Laura Murphy – Contra

Suvremeni cirkuski kolektiv ROOM 100 kroz provedbu CircusNext PLaTFoRM projekta sufinanciranog sredstivama Kreativne Europe u HALU 100, rezidencijski centar za suvremeni cirkus, od 17. do 25. srpnja 2018. godine dovodi englesku cirkusku umjetnicu Lauru Murphy.

Laura Murphy laureatkinja je zadnje edicije CircusNext projekta, projekta identifikacije i financijske, rezidencijske, prezentacijske i administracijske potpore neafirmiranih suvremenih cirkuskih autora iz Europe kroz platformu 18 organizacija iz 12 europskih zemalja.

U nedjelju, 22. srpnja u 21:00 u Amfiteatru Doma mladih u Splitu Laura će izvesti polusatnu work-in-progress prezentaciju predstave “Contra”. Predstava Contra je “feministička suvremena cirkuska komedija”. Koristeći cirkusko uže, vlastito tijelo i tekst Laura daje novi pogled na biblijske priče i biologiju ljudskog tijela stavljajući svoje vlastito golo tijelo u fokus istraživanja. Pričajući o feminističkim dlakama i općem interesu za njih, razgovorima o lezbijskom seksu za obiteljskim stolom nedjeljom… Laura na duhoviti, inteligentni i beskompromisni način ispituje osobno, društveno i povijesno zanimanje za žensko tijelo. Contra istražuje koja je pozicija ženskog tijela, kako su nas učili da ga doživljavamo i tko polaže pravo na njega. Nakon prezentacije uslijediti će razgovor umjetnice s zainteresiranom publikom. Na ovaj način publika daje feedback umjetnici i pomaže joj u daljnjem radu na produkciji predstave koja će svoju premijeru imati 2019. godine.

Laura Murphy (Bristol, UK) samouka je cirkuska umjetnica (vertikalno uže) sa zanimljivom kombinacijom formalnog obrazovanja u suvremenom plesu, glazbi, live artu i društveno angažiranom performansu. Svoje kazališno, filmsko i performersko iskustvo kombinira s akademskim i trenutno dovršava doktorat na temu korištenja cirkuskih zračnih vještina u društveno angažiranom i kritičkom izvedbenom radu. 

Predstava sadrži prizore golotinje i ne preporučuje se publici mlađoj od 14 godina. 

Ulaz je besplatan!

Policijsko nasilje nad migranatima/icama – što se događa na HR-BiH granici?

Volonterka nevladine udruge s ciljem osiguravanja hrane za potrebite No Name Kitchen donosi izvještaj o situaciji na hrvatsko-bosanskoj granici.

 

Bosna: raseljeni ljudi prosvjeduju zbog zatvaranja granice i nasilnog tjeranja

Danas je 18. lipnja, oko 11 sati u malom gradu Velika Kladuša koji se nalazi na bosanskoj granici s Hrvatskom. Ja i druga volonterka Barbara slijedimo mnoštvo ljudi, uključujući i obitelji s malom djecom,koji hodaju cestom koja vodi do službenog graničnog prijelaza iz Bosne u Hrvatsku. Neki viču: “Otvorite granice!, Stop nasilju!, Mi nismo kriminalci!”. Mnogi su zamotali ruke i noge pokrivajući tako svoje ozljede zadobivene u napadima hrvatske i slovenske granične policije koja ih je tjerala iz zemalja unutar granica EU-a natrag u Bosnu kada su pokušali prijeći granicu prije nekoliko dana ili nekoliko tjedana. U mnoštvu se jedan mladić okrenuo prema meni i podigao svoju majicu kako bi mi pokazao nekoliko krvavih porezotina na tijelu:

“Gledajte, to je od slovenske granične policije od jutrošnje ‘igre’ [neregularan pokušaj prelaska granice]! Ulovili su me u Sloveniji, davali mi elektrošokove i nakon toga me deportirali natrag u Bosnu!”

Ukupno oko 200 osoba okupilo se službenom ulaznom točkom u Europsku uniju kako bi prosvjedovalo protiv zatvaranja granice, nasilnih mjera zastrašivanja i odbijanja njihovog prava na traženje azila u EU.

