska, zabavna i u granicama dobrog ukusa; seksualnost crne žene uvredljiva je, odbojna i nepristojna”.

Ono što čini Serenu Williams još čudesnijom činjenica je da ona, unatoč neprijateljskom i neugodnom okruženju, nastavlja po svom. Kao što na rasističke komentare Ilie Năstase o svom nerođenom djetetu odgovorila citirajući Mayu Angelou: “Možeš me gađati riječima svojim… ubiti me svojom mržnjom možeš, ali dižem se opet, poput vjetra”. Po mogućnosti, u crnom trikou.

Prvi ‘Korčula after PARTY’

Udruga antifašističkih boraca i antifašista Korčule i Nova ljevica pozivaju vas na prvi Korčula after PARTY (KaP), odnosno Forum za raspravu o izazovima i nasljeđu ljevice koji će se održati u Korčuli od 21. do 24. rujna 2018. godine

Godina u kojoj smo odlučili krenuti u ovaj projekt nije nimalo slučajna, kao što sigurno znate 50 je godina prošlo od revolucionarne 1968. i upravo je to okosnica prvog KaP-a.

S druge strane, potaknuti aktualnim trendovima u političkom i društvenom životu, rastom populističkih i nacionalističkih pokreta i stranaka, a onda i evidentnom krizom u koju je upala ljevica u Hrvatskoj, odlučili smo krenuti u ovaj projekt s tendencijom da se kritička misao i glas stručne javnosti, proširi te postane tradicionalni događaj u kojemu će osim velikog broja govornika, aktivno sudjelovati i šira javnost. Cilj nam je dakle u otvorenim raspravama o najaktualnijim temama ukazati na slabosti i probleme s kojima se suočava ljevica, te cjelokupno društvo. 
 
U trodnevnom programu u fokusu kojeg je svaki dan druga tema, sudjeluju najpoznatiji regionalni povjesničari mlađe generacije Hrvoje Klasić, Dragan Markovina, Srđan Milošević, novinari Viktor Ivančić i Vuk Perišić, aktivistica Vedrana Bibić, filozofi Nadežda Čačinović i Boris Buden, aktivist i profesor Nerzuk Ćurak, redatelji Dino Mustafić i Zlatko Paković, slovenski kulturolog Mitja Velikonja, socioekonomist Toni Prug, pisac i kritičar Boris Postnikov, bivši sveučilišni profesor i autor knjige o uništavanju knjiga tijekom 90-ih u Hrvatskoj Ante Lešaja.
 
Detaljan program i teme možete pogledati ovdje. Za sve detalje možete nas kontaktirati na mail: forum@kap-korcula.net ili putem Facebook stranice na kojoj možete pratiti i sve aktualnosti vezane za ovaj događaj, Korčula after PARTY (KaP).
 
U slučaju potrebe oko organizacije smještaja, prijevoza i bilo kakve pomoći, budite slobodni obratiti nam se na navedene kontakte. 
 
Radujemo se vašem dolasku, i to ne samo ove godine. Kako smo već istaknuli, željeli bismo da ovaj događaj postane tradicionalno godišnje okupljanje i mjesto ugodnog druženja te slobodne rasprave o izazovima modernog društva i svemu onome što osviještenoga čovjeka zanima, ili bi ga trebalo zanimati.

Besplatno pogledajte dokumentarac ‘Godine hrđe’ o Uljaniku

Nezavisna dokumentarna produkcija Factum objavila je na svom Facebook profilu vijest o mogućnosti besplatnog gledanja dokumentarca “Godine hrđe” na ovom linku.

“Kao svoj prilog sagledavanju kompleksne situacije u kojoj su se našli radnici Uljanika (no, ne samo i oni), pogledajte besplatno film “Godine hrđe”, nagrađivani dokumentarac o katastrofalnim uvjetima rada u ovom pulskom brodogradilištu i beskrupuloznom iskorištavanju radnika pod krinkom privatizacije. Vrijedi do 31.8. uz korištenje promo koda ‘Uljanik‘ u Factumovoj online videoteci!”, objavili su iz Factuma i objasnili da treba klikniti na link, pa na opciju rent te se prijaviti npr. putem Facebooka. Otvari se kućica Apply code i tu se upiše ‘Uljanik’.

