Tribina ‘Kriminalizacija migracija’

Centar za mirovne studije i Inicijativa Dobrodošli pozivaju vas na tribinu: Kriminalizacija migracija u srijedu, 4. srpnja u 18 sati u Galeriji Nova, Teslina 7 u Zagrebu.

Na javnoj tribini tematizirat će se kriminalizaciju migracija na granicama Europske unije. Govorit će se o trenutnoj situaciji u Bosni i Hercegovini i na granici Republike Hrvatske i BiH te o normalizaciji nezakonitih vraćanja i diskursa koji izbjeglice predstavlja kao prijetnju.

Na tribini će govoriti:
• Boris Pavelić, Novi list
• Emina Bužinkić, Centar za mirovne studije

Razgovor će moderirati Sara Kekuš iz Centra za mirovne studije.
Na tribini će biti predstavljena i kampanja #WelcomingEurope koja je u Hrvatskoj započela 26. lipnja i koju možete podržati ovdje https://www.weareawelcomingeurope.eu/.

Diljem SAD-a marševi za ujedinjenje obitelji

Aktivisti_kinje su 30. lipnja organizirali_e prosvjede diljem SAD-a zahtijevajući od Trumpove administracije ponovno ujedini obitelji i okonča razdvajanje i pritvaranje obitelji na granici.

Marš Families Belong Together održan je u Washingtonu, na trgu Lafayette, u subotu, 30. lipnja u 11 sati. Prema riječima organizatora, oko 30 tisuća sudionika_ca okupilo se do 11:30. Slični su se marševi trebali održati u više od 700 gradova diljem zemlje.

“‘Politika nulte tolerancije’ Trumpova je politika, pa je on je u svakom trenutku može i ukinuti”, rekla je Jess Morales Rocketto, voditeljica programa Nacionalnog saveza radnika_ca u domaćinstvu, jedne od desetaka grupa koje su organizirale prosvjed. “Nećemo, stoga, prestati prosvjedovati sve do ukidanja politike nulte tolerancije. To je u konačnici ono što je stvorilo ovu krizu, a naš je zahtjev za ukidanje bio posve jasan od samog početka”.

Predsjednik Donald Trump potpisao je prošloga tjedna izvršni nalog koji je okončao rasprostranjenu praksu razdvajanja roditelja i djece, ali njegova administracija sada će pritvarati cijele obitelji, i to neograničeno.

Također postoji problem više od dvije tisuće djece odvojene od roditelja. Zagovaratelji_ce prava imigranata_kinja tvrde kako je proces ponovnog ujedinjenja obitelji silno problematičan. Unatoč naredbi da se spajanje obitelji ubrza i da se prestane deportirati roditelje bez djece, ostaju birokratske prepreke.

{slika}

Čak i kada administracija radi na  ponovnom ujedinjenju obitelji, članove se nastoji zajedno deportirati. Također predlaže pravilo koje bi radikalno promijenilo proces traženja azila, onemogućujući traženje azila onima koji_e granicu prijeđu ilegalno.

Navedene su politike stoga, potaknule prosvjede, čak i nakon što je Trump popustio pritiscima i odustao od razdvajanja obitelji. “To je jasan znak da je Trump pod pritiskom”, rekao je Karthik Ganapathy, glasnogovornik Families Belong Together i MoveOn, još jedne grupe koja organizira prosvjed.

“Ono što je najavljeno danas u konačnici ne riješava problem”, dodao je Ganapathy. “Ostaje pitanje djece koja su već odvojena od roditelja, kao i pitanje neodređenog trajanja pritvora”.

Organizacija prosvjeda pozvala je sudionike_ce da nose bijelo, kao znak solidarnosti. Na washingtonskom maršu govorili_e su aktivisti_kinje, vjerski vođe, djeca i obitelji.

Trumpova imigracijska politika “nulte tolerancije” razjarila je aktiviste_kinje diljem zemlje žarom koji podsjeća na rane dane Trumpove administracije i zabrane putovanja.

14. lipnja, progresivne su skupine organizirale Families Belong Together prosvjede u desecima gradova kako bi se usprotivili razdvajanju obitelji.

Diljem zemlje također su izbijali i spontani prosvjedi. Prosvjednici_e su verbalno napali ministricu unutarnjih poslova Kirstjen Nielsen dok je večerala u jednom washingtonskom meksičkom restoranu. Njujorčani_ke su se nedavno okupili_e u zračnoj luci LaGuardia kako bi dočekali_e djecu koja su bila odvojena od roditelja.