 

Nova migracijska ruta preko Bosne

Ti su ljudi započeli svoje putovanja iz zemalja s rasprostranjenim nasiljem i siromaštvom, poput Sirije, Afganistana, Iraka, Irana i Pakistana. Pokušali su prijeći Balkanski koridor, konkretno kroz Srbiju, u zemlje članice Europske Unije, Mađarsku i Hrvatsku, a potom nastaviti prema Zapadnoj i Sjevernoj Europi. Međutim, zaustavljeni su u Srbiji i po 2 ili 3 godine zbog žičanih ograda duž mađarskih i hrvatskih graničnih teritorija te disfunkcionalnih i korumpiranih procesa traženja azila u mađarskim tranzitnim zonama što im je onemogućilo legalni tranzit. Bosna je postala tranzitno čvorište i za ljude koji su u dolazili iz Maroka, Alžira, Palestine i Libije, a koji su već nekoliko godina zapeli u limbu u Grčkoj, pa su stoga krenuli kroz Crnu Goru prema Bosni kako bi tamo pokušali prijeći u Europu. Bosna i Hercegovina novo je migracijsko tranzitno čvorište od siječnja 2018. godine, kada je zabilježeno više od 6700 novih dolazaka u odnosu na 755 dolazaka 2017. godine. Izbjeglice koje dolaze u Bosnu najprije stižu u Sarajevo, a zatim pretrpanim autobusima putuju do malih sjevernih graničnih gradova Velike Kladuše i Bihaća odakle pokušavaju ući u Hrvatsku.

Bosna i Hercegovina s nedavnim ratnim iskustvom i nerazvijenim sustavom socijalne politike bori se kako bi izbjeglicama pružila dostatnu podršku. Vlada Bosne i Hercegovine pruža samo dva smještajna centra u Salakovcu i Delijašu s ograničenim kapacitetom od 350 mjesta (6). Većina izbjeglica spava na ulicama ili u improviziranim kampovima koji se sastoje od šatora i napuštenih zgrada te ne dobivaju nikakvu državnu pomoć. Svu humanitarnu pomoć izvan formalnih kampova organiziraju bosanski građani i neovisni međunarodni volonteri, uključujući i inicijativu No Name Kitchen, koja izbjeglicama pruža hranu, odjeću, šatore i tuševe te im pomaže da obnove svoja privremena skloništa.

 

Sigurnost granica i nasilno tjeranje umjesto legalnih i sigurnih putova

Balkanske države i njihove susjedne zemlje (Hrvatska, Srbija, Crna Gora, Albanija, Grčka, Austrija i Slovenija) reagirale su na nove dolaske u Bosnu uglavnom s razvojem strategija granične sigurnosti umjesto da nastoje uspostaviti legalne i sigurne putove za izbjeglice u Europu. Ministar sigurnosti BiH Dragan Mektić izrazio je želju da se pridruži FRONTEX-u i ojača graničnu policiju kako bi spriječio novi val migranata kroz balkanski koridor (7).

Izgledi za one koji pokušavaju “igrati”, kako izbjeglice nazivaju pokušaje i neregularan prelazak granice između Bosne i Hrvatske, trenutačno su gotovo nepostojeći. Izbjeglice, uključujući i obitelji s malom djecom, pokušavaju prijeći planine i rijeke pune mina preko 1551 km dugog graničnog područja pod kontrolom dronova za noćno snimanje, helikoptera kao i hrvatskih vojnih graničnih patrola sa psima. Za neke ovo je putovanje postalo kobno, kao što mi je to Asif, tridesetogodišnjak iz Alžira ispričao:

“Nismo imali novaca da platimo krijumčaru kako bi nas sigurno dovezao u Hrvatsku automobilom jer je cijena 3000 eura. Stoga samo sami hodali kroz džunglu [šumu], morali smo prijeći i rijeku, ali moj prijatelj nije znao plivati i rijeka ga je odnijela.”