Kako mediji pogrešno shvaćaju opsesivno kompulzivni poremećaj

Svakih nekoliko mjeseci kažem da ću to napisati. Moj veliki OKP opus. Kažem da će to biti članak ili film ili roman – nekoliko sam puta započinjala pisati scenarij ili kratku priču koja se bavi sumanutim svijetom iracionalnosti. No nikako da dovršim ijedan članak, roman ili scenarij. Ponekad je, naime, teško i izgovoriti ta tri slova. Negdje se putem u mene uvukao sram i ukrao mi hrabrost. Više ne govorim o OKP-u. Evo, dok ispisujem ta tri slovca, okreće mi se želudac.

Nisam se ovako osjećala u djetinjstvu. Dijagnozu opsesivno-kompulzivnog poremećaja dobila sam još u osnovnoj školi jer sam se već tada neobično ponašala, no uvijek sam bez problema razgovarala o tome. “Hej, Emily, zašto si pušeš na ruku?”, “Hej, Emily, zašto to radiš?”, “O, to je moj OKP. OKP (eng. OCD – obsessive-compulsive disorder), op. prev. je kemijska neravnoteža u mozgu, ispričat ću ti sve o tome…”. Moja je majka bila terapeutkinja, stoga ne samo da mi nije bilo neugodno razgovarati o svojim problemima, nego sam se osjećala pomalo kao stručnjakinja po tom pitanju. Barem na igralištu. Nisam tada vidjela nikoga da se ponaša poput mene, pa je moja jedina referentna točka bila osobno iskustvo.

Za one koji_e ne znaju, opsesivno-kompulzivni poremećaj anksiozni je poremećaj koji se često povezuje sa strahom od zaraze ili perfekcionizmom. No iako se OKP može manifestirati kao perfekcionizam ili strah od zaraze, ne radi se samo o čistuncima i dobro organiziranim osobama. Šokantno, znam. Dakle, što je točno OKP? Najjednostavnije rečeno, to je “ritualno” ponašanje motivirano strahomda će se nešto loše dogoditi ako to ne učinite. Preplavljuju vas strah i panika dok se u mozgu pale alarmi. Kao da detektor dima neprekidno pišti iako nigdje ne gori.

Nisam siguran što je bilo prije – jesam li prestala govoriti o kompulzijama jer su se otele kontroli, ili su se kompulzije otele kontroli do točke u kojoj bi samo izgovaranje riječi “opsesivno-kompulzivni” bile protiv mog rigidnog kodeksa iracionalnog ponašanja. Smiješan je taj OKP: vrlo ste svjesni svega što radite, i vrlo ste svjesni da vaš mozak šalje lažne signale za paniku i strah. Svijest o vlastitoj nerazumnosti ne čini vaše misli i ponašanje manje nerazumnima. Zbog te se svjesnosti u konačnici samo prezirete.

Ne pomaže ni činjenica da je OKP poput čudne mlađe sestre psihičkih poremećaja. Zanemaruje ga se i pogrešno dijagnosticira, i kad ga ljudi konačno primijete, vide ga onakvim kakvog očekuju, a ne onakvim kakav doista jest.

Odrastajući sa mnom, moji_e su prijatelji_ce prihvatili_e OKP kao segment moje ličnosti, kao da sam nosila naočale (nisam) ili bila loša u sportu (jesam). Naravno, ponekad su mi se kolege_ice u školi rugali_e, ali razumjela sam da to rade iz neznanja i nezrelosti. Tek sam kasnije primijetila kako je društvo OKP pretvorilo u karikaturu.

