Zagreb očima beskućnika i beskućnica

Zagreb je ovog mjeseca dobio svoju prvu anti-turu, turu koja građanima i turistima pokazuje drugu stranu poznatih gradskih lokacijaInvisible Zagreb (Nevidljivi Zagreb) rezultat je suradnje agencije za društveno odgovorne projekte Brodoto s humanitarnom udrugom Fajter, a tijekom ture bivši i sadašnji beskućnici dijele s građanima svoje iskustvo života na zagrebačkim ulicama.

“Svakodnevno u Zagrebu prolazimo pokraj naših sugrađana koji su beskućnici. Kada smo na Glavnom kolodvoru ne primjećujemo aparat za kavu koji je beskućnicima jedini izvor topline u zimskim danima, na Zrinjevcu ne primjećujemo kante za smeće koje su beskućnicima izvor prihoda. Želimo da svaki posjetitelj naše ture otkrije i to, skriveno lice Zagreba, a prve reakcije građana i turista izrazito su pozitivne, niti jedan posjetitelj ne ostaje ravnodušan.”, objašnjava voditelj projekta Branimir Radaković iz agencije Brodoto.

Ture se temelje na dobrovoljnim donacijama posjetitelja, a značajan dio prihoda usmjeren je prema poboljšanju životnih uvjeta beskućnika. Edukacijske ture dio su šireg projekta Invisible Zagreb koji nastoji pomoći beskućnicima u izgradnji kompetencija za tržište rada i postupnoj resocijalizaciji, kao i senzibilizirati javnosti o rastućem problemu beskućništva u Zagrebu.

“Toliko je predrasuda, ljudi beskućnike vide kao neradnike, kao one koji su zaslužili kako im je. Nisu svjesni da takva sudbina može zadesiti svakoga. Ova tura beskućnicima nudi mogućnost da ponovno stanu na svoje noge, da usvoje radne navike i vrate izgubljeno samopoštovanje.”, govori vodič Mile Mrvalj, bivši beskućnik i osnivač udruge Fajter.

Invisible Zagreb ture održavaju se svakim danom osim utorka i četvrtka, a svi zainteresirani mogu se predbilježiti putem web ili Facebook stranice projekta.{slika}

Revolucija će biti ekološka: društvene promjene u 21. stoljeću

Budućnost planete ovisi o revolucioniziranju tkanine kroz koju je protkan društveni poredak. Evolucija i revolucija mogu poslužiti kao okvirni modeli. Najnoviji esej The Symbiosis Research kolektiva.

Klimatske promjene danas ne zahtijevaju ništa manje od globalne društvene i političke preobrazbe. Pojedinačne reforme, tehnokratske sheme, kao i državna “klimatska elastičnost” pokazale su se ne samo nedjelotvornima u zaustavljanju čimbenika klimatskih promjena, već i u potpunosti neadekvatnim za razumijevanje temeljnog uzroka čimbenika koji utječu na promjenu klime – kapitalističkog, globalnog poretka. Takav poredak sustavno uništava društvenu i ekološku tkaninu koja omogućava složeni život na Zemlji. Cinična mantra koja “krivi ljude za globalno zatopljenje” je ništa drugo doli varke – logika dominacije i ideologija “beskonačnog rasta” pravi su krivci. Srećom, ljudska bića mogu prevladati sadašnje stanje. U cijelom svijetu alternativne tehnologije, društveni pokreti i intelektualna razmišljanja osporavaju eksploatatorske prakse i institucije kapitalizma. Međutim, te alternative neće ostati ništa doli raspršenih, neispunjenih obećanja ako se ne ujedine unutar koherentnog institucionalnog okvira slobode i demokracije.

Jezik revolucije

Planeti je potrebno mnogo više od “pravedne, održive tranzicije”; potreban joj je novi, društveni poredak koji se bazira na našoj ljudskosti te dobrobiti prirode. A takvo što zahtijeva dubinske promjene kako našeg kulturnog senzibiliteta, tako i ozbiljan sukob s naizgled neprobojnim institucijama koje upravljaju globalnim društvom. Jednostavno rečeno: zahtijeva revoluciju.