Deseci osoba prijavljivali su mi ilegalna nasilna tjeranja kada ih je otkrila hrvatska i slovenska policija unutar države članice EU. Žrtve graničnog nasilja nisu bile samo odrasli muškarci samci, već i djeca, žene i starije osobe, koje je policija tjerala pomoću udaraca, pucnjeva, nadražujućeg spreja, električnih šokova, verbalnih prijetnji, pljačke novca i oštećenja telefona. Jedna od žrtava nasilnih tjeranja bio je i otac sa dvoje djece (kćerkom od 9 i sinom od 11 godina) iz Afganistana koji mi je rekao:

“Prešli smo u šumu, moja djeca i ja. Kad nas je otkrila slovenska vojna patrola, rekli smo im da smo željeli podnijeti zahtjev za azil u Sloveniji. No samo su vikali: “Šuti!” Ignorirajući moju priču. Nakon toga su me palicom udarili u lice, razbili mi telefon, ukrali 180 eura i deportirali nas u Bosnu. Sve to pred mojom djecom.”

Tijekom prosvjeda ljudi su uglavnom mirno sjedili uz granicu čekajući odgovor vlade koji još uvijek nisu dobili. Prisutna je bila i bosanska i hrvatska granična policija. Dok je bosanska policija samo verbalno poticala prosvjednike da se vrate u kamp, hrvatski policajci su koristili nadražujući sprej i palice kako bi ih spriječili prosvjednike od ulaska u Hrvatsku. Svi prosvjednici napustili su službeni granični prijelaz tijekom kasnog poslijepodneva. Jedina očita reakcija na prosvjed bila je povećanje sigurnosti granica. Vlada Bosne i Hercegovine najavila je raspoređivanje još 200 službenika granične policije kako bi spriječili daljnji priljev “nedokumentiranih”migranata iz Srbije i Crne Gore.

Međutim, ograničavanje granica ne zaustavlja izbjeglice koje traže utočište u Europi. Kao što to i ovaj članak pokazuje, ono samo dovodi do stvaranja novih migracijskih ruta, sada kroz Bosnu i Hercegovinu, te izlaže ljude nasilnom tjeranju s granica.

Prevela i prilagodila: Ivana Korpar

Solarna energija mogla bi pomoći ruralnoj Africi u borbi protiv ekstremizma

Siromaštvo i klimatske promjene guraju zajednice u regiji Sahel u Zapadnoj Africi u ruke ekstremnih skupina poput Boko Harama, ali pružanje čiste energije tamošnjem stanovništvu moglo bi usporiti taj trend.

Rachel Kyte, predsjednica UN-ove organizacije Sustainable Energy for All na putu u Niger saznala kako žene i djevojke bivaju regrutirane od strane islamskih militanata koji im zauzvrat nude hranu, posao i druge osnovne životne potrebe.

Kyte navodi da je stanovnicima tih područja potreban bolji način uzgoja usjeva kako bi prehranili svoje obitelji i povećali prihode i time bili manje osjetljivi prema ekstremistima i njihovim ponudama.

Zamjenik glavnog tajnika UN-a Amina J. Mohammed, koji je posjetio Niger s Kyte, objasnio je vezu između naglašenih klimatskih promjena i regionalne nesigurnosti u napomenama Vijeću sigurnosti UN-a.

U ruralnom Nigeru, gdje samo oko 1 posto ljudi ima pristup električnoj energiji, opskrba jeftinom i zelenom energijom – uglavnom od sunca – mogla bi učiniti bitnu razliku, kazala je Kyte. Primjerice, solarne crpke mogu upravljati jednostavnim, učinkovitim sustavima navodnjavanja, a instaliranje malih lokalnih mreža moglo bi omogućiti hladnu pohranu, omogućavajući seljanima da obrađuju svoje usjeve i zarađuju više novca, istaknula je.

“Postalo je vrlo jasno da bez energije, nema načina za poboljšanje prihoda. Bez energije, teško će se povećati produktivnost u seoskom gospodarstvu”, navodi Kyte. “Osim toga, opremanje bolnica i klinika solarnim sustavima u gradskim i ruralnim područjima moglo bi smanjiti infekcije pacijenata i opskrbom pouzdanim izvorom električne energije povećati broj operacija”, dodaje.

Solarna energija mogla bi biti način da se “vrati udarac i podigne otpornost zajednice klimatskim promjenama te se pomogne ženama i djevojkama čija je situacija tamo užasna”. Kyte je pozvala državne donatore i međunarodne razvojne banke da razmisle o tome kako pristup čistoj, suvremenoj energiji omogućava ljudima da dobiju dovoljno hrane i zarade za pristojan život.