Taj sam fenomen prvi put stvarno primijetila na primjeru serije Monk, koja je dobila sjajne ocjene. Serija, s osam od deset zvjezdica na IMDb-u, snimana od 2002. do 2009., plasirana je kao komedija o detektivu s opsesivno-kompulzivnim poremećajem. Nikada se nisam mogla prisiliti da je pogledam, ali sam o seriji čitala dovoljno da znam da bi me živcirala. Bez obzira na sadržaj serije, TV mreža ju je prodala pomoću OKP-a kao šale i marketinškog trika. To me je ljutilo, ali nikad ništa o tome nisam rekla. Recenzije su bile dobre. Ljudima se serija svidjela.

Zatim, nekoliko godina kasnije, uzdrmala me repriza serije NCIS. Lik imena Nikki Jardine imala je strah od mikroba. Drugi su je likovi smatrali “čudnom”. Likovi s OKP-om, naime, na televiziji mogu biti prikazani na jedan od dva načina – ili su smiješni, ili su dovoljno pametni da bi se njihovo ponašanje smatralo prihvatljivo “čudnim” i tek podnošljivim. Samo, “čudno” sugerira širinu koja ne postoji u području prisilnog ponašanja. Ako osam puta zaključavate vrata ili trideset puta gasite svjetlo, to nije zato što u tome uživate. Ovo je vjerojatno najveća zabluda kada je u pitanju OKP. Zato sam uvijek mrzila kada su u srednjoj školi ljudi znali govoriti “Ja sam ti malo o-ce-de” kako bi opisali svoju izbirljivost. Ljudi misle da osobe s OKP-om osjećaju zadovoljstvo izvodeći svoje rituale, dok zapravo pokušavamo izbjeći osjećaj jada i očaja. Ne radim to zato što mi se sviđa. Radim to jer me strah što će se dogoditi ako to ne učinim.

“Smiješna strana” OKP-a okosnica je mnogih serija. Prijatelji, jedna od mojih najdražih humorističnih serija, ismijavali su poremećaj u jedanaestoj epizodi četvrte sezone, kad Rossov kolega izjavi: “Moram pritisnuti prekidač za svjetlo sedamnaest puta prije izlaska iz prostorije, inače će mi cijela obitelj umrijeti”. Osim toga, Monica Geller, iako nikada u seriji nije potvrđeno da ima dijagnozu, pokazuje mnogo ponašanja karakterističnih za OKP. Čišćenje, organiziranje, pospremanje baš onako kako voli – sve u svrhu nasmijavanja publike. U Teoriji velikog praska, još jednoj seriji koju rado gledam, ovaj trop vidljiv je u liku Sheldona Coopera.

Filmovi također imaju tendenciju karikiranja osoba s OKP-om, kao primjerice u romantičnoj komediji Bolje ne može iz 1997 te komične drame Šibicari i Dirty Filthy Love, u kojima je poremećaj prikazan malo ozbiljnije, ali s dozom humora. Razumljivo je da se ponekad dobro nasmijati nedaćama, ali kad su nedaće (drugih) sve čemu se smijete… onda imate problem.

Avijatičar Martin Scorsesea iz 2004. godine prvi je brutalno iskreno pokazao moje stanje (mrzim tu riječ). A najbolje od svega je što nije predstavljen niti zapamćen kao film o OKP-u. Ljudi ga se sjećaju kao filma o Howardu Hughesu. A tko je bio Howard Hughes? Ekscentrični milijunaš. Kada ste siromašni ili srednje klase, vaš OKP se percipira “čudnim”, no kada ste bogati, “unaprijede” vas u osobenjaka.

U jednoj sceni Avijatičara Hughes pere ruke tako žustro i toliko dugo, sve dok ne počnu krvariti. Ta scena možda djeluje kao klišej, ali izraz njegova lica – odlučnost da izvrši taj zadatak pomiješana s istinskom ozlojeđenosti… to je OKP s kojim sam odrasla. To je OKP s kojim žive osobe diljem svijeta. To je jedini put kada sam u seriji ili na filmu vidjela svoju muku, a da nije prikazana na komičan način. Radilo se o ozbiljnoj drami s poznatim redateljem i poznatim glumcima. Iznenadilo me kako su ovi ljudi iskreno i realistično prikazali poremećaj, jer to još nitko prije nije učinio na taj način. U Avijatičaru poremećaj nije šala ni vic, i, što je još bolje, protagonist ne doživljava čudesno izlječenje. Hughes se do samoga kraja bori s poremećajem, jer OKP nikad zapravo ne prestaje. Može se držati pod kontrolom, ali ne nestaje. U stvarnom ga životu nikada magično ne unište uspjeh ili slava ili ljubav; jednostavno izdržiš. Svakodnevno vodiš velike i male bitke.