Nije zato nikakvo iznenađenja kako su pojedinci diljem svijeta već započeli s “retorikom revolucije”. Revolucija je zagolicala globalnu maštu što je vidljivo u retorici socijaldemokrate Bernie Sandersa koji je tijekom predsjedničkih izbora 2016. godine obećavao progresivnu, političku revoluciju, zatim u retorici obrambenih snaga predvođenih ženama u sjevernoj Siriji koje se oslanjaju na pojam kulturnog pluralizma te se zalažu za slobodu od turske invazije, u retorici arapske socijalističke stranke Ba’ath i njezinog autoritarizam, kao i u retorici fašističkog islamizma. Ipak, izvan lijeve strane, revolucija je često pogrešno shvaćen i zbunjujuć koncept s obzirom na to kako mnogi na spomen “revolucije” prvo na što pomisle su nasilje, zbunjenost i kaos.

Ekološki proces

Ovi popularno dominirajući dojmovi, kako ih nazivaju američki marksistički teoretičari James i Grace Lee Boggs, zbunjuju trenutačno žestoke pobornike i zagovaratelje revolucije. Tu zbunjenost, naravno, stvaraju i potiču masovni mediji kojima upravljaju vladajuće elite. Činjenica jest da ako ljudi ne mogu niti zamisliti temeljne društvene promjene, kako će ih onda ikada ostvariti?

Biti čovjekom znači biti povezanim s procesima biološkog, psihološkog, društvenog, kulturnog i materijalnog razvoja. U skladu s time, revolucija se može smatrati neizbrisivim dijelom našeg razvoja kao vrste ili kako Boggs piše: “Muško/ženske revolucije esencijalan su dio njihove evolucije, a njihova evolucija esencijalan dio njihove revolucije. Ono što smo danas, rezultat je dugotrajnog procesa evolucije. I taj proces nastavit će se sve dok je žena i muškaraca na ovom planetu.” Rješavanje tako pitanja ekološke i političke krize nemoguće je razmatrati odvojeno jedno od drugoga. Ta okolnost nas poziva da zajedno razmišljamo i redefiniramo revoluciju kao ekološki proces. A da to učinimo,moramo za početak ispitati podrijetlo i povijesnu cjelinu koncepta “revolucije”.

Povijest revolucije

Iako često ne razmišljamo o povijesti koncepta “revolucije”, ona je ustvari vrlo mladi koncept. Prije 1805. godine “revolucija” je označavala kretanje objekata oko osi rotacije, kao primjerice rotacija planeta i ili okretanje kotača. Revolucije su, također, primarno bile interesna sfera filozofa i astronoma, a ne idealista. Međutim, tijekom Francuske revolucije konzervativna proturječnost popustila je pod pritiskom političkog preokreta. Godine 1975. kada je režim preuzeo kontrolu nad državom – sudionici/e i participanti/kinje događanja od 1989. do 1805. počeli su se identificirati kao revolucionari/ke. Neovisno o tome što su događaji koji su doveli do Francuske revolucije bili spontani i nepredvidivi, nakon što su se ostvarili, svjedoci revolucije su ih shvatili kao proces čiji cilj se mogao zamisliti, zatražiti i ostvariti.  Francuski/e revolucionirani/rke su se tako počeli smatrati hrabrim kovačima novog društvenog poretka, no uništavanje francuske monarhije također je predstavljalo nešto poput povratka Rousseauovoj prirodi, odnosno prirodnom poretku koje je prethodio razvoju aristokratskih hijerarhija. U borbi za temeljno slobodnijim i pravednijim društvom, čovječanstvo prati brojne korake prve revolucije.