Na mjestima kao što je Niger, električna energija može biti presudan čimbenik u tome hoće li ljudi napustiti svoje domove i krenuti prema sjeveru u Europi tražeći bolji život, dodala je. Također može smanjiti (financijsku) potrebu siromašnim obiteljima da se ožene svoje kćeri prerano.

“Tu se radi o korištenju novčanih sredstava i razvojnih financija za izgradnju različitih vrijednosti za ove ljude, što će im omogućiti da ostanu u svom rodnom kraju i omogućiti djevojkama da budu dio te gospodarske budućnosti”.

‘Književnošću želim pojačati glasove nedužnih i ispričati istinu o turskoj invaziji na Afrin’

Od početka turske invazije 20. siječnja, koja je završila padom Afrina u ruke turske vojske i njezinih pristaša 18. ožujka te rezultirala smrtima stotina djece, žena i muškaraca, oko 150 000 civila pobjeglo je iz enklave, dok prema izvješćima koje pruža UN oko 143 000 stanovnika i dalje ostaje na tom području.

Do nedavno, Afrin je uspio ostati jedno od rijetkih područja netaknutih destrukcijom koju je donijela Islamska država. U ovom je gradu stoga bio omogućen znatno brži razvoj ideje ženskog oslobođenje nego što je to možda bio slučaj u ratom razorenijim područjima. Moguće je tvrditi da su se, u posljednjih nekoliko godina, žene u Afrinu uspjele etablirati u različitim aspektima društvene i private sfere – poput kulture, posla ili pak raspodjele svakodnevnih zadataka, čime je omogućen procvat ljudskih prava za sve ostale članove društva budući da, prema načelima koja stoje iza revolucije u Rojavi, oslobođenje žena predstavlja vrata koja vode u slobodu svih drugih društvenih skupina.

Međutim, ono što u Afrinu možemo vidjeti danas daleko je od Afrina koji je postojao prije tek nekoliko mjeseci. Nakon pada grada 18. ožujka, turska vojska i njezini pristaše nametnule su svoj autoritet u kantonu silom, stanovnicima/ama namećući mentalitet Islamske države, dok je medijsko praćenje glede stanja civilnog stanovništva koje je ostalo u gradu uvelike izostalo.

Priče tih civila odnedavno je moguće pročitati u knjizi “Maslinova grančica” Rahime Abdullah, 17-godišnje spisateljice rođene u Afrinu koja trenutno živi kao izbjeglica u Danskoj, gdje je također snimila dva kratka filma čije radnje istražuju različite aspekte oružanog sukoba kojem je i sama posvjedočila (jedan razrađuje civilni aspekt, dok je drugi posvećen borcima/kinjama YPG/J-a). Zbog teških okolnosti uzrokovanih sedmogodišnjim građanskim ratom, ova mlada autorica s obitelji je napustila Siriju prije tri godine, mnogo prije no što je turska invazija bila na vidiku.

No za razliku od same Rahime, mnogi njezini rođaci još se uvijek nalaze u Afrinu, prisiljeni na život pod nasilnom vlašću okupatora koji su na području kantona Afrin reinstalirali mnoga pravila prethodno povezana s ISIS-om. Prema Rahimi, čak i njezina “10-godišnja rođakinja u Afrinu sada nosi hidžab jer se boji [prekršiti pravila odijevanja koja nameće] Slobodna sirijska vojska”. I ne samo to, već ističe i da njezini “djed i baka u tajnosti kontaktiraju [članove obitelji u inozemstvu] jer su im vojnici Slobodne sirijske vojske zaprijetili da će ih kazniti ako ih uhvate da razgovaraju telefonom ili bilo kome šalju slike iz Afrina.”

Zbog navedenih okolnosti, Rahima Abdullah zaključila je da je krajnje vrijeme da se glasovi civila zarobljenih u Afrinu konačno čuju. Unatoč poteškoćama u vlastitom životu, odlučila je zadržati nadu, postati glas onih kojima je njihov vlastiti oduzet i iskoristiti književnost kao sredstvo borbe za pravdu i ljudska prava. Kao što je svojevremeno izjavila na svom Facebook profilu “Potrebna je borba i ja ću se boriti. Ovo je moja borba za čovječanstvo, slobodu i život. Moj san je da jednog dana možemo živjeti zajedno, u demokratskom svijetu, bez obzira na vjeru, rasu ili rod.”