Oko 600 žena uhićeno je u četvrtak tijekom nenasilne akcije građanskog neposluha koju je predvodila organizacija Women’s March. Stotine prosvjednica zauzelo je zgradu Senata kako bi pozvale na ukidanje ICE-a (Federalne agencije za imigracije) i završetak razdvajanja i pritvaranja obitelji.

“Građanski neposluh je strateška taktika”, izjavila je Linda Sarsour prije prosvjeda. “Moramo biti od koristi osobama za koje i s kojima se navodno borimo”.

Prosvjed održan 30. lipnja rezultat je prethodnih pokušaja mobilizacije, osobito s obzirom da je pritisak javnosti, kako ističe Ganapathy, prisilio Trumpovu administraciju na promijeni praksu u vezi razdvajanja obitelji.

“Doista mislim da je to organski”, rekao je Ganapathy. “Mislim da smo zagazili u taj duboki, visceralni osjećaj bijesa. Nismo takva zemlja, ne možemo nastaviti ovim putem”.

Prema službenom izvještaju Bijele kuće, Trump se u subotu susreo s prosvjednicima_ama u blizini golf igrališta u Bedminsteru u New Jerseyu. Prosvjednici_e su nosili_e transparente: “#odlazi”, “Čak i obitelj Trump treba biti zajedno” i “Znate li gdje su naša djeca?”.

Zašto bijeli frajeri dominiraju američkom craft scenom?

Savezna je država Georgia dom craft pivovara s raznolikom ponudom; ipak, degustacije, festivali i osoblje zapanjujuće su homogeni, zahvaljujući desetljećima rodno podijeljenog oglašavanja i sustavne diskriminacije, što manjim poduzetnicima_ama otežava stvaranje početnog kapitala potrebnog za osnivanje pivovare. Nameće se, stoga, zaključak da je ova naizgled progresivna kultura namijenjena muškarcima odjevenima u traper košulje s bradom – i nikome drugom.

Ali žene i ne-bijele osobe ne samo da konzumiraju više craft piva; one ga u većoj mjeri i proizvode. GRITS Brewing, pivovara koju su osnovale dvije žene, ove će godine početi s radom. Pivovara Down Home Brewing, čiji je osnivač Chris Reeves, crni muškarac, već je rasprostranjena diljem SAD-a. Poznavateljica piva Jenn Price prikuplja sredstva za otvaranje Atlanta Beer Boutiquea, maloprodajnog prostora i prostora za učenje, te navodi kako joj na predavanja uglavnom dolaze crne žene. “Nisam znala da postoji toliko crnih žena koje, poput mene, vole pivo”, rekla je. Stereotipna slika konzumenata craft piva polako se rasplinjava.

Zuri Coleman, jedan od tek nekolicine pivarki iz Atlante, kaže da se scena širi – polagano. Preporuča da pivovare osiguraju inkluzivnost svojih prostora pozivajući, primjerice, male poduzetnike_ce i organizacije na degustacije vikendom. “Jedan od najboljih načina da doprete do manjinskih grupa je da im pokažete da ih podržavate”, kaže Coleman.

{slika}

U razgovoru sa suosnivačem Wild Heaven pivovare i članom odbora za raznolikost Nacionalne udruge pivovara, Nickom Purdyjem, često se spominjao problem dosezanja kupaca. Pivovara Avondale Estates uskoro otvara drugu poslovnicu u tradicionalno crnačkom West Endu, odmah do Monday Night Brewing’s Garage, otvorene prošle jeseni. Purdy želi osigurati da njihovi susjedi znaju da je to prostor za njih, “ne samo za bijele ljude iz Atlante koji briju na West End”. To se odnosi i na osoblje – nije cilj samo stvoriti pozitivni ekonomski utjecaj na četvrt, nego i stvoriti mjesto na kojem nitko od lokalnog stanovništva neće osjećati da “strši”.

Price se slaže da pivovare mogu biti promišljenije prilikom zapošljavanja i premostiti nevidljive barijere koje bi žene i nebijele osobe mogle doživjeti u tim prostorima. Edukacija je, također, ključna. Anne Sloan, suosnivačica Riverwatch Brewing pivovare (u kojoj u proizvodnji piva rade isključivo žene), zna kako je patronizirajuće kada pipničar pretpostavi da želi nešto svjetlo i slatko. Educira svoje osoblje da gostima daje preporuke temeljene na njihovim željama, a ne na stereotipima i izgledu.