Osjećaj stvarnosti

Naravno, Francuska revolucija bila je tek početak revolucionarnih aktivnosti tijekom kasnog 18. i početka 19. stoljeća. Pobune koje zahtijevaju “jednakost, bratstvo i slobodu” događale su se duž globalnih, kolonijalnih, trgovačkih putova. U francuskoj koloniji Saint-Dominique bivši robovi nadvladali su francuski režim onime što je u povijesti ostalo zabilježeno kao jedini uspješni ustanak robova: haitskom revolucijom.  Također, tu su još ustanci na Kubi i Trinidadu. Europa je u međuvremenu svjedočila ozbiljnijim pokušajima rušenja aristokracije u Belgiji, Danskoj, Švicarskoj i Poljskoj. U Južnoj Americi, kolonijalni su upravitelji i trgovci razorili dominaciju španjolske i portugalske vlasti, no uskoro su i samostalno doživjeli ustanak autohtonog stanovništva. Revolucionari diljem “novog” i “starog” svijeta pokazali su kako ljudska bića mogu promijeniti zajednički osjećaj stvarnosti i preobraziti institucije koje upravljaju njihovim svakodnevnim životom.

Moćne sile

Kraj 19. stoljeća  i početak 20. svjedočio je usponu elitnog “liberalizma” kao prevladavajućeg reda. Revolucija kao pojam ponovno se razvila i proširila. Socijalisti poput Karla Marxa i Mikhaila Bakunina priznali su kako se revolucija nije dogodila samo zamjenom političkih režima, već i proizvodnjom dobara te osiguravanjem osnovnih potreba revolucije. Socijalizam je odbacio buržoaziju, rad bez naknade te teritorijalnost nacionalne države u korist internacionalizma, kooperativnog rada te solidarnosti. Međunarodni socijalizam precizirao je značenje revolucije kao dio dugoročnog procesa društvenog razvoja. Ovdje se još jednom pojavljuju teme evolucije i revolucije. Socijalisti su autohtono, seljačko društvo nazvali “primitivnim komunistima” koji je na mnoge načine predvodili principe socijalističkog društva. Socijalistička revolucija  predstavljala bi korak naprijed za ljudski narod, kao i povratak na komunalnu osjetljivost te društvene veze.

Na žalost, mehanički način razmišljanja 19. stoljeća pridonio je poništavanju revolucije tijekom tog vremena. Fatalno, tzv. “znanstveni” socijalizam pretpostavljao je kako onaj koji otkrije “zakone revolucije” bi mogao predvidjeti, pa čak i kontrolirati revoluciju. Lenjina je ovaj deterministički pogleda doveo do katastrofalnog kraja: ruska revolucija srušila se u dogmatsku, tiransku državnu vlast. Iako je klasično, revolucionarna Ljevica napravila velike pomake protiv moćnih sila kapitalizma, u konačnici nije uspjela ostvariti svoj plemeniti cilj lišivši revolucionarnu filozofiju kreativnosti, relacionalnosti te otvorenost.

Revolucija ekologije

Na sreću, društveni pokreti 21. stoljeća donose novu paradigmu društvenih promjena. Paradigmu koja donosi neke od najboljih ekoloških svojstava na stol, svojstava koje mogu pomoći svakodnevnim ljudima da shvate važnost revolucionarne transformacije. Prvo, ekološka revolucija će mobilizirati holističke i mutualističke načine razmišljanja o društvu i prirodi. Priroda nije statična cjelina, već povijesno-organski fenomen koji se sve više razvija na kumulativan i međuzavisan način.  I kao takvom, prirodom se ne može dominirati. Nije slučajno da autohtono stanovništvo, seljaci i žene dijele mutualističke poglede na prirodu. Tijekom povijesti, ljudi su shvatili međuzavisan odnos ljudi i našeg prirodnog okruženja. Zapravo, ideja da bi “čovjek mogao ovladati prirodom” novije je povijesti. Takvo razmišljanje pojavio se s pojavom industrijalizma tijekom 19. stoljeća. Kao što kaže libertarijanska socijalistička knjiga Murray Bookchina – sama ideja ljudi da ovladaju prirodom zapravo proizlazi iz stvarne dominacije čovjeka nad čovjekom.