Razgovarala sam s Rahimom kako bih saznala više o njezinoj knjizi “Maslinova grančica”, situaciji u Afrinu te njezinim budućim planovima i ciljevima vezanim uz aktivizam u kontekstu književnosti:

 

Tek ti je 17 godina, a već si postala autoricom knjige koja razrađuje nadasve traumatične teme oružane invazije i ratnih razaranja, što je definitivno nešto čime se ne bavi mnogo tvojih vršnjaka/inja. Možeš li mi reći više o sebi i putu koji te doveo do točke gdje trenutno jesi?

Nikad se nisam osjećala kao sedamnaestogodišnjakinja. Osjećam se mnogo starijom nego što jesam I osjećam da imam veliku odgovornost prema svojim sunarodnjacima/kinjama, ali I čovječanstvu općenito. To je zbog činjenice da sam iskusila rat i izgubila djetinjstvo zbog njega. U životu sam iskusila mnogo boli. Stoga, smatram da razumijem ljude koji trenutno žive u ratom zahvaćenim područjima i htjela bih učiniti nešto za njih.

Dok sam još živjela u Siriji, bilo mi je toliko potrebno da netko ispriča moju priču, ali nisam naišla ni na koga tko bi to učinio. Sjedila sam sama u sobi i pisala o vlastitoj tuzi i neizvjesnoj sudbini. Moja bilježnica bila mi je jedina prijateljica. Sada, ja želim biti ta koja će ispričati priče nedužnih civila.

 

I sama si iz Sirije, zemlje u kojoj je tek nekolicina područja uspjela ostati nezahvaćena sedmogodišnjim sukobima. Do nedavno, Afrin je predstavljao svojevrsno sigurno ‘utočište’ na sirijskom sjeveru, što je također omogućilo procvat progresivnih ideja poput radikalne demokracije i ženskog oslobođenja. Možeš li mi reći što ti je bilo na umu 20. siječnja kada je započela turska invazija?

Od prvog dana kada sam došla u Dansku gajila sam nadu jer sam mislila da su moja obitelj, prijatelji/ice I sunarodnjaci/kinje sigurni/e.

Uvijek sam mislila da ću se jednog dana vratiti u Siriju, svojoj kući u Afrinu, i živjeti u miru. No, 20. Siječnja izgubila sam tu nadu. Bio je to uistinu težak dan. Bojala sam se da ću izgubiti neke od članova/ica obitelji koji/e su ostali/e u gradu. Afrin je bio mjesto gdje su ljudska prava cvjetala, a žene se poticalo da budu slobodne. Tog dana, osjećala sam se užasno jer je netko došao i odlučio uništiti to prekrasno mjesto i zatrti sve ono što su Kurdi/nje kroz svoju borbu za slobodu I sigurnost godinama gradili/e.

Također sam bila vrlo žalosna iz razloga što borci/kinje YPG/J-a u Afrinu nisu zaslužili/e da ih se smatra teroristima. Nisu zaslužili/e biti ostavljeni/e na cjedilu, bez podrške svijeta i biti ubijeni/e. Mnogo su se godina borili/e protiv Islamske države. Oni/e su bili/e ti/e koji/e su spasili/e svijet od ISIS-a. Stoga sam, kao i mnogi/e drugi/e Kurdi/nje očekivala da će im netko pomoći i zaštititi ih od turskih napada, no nažalost to se nije dogodilo.

 {slika}

Tvoja knjiga sastavljena je od 7 različitih biografskih priča ljudi koje je zahvatila turska invazija, neke od kojih pripadaju članovima/icama tvoje obitelji u Afrinu. Možeš li našim čitateljima detaljnije predstaviti sadržaj knjige?

Jedna od priča u knjizi pripada mom 19-godišnjem rođaku. Ostao je nepokretan jer su ga za vrijeme eksplozije pogodile neke krhotine i oštetile mu živce u nogama. Druga priča prati život mojih djeda I bake čija je kuća uništena u bombardiranju.

U knjizi se također nalazi priča o 14-godišnjoj djevojčici koju je silovao vojnik Slobodne sirijske vojske nakon okupacije grada te priča o armenskoj obitelji koja je poginula nakon što im je na kuću bačena bomba.

Ostale priče također prate živote raznih civila koji su, na različite načine, postali žrtvama turske invazije.