Postoje dvije činjenice o OKP-u na televiziji i u filmu koje smatram najzanimljivijima. Prije svega, Aviatičar je snimljen 2004. To znači da je od točnog prikaza ovog poremećaja prošlo četrnaest godina. Drugo, nedavno sam shvatila da nijedan od filmova o OKP-u ne prikazuje žene. Niti jedan.

Kao društvo, kažemo da se stigma oko mentalnog zdravlja treba ukloniti, ali kao žena s OKP-om, uvijek sam se osjećala isključeno. Svoj poremećaj više ne nazivam OKP-om, nego anksioznošću. Imam anksiozni poremećaj. Ovaj krovni pojam ljudima je jednostavno prihvatljiviji.

Ali znate što? Umoran sam od čekanja da netko digne glas i objasni OKP masama. Zato, evo mene. Žalim svaku ispisanu riječ. Trgam riječi od sebe kao meso s kosti. Govorim si, pišući ovaj tekst, da nikada ne bi trebao biti objavljen. Želim biti poznata kao spisateljica, a ne spisateljica s OKP-om. Ipak, netko treba započeti taj razgovor – makar s četrnaestogodišnjim zakašnjenjem.

Ne kažem da je OKP tragedija (iako se ponekad tako osjećam), ali sigurno nije ni komedija. To je životna činjenica – u mom, ali i u životima više od tri milijuna osoba u ovoj zemlji. Raščistimo onda jednu stvar, može? Objasnimo ljudima što je to prije nego što o tome napravimo još pedeset komedija. Smijat ću se svojim problemima, ali tek nakon što se svi_e drugi_e prestanu smijati iz neznanja. OKP je stvaran. I neugodan je i sramotan. I vraški boli. To je poremećaj koji zahvaća stvarne osobe, a medijski bi prikazi to trebali odražavati.

 

11. ZeGeVege festival!

Svi gurmani, avanturistice, pobornici zdravog načina života, ljubiteljice prirodne kozmetike, one koje su zainteresirane čuti zanimljiva predavanja o biljnoj prehrani, kao i svi ostali, pozvani su na 11. ZeGeVege festival održivog življenja! ZeGeVege je dio međunarodne manifestacije Veganmania koja se održava u Beču, Münchenu i u još 15 europskih gradova, a ostale bratske festivale ZeGeVege nadmašuje po svojoj veličini, brojnosti izlagača i posjećenosti.

ZeGeVege festival započet će u petak 7. rujna 2018. od 8 sati i trajati do 21 sat te se nastaviti u subotu od 8 do 19 sati. U navedenim danima glavni zagrebački trg zašarenit će i zamirisati više od stotinu domaćih i inozemnih izlagača_ica zdrave hrane, ekoproizvoda i kozmetike koja nije testirana na životinjama.

Desetak restorana u svojoj će ponudi imati prefina i bogata veganska jela: od fast food opcija poput burgera, falafela ili kebaba, ukusnih jela poput variva i gulaša, zasitnih salata pa sve do tradicionalnih hrvatskih jela poput soparnika ili štrudli. Posjetitelje_ice očekuje raznovrstan i bogat program besplatnih radionica kuhanja na kojima se redovito traži porcija više za kušanje te predavanja o raznim aspektima veganstva, prava životinja i aktivizma, ekologije i održivog življenja. ZeGeVege ugođaj pratit će i zabavan program: posjetitelji će moći uživati u raznim plesnim izvedbama, a oni najhrabriji moći će se i sami pridružiti izvođačicama.

Popis izlagača_ica možete pratiti ovdje: http://prijatelji-zivotinja.hr/index.hr.php?id=3476.