No da bi se doista promijenila kultura craft piva, promjena mora krenuti odozdo. Što je raznolikije osoblje pivovare, to je vjerojatnije da će poslati poruku iskrene dobrodošlice svima. “Pivo je piće običnih ljudi”, kaže Purdy. “Ono ne bi smjelo biti ekskluzivno”.

Referendum u Irskoj kao motivacija za progresivniji zakon o pobačaju u Hrvatskoj?

U organizaciji Platforme za reproduktivna prava, 29. lipnja u Kinu Europa održao se javni razgovor s Alison Spillane, stručnjakinjom Irish Family Planning Association, organizacije koja godinama podržava pravo Irkinja na pristup reproduktivnom zdravlju. U razgovoru je sudjelovala i Ana Brakus, istraživačka novinarka ‘Novosti’ i naša nekadašnja urednica, kao komentatorica.

Kao uvod u razgovor prikazan je promotivni video ‘Vote yes’ kampanje kojom su Irkinje nakon 35 godina izborile pravo na izbor. Marina Škrabalo, moderatorica razgovora podsjetila nas je da je ova tema iznimno važna i za Hrvatsku jer bi se početkom iduće godine trebao donijeti novi zakon o pobačaju, za koji se javnost pribojava da bi mogao biti restriktivniji od trenutnog. Podsjetimo, ministar Kujundžić početkom godine najavio je i da će u prijedlog zakona biti uključena i Katolička crkva, što je kasnije objasnio kao ‘krivo tumačenje’ njegove izjave.

Na samom početku razgovara Spillane je iznijela tri važna aspekta kampanje za legalizaciju pobačaja u Irskoj, za koje smatra da su bili ključni za ishod referenduma. Prvo, napokon su se čuli glasovi žena koje su zbog pobačaja morale putovati izvan zemlje, njihovi strahovi od policije i kazna (podsjetimo, kazna za pobačaj ili obavljanje pobačaja je 14 godina zatvora) te priče žena koje su planirale trudnoću izvjesno vrijeme te čiji je fetus imao malformacije i odlučile su pobaciti. “Glasovi tih žena ne samo da su se čuli po prvi puta u toj mjeri u javnosti, već su zaista bili u središtu debate”, kazala je Spillane. Druga vrlo važna stvar u ovoj kampanju bila je podrška medicinske struke jer se u kampanju za legalizaciju uključilo oko 16 000 doktora_ica diljem Irske. Treća značajka ticala se direktne komunikacije. Aktivisti_inje, mediji, pa i ljudi međusobno od vrata do vrata su prenosili priče, razgovarali i debatirali. “Gotovo svaka osoba u Irskoj poznaje barem jednu ženu koja se odlučila na pobačaj i zna njenu priču. One zaslužuju našu potporu i suosjećanje”, dodala je Spillane. Ipak, pritisak na promjenu osmog amandmana, kojim je 1983. godine u irski ustav pod pritiscima Katoličke crkve uneseno izjednačavanje prava majke i fetusa na život, odnosno zaštita života od začeća, počeo je već 2012. godine nakon slučaja u kojem je umrla Savita Halanppanavar. Mlada Indijka i stomatologinja u 17. tjednu trudnoće primljena je u bolnicu jer je imala spontani pobačaj. Liječnici nisu htjeli intervenirati i inducirati pobačaj jer je srce fetusa još kucalo, što je dovelo do sepse i smrti Halanppanavar. To je pojačalo politički pritisak te je utjecalo na promjenu stavova dotadašnjih pro-life političara_ki, prepričava Spillane, a pritisku su pridonijeli i suprug i roditelji Halanppanavar koji su cijelo vrijeme zahtijevali odgovore i uključili se kasnije u kampanju pozivajući na legalizaciju kako se više nikada ne bi ponovio slučaj u kojem je njihova supruga i kći izgubila život.