U zaključnom poglavlju pišem i o turskoj diktaturi – pogotovo o kurdskim i turskim novinarima/kama koji se nalaze u zatvorima diljem zemlje jer su se usudili/e pisati protiv Erdogana.

 

Jedna od priča naslovljena je “Tijelo bez duše”, a govori o nedavno paloj borkinji YPJ-a, Barin Kobane, čije su tijelo masakrirali pristaše turske vojske, a video učinjenog objavili na raznim društvenim mrežama. Zašto smatraš da je njezinu priču bilo važno uvrstiti u knjigu i to pod navedenim naslovom?

Priču o Barin Kobane uvrstila sam jer vjerujem da stravičan zločin počinjen nad njom i njezinim tijelom nije uzrokovan samo mržnjom prema kurdskom narodu, već i prijezirom prema slobodnim, emancipiranim ženama. Njena je smrt dokaz da u pozadini trenutne invazije i dalje leži ideologija Islamske države koja kao takva predstavlja opasnost čitavom svijetu.

Odlučila sam se za naslov “Tijelo bez duše” zbog toga što, čak i nakon što su ubili Barin, borci Slobodne sirijske vojske nisu ostavili njezino tijelo već su ga, u sadističkom iskazu nasilja, odlučili zapaliti i odsjeći joj grudi.

 

Svoju si knjigu nazvala “Maslinova grančica”. Osim što se navedeno ime očito odnosi na službeni naziv turske oružane operacije na području kantona Afrin koja je rezultirala smrću mnogih, a još veći broj ljudi otjerala u izbjeglištvo, maslinova grančica ima i vrlo simbolično značenje. Je li to nešto što si imala na umu dok si birala naslov knjige? Na koji način?

Namjerno sam se odlučila baš za naslov “Maslinova grančica”. Stabla maslina predstavljaju nešto vrlo sveto za stanovnike/ce Afrina. Upravo zbog toga mnogi/e od nas bili/e su bijesni/e kada je Erdogan svoj nehumani pohod odlučio nazvati “Maslinova grančica”.

Pokušala sam simboliku maslinove grančice vratiti njezinim originalnim korijenima i upotrijebiti njezino ime kako bih promicala nešto pozitivno što u svojoj srži nosi dobre namjere.

Smatrala sam da moja knjiga zaslužuje ovaj naslov jer je njezina namjera da svijetu predstavi glasove nedužnih ljudi i ispriča istinu o invaziji

 

Trenutno si u izbjeglištvu u Danskoj. Taj koncept ‘izbjeglice’ često pretpostavlja svojevrsno stvaranje dvaju identiteta – onog ostavljenog i onog stečenog – dok se istovremeno bilo kakav identitet u potpunosti gubi. Budući da u svom literarnom stvaralaštvu koristiš mnoga nadasve osobna iskustva života u Afrinu, vidiš li također svoju knjigu kao način podizanja svijesti i hvatanja u koštac s problemom gubitka identiteta te indiferentnosti prema uzrocima koji su proizveli trenutno stanje glede izbjeglica?

Vjerujem da moja knjiga može pomoći u razumijevanju situacije u kojoj se izbjeglice nalaze.

Primjerice, susrela sam mnoge Dance/kinje koji/e su mi rekli/e da su, prije nego što su me upoznali/e i pročitali/e moju knjigu, mislili/e da su svi/e izbjeglice prije dolaska u Dansku bili/e siromašne . Vjerovali su da su izbjeglice ovdje došli/e zbog novca, ali rekla sam im da smo došli ovdje zbog rata i nepravde kojoj smo bili/e podvrgnuti/e. U vojoj smo zemlji imali/e novac, ali nismo imali/e nikakvu sigurnost. Rekla sam im da je moj otac bio liječnik u Siriji, a moja majka učiteljica te da su naši životi bili vrlo dobri.

Zato mislim da će moja knjiga također potaknuti dansku javnost na bolje razumjevanje izbjegličkog konteksta i natjerati ljude da shvate zašto smo stvarno pobjegli iz vlastitih domova i došli ovdje. Omogućujući ljudima da suosjećaju s izbjeglicama, mogu doprinijeti razbijanju stereotipa i borbi protiv rasizma.