Pažnja na ljestvici

Iz tog razloga, ekološka revolucija znači prvenstveno oporavak međusobnih veza između ljudi – počevši od nas samih i potom proširivanjem na razinu globalne solidarnosti. Dok su se pokreti za očuvanje okoliša i po pitanju ekologije tijekom 20. stoljeća uglavnom usredotočivali na redefiniranje ljudi u odnosu na prirodu, klimatske promjene 21. stoljeća tjeraju nas na to da se usredotočimo na to kako se međusobno odnosimo jedni prema drugima. 

Ljudi dolaze do svijesti kako sustavi društvene eksploatacije poput seksizma, kolonijalizacije te klasne podjele dijele istu osjetljivost, logiku i organizacijsku strukturu kao i sile koje uništavaju prirodu propovijedajući “racionalizaciju”. Dakle, hijerarhijski aranžmani poput odnosa s kupcima, radnicima, patrijarhatom, te odnosa između kupaca i prodavača moraju se zamijeniti odnosima koji su dobrovoljni, participativni te međusobno obogaćuju.  Pozornost ekologiji na ljestvici prioriteta neophodno je za taj proces. Danas “top-down” sustavi dominacije stvaraju društvene svjetove koji su ravni, ogromnistički i monolitni. 

Povijesni izuzetci

Slobodno društvo, s druge strane, nastojat će stvoriti kulturne i gospodarske čvorove te mreže koje se inkrementalno razlikuju. Baš kao i prirodni ekosustavi, društvena raznolikost preduvjet je stabilnosti i ravnoteži. Ali važno je zapamtiti kako ljudi i institucije koji tvore i brane kapitalizam neće dobrovoljno predati ključeve budućnosti.

Ekološka revolucija ne zahtijeva samo svijet bez kapitalizma, već i svijet bez država. Zapravo, već tisućljećima države provode iscrpljivanje prirodnih ekosustava u službi aristokrata i elita. Ekološka degradacija antičkih vremena često za krivaca takvog poretka vidi poljoprivredu, odnosno promatra zlouporabu poljoprivrednih proizvoda kao uvjeta širenja država.

Iako se može činiti kako je odnos države i prirode neizbježan, to ne može biti dalje od istine. Oboje su krhki entiteti. Ne tako davno, čak i u Europi države su imale relativno malo kontrole nad svojim subjektima. Ono što je povijesno neupitno jest to da su države – i kapitalizam kao njihov potomak – duboko ukorijenjen u sve sfere svakodnevnog života. Na taj način, ekološka transformacija zahtjeva za početak redefiniranje politike na lokalnoj razini. Društveni pokreti diljem svijeta već su započeli s ovim zadatkom. Udruge poput Coalizione Civica u Bologni, Barcelona en Comu i La CUP u Kataloniji, Cooperation Jackson i Olympia Assembly u Sjedinjenim Američkim Državama, Demografska Federacija sjeverne Sirije, Reclaim the City  u Capetownu itd. danas učinkovito eksperimentiraju s mogućnostima izravnog demokratskog i participativnog odlučivanja koje najviše osnažuje marginalizirane slojeve društva.

Zaključak

U svakom se razdoblju definicija revolucije mijenja i širi. I te promjene su dio ljudskih bića produbljujući našu kolektivnu samosvijest kao vrste. Danas dolazimo do razumijevanja, ali uistinu razumijevanja, kako niti ljudi niti priroda ne uspijevaju u sustavima temeljenim na dominaciji i hijerarhiji. Klimatske promjene proizvod su kapitalističke eksploatacije i dominacije države nad narodom, te bolan dokaz dominantnih politika.

Revolucija prema izravno demokratskom društvu predstavlja i povratak komunalnim korijenima čovječanstva, kao i progresivni korak u znanosti, filozofiji i kulturi izvan naših sadašnjih konceptualnih horizonata. Baš kao što je revolucija prosvjetiteljstva povezana s razvojem sekularnih znanosti poput optike i astronomije, gradacijska i relacijska logika ekologije danas pruža konceptualnu osnovu prave demokratske transformacije. Revolucijom u 21. stoljeću unaprijedit ćemo ne samo prirodni razvoj u svom sadržaju, već i u obliku. Vrijeme je za promjene.