Ana Brakus, aktivistkinja i novinarka, kazala je da ne zna čini li je slučaj Irske inspiriranom ili je demotivira osvrnuvši se na situaciju u medicinskoj struci u Hrvatskoj. “Preko 50 posto ginekologa_ica u Hrvatskoj poziva se na priziv savjesti, posebice u mom rodnog gradu, Splitu, gdje se pobačaj može napraviti samo kod jednog ginekologa”, kazala je Brakus. Također, objasnila je da, iako legalan, pobačaj je i dalje relativno nedostupan u Hrvatskoj. “Mislim da su naši glasovi i dalje u velikoj mjeri nevidljivi te da se još borimo sa stigmom pobačaja. Teško mi je vjerovati da će se promjena svijesti dogoditi i ovdje, barem iskrena promjena. Ako nemamo priče i lica žena u javnosti, ako nemamo podršku medicinske zajednice spremne objasniti stvarnu situaciju, teško je očekivati da bi kampanja za progresivniji zakon o pobačaju u Hrvatskoj u ovom trenutku bila uspješna“, zaključila je Brakus. U Irskoj se na promjeni svijesti liječnika_ica radilo godinama, pojasnila je Spillane te dodala da organizacije koje se bore za pravo na izbor godinama organiziraju privatne sastanke, okrugle stolove i debate te nastoje educirati i osvijestiti probleme s kojima se susreću stotine tisuća žena u Irskoj. Uz to, dodala je da je protivnika_ica pobačaja bilo mnogo, no da se situacija s godinama poboljšavala. 1983. protivnici_ice su bili jako snažni jer su imali iza sebe crkvenu zajednicu, medije ali i političare_ke koji_e su se bojali_e crkvenog lobija. S godinama je taj utjecaj ipak oslabio jer su raskrinkani brojni skandali Katoličke crkve, a uspjehu kampanje pridonijela je i nesloga protivnika_ica pobačaja, smatra Spillane. Naime, pojavile su se dvije struje. Jedna je nosila naziv #savethe8th i bila je prilično ekstremna te se nije dobro primila kod građana_ki Irske, dok je druga struja pod nazivom LoveBoth bila puno uspješnija. Preuzela je dio retorike koja je pomogla postizanju bračne jednakosti, 2015. godine. Boje kampanje su bile vedre i sastojala se od sretnih lica. Ipak, aktivisti_kinje za pravo na izbor su bili_e prisutni_e stalno te su poruke koje su slali u javnost bile suosjećanje spram žena i njihovo pravo na izbor i privatnost.

Također, po pitanju mobilizacije glasova, posebno muških (što je bilo jedno od kasnijih pitanja publike) Spillane je kazala da je to bila zbilja izazovno. Iako su ankete mjesecima prije referenduma išle u koristi ‘Vote yes’ kampanji, postojala je relativno značajna neodlučna skupina zbog koje se nije bilo moguće opustiti. Dodala je da su koristili_e različite taktike, no nisu pune energije trošili_e na one muškarce koji su već jasno imali izražen stav protiv pobačaja. Usmjerili_e su se prvenstveno na one neodlučne i one koji su smatrali da je pitanje pobačaja ženino pravo na izbor te su shvatili_e da im ljudsko pravaške poruke i retorika tu neće pomoći. No, retorika suosjećanja i podrške ženama bila je nešto s čime se svatko mogao poistovjetiti i pokazala se uspješnom u pridobivanju neodlučnih glasova.

Po pitanju situacije u našoj zemlji Brakus je upozorila na to da se ultrakonzervativne struje neprestano prikazuju kao nešto novo, dok one zapravo postoje više od 50 godine i imaju jake veze i uporišta, što u zemlji, to i izvan nje, posebice u SAD-u gdje su se još 60-ih godina umrežili s pro-life organizacijama. Uz to, upozorila je da veoma polako dolazi do opasnosti da se pobačaj u konačnici i zabrani zbog retorike koju pro-life skupine plasiraju u medijima. “Koriste jedan slogan koji se nekako uvijek vraća – ‘Komunistički zakon ubija hrvatsku djecu’. Mi tomu nismo odgovorili, nismo doskočili što pokazuje da već gubimo“, dodala je Brakus. Uz to, ukazala je da je u taktika koju koriste dvije najveće pro-life organizacije ‘Vigilare’ i ‘U ime obitelji’ zapravo dosta uspješna. Prva organizacija često se ne boji izaći iz granica onoga što se u Hrvatskoj smatra pristojnim čime dobivaju glasove izrazito konzervativnih struja, a s druge strane one ‘umjerenije’ odbijaju koji potom prihvatljiviju opciju za njihova uvjerenja nalaze u ‘blažoj’ organizaciju ‘U ime obitelji’.