Najbolja stvar je što me mnogi/e u Danskoj podržavaju, a također i vlada demokracija, što znači da mogu pisati o onome o čemu želim.

 

Što te potaknulo da izabereš književost kao svoj način aktivističkog djelovanja i davanja glasa kurdskoj borbi za slobodu? Koji je glavni cilj koji si nastojala ostvariti objavljivanjem “Maslinove grančice”?

Odabrala sam književnost jer vjerujem da je na razmišljanje ljudi itekako moguće utjecati ‘perom’. Pored toga, jako volim pisati. Pišem od svoje osme godine.

Kad sam imala 13 godina, pisala sam za jedne kurdske novine u Afrinu. Objavljivala sam članke i pisma u kojima izražavam osjećaje i misli o ratu koje su se u meni kao djetetu javljale.

Kroz “Maslinovu grančicu”, želim svima pokazati da borci/kinje koji/e su poginuli/e u Afrinu nisu bili/e teroristi. Želim da se svi sjetite toga. Oni/e su bili ti/e koji/e su dali/e sve kako bi spasili/e svijet od Islamske države. Također želim rasvijetliti zločine počinjene nad civilima u Afrinu koje još uvijek zanemaruje ostatak svijeta.

Želim dokazati da je okupator praktički još uvijek Islamska država, s istim mentalitetom, ali drugim imenom. Danas su došli pod imenom Slobodne Sirijske vojske. Došli su se osvetiti jer su se Kurdi/nje borili/e protiv njih.

 

Budući da je objavljivanje knjige poput “Maslinove grančice” stvarno impresivno postignuće za tako mladu spisateljicu i jasno ilustrira tvoju aktivističku ambiciju, sigurna sam da je sve ovo tek početak tvog djelovanja. Koji su tvoji planovi za budućnost? Što se nadaš postići?

Moja je knjiga “Maslinova grančica” prvi je korak u ovom kontekstu.

Priče nekih ljudi o kojima sam pisala u knjizi još su nepoznatog završetka. Želim znati što će im se dogoditi, hoće li im NATO pomoći i spasiti ih od turske okupacije ili će umrijeti. Napisat ću nastavak knjige kad otkrijem kako sve završava. Trenutno radim na prevođenju “Maslinove grančice” na arapski, a uskoro bi trebao uslijediti i prijevod na engleski jezik.

U budućnosti planiram nastaviti pisati i napisati još više knjiga o raznim vrstama nepravde s kojom se ljudi suočavaju diljem svijeta jer je moj san doprinijeti stvaranju društva u kojem ćemo svi moći živjeti zajedno, bez obzira na religiju ili rasu.

Sanjam da ću biti glas istine i nevinih.

 

16 migranata/ica poginulo u potonuću čamca na obali Cipra

Šesnaest osoba poginulo je u blizini sjeverne obale Cipra u potonuću čamca koji je prevozio 160 migranata/ica. Prema sadašnjim saznanjima, turska i sjevernociparska obalna staža traga za još  minimalno 30-ak osoba, budući da točan broj migranata/ica koje je prevozio čamac nije sa sigurnošću poznat.

Turska obalna straža trenutno nije dostupna za komentare, ali prema izjavi turskih novina Hurriyet baziranoj na neslužbenim izvorima, čamac je na radaru obalne straže detektiran još u utorak navečer, a u potpunosti je potonuo tek u srijedu ujutro. Na službeno potvrđivanje/demantiranje ove tvrdnje od strane obalne straže još se čeka.

Još 2015. godine, Turska je postala jedna od glavnih početnih točaka migranata/ica koji se morskim putem nastoje domoći Europe. U ovom kilometrima dugačkom nesigurnom putovanju otvorenim morem stradale su tisuće ljudi s područja Bliskog istoka i Sjeverne Afrike koji su pokušali pobjeći od ratnih razaranja u vlastitim zemljama.

Prema statistikama obalne straže, u razdoblju od siječnja do svibnja 2018. godine na ovoj se konkretnoj morskoj ruti utopilo 26 migranata/ica. Dok je sveukupni broj poginulih u Mediteranu 1. srpnja ove godine dosegao katastrofalnih 1 000.

Ulasci u Uniju morskim putem, uključujući izbjeglice koje se odluče na duži i opasniji prijelaz iz Sjeverne Afrike u Italiju, iznosili su, prema podacima UN-a, 172 301 2017. godine, s očitim smanjenjem u odnosu na 362.753 u 2016. godini i 1.015.078 u 2015. godini.