Literatura:

1. James and Grace Lee Boggs. 1974. Notes on Revolution and Evolution. Monthly Review Press.
2. Baker and Edelstein. 2015. Scripting Revolution: A Historical Approach to the Comparative Study of Revolutions. Stanford University Press. 

Prevela i prilagodila: Martina Raos

 

      

Marš solidarnosti: Glasno o pobačaju

Tema ovogodišnjeg Marša solidarnosti, kojeg organizaju Mreža antifašistkinja Zagreb i Platforma za reproduktivna prava, jest pravo na dostupan i besplatan pobačaj.

Prenosimo njihovu najavu:

Pobačaj je danas u Hrvatskoj dostupan samo ženama koje žive u većim gradovima i koje imaju dovoljno novca da ga mogu priuštiti. Što je s nezaposlenim ženama, ženama koje rade u nesigurnim uvjetima, studenticama, ženama bez zdravstvenog osiguranja, ženama iz ruralnih područja, ženama s djecom bez podrške obitelji i šire zajednice, tražiteljicama azila – onima koje nemaju stvarni izbor?

Pitanje reproduktivnog zdravlja nije isključivo pitanje pobačaja. O pobačaju ne možemo govoriti van konteksta dostupnosti javnog zdravstva koje trenutno proživljava još jednu u nizu “reformi” – novi Prijedlog Zakona o zdravstvenoj zaštiti, kojeg je Vlada krajem lipnja uputila u saborsku proceduru, potiče daljnji proces komercijalizacije i privatizacije javnog zdravstva, bez kojeg je nemoguće pričati o borbi za reproduktivna prava – pravu na prekid, ali i planiranje trudnoće.

Kako govoriti o dostupnom pobačaju kad 54 posto ginekologa i ginekologinja koristi institut priziva savjesti? Kako progovoriti o svim problemima vezanim uz dostupnost pobačaja kad nas društvena stigma, osuda i posramljivanje tjeraju na šutnju? 

O pobačaju razgovaramo ili anonimno, ili potiho. Vrijeme je da to promijenimo. Pozivamo vas da iskažete solidarnost – to vezivno tkivo svakog društva, bez kojeg ugrožene skupine u društvu teško mogu ostvariti svoja prava i potrebe. Zajedno se izborimo za dostupan i besplatan pobačaj. Izborimo se za sebe, sve žene i sve obitelji u Hrvatskoj – na Maršu solidarnosti na kojem ove godine GLASNO progovaramo o pobačaju. Vidimo se u subotu, 29. rujna u 16 sati na Trgu žrtava fašizma u Zagrebu. Solidarno i glasno!

Marš solidarnosti: Glasno o pobačaju održat će se 29. rujna s početkom u 16 sati ispred Trga žrtava fašizma. 

Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: istraživanje baznih podataka

Centar za mirovne studije je objavio publikaciju “Uključivanje Roma u hrvatsko društvo: istraživanje baznih podataka” kojom su predstavljeni podaci sveobuhvatnog i multi-metodološkog istraživanja o Romima u Hrvatskoj. 

Rezultati istraživanja pokazuju da je u mjesecu koji je prethodio provedbi istraživanja 48% članova romskih kućanstava barem jednom išlo spavati gladno, a da je prosječna ukupna potrošnja kućanstva iznosila svega 2500 kuna. Također, nalazi provedenog istraživanja pokazuju da relativno visok postotak djece u dobi od 7 do 14 godina pohađa redovito osnovnu školu, odnosno 95% djece obuhvaćene istraživanjem. No, istraživanje pokazuje da znatno manji postotak mladih Roma pohađa srednju školu – svega 31% mladih od 15 do 18 godina obuhvaćenih istraživanjem pohađa srednju školu, premda 91% ispitanih roditelja kojima djeca pohađaju osnovnu školu, izrazito žele da njihova djeca nastave školovanje.

Istraživanje uključuje podatke o položaju romske nacionalne manjine u svim područjima društvenog života, odnosno u sferi obrazovanja, zapošljavanja i uključivanja u gospodarski život, zdravstvene zaštite, socijalne skrbi, prostornog uređenja i stanovanja, diskriminacije i statusnih pitanja te uključivanja u društveni i kulturni život. Podaci su dobiveni mapiranjem lokaliteta na kojima žive Romi, anketnim ispitivanjem u ukupno 1.550 romskih kućanstava i intervjuima te fokus grupama s predstavnicima romske nacionalne manjine, organizacijama civilnog društva te institucijama u 15 županija Republike Hrvatske: Bjelovarsko-bilogorskoj, Brodsko-posavskoj, Istarskoj, Karlovačkoj, Koprivničko-križevačkoj, Ličko-senjskoj, Međimurskoj, Osječko-baranjskoj, Primorsko-goranskoj, Sisačko-moslavačkoj, Varaždinskoj, Virovitičko-podravskoj, Vukovarsko-srijemskoj,  Zagrebačkoj županiji te Gradu Zagrebu.

Publikaciju, koja je znanstveno recenzirana i klasificirana kao izvorni znanstveni rad, potpisuju Suzana Kunac, Ksenija Klasnić i Sara Lalić, dok su uži istraživački tim činili Branko Ančić, Lana Jurman, Danijela Lucić, Jasna Račić, Petra Rodik, Izvor Rukavina i Iva Zenzerović Šloser. U provedbi istraživanja je sudjelovalo više od stotinu ljudi, uključujući i pripadnike romske nacionalne manjine, koji su kao suradnici u predistraživanju i anketari iznijeli terensko prikupljanje podataka. CMS je iznimno ponosan na ovaj kolektivni poduhvat i zahvalan na ukazanom povjerenju te spremnosti na suradnju, koja za nas predstavlja jedan od najvećih uspjeha ovog projekta.

Istraživanje je provedeno u sklopu projekta “Prikupljanje i praćenje baznih podataka za učinkovitu provedbu Nacionalne strategije za uključivanje Roma” koji je CMS provodio u suradnji s tvrtkom Ecorys Hrvatska d.o.o. u korist Ureda za ljudska prava i prava nacionalnih manjina, a financiran je kroz program IPA 2012. Europske unije.

Kino Katarina (Valelunga)-Le Clitoris / Wetlands

Kino Katarina (Valelunga, Pula) poziva Vas u utorak 24. 07. u 21 sat na tematsku filmsku večer na otvorenom s diskusijom o filmovima:

Le Clitoris, r. Lori Malépart-Traversy, Francuska, 2016, 3 min

Wetlands, r. David Wnendt, Njemačka, 2013, 109 min

Gošća uvodničarka: Jasna Jasna Žmak

Filmska večer bit će posvećena ženskoj seksualnosti, genitalijama, orgazmima, svemu onome što su nas učili da je nepristojno ili, još gore, ne postoji. Ova projekcija bit će kao sve što ste ikada htjeli znati o seksu a niste se usudili pitati na ženski način!

Le Clitoris
Kratki animirano-dokumentarni film nastao je kao diplomski rad mlade kanadske autorice zbog njene želje da “demistificira žensku seksualnost kroz otkrivanje anatomije i funkcioniranja ovog organa, njegove povijesti, uloge koju ima u ženskom orgazmu i funkcije koju ima za emancipaciju žena”.

Wetlands
Igrani film nastao po istoimenoj knjizi kultne njemačke autorice Charlotte Roche, koju mnogi smatraju enfant terribleom njemačke književne scene, premijerno je prikazan na festivalu u Locarnu, a potom i na Sundanceu. Knjiga koja je radvojila feminističku scenu, jednako kao i film nakon nje, beskompromisno govori o svim temama koje se inače u društvu prešućuju, od hemoroida do analnog seksa, od menstrualne krvi do smegme, od seksualnih fantazija do pornografije. Kada osamnaestogodišnja Helen završi na odjelu za proktologiju nepoznatog njemačkog gradića, provest će nas kroz vlastitu povijest “bolesti” na jedan sasvim neuobičajeni način.

Jasna Jasna Žmak, dramaturginja, scenaristica i spisateljica, rođena na Verudi, živi na Trešnjevci, radi uglavnom po Zagrebu i Beogradu. Diplomirala dramaturgiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu gdje trenutno radi kao umjetnička asistentica. 
Doktorirala na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Objavila zbirku lezbijskih priča Moja ti (Profil, 2015), surađuje s feminističkim portalima MUF, Libela i VoxFeminae. Neke njene priče mogu se čitati i na mojati.tumblr.com i cudnamjesta.tumblr.com.

Ni jedna parada ponosa nije kao prva, ali sve su jednako bitne

Naša zemlja još nije doživjela svoju prvu povorku ponosa, što ne znači da neki od njezinih stanovnika/ica parade ponosa nisu pohodili/e u nekim od gradova u svijetu gdje su one već dio tradicije.

Ivana Dračo, koja je nakon terora kojeg je prošla kao posjetiteljica Queer Festivala u Sarajevu 2008. godine, svoju prvu povorku ponosa doživjela na alternativnom prajdu u Berlinu. “Nakon nasilno prekinutog Queer Sarajevo Festivala, kojeg pamtim po prijetnjama, uvredama, pljuvanju i naguravanju od strane krvožderne rulje, a zatim i šaketanja od strane huligana i policije koja odbija da pošalje patrolu na mjesto napada – obrela sam se na Berlinu na alternativnom prajdu. Dakle, nije dovoljno imati prajd koji posjećuje pola miliona ljudi i na kojem, bez ijednog incidenta, plešu i uživaju u svoj svojoj vidljivosti i osjećaju sigurnosti i ponosa, prelijepa bića svih rodnih i seksualnih (ne)opredjeljenja i utjelovljenja. I onda sve to završi ogromnim partijem ispred Brandeburške kapije. Berlin ima i nešto što se zove alternativni prajd, nastao kao odgovor na komercijalni, pomodni i depolitizirani (plus rasistički i islamofobni, rekla bi Butler) ‘mainstream’ prajd. Nakon par godina shvatiš da u ovom gradu svaki veliki ulični festival izgleda isto – jednaka količina šljokica, kvira i slobodne ljubavi. I za osobe koje su doživjele fizičke napade u pokušaju da posjete izložbu queer udruženja, i to je dovoljno alternativno. Međutim, iz perspektive Berlina, manifestacije poput alternativnog prajda predstavljaju korak dalje. Pod motom ‘Queer stays radical’ i ‘Yalla to the streets’, pokušava se obračunati sa duboko ukorijenjenim praksama poput homonacionalizma, ‘pinkwashinga’, rasizma i diskriminacije unutar LGBTIQ zajednice. Uz sve to muzika trešti, školjice lete, jednorozi poskakuju. I ja se osjećam u svom, na svom.”

Aleksandar Talijan navodi svoju prvu paradu kao jedinstvenu, posebno u kontekstu samoprihvaćanja i borbe za osnovna prava koja su mu u njegovom gradu uskraćena. “Moj proces outovanja samom sebi bio je jako dug. Sa 15 godina, živio sam u Banjoj Luci i često sam pomišljao na to kako sam usamljen. Ova usamljenost nije se odnosila na nedostatak partnerskog života, nego je imala razorne domene. Vjerovao sam da sam jedina gay osoba u svom gradu (a radi se o drugom najvećem gradu u BiH). U cijelom tom procesu vjerovanja da sam jedina gay osoba u svom gradu, pa možda čak i u državi, do prve parade ponosa na kojoj sam bio, desilo se mnogo promjena. Počeo sam da živim otvorenije, outovan i porodici, ali opet to mi nije bilo dovoljno. Otišao sam na prvu paradu ponosa u Beograd, i smatram da je bilo izuzetno bitno što se radilo o gradu i državi u kojoj LGBTI osobe i dalje stiču svoja prava i slobode, jer nisu ravnopravne. I pošto se radi o državi u kojoj sam nekada živio i u kojoj mi živi dio porodice, ta parada ponosa za mene je predstavljala slobodu, slobodu kakvu do tog momenta nisam osjetio u svom životu. Adrenalin, sreća, snaga, zajedništvo, različitost, ples, borba. Borba bojama, dugom, šarenilom, i jedna šetnja. Jedna šetnja koja znači život! Prvi put osjećam u životu da tu pripadam i da me insititucije prepoznaju. Nisam sam, iako malo ljudi poznajem, ali imam osjećaj da na sve njih mogu računati. Nijedna parada nije bila kao prva, ali sve su jednako bitne. Volio bih da je onaj Aleksandar od 15 godina tada imao priliku vidjeti ovog sada, kao i sve ostale učesnike/ce koji/e su šetali/e, plesali/e i pjevali/e. Njegov izlazak i put do prihvatanja samog sebe bio bi mnogo brži i lakši.”

{slika}

Renata Turkeš, jedna od pionira/ki LGBTIQ aktivizma u poslijeratnoj BiH, posebno u rodnoj Tuzli, gleda na iskustvo prajda kao esencijalno važno, a svoj prvi je doživjela u Belgiji 2014. godine. “Na svoj prvi pride otišla sam tek u Antwerpenu 2014. godine. Mislim da nisam skidala najveći osmijeh s lica, bila sam toliko sretna i ispunjena što svuda oko sebe vidim samo ono najljepše u životu: slobodu, solidarnost i ljubav. Slažem se da je pride u Belgiji, kao i u mnogim drugim progresivnim zemljama, donekle izgubio svoj politički i aktivistički karakter, i prerastao u veliku zabavu i slavlje. To, međutim, nipošto ne znači da nije potreban: prvi pride u Istanbulu održao se 2003. godine kada je prisustvovalo 30 osoba, na prideu 2014. godine učestvovalo je više 100.000 osoba, no već iduće godine pride je zvanično zabranjen!”

Renata povorku ponosa vidi kao proslavu temeljnih prava i sloboda koje LGBTIQ osobe ne uživaju, ali i kao prihvatanje same sebe unatoč heteronormativnosti koja tjera na povlačenje i sram. “Pride je protest protiv sistematskog progona, nasilja, ugnjetavanja, utjerivanja straha, devaloriziranja, ismijavanja i ponižavanja. LGBTIAQ ponos u ovom kontekstu za većinu tako ne podrazumijeva ponos zbog svoje seksualne orijentacije, nego zbog vlastitog mukotrpnog i dugogodišnjeg procesa rasta gdje naučite da prihvatite i volite sebe, da se osjećate dostojanstveno i prebrodite osjećaj straha uprkos nametnutom kolektivnom osjećaju inferiornosti i srama (što je nedavno sjajno objasnila Hannah Gadsby). A heteronormativnost je opresivna prema svima nama, bez obzira na dob, rod ili seksualnu orijentaciju; pride nam je zajednička strategija protiv nametnutih i nerijetko pogubnih okvira srama i stigme. Nadam se da se ubrzo vidimo na prvom prideu u BiH, jedva čekam!”

Mlada Iva Farrah Duraković je ove godine otišla na svoju prvu povorku ponosa na kojoj je pobijedila strah zahvaljujući upravo zajedništvu. “Ljubav, sloboda, mir i pravda, sve je to rečeno jednom riječju, a to je prajd. Moje prvo iskustvo je bilo ove godine u Zagrebu. Osjetila sam strah, ali u jednom momentu, kada sam ugledala armiju ljubavi, mira, slobode i tolerancije iza mene, ispred mene, pored mene, ničeg me nije bilo više strah: shvatila sam da smo zajedno jači i da sve nevolje možemo pobijediti našim šarenilom!”

Na kraju možemo samo zaključiti da ovi ljudi zaslužuju hodati ponosno i u svojoj državi, kao i svi/e ostali/e građani i građanke u njoj.