Ono što je u Irskoj bilo zbilja značajno bila je uz podršku medicinske struke, i promjena u stavovima političara_ki. “Ova je kampanja pokazala da se politička klima može mijenjati vrlo brzo. Svake smo godine vršile pritisak raznim metodama te su političari_ke shvatili_e da više ne mogu izbjegavati ovu temu. Nakon što su im dostavljene sve statistike o odlasku žena u inozemstvo, o posljedicama osmog amandmana i sl. više nisu mogli pitanje pobačaja stavljati pod tepih“, rekla je Spillane. Stoga su odlučili riješiti to pitanje a neki od njih su se i jako aktivno uključili u kampanju – premijer Leo Varadkat i Ministarstvo zdravlja koje je velikim dijelom i predvodilo političku kampanju za legalizaciju pobačaja. Na takvu situaciju Marina Škrabalo kazala je: “Možda u Hrvatskoj još nismo doživjeli ‘dovoljno velike’ tragedije ili su još uvijek nevidljive, pa nije došlo do ovakve promjene svijesti.” Uz to je priupitala Anu Brakus može li zamisliti da hrvatska predsjednica stane na stranu zagovornika_ica pobačaja te može li zamisliti da istupe javne osobe pričajući osobne priče o pobačaju. “Ne vjerujem da bi predsjednica otvoreno rekla da je za pobačaj, no s druge strane ne bi ni otvoreno rekla ni da je za zabranu istoga”, odgovorila je Brakus. Uz to je dodala da ne vjeruje da će netko skoro otvoriti ovo pitanje i da misli da se ni trenutnom premijeru Plenkoviću ne žuri riješiti pitanje pobačaja. S druge strane, smatra Brakus, ne žuri se ni Katoličkoj crkvi jer smatraju da bi njihova kampanja mogla biti uspješnija ako čekaju neki drugu osobu na čelu zemlje na koju će biti lakše utjecati. “Ne mislim da će do donošenja zakona doći do roka koji je postavio Ustavni sud, odnosno do veljače 2019. godine, već da će premijer čekati prolazak izbora za europski parlament. S druge strane, može se očekivati snažan pritisak od strane ultrakonzervativaca koji će još jednom pokušati utjecati na njegovo donošenje odluka i izbor kandidata. Pitanje pobačaja mora ostati u javnom prostoru i moramo graditi zajednicu koja će biti spremna zagovarati pravo žene na izbor. Ta zajednica mora obuhvatiti ljude, organizacije ali i medicinsku struku. Moramo to izgraditi prije nego li protivnici_e pobačaja shvate da je sad pravo vrijeme da krenu u borbu za zabranu. Za sad oni su ti koji imaju vidljivu zajednicu lobista, dok mi zaostajemo”, kazala je Brakus i zaključila da ako želimo napraviti promjenu moramo biti glasniji_e, mora nas se uključiti više i na širem području djelovati.

Nakon razgovora uslijedila su i pitanja publike u kojima se raspravljalo o samom izbornom sustavu Hrvatske koji dopušta da političari_ke zapravo ostaju nekažnjeni_e za svoje postupke, stavove i zagovaranja. U skladu s time, zaključilo se da upravo iz tog razloga oni ni nemaju motivaciju započeti određene bitke. Naša Jelena Tešija upitala je Alison Spillane jesu li očekivali_e da je doći do zabrane oglašavanja. Naime, kompanije poput Facebooka, Googla i Twittera zabranile su internetske oglase vezane za referendum koji dolaze izvan granica Irske, a neke kompanije i sve oglase u cijelosti vezane za referendum o pobačaju. To je posebice bilo problem anti-choice kampanjama koje su uglavnom financirane iz SAD-a. “Mislim da je do zabrane došlo zbog velikog pritiska javnosti, no nismo to očekivali_e. S druge strane europska sjedišta nekih od tih kompanija su baš u Dublinu pa je i to vjerojatno razlog zabrane. Iako nas je odluka iznenadila, ona je ukazala na brojne propuste te težinu regulacije internetskih oglasa čime je iznjedrilo novo pitanje za debate zakonodavaca”, odgovorila je Spillane. Također, u sklopu ostalih pitanja pojasnila je da je pitanje legalizacije pobačaja u Irskoj predstavljeno u kampanji, ne kao odvojeno pitanje, već kao dio rasprave o pristupu zdravlju i kao tema koja je dio reproduktivnog zdravlja žena. Stoga, u javnosti se nije raspravljalo samo o pobačaju, već i o povezanosti njega sa zdravljem, rodom, kontracepcijom i seksualnim odgojem. “U kampanji pobačaj nije predstavljen kao zasebno pitanje, već se obuhvatila puno šira slika i mislim da je to pridonijelo samom uspjehu kampanje“, zaključno je kazala Spillane.