Centar za ženske studije: ‘Žensko nasljeđe: roba, spektakl ili muzej za sve?’

Centar za ženske studije Zagreb u suradnji s Odsjekom za komparativnu književnost Filozofskog fakulteta u Zagrebu objavio je poziv za sudjelovanje na znanstveno-književnom skupu s međunarodnim sudjelovanjem:

ŽENSKO NASLJEĐE: ROBA, SPEKTAKL ILI MUZEJ ZA SVE?

koji će se održati u sklopu Dana Marije Jurić Zagorke 23. i 24. studenog 2018. u Zagrebu, u prostorijama Centra za ženske studije/Memorijalnog stana Marije Jurić Zagorke, na Dolcu 8.

Više je razloga da ovogodišnju temu skupa posvetimo pitanju kako predstaviti Zagorkin život, djelo i javni angažman u popularnoj kulturi i kulturnim industrijama. S jedne strane tu je najava koncepta Zagorkinog muzeja koji sasvim odudara od (ne uvijek feministički usmjerenih) “muzeja žena” i “muzeja ženske kulture” kojima se javnosti predstavljaju (zaboravljene, zatajene i negirane) pojedinke i njihov doprinos nacionalnoj i općoj kulturnoj baštini i (političkoj) povijesti. Deset znanstvenih skupova i devet zbornika radova o Zagorkinim mnogostrukim licima i likovima, o književnim, dramskim i novinskim tekstovima, o njezinoj poziciji novinarke, urednice i aktivistice koja se u današnjem javnom prostoru najčešće prešućuje ili potiskuje, dokazuju kako ovaj jedinstveni korpus raste usporedo s procesima u kojima se kultura modernizira i demokratizira, istovremeno se opirući pretvorbi u robu koja pruža “višak užitka” ispražnjenog i od kakvog ideološkog sadržaja.

Dosadašnja pozitivna iskustva umrežavanja s drugim akterima civilne scene te kulturnim ustanovama i gradskim tijelima na projektima zaštite Zagorkine materijalne baštine i digitalizacije pojedinih segmenata njezinog opusa, nude priliku da pozovemo krug stručnjaka/inja iz različitih disciplina, struka i područja javnog djelovanja kako bismo osmislili prijedloge daljnjeg inovativnog i odgovornog (muzejskog i performativnog, arhivskog i virtualnog) predstavljanja Zagorkinog nasljeđa domaćoj i inozemnoj publici.

Skup je otvoren i brojnim drugim pristupima, pogledima i interpretacijama ženskog nasljeđa borbe za emancipaciju, ljudska prava i žensku kulturu u aktivističkoj, spomeničkoj, muzejskoj i digitalnoj sferi te poziva na analizu primjera (ne)uspješnog “brendiranja” pojedinih “zaslužnih” žena kao novih kulturnih, političkih ili religijskih ikona pojedinih nacionalnih i regionalnih  sredina. U recentnoj neoliberalnoj preraspodjeli kulturnog kapitala pod terorom zarade i zabave, poseban je izazov iznaći i ponuditi primjere dobre prakse feminističkog oblikovanja i predstavljanja istaknutih žena i ženskog nasljeđa uopće kroz raznolike kulturne forme poput književnosti, stripa, filma, muzeja, festivala i dr., a koji izmiču zamkama patrijarhalne gratifikacije i ideološke sanitarizacije.

Pozivamo stoga istraživačice i istraživače iz područja političkih znanosti, povijesti, filozofije, znanosti o književnosti, kulturalnih studija, edukacijskih znanosti, sociologije, lingvistike, medija, komunikacija i novinarstva, antropologije, etnologije, kao i sve druge koji žele doprinijeti raspravi i pokušaju da se bolje razumije ova dinamika koja transformira naš politički i širi kulturni prostor.

Prihvatit će se izlaganja na hrvatskom i engleskom jeziku.

Sažetak izlaganja (između 150 i 300 riječi) s kraćim životopisom molimo poslati do 15. rujna 2018. e-mail adresu: zagorka@zenstud.hr.

Sve informacije o kotizaciji i drugim detaljima prijave provjerite na ovom linku