Nakon zanimljivog i edukativnog razgovora, ostaje nam čestitati svim aktivistima_kinjama i borcima_kinjama za pravo žene na izbor u Irskoj na povijesnom referendumu i dvotrećinskoj pobjedi. Kako će se razvijati situacija u Hrvatskoj, teško je predvidjeti, no sklonija sam vjerovati da će se zakon o pobačaju još neko vrijeme ‘stavljati pod tepih’. Jednostavno, radi se o prevelikom ispitu naših političara_ki te zakonodavaca_ki i vjerujem da ga većina želi izbjeći u ‘svom mandatu’. Ipak, dok čekamo novi zakon vrijeme je da se aktiviramo, da se organiziramo i da zajedničkom akcijom pomognemo ženama Hrvatske da pravo na izbor da odlučuju o vlastitom tijelu bude neupitno, legalno, dostupno široj populaciji žena te da odluku donose bez stigmatizacije.   

*Ovaj tekst sufinanciran je sredstvima Fonda za poticanje pluralizma i raznovrsnosti elektroničkih medija.

 

Jin TV, nova kurdska TV postaja za žene, započinje s emitiranjem

Probno emitiranje Jin TV napokon je gotovo, a nova televizijska postaja započet će emitirati u subotu, 30. lipnja, prenosi kurdska novinska agencija ANF.

Jin (žene) TV poziva sve žene da doprinesu i pomognu stvaranju zajedničkog projekta.

U priopćenju stoji: “Gradimo sjajnu televiziju za žene […] Postaju su izgradile  žene, od novinarki i producentica, od urednica i kamermanki”.

Uz slogan “Same ćemo ga napraviti i gledati”, Jin TV filozofiju iza projekta i sadržaj koji se očekuje opisuje ovim riječima: “Za Dengbej (Dengbêj, kurd. profesionalna pjevačica narodnih pjesama koja prema staroj epskoj tradiciji recitira pjesme bez instrumentalne pratnje, op. prev.), žene Mezopotamije, političarke Bliskog istoka, radnice Rumelija, poljoprivrednice Egeja, braniteljice ljudskih prava iz Anatolije – to je televizija za sve žene. Želimo da ova televizija okuplja sve žene, probleme, rješenja, izazove, zabavu, nadu, očaj, jezik”.

U izjavi još stoji: “Krčimo put televiziji ženske solidarnosti, televiziji koja je prijateljica žena”.

Jin TV poziva žene: “Izradite svoj video kod kuće, na radnom mjestu, na ulici, na sastanku, pošaljite nam ga i postanite dijelom ovog televizijskog pokreta, trebamo vas. Razgovarajmo. Očekujemo doprinos svih ženskih grupa. Sastavimo programe zajedno, snimimo video, dogovorimo smjer. Napravimo ga i gledajmo ga same. Približimo se onima koji su daleko, okupimo se”.

“Počinjemo s radom 30. lipnja”, poručuju. “Ovo je tek početak”.

Kako razgovarati s djecom o rodu?

Aktivist AC Dumlao predstavlja obrazovni YouTube kanal “Queer Kid Stuff” snimanjem posebne epizodu o rodnom spektru.

U videu Dumlao i Lindsay Amer, voditeljica “Queer Kid Stuff”, koriste dugu kako bi mladim gledateljima_cama približili koncept rodnog spektra.

“Ako rod vidimo binarno, izgleda crno-bijelo: netko je ili dječak, ili djevojčica”, objašnjava Dumlao. “Ali znamo da to nije istina. Rod nije samo crno-bijel, jer vidimo cijeli spektar boja između crnog i bijelog, baš kao što postoji rod izvan, ali i između, kategorija ‘dječak’ i ‘djevojčica'”.
“Rod je mnogo više cool kada vidite sve njegove boje”, dodala je Amer.

“Queer Kid Stuff” se bavi LGBTQ temama, iskustvima i idejama na djeci pristupačan i zabavan način. U prethodnim lekcijama obrađene su teme autanja, rodnog izražavanja i sigurnosti u